Važnost kulturnih centara kao pokretača kulture u lokalnoj zajednici istaknuta je i u publikaciji  Studija slučaja: Praksa bez pravnog okvira koja se koncentrira na modele sudioničkog upravljanja u šest kulturnih centara u Gradu Zagrebu. Istraživanje koje su proveli Ana Žuvela, Davor Mišković, Hana Sirovica i Katarina Pavić, pokazalo je kako prisutnost civilnog društva u kulturnim centrima postaje sve značajnija kako se centri otvaraju prema različitim skupinama posjetitelja, ali i otkrilo određene izazove koji sputavaju njihov daljnji razvoj i inovaciju. Primjerice, njihova unutrašnja struktura dopušta korisnicima predlaganje pojedinačnih programa, ali nisu dionici odlučivanja o širem okviru u kojem se pojedinačni sadržaj odvija. Osim toga, u nekim slučajevima nedostatak zaposlenika otežava implementaciju novih programa i inicijativa, a premoćnost ponavljajućih programa u odnosu na nove može sugerirati potrebu za većom propusnošću prema vanjskim utjecajima kako bi se osigurala dinamizacija, inovacija i suradnje.

Studija sugerira kako je jedan od ključnih koraka za unaprjeđenje rada kulturnih centara promjena unutrašnje logike njihova funkcioniranja i otvaranje prema široj zajednici. To bi trebalo uključivati uvođenje redovitih javnih poziva za predlaganje programa te uključivanje korisnika u proces odlučivanja o kreiranju sadržaja. 

Iako su kulturni centri obvezni dio svojih slobodnih termina prepustiti na korištenje drugim programima koje Grad Zagreb financira, prakse oblikovanja programa, dijeljenja prostora i naplate njegova korištenja različite su i neujednačene. U pravilu, kulturni centri prvo kreiraju svoj program, a zatim u suradnji s udrugama, umjetnicima i drugim nezavisnim akterima popunjavaju preostale termine. Na ovaj način djeluje i Centar za kulturu Trešnjevka (CeKaTe). “Već 20 godina podržavamo vrijedne inicijative, programe, udruge i autore i rado s njima dijelimo prostor”, kaže ravnatelj CKT-a Veselko Leutar. “Pišemo svoje projekte i prijavljujemo ih, a o tome koliko će ih proći ovisi koliko ćemo imati prostora za vanjske projekte, a to je teško znati unaprijed”, objašnjava te dodaje kako su njihovi projekti često osmišljeni tako da su im partneri vanjski suradnici, koji nekad mogu biti i nositelji programa.

Udruge i drugi nezavisni akteri najčešće se jave Gradskom uredu za kulturu i traže preporuku da im CeKaTe ustupi potrebni prostor, ili se prije same prijave na natječaj jave izravno Centru za kulturu i traže potvrdu da će za svoje projekte moći koristiti njihov prostor. Na raspolaganju imaju dvoranu (koja se rasporedom vrlo brzo popuni pa je rijetko dostupna), vanjski prostor te više drugih manjih prostorija. Za nezavisne korisnike prostor je uglavnom besplatan, no u nekim slučajevima suradnici na projektu snose dio troškova usluge tehničke podrške. Prema cjeniku usluga korištenja prostora i opreme, za četverosatni najam dvorane od 238 mjesta, uz opremu, tehničku podršku i čišćenje potrebno je izdvojiti 530,89 eura, uz napomenu da centar može mijenjati navedenu cijenu suradnje u provođenju programa. U CeKaTeu su zadovoljni dosadašnjom suradnjom s nezavisnim akterima, te smatraju da novi Programi i smjernice razvoja kulture u Zagrebu neće na njih posebno utjecati jer već rade na taj način, ali i pozdravljaju bilo kakav pokušaj kreiranja boljeg sustava koji bi objedinio ili unaprijedio način prijavljivanja i dodjeljivanja prostora. 

Centar za kulturu i informacije Maksimir (CKIM) također svoj program oblikuje prema potrebama zajednice, a u skladu s djelatnostima navedenim u njihovom Statutu. Od ravnateljice Katarine Zrinke Matijević saznajemo kako su početkom njenog mandata 2022. proveli kvartovsku anketu koja je pokazala da korisnici Centra žele više kazališnih predstava i filmskih projekcija, pa su uz postojeće i prepoznatljive, pokrenuli i nove programe. “Pojačali smo kazališnu i filmsku djelatnost te smo tako u 2023. imali 42 kazališne izvedbe i 19 filmskih projekcija. Također smo formirali razne radionice koje bi mogle interesirati onu populaciju koja najviše posjećuje našu mrežnu stranicu i društvene mreže”, kaže Matijević. Za određene programe (izložbe, monodrame), CKIM raspisuje javne pozive te stručno povjerenstvo odabire najbolje. Tijekom godine s umjetničkim organizacijama ili udrugama koje se bave umjetnošću i kulturom potpisuju partnerske izjave kako bi bili konkurentniji na javnim pozivima Grada ili Ministarstva kulture i medija. “Plan programskog rada odobravaju nam članovi kulturnih vijeća za vrednovanje programa javnih potreba u kulturi te nam kroz Program rada i razvoja plan programskog rada usvaja i Upravno vijeće. Iste instance kroz programske izvještaje prate realizaciju programa”, objašnjava Matijević. 

