S Lukom smo razgovarali o izazovima suvremenih glazbenika i glazbenica, zašto je ugoda smrt umjetnosti i što znači kada tech giganti kontroliraju našu kreativnost.

Priča počinje 2022. godine kada je Bandcamp – platforma koju su mnogi glazbenici smatrali sigurnim mjestom – prodan Epic Gamesu, a zatim 2024. godine ponovno prodan Song Traderu, kompaniji za koju je malo tko od glazbenika čuo.

“Danas se ispostavlja da su oni vlasnici najviše glazbe na svijetu. Nikome nije jasno što to znači”, objašnjava Prinčič. “Pitanje koje se postavlja je – što su te platforme? Oni koji upotrebljavaju platforme nemaju pravo glasa, nemaju moć nad time što se događa s platformom.”

Ovdje nije samo priča o jednoj platformi. Prinčič se oslanja na rad ekonomista Yanisa Varoufakisa i njegov koncept tehnofeudalizma te pisca i aktivista Coryja Doctorowa koji je skovao termin enshittification – raspad platformi.

“Platforma se postavi između korisnika i onih koji stvaraju sadržaj”, objašnjava Prinčič Doctorowljevu analizu. “Ove dvije grupe su u početku privučene platformi zbog neke njene praktične ili možda sjajne značajke. Ali onda, kako ih zaključa u taj sustav i u taj network effect, kada su ljudi masovno povezani kroz tu platformu, onda platforma nema više motivacije da ostane dobra, da se mijenja, da se poboljšava.”

Rezultat? Nefunkcionalne platforme koje ljudi i dalje koriste jer su zarobljeni u njima. “Zašto ljudi ne odu s Facebooka, zašto ne prestanu upotrebljavati Metine proizvode, kada u isto vrijeme svi znamo da su to loši proizvodi, da su to stvari koje nam škode, stvari koje nas zaključavaju u neki ekosistem?”

Kroz svoje istraživanje, Prinčič je došao do iznenađujućeg zaključka: “Najradikalniji oblik te autonomije i neovisnosti je u stvari naučiti HTML.” Nije to programski jezik, naglašava, već jednostavan jezik koji opisuje kako izgleda tekst. “Čovjek još uvijek može sam naučiti HTML i napraviti svoje internetske stranice te ih objaviti online. To je, rekao bih, najradikalnije.”

Prinčičeva osobna forma otpora utjelovljena je u netlabelu Kamizdat, koji definira kao free-form boutique netlabel – sintagmu koja ima mnogo značenja.

“Free-form” dolazi iz free-form radija – radija koji nema kustoski fokus, gdje svatko može sudjelovati i imati emisiju o čemu god hoće. “Jasno je da je usmjeren na marginalne skupine ili ljude koji se ne mogu reprezentirati kroz mainstream radio.”

“Boutique” dio odnosi se na fizička izdanja: “Za svako izdanje smislimo nešto drugačije, ali uvijek je napravljeno ručno i uvijek je limited edition.” Izdanja su numerirana, svaka kopija je jedinstvena. Projekt je započeo još 2005. godine, ali je tek 2013. s Majom Delak zaživio u punom smislu, kada je postao dio Emanata, slovenskog zavoda za razvoj i afirmaciju plesa i suvremene umjetnosti.

Kamizdat počiva na dva principa od kojih Prinčič nikad nije odstupio. Jedan je, uvijek slovenski ili sa Slovenijom povezani autori. A drugi, uvijek Creative Commons.

Creative Commons je, objašnjava Prinčič, pokušaj rješavanja paradoksa interneta. “Normalna legislativa, zakoni u većini država, automatski – ako nešto napraviš – garantiraju ti pravo da je to tvoj rad i da su sva prava distribucije i kopiranja tvoja.”

Problem? “Na internetu, kada otvoriš stranicu, ona se kopira na tvoje računalo, automatski. To je paradoks.”

