Umjetnica i istraživačica Olga Roszkowska, vizualna umjetnica i biologinja Krystyna Jędrzejewska-Szmek, umjetnica, kustosica i klimatska aktivistica Zuzia Derlacz te dizajnerica Pola Salicka udružile su snage s umjetnicom i pjesnikinjom Majom Demskom, kustosicom i istraživačicom Aleksandrom Knychalskom i istraživačem i savjetnikom za kulturne politike Igorom Stokfiszewskim. Kao Grupa Zakole pridružili su se reparativnim istraživanjima u sklopu projekta Testing Ground, u kojem razvijaju svoje interdisciplinarne strategije za ublažavanje klimatske krize i zaštitu prirodnih ekosustava.

Tijekom događaja Repair Shack Zakole u Varšavi, Krystyna, Olga i Maja podijelile su svoja razmišljanja i osjećaje o Zakoleu i utjecaju koji to mjesto ima na njih.

Što za vas predstavlja i što vam znači Zakole?

Krystyna: Razgovarale smo o tome kako nam Zakole donosi osjećaj ushita i začudnosti, kao da se približavamo nečem neobičnom. Dodiruje neki duboki emocionalni dio nas i pomaže nam osjetiti složenost i međusobnu isprepletenost svijeta. Zuzia je također rekla da nam to daje osjećaj…

Olga: …smisla života…

Krystyna: Da, raditi i biti ovdje nam daje osjećaj smisla.

Olga: Podjednako donosi osjećaj mira i kaosa. Te kvalitete se ovdje spajaju. I možemo pronaći oboje – svaki posjet močvari donosi opuštanje, ali istovremeno je toliko podražaja pa je i način funkcioniranja i opažanja krajnje kaotičan. Tako da smo istovremeno opuštene i iscrpljene.

Maja: A onda i obilje – Zakole je vrlo bujno mjesto. Sve te biljke kojima obiluje su mahom poznate, ali ovdje djeluju veće i gušće.

Ili zelenije. 

 Vjerojatno zbog količine vode.

Što vam u vezi sa Zakoleom budi strah, a što nadu?

Maja: Kad sam prvi put došla ovdje bojala sam se blata i močvare, ali zahvaljujući Olgi uspjela sam prevladati taj strah jer sam shvatila da voda u lokvama nije blato koje će me progutati, nego vrlo čista voda i nema razloga za strah – nema zmija, nemani… 

Krystyna: Ni lavova… Maja: Ni lavova. Ta voda izgleda zastrašujuće i normalno je da ju želiš izbjeći, ali ako odlučiš ući u nju polako, tako da vidiš koliko je duboko – to je zapravo vrlo oslobađajuće. Zahvaljujući ovom iskustvu, mislim da se više ne bojim vodenih površina u kojima ne vidim dno. Ali bilo je teško, trebalo mi je dva sata da se odlučim skinuti cipele i opustiti. Mislila sam da je dno odvratno, sluzavo i gadno, ali osjećaj je bio ugodan i spužvast.

Krystyna: Mislim da mi nadu daju odnosi – odnos s ovim mjestom, promatranje njegovih promjena i osjećaj da smo dio toga barem na neko vrijeme, nadam se što je duže moguće. Jučer smo s Igorom razgovarale o tome kako je ovo mjesto postojalo prije nas i nastavit će postojati i nakon nas, čak i ako ništa ne uspijemo promijeniti. Možemo sebe promatrati kao male čestice koje pokušavaju utjecati na situaciju, ali ne moramo osjećati toliki pritisak da “spasimo svijet”. Pretpostavljam da je to nešto što daje nadu. A strah…

Olga: Mislim da i on proizlazi iz odnosa – iz nemogućnosti komunikacije među različitim grupama koje utječu na ovo mjesto. Nedavno smo se uvjerili koliko je teško uspostaviti komunikaciju, suosjećati i imati razumijevanja za različite interese. Sve se može riješiti, ali komunikacija je pritom jako teška. Strah me tih interesa koji na neki način postaju prioritetni, a onda se ukrštaju jedni protiv drugih. Nemogućnosti komunikacije izvan tih početnih interesa.

Koji su vam omiljeni zvukovi ovdje?

Olga: Svaki šum vode. Ima tamo jedan mali izvor – ne čujemo ga često. Većina zvukova vrlo je suha – lomljenje grančica pod nogama, zvukovi vjetra ili grada, svi oni imaju neku oštrinu, pa su vodenasti zvukovi posebno ugodni i umirujući. Bilo kakva voda koju možemo vidjeti ili čuti donosi mi radost i nadu. Osjećaj je isti kad čujemo neku životinju, poput dabra. Zapravo ih ne vidimo često – dabra smo vidjeli možda jednom jer se skrivaju od nas. No, tu i tamo ih uspijemo čuti i to je vrlo ispunjavajuće.

Ili ako ste osluhnuli malenog kukca i možete ga čuti kada je okolina dovoljno tiha.

Krystyna: Jako mi se sviđa kako lišće topole klepeće i kako, kad vjetar jače puše, isključuje druge zvukove – to je vrlo organski zvuk, ali istovremeno i bijela buka.  

Čak i sitni zvukovi ovdje mogu postati glasni. Navikla sam da se ovdje vrlo glasno čuju zvuci gradske buke, dok ih u gradu ne čujemo toliko. To je na neki način dobro jer postanete svjesniji zvučnog zagađenja koje vaše tijelo osjeća, iako ga možda niste svjesni. Ovdje ste većinu vremena svjesni buke u kojoj inače živimo.

Eksperimentalni film Of Water dočarava suptilnu i organsku vezu koju je Grupa Zakole stvorila s ovim močvarnim područjem.

Uskoro, u srijedu 17. travnja u 20 sati, u Pogonu priređuju pizza party Happy Hour of Renouncing Ambition, participativnu situaciju u kojoj će s publikom razmišljati, razgovarati, sastavljati popise i jesti pizzu te podijeliti svoje metode istraživanja ‘običnog’ u svijetu koji zahtijeva ‘izvanredno’. Tim povodom, donosimo intervju u kojemu članice_ovi tima govore, pretražuju se i dopisuju o kolektivnom procesu i interesima, anomalijama, uspjesima, promašajima, žongliranju i drugim metodama nošenja s pritiscima i posvemašnjom nestašicom vremena koja vlada u kulturnom sektoru.

Što se pojavi kada upišete vlastito ime u tražilicu, i vjerujete li da vas rezultati dobro predstavljaju? Za što biste iz vašeg rada voljeli da se pojavi prvo, na vrhu, i zašto?

Nismo se osjećali_e najugodnije s guglanjem samih sebe, pa smo odlučili pretražiti jedni druge i za ovu priliku prepustili_e Secret Santa Online Toolu da iz grupe izabere tko čije ime pretražuje. 

Ana: Ovo je vjerojatno prvi put da guglam nekoga “na naredbu”, kao zadatak. Ne znajući što mogu očekivati, ulazim u pretragu otvorenog uma, naoružana samo osobnim (doduše, Zoomom posredovanim) iskustvom Maxa. Osjećaj je pomalo čudan, kao da zabadam nos – voajerka; osjećam potrebu da mu obznanim sve što “otkrijem”, kako bi postalo dijeljeno, manje skriveno…

Maximilian Lehner. Prvo, naravno, Instagram. Ne otvaram ga, već ga imam u svom mobitelu, u timu si stalno šaljemo memeove. Nailazim na par lažnih LinkedIn profila, krivi Maxovi, puno ljudi koji se bave financijama; i onda prepoznam njegovo lice, ozbiljno, ali nježno, s nagovještajem osmijeha. Max nema razloga za brigu, njegova online persona se čini vrlo “ispeglana”, biografija konzistentna i posložena, baš onako kako bi bilo tko poželio da ga/ju se na internetu pronađe.

Malo iznenađenje – postoji SoundCloud profil – kustos / filozof / glazbenik? Inače mi se jako sviđa kako razmišlja, tako da mu dobro pristaje uloga “filozofa”. Nažalost, sve je s profila uklonjeno pa mi Maxove muzičke vještine ostaju nepoznate, barem za sada…

Primjećujem lijepu ravnotežu akademskih referenci i kustoskog rada, radionica i članaka, gubim pojam o vremenu istražujući njegove tekstove na Artforumu i nenamjerno mu šaljem obavijest Academia.edu (sada zna da sam njuškala). S obzirom na to da se bavimo pojmovima anomalije i neuspjeha, čini se da Max ima zaista uspješnu profesionalnu putanju – možda je tako uvijek, ono što mi doživljavamo kao neispravno i nelogično, vanjskim se promatračima_cama čini kao uspjeh.

Žao mi je Barbare koja mora isplesti kvazisuvisli narativ o tome kako me pretražuje na Googleu… Impresionirana sam i pomalo zastrašena Maxovom profesionalnošću i profinjenom ozbiljnošću. Osjećam da sam mu bliža kad otkrijem Instagram profil badcurating.inc – nagovještaj zaigranosti, čini se osobnijim. Konačno imam dojam da ga prepoznajem među svim zastrašujuće profesionalnim rezultatima pretrage, pritišćem “follow”.