“CKIM je mali Centar i ne raspolaže s puno prostora, ima tek jednu Veliku multifunkcionalnu dvoranu, Malu dvoranu – učionicu, dva radionička prostora i jednu galeriju. Programi koje sufinancira Grad imaju prednost pred vanjskim korisnicima. Omjer korištenja prostora također ide u prilog sufinanciranim programima od Grada. Pri tom svi naši sufinancirani programi uključuju brojne autore i edukatore. Ponekad se naši programi održavaju i u školama ili u eksterijeru (oko Centra, u Parku Maksimir ili u školskim dvorištima)”, kaže ravnateljica. S obzirom na to da se u Centru održavaju programi prema statutarnim djelatnostima, cijene njihove suorganizacije u prostoru već su namijenjene nekomercijalnim akterima te za njih ne postoji popust, ali zato mogu birati razne pakete, termine tijekom dana ili tjedna kako bi si pronašli povoljniju opciju. Umjetničke organizacije ili udruge koje se bave umjetnošću i kulturom s kojima su za potrebe javnih poziva potpisali izjave o partnerstvu koriste prostor bez naknade.

“CKIM programski već prati plan razvoja kulture i trudimo se da naše prakse, koje do sada nisu, prilagodimo te što više uronimo u Program razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030.”, zaključuje Matijević.  

I Kulturni centar Travno (KUC) navodi kako program rada oblikuju uzimajući u obzir potrebe lokalne zajednice, sukladno Planu razvoja centra na temelju kojeg je imenovan ravnatelj, te Godišnjem planu i programu. “Plan razvoja kulture na rad Kulturnih centara utječe utoliko što imamo raznovrsniju i kvalitetniju ponudu programa te pozitivno utječemo na kvalitetu života lokalne zajednice”, objašnjavaju iz Centra, te dodaju kako su zadovoljni smjerom u kojem ide odnos Grada prema centrima kulture sukladno Programu razvoja kulture za razdoblje od 2024. do 2030. godine. Na web stranici KUC-a Travno lako se može pronaći cjenik u kojem su jasno naznačene cijene najma i usluga Centra. Za najam su dostupne velika dvorana, te popratni prostori: dvorana, učionica i foaje, od kojih su dvorana i učionica povoljnije za nekomercijalne aktere. 

Centar za kulturu Novi Zagreb također se oblikovanjem svog programa trudi biti centar kulture za lokalnu populaciju. Iako postoje određeni vidovi suradnje, za veće otvaranje prema vanjskim suradnicima ograničeni su prostorom. Saznajemo kako s pojedinim udrugama kontinuirano surađuju, a sve više im se javljaju i potencijalni novi suradnici. Stručni suradnici Centra na temelju toga predlažu suradnje za koje smatraju da se uklapaju u program Centra i da bi bili korisni za lokalnu zajednicu, a ravnatelj na kraju donosi odluku koji će se projekti ili prijedlozi podržati, s kim će ući u kakav odnos, te koliko će se vanjskih i unutarnjih programa formirati. Centar za sada nema usustavljenu praksu kome će se i pod kojim uvjetima prostor dati na korištenje.

Čini se kako je problem neujednačenih praksi i nedovoljne transparentnosti dijeljenja prostora djelomično prepoznat i na gradskoj razini jer je, prema više puta spominjanom Programu razvoja kulture, participativno korištenje kulturne infrastrukture jedan od ciljeva razvoja kulture Grada Zagreba. Novi program trebao bi postaviti smjernice i ciljeve te pokazati prioritete neposrednog, te razvoja kulture u Zagrebu u narednim godinama. To uključuje i načine i uvjete korištenja kulturnih centara koji predstavljaju ključne faktore u promicanju inkluzivnosti i raznovrsnosti kulturnih programa. Istovremeno, stabiliziranje i unaprjeđenje uvjeta umjetničkog i kulturnog rada i stvaralaštva te osnaživanje razvojne, eksperimentalne i inovativne stvaralačke prakse naveden je kao jedan od posebnih ciljeva Programa razvoja kulture 2024.-2030. Jedna od mjera za postizanje tog cilja predviđa “Nove modele potpore za uravnotežen razvoj institucionalnih, organizacijskih i produkcijskih uvjeta te poticanje suradnje između javnog, privatnog i civilnog sektora u kulturi”. To se namjerava postići unaprjeđenjem sustava korištenja gradskih prostora za kulturne i umjetničke organizacije i fizičke osobe, uključujući i mlade umjetnike. Očekuje se da će se time povećati broj dodijeljenih prostora na korištenje kulturnim i umjetničkim organizacijama i umjetnicima. Također, predviđeno je unaprjeđivanje sustava dodjele gradskih termina u gradskim ustanovama u kulturi, što bi trebalo rezultirati izgrađenim sustavom prijava za dodjelu gradskih termina.

S obzirom na to da očito postoji potreba za uređenijim, ujednačenijim ili čak objedinjenim sustavom dodjele prostora kulturnih centara za nezavisne projekte, odredbe i ciljeve donesenih Programa svakako treba pozdraviti. Ostaje nam vidjeti kako će se oni provoditi u praksi s obzirom na to da većina kulturnih centara s kojima smo razgovarali trenutno nema izravne planove intervencija u svoje trenutne prakse. 

Sporni dio Paketa odnosi se na Direktivu kojom se želi otežati lobiranje i utjecaj stranih zemalja na donošenje političkih odluka u EU. Naime, Direktiva propisuje obavezu upisa u EU registar transparentnosti svih tijela i organizacija koje “provode aktivnosti zastupanja interesa” iz zemalja koje nisu članice Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora. S tim registrom potom se trebaju uskladiti svi postojeći ili novouspostavljeni slični registri na razini država članica EU. Direktiva prvenstveno cilja lobiste iz zemalja kao što su Rusija, Kina ili Zaljevske zemlje, no pod isti nazivnik stavlja i sva financiranja i donacije koje dolaze iz primjerice SAD-a, Velike Britanije ili Švicarske. 