Creative Commons omogućuje autorima da stave oznaku na svoj rad kojom dozvoljavaju svima da ga dupliciraju, kopiraju i distribuiraju – ali pod određenim uvjetima. “Recimo, ja mogu staviti oznaku koja kaže: možete kopirati moj rad ako uvijek piše da sam ja autor i možete napraviti derivative work, možete uzeti dio i staviti ga u svoj rad ako uvijek isto piše da sam ja autor tog dijela. Ne treba mi platiti, ne treba me kontaktirati – samo neka uvijek piše da je to moj rad.”

Kad su u pitanju sampleovi i obrade, Prinčič na svom zadnjem albumu ima potpise Michaela Jacksona i Davida Byrnea. Njegov je stav jasan i radikalan: “Mislim da kultura pripada svima. Tu sam prilično radikalan, ne vjerujem u intelektualno vlasništvo, niti na nekoliko godina. Mislim i da bi zakoni trebali zabraniti komercijalizaciju kulture. Dakle sebi dopuštam semplirati što god i koga god.”

Njegov je argument jednostavan: “Mozart je remiksirao nekoga tko je bio prije njega, Beethoven je remiksirao nekoga tko je bio prije njega. Svi smo stvari naučili od drugih i samo radimo rekonfiguracije toga na naš, možda, originalan način.”

Filozofija iza Kamizdata, prema Prinčiču, “definitivno je socijalna pravda u različitim formama” – feminizam, open source software, fair trade music, rodna ravnopravnost.

“Ne zanima me biznis. Jasno je da ako radiš, stvar mora biti održiva. Ali budući da smo od 2013. godine dio Emanata, koji dobiva novac od Ministarstva kulture i od ljubljanskih gradskih vlasti, imamo stalnu podršku.”

“Nismo u logici kapitalističkog ekonomskog sistema, odnosno prodaje. Naš cilj je javno dobro, društveno dobro. Da participiramo u tome i vraćamo društvu kreativnost, mogućnost. I da stavimo po strani poslovne prilike i prakse.”

Na pitanje zašto bi ljudi istraživali off-grid alternative kada za desetak eura mjesečno mogu imati čitavu glazbenu biblioteku na Spotifyju, Prinčičev odgovor je sljedeći: “Mislim da je ugoda smrt umjetnosti. Ako daš desetak eura mjesečno i imaš sve, onda sva ta kultura, sva ta glazba koja ti je dostupna više nema vrijednost, odnosno gubi svu vrijednost.”

Njegov argument je: “Ako želimo da stvari imaju vrijednost na ovom svijetu ili u našim životima, za te stvari treba nešto napraviti. Treba se potruditi. Treba uložiti neku energiju. Ideja da tražimo sve lakše stvari, da idemo linijom manjeg otpora – mislim da nam to ne radi dobro.”

Za budućnost Kamizdata Prinčič nema grandiozne planove, ali dok postoji, želi da bude “platforma za ljude, za autorice i autore” – sigurno mjesto gdje mladi i stari ljudi koji stvaraju mogu “iskoristiti kulturni kapital koji se dosad akumulirao i da mogu ići dalje, da idu do drugih labela, da mogu ići u svijet, ili možda samo izdati neku totalno bizarnu stvar tu. Uvijek sam mislio da treba imati nadu”, zaključuje. “Nada je zadnja koja umire, a na njoj treba stalno raditi.”

Takva je strategija, kako pokazuju i veze autorice plana Beatrix von Storch s Trumpovim krugom, oblikovana prema američkom modelu kulturne polarizacije, s ciljem da AfD više ne bude izolirana, nego da postane jedina stranka s kojom konzervativci mogu koalirati nakon sljedećih izbora.

Ono što dokument čini posebno zanimljivim nije samo njegova cinična jasnoća, nego i ono što otkriva o ulozi medijsko-informacijskih poremećaja u oblikovanju društvene polarizacije, odnosno o učinkovitosti alata koje koristimo za njihovo prevladavanje.

