Hit Kim Carnes iz 1981. oda je fatalnoj ženi koja je zamamna poput zvijezda starog Hollywooda – krase je platinasti uvojci nalik na one prototipskog seks simbola Jean Harlow, uzdiše kao Greta Garbo, fatalna velikanka tugaljivih drami, i ima oči Bette Davis, glumice koja se proslavila igrajući zlikovke. Bette Davis Eyes, pjesma o ženi raskomadanoj na dijelove i ženi sačinjenoj od referenci (na prošlost), sažima glavne odrednice horora, meta-žanra usredotočenog na žensko tijelo ili, prostije (i istovjetno s pornićem, svojim jednako prezrenim žanrovskim srodnikom), na “grudi i krikove”. Na kraju trilogije, Maxine je ne samo živa, što je u hororu veliko postignuće za zgodnu plavušu sa skandaloznom prošlošću, nego i na neosporno uzlaznoj putanji. Ipak, njezin je trijumf popraćen zlokobnom slutnjom da bismo je u nastavku mogli gledati u ulozi čudovišta. 

Carol Clover, američka akademkinja čija je knjiga Men, Women, and Chainsaws posvećena vrištećim junakinjama triju intertekstualnih horor žanrova, slashera, okultističkog filma te priče o silovanju i osveti, prepoznala je i popularizirala trop posljednje djevojke (eng. final girl). Prema Clover, slasher, niskobudžetni film u kojem maskirani manijak masakrira grupu mlađahnih prijatelja (dečki su brzo smaknuti, djevojke obično nakon vrištanja i bježanja u donjem rublju), obrnuo je izvornu horor konstelaciju uspostavljenu u Hitchcockovom Psihu prema kojoj samo muškarci mogu dokrajčiti muškarce i spasiti žene. Niz filmova snimljenih između kraja 1970-ih i sredine 1980-ih heroja zamjenjuje heroinom. Štreberkasta, snalažljiva i, za razliku od svojih prijatelja, čedna posljednja djevojka odmah je prepoznatljiva kao protagonistkinja. Nakon što provede većinu filma nabasavajući na trupla i jedva izmičući ubojici, okrvavljena heroina zgrabi njegovo oružje i dokrajči ga u zadnji tren. Prema Clover, uspjeh posljednje djevojke ovisi o pokoravanju (vrlo religioznoj) logici slashera prema kojoj seks vodi u smrt te “preuzimanju pogleda”. Kamera prati posljednju djevojku i priklanja se njezinoj perspektivi – budući da je, barem do povratka manijaka u sljedećem nastavku, preživjela “ono što je djelovalo kao nepreživljivo” dodijeljena joj je uloga svjedokinje/pripovjedačice. 

X, prvi prikazani a kronološki srednji dio trilogije, prati troje porno glumaca, gramzljivog producenta, redatelja s umjetničkim ambicijama i njegovu sramežljivu djevojku/asistenticu koji dolaze na teksašku farmu u posjedu ostarjelog para. Šestorka, koja se pred farmerima Pearl i Howardom pretvara da je došla na odmor, snima film o zgodnom došljaku i dvjema pohotnim djevojkama sa sela. Nakon što redateljeva djevojka, do tad najizglednija kandidatkinja za preživljavanje, nastupi u ulozi treće djevojke sa sela, Pearl i Howard, koji se od početka šuljaju oko seta, počnu ubijati svoje goste. Howarda dokrajči srčani udar, a film završava okršajem starice Pearl i ambiciozne mlade glumice Maxine. X se odvija se u zlatnom razdoblju slashera, 1979. godini, i izvrće njegovu logiku.

Slasher kapitalizira na objektifikaciji ženskih tijela, ali, kao što Clover napominje, kažnjava seksulno aktivne žene. X čuvare morala, Pearl i Howarda, prikazuje kao licemjerne sadiste. Film za posljednju djevojku bira Maxine – nju ne spašavaju vrline, nego čvrsta vjera u vlastitu iznimnost i budući zvjezdani status. U maniri boljih slashera, X je komentar društvene dinamike. Porno tim kombinira ideale slobodne ljubavi (oni nesputano rade ono za čim represirani Amerikanci žude) 1960-ih i ‘70-ih s kapitalističkom logikom (publici nude voajerske užitke putem distribucije videokaseta za kućnu upotrebu) ciničnog desetljeća na pomolu. 