Organizacije civilnog društva upozoravaju kako Direktiva neće proizvesti željeni učinak, a mogla bi naštetiti upravo organizacijama koje se bave pitanjima ljudskih prava, vladavine prava, izbornog integriteta i antikorupcije, posebno u istočnoeuropskim članicama EU. GONG navodi kako postojanje registra u koji će se organizacije koje primaju financiranje iz trećih zemalja morati upisati nije problematično samo po sebi. Zabrinutost organizacija civilnog društva dolazi iz mogućnosti koje Direktiva pruža autokratskim političarima kao što je Viktor Orbán da je iskoriste kako bi nametnuli dodatne restrikcije politički nepodobnim organizacijama. 

Koliko je takav scenarij realan, možemo vidjeti na ranijem primjeru Mađarske koja je još 2017. godine donijela sličan zakon. Njime su se udruge i zaklade koje godišnje primaju nešto više od 20 000 eura iz inozemnih izvora trebale registrirati kao organizacije koje primaju inozemna sredstva. Trebale su godišnje izvještavati o svom inozemnom financiranju i na svim svojim publikacijama i web stranicama istaknuti oznaku “organizacija koja prima inozemna sredstva”. Popis organizacija civilnog društva koje primaju strane donacije također je bio objavljen na web stranicama vlade. Načelno, zakon je trebao biti mjera za borbu protiv pranja novca, no s obzirom na to da su nevladine organizacije već imale obvezu podnošenja godišnjih financijskih izvješća koja garantiraju transparentnost, vjerojatnije je da se njime željelo diskreditirati i stigmatizirati organizacije koje primaju strane donacije.

Organizacije civilnog društva upozoravale su kako je zakon “dio niza mjera koje su započele 2013. godine s ciljem gušenja i ušutkavanja organizacija civilnog društva koje vladu pokušavaju držati odgovornom za borbu protiv korupcije, zaštitu okoliša, ljudskih prava, demokracije i vladavine prava”.  Ukazivale su i na činjenicu da takav zakon organizacijama stavlja dodatni administrativni teret stalnog izvještavanja na koje se moraju fokusirati, umjesto na aktivnosti zbog kojih su osnovane. Europska komisija također je intenzivno kritizirala zakon, tvrdeći kako je u izravnom sukobu sa zakonima Europske unije kao što su pravo na slobodu udruživanja, slobodno kretanje kapitala i pravo zaštite privatnosti i osobnih podataka. To je 2020. godine presudio i Sud Europske unije (ECJ), s objašnjenjem da je praksa uvedena zakonom diskriminirajuća i nameće neopravdana ograničenja. Identificirao je pravo na pristup financiranju kao ključni element slobode udruživanja i prepoznao problematičan učinak zakona koji može potaknuti nepovjerenje u rad udruga. 

Mađarske i europske organizacije civilnog društva bile su zadovoljne s presudom istaknuvši kako je “ECJ njome poslao jasnu poruku svim državama članicama da nije prihvatljivo ograničiti financiranje organizacija civilnog društva koje nadziru da se vlade pridržavaju temeljnih prava, kao što su pravo na okupljanje i slobodu govora.” 

Pod prijetnjom sankcija Orbanova vlada bila je prisiljena povući sporni zakon, no organizacije civilnog društva, kulturne institucije, sveučilišta, aktiviste i novinare nastavili su targetirati drugim zakonskim odredbama. Posljednji u nizu – prijedlog zakona koji bi omogućio “istraživanje aktivnosti koje prijete mađarskom suverenitetu”, a vjeruje se da će zapravo ponovno napasti civilno društvo i ostatke nezavisnih medija u zemlji – najavljen je krajem prošle godine.  

S obzirom na ECJ-ovu presudu u mađarskom slučaju, organizacije civilnog društva ostale su zatečene odlukom Europske komisije da samo tri godine kasnije sličnom direktivom ugrozi kritičke glasove i potencijalno ograniči rad civilnog društva u cijeloj Europskoj uniji, a istovremeno se ne bavi stvarnim prijetnjama demokraciji koje dolaze iz zemalja članica. 

Osim toga, Direktiva će ograničiti mogućnost djelovanja same EU u trećim državama čije civilno društvo i aktiviste nominalno želi podržati. Primjerice, u vrijeme kad je Komisija ubrzano radila na prijedlogu Direktive, u Gruziji su izbili prosvjedi zbog sličnog zakona koji je njihova vlada modelirala prema ruskom primjeru. Prijedlog gruzijskog zakona koji na kraju nije implementiran, prisilio bi organizacije da se registriraju kao “agenti stranog utjecaja” ako više od 20 posto njihovog financiranja dolazi iz inozemstva. Europski predstavnik u Gruziji tada je rekao kako bi izglasavanje zakona bio “vrlo loš razvoj događaja za Gruziju i njene građane, te da bi mogao imati problematičan utjecaj na medije i nevladine organizacije”. Upozorio je da “prijedlog zakona nije kompatibilan s vrijednostima Europske unije te da bi mogao dovesti do ozbiljnih posljedica za europsko-gruzijske odnose”. 

Više od 200 europskih organizacija civilnog društva, zahtijevajući reviziju Direktive prošle godine, naglasilo je kako bi ona mogla utjecati na sposobnost organizacija civilnog društva da ispune svoju ulogu branitelja demokracije u Europi i izvan nje. Izjavu je potpisalo i više hrvatskih nevladinih organizacija, među kojima su Mreža mladih Hrvatske i Centar za mirovne studije.