Adrijana: Zanimljiva je pozicija u koju smo dovedene_i ovim pitanjem. Da se gledamo na internetu. Tragovi naših prošlih aktivnosti i biografija koje uglavnom počinju u godinama produktivnog / profesionalnog života žele uspostaviti neku vrstu slike, projekcije uspjeha ili stila života. Izvor tjeskobe, koje smo se otresli u našim video pozivima, zajednički guglajući jedni druge i dijeleći anegdote i pozadinske priče vezane uz ta pretraživanja. Zatim smo promijenili pitanje i umjesto da gledamo u vlastitu sliku, odlučili smo gledati jedni druge. Mene je zadesilo pretraživanje Barbare. To je bilo jako lijepo iskustvo. Čitanje o Barbarinom radu i pregledavanje njezinih tekstova koje sam pronašla online vjerojatno će biti korisno za naš budući zajednički rad. Tako da je ovo možda bilo zanimljivo pitanje kao poticaj za timski rad, ali pomalo je nezahvalna pozicija za pisanje :). No, probat ću nešto:

Ona (koja sam ja u ulozi stalkerice ili možda predane pratiteljice) biva potpuno zaokupljena Barbarinim tekstovima, od onih koje je pisala u ranim dvadesetima do današnjih. Dopustila je da je vode osjećaji divljenja i poistovjećivanja, znajući da to stvara iluziju bliskosti, a možda i neka pogrešna tumačenja. Primjećuje da postoji rupa u njenom poznavanju referenci iz popularne kulture, ali bez obzira na to, njih dvije imaju toliko toga zajedničkog! Zanimaju ih afektivne perspektive, novi formati zajedništva, emocije – posebno one neizvjesnosti i nesigurnosti – i još jedna stvar koju ne treba otpisati kao nevažnu: obje vole mijenjati frizure.

Max: Guglao sam Dunju – nekoliko puta jer bi mi pažnja svaki put pobjegla prije nego što sam počeo pisati. 

Fotografije iz internetskog časopisa svaki put se ističu među ostalim rezultatima pretraživanja. Svaki put bih provjeravao članak za koji sam znao da je Dunjin. Ali ovaj put mi je Ledena bajka odmah privukla pažnju. Dunja nije sama na fotografiji, ali posjet stranici mi govori da je ona snimila ove primamljive Disney-fan fotografije. Između pokušaja da shvatim njezinu teoriju i pametne tekstove i uviđajući da njeni interesi premošćuju pop kulturu i teoriju, lijepo je vidjeti kako se pokazuje još jedan dio njezine osobnosti. Anomalija u akademskoj zajednici i umjetnosti može biti kada netko radi nepovezane stvari, stvari koje možda čak i ne usavršuje. Najvjerojatnije nikada nije bila namjera da se stvori takva slika u javnosti. Ali utješno mi je što drugi ljudi nemaju linearne biografije koje pokazuju na jednu metu.

U razgovorima koje smo vodili kroz naše zajedničko guglanje, primijetio sam da je tražilica otkrila ono što bismo radije sakrili. Možda to naglašava činjenicu da me veseli vidjeti stvari koje ne odgovaraju nekakvoj uglađenoj javnoj slici. Moram se ispričati Dunji što kopam po tom časopisu koji uvijek iskoči. Lijepo je što radi i druge stvari, ali to naglašavam samo zato što sam je upoznao sa svim njezinim znanjem (također sam pronašao njezine publikacije koje zvuče jako dobro. Moram pročitati njezine uvide o arhivi osjećaja, i esej o ljubavnim odnosima… ).

Dunja: Guglala sam Adrijanu za ovaj naš mini projekt i odmah mi je sinulo nekoliko stvari. Prvo, shvatila sam da se njezina umjetnička praksa bavi pojmovima arhiva, (“ljepljivosti”) emocija, utjelovljenjem, itd., što je uvelike rezoniralo sa stvarima na kojima volim raditi i kakve me zanimaju u mom pisanju. 

Drugo, njezina je web stranica prvi rezultat koji mi je iskočio na Googleu i odmah me na njoj hipnotizirala fotografija (njezine?) ruke u tropskoj šumi prekrivenoj nečim što bi moglo biti ili tropska biljka ili voće ili gljive ili neki drugi organizam. To me natjeralo na razmišljanje o vanzemaljcima i alijenaciji, otuđenosti, spajanju tijela i stvaranju anomalijskih novih stvorenja, i to mi se jako dopalo. Mislim da je ova fotografija izvrstan primjer njenog rada i umjetničke prakse. Također me zapanjio još jedan primjer “ljepljivosti” u njezinu radu, a to je fotografija Adrijane s vilenjačkim ušima. Takva me luckastost i razigranost oduševila. Osjećam da se radi o demonstraciji čudesnosti kakvu možemo osjetiti kada same sebe ne shvaćamo previše ozbiljno.✨

Barb: Prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu kada je Secret Santa Online Tool dodijelio Anu bila je: “Pih, ovo ne bi trebalo biti preteško.” Dosad mi se Ana činila kao osoba koja je profesionalno usredotočena, temeljita i radišna – ukratko, lako “ugugljiva”.

Sjećam se da sam je upoznala prije nekog vremena, na internetu, kad smo obje bile dio žirija za jednu umjetničku rezidenciju. Ane se sjećam kao jedine osobe iz grupe s kojom sam se u potpunosti slagala. Artikulirala je sve što sam i sama namjeravala izraziti, ali za razliku od mene, nije se upuštala u strastvene monologe, struju svijesti. Jasno je artikulirala svoje misli (poštujući sintaksu!), pružala inteligentne uvide i pritom je bila vrlo ljubazna.

Shvaćala sam je ozbiljno i željela sam joj se svidjeti.

Google pretraživanje potvrdilo je moje sumnje. Ana održava dosljedan profesionalni profil pun postignuća. Surađivala je s mnogim uglednim domaćim i međunarodnim organizacijama, institucijama i događanjima. Otkrila sam njezin trajni interes za arhitekturu, povijest umjetnosti i izdavaštvo. Sve što je radila činilo se dobro urađeno, i impresioniralo me!

U nadi da ću pronaći kakvo iznenađenje, neobičnost ili simpatičan eksces, upustila sam se u misiju stalkanja njezinih hobija, interesa, osobnog života. Njezin Facebook profil nije se pokazao kao vrijedan resurs. Kao i ostale milenijalke_ci koji rade u kulturi, Ana ga koristi samo kako bi obavijestila svoje prijatelje o događajima koje organizira ili u kojima sudjeluje. Većina objava su tegovi, pa sam pretpostavila da Ana odobrava, ali potajno možda prezire samopromociju. Živio takav stav!

Proučila sam Anin filmski ukus – uglavnom klasici i indie, što mi je potpuno imalo smisla. Bilo mi je zanimljivo u njenom izboru pronaći Easy A, jer je to jedini klasični tinejdžerski film koji bih ja ocijenila tvrdom trojkom. Napravila sam mentalnu bilješku da Anu nekad pitam o tome.

Otkrila sam i da Ana uživa u jahanju, indie glazbi i srednjovjekovnoj umjetnosti. Bilo je to previše nasumičnih informacija koje su se na kraju čudno stopile u mom umu, što je završilo tako da sam je krenula zamišljati kao neku vrstu kaubojke, koja sluša popularne YT srednjovjekovne verzije indie klasika dok jaše u zalazak sunca i sluša ovako nešto. 

Anini profili na društvenim mrežama razotkrili su i da je Ovan. To me iznenadilo jer poznajem nekoliko znatno melodramatičnijih Ovnica. No, kako nemam boljih ideja o tome što raditi s ovom informacijom, i budući da smo sve ovo vrijeme razgovarale o poslu i slobodnom vremenu, odlučila sam provjeriti koji je lik Ana lik iz Bijelog lotusa prema njezinom horoskopskom znaku. Iznenađujuće, Ovan je spojen s Cameronom Sullivanom, drskim investicijskim menadžerom i samoprozvanim vođom odmora parova u drugoj sezoni.

To me navodi da predvidim dva moguća ishoda za našu radnu grupu: a) Ana se razotkriva kao potpuna gadura i preuzima naš kolektivni radni proces, ili b) Anina karta otkriva složeniji skup zvjezdanih konstelacija i karakternih osobina. Navijam za drugu opciju, ali iskreno, prva bi bila puno više u duhu anomalije!

Što za vas znači anomalija? (odgovore primamo u svakom formatu osim teksta – meme, gif, video, črčkarija 🙂 itd.)

Dunja:

Ana:

Can the anxiety stemming from the lack of control over one’s trajectory and the fear of mediocrity and aimlessness be reframed as a unique kind of freedom? Turning the fear of  not being perceived or read clearly/easily into the question – would you want that?

