Dokumentirajući iskustva četrnaestogodišnjeg Khaleda dok bježi iz rodnog Alepa i sam putuje balkanskom rutom, film se može čitati kao pacifistički u najmanje dva ključna elementa: centriranju civilnih patnji umjesto vojničkih, te činjenici da njegov protagonist napušta dom kako bi izbjegao prisilno novačenje. Dezerterstvo je pritom prikazano ne tek kao čin vrijedan suosjećanja, već i jedina alternativa smrti – tuđoj, vlastitoj, a najčešće i jednoj i drugoj. U trenutku ponovnog uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja u domaćem, te eskalacije oružanih sukoba u globalnom kontekstu, napose na Bliskom istoku, univerzalnosti filma dodana je i nova aktualnost.

Nakon osvajanja dviju nagrada glavnog žirija na 41. Festivalu filmova iz mediteranskih zemalja u Aleksandriji te europske premijere u Španjolskoj, Khaledova priča o bijegu od rata i preživljavanju u tuđini tako se ponovno nameće kao relevantan podsjetnik na cijenu militariziranog svijeta. Tim povodom razgovarala sam s redateljicom Enom-Sanan Hdagha, koja se s Khaledovom pričom upoznala još 2015. godine, kada ga je put nanio u Zimski prihvatno-tranzitni centar na rubu Slavonskog Broda.

Filmskom umjetnošću baviš se iz različitih perspektiva – kao glumica, producentica i režiserka. Kako je ta raznolikost oblikovala tvoj pristup kreiranju filma Iza jednog osmijeha i kako si navigirala istodobnim ulogama producentice, scenaristice, montažerke i dizajnerice?

Iza sebe imam šaroliko i bogato iskustvo edukacije i rada na području izvedbenih umjetnosti, kako u kazalištu tako i na filmu, u Hrvatskoj i inozemstvu. Za vrijeme umjetničke edukacije te rada na raznim umjetničkim projektima završila sam i studij strojarstva u Zagrebu. Vjerujem da je moja svestranost unutar ovoga posla i više nego dobrodošla, a posebno to mogu zaključiti iz rada na ovom filmu koji je, između ostalog, nosio sa sobom i izvanredne okolnosti, brze odluke, promišljanja i veliku odgovornost, tim više jer se radilo o djetetu bez pratnje.

Inače, oduvijek kombiniram više različitih funkcija unutar projekta na kojemu radim, vjerojatno zato što, kada odlučim nešto raditi, jednostavno mi se stvori jasna cjelokupna ideja i vizija kako bi sve trebalo biti od samoga početka do kraja i u kojim bi smjerovima moglo završiti. Poanta i cilj mi najčešće budu momentalno kristalno jasni, zatim krenem sve to stvarati i razvijati, te se tako nađem u više različitih uloga. Također, unutar kreiranja nekog projekta volim puno istraživati i paralelno nadograđivati svoje vještine i znanje, jer me to zabavlja i dovodi do novih izazova, koji od mene zahtijevaju maksimum posvećenosti i energije kako bi rezultat bio u skladu s onim što sam za njega zamislila. A kada radite nešto što volite, sve to na kraju bude vrlo produktivno i zabavno iskustvo.

Kao i većini toga u umjetničkom poslu, i ovom projektu pristupila sam na temelju osjećaja, inspirativnih odnosa s ljudima i situacija – pažljivo sam osluškivala, istraživala, pratila i tako oblikovala filmsku priču. Naravno, ova tema zahtijevala je posebnu pažnju kako bi se sačuvala jednostavnost, autentičnost, ljepota, toplina i čistoća koju donosi pogled jednog djeteta na situaciju u kojoj se našlo. 

Budući da sam cijelu izbjegličku krizu provela na terenu kao volonterka, ova je priča i nastala vrlo spontano i iz želje da se prije svega dodatno pomogne i pruži podrška ljudima u nevolji, posebice djeci i maloljetnicima bez pratnje kao najranjivijim skupinama izbjeglica.

U stvaranju ove priče bilo je uključeno mnogo suradnika i suradnica. Kakve je to nosilo izazove, a kakve prednosti?

Bilo je svakako zanimljivo raditi odjednom s više ljudi u različitim zemljama, a veliku podršku pritom mi je pružila Jasmina Hdagha, moja sestra i jedna od producentica. Glavni snimatelj je Ivor Ferić, a s ostalim snimateljima surađivala sam povremeno, kako bih u pravim i ključnim trenucima imala snimke iz različitih zemalja. Volim reći da sam imala i dosta sreće što sam surađivala s dragim i divnim ljudima, različitim kreativcima i entuzijastima koji svoj posao rade s ljubavlju, što je, na kraju krajeva, najbitnije. 

Što se tiče izazova, morala sam dobro promisliti kako da najbolje uskladim sve te materijale, koji se prilično razlikuju po formatu, kvaliteti i slično; kako da sve kombiniram i posložim tako da se smisleno i stilski uskladi, poveže i uklopi u cjelinu koja će na najbolji mogući način ispričati ovu priču. 

Sve u svemu, sretna sam s cjelokupnim rezultatom, i mislim da se sve zajedno lijepo stopilo s originalnom glazbom koju je skladao Tomislav Petrčić i dizajnom zvuka koji je oblikovao Dario Domitrović (Embrio Production).

U kojem si trenutku i iz kojeg razloga osjetila potrebu da među brojnim sudbinama koje su se ispreplele u tom prihvatnom kampu u Slavonskom Brodu naglasak staviš baš na Khaledovu?

Budući da sam volontirala u kampu u Slavonskom Brodu i uglavnom provela cijelu izbjegličku krizu na terenima, kampovima i prihvatilištima u Hrvatskoj i susjednim zemljama, u jednom trenutku sam sasvim slučajno upoznala dječaka Khaleda. 

U našim razgovorima i druženju vrlo brzo sam shvatila da bi njegovu nevjerojatnu priču bilo važno podijeliti sa svijetom zbog samih izbjeglica, ali i zbog domicilnog stanovništva. Radilo se o maloljetnoj osobi bez pratnje, četrnaestogodišnjaku koji je, unatoč svim teškoćama i nedaćama, sačuvao sve dobro i lijepo što čovjek treba pronalaziti, razvijati i njegovati u sebi.

Postoji li određena univerzalnost u njegovoj priči, koja je čini vrijednim simbolom za cjelinu mukotrpnih iskustava razmještenih osoba?

Khaleda sam upoznala u njegovim najtežim trenucima na putu – kada se od iscrpljenosti slomio u kampu u Slavonskom Brodu, i tada sam sasvim prirodno osjetila da tom dječaku moram nekako pružiti nešto više pažnje, podrške i vremena. Tako je sve započelo.