Josip Miličević iz MMH kaže kako usvajanje spomenute Direktive ne utječe direktno na financiranje i rad Mreže s obzirom na to da gotovo sva njihova financijska sredstva dolaze kroz nacionalno i europsko projektno financiranje. “Međutim, kao organizacija smo kroz našu povijest koristili sredstva iz zemalja izvan EU (primarno SAD) kroz koje smo se mogli baviti temama poput razvoja politika za mlade i jačanje naše watchdog uloge u nama specifičnom sektoru mladih. Također, već godinama intenzivno i kvalitetno surađujemo s nacionalnim vijećima iz susjednih ne-EU zemalja kao što su Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija. Direktiva je u nama pobudila brigu hoćemo li moći nastaviti i na koji način suradnju s udrugama mladih iz tih zemalja, s obzirom na to da oni također koriste sredstva koja dolaze izvan EU”, objašnjava Miličević.

Treba spomenuti i da Direktiva uključuje i određene zaštitne mjere kako bi se spriječilo njeno zloupotrebljavanje za ograničavanje temeljnih prava, kao što su sloboda izražavanja ili udruživanja, ili za neopravdano ograničavanje prostora za građansko djelovanje. Primjerice, neovisna nadzorna tijela bit će ovlaštena zatražiti ograničenu evidenciju samo u propisno opravdanim slučajevima i na razmjeran način. 

Nadležna tijela morat će se pobrinuti da upisivanje u spomenuti registar ne uzrokuje negativne posljedice, a predviđena je i mogućnost odstupanja od objave informacija u propisno opravdanim slučajevima. Zbog potpunog usklađivanja u okviru prijedloga države članice ne mogu zadržati ni uvesti dodatne zahtjeve ili prakse. Ipak, Miličević naglašava kako im se spomenute prednosti i garancije za očuvanje civilnog društva prilikom predstavljanja Direktive čine bitnima, ali i teže ostvarivima od negativnih scenarija, pogotovo kada pogledamo što se već događalo u Mađarskoj.

Na slične probleme ukazuje i Sara Kekuš iz CMS-a. Objašnjava kako se organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava već godinama suočavaju sa suženim prostorom za djelovanje i političkim napadima, pa čak i kriminalizacijom, bilo da se radi o pritiscima, difamaciji i zastrašivanju ili pak formalnoj kriminalizaciji.

“Iako Direktiva deklarativno ima za cilj povećanje transparentnosti i obranu demokracije reguliranjem stranog utjecaja, njezina će šteta potencijalno biti veća od koristi. Upravo organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u očuvanju demokracije, vladavine prava i temeljnih prava. Rad organizacija civilnog društva je transparentan – naše su financije i izvori financiranja javno dostupna informacija. Uspostavom ovakvog registra organizacijama se crta meta na čelu. Koliko je to opasno već smo vidjeli na primjeru Mađarske i Orbanovog ‘Lex-NGO-a’. Brine nas da sigurnosna jamstva Direktive nisu dovoljna i da će nejasne formulacije ostaviti prostor za zlouporabu i manipulaciju te tako dodatno ugroziti prostor za djelovanje civilnog društva i zaštitu demokracije. Stvarne ćemo posljedice vidjeti tek implementacijom direktive”, kaže Kekuš.

Dodaje kako se Europska unija nekad ponosila zalaganjem za građanske slobode, zaštitu branitelja ljudskih prava i vladavinu prava, kako na području EU-a tako i globalno, a sada sve više sužava prostor za financiranje na aktivnosti koji su politički oportune, umjesto u službi zaštite temeljnih prava. “Ovakvim legislativnim promjenama EU se priklanja nedemokratskim političkim opcijama koje agentima u službi stranog interesa prozivaju svaki racionalan pokušaj propitivanja ili upozoravanja na djelovanje koje je suprotno javnom interesu, vladavini prava i općenitom zakonodavnom i demokratskom okviru”, naglašava Kekuš.

Nakon svega djeluje kako je donošenje Direktive požureno kako bi se stvorio dojam da EU poduzima potrebne mjere uoči parlamentarnih izbora, nauštrb sveobuhvatne analize i procjene njenog utjecaja. Čak i nakon upozorenja organizacija civilnog društva, revizija je izvršena ubrzano tijekom ljeta, čini se bez stvarne želje za kreiranjem boljeg dokumenta. Zato prevladava mišljenje kako je njen primarni cilj zapravo stvaranje iluzije sigurnih i demokratskih izbora. 

Nicholas Aiossa iz organizacije Transparency International EU kaže kako je važno osvijestiti da prijetnje demokraciji ne dolaze samo izvan Europske unije. “Kad proučavamo prijetnje europskim demokracijama, značajno područje rizika predstavlja financiranje političkih stranaka. Nažalost, Direktiva ovaj problem ne adresira na sveobuhvatan način”, objašnjava Aiossa i dodaje kako je “predloženi registar lobija, koji cilja samo na subjekte financirane iz inozemstva, pogrešan pristup koji neće uspjeti suzbiti neželjeni utjecaj na demokratske procese”. Umjesto toga, organizacije civilnog društva predlažu donošenje takozvanog EU Interest Representatives Acta koji bi obuhvatio sve predstavnike interesnih skupina u EU, te adekvatnije adresirao financiranje koje dolazi iz Europske unije i izvan nje. Da bi se efikasnije suprotstavila neprijateljskom utjecaju na donošenje politika u državama članicama, Europska komisija bi trebala “baciti mrežu široko” i kreirati opći registar lobista, a ne samo popis organizacija koje se financiraju sredstvima iz trećih zemalja.