Može li se tjeskoba, koja proizlazi iz nedostatka kontrole nad vlastitom putanjom i straha od prosječnosti i besciljnosti, preoblikovati u jedinstvenu vrstu slobode? Pretvaranje straha da vas netko ne percipira ili ne može jasno/lako pročitati u pitanje – biste li to uopće željeli_e?

Adrijana:

Barb: Zahvaljujući našim razgovorima, trenutno vidim anomaliju kao prosječnost, nešto što pripada “lošem ukusu”, populističko… Prilažem moodboard sa snimkama zaslona mog mobitela za koje se nadam da će imati smisla.

Max: Potaknut našim brojnim razgovorima o ideji prosječnosti, sada sam skloniji razmišljati o pojavi nečega što je svima OK kao o anomaliji. Izbjegavanje potrebe da budemo posebni, sada mi to postaje anomalija…

https://www.instagram.com/p/BS4KktbBbq4/?utm_source=ig_web_copy_link

Postoji li neki vaš profesionalni propust ili pogrešna procjena koja je bitno utjecala na kasnije odluke, i jeste li o tome spremni_e razgovarati?

Ana: Imam neki tip problema s ovim pitanjem, tj. ne znam kako mu pristupiti, jer ono podrazumijeva ideju da zeznete nešto, napravite strašnu pogrešku, a onda naučite iz toga i grešku više nikada ne ponovite. Uključuje puno konačnosti, kao da se sve vrti oko točnih ili netočnih odgovora i poteza u životu, zatim i ideju žaljenja s kojim se često nosim, a rado bih je napustila. Time što uključuje puno odgovornosti i pritiska, takav način razmišljanja ne dopušta da se ideja o neuspjehu razvije, ne dopušta nam da sami definiramo anomaliju ili neuspjeh bez guranja svake odluke, trenutka ili radnje u binarne kategorije. To ne znači da bismo trebali ignorirati odluke ili razočaranja iz prošlosti a da iz njih ništa ne naučimo, ali mogli bismo ih naučiti tretirati kao iskustva, živjeti s njima bez stalnih trenja i hiper-analize, potencijal za neuspjeh također je potencijal za bilo što drugo, on je samo potencijal i proces. Sviđa mi se ovo razmišljanje Heather Havrilesky: “…ako slijedite svoje strasti, vaši nominalni ciljevi mogli bi završiti kao sporedna stvar u odnosu na stvarno zadovoljstvo procesa: uranjajući u granično apsurdne prakse, navike i ponašanja kojima se ne postiže mnogo, koji drugima izgledaju smiješno ili glupo, koji se pojavljuju kao teret ili nepotrebna gnjavaža na kalendaru, ali vam donose neki tajanstveni mir.”

Barb: I ja sam imala poteškoća s ovim pitanjem. Iako neuspjeh doživljavam ili kao vanjsku prosudbu ili kao unutarnji osjećaj oblikovan vanjskim čimbenicima ili predrasudama, postoje projekti na kojima sam radila s kojima nisam u potpunosti zadovoljna, situacije u kojima bih danas postupila drugačije i odluke koje danas ne bih donijela. Općenito, odbijam prihvatiti takav pogled na svoj rad; kada bih ga prihvatila, to bi značilo da poništavam svoje napore, da si uskraćujem priliku za preispitivanje, nadogradnju ili čak odustajanje na “zdrav” način. Međutim, opiranje takvoj percepciji može biti nevjerojatno iscrpljujuće. Unatoč želji da svoje profesionalne neuspjehe vidim kao (ne)namjerno protivljenje kapitalističkim idealima produktivnosti, ponekad čamljenje u samosažaljenju može biti jednako katarzično.

Dunja: Već neko vrijeme razmišljam o ovom pitanju i odvelo me nekim vrlo mračnim osobnim stazama, što pokazuje da u konačnici ne mogu odvojiti svoj profesionalni i osobni život. Neki bi to smatrali neuspjehom, ali moj me feministički rad uči da se radi o velikom uspjehu. Jednostavno rečeno, neke od mojih profesionalnih putanja mogle bi se smatrati neuspjesima, neke uspjesima, a te su se pozicije s vremenom pomicale i mijenjale, čineći naizgled jasnu granicu između “neuspjeha” i “uspjeha” vrlo mutnom i propusnom. Općenito izbjegavam vezati osjećaje krivnje, žaljenja ili srama uz svoje “neuspjehe” ili “uspjehe” jer bi to značilo odustati od osobne i profesionalne promjene, rasta, ponovnog promišljanja itd. U tom slučaju, ono što bi mi preostalo je hiperproduktivnost (uspjeha), a znam da bih u tome blaženo podbacila. Iskreno, oko toga bih se osjećala skroz OK.

Max: Ovo pitanje i svi mogući načini njegovog zaobilaska zapravo su me naveli na razmišljanje o idućem pitanju: imamo li odgovarajući narativni oblik za neuspjeh? Kada stvarno fulamo, kako govoriti o tome? Svaki put kad se približimo ovoj temi, na neki način to se pretvara u priču o uspjehu. Možda smo iz sveopće pozitivnosti raširene kroz serije i filmove našeg djetinjstva (i odrasle dobi), u kojima smo navikli vidjeti da se iz neuspjeha uvijek može nešto naučiti, naučili da u njemu postoji dobar element ili da čak postajemo bolji, jači ili koji god rast želite ubaciti u formulu.

Ali možda je riječ o nečemu vrlo jednostavnom: nismo navikli javno priznavati i dijeliti neuspjehe i pogreške. Većinu vremena ni ne primjećujemo svoje pogreške. Puno bolje prepoznajemo tuđe. Pa čak i kad postane očito da smo učinili nešto krivo, skloni smo svaliti odgovornost na nekog drugog ili na okolnosti. Dobro je razmišljati o neuspjesima, ali i načinima kako gledamo tuđi ili vlastiti neuspjeh. Često smo tako oštri prema pogreškama drugih, a velikodušni u prosuđivanju naših nedostataka i želimo ih vidjeti kao tuđu pogrešku. Načini da se pozabavimo time, kao i paradigmatski oblici za govor o neuspjehu, ono su što mi nedostaje za prevladavanje pomisli da bih previše razotkrio u javnom odgovoru na ovo pitanje – unatoč tome što ja stvarno volim govoriti o neuspjesima.

Adrijana: Da, gradim svoju praksu iz situacija i u prostorima gdje se takva iskustva mogu podijeliti, gdje se može govoriti o radu ne samo kroz sigurnosti, već i kroz sumnje. Dakle, gdje možemo govoriti o “profesionalnom neuspjehu” kao prilici da zamislimo kako raditi drugačije.

Recimo da u odnosu na uvjete za stvaranje postoje dva načina kako se može biti umjetnik_ca: jedan podrazumijeva da utjelovljujete predodžbu umjetnika kao kreativne osobe, koja jamči da možete razviti odgovarajuću umjetničku produkciju (a ideja “odgovarajućeg” (samo)nametnuta je sistemom evaluacije). Vježbate kako biti dosljedni, s jasnom vizijom i snažnim mišljenjima. Obećanje uspjeha je ono što ovaj put čini tako zavodljivim. Drugi bi put bio raditi s uvjetima, ne zato da bi ih se slavilo ili fetišiziralo, već da bi se razmislilo o tome koliko su oni specifično “vaši”, i vježbati znatiželjnu usmjerenu tome što se još može stvoriti, osim predodžbe koja se pojavila kad ste pomislili na prvog umjetnika. Zvuči lako, ali od trenutka kada to počnete raditi, vaše tjeskobe počinju: izvana možete izgledati kao da niste sposobni isporučiti rezultate, kao da “još niste tu”, kao da to je samo još jedan korak do “pravog” mjesta. I vi internalizirate ta razmišljanja, i sami često nesigurni jesu li vaši motivi stvarni. Kako bi ostala na ovom putu, putu koji pokušava djelovati “drugačije”, ne možeš biti sama; taj put moguće je stvoriti tražeći okruženja u kojima “uspješna isporuka” nije konačni cilj, a to implicira potrebu da se formati javnosti i načini vidljivosti ponovno razmotre i preosmisle.

Koje biste tekstualne ili audiovizualne sadržaje istaknuli kao važan izvor za promišljanje i komunikaciju o temama kojima se bavite?

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci zajedno smo istražile_i brojne teme; razgovarale_i smo o vremenu i nestašici vremena, posebno u odnosu prema hiperproduktivnosti, prekarnosti, freelanceanju, umjetničkom, kustoskom ili radu pisanja, te o tome kako provodimo vrijeme u svakodnevnom životu dok žongliramo sve svoje poslove.