Polarizacija kao okidač informacijskih poremećaja

U društvu u kojem podjele oblikuju način na koji ljudi primaju i tumače informacije, činjenice prestaju djelovati kao neutralan arbitar i postaju oružje u političkoj borbi. To pokazuje istraživanje objavljeno 2021. u časopisu American Political Science Review, koje je analiziralo navike 2.300 američkih korisnika tadašnjeg Twittera. Studija je pokazala da je širenje lažnih vijesti puno više povezano s političkom polarizacijom i stranačkom lojalnošću nego s neznanjem ili nedostatkom medijske pismenosti. 

Glavni motiv dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama – bilo da je riječ o točnim ili lažnim vijestima – jest potvrđivanje vlastitih političkih stavova i diskreditacija protivničkog tabora. Istraživanje je također otkrilo asimetriju u dijeljenju fake newsa. Naime, republikanci dijele više takvog sadržaja, no ne zato što su neinformirani, nego zato što se za sadržaj koji demokrate prikazuje negativno moraju obratiti izvorima koji obiluju lažnim vijestima, dok demokrati takav sadržaj mogu pronaći u mainstream medijima. Posljedica je da građani u fragmentiranom medijskom polju konzumiraju i dijele vijesti na način koji potvrđuje njihovu političku pripadnost, a ne stvarnost u cjelini.

Time se stvara začarani krug: politička polarizacija potiče širenje dezinformacija, a one u povratnoj sprezi produbljuju podjele i dovode do daljnjeg slabljenja povjerenja u medije i institucije koje bi trebale biti temelji društvenog poretka.

Ograničeni dosezi regulacije

Nadalje, međunarodno istraživanje The Polarizing Impact of Political Disinformation and Hate Speech: A Cross-country Configural Narrative, provedeno u 177 zemalja, pokazalo je da političke dezinformacije i govor mržnje igraju presudnu ulogu u poticanju polarizacije. Primjenom teorije kompleksnosti autori su utvrdili da ne postoji jedinstven uzrok, već različite kombinacije čimbenika – od stranih i domaćih dezinformacijskih kampanja do uloge političkih stranaka, države i digitalnih platformi – koje mogu voditi većoj ili manjoj razini društvene fragmentacije. 

Ključni je nalaz da se prisutnost govora mržnje gotovo uvijek povezuje s visokom polarizacijom, dok je uloga različitih regulatornih mjera dvosmislena: monitoring sadržaja na društvenim mrežama, blokiranje određenih stranica ili platformi te novinarski alati poput fact-checkinga u nekim slučajevima mogu ograničiti širenje dezinformacija i smanjiti polarizaciju, ali u drugim, osobito u kombinaciji s govorom mržnje, mogu imati suprotan učinak.

Naprimjer, kada netko podijeli lažnu tvrdnju da 90 posto imigranata nikada ne radi, tradicionalni fact-checking odgovara točnim statistikama. Ali problem nije što ta osoba nema pristup točnim podacima – problem je što točni podaci ne služe njihovom političkom cilju prikaza imigracije kao problema. Oni namjerno biraju “korisne” neistine umjesto dostupnih istina. Također, kada fact-checkeri ispravljaju lažnu tvrdnju omiljenog političara nekog čitatelja, taj čitatelj rijetko pomisli da je bio u zabludi. Umjesto toga, često postane još uvjereniji u svoju poziciju i pomisli da je to dokaz pristranosti fact-checkera. Ispravljanje netočnih informacija u javnom prostoru tako može dodatno ojačati početno uvjerenje pojedinaca.