Kritizirajući Direktivu Aiossa zaključuje kako “ovaj dokument jednostavno nije prikladan alat za željeni učinak – zbog svog ograničenog opsega neće uspjeti obuhvatiti potrebne informacije, a potencijalno bi mogao dovesti do stigmatizacije civilnog društva”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Proces izrade nacrta u početku je izgledao obećavajuće, kaže nam predsjednik Mreže mladih Hrvatske, Josip Miličević. U izradi su sudjelovali predstavnici brojnih organizacija mladih koji su u malim, tematskim grupama radili na prijedlozima nacrta, no iako je proces naizgled postavljen inkluzivno, na kraju, čini se, nitko nije bio zadovoljan tom suradnjom. Miličević objašnjava kako su problemi nastali početkom 2019. godine nakon što su koordinatori radnih skupina poslali svoje prijedloge Ministarstvu, na koje zatim mjesecima nisu dobili odgovore. Na opetovane upite članova radne skupine Ministarstvo je napokon javilo da je nacrt sastavljen, no bez objašnjenja zašto su pojedini prijedlozi prihvaćeni ili odbijeni. Novi sastanak široke radne skupine, iako je bio planiran u početku, sazvan je samo zbog inzistiranja nekoliko njenih članova. Na sastanku je ukazano na brojne propuste u predloženim mjerama – od sadržajnih do metodoloških, a izvještaj što je od toga ispravljeno članovi radne skupine nikad nisu dobili. Od sastanka koji je održan u travnju 2019. pa do objave dokumenta na e-savjetovanju u veljači 2020. radna skupina nije od Ministarstva dobila nikakvu informaciju o tome što se događa s NPM-om i u kojoj je fazi, kaže Miličević.

Velik problem dokumenta je i njegov opseg. Postavljen je preširoko i nejasno, a zbog uključivanja drugih ministarstava i državnih ureda u nadležnost provedbe neizbježna je difuzija odgovornosti. Miličević kaže kako se već dugo u sektoru mladih vode rasprave o tome kakav bi nacionalni program trebao biti. Jedan dio organizacija mladih smatra da je opsežan dokument nužan jer se na njemu često temelje lokalni i regionalni programi kao i natječajni prioriteti. Zato postoji strah da će institucijama biti puno lakše ignorirati problem koji nije dotaknut u dokumentu i značajno su manje šanse da će ga se adresirati na lokalnoj razini ili da će se raspisati natječaji koji su usmjereni na njegovo rješavanje. Iako je taj strah donekle opravdan, pogotovo kada se govori o utjecaju na natječaje, Miličević smatra kako dosadašnje iskustvo velikih nacionalnih programa pokazuje da je takav model nedostatan.

“Stotine i stotine mjera od kojih se možda jedna trećina ispuni ne ulijevaju povjerenje da je ovako širok dokument pravi odabir. Idealan dokument bi trebao biti onaj koji se nimalo ne bavi onim što bi institucije ionako morale raditi, već ima inovativne ideje i adresira probleme za koje još nemamo odgovor”, objašnjava Miličević. Mreža mladih hrvatske zalaže se za kraći i precizniji dokument koji bi fokusirao rad institucija na nekoliko problema. Smatraju da bi se tim pristupom kroz nekoliko godina napravili veći pomaci u nekim područjima, a precizni dokument spriječio bi i difuziju odgovornosti. “Često su u prošlosti ishodi aktivnosti i odgovornost za njih bili nejasni i neprecizni, što nije samo otežavalo provedbu nego je i u evaluaciji dovodilo do situacija gdje se zna da nešto nije napravljeno, ali ne i tko je kriv za taj propust”, podsjeća Miličević. Naravno, da bi takav model funkcionirao, dodaje, potrebno je da se i druga tijela osim onog izravno nadležnog za mlade kroz svoj rad fokusiraju na jednu od najranjivijih društvenih grupa. Ostala ministarstva ne bi trebala čekati Nacionalni program da u svom području prepoznaju mlade kao jednu od ciljanih skupina.

Uz sve već nabrojane probleme objavljenog nacrta NPM-a, u središtu je njegova upitna relevantnost. Prije same izrade dokumenta Ministarstvo nije provelo nikakvo istraživanje o stvarnim potrebama mladih kako bi se na temelju rezultata formirale politike. Umjesto toga, pojedine organizacije kroz vlastite projekte provele su svoja manja, specifična istraživanja. “To se može vidjeti kroz uvodne tekstove za pojedina područja nacrta koja su kao koordinatori radnih grupa pisali istraživači ili osobe iz udruga mladih”, naglašava Miličević. Unatoč tome, kroz predviđene aktivnosti nacrt nije uzeo u obzir ni jedno istraživanje napravljeno nakon 2017. godine, zbog čega ga u najmanju ruku možemo smatrati zastarjelim. Primjerice, kroz istraživanje 7 godina u EU – Što mladi imaju od toga koje je provela MMH detektirano je nekoliko ključnih problema mladih danas među koje prvenstveno spadaju socijalni uvjeti. Prekarni radni uvjeti, nizak životni standard, kasno osamostaljivanje zbog loših uvjeta stanovanja kao najveći problemi provlače se ne samo kroz ovo, nego i druga slična istraživanja, no NPM slabo ih ili uopće ne adresira u spomenutom nacrtu.

Područje zapošljavanja većinom se fokusira na razvoju osobnih vještina, pogotovo poduzetničkih, dok se uopće ne adresira porast prekarnog rada, kao ni negativni efekti agencijskog i platformskog rada, objašnjava Miličević. Slično se odnosi i na problem stanovanja koji također nigdje nije adresiran u dokumentu, što je donekle bilo očekivano s obzirom na to da sve mjere koje bi se eventualno fokusirale na javno stanovanje više ovise o lokalnoj vlasti nego o stvarnim ovlastima pojedinih ministarstava. Izuzetak je Ministarstvo državne imovine, no oni nisu bili uključeni u radnu skupinu. Miličević tu također dodaje kako “NPM kroz svoju povijest nikad nije bio dokument koji će otići par koraka dalje, koji će adresirati i pokušati riješiti neki veći sistemski problem ili dati inovativno rješenje koje izlazi izvan okvira dotadašnjeg rada institucija”.