X, film prožet odrazima, inzistira na dvojništvu Pearl i Maxine. Osim što ih obje glumi Mia Goth, dvije žene citiraju jedna drugu. Pornić u kojem Maxine nastupa kao požudna kći strogih farmera parodija je Pearline biografije. Prilikom njihovog prvog susreta, Pearl pokazuje Maxine fotografije na kojima je i ona lijepa, mlada i ambiciozna potencijalna zvijezda. Uvjerena da baš Maxine ima “nešto posebno”, taj neopisivi “X faktor”, Pearl uhodi i poskrivećki dodiruje usnulu djevojku. Njihov je konačni sukob ponavljanje dvojničke dinamike. Pearl koja je odustala od svog sna i slavu zamijenila sadizmom, upozorava Maxine da i nju čeka polagano truljenje. Maxine se bijesno suprotstavi i pokuša upucati Pearl iz praznog revolvera. Pearlina je sačmarica puna, ali pucanj odbaci krhku staricu i slomi joj kuk. Tek okrznuta Maxine, koja je na početku filma povraćala zbog lešine krave uz opravdanje da “mrzi krv i crijeva”, hladnokrvno pregazi Pearl i odveze se s farme. Iako je Maxine uspješno prisvojila mjesto glavne protagonistkinje, tek ćemo u nastavku koji nosi njezino ime gledati kako postaje zvijezdom. Kao što je hororima često navada, X, film o snimanju filma, bavi se pogledom i žanrom. I Maxine i Pearl su često pred ogledalom, obje žude za zadivljenom publikom, a prva je izložena sve neprijateljskijem zurenju potonje. 

Pearl, horor stiliziran u vodviljskoj maniri ranih filmova, priča je o osujećenim ambicijama i neusustavljenim apetitima čudovišta sazdanog od svojih okolnosti. Film je povratak u 1918. – Howard je u prekooceanskim rovovima, a Pearl živi na farmi na kojoj je, nakon duge koljačke karijere, i umrla. Pearl bježi u svoje maštarije i u kino te moli boga “da je učini najvećom zvijezdom koju je svijet ikada vidio, kako bi mogla otići daleko, daleko” od farme, bolesnog oca, i okrutne majke. Kada dozna da se u obližnjem gradiću održava audicija za članice putujuće plesne trupe, Pearl postane uvjerena da je njezina velika prilika napokon tu. 

Pearl žudi za društvenim usponom koji joj postojano izmiče. Isprva uvjerena da će joj udaja za bogatog dečka Howarda dati “kartu za odlazak”, s vremenom je prisiljena pomiriti se s njegovom odlukom da prigrle jednostavni ratarski život. San o unosnoj udaji zamijenjen je snom o slavi i žudnjom za laskavim kino projekcionistom. Razočaranje u vanbračnoj aferi nagne Pearl da zgrabi vile i ubije svoju prvu žrtvu. Nakon što je na audiciji odbijena uz objašnjenje da traže “nekog s X faktorom”, Pearl nastavi ubijati te, okružena crvljivom hranom i trunućim truplima, dočeka Howardov povratak s ratišta.

Pearlin monolog trulež uspostavlja kao opredmećenje osjećaja ljubomore prema ljudima koji imaju ono što njoj izmiče (znakovito, Elizabethin je opus reinterpretira kao simptom društvene bolesti). Iako su Pearline težnje za slavom i duboko uvjerenje da je baš ona iznimka u nizu repetitivnih ženskih života prikazane kao zabluda, ostavljen je tračak ambivalencije. Platno i pozornica su odmamili mnoge Pearline suvremenice iz roditeljskih domova, a neke su onodobne zvijezde uspjele s ravnica doći pod reflektore. 