Imamo srodne interese i polazišta, pa su se i teme koje promišljamo počele organski razvijati i granati u različitim smjerovima; otuda smo krenuli_e, i prilično smo se spontano se prepuštale_i određenoj temi/interesu – taj smo temelj razvijale_i kroz istraživanje raznih izvora i sadržaja, cijelo vrijeme ispitujući može li se ovakva vrsta rada uopće smatrati “poslom” (zasad se ne čini tako, ali možda je to poanta), i često se hvatajući u koštac s usklađivanjem naših ideja i navika hiperproduktivnosti s manje strukturiranim, ležernijim i spontanijim načinom suradnje, kroz učenje kako raditi kad nema uobičajenih ograničenja i očekivanja.

Ponekad, a pogotovo nakon što smo se upoznale_i i kako smo postajale_i sve bliže, učinilo bi nam se da su neki od naših sastanaka eksperimenti u razigranom radu – dopustile_i smo si da ostanemo “potiho” s nekim idejama o kojima smo razgovarale_i, u smislu odvajanja vremena za razmišljanje. Uz neke pomalo “blesave” domaće zadaće i grupne zadatke, razgovarali_e smo o predodžbama prosječnosti, što znači biti “basic” ili poštovati “normu”, i puno smo se igrale s idejama za ovaj mini-projekt.

Kako bismo zadržale_i fokus, zadavali_e smo si male istraživačke zadatke i zadaću, a zatim smo o tome zajedno raspravljali_e na našim sastancima. Bilo je lijepo vidjeti koliko je proces suradnje prirodan i lak.

Do sada smo u našim razgovorima spominjali Jacka Halberstama, Lauren Berlant, Jenny Odell, Ane Hjort Guttu, Shumona Basara, Martine Syms, Alinu Popa, Pamelu M. Lee, Leeja Edelmana, Saru Ahmed…

Možeš li opisati kontekst pokretanja izvorne inicijative Haustor-galerije LiberSPACE 2012. godine i kako je došlo do suradnje upravo s Liberdanceom? Koje su specifičnosti ove galerije u Jurišićevoj 7?

Pokretanje haustor-galerije bio je zapravo moj umjetnički odgovor na poziv Rajka Pavlića da realiziram neki rad, preciznije, umjetničku instalaciju u dvorištu plesnog studija Liberdance. Kako još od vremena studiranja na Akademiji razmišljam o ekološkim procesima u umjetnosti, zasićenosti i onečišćenju artefaktima i slično, nije mi bio prirodan način odgovoriti na takav poziv nekom trajnom instalacijom u prostoru. Naime, moji su radovi obično efemerni, procesualni i participativni. S obzirom na to da sam se i u više prethodnih radova bavila rastvaranjem uloge autora i demokratizacijom umjetničkog procesa, vrlo brzo se rodila ideja da uspostavim okvir unutar kojeg se dvorišni prostor Liberdancea transformira i uvijek vraća u prvotno stanje, i da su u to uključeni drugi umjetnici i umjetnice, testirajući vlastite umjetničke pozicije u takvom kontekstu. Na početku nismo znali da će to prerasti u nešto dugoročnije, međutim bilo je jako zanimljivo vidjeti kako u oskudnim uvjetima i neatraktivnom ambijentu nastaju zapravo vrlo kvalitetne umjetničke geste. To mi je važno jer se umjetnička produkcija i sistem u našem postsocijalističkom kontekstu transformiraju prema trendovima kapitalističkog Zapada u kojem je, kako Mladen Stilinović kaže u svom manifestu Pohvala lijenosti (1993.), umjetnik uvijek “proizvodač nečega” i da ga je “[…] zaokupljenost nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sustav galerija, sustav muzeja, sustav natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima” udaljilo od umjetnosti.

I LiberSPACE nekako nastoji biti prostor testiranja ili utočište nekog drugog radnog etosa. Da bi se oslobodio prostor za koncentriranje na umjetnost, potrebno je svesti produkciju i “nevažne” stvari na minimum. LiberSPACE preferira intervencije koje su minimalne i efemerne, odnosno nepodložne monetarizaciji, a koje su, unatoč tome, snažna umjetnička gesta. Nadalje, potonja nije unešena u prostor kao gotov proizvod, već nastaje u dijalogu s njim.

Liberdance je prikladan partner i domaćin takve inicijative, jer je i ples efemerna umjetnička forma. Osim toga, i Rajka i mene zanimaju interdisciplinarnost i multimedijalnost, fenomenologija tijela i prostora, njihova proizvodnja kroz međusobnu interakciju. Još jedan razlog za suradnju je i da nam je oboma važan taj moment oživljavanja gradskog dvorišta, tema proizvodnje urbanosti u srcu grada koji upravo prolazi obrnut proces. Mjesta urbanosti se gase odnosno uklanjaju da bi se oslobodio prostor turistifikaciji i gentrifikaciji. U poluapokaliptičnom postpotresnom ambijentu niču ušminkane fasade i površine dok se neke pored njih, i četvrtu godinu nakon potresa, urušavaju na prolaznike. I Rajko i ja imamo snažan poriv slijediti neku umjetničku viziju, ali smo u okvirima naših mogućnosti pomalo i aktivisti. Lokacija LiberSPACEa je odlična za gore opisane eksperimente. Osim toga, prostor ima i povijesni značaj, kao kulturni toponim, ali o tome bi Rajko mogao više reći.

Koje bi ključne elemente i fokuse umjetničkih intervencija i privremenih prostorno-specifičnih radova iz perioda od 2012. do 2014./15. izdvojila?

Radovi su uglavnom prostorno-specifični te se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije: one koji su inspirirani samim prostorom i kontekstom i one koji kao gotova ideja ulaze u prostor, ali mu se prilagođavaju, dakle dopuštaju da ih prostor i kontekst modificiraju.

Do sada smo imali niz izvedbenih radova, bilo u obliku simbolične performativne geste kao u radu prerano preminulog Marijana Crtalića, koji je otvorio galeriju ostavljajući otisak u vlastitom dahu na staklu, ili uz pomoćne rekvizite kao u slučaju Alexa Edwardsa koji je velikim okruglim ogledalima polaganim pokretima odražavao prostor i posjetitelje. Performativne radove izveli su i Lucie Mičíková i Goran Ristić.

Realiziran je i niz participativnih radova poput onih Ane Horvat i Tatiane Villani u kojem provode vrijeme u haustoru u aktivnostima koje intenzivno uključuju prolaznike i publiku. Drugi pak vid radova uključio je intervencije u sam prostor, skenirajući ga i otvarajući njegove povijesne i fizičke slojeve, poput onog Aleksandra Bedea koji je locirao bivšu trasu potoka Medveščaka na lokaciji LiberSPACEa, ili rada Katerine Dude i Roka Crnića koji su proučili fenomenologiju i načine korištenja prostora, razgovarajući s korisnicima i prenoseći njihove izjave u tekstualnom i audio obliku u prostornu instalaciju.

Na stanje prostora reagirala je i Nina Frgić Omerzo koja je simbolično “krpala” oštećenja u prostoru CMYK bojama, te Petar Popijač koji se osvrnuo na temporalnu dimenziju u haustoru, uspoređujući spori rast mahovine s kretanjem plesača i prolaznika. U nekim je slučajevima fizički prostor dvorišta bio proširen intervencijama u novim medijima, kao u Tekstomlatu Line Rice i Boštjana Čadeža, dok je Tanja Vujasinović kreirala zvučnu instalaciju baziranu na zvukovima samog haustora.

Aktivnosti su održavane u različitim dijelovima dana, te su ponekad svjetlost i mrak igrali važnu ulogu. Tako je u radu Dore Đurkesac minimalnim svjetlosnim intervencijama i projekcijama u unutarnjem i vanjskom prostoru naglašena fluktuacija prostornih granica. U mračnim satima održao se i prostorno-specifični participativni rad Martine Miholić u kojem je od prikupljenih upitnika realizirala mali priručnik za samoobranu u mračnim prostorima te pozvala udrugu Krav Maga da demonstrira pred publikom tehnike samoobrane. Jedno od večernjih događanja bilo je i čitanje poezije suvremenog autora Aleksandra Huta Kona.

U ponovnoj aktivaciji galerije 2023. imali smo pak potpuno drugačiji projekt u kojem je sudjelovalo čak 14 autora i autorica – studenata i studentica Akademije dramskih umjetnosti. Radilo se o procesualnom multimedijalnom radu koji se odvijao kroz nekoliko etapa koje su uključivale likovni, filmski i izvedbeni medij, a tematizirao je oštećenja i mjesta depresije situirane u prostoru (haustora) i u tijelu i psihi pojedinca.

U novom pozivu za privremene intervencije navodi se mogućnost uključivanja odabranih umjetnika u program Festivala plesnih minijatura u Atriju Galerije Klovićevi dvori, a spomenuli ste i moguću suradnju s Umjetničkim paviljonom. Kako vidiš ulogu institucija u suradnjama u kulturnom sektoru i gdje su prostori za napredak?