Mladi u istraživanjima također često ističu nužnost rješavanja korupcije i izjednačavanja mogućnosti bez obzira na socijalnu umreženost, no to u nacrtu NPM-a nije prepoznato kao nešto što pogađa ovu društvenu skupinu i kao pojam nijednom nije spomenuto u dokumentu. Kao svojevrsnu potrebu mladi su također isticali veću političku participaciju i mogućnost da ih se “čuje”. Miličević kaže kako “dokument adresira političku participaciju kroz formalne oblike poput savjeta mladih ili razvoja lokalnih (i regionalnih) programa za mlade, ali provedba u praksi ovisi u potpunosti o lokalnoj ili regionalnoj vlasti, jer ne postoje europski ni nacionalni mehanizmi koji bi ‘natjerali’ neki grad ili općinu da osnuje savjet mladih ili da napravi lokalni program za mlade”.

Sporno poglavlje NPM-a je postalo je i Zdravlje i sport. MMH smatra kako bi u trenutnoj situaciji ekonomske i socijalne krize briga za mentalno zdravlje mladih treba biti prioritet, no nacrt NPM-a na ovaj sve veći problem referira se samo kroz zastarjele metode borbe protiv ovisnosti. Također, u sklopu poglavlja o zdravlju velika pažnja posvećena je prevenciji HIV-a, što je neobično s obzirom na to da je danas među mladima u Hrvatskoj ovo vrlo rijetka pojava.

U uvodnom tekstu kulturnog programa navodi se kako je njegov cilj jačanje razvoja i građanskog angažmana mladih u području kulture. Program prepoznaje važnost decentralizacije i dostupnosti kulture, kulturnih medija i medijske pismenosti, ali i činjenicu da formalno umjetničko i kulturno obrazovanje rapidno propada. Smanjuju se sati umjetničkog obrazovanja, sve je manji broj izvannastavnih aktivnosti u području kulture i umjetnosti, a neformalno obrazovanje trebalo bi popuniti nastalu prazninu. Ipak, mjere i aktivnosti kojima bi se trebao postići glavni cilj programa uglavnom nisu usklađeni. Jedan od komentara javnog savjetovanja tako navodi da “pokazatelji provedbe ne prate predviđene aktivnosti te nije osigurano financiranje provedbe predviđenih aktivnosti od strane nositelja mjere”. Druge primjedbe također se odnose na različite nedosljednosti unutar programa ili nejasno definirane aktivnosti, a naveden je i nedostatak razvoja nezavisne kulture koja se nigdje u dokumentu ne spominje, a sukladna je cilju jačanja razvoja i građanskog angažmana, pogotovo kad je riječ o mladima.

Javno savjetovanje o nacrtu Programa već je davno završeno, no još uvijek nema službenih informacija hoće li, i kada, dokument biti donesen. Od njegove objave promijenila se vlada, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje ga je objavilo pripojeno je Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, a za politike mladih osnovan je novi Središnji državni ured za demografiju i mlade na čelu s državnom tajnicom dr. Željkom Josić. Miličević kaže kako su novoj državnoj tajnici izložili prijedlog o usvajanju drugog, kraćeg operativnog dokumenta koji bi vrijedio najduže dvije godine i koji bi se bavio ključnim izazovima u trenutnim okolnostima.

Naime, stav je Mreže da je trenutni dokument bolje i ne usvajati s obzirom na epidemiološku, ali i društveno-ekonomsku situaciju. Nacrt je pisan kroz 2018. i 2019. godinu, što znači da ni približno dovoljno ne adresira trenutne probleme, a s obzirom na to da njegovo donošenje ionako kasni, MMH smatra da je bolje od njega odustati. Sažeti dokument bio bi bolji odgovor na trenutnu situaciju, objašnjava Miličević, a osim toga, ostavio bi dovoljno vremena da se u narednom razdoblju napravi detaljno istraživanje te prema potrebi, krene u izradu većeg, obuhvatnijeg dokumenta. “Kakva god odluka novog Ureda bila”, kaže Miličević, “nadamo se da će je donijeti relativno brzo. Prošlo je više od pet mjeseci od njegovog osnivanja, a najvažniji dokument u području mladih bi trebao biti policy prioritet”.

Razlike u načinima na koje medije prate i koriste mlada i starije publike postaje sve vidljivija, a novim navikama čitatelja trebat će se prilagoditi i nezavisni mediji. Kulturpunkt je tijekom 2020. godine, u suradnji s Dinom Vozab i Davorkom Vidović, istraživačicama medijskih sustava i publika, proveo istraživanje navika praćenja kulture u medijima kojim su istovremeno dotaknuta pitanja općeg interesa široke populacije za kulturu i kulturne sadržaje, praćenje neprofitnih medija i medija specijaliziranih za kulturu, a poseban fokus stavljen je na pitanje medijskih navika mlade publike. Anketno istraživanje provedeno je na 440 ispitanika/ca u dobi između 15 i 68 godina iz svih krajeve Hrvatske te različitog stupnja obrazovanja, od čega je ipak najveći broj ispitanika/ca imao završeno visoko obrazovanje.