Šest godina nakon što je preživjela Pearlinu smrtonosnu zavist, Maxine zatičemo kao holivudsku plavušu za volanom kabrioleta, s pištoljem u torbici i  ubojitim agentom. MaXXXine, posljednji dio trilogije, prati njezina nastojanja da promijeni žanr te se iz porno glumice preobrazi u mainstream zvijezdu. Dok se priprema za ulogu Veronice, Los Angelesom haraju dva ubojice – Night Stalker i njegov imitator koji smiče Maxinine prijatelje. Maxine proganja i njezina prošlost – zataškani teksaški masakr i djetinjstvo provedeno pod paskom oca svećenika koji na televiziji propovijeda o opasnostima seksa, slave i svojoj odmetnutoj kćeri. Nakon što, u maniri protagonistkinja iz horora o silovanju i osveti, kastrira muškarca koji ju je pokušao napasti (mig za horor fanove – on izgleda kao glumac Buster Keaton čija je nećakinja glumila prvu iz niza osvetnica) i, uz pomoć svog svestranog agenta, ubije privatnog detektiva koju ju je uhodio, Maxine čeka okršaj u tajanstvenoj vili podno holivudskog znaka.

MaXXXine uspostavlja paralelu između strukture slashera i strukture slave. Prema Clover, likovi horora pokušavaju ne biti idući na listi na ubijanje, a gledatelji strahuju za njih i, kada manijak nastoji nasrnuti kroz ekran, za sebe. Maxine se stalno pita kada je njezin red, ali do posljednjih kadrova ne znamo je li ona sljedeća zvijezda ili sljedeća mrtva djevojka. Film također isprepliće banalno nasilje nad ženama, niz generički jezivih likova čija dobacivanja i uhođenja holivudske cure očekuju, sa žanrovski tipičnim elaboriranim planovima manijaka kakav je Maxinin otac, ubojica njezinih triju kolegica. 

Odustavši od bešćutnosti koju Elizabeth smatra hvalevrijednom, Maxine odlučuje istražiti smrti svojih kolegica te se suočava sa svojim fanatičnim ocem. Maxine je od oca naslijedila ljubav prema spektaklu i svoju omiljenu uzrečicu – “neću prihvatiti život koji ne zaslužujem”. Sada dvostruka posljednja djevojka ponovno preživi – vidimo je okupanu svjetlima fotografskih bliceva na premijeri Elizabethina okultnog horor hita i saznajemo da ženski redateljsko-glumački tandem radi na filmu o Maxine. Promjena žanrovskog roda provedena je i doslovno. Maxine je iz pornića, snimljenog za profit producenta i umjetničku slavu redatelja, prešla pred kameru redateljice koja će njezin život preobraziti u holivudsku uspješnicu. Ipak, Maxinin je uspjeh uparen sa strahom da će dobar život za koji se izborila i obožavanje publike doći kraju. Njezina posljednja rečenica upućena Elizabeth, “ne želim da ovo ikada završi”, zlokobno poručuje da bi zgodna zvijezda Maxine i dalje mogla postati bjesomučna ubojica Pearl. 

Horori, filmovi koji, unatoč cenzuri i progonima iz glavne kulturalne struje, opstaju, često su ustvari optimistične priče o opstanku – čak i likovi čija se crijeva vuku po podu žele još jedan okršaj i još jedan nastavak. I svojim najispraznijim inačicama, horor je žanr koji poručuje da se sve da preživjeti. Trilogija X istražuje neizvjesne ishode preživljavanja, kritizira holivudsku filmsku mašineriju i podcrtava teret bivanja posljednjom djevojkom. Došavši do slave preko trupala, Maxine ne zna hoće li je u nastavku dočekati još jedan herojski podvig ili ponavljanje Pearline uloge čudovišta.