Ono što je za mene posebno vrijedno u cijeloj ovoj priči jest upravo to da je on, bez obzira na sve nevolje, uspio sačuvati ljubav prema ljudima i životu. To je ono što ohrabruje i motivira, te ovu priču čini istovremeno dirljivom, snažnom i tužnom, ali i inspirativnom. 

Khaled je svoju bol i tugu često izražavao pjesmom. Kada bi zapjevao, većina prisutnih u kampu uključila bi se u pjesmu, neki bi i zaplesali. Bile su tu istovremeno često prisutne i suze i osmijesi na licima oko njega – i samih izbjeglica, ali i volontera, policije, vojske i ostalih ljudi iz raznih humanitarnih organizacija. Nikada neću zaboraviti te prizore unutar toliko slomljenih i uništenih sudbina.

Kako je tekao proces uspostavljanja povjerenja između Khaleda i tebe?

Dok sam volontirala u kampu nisam imala namjeru išta snimati; bila sam tamo s jasnom namjerom i željom da pomažem ljudima u svakodnevnim stvarima koje su bile potrebne i da im budem podrška koliko je to moguće u situaciji u kojoj su se nalazili.

Ideja za snimanjem dokumentarca dogodila se spontano, u trenutku kada sam malo bolje upoznala Khaleda kroz naše svakodnevne razgovore. Njegov način promišljanja o životu, svemu što se dogodilo i njemu i oko njega, vrlo je jednostavno vodio k tome da me inspirira za film. Shvatila sam da to dijete ima puno toga što vrijedi podijeliti sa svijetom. Na kraju krajeva, i sam je film nastao iz želje da se dodatno pomogne, skrene pažnja i podrži ljude u nevolji.

Povjerenje se gradilo postepeno i spontano unutar par mjeseci. Provodila sam dosta vremena s izbjeglicama, vodila razne kreativne, sportske, jezične i umjetničke radionice. Razgovarala sam s njima, slušala ih i pružala im riječi razumijevanja i podrške, a ponekad bih ih i uspjela nasmijati i vratiti im nadu. Pretpostavljam da se kroz sve to stvaralo i razvijalo povjerenje koje je na kraju rezultiralo time da smo imali dovoljno vjere jedno u drugo da napravimo ovako vrijednu priču.

Iza jednog osmijeha sadrži i brojne autentične snimke, poput prelazaka granica, plovidbe morem i razrušenog Alepa. Kako su te snimke nastale, koji su im izvori i kako je tekao proces njihova prikupljanja?

Sam dječak snimao je neke dijelove svoga putovanja. Snimale su i ostale izbjeglice koje je putem upoznao, a neke od njih su također završile u istom kampu u Slavonskom Brodu. Kada sam krenula raditi na dokumentarcu, ljudi su mi sami ustupili snimke sa zajedničkog dijela Khaledovog i njihovog puta. Imala sam i snimatelje na terenima u drugim zemljama, a u filmu se nalaze i neki arhivski materijali, kao i snimke koje sam sama snimala.

S obzirom na osjetljivost i inherentnu političnost obrađene teme, što te ponukalo da je obradiš u primarno humanitarnom tonu? Nastavno na to, pristupaš li dokumentarizmu kroz težnju za što nepristranijim prenošenjem danog sadržaja, ili kao mediju za njegovo uobličavanje u drukčijem i specifičnom narativnom svjetlu?

Iza jednog osmijeha svakako nije samo priča o dječaku Khaledu, izbjeglištvu, ratu i raseljenosti, već i o humanosti, snazi ljubavi i vjere, poštovanju bližnjega, podršci, razumijevanju i pomoći. Moj dokumentarni film govori o četrnaestogodišnjem dječaku koji se našao usred strašnog rata i bio prisiljen odrasti prije nego što je trebao, o mladiću koji želi biti oslonac svojoj obitelji i živjeti životom dostojnim čovjeka u okruženju koje je pred njega postavljalo teške izazove. 

Zahvaljujući hrabrosti jednog maloljetnika bez pratnje, koji nas vodi putevima vlastitih strahova, briga i nade, upoznajemo svijet djece i mladih pred kojima se na najokrutniji način ruše njihovi snovi. Kao u Khaledovoj Siriji, snovi brojne djece nastavljaju se gasiti i u Palestini i svim ostalim područjima zahvaćenim ratovima. Stoga smatram da se ovim filmom dotičemo tema koje će, nažalost, uvijek biti aktualne, a to su ljudskost, empatija, tolerancija i poštovanje.  

Smatram da mi je dugo volontersko iskustvo pružilo jednu specifičnu redateljsku perspektivu. Odlučila sam tražiti i staviti pažnju na ljudsko srce i humanost umjesto političkih floskula i površnosti kojom uništavaju nevine ljudske živote.

Film sam upotrijebila kao medij za pojačavanje dječjih glasova, koji se u razgovorima o ratovima i razaranjima često svedu tek na brojke na papiru. Kao netko tko intenzivno radi s djecom kroz kazališne radionice, predstave i humanitarne programe, razumijem njihov svijet i krhkost – posebno kada su izložena izbjegličkoj krizi. Važnost ovog filma vidim u činjenici da se izravno obraća djeci i dječjim dušama u odraslima. 

Osjećaš li, s obzirom na porast ideološkog, političkog i kulturnog konzervativizma kojemu svjedočimo posljednjih godina, razliku u stavu prema osobama u pokretu u odnosu na razdoblje prije desetak godina? Misliš li da bi danas odgovor na humanitarnu krizu potaknutu migrantskim kretanjima bio još radikalniji?

Trudim se ne promatrati stvari na način što bi bilo, kada bi bilo. Ne volim tako sagledavati životne situacije – pogotovo kada se radi o osjetljivim temama i ljudskim sudbinama. Mogu samo reći da sam svjesna kako je neznanje, nedovoljna informiranost i manjak suosjećanja uzrok velikim predrasudama, strahovima, pa i mržnji. Tako je bilo prije, a tako je i sada.

Bilo je jako teško slušati sve te predrasude za vrijeme izbjegličke krize, posebice kada ste volonterski toliko intenzivno u njezinom žarištu; naiđete na ljude koji sve to promatraju iz velike distance i bez osobnog emocionalnog uključivanja, nemaju pojma što se oko njih događa i tko su zapravo ti ljudi koje bez imalo grižnje savjesti i suosjećanja osuđuju, pljuju i vrijeđaju, nerijetko upućujući i nama, koji tim ljudima pomažemo, ružne komentare. U svijetu sve više nedostaje osnovnog truda oko razumijevanja, poštovanja i empatije.

Stoga smatram da je približavanje stvarnosti u kojoj smo se nalazili ili se nalazimo kroz umjetnost o kojoj govorim danas ne samo dobrodošlo, nego i nužno. 