Istraživanje je pokazalo kako mlađa publika (od 18 do 29 godina) izražava podjednak interes za kulturu kao i starije dobne skupine (30 godina i starije), no starije publike pokazuju nešto veći interes za nezavisnu kulturu. Obje skupine kulturu najčešće prate na online medijima te putem Facebooka, no starija publika u većem postotku čita tiskane medije i newslettere, a mlađa publika Instagram. Internet portali, Facebook, Instagram i YouTube najvažniji su izvori kulturnih sadržaja za mlađu publiku koja u prosjeku slabo prati neprofitne medije, a isti generacijski jaz vidljiv je i u usporedbi praćenja neprofitnih kulturnih medija koje češće prati starija publika. Istraživanje je također pokazalo da je u razdoblju restrikcija kretanja zbog pandemije Covid-19 u usporedbi sa starijim publikama, znatno većem udjelu mladih porastao interes za internetske i digitalne umjetnosti.

Prije samog anketnog istraživanja provedene su i dvije fokus grupe s mladim medijskim publikama kako bi se mapirale teme za izradu upitnika za anketno istraživanje. Mladu publiku s posebnim interesom za medije predstavljali su studenti/ce novinarstva. Karakteristike medijskih sadržaja koje ova publika najviše cijeni su osobnost ili autentičnost, bliskost vlastitom iskustvu, prilagodljivost vlastitim navikama, neposrednost, događanje u stvarnom vremenu i osjećaj uključenosti u događaje. Preferiraju vizualne i kraće formate, fotografije, video sadržaje i kraće, duhovite ili inspirativne rečenice/citate. Kulturu prepoznaju kao medijski zanemarenu i percipiraju ju više u okvirima visoke kulture, no u kontekstu onoga što zaista prate najviše se ističe popularna kultura. Društvene mreže dominantna su im medijska platforma, a pritom više cijene Instagram za kojeg smatraju da je personaliziraniji i zabavniji, dok Facebook vezuju uz zastarjelost, zasićenje informacijama, ozbiljnije sadržaje i starije publike. Instagram percipiraju kao primjereniji medij za praćenje kulturnih sadržaja, posebno vizualnih poput fotografije, a YouTube za praćenje glazbe i kao alternativu televiziji.

Publiku zainteresiranu za kulturu predstavljali su studenti/ce društveno-humanističkih ili umjetničkih studija ili polaznici kulturnih radionica. Sudionici ove fokus grupe uglavnom su jako zainteresirani za kulturu i zanimaju ih različiti kulturni sadržaji – od mainstream do nezavisne kulture, a obrazovanje, učenje i nadogradnju znanja navode kao važnu ulogu medija. Kao glavne razloge praćenja kulturnih medija i sadržaja sudionici navode želju za informiranošću te „ostankom u toku“ jer se kultura brzo mijenja. Društvene mreže – posebno Instagram – i ovoj grupi su najvažniji medij, pogodan za praćenje različitih vizualnih umjetnosti, ali i rada kolega. Uz Instagram, Facebook također ima važnu ulogu u informiranju o kulturi, dok druge medije najčešće prate posredno, preko poveznica na društvenim mrežama. Za razliku od prve, ova fokus grupa YouTube više koristi za edukaciju i kao platformu za praćenje dokumentaraca ili livestream seminara te navode i podcast kao format važan za ozbiljnije teme. Prva skupina nešto više koristi Twitter i povezuje ga s brzim informacijama o nekim društvenim i političkim pitanjima, što prepoznaju kao korisno za vlastitu struku, dok ga druga skupina uopće ne prepoznaje kao relevantnu mrežu u Hrvatskoj.

Rezultati istraživanja u skladu su s popularnom percepcijom da je Facebook, iako i dalje vrlo popularan, dominantno korišten od starijih generacija, dok je Instagram popularniji među mladima. Također, vidljivo je da medijski sadržaji – zabavni i informativni – koji se obraćaju mladima ili ih oni sami produciraju, postaju sve sažetiji kako bi u što kraćem formatu prenijeli informaciju publici, koja ima sve ograničeniji raspon pažnje, upravo zbog jako velike količine sadržaja koja im je na raspolaganju. Iako društvene mreže čine važan medij informiranja za obje skupine sudionici kažu kako im društvene mreže znaju stvarati zamor i osjećaj „zasićenosti“ informacijama. Osim toga, na društvenim mrežama često osjećaju manjak kontrole nad sadržajima te ukazuju na nametnutost sadržaja koji im se nudi na feedu, kao i opći dojam da algoritmi određuju što će im se prikazati.

Koliko god bile kritizirane zbog neobjektivnosti i algoritama koji nas zadržavaju u istoj sferi sadržaja bez obzira na široku ponudu, društvene mreže i dalje ostaju najpopularnije medijske platforme koje uvelike utječu na sadržaj i oblikovanje vijesti. Istovremeno, svakog se dana rađaju nove aplikacije i medijske platforme, a gotovo je nemoguće predvidjeti koja od njih će opstati. Jedno je ipak sigurno – dok starije generacije uhvate korak s novim trendovima i medijima gdje s mladima mogu komunicirati u istom prostoru, mlađe generacije migriraju na nove platforme. Sve to događa se u potpuno privatiziranoj sferi velikih tehnoloških kompanija koje sve više kontroliraju načine na koje konzumiramo vijesti i kulturne sadržaje, a svaki pokušaj njihove regulacije do sada je bio neuspješan. Da bi došli do publike, mediji tako moraju sve više ulagati u svoju promidžbu što je posebno opterećujuće za nezavisne medije koji najčešće raspolažu s oskudnim sredstvima, a bave se vrlo specifičnim, uskim temama te objavljuju dugačke, analitičke tekstove koji sve teže dolaze u fokus publike, posebno mladih. Unatoč tome, svakako treba raditi na jačanju medijske pismenosti i kritičkog mišljenja mladih, ali i starijih generacija te poticati medijske forme koje će najbolje odgovarati pojedinim zajednicama, kao i omogućavati prostore njihovog objavljivanja.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta Izvan sigurne zone, financiranog od strane Zaklade Kultura nova. Istraživanje je moguće preuzeti u pdf formatu na linku.