Tradicionalne metode borbe protiv dezinformacija počivaju na nekoliko pretpostavki koje se u praksi često ne potvrđuju. Prva je da je širenje dezinformacija ponajprije posljedica manjka točnih informacija, a ne selektivne recepcije sadržaja motivirane političkim ciljevima. Druga je da će ljudi promijeniti mišljenje kada im se ponude uvjerljivi dokazi. Treća je da je provjera činjenica neutralan postupak koji je nemoguće koristiti u političke svrhe. Istraživanja, međutim, pokazuju suprotno: ljudi uglavnom biraju informacije koje potvrđuju njihov svjetonazor, često odbijaju ispravke koje doživljavaju kao prijetnju vlastitom identitetu, a sam proces provjere točnosti nerijetko postaje predmet političkog spora.

Prokušani recepti i političke strategije

Ova globalna perspektiva pokazuje da AfD-ova strategija nije autohtona, već dio isprobane “kuharice” za destabilizaciju demokracije. Ekstremno desni pokreti – od Trumpove Amerike do Bolsonarovog Brazila – naučili su koristiti postojeće alate za borbu protiv dezinformacija kao argument u svoju korist, prikazujući ih kao dokaz urote elita i medijske pristranosti. AfD u tom smislu samo nastavlja obrasce u kojima se metode zamišljene kao zaštita demokratskog poretka izvrću u instrumente njegova rušenja.

Da je strategija više nego efektna pokazuje anketa RTL/ntv objavljena mjesec dana nakon što je dokument procurio u javnost, prema kojoj je AfD prvi put pretekao konzervativni CDU/CSU i s 26 posto podrške postao najpopularnija politička stranka u Njemačkoj. Demografija koju eksplicitno nastoji pridobiti – radnici, stanovništvo ruralnih krajeva, mladi te ruski i istočni Nijemci – ujedno su skupine u kojima se stranka pokazuje najranjivijom, jer bi ih političke opcije s naglaskom na ekonomska, a ne identitetska pitanja, mogle pridobiti. Upravo je to u svojim kampanjama u berlinskom Lichtenbergu prepoznala kandidatkinja Die Linke Ines Schwerdtner. Interni dokument time otkriva i ono čega se AfD najviše pribojava: politika koje odbijaju ući u kulturni rat koji ekstremna desnica nameće i unutar kojeg se želi predstaviti kao “razumna” alternativa.

Konačno, osnovni problem nisu same dezinformacije, nego politički i društveni uvjeti koji čine polarizaciju profitabilnom. Strategija funkcionira jer uspješno iskorištava postojeće podjele i ekonomske teškoće, pretvarajući ih u identitetske sukobe koji mobiliziraju glasače. Ekonomska nejednakost, regionalne razlike i osjećaj političke marginaliziranosti stvaraju plodno tlo za rast populizma, dok se prevladavajuće metode borbe protiv dezinformacija uglavnom bave simptomima tog stanja – lažnim tvrdnjama i manipulacijama u javnom prostoru – no teško mogu utjecati na njihove uzroke. AfD je ovim dokumentom otkrio svoje karte, a otvoreno ostaje pitanje kako će se društvo nositi s posljedicama strategije koja iz kulturnog rata lako prelazi u stvarno, fizičko nasilje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Inicijativa za donošenje novog zakona potekla iz Ministarstva kulture na čelu s ministricom iz kvote Levice Aste Vrečko. Manje-više tehnička preinaka zakona trebala je osigurati standardizaciju kriterija dodjele dodataka na mirovinu zaslužnim umjetnicima, što zakon iz 1974. godine nije predvidio. Dosad je kriterij za dodjelu dodataka ovisio o osobnim ili društvenima vezama umjetnika i onih koji o tome odlučuju, a budućnosti je to trebalo ovisiti o ostvarenim priznanjima.

Janšina je stranka u kampanju protiv ovog zakona krenula još u veljači. U javni prostor plasirali su tezu da će on omogućiti pogodovanje umjetnicima bliskim koaliciji Gibanje Svoboda-Socialni demokrati-Levica, koja je, predvođena premijerom Robertom Golobom, na vlasti od 2022. godine. Teza je popraćena jumbo-plakatima koji prikazuju međunarodno prepoznatu umjetnicu Maju Smrekar kako doji psa u performansu Ecce Canis iz 2013. godine. U njemu je Smrekar propitivala odnos između ljudi i životinja kroz biopolitičku perspektivu, a ovaj kontekst je u kampanji potpuno izostavljen.