Uvrštavanje Phralipena uz bok projektima iz Australije, Belgije, Kanade, SAD-a, Njemačke i Slovenije obrazloženo je njegovom ulogom u povezivanju manjinskih zajednica s većinskim stanovništvom na hrvatskom prostoru. Kao projekt istoimenog časopisa Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, rad portala fokusiran je na iskustva i položaj naših sugrađana s romskom te uopće manjinskom pripadnošću.

Na ideju premošćivanja rasjeda između većinskog  i manjinskih identiteta upućuje već i naziv portala, koji se s romskog jezika prevodi kao “bratstvo”. Put do bratske bliskosti, oslobođene kulturološke, etničke, religijske ili kakve druge hijerarhije, započinje osnaživanjem onih čije je egzistiranje u ovim podjelama bilo i ostalo ugroženo. Članci i kolumne na Phralipenu odražavaju upravo težnju da se široj javnosti približi bogata kulturna baština i povijest Roma, pritom adresirajući niz predrasuda s kojima se, kao skupina na izrazitom udaru društvene isključenosti i ekonomskog siromaštva, i dalje susreću. Umjesto hijerarhijskog pristupa, Phralipen njeguje participativno novinarstvo u kojem zajednica aktivno sudjeluje u stvaranju sadržaja.

Selma Pezerović, novinarka i članica uredničkog tima portala, objašnjava principe participativne novinarske prakse koju primjenjuju na Phralipenu i kroz suradnju s Kongresom mladih Romkinja i Roma upravo kroz uključivanje zajednice u sve faze medijskog procesa. “Mladi Romi i Romkinje nisu samo sugovornici u raznim temama, nego i autori_ce, prevoditelji_ce, urednici_e i suradnici_e. Naglasak stavljamo na lokalne i osobne priče koje se rijetko ili nikada ne nalaze u drugim medijima, a koje dolaze iz same zajednice.” 

Pored aktivnog uključivanja zajednice u novinarski rad, ističe i pristup koji njeguje multijezičnost i višeglasje. “Često naglašavamo da je romska zajednica heterogena – razlikuje se po jeziku, religiji, običajima, obrazovanju, generacijskim iskustvima i životnim okolnostima. Upravo zato želimo pokazati bogatstvo tih različitosti, umjesto da se zajednica prikazuje kroz jedan pojednostavljeni narativ”, pojašnjava Pezerović.

Predanost ovom načelu, zajedno s dugogodišnjim radom na organiziranju i praćenju Kongresa mladih Romkinja i Roma, bila je jedan od razloga zbog kojih je Phralipen prepoznat ovim priznanjem. Kongres se održava već petu godinu zaredom i pruža prostor romskoj mladeži za upoznavanje, povezivanje i uzajamno učenje. Od prošlog okupljanja mladi su preuzeli i odgovornost za pripremu i izvođenje radioničkih i predavačkih sadržaja. Nije stoga iznenađenje da je 2024. godine Phralipenu pripala i jedna od najznačajnijih europskih nagrada za socijalnu inovativnost – SozialMarie.

Dosljednost u zalaganju za inovativno i inkluzivno društvo, s naglaskom na mobiliziranje mladih u borbi protiv dezinformacija, poluistina i kompulzivne konzumacije digitalnih sadržaja koji sve više oblikuju javni prostor, prepoznata je i u obrazloženju odbora za dodjelu nagrade Global Youth & News Media. Žiri je naglasio važnost dostupnih, provjerljivih i pravovremenih informacija u kontekstu organizacija specijaliziranih za podržavanje lokalnih medija. Zato su posebnu pažnju odlučili posvetiti medijskim platformama koje potpomažu novinarski rad mladih na nivou četvrti, gradova, regija ili država. 

Djelovanje portala Phralipen u tom je svjetlu istaknuto kao utjelovljenje prave vrijednosti novinarstva kroz davanje glasa onima koji se inače ne čuju i razbijanje predrasuda putem autentičnog, u samoj zajednici ukorijenjenog pripovijedanja. 

“Ovo priznanje”, zaključuje Pezerović, “za nas ima više značenja; među njima je i potvrda vrijednosti naše participativne novinarske prakse i zajedničkog rada. U širem kontekstu, ono šalje poruku da manjinski, a time često i marginalizirani glasovi trebaju biti saslušani, te da se njihova afirmacija ostvaruje upravo kroz konkretne prakse. Naravno, naš posao tu ne završava – ono nas potiče da iskustva s Phralipenom ugradimo u širi globalni dijalog o participaciji i ravnopravnosti.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dok su državni uredi okupirani povećavanjem fertiliteta i privlačenjem iseljenika u njihovu ilirsku prapostojbinu, mnogim je živućim ljudima u Zagrebu svakodnevica prožeta osjećajem drugotnosti.

“Najčešći obrazac koji prati doseljenje većeg broja ljudi u neku državu jest da se, bilo iz kulturološke sličnosti, sigurnosti, zaštite ili kakvog drugog razloga, jednostavno segregiraju ukoliko ne osjete priliku da se odmah povežu s domaćim stanovništvom. Danas se to događa s velikim brojem radnika iz Nepala, Filipina i drugih zemalja, no ista se stvar desila i prije dvadesetak godina kada je ovdje došao veći broj Kineza. Neki od njih su se zaposlili, počeli su otvarati restorane i dućane, ali su se većinom i segregirali zato što okolina nije dobro reagirala na njihovu prisutnost”, kazuje mi Sven Janovski, programski koordinator Operacije grad.

Još od 2005. godine Operacija grad radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene s fokusom na iznalaženju održivih, inovativnih i participativnih modela upravljanja javnom infrastrukturom, a posljednjih desetak godina bavi se i inkluzijom pridošlica u lokalne zajednice. Ovo potonje čini kroz kulturno-umjetničke projekte, realizirane mahom putem Platforme Upgrade, neformalne mreže udruga pokrenute 2015. godine u svrhu uspostavljanja Interkulturnog društvenog centra. U suradnji s gradskom ustanovom Novi prostori kulture, dugotrajni zagovarački napori oko formiranja IDC-a sve su bliži realizaciji.

Nastavno na dosadašnje napore, Operacija grad formirala je vlastiti istraživački tim (Semih Adigüzel, Jan Jafo, Sven Janovski, Julijana Lešić, Maja Osmančević i Antun Sevšek) i upustila se u samostalan interkulturni poduhvat čiji su dosadašnji rezultati javnosti predstavljeni 26. i 27. veljače u prostoru udruge KONTEJNER. Ondje se mogla razgledati izložba Jezik i dom, nastala iz vođenog razgovora o iskustvima novih sugrađana iz različitih zemalja. 