Što se tiče Festivala plesnih minijatura, ideja je da se umjetnicima koji su dosad sudjelovali u programu Haustor-galerije LiberSPACE (uključujući aktualnu godinu) ponudi mogućnost uključivanja u festival kroz jednu kolektivnu kuriranu situaciju koja će biti realizirana u Atriju Galerije Klovićevi dvori u rujnu.
Festival je pokrenuo ranije spomenuti Rajko Pavlić iz Liberdancea, te je ovo neko proširenje suradnje izmještanjem u drugi i, u ovom slučaju, reprezentativniji prostor. Izazov je i želja u takvom kontekstu ponovno potaknuti realizaciju efemernih gesti – performativnih, participativnih ili tek minijaturnih intervencija. Kako se prostor i kontekst mijenjaju tako se mijenja i metodologija reprezentacije. U ovom slučaju različiti radovi će biti uklopljeni u “jedno tijelo”. Umjetnici koji će željeti sudjelovati na neki način će surađivati s ostalim umjetnicima na njegovu oblikovanju. Pritom će se publika kretati kroz to “tijelo” kao aktivirajući element.

Suradnja s Umjetničkim paviljonom nije formalno definirana, osim mogućnosti da LiberSPACE po potrebi ustupi prostor Paviljonu za daljnje izmještanje dijelova njegova programa u “egzilu”. Naime, zgrada Paviljona je oštećena u potresu 2020. te su, dok traje obnova, sve aktivnosti preseljene na lokaciju u blizini LiberSPACEa. Nažalost, i tamošnji prostor privremene galerije je u obnovi i neće moći započeti s programom prije kraja godine. Do ideje je došlo za vrijeme spontanog razgovora s ravnateljicom Irenom Bekić i kustosicom Ivanom Meštrov, kad smo shvatile da ćemo biti susjedi i da nas zanimaju slični pristupi približavanja umjetnosti zajednici, odnosno problematike grada u transformacijskim i (post)kriznim procesima, pitanja zajednice i susjedstva u takvom kontekstu te aktivacija javnih i polujavnih prostora kroz umjetničke intervencije.

Suradnju između različitih organizacija, institucija, inicijativa i pojedinaca u kulturnom sektoru smatram, kao i u svakom drugom području, vrlo bitnom. Što je veća diverzifikacija, što je više povezivanja, to je jači, bogatiji i dinamičniji sustav kao cjelina. Suradnje mogu donijeti međusobno osnaživanje, potporu, svježinu. Nezavisne inicijative posjeduju fleksibilnost i prostor eksperimenta koje je institucijama teže primijeniti radi birokratskih ograničenja, veličine, tromosti, očekivanja da zadovoljavaju određene trendove i ispunjavaju određenu ulogu. Puno je načina na koje se može surađivati, ovisno o slučaju.

Kod ranije navedenih primjera, u prvom slučaju (Klovićevi), institucija je ta koja ugošćuje program off-prostora i time ga uokviruje na drugi način, omogućuje drukčiju recepciju i podiže vidljivost. LiberSPACE je umjetnički eksperiment koji propitkuje do koje granice je moguće etablirati neki prostor/inicijativu koja je tek zamišljena galerija, nema bijele kocke, nema zaposlenika, nema uvjeta produkcije osim onog što se ispregovara u procesu. Renome inicijative ovisi o realiziranom programu. Suradnja s institucijom podiže rejting takvom projektu, što je važno samoj galeriji, ali i umjetnicima koji sudjeluju.

U slučaju Paviljona, ideja je da prekarni off-prostor “udomi” dio programa institucije koja je zbog potresa u izvanrednoj situaciji i potrebi za pronalaženjem alternativnih prostora. Tu situaciju pretvara u izazov, dolazi do konceptualnih poveznica, i to postaje prilika i temelj za suradnju.

Prostore za napredak vidim prije svega po pitanju financiranja odnosno poboljšanja radnih uvjeta nezavisnih umjetnika i radnika u kulturi. Mogu li institucije kroz suradnju tome još nekako doprinijeti? Ne znam, možda.

Nerijetko vaninstitucionalni akteri i nezavisne organizacije proizvode sadržaj koji bi trebale proizvoditi institucije, ili popunjavaju propuste kulturnih i obrazovnih politika i slično, i iz svojih prekarnih pozicija djelatnicima sa sigurnim i pristojno plaćenim radnim mjestima odrađuju posao. Nije dobro kad nezavisni radnici u kulturi (takozvani “projektarijat”) i organizacije pristaju na (samo)izrabljivanje i time perpetuiraju postojeći sustav. Ne znam kako to riješiti jer se svi trude preživjeti pa pristaju na ucjene tipa “uzmi il’ ostavi” ili “ako nećeš ti ima tko hoće”. Potrebne su korjenite sistemske promjene koje se mogu desiti tek kao posljedica korjenite promjene vrijednosti u društvu. Možda je naivno vjerovati da se one mogu desiti, ali moramo raditi zajedno u tom smjeru.

Koncept LiberSPACEa izravno je vezan uz tvoju dugogodišnju praksu bavljenja urbanim fenomenima, liminalnim prostorima i ekološkim temama. Kako se recentna mainstrimizacija klimatske krize u medijima i prisutnost pitanja ekološke održivosti u prioritetima velikog broja aktualnih natječaja u kulturi odražavaju na suvremenoumjetnički krajolik, a kako utječu na tvoj osobni i umjetnički odnos prema ovim temama?

To je baš zanimljivo pitanje. Nedavno sam priznala prijateljici iz Finske kako sam bila iznenađena nedostatkom neke socijalne note u finskoj umjetnosti, što sam primijetila kad sam boravila tamo u 2015., tumačeći to naivnim vjerovanjem kako je u Finskoj sve idealno pa se umjetnici mogu baviti “uzvišenijim” temama, poput komunikacije s neljudskim vrstama i slično. Na to se ona smijala i objasnila mi kako je baš u to vrijeme došlo do tog trenda, naime da je najveća fondacija koja financira umjetnost u Finskoj poticala takvu vrstu radova i bavljenje spomenutim temama, što kao posljedicu ima neki i ne tako slučajni depolitizirajući učinak na suvremenoumjetnički krajolik.

Dobro je da teme koje spominjete dolaze više u fokus i uvijek su mi bile važne odnosno reflektiraju se u mom stvaralaštvu već 20-ak godina. Međutim, upravo taj izraženi interes me potaknuo na dodatni studij koji se fokusira na (prostorne) transformacije prema održivosti. Zanima me to jako, ali nekako isto volim držati stvari odvojene, moja umjetnost reflektira jasno moje interese, ali važno mi je da ne podliježe diktatu trendova, da u polju simboličkog slijedim unutarnju odgovornosti, a ne odgovornost prema nečem vanjskom, iako prva uglavnom uključuje potonju. Dešavalo mi se, na primjer, da budem pozvana u projekt jer radim na određeni način i bavim se određenim temama, a ja realiziram rad s potpuno drukčijom metodologijom i temom od očekivane, ili promijenim projekt u tijeku, jer mi se desio neki novi „klik“ u procesu. Važnije mi je slijediti onda taj unutarnji “poziv”, nego biti producent očekivanog projekta. U hiperbirokratiziranom sustavu u kojem živimo još je valjda jedino u umjetnosti donekle legitimna takva „volatilnost“, treba tu slobodu štititi, jer omogućava refleksiju realiteta u real time-u. Nije uvijek marketinški pametno.

Da se vratim na pitanje, sigurno da se prisutnost pitanja ekološke održivosti u natječajima odražavaju i na cjelokupni krajolik umjetničke produkcije. Općenito je dobro da su te teme u društvu sve više u fokusu. Dobro je i da se izdvajaju velika sredstva iz europskih fondova koja ubrzavaju zelenu tranziciju projektima koji moraju integrirati New European Bauhaus (NEB) principe – koncept koji, među ostalim, naglašava važnost umjetnika, umjetnosti i kreativnih industrija u europskom Green Dealu. Ali po meni u toj inicijativi ima dosta problema, kako općenito u shvaćanju umjetnosti tako i uloge umjetnika, odnosno u implementaciji načelno dobrih principa. Ogromna sredstva često odlaze u nedorečene osrednje vizije, a kako svi znamo i u kriminalne ruke. Rezultati su često osrednji, a tamo gdje bi uistinu doprinijeli transformaciji, ne samo karbonskog otiska, već i temeljnih vrijednosti u društvu i dokidanju prekarijata u kulturi – ne dosežu. Dosta plakativno sve u svemu, ali pokušaji su vrijedni. Mislim da se kao umjetnici i sami moramo angažirati, jer se možda upravo otvara prostor da se kreiraju neke nove kulturne politike odnosno redefinira uloga umjetnika i nezavisnih kulturnih radnika u društvu u transformaciji.