Dok su Dexysi sa svojom Eileen harali muzičkim ljestvicama, neoliberalizam je harao Zapadom. Klasne su razlike zacementirane, a mreže potpore socijalne države razorene. Ipak, kao što vidimo po slavnim ljudima koji redovito lažu o svojim skromnim početcima (jer nepotizam i generacijsko bogatstvo nisu romantična priča), izlizani narativ o usponu od “prnja do blagostanja” još uvijek životari u popularnoj kulturi. Uz sirotu ljepoticu koja se bogato uda, talentirani dečko iz radničke klase jedan je od njegovih najčešćih protagonista. Njegovom su penjanju rado svjedočili još viktorijanci (izumitelji većine i ljubitelji svih patetičnih stvari). Dok je u 19. stoljeću njegov uspjeh uglavnom bio opravdan aristokratskim porijeklom koje bi se otkrilo tik pred raspletom, našem treba kao dokaz da je sustav ipak pravedan jer nagrađuje zaslužne. Sve su barijere propusne za one dovoljno iznimne. 

Saltburn (2023), film Emerald Fennell u kojem se isprepliću požuda i zavist, (meta)narativ je o društvenom usponu i onima koji ga (ne) zaslužuju. Protagonist filma, naš suvremenik Oliver Quick (Barry Keoghan), isprva nam pripovijeda o svojim formativnim godinama provedenim u studentskim sobama i prostranim dvorištima Oxforda. Šarmantna i krajnje estetizirana priča o odrastanju zaogrnuta u nostalgično ruho ranih 2000-ih postupno se preobrazi u triler o smrti obitelji Catton, aristokrata na čijem je imanju, naslovnom Saltburnu, Oliver proveo ljeto 2007. 

Oliver, dečko iz okolice Liverpoola, na Oxford stiže s rabljenom odjećom i pretencioznim esejima o preko ljeta pročitanoj lektiri. Tamo upozna (i iz raznih grmova promatra) Felixa Cattona (Jacob Elordi), zgodnog mladog plemića s kojim se ubrzo sprijatelji. Iako je njegovo dobrostojeće društvo skeptično prema pridošlici, Felix, opčinjen Oliverovom tugaljivom pričom o grozi siromaštva, strahu od gubitka stipendije i uvijek pijanim roditeljima, pozove svog kolegu da provede ljeto na Saltburnu. Slijedi snovolika sekvenca u kojoj Cattonovi i Oliver lješkare ispred dvorca. Svi su preplanuli, razodjeveni i bez obveza. Oliveru, tek jednom u nizu predmeta Felixove prolazne naklonosti, ipak je dodijeljen zadatak – na imanje je pozvan kako bi aristokrate zabavio svojom životnom pričom.

Dokona obitelj Catton rado sluša o nedaćama svojih brojnih gostiju. Za prve večeri na Saltburnu, Olivera dograbi Felixova majka Elspeth (Rosamund Pike) koja, kao i njezin rubno suosjećajniji sin, želi znati sve o životu liverpulske sirotinje. Oliver, ustvari ljubljeni sin srednjoklasne obitelji iz predgrađa, lažnu biografiju sastavlja od pastiša o radničkoj klasi. Cattonovi su u svojoj znatiželji ležerno okrutni, ali im Oliver, u strahu da ga Felix (jedini koji zna istinu) ne razotkrije, odgovori kalkuliranim nasiljem.

Saltburn je snimljen kao uprizorenje Oliverova monologa. Isprava sanjarenje o fakultetskim danima, taj se monolog preobrazi u priznanje niza zločina. Oliver revidira ispripovijedano, a u filmu se nižu izbačene scene koje otkrivaju da on stoji iza niza naizgled slučajnih susreta i nesretnih smrti Felixa i njegove sestre Venetie (Alison Oliver). Kada se sretnu petnaestak godina kasnije, Oliver nagovori Elspeth, sada usamljenu udovicu koja ni ne sluti da razgovara s ubojicom svoje djece, da ga imenuje nasljednikom Saltburna. Vidjevši svoje ime u oporuci, Oliver je ubije. Dok je Elspeth na izdisaju, Oliver joj propovijeda o radišnosti. Za razliku od Cattonovih koji su naslijedili titule i posjede, on (koji bi inače dobio tek višekatnicu od svojih srednjeklasnih roditelja) je za Saltburn morao spletkariti i klati. Ipak, Saltburn nije samo priča o pogibiji plemenitaške obitelji Catton, nego i priča o smrti meritokracije koju je nadživio njezin nositelj Oliver. 