Umjetnica je, dakle, izložena linču čak 12 godina nakon što je njezin performans prvotno izveden, što je učinjeno u cilju diskreditiranja vladajuće koalicije uoči parlamentarnih izbora predviđenih za 2026. godinu. Plakatima su također prekršena autorska prava fotografa Manuela Vasona, što je rezultiralo tužbama umjetnice i Levice protiv SDS-a.

Ne bismo li razjasnili što se zapravo dogodilo, obratili smo se dvjema slovenskim radnicama u kulturi – voditeljici organizacije civilnog društva Društvo Asociacija Poloni Torkar i književnici Anji Zag Golob. Budući da se Torkar bavi kulturnim politikama, razgovor s njom fokusirali smo na taj aspekt, dok smo Zag Golob zamolili da slučaj komentira iz perspektive umjetnice.

Torkar je objasnila da su po starom zakonu zaslužni umjetnici mogli steći posebne mirovine, a po novom, koji je predložila vlada, bi to bili dodaci mirovinama. Do prijedloga novog zakona došlo je jer stari nije imao jasnih kriterija po kojima se dodjeljuju posebne mirovine.

“U tom je smislu novi zakon bio sasvim tehničko rješenje. No budući da ga je vlada predložila u drugoj polovini svog mandata, i s obzirom na to da je do parlamentarnih izbora ostala još samo godina dana, opozicija je iskoristila situaciju i politizirala jedno sasvim tehničko pitanje. Stav opozicije bio je da će vlada dodijeliti velike, povlaštene mirovine eliti i pojedincima iz umjetničke sfere. Kako velik broj umirovljenika u Sloveniji živi s niskim mirovinama, ta je podvala djelovala. Aktualna vlast nije uspjela obrazložiti ljudima da će po novom zakonu, koji uvodi jasne kriterije – nagrade koje trebaju primiti umjetnici kako bi ostvarili pravo na ovaj dodatak – dodatke primiti čak i manje ljudi i da to neće više biti političko nego sasvim tehničko pitanje”, objašnjava Torkar.

Ističe da je Društvo Asociacija odlučilo aktivno sudjelovati u kampanji jer smatraju da velik broj umirovljenika, među njima i umjetnici, živi u teškim uvjetima. “Smatrali smo da netko mora govoriti o pitanju socijalnih prava prekarnih radnika i umirovljenika iz sfere umjetnosti i kulture. Naglasili smo i svoju zadršku prema mirovinskoj reformi koju vlada predložila te je potom ušla u parlamentarnu proceduru. Po našem mišljenju, novi zakon, koji je srušen na referendumu bio bi pozitivna promjena u kontekstu depolitizacije dodjela ovih dodatka, ali istovremeno smatramo da će za puno umjetnika koji žive i rade u prekarnim uvjetima ovi dodaci ostati nedostupni”, nastavila je Torkar.

Zakon se, kao što smo istaknuli, nije mijenjao od 1974. godine. Torkar smo pitali zašto je Janšinoj stranci bilo toliko stalo da sve ostane isto: “Što se tiče umjetnika i kulturnjaka, zakon se zaista nije mijenjao od 1974. godine. Po ovom zakonu posebne je mirovine mogla dodijeliti svaka vlast na prijedlog ministara kulture. To se i događalo do 2009. godine kada je Revizijski sud dao ocjenu da zakon nije transparentan te da ne osigurava uvjete za jednako postupanje prema osobama koje se nalaze u istoj situaciji. Dodjele mirovina su se od 2009. godine smanjile i neki su umjetnici pravdu za ovu mirovinu tražili na sudu. Nijednoj vlasti dosad nije bilo stalo do promjene zakona jer je po starom zakonu dodjela bila sasvim političko pitanje. Ironija je, da se u momentu kad se uvelo tehničko rješenje s transparentnim kriterijima to pitanje opet politiziralo.”