Na razini raznih natječaja u opticaju danas posebno je vidljivo ovo što pitaš. Diktiraju se teme, ali i koriste upitnici koji ocjenjuju učinak aktivnosti i njihov ekološki otisak, ponekad vrlo apsurdna pitanja. Nedavno sam u jednom odgovoru doslovno pisala kako ću za vrijeme boravka na rezidenciji kupovati hranu od lokalnih proizvođača organske hrane i koristiti javni prijevoz i aktivni mod mobilnosti za kretanje po gradu. Zabavno, ali koji utrošak vremena na takva pitanja kao i na sve veće birokratiziranje procesa prijava. Dodajmo tome općeniti management materija (vizuala, portfelja, web stranica, socijalnih mreža itd.) – sve neplaćeni rad. “Projektarijat” ispisuje nebrojene prijave od kojih većina neće proći, natječete se u ogromnoj konkurenciji za iznose stipendija koji su, za usporedbu, često i četiri puta manji od minimalne njemačke mjesečne plaće (uzimam za usporedbu, jer živim u Njemačkoj). Evo, gledam sad neke rezidencijalne programe – 400 € mjesečno. Akademski građani.

Osobno, pokušavam doskočiti tome baveći se opisanim temama iz druge profesionalne pozicije, vjerujuć’ da time i moja umjetnost ostaje na neki način nekompromitirana trendovima. Pritom mi je poseban izazov vidjeti kako tu mogu primijeniti slobodu umjetničke perspektive i vještine i saznanja stečena umjetničkim djelovanjem. Nepopravljivo vjerujem da umjetnici mogu puno više doprinijeti u svim segmentima društva koje grca u problemima i nedostatku vizije.

Novi Kulturpunktov podcast Zvukovanje donosi audio serijal koji se bavi zvukom u različitim aspektima umjetničkog i kulturnog stvaralaštva. U 2023. godini umjetnici i umjetnice te drugi akteri u kulturi govore o širem društvenom značenju glasa, njegovom mjestu u vlastitoj produkciji, njihovom odnosu prema glasu kao materijalu te doživljaju njegovog značaja i uloge u odnosu na druge elemente njihove prakse. 

Izložbom otvorenom 29. studenog provela nas je kustosica Milica Pekić. Izložbu je moguće pogledati do 12. prosinca u prostorima Galerije SKD Prosvjeta u Preradovićevoj 21 u Zagrebu.

Izložba povodom važne Kooperativine obljetnice uskoro se otvara u Zagrebu. Obje ste od samih početaka aktivno uključene u rad Kooperative, kroz rad organizacija članica koje vodite, ali i kroz aktivnosti u upravnom odboru. Možete li se iz ovih vaših jedinstvenih perspektiva osvrnuti na značaj platforme za regionalnu nezavisnu scenu?

Ništa nije važnije od stvaranja organske zajednice, stvaranja prijateljstva za javno dobro. Mi živimo u vremenu partikularnosti, prekarnosti, fragmentiranosti, i, na žalost, sve više izostaje svest o potrebi i nužnosti povezivanja, podrške, solidarnosti. A izvan artukalcije stvaranja zajedničke platforme koja će zastupati zajedničke ciljeve i suradničke koncepte u socio-kulturnom prostoru, mi smo sami, izgubljeni i društveno postavljeni na marginama. Upravo je zato iznimno važno svako udruživanje. Upravo je zato važno postojanje Kooperative.

Verujemo da je rad Kooperative u mnogome uticao na razvoj scene u regionu posebno u domenu povezivanja organizacija, saradnje, međusobnog osnaživanja, razmene znanja i iskustava ali i kreiranja novog znanja kroz zajednički rad i zajedničke borbe. Taj kontinuitet zajedništva, diskusije, susreti, inicijative koje smo pokrenuli, partnerstva, uspesi i neuspesi koje smo delili, poverenje koje smo izgradili jesu neka vrsta temelja na kojem organizacija opstaje evo već više od decenije. Iskustva mreža nezavisne kulture Clubture u Hrvatskoj i Asocijacije u Sloveniji bila su izuzetno podsticajna za formiranje drugih mreža nezavisne kulture u regionu kao što su Jadro u Severnoj Makedoniji ili Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije. Značajna podrška bila je usmerena i na borbu za prostore i oblikovanje novih institucionalnih formata i praksi horizontalnog upravljanja prostorima.

Koji su prema vašem mišljenju ključni momenti utjecaja društveno-političke situacije na kulturne politike u regiji i kako su oni utjecali na realizaciju zagovaračkih ciljeva platforme?

Kulturne politike u regionu pretežno su oblikovane dominatnim politikama i dalje duboko usidrenim u poznatim nacionalističkim, tradicionalističkim, manipulativnim, patrijarhalnim, komercijalnim, privatizacijskim i tržišno orijentisanim vrednosnim okvirima. Nezavisna kultura se u takvom ambijentu neminovno gura na marginu jer kontinuirano proizvodi sadržaj izvan i kontra ovakvih kulturnih politika. Naša je odgovornost da ne posustajemo u zagovaračkim i konfrontacijskim procesima koji će nezavisni kulturni sektor postaviti u ravnopravnu relaciju i dinamiku u donošenju odluka oko kulturnih politika, javnih prostora, društveno relevantnih tema.

Regionalna saradnja, iskreno organsko povezivanje odozdo i zajedničko delovanje scene, nije u interesu takvih politika. Naš inicijalni cilj, formiranje održivog fonda za regionalnu saradnju, još uvek nije ostvaren. Pa ipak, verujemo da smo uspeli da izgradimo, uprkos svim izazovima, odnos poverenja i kontinuitet zajedništva, da smo generisali dragoceno znanje i iskustvo, da se interes za rad mreže i dalje širi i da imamo kapacitet i želju da iznova promišljamo ideje, koncepte i okvire zajedništva. To su solidne pretpostavke za buduće zajedničke poduhvate i aktivnosti, a mislimo da smo veštiji i u definisanju daljih ciljeva rada.

Kako vidite budućnost regionalne suradnje i utjecaj tih suradnji na kulturnu scenu?

Mi smo po prirodi profesionalnog, etičkog i estetskog opredeljenja upućeni jedni na druge i pokušavamo zajedno da utičemo na ambijent u kome stvaramo. Danas kada se, nakon deset godina postojanja zajedničke organizacije, a skoro dvadeset godina saradnje, osvrnemo na period iza nas jasno možemo videti čitav splet međusobnih uticaja, uspešne i neuspešne inicijative, programe, prostore, akcije i pokrete koji su unutar scene kreirani širom regiona. Sigurne smo da tada, kada smo počinjali, nismo mogli da predvidimo sve te tokove međusobnih uticaja i učinke zajedničkog rada. A svakako cilj koji smo na početku tako jasno definisali još uvek izgleda daleko iz današnje perspektive. Možda je u ovom trenutku mudrije ne ulaziti u predviđanja oblika, forme ili dinamike saradnje, ali verujemo da će se ona neminovno dalje razvijati, širiti i nastaviti da oblikuje scenu svojim vidljivim i nevidljivim uticajima.

Preko Kooperative mi jačamo ne samo aktere u sektoru, već i širi društveni kontekst. Uz uzajamno kritičko prožimanje koje inklinira prema zelenim politikama, prema onome što izmiče u savremenosti – a to je empatija i briga o zajednici. Još važnije – pejzaž društvenog i kulturnog prostora koji se odslikava kroz Kooperativu i kroz rad njenih članica pretstavlja trasu suvremenih kulturnih politika, za koje se treba neumorno boriti i koje treba zastupati. Kroz Kooperativu se vidi da nezavisni kulturni sektor ima kapaciteta da bude baza za stvaranje novog kulturnog i društvenog nasleđa.

Koji su izazovi predstavljanja prirode rada na nezavisnoj kulturnoj sceni u izložbenom formatu?

Naš zadatak je bio osvrnuti se na istorijat i prirodu rada Kooperative kao regionalne platforme koju čine organizacije nezavisne kulture. To je podrazumevalo kreiranje jedne potencijalne mape relevantnih događaja, tema, ideja i programa kojima smo se bavili proteklih decenija ali i prikupljanje i organizaciju materijala kojim se predstavljaju organizacije članice. Nama jedini mogući pristup bio je definisan već samom prirodom mreže kao kolektivne strukture velikog broja ljudi i organizacija različitih profila i dinamika te je sam proces u mnogome bio oslonjen na doprinose, materijale i refleksije članica Kooperative ali i ljudi koji su svojim radom oblikovali nas i scenu čiji smo deo.

Mi smo preuzele na neki način moderatorsku i organizacijsku ulogu unutar tog materijala, a ključnu ulogu u vizuelnom oblikovanju i prevođenju velike količine teksta i fotografija u format izložbe imao je autor postavke i čitavog dizajna izložbe Dejan Dragosavac Ruta. Ruta je i sam svojim radom već skoro dve decenije uticao na estetiku nezavisne kulturne scene te smo se u mnogome oslonile na njegovo iskustvo ali i poznavanje scene što je za nas bila velika privilegija i radost. Naše kolege i prijatelji Veton Nurkollari i Eroll Bilibani iz Prizrena, iz organizacije DokuFest koja je među osnivačima Kooperative, kreirali su video materijal za izložbu tako da smo i tu imale privilegiju da se oslonimo na njihovo iskustvo i veštinu. Članovi tima kancelarije Kooperative, Dejan Koščak, Ena Grabar i Tijana Ana Spasovska, navigirali su između svih nas uključenih u proces rada, ali i aktivno doprinosili idejama i znanjem. Sve u svemu, još jedan kolektivni poduhvat, koji se oslanja na pojedinačne doprinose velikog broja ljudi. Kako je Iskra to definisala, jedna haotična, ne-linearna, laboratorijska struktura.