Oliverovu odrastanju u oskudici, kao ni njegovim talentima, ne svjedočimo. Ipak smo mu, poput Felixa, skloni vjerovati. Za razliku od brojnih nedjela na ivici erotskog i uznemirujućeg (slavni kadrovi lizanja kade u kojoj je Felix upravo svršio ili seksa s njegovim svježim grobom) u kojima zatičemo Olivera, film nam uskraćuje dokaze da je on “čudo od djeteta” kakvim se predstavlja. Stalno mjesto priča o siromašnim dečkima na uglednim sveučilištima, prizor u kojem briljantni stipendisti zapanje sumnjičave profesore i bahate kolege kakvom opaskom, u Saltburnu se ne pojavljuje. Mi Oliverov esej o poeziji ne čujemo, a profesor koji ga jest slušao vidno se dosađivao. Ostala postignuća, zborsko pjevanje i veslanje, također su lažna. Felix, koji je Olivera odveo u rođendanski posjet obitelji, preneražen je otkrićem da su Oliverovi roditelji ljubazni, trijezni i često na odmoru u Grčkoj. I za Felixa i za nas su Oliverovi akademski uspjesi koje nabrajaju njegovi ponosni roditelji novost. 

Premda škrto dijeli pojedinosti o sebi, Oliver je uvjerljiv jer utjelovljuje kulturno čitljiv identitet – kao što sam kaže Felixu, on je izvodio ono što su aristokrati željeli vidjeti – uvijek impresivnog, uvijek inspirativnog, uvijek zahvalnog siromašnog dečka. Iako to čini površno, Oliver kolažira najdramatičnije okolnosti u kojima siromašne dečke obično zatičemo i prisvaja njihove najdojmljivije osobine. Kritičari Saltburn često nazivaju iskrivljenim prikazom radničke klase. Film nije ni ciljao na autentičnost – dok su potlačeni izvan cirkulacije novca i utjecaja, solidna srednja (Oliverova obitelj) i viša klasa (Cattonovi) održava “priče o usponu” na životu. 

Saltburn nam uskraćuje konačne istine. Iako gotovo hvalisavo otkriva detalje masakra nad Cattonovima, Oliver u završnom monologu prešućuje svoju pravu (mnogo dosadniju) putanju od bogatog predgrađa do prestižnog fakulteta. Čak nas i njegovo priznanje da nikada nije dokučio je li bio zaljubljen u Felixa kojeg je i volio (jer ga svi vole) i mrzio (jer je žudio za njegovim privilegijama) ostavlja skeptičnima. Osim mladenačke (kvir) opsesije tom nedodirljivom osobom s godine koju mnogi (doduše, uglavnom manje homicidalni) brucoši i brucošice dijele s Oliverom, Saltburn uvjerljivo prikazuje klasni sram. Iako se tek pretvara da mu je nelagodno što ne može platiti rundu u baru ili nabaviti dobro skrojeni sako, s Oliverovom se šutnjom na Felixovo pitanje “imaš li manšete” lako poistovjetiti. Njegov pokušaj manipulacije Farleighom (Archie Madekwe), osiromašenim nećakom Cattonovih, suosjećajno šaputanje o tome kako je zastrašujuće i samotno “kada su stvari tako nesigurne” komunicira istinitu strukturu osjećaja (kvir odvjetka) radničke klase. 

Oliveru vjerujemo i jer ga glumi Barry Keoghan, iznimka u moru plavokosih, privilegiranih Britanaca koji, nakon godina u internatima, mogu biti “glumci u usponu” otprilike desetak godina – sve dok im se ne posreći. Fennell manipulira gledateljima angažiranjem Keoghana čiju biografiju, odrastanje u udomiteljskim obiteljima i na ulicama osiromašenih četvrti Dublina, upisujemo u Olivera. 