Zag Golob smo pak pitali kako se osjećala kada je shvatila da je novi zakon odbačen na referendumu: “Bila sam na predstavi i u pauzi sam pogledala stranicu Državne izborne komisije na mobitelu. U tom sam momentu do bola razumjela što je dobri stari Kurt Schwitters mislio kada je rekao da koincidencije ne postoje – naime, predstava koju sam gledala zove se U agoniji.” Pitali smo je i kako komentira to da Janša i njegova stranka određenu umjetnost vide kao “degeneriranu”, odnosno na način na koji su je tridesetih godina gledali nacisti.

“Janez Janša o umjetnosti nema pojma, a i ne zanima ga, jer je njemu i njegovoj stranci umjetnost bila i jest samo oružje, samo jedna od stvari na putu ka vlasti, i kao takva apsolutno nebitna. Ta Blut-und-boden retorika itekako je opasna, otrovna i krajnje suluda, ali to njima nije ni bitno – bitna je jedino vlast. Na mjestu umjetnosti moglo bi biti i nešto drugo – cilj je dočepati se vlasti i na tom putu ništa nije sveto. U početku slovenske državnosti književnost je desnici još predstavljala nešto vrijedno, no to se u međuvremenu sasvim razrijedilo. Stoga su uzeli jedan rubni prijedlog popravka zakona, koji je Ministarstvo kulture moralo napraviti jer ga ka tome uputio i Revizijski sud. Od njega su napravili prvorazrednu populističku Kulturkampf predstavu za svoje biračko tijelo i time započeli svoju predizbornu kampanju, a troškove referenduma snosi, naravno, državni proračun.

U tome im je dosta pomogla i vladajuća koalicija, koja je pozivala građane da bojkotiraju referendum, što se, naravno, pokazalo kao pucanj u vlastito koljeno. To baš i nije način da se pobijedi, pogotovo kad se zalažeš za demokraciju. Koalicija je zbunila vlastito biračko tijelo, a ništa nije postigla, pa je desnica mogla mogla lakše doći do pobjede”, nastavila je Zag Golob.

Književnicu smo također pitali što misli koliko smo kao civilizacija daleko od historijskog fašizma: “Mislim da smo tamo. Kad se sustav obrazovanja raspada pred našim očima, kad ljudi imaju državu a nemaju pojma o aktivnom građanstvu, umjetnost im se čini daleka i nerazumljiva, nešto što ih se ne tiče. Populizam, pogotovo desni populizam, tu može procvjetati punom snagom. I već to radi. Kad Kinezi (apokrifno, op. a) neprijateljima žele da žive u ‘zanimljivim vremenima’, eto, to je ono na što misle – naše vrijeme”, zaključila je Zag Golob.

Konačno, Torkar se osvrnula na političke posljedice koje bi rezultat referenduma mogao imati za Golobovu vladu. “Koliko će uspješno proveden referendum utjecati na ostatak mandata koalicije je teško procijeniti. Prijedlog ovakvog zakona u zadnjoj etapi mandata bio je amaterski potez za koji će aktualna vlast sigurno platiti cijenu. Koja je to točno cijena pokazat će nadolazeći parlamentarni izbori.”

Ovaj napad na umjetnike i kulturu zdesna dio je šireg obrasca kojem smo nedavno imali prilike svjedočiti i u Hrvatskoj. U jeku predizborne kampanje pod povećalom su se našli samostalni umjetnici, a pritisci na javno financiranje kulture gotovo su neprestani. Obrazac naprosto pokazuje da su naši političari u toku s globalnim trendovima – suvremena umjetnost tek je prva od žrtava u neumornom maršu desnice od Argentine do Hrvatske.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.