“Ideja cijeloga projekta”, otkriva Janovski, “bila je da izađemo iz vlastite zone ugode i stavimo se u situaciju u kojoj učimo međusobno komunicirati, slušati jedni druge te uzimati u obzir potrebe i specifičnosti svake osobe bez straha da ćemo napraviti nešto krivo.” Premda je primarna namjera bila omogućiti došljacima i došljakinjama da se oglase o svim vidovima doživljene isključenosti, radionički format istraživanja uputio je i na važnost uključivanja lokalnog stanovništva u dijalog o unaprjeđenju interkulturne dimenzije gradske infrastrukture, socijalnih usluga i kulturnog života. Semih Adıgüzel, jedan od članova projektnog tima, objašnjava kako su čitavo društveno-kulturno istraživanje oblikovale posve osobne priče, do tada skrivane u želji njihovih nositelja da se uklope u novu sredinu.

Sam koncept uklapanja možemo razdijeliti u nekoliko rukavaca: integraciju, asimilaciju i inkluziju. Prva dva pojma određena su prisilom i pasivizacijom s ciljem ukalupljivanja “odudarajućih elemenata” u postojeći kolektiv, dok treći pojam naglašava subjektivitet i ravnopravnost svih članova grupe. S time na umu, tek će horizont inkluzije omogućiti promišljanje o, primjerice, filmskim projekcijama za ljude koji ne barataju hrvatskim ili engleskim jezikom te osiguravanju zajedničkih prostora za molitvu i meditaciju. Odsustvo izravnih prepreka određenim radnjama, kao što je kupovina ulaznice za kino ili pronalaženje kakve prazne fakultetske učionice za dnevni namaz, nedovoljna je za puno određenje slobode. Nedostaje joj, kaže Semih, potpuna pristupačnost. 

Iskazi proizašli iz razgovora, ispisani na ceradi posred glavne prostorije Kontejnera, stoga se mogu čitati i kao grassroots studija o različitim oblicima nasilja utkanima u svakodnevicu ovdašnjih pridošlica. Na kraju krajeva, kultura nije monolitna tvorba nastala u vakuumu, niti je podarena žiteljima nekog područja samim činom njihova rođenja i boravka, već predstavlja ukupnost svojih otjelovljenih i utjelovljenih manifestacija.

Maja Osmančević, interkulturna medijatorica projekta, ističe da osim etniciteta inkluzija obuhvaća i rod, dob, ekonomski status i religiju, što dodatno ukazuje na ograničenja integracijskih politika: “Zašto se pojam integracije uopće ustalio isključivo u razgovoru o novopridošlicama? Jesmo li ti i ja integrirane? Može li se za beskućnika s hrvatskim državljanstvom reći da je integriran?”, zapitala se u našem razgovoru. 

Kolaž izloženih svjedočanstava ocrtava tako šarolika iskustva odrugotvorivanja, a Sven Janovski naglašava kako su se u mnogima od navedenih situacija prepoznali i domaći stanovnici. Raspon tema sezao je od lingvističkih predrasuda, društvenog života, fetišizacije tijela strankinja, svakodnevice razmjenskih studenata, teškoća interreligijskih veza, hrane i nesporazuma u prolaznim susretima do ljudskih trenutaka učenja lokalaca o određenoj kulturi kako bi se njezini pripadnici osjećali manje strano. Ipak, okosnica istraživanja bio je jezik, shvaćen kao alat za posredovanje iskustva, a ne puki kod ili etiketa. 

U korelacionističkoj filozofiji jezik je ono na što smo osuđeni pri komunikaciji s drugim osobama, znajući da se naši osjećaji i misli njime nepovratno transformiraju i, štoviše, konstituiraju. Na to upućuje i performans izveden na otvorenju izložbe, u kojem kurdski umjetnik Jan Jafo sa slušalicama na ušima sjeda za stol sa stražnje strane cerade i počinje crtati dok se u pozadini vrti audio-snimka njegovih promišljanja o životu u Zagrebu kroz prizmu jezika. 

Uloga jezika nesvodiva je na onu alata za situacijsko snalaženje; on je i ključ za pristup obrazovanju, zaposlenju te raznim društvenim i kulturnim sferama. Sam umjetnik prilično je brzo i lako progovorio hrvatski, ne bojeći se pogrešaka koje opterećuju znatan broj neizvornih govornika, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ali primjećuje kako izostanak tečajeva na sistemskoj razini ima izolirajući učinak na migrantsku populaciju, osobito kada je riječ o ljudima starije životne dobi. 

Brzinskom internetskom pretragom može se ustanoviti da različiti kursevi, individualne poduke i intenzivi postoje, no osim što najčešće iziskuju tečnost u engleskom, njihova cijena nadmašuje financijske mogućnosti većine pridošlica, a ponuda ni približno ne može zadovoljiti potrebe gotovo 180 tisuća stranaca kojima je samo prošle godine izdana dozvola za boravak i rad u državi, ako se zadržimo na toj konkretnoj kategoriji.

Ništa ih fizički ne priječi da se zaduže kod kakve privatne instruktorice, međutim, govor o pristupačnosti, a kamoli tek uviđavnosti prema temeljnim potrebama ovih silnih ljudi, postaje besmislen kada se u obzir uzmu sve navedene prepreke. Janovski napominje i da u zanimanjima poput građevinarstva poznavanje jezika postaje i pitanje sigurnosti u radu, čim je više začudno to što agencije za zapošljavanje svojim korisnicima ne osiguravaju nikakve tečajeve hrvatskog.

Možemo li, doduše, očekivati obazrivost od sustava koji kao nužnost prihvaća plimne valove kapitala što po kriteriju isplativosti raznose ljudske sudbine? Pomalo nalik odjeljivanju unutarnjeg i vanjskog u performansu Jana Jafa, razglobljen proces rada sjecka ljude sve dok ne postanu brojke koje voze bicikl, idu na faks, rade na blagajni i spavaju u malenim sobama. Njihova reprodukcija skamenjuje se u konzervativnoj mitologiji, dok sve što preispituje ovu zamrznutu zbilju nalazi put do uključivijih mjesta, poput onog koje je otškrinulo istraživanje Jezik i dom.

Tekst je nastao u suradnji s Operacijom grad. Ovaj događaj je organiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nove i Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.

Nasuprot uobičajenom formatu vođenih šetnji, gdje posjetitelji u grupi uz vodstvo obilaze odabrane lokalitete, sadržaj ove ture ne prenose njezini autori (etnolozi Romana Pozniak i Bojan Mucko) nego unaprijed snimljen glas naratora/vodiča (glumca Jure Ruže) namijenjen praćenju putem slušalica. Okupljeni stoga individualno preslušavaju dvodijelni audio zapis, koji kreće sa susretišta kod Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima ispred nekadašnjeg sjedišta Hrvatske pošte. Punkt s kojega su prije 82 godine deportirani svi oni koji nisu odgovarali arbitrarnoj ideji čistog hrvatstva upućuje nas da već na početku ture koja se bavi suvremenom migracijskom politikom promišljamo o vezi tih dvaju procesa. Njihovo simbolično premrežavanje naglašava se i u audio snimci koja opisuje slučaj dvaju dječaka koji su, čekajući s mnogim drugima priliku da prijeđu hrvatsku granicu, noćili u crnoj lokomotivi izloženoj pored Spomenika žrtvama Holokausta, kakvu je ustaška vrhuška koristila za transportiranje ljudi u sabirni logor Danica blizu Koprivnice.