Saltburn će vjerojatno biti zapamćen po uznemiravajućim seks scenama. One su dobrodošla intervencija u sanitiziranu glavnu struju LGBT pokreta koji, podržan od korporativnih sponzora, pristojno propovijeda vidljivost (malog broja zgodnih bijelih gej muškaraca i, zbog uključivosti, pokoje lezbijke). Ipak, vjerujem da je film najuspješniji kada propituje granice uvjerljivosti i načine na koji likovi i gledatelji (ne) razumiju priče o klasnom neprijateljstvu. Cattonovi su, kao što Oliver primjećuje u svom monologu, nastradali jer nisu u njemu prepoznali svog jedinog “prirodnog predatora”. Iako sebe vidi kao iznimku koja je predanim ubijanjem uspjela prekinuti generacijski niz nasljeđivanja i dokopati se dvorca po kojem u posljednjem prizoru pleše, Oliver je kopija ranijeg (nehotičnog) predatora – Toma, protagonista Talentiranog gospodina Ripleyja (1999).

Tom (Matt Damon), mladi Njujorčanin koji krajem 1950-ih dvori gospodu u otmjenom toaletu, doputuje u Italiju kako bi raskalašenog bonvivana Dickija (Jude Law) dovukao kući. Na tu ga je misiju poslao Dickijev otac misleći da se, zbog Tomove posuđene jakne s grbom elitnog sveučilišta Princeton, radi o fakultetskom kolegi njegovog sina. U Italiji se Tom zaljubi u Dickija, ali počne i “voljeti način na koji on živi”. Kada ga Dickie, nakon kratkotrajne opčinjenosti, odbaci, Tom odluči svoje talente iskoristiti kako bi postao mladi bogataš. U šaljivoj raspravi o talentima, Dickie napomene da svi moraju imati barem jedan. Premda ih njemu (kao što pokazuju skupi instrumenti koje, unatoč svom slobodnom vremenu, nije naučio svirati) manjka, naslovni je epitet doslovan – Tom ima pregršt talenata. Zlokobniji od njih, umijeće mimikrije, koristi kako bi prikrio da je ubio Dickija i njegovog miljenika Freddija. Nakon neplaniranih i nespretnih umorstva, Tom talijansku policiju i Dickijevu sumnjičavu zaručnicu Marge (Gwyneth Paltrow) obmanjuje pretvarajući se da je on Dickie. Istovremeno mora i dalje biti Tom. 

Saltburn od svog predloška posuđuje središnji zaplet (romansu, intrigu, fatalno ljetovanje) i jedan od prizora – Oliver čisti Felixovu studentsku sobu, a Tom Dickijevu unajmljenu vilu. U obama filmovima uljezi smaknu i zamjene originale – Oliver postaje nasljednik plemićkog imanja umjesto Felixa, a Tom se počne pretvarati da je Dickie. Konačno, u obama su filmovima gej romanse zagrobne – Oliver od voajerstva pređe do seksa s Felixovim grobom, a Tom grli Dickijevo truplo nakon što ga je zatukao veslom. Ipak, društveni uspon koji Saltburn pretvara u farsu, njegov raniji predložak tretira kao tragediju. Za kratkog trijumfa, Tom, doista nadareniji od bogatih snobova kojima je okružen, ima sve – džeparac, slobodu i kabinu na brodu za Grčku koju dijeli sa zgodnim i otmjenim Peterom – ali nema načina da se, nakon ubojstva koja je počinio, vrati sebi. Da izbjegne razotkrivanje koje je na pomolu, Tom zadavi Petera i ostane sam, prisiljen da glumi Dickija za Meredith (Cate Blanchett) koja ga poznaje pod tim aliasom. Oliver se, s druge strane, lako otarasi (lažnih) identiteta i gol samozadovoljno pleše dvorcem koji je konačno njegov. Iako nikada nije utjelovljavao kult iznimnosti, on uspješno nastavlja bolju tradiciju potlačenih – smaknuće aristokracije. To ga, unatoč lažima i umorstvima, čini osvježavajućim (anti)junakom radničke klase.