Kome je namijenjena izložba koja u fokusu ima organizacije nezavisne scene i teme kojima se te organizacije bave?

Mislimo da je izložba bila dobra prilika da se na jednom mestu prikupi i delimično obradi material vezan za rad Kooperative što do sada nismo imali priliku da uradimo, a arhiva organizacije je bila izuzetno skromna i u potpunosti neobrađena. Samim tim napravili smo prvi korak da potencijalno zainteresovana publika, danas ili u nekoj budućnosti, može da dobije uvid u prirodu rada mreže, a pokušali smo materijal da oblikujemo tako da bude savladiv i dostupan najširoj publici. Za sada je jezički materijal raznovrstan i neujednačen, ali se nadam da ćemo u skorijoj budućnosti uspeti da prevedemo sve i na engleski jezik.

Primjećujete li, od početaka vašeg djelovanja u kulturi, promjene u tome kako šira javnost doživljava izvaninstitucionalnu kulturnu scenu?

Verujemo da se pozicija nezavisne kulture u protekle dve decenije promenila. Ne u smislu stabilnosti ili institucionalne podrške i prepoznavanja već više upravo u odnosu na širu javnost. Te promene su naizgled minimalne i možda ih nismo ni svesni, ali verujem da postoje.

Postoje bar dve ključne tačke za koje vredi da se zajedno borimo – izlazak iz prekarnosti i uspostavljanje kulturnih politika koji će promeniti retrogradno čitanje kulture kao izolirane jedinice od šireg društvenog konteksta. Nezavisni kulturni sektor upravo to radi – artikuliše kulturu kao dinamičnu, hibridnu, interdisciplinarnu društvenu vrednost.

Na izložbi čiji naziv u prijevodu znači “moj put”, postavljenoj od 22. do 26. studenog u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, kurdski umjetnik Jan Jafo izlaže radove nastale u posljednje dvije godine. Ovaj mladi kurdski umjetnik iz sirijskog Alepa koji posljednjih godina živi u Zagrebu gdje se školuje, radi i volontira u udruzi Are You Syrious? na izložbi predstavlja svoj put i ljude s kojima je gradio, ili još uvijek gradi, osjećaj pripadnosti.

Izložbom su nas proveli sam umjetnik i kustosica Ana Kovačić.

Izložbu organizira Platforma Upgrade, inicijativa organizacija civilnog društva koje su se okupile oko zajedničke ideje promicanja novih, inovativnih te kreativnih interkulturnih i društvenih praksi, s ciljem osnivanja Interkulturnog društvenog centra. Događaj se organizira uz financijsku potporu Zaklade Kultura nova te Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.

Podcast je nastao u okviru suradnje Platforme Upgrade i Kulturpunkta. Izložba se organizira uz financijsku potporu Zaklade Kultura nova te Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.

Gost prve epizode je koprivnički umjetnik Bojan Koštić. Koštićeva praksa obuhvaća medije fotografije, videa, zvuka i performansa, a ovom prilikom uvodi nas u svoje radove poput Das Unbehagen (izvedeno na KLFM radiju 2020.) ili Das Unbehagen II (Galerija Prozori, Zagreb, 2020.) koji počivaju na glasu i jezičnim strukturama. Važna odrednica Koštićevog glasa prema njegovim je riječima mucanje i stoga on glas ne koristi samo za vlastite umjetničke svrhe, već i s ciljem dizanja svijesti o mucanju i prisutnosti u javnom prostoru.  

Snimio: Bojan Koštić
Razgovarala i uredila: Martina Kontošić

Can you tell us more about the history of the Văcărești wetland and its surroundings?

Before being a natural park, Văcărești was a swampy area in the riverbed of Dâmbovița, one of the two streams that underlie the establishment and development of Bucharest. Reeds with patches of poplars and willows were the typical landscape in the area, far away from the city centre. At the beginning of the XVIIIth century, a monastery rose on the top of a hill; it was one of the most important historical monuments of Bucharest, demolished two centuries later by communists.

At the beginning of the XXth century, the city expanded and in Văcărești people started to build tiny houses and to grow vegetables, fruits and flowers. The landscape changed to a rural periphery of the city in expansion. The regularisation of Dâmbovița River, flowing at the North side of Văcărești, started in the second half of the XIXth century, revealed three springs of mineral water that were used for leisure for a few years. Massive transformation happened during the communist regime, starting with the 1980s. All the houses were demolished to allow for the construction of a huge water reservoir, that was supposed to protect the city in case of flooding and also, to provide a large base for water sports. The project failed, due to defects in execution, and the area has been left unattended for more than 30 years. During this time, new forms of life emerged from the ruins.

In 2012, a handful of conservationists advanced the idea of protecting the area as a remarkable example of reconciliation between man and nature. In 2016, the Romanian Government issued a decision to establish the natural park.

You have established a rapport with the Zakole group of Warsaw wetlands. What are the similarities between those two locations and contexts?

Both sites are highly valuable spaces located in the bustled capital cities. They both are excellent spaces for education, nature observation, recreation, health and connection between people and other species. They both are lively examples of how people and wild nature can share a place in the city. They are part of the solutions we’ve got from nature to make human life more enjoyable in cities.

Other similarities lay in the wet landscape type and origin since both sites have been formed by rivers and shaped by different human activities throughout the last century.

What part of the urban nature areas do you appreciate the most?

I appreciate the wilder parts of urban nature, such as meadows, lakes surrounded by reeds, river banks guarded by willows, older forests or dirt paths.

The quiet I get there,
watching a couple of mallards,
listening to the birds’ songs,
or walking in the woods

is the most precious gift I can get.

Here in the park,

walking on the dirt path,

smelling the fallen leaves and seeing the frost shining in the sun on an autumn morning,

it’s easy for me to feel part of nature.

But when I leave the park and walk on the asphalt road and the sidewalks that seal the land, when I see the tall concrete blocks all around me, I feel how all these developments isolate us from the rest of nature.

In a city like Bucharest, where the noise level is higher than the limits accepted by the health standards, quiet areas are hard to find.

I also appreciate the dark spots associated with the natural areas. In our night tours in Văcărești, I have noticed that the well-known paths look mysterious at night. Although the light pollution can be felt here as well, it’s still such a pleasure to gaze at the glittering stars from the top of the bird’s observatory, surrounded by the dark.

From your experience in Văcărești, what are good examples of natural park’s collaborations with artists, musicians or cultural institutions? How did you incorporate artistic and cultural elements into its conservation efforts?

I think collaboration with artists can contribute to the success of a communication or conservation endeavor. I’ll give you a few examples. A group of ceramists created several artworks shaping shelters for insects, refugees for frogs, sunbathing islands for turtles or nests for singing birds, which they installed in Văcărești. They quickly became some of the park’s curiosities and sources of information with regard to the needs of other species. The illustrations done by artists rendered the information panels more attractive for both children and adults. A violin concert in an urban forest brings a different audience than the usual visitors. A team of dancers performing silently in Văcărești creates a surprise and they impress through the beauty of their movement, added to the one of the willows around; they also give the feeling of safety and familiarity in nature.

How did you engage local communities in environmental and cultural activities? What would you say about the importance of interspecies interactions for society?

We organise free walking or birdwatching tours and thematic workshops or other leisure activities, such as picnics or canoe tours.

We depend on other species to thrive. The air we breathe, the water we drink, the soil are maintained by the interaction of myriads of species. Our health is linked to their health.

What are the challenges in balancing visitors’ needs and necessary park infrastructure with the preservation of the natural habitat of the park?

The current challenge is the zoning of the park. According to Romanian law, natural parks should have different management regimes, according to their ecological sensitivities. Văcărești Natural Park should have an integral protection zone, which comprises the most valuable habitats, namely the lakes fed by underground springs, where only education and research activities should be allowed; a buffer zone, and a sustainable development zone, mostly for tourist activities and connection of the park with the city. The park was visited by more than 70 000 people in 2021.

There is an increased need for such natural spaces in the city, so we expect the number of the visitors will increase. A carrying capacity study should be undertaken to evaluate the capacity of the natural park to receive visitors while keeping the wetland’s ecosystem health and safety.

You are an associate of the recently established Network of Urban Natural Areas. Who does it involve and what are the goals and perspectives of such a coalition in Romania and Europe?