Međutim, osim ove neposredne simbolike, lokomotiva možda upućuje i na još nešto – ideju napretka. Omogućivši razvoj prometne infrastrukture i brzog transporta, željeznica je odigrala važnu ulogu u modernizacijskim procesima oslonjenima na tehnologiju, globalno tržište i uopće shvaćanje progresa kao rasta i širenja; danas, kada se čini da stojimo na rubu ponora proizvedenog tim istim konceptima, lokomotiva u sebi nosi nešto gotovo podrugljivo. Humanitarne krize proizašle iz migracijskog režima tek su jedan od pokazatelja na kome se sve prelamaju interesi krupnog kapitala; u razgovoru nakon ture Romana Pozniak naglašava da je ophođenje s osobama u pokretu u kontekstu globalne europske politike često vođeno  kratkoročnom željom za profitom koja dovodi do izljeva nasilja, problematičnih predizbornih kampanja i uopće tretiranja ljudi kao robe.

U trenutku pripremanja ture, objašnjava Bojan Mucko, teško se moglo predvidjeti kakav će biti presjek šetača_ica i došljaka_inja u okolici Glavnog kolodvora; audio rješenje stoga se pokazalo kao efikasan način da se izbjegne tretiranje osoba u pokretu koje bi bile među prolaznicima kao kakvih eksponata, što bi vodilo prema njihovom daljnjem objektiviziranju. Nakon kratkog pregleda migracijskih tokova što se na ovim prostorima pojačavaju 2015. godine te promjena u njihovom oslovljavanju od strane vlasti, slušateljice i slušatelji pozvani su novim očima sagledati mjesta koja, iz gledišta lokalnog stanovništva, za svakoga nose specifične osobne asocijacije. Petnaestak minuta ostavljeno je tako slobodnom razgledavanju kolodvorskog kompleksa iz perspektive svih onih koji su se silom prilika našli u njima stranom gradu, podsjećajući nas na to da izbjeglištvo i migracije nisu stvar identiteta nego situacije.

Drugi dio šetnje započinje kod Spomenika kralju Tomislavu, na istoimenom trgu koji je 2022. godine tolikim ljudima u tranzitu predstavljao mjesto kratkotrajnog predaha. Za Zagrepčane on nosi ime “Tomislavac”, no tražitelji azila nazivaju ga “Prvim konjem” i koriste za lakšu orijentaciju po gradskom središtu. U vokabularu pojedinih grupa migranata i volontera iskrsava i izraz “Afgan park” kao poopćen termin za javne prostore na kojima se ove skupine silom prilika upoznaju, druže i skvotiraju. Prošloga ljeta u zagrebačkom su se “Afgan parku” ukrštavali putevi izbjeglica iz različitih dijelova svijeta, no vremenski uvjeti primorali su ih da naposljetku pronađu zaklon u ruševinama stare zgrade Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici; dječaci iz lokomotive bili su među prvima koji su u mračnim hodnicima punim stakla tražili relativno sigurno mjesto za spavanje.

Danas se u škrtom hladu malobrojnog drveća oko parka ne nalazi toliko migranata koliko stranih radnika, čiji prekarni položaj istraživači uključeni u turu shvaćaju kao nastavak istih mehanizama kontrole što su nastupili s priljevima izbjeglica. Budući da od strane gradske uprave i dalje izostaje volja za obuhvatnim, metodičnim intervencijama, audio obilazak Tomislavca završava zahtjevom iz rezolucije inicijative Zagreb grad-utočište pokrenute 2021. godine uslijed primopredaje vlasti u gradu. Njome se izražava težnja da se Zagreb pretvori u otvoren, pravedan grad koji će svima na svome administrativnom teritoriju pružati bezuvjetno utočište te prostor za život i rad. 

Sama tura osmišljena je na Institutu za etnologiju i folkloristiku u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM). Projekt je trajao od 2020. do 2024. godine i na njemu su surađivali stručnjaci ne samo iz Hrvatske, nego i Slovenije i Srbije. Polazeći od multilokalnih etnografskih terenskih istraživanja, nastojalo se višerazinski dokumentirati i analizirati iskustva i preklapanja različitih aktera u procesima iregulariziranih migracija na Balkanu, od samih osoba u pokretu preko članova lokalnih zajednica do predstavnika lokalnih vlasti i različitih međunarodnih organizacija. Šetnja Glavnim kolodvorom ušla je tako u priču putem radionice s polaznicima međunarodne doktorske škole Transformations in European Societies u namjeri da se čitava tema proširi izvan znanstveno-tekstualnog formata. Bojan Mucko, inače i multimedijalni umjetnik i volonter međunarodnog promigrantskog kolektiva koji je djelovao u Bihaću, došao je na zamisao o audio snimci, što je najzad pridonijelo propitivanju različitih metodologija rada i mogućnosti kolaboracije s ljudima izvan znanstvenog miljea. S obzirom na to da je projekt ERIM, čiji su rezultati jednim dijelom objedinjeni pojmovnikom dostupnim i u digitalnoj varijanti, težio i iskoraku iz zatvorene akademske oblasti prema osvještavanju šire javnosti o ovim važnim temama, vođena šetnja pokazala se kao korak u pravom smjeru. 

Predstava je kroz konkretne životne situacije pokušala ukazati na diskriminaciju koju novi stanovnici Zagreba često proživljavaju – poput uskraćivanja zdravstvenih usluga zbog nedostatka potrebne (a stranim državljanima većma nedostupne) dokumentacije, stihijskog podizanja cijena proizvoda na tržnici te isključivosti u iznajmljivanju stanova. Ovakva socijalno angažirana tematika nedvojbeno je važan dio legislativnog teatra (tipa interaktivnog kazališta usredotočenog na poticanje razmišljanja o sustavu u kojemu živimo, kao i načina njegova poboljšanja), no moment u kojemu on zaista počinje izlaziti iz okvira klasičnog kazališnog formata počinje tek nakon završetka uvježbanog glumačkog nastupa. Tada se težište prebacuje na publiku i kroz jednostavno pitanje o pitanju – doslovce, pitanje o tome koje se uopće pitanje izvedbom htjelo postaviti – ona postaje ne samo aktivni sudionik predstave, već i sustvaratelj njezina značenja i poruke.

U naglasku na učešću gledatelja ogleda se temeljna odrednica Kazališta potlačenih, kojemu je legislativni teatar jedna od metoda. Kazalište potlačenih razvio je brazilski glumac, redatelj i kazališni pedagog Augusto Boal, vođen idejom demokratizacije čitavog kazališnog iskustva. Kako i samo ime nagoviješta, ovaj vid dramskog stvaralaštva orijentiran je na osnaživanje potlačenih skupina te poticanje dijaloga, što ga pozicionira na čvorište umjetnosti i aktivizma. Moglo bi se reći da se njegovi ciljevi granaju na dva različita kolosijeka: institucionalni i kulturni, odnosno društveno-politički i individualni. To se najviše razabire upravo u legislativnom tipu, ali i u jednom drugom, možda i poznatijem obliku – forum kazalištu.

Forum kazalište služi se standardiziranom dramaturgijom kako bi prikazalo odnos između protagonista i antagonista, koji kulminira sukobom i okončava porazom protagonista. Predstava I’m not racist, but… izvjestan je hibrid ovih dviju tehnika, zbog čega joj je krajnji zadatak postizanje strukturnih promjena, odnosno izgradnja pravednijeg društva posredstvom institucija. Međutim, kao i u svakoj drugoj angažiranoj umjetnosti, ova poruka potpuno bi se izgubila kada ne bi bilo onih koji je primaju, i kroz to primanje uče primjenjivati. Publika se ovakvim interaktivnim izvedbama izvlači iz sigurne, receptivne, pasivne anonimnosti i poziva da promisli o prikazanom problemu, isproba uloge protagonista i ostalih sudionika te istraži drukčije moguće rasplete situacije.

Na subotnjoj izvedbi jedan je posjetitelj podijelio kako ga je, kada je na vlastitoj koži doživio rasnu netrpeljivost, najviše razočarala šutnja njegovih prijatelja i okolnih svjedoka. Zatim je uprizorena forum-scena iz prethodno priređenog repertoara gdje djevojka (protagonistica) propušta autobus jer vozačica (antagonistica) nije voljna komunicirati ni na kojem drugom jeziku doli hrvatskom. Spomenuti gledatelj stupa na pozornicu i posreduje između djevojke i vozačice kako bi pomogao djevojci, u čemu naposljetku uspijeva i djevojka se ukrcava na autobus. Intervencija publike pokazuje se stoga kao dvostruki podvig: promatrač samim podizanjem glasa prestaje biti neutralan, a upriličavanjem tritagonista na pozornici preobražava se iz statičnog podržavatelja nepravde u njezinog aktivnog suzbijatelja. Dakle, uloge protagonista, antagonista i tritagonista vrlo su elastične. Uzmimo primjer vozačice autobusa: nakon smirivanja sukoba ona odmahuje rukom i govori kako samo želi raditi svoj posao. Tim potezom svlači odijelo antagonista i otpravlja samu sebe u sferu bezlične privatnosti. No, upravo je taj partikularan poriv ponovno vraća na stanovište antagonista – stanovište nemara za druge. 

Prepoznavanje ovih smjena u suštini je ipak društveno pitanje. Tendencija k animozitetu nije egalitarno raspoređena, i potaknuta tek trenutkom i raspoloženjem, već proistječe iz sistemske neravnopravnosti. Kuringa (istovremeno i facilitatorica i moderatorica) Josipa Lulić, inače povjesničarka umjetnosti i voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ, naglašava da živimo u sustavu koji potiče rasizam, pa se može zaključiti da za mijenjanje toga sustava moramo u istom potezu mijenjati i sebe i sustav – i tu se spajaju institucionalno, društveno-političko i kulturno, individualno. Strukturne promjene u demokratskom društvu počivaju na edukaciji i participaciji, te na osvještavanju važnosti tritagonista. Tako su prije početka predstave posjetitelji opskrbljeni olovkama i papirima, kako bi se iznađeni prijedlozi mogli zapisati i naknadno povezati u jedinstven dokument, koji će se potom slati i gradskim i državnim vlastima.

Jedan od prvih zahtjeva na popisu svakako će biti organizacija tečajeva jezika, objašnjava Josipa Lulić. Potreba za učenjem hrvatskog većini je sudionika i bila glavna motivacija da se pridruže radionicama kazališta. Takvo što ne čudi, jer je sama predstava dio projekta Kazališni jezik, kojega provodi Centar za kazalište potlačenih POKAZ. Projektom se kroz kontinuirane kazališne radionice nastoji pomoći strancima da usvoje jezik i rade na vlastitom protunarativu prevladavajućem diskursu. Nesrazmjerna podjela resursa (zdravstvene skrbi, krova nad glavom, jednake cijene hrane, znanja) na neki je način radikalizirana u nemogućnosti organiziranog učenja jezika, jer se time ignorira svojevrstan hendikep proizašao iz puke zatečenosti na novom prostoru, a svojstven je upravo strancima, i to napose onima u nezahvalnom društvenom položaju (kao što su, recimo, strani radnici u prekarnom zaposlenju). Budući da su integracijske politike u Hrvatskoj gotovo nepostojeće, zajedničko kreiranje konkretnih rješenja, još k tome u kreativnoj, umjetničkoj formi, ujedno je i inovativno i imperativno. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Toga se zadatka prihvatila Platforma Upgrade, neformalna mreža građanskih udruženja utemeljena 2015. godine na inicijativu Operacije Grad. Cilj je platforme uspostavljanje Interkulturnog društvenog centra koji bi po upravljačkom sistemu civilno-javnog partnerstva poticao društveni dijalog, solidarnost i pluralizam. Vođena iskustvom kooperacije gradske vlasti i civilnog sektora (zastupljenog Operacijom Grad) u upravljanju ustanovom Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Platforma Upgrade potkraj 2022. godine udružuje se s Centrom mladih Ribnjak kako bi testirala potencijalni prostor budućeg IDC-a i razvijala model uključive lokalne zajednice.

Njihovi napori pretaču se u projekt Gradimo drugačiji kvart, čiji je raznolik sadržaj zamišljen kao svojevrsni pilot-program IDC-a. Od naročitog je značaja bilo što više angažirati mlade ljude – napose umjetnike u nastajanju – u istraživanje interkulturalnosti, i stoga se među prvima na listi provedenih aktivnosti našlo fotografsko mapiranje Došli smo na Ribnjak u suradnji s učenicama i učenicima Škole primijenjene umjetnosti. Zbog važnosti ekološke perspektive u dotičnoj tematici u projektu sudjeluje i Zelena akcija. Tako je u sklopu Okolišnog filmskog festivala u prostoru Centra mladih Ribnjak prikazan film Halla ide u rat, akcijska komedija o okolišnoj aktivistkinji i njezinoj borbi protiv kapitalizma i zagađivačke industrije, a nedugo nakon toga uslijedila je i radionica popravka predmeta Popravimo zajedno!. Za srednjoškolce je realizirana i radionica crtanja stripa pod vodstvom umjetnice Ene Jurov, čiji su se polaznici kroz kreativno izražavanje mogli bolje upoznati s konceptom interkulturalnosti. Obje radionice svojim su objektivima popratili učenici Škole primijenjene umjetnosti, a njihovi su radovi, zajedno s ranije spomenutim stripovima, izloženi u Galeriji Usput.