The Network for Urban Nature is an alliance of 15 civic organizations that work to maintain the natural areas in cities.
Our programs are built on advocacy, education and conservation. We are active in 10 large cities of Romania and we work with the local authorities to manage 18 urban natural areas for their social role in people’s lives. These areas are large urban forests, meadows, river banks, lakes and old orchards.
We also work with the Ministry of Environment to establish a national legal framework for these areas, considering the high risk of losing them to the chaotic real estate development, but also their primary role of reconciling the people with nature.
We see the urban natural areas as intermediary spaces between conventional gardens and parks and natural protected areas that need a special management regime, aiming to reconcile human with the other species. We dream of having urban natural areas that are accessible, well managed and connected with other green spaces in and outside the cities.

Možeš li nam predstaviti rad s kojim si osvojio Grand Prix Erste fragmenata 19?

Nagrađeni rad Bakina priča vrlo je osobne prirode. Sam „okvir“ rada predstavlja blagovaona u stanu bake i djeda, u koju sam na tjednoj bazi dolazio na ručak nakon nastave u osnovnoj školi. Tada bi mi baka nerijetko pričala priče smještene u nedavnu prošlost, koje su uključivale nadnaravna bića poput vještica, patuljaka ili duhova što je meni, tada klincu, bilo vrlo zanimljivo. Tijekom vremena moji posjeti baki i djedu su se prorijedili, ali jake vizualne slike koje su priče stvorile u mojoj glavi su ostale jednako jasne. Javila se potreba da jednu od priča prezentiram putem vlastite likovnosti. Odlučio sam iskoristiti medij stripa, koji jakom naracijom te nerazdvojnom kombinacijom slike i teksta na slikarskom diptihu utjelovljuje atmosferu priče.

Rad Bakina priča bavi se lokalnom baštinom, mitologijom i folklorom, a ispod površine obrađuje odnos unuk – baka, selo – grad te nastoji posvjedočiti zašto neke priče s razlogom ostaju zauvijek urezane u pamćenje. Tematika kojom sam se kroz ovaj rad bavio mi je vrlo interesantna i potentna, a u budućnosti je planiram produbiti serijom novih slikarskih radova te potencijalno novim strip-albumom.

Koautor si višegodišnjeg strip-projekta Abadon koji si izlagao u Zagrebu i Varaždinu. O kakvom je projektu riječ?

Riječ je sveobuhvatnom autorskom projektu, strip-albumu čija radnja prati dvojicu detektiva u lovu na serijskog ubojicu. Scenarij je napisan u suradnji sa srednjoškolskim prijateljem Denisom Vedakom, a ja potpisujem crtež. Želio sam spojiti slikarski izričaj i medij stripa, što nije česta praksa, tako da je svaki kadar izrađen u gustim i mračnim namazima akrila. Kadrovi su potom digitalno obrađeni te spojeni u finalne table koje uspješno utjelovljuju tmurnu atmosferu radnje. Trenutno je završen prvi, od dva planirana dijela, koji na 158 stranica donosi prvu polovicu priče, s obaveznim cliffhangerom.

Neke od strip-tabli su prezentirane na nekolicini izložba, kako bi se zainteresirala publika te najavio cjelokupan projekt. Planirano vrijeme izdavanja tiskanog izdanja je sredina 2024. godine, zatim slijede promocije. Želja mi je etablirati se na sceni kao strip-autor, a volio bih se probiti i na inozemno tržište gdje su naklade i mogućnosti bavljenja autorskim stripom veće nego na domaćoj sceni. Osim Abadona, gdje ubrzo krećem u izradu drugog dijela, imam planove za još najmanje dva strip-albuma tako da ideja nimalo ne nedostaje. Nastojati ću dodatno integrirati slikarski izričaj te svakom projektu dopustiti da se razvija samostalno, izbjegavajući šablonski pristup.

Gdje je po tvom mišljenju mjesto stripa kao umjetničkog medija danas?

Smatram da je za medij stripa suvremeno okruženje uglavnom pozitivno. Iako je krug redovitih konzumenata stripa relativno uzak, na domaćoj sceni je velik broj fanzina i časopisa, izdavača s tehnički i sadržajno kvalitetnim izdanjima, nemali je broj undergorund i komercijalnih strip-festivala. Nadalje, strip je u izložbenim prostorima, knjižnicama, knjižarama, u medijima i u kućnim bibliotekama. Tom pomalo „elitističkom“ statusu književno-umjetničkih stripova u tvrdim koricama, kontrastiraju lako dostupna kiosk izdanja, namijenjena široj publici. Kao problem izdvojio bih slab prodor medija stripa (izuzev mangi) do mlađe publike, kao i brojčano manje naklade strip-izdanja u odnosu na neka prošla vremena.

Ilustrirao si naslovnice više knjiga. Možeš li usporediti rad na vlastitom projektu s procesom gdje tvoja ilustracija prati tuđi rad?

Na naslovnicama knjiga ponajprije sam surađivao s prijateljem, književnikom i školskim knjižničarom Miroslavom Cmukom, koji je nažalost nedavno preminuo. Proces rada na ovakvim suradnjama drugačiji je od onog na posve autorskim projektima, gdje o svemu odlučujem sam. Prilikom naručenog rada, važno mi je da je naručitelj podjednako zadovoljan finalnim produktom. Presudna je komunikacija. Jednom prilikom sam od Miroslava čak zatražio da sam odradi skicu prema kojoj sam ja zatim ilustrirao naslovnicu. S Miroslavom sam surađivao na knjigama različite tematike, što je predstavljalo svojevrstan izazov u odmaku od uobičajenih stilova i motiva rada.

Kao zanimljivu suradnji za naslovnicu knjige, izdvojio bih onu s Davorom Pukljakom na izdanju And My Head Exploded gdje sam imao veliku slobodu u izradi motiva tako da sam za potrebe naslovnice oslikao cjelovitu sliku dimenzija 50x70cm.

Koje bi utjecaje izdvojio kao presudne za svoju umjetničku praksu?

Na moje stvaralaštvo neminovno je utjecao strip kojem sam izložen od mlađe dobi, a to je medij čije narativne te umjetniče prakse i danas redovito pratim, otkrivam. Razvoj vlastite vizualne estetike značajnije se javlja tijekom studija u poticajnom stvaralačkom okruženju. To je ujedno vrijeme kada na Instagramu počinjem pratiti mnoštvo umjetnika čija me praksa fascinirala i „tjerala“ na rad. Kao treći, ponajprije motivacijski utjecaj, izdvojio bih stvaralaštvo autorica i autora na domaćoj sceni, čije raznolike likovne izričaje rado pratim.

Koje bi još vlastite radove i suradnje izdvojio kao značajne za svoj profesionalni put?

Izdvojio bih ciklus slikarskih radova pod nazivom glave, koji je započeo prije nekoliko godina, a zapravo je i dalje aktivan. Glave nastaju prema stvarnim osobama, no nije riječ o portretima jer sličnost s vizualnim predlošcima nije presudna. Naglasak je stavljen na prikaz određene emocije, stanja ili specifične atmosfere. Iako tematikom pojednostavljeni, riječ je o seriji slika koje su utrle put prema daljnjem radu, ponajprije kroz testiranje likovnih tehnika i građenje nečeg što bi se moglo nazvati vlastitim stilom.

Učitelj si likovne kulture u jednoj osnovnoj školi. Koliko je nastavni program prilagođen suvremenim medijima i aktualnim strujanjima u svijetu umjetnosti?

Učitelji Likovne kulture imaju autonomiju da, unutar zadanih tematskih okvira, samostalno biraju sadržaj koji će koristiti za motivaciju učenika tijekom nastave. Motivacija se provodi u uvodnih petnaestak minuta sata, a prema vlastitom iskustvu pokazala se presudnom za originalne i maštovite likovne radove učenika. Visokomotivirani učenici ostvaruju odlične rezultate. U nastavnom sadržaju Likovne kulture, svakako se pridaje značaj suvremenim medijima te informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji koja je učenicima bliska, a samim time i razumljiva. Suvremeno okruženje traži suvremene metode rada, a na nastavnicima je da ih uspješno ukomponiraju u školsko okruženje.

Možeš li se osvrnuti na značaj likovnog i umjetničkog obrazovanja u ranoj dobi?

Mislim da sadrži brojne benefite. Suvremeni čovjek je svakodnevno bombardiran vizualnim informacijama okoline pa je stvaranje kritičkog stava nužno za odabir kvalitetnog sadržaja u beskonačnoj ponudi. Profesorica Jadranka Damjanov još je ranije ustvrdila kako se promatranjem likovnih djela odgaja ljudski opažaj. Nadalje, kreativnost kao ljudska sposobnost ne odnosi se samo na kreativno izražavanje, već inovativno rješavanje svakodnevnih problema. Upravo će likovni „odgoj“ u ranijoj životnoj dobi omogućiti nenametljiv način razvoja kreativnost, jedne od najvažnijih osobina za 21. stoljeće.

Intervju je dijelom suradnje Erste fragmenata i Kulturpunkta.