U travnju je sa Zelenom akcijom organizirano i cjelodnevno događanje otpočeto otvorenjem još jedne izložbe učenika ŠPUD-a. Objedinjujući motiv izložbe bila je slobodna interpretacija Ribnjaka u doba zimskog i ranoproljetnog zatišja. Mladi su fotografi nastojali uhvatiti društvenu dinamiku oko navedenog područja, kako bi predočili inherentnu raznolikost i ispunjenost zajednice čiji se putevi ovdje konstantno isprepliću. Radovi, budući postavljeni po deblima drveća u samome parku, posjetitelje uvlače u svoju priču ne samo kao promatrače, već i kao dio okoliša predstavljenog na slikama.

Ova fluidnost u određivanju pripadnosti nekoj zajednici – gdje i šetači u prolazu, pa makar i privremeno, postaju aktivni dionici zatečenog ekosustava – anticipira ideju IDC-a kao takvoga. On je, stoji u brošuri Platforme Upgrade, zamišljen kao prostor dijaloga među pojedincima i grupama, prostor koji integraciju tretira kao dvosmjerni proces. Mirela Travar, predsjednica Operacije Grad koja koordinira Platformu Upgrade, pojašnjava to na sljedeći način: ako se interkulturalnost promišlja kao problem koji treba riješiti, onda se i ljudi na koje se direktno odnosi reduciraju na uljeze, točku prijepora, prekid u jednoj skladnoj i homogenoj cjelini.

Projekt Gradimo drugačiji kvart smjera ponovnom uključivanju tih istih ljudi kroz umjetnost i kulturu. No, s obzirom na važnost načela uzajamnosti, on ne služi tek novim stanovnicima, nego i starima; ravnopravno društvo jednostavno se ne može graditi bez prilagodbe lokalne populacije. Stoga se vrlo nježnim ali promišljenim pomacima teži pokazati kako različitost nije prijetnja, već, dapače, prilika za rast i učenje.

Međutim, ta prilika krupnim koracima prerasta u nužnost. Na javnom razgovoru o klimatskim izbjeglicama priređenom nakon učeničke izložbe zaključuje se da velike globalne krize i okolišne promjene zahtijevaju iznalaženje inovativnih strategija integracije. Pritom je prijeko potrebna jača suradnja civilnih organizacija kao i sustavnije ispitivanje presjeka klimatske i društvene pravde. S time na umu, projekt Gradimo drugačiji kvart svakako je korak u dobrom smjeru.

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade i projektom Gradimo drugačiji kvart koji vodi organizacija Operacija grad.

Iako je razmjer kemalističkih čistki začudan, njihove metode to nipošto nisu. Intervencije toga tipa uobičajena su pratilja stvaranju nacionalnog identiteta diljem vremena i prostora. Nije niti potrebno putovati skroz do Turske (čemu, doduše, zbog svoje turkološke pozadine ne mogu odoljeti) da bi se to pokazalo – i naš je vlastit jezik, kao i jezici naših postjugoslavenskih susjeda, restandardiziran sličnim putem. Sveprisutnost ovih zahvata, oprimjerena bizarnim turskim slučajem, tako nam otkriva duboku istinu jezika kao takva – on je ideološko bojište. 

S tog stajališta ljudi koji se njime služe tek su mu akcidencije, prigotci, rođeni u njega kao što su rođeni u nekom vremenu i prostoru. Nesumnjivo, oni na pozicijama moći nerijetko manipuliraju jezičnim nasljeđem, no time samo odgovaraju na talog prethodnih društveno-političkih manevara, kulturnih obrazaca i tradicije, hraneći to vlastito biće koje ih sve nadilazi – zvuk gazeće čizme povijesti.

Ipak, neka vas ne zaplaši ovaj filozofski bauk. Od njega je još dublja istina koja kaže: sve je stvar perspektive. Jezik svoju priču priča kroz ljude, ali su oni ti koji je izgovaraju. U njihovim rukama jezik postaje puki alat, sredstvo komunikacije. Štoviše, zasićeni njegovom stalnom politizacijom, lingvisti će često naglašavati tu objektivnost jezika, smatrajući je pokazateljem njegove suštinske neutralnosti. Snježana Kordić, primjerice, u djelu Jezik i nacionalizam ističe princip jezične samoregulacije, koji ne samo da pobija puristima omiljeno mnijenje o kvarenju jezika prodorom stranih elemenata, već i njih same tereti za remećenje njegova organskog razvoja.     

Cinici bi mogli kazati da je pokušaj očuvanja jezika od purista i sam puristički konotiran; ako ga se, naime, prazni od očitih ideologema, što onda činiti sa onima koji su im prethodili, ali su se vremenom i upotrebom uklopili u svakodnevni govor? Treba li se i s njima uhvatiti ukoštac? Taj pristup lako se može primijenjivati u beskraj i dovesti do fatalizma. No, ne mora u njemu i završiti. Ponovimo: jezik je sredstvo podjele, ali i sredstvo povezivanja. Ako je tu dvojnost nemoguće prevladati, može li se njome ovladati?

Vodeći se ovim pitanjem, kustosica Antonela Solenički pod mentorstvom je Lee Vene i Ane Kovačić u Galeriji Nova organizirala izložbu pod nazivom Na vrhu jezika. Na njoj su izloženi radovi mladih umjetnika iz regije što iz različitih očišta oslovljavaju antagonističku narav jezika, zajedno tvoreći svojevrsnu studiju nesporazuma koji iz njega proizlaze. Za teorijski oslonac, kako stoji u popratnom tekstu izložbe, Solenički je uzela upravo ranije spomenuto istraživanje Snježane Kordić, premda ga u konceptualnom smislu obrće: dok Kordić ideologizirani vid jezika podređuje onom funkcionalnom, Solenički njegovu realnost vidi u neprestanoj ideološkoj instrumentalizaciji: jezik je, kaže, medij moći, pristupnica u određene društvene sfere, neizostavan dio kulturnog kapitala. Unatoč tome, odredište im je istovjetno: neutralizacija jezika za obje je nešto do čega treba doći, dakle nešto što stanuje u budućnosti (cinici bi im pribrojali i nacionaliste što teže za neokaljanim jezikom, ali kome cinici ne bi našli zamjerke?).     

Jezik i nacionalizam valja čitati u okviru šire intelektualne rasprave u kojoj nastaje – a to je ona o međuodnosu srpskog i hrvatskog jezika. Autorica želi rasteretiti jezik od nasilnih političkih standardizacija koje ne dopuštaju usvajanje upotrebom, i samim time lako upadaju u oči (uši?). S druge strane, Na vrhu jezika raslojava mnogovrsne dimenzije razdora utkane u to naoko (nauho?) bezazleno oruđe komunikacije i prešutno prihvaćene kao činjenice života. Jedan od radova, video Tante aus Deutschland Mile Panić, tako upućuje na socijalnu i kulturnu razmještenost migranata koncentriranu baš u problematici jezika. Kroz razgovor sa svojim dvjema tetkama što tijekom rata bježe iz Bosne u Njemačku umjetnica otkriva razne instance otuđenosti koje, usprkos drukčijim okolnostima, i sama proživljava kao strankinja u Njemačkoj. Glavnina dojmova iznosi se na njemačkom bez titlova kako bi se gledateljima približio osjećaj izostavljenosti u slučaju njegova nepoznavanja, no opaska jedne od tetki da se, premda jezik tečno govori, u Njemačkoj i nakon dvadeset pet godina osjeća kao tuđinka, sugerira biljeg Drugotnosti kojega nenativni govornici sa sebe ne mogu maknuti čak i nakon nadvladavanja jezične barijere. 

Umjetnik Žarko Aleksić radom Granice jezika ispituje pak epistemološko-politički aspekt dotične teme. Pozivajući se na Wittgensteinovu misao da su granice nečijeg svijeta obilježene njegovim jezikom, Aleksić sprezi jezika i nacionalizma pridaje kognitivan značaj, no ispisivanjem filozofovih riječi na prozirnu tkaninu poručuje da te granice nisu i ne moraju biti opasane neprobojnim zidovima. Sada kada je s njega skinut socijalni i ideološki veo, jezik se može promatrati i u svojoj temeljnoj funkciji – kao alat za sporazumijevanje. Instalacijom Faces of Voice umjetnica Neža Knez podsjeća nas na to da je jezik, prije svega, tjelesni organ zadužen za proizvodnju zvukova. S osam razmaknutih mikrofona različite osobe istovremeno počinju izgovarati abecedu, no već nakon prvoga slova u njihovo višeglasje uvlači se disonanca, ukazujući na to da su pojedinci ti koji oživotvoruju znakove na papiru.

Ovaj empirijski nadahnut pristup zapravo ukorjenjuje dvojnu prirodu jezika u dvojnoj prirodi njegovih korisnika; ljudska bića opstoje u vječnom kolebanju između općeg i pojedinačnog, što se odražava u uzajamnoj konfliktnosti i pomirbenosti jezika – jer on i dijeli i veže. Kako onda naći utočište u njemu? Kako ga koristiti kao vezivo? Iako izložba smjera subverziji i želi “nesporazum shvatiti kao temelj sporazuma”, do toga temelja ne daje nikakav putokaz. Je li to stoga što bi njegova prethodna zadanost i sama podrazumijevala izvjesnu ideologiju, ili zato što izostaje neka jasna zamisao o tome kako bi taj sporazum trebao izgledati?

Vjerni do sada iznesenim idejama, pretpostavit ćemo da su oba razloga istinita. Počelo prave kritike i mora biti individualna prosudba, spremna na obračun ne samo s općeprihvaćenim uvjerenjima, nego i vlastitom kondicioniranošću. Filozofkinja Rada Iveković reći će: “jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav.” Svakom je čovjeku njegov materinji jezik unaprijed propisan; on je a priori u njemu stranac. I upravo u tome, drži Iveković, leži mogućnost otpora, “jedina pouzdana metoda jezične i političke autonomije” – jer ako se spram bilo čega naslijeđenoga stavim u poziciju drugosti, ono samo, bilo na koncu odbačeno ili prihvaćeno, postaje svjestan izbor. 

Vraćajući se na izložbu, netko bi mogao zaključiti da je i koncept samoga postava duboko ciničan, te tako ne daje prostora transformativnoj moći jezika jer je smatra protivnom njegovoj biti. Očigledno je to u posljednjem eksponatu, svojevrsnoj ploči na kojoj umjetnik Petar Vranjković ispisuje: “My language is my awakening, but what happens when it dies?” Rad tematizira fenomen izumiranja jezika, no ukazujući na to odsustvo zapravo nas navodi na preispitivanje važnosti njegova prisustva – što jezik zapravo znači? U svjetlu trenutne rasprave to pitanje može glasiti i ovako: što ako se jezik ogoljavanjem svog tog sedimenta dogme, društvene nejednakosti i suprotstavljenosti jednostavno lišava svega što jest? 

Ironično, ovdje je smještena točka zajedništva i onih uronjenih u promišljanje vlastite pristranosti i onih opsjednutih jezičnom čistoćom. Gledajući tu pločicu, prizivam u sebi mentalnu sliku Mustafe Kemala Atatürka kako 1938. godine, devet dana prije svoje smrti, zahvaljuje Turskom jezičnom društvu na prijeko potrebnom osuvremenjavanju tehničke terminologije. O kolosalnom pothvatu bilježenja svih mogućih tuđica, pretresanja gomile povijesnih dokumenata, proučavanja desetaka i desetaka turkijskih jezika u svrhu brušenja “čistog turskog” (Öztürkҫe) nema ni spomena. Uvjeren u jalovost odvraćanja naroda od jezika njihovih predaka, Atatürk je ovom šutnjom izrazio razočaranje u silne “evet-efendije” koji su iz noći u noć čašice razgovora protezali na boce i podržavali njegove kvazilingvističke vratolomije. 

Burnost nadolazećih desetljeća u mladoj je Republici Turskoj dovela do daljnje politizacije jezika, do mjere u kojoj je ljudima postalo skoro pa nemoguće progovoriti a da ne otkriju svoju ideološku afilijaciju. Ali su toga bili itekako svjesni i nastavili komunicirati. I baš zato ovaj osobit primjer predočuje nešto univerzalno: što je purizam agresivniji, to se više ljudi osjećaju strano u vlastitom jeziku, i u toj se stranosti nanovo povezuju.

Bi li, općenito govoreći, posrijedi mogao biti trijumf principa samoregulacije, no ne tek nad žuđenom čistoćom nacionalista, nego i nad depolitizacijom poštenih jezikoslovaca, pa čak i subverzijom progresivnih kulturnjaka? Dogmatsko izvijanje jezika s vremenom će ili izblijediti i time postati moment njegova prirodna razvoja (eto protuudara fatalizmu!) ili pak postići toliku upečatljivost da će ga biti lakše zaobići, a i probiti. Možda je ovim potonjim putem, putem ‘savezništva u drugosti’, izložba mogla ali propustila poći, zadržavajući se na razini kritike bez cjelovite vizije. A možda i položaj cinika nije ništa drugo do položaj stranca prema jeziku, koji i nije toliko ciničan. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.