Kako bi se ustanovilo što mladi misle o Europskoj uniji i promjenama u Hrvatskoj od ulaska u zajednicu europskih zemalja, Mreža mladih Hrvatske provela je istraživanje 7 godina u EU – Što mladi imaju od toga. Anketa na uzorku od 356 osoba vođena je putem online obrasca, a dublji uvid o tome kakve promjene vide i zašto misle da je do njih došlo dobiven je na izravnim fokus raspravama s mladima. Istraživanje je fokusirano oko pitanja popularnosti europskog projekta među mladima, no uz to nam je dalo zanimljive uvide u odnos novih generacija prema socijalnim i ljudskim pravima te političkoj participaciji mladih danas.

Od lošeg na gore

Ispitivanje je pokazalo kako je mladima lakše pronaći posao danas nego što je to bilo prije sedam godina, no u fokus grupama razjašnjeno je da je to prije svega povezano s otvorenim granicama i mogućnošću migriranja izvan zemlje u potrazi za zaposlenjem, a vlada i percepcija kako većoj zaposlenosti pridonosi i veći broj stranih tvrtki na domaćem tržištu. Ipak, lakše pronalaženje posla nije doprinijelo i višem životnom standardu. Gotovo 70 posto ispitanika odgovorilo je kako je danas teže ili jednako teško pokriti egzistencijalne troškove iz prosječne plaće. Većina mladih smatra i da je situacija s nezaposlenima te onima koji primaju socijalnu pomoć danas lošija nego prije. Uglavnom smatraju da sustav ne funkcionira, odnosno da ne štiti dovoljno one kojima je to potrebno. Iako su ankete pokazale da je mobilnost mladih iz manjih mjesta ostala ista ili je neznatno bolja nego prije, u raspravi je istaknuto kako unatoč brojnijim prilikama koje možda postoje, za mnoge ekonomska situacija predstavlja preveliku prepreku. Primjerice, roditeljima iz manjih sredina teže je financirati školovanje djece u gradovima gdje je sve skuplje, zbog čega su takvi učenici i student češće primorani raditi uz školovanje.

Promjena socio-ekonomskih uvjeta u zadnjih sedam godina koliko smo u članstvu Europske unije pokazala se negativnom u percepciji mladih, a kao što se navodi u istraživanju, tome u prilog govore i činjenice da se mladi u Hrvatskoj najkasnije iseljavaju iz roditeljskog doma, Hrvatska prednjači po broju prekarnih ugovora, a cijena stanovanja u usporedbi s realnom kupovnom moći mladima neke gradove čini preskupima za život.

Slične rezultate daju i druga istraživanja provedena među mladima u posljednje dvije godine. Friedrich-Ebert Stiftung (FES) 2018. godine proveo je istraživanje u deset zemalja Jugoistočne Europe, s ciljem analize stavova i obrazaca ponašanja suvremene generacije mladih. Istraživanje u Hrvatskoj provedeno na uzorku od 1500 osoba u dobi od 14 do 29 godina, pokazalo je da više od 70 posto ispitanika živi u roditeljskom domu. Dvije petine ispitanika nalazi se izvan tržišta rada, 20 posto mladih ima ugovore na određeno radno vrijeme, a od zaposlenih njih čak 39 posto radi više od 40 sati tjedno. Na nepovoljnu socijalnu situaciju upozoravaju dominantni odgovori da su poželjne karakteristike sadašnjeg i budućeg posla sigurnost zaposlenja (89 posto) i dovoljno slobodnog vremena (83 posto). Porazna je i činjenica da oko tri četvrtine mladih smatra kako su za uspješno zapošljavanje potrebne veze s osobama na pozicijama moći, utjecajni prijatelji i sreća. Trećina ispitanika iskazala je želju za emigriranjem, a najčešći motivi su očekivano ekonomske prirode: poboljšavanje životnog standarda, bolje mogućnosti zaposlenja i veće plaće.

Opsežno istraživanje o percepciji Europske unije među mladima proveo je i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo tijekom 2018. godine, a pokazalo je slične rezultate kao i već spomenuta istraživanja. Mladi smatraju da se ekonomska i socijalna prava nisu posebno promijenila od ulaska Hrvatske u EU, osim što je sada lakše emigrirati u potrazi za boljim poslom, a gotovo 70 posto anketiranih smatra da je položaj mladih na tržištu rada u Hrvatskoj loš ili jako loš. Zanimljivo je i kako su na pitanje o tome što im je važno za ostanak u Hrvatskoj, ispitanici iz krajeva više pogođenih ekonomskim zaostajanjem i nesigurnošću odgovorili da je to rješenje ekonomskih problema, primjerice osiguranje radnog mjesta, stvaranje uvjeta za dostojan život i pružanja pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna. S druge strane, mladi iz ekonomski prosperitetnijih krajeva, osim fokusiranja na ekonomske činitelje, odgovarali su da im je važan dostojan posao, poticanje poduzetništva, jačanje uvjeta za daljnje usavršavanje te uklanjanje nepotističko-koruptivnih faktora kako bi svi imali jednake mogućnosti bez obzira na povezanost s lokalnim političkim strukturama.

Bez utjecaja i povjerenja u sustav

Za razliku od ekonomskih mogućnosti za koje smatraju da su ostale iste ili su se pogoršale u zadnjih sedam godina, provedena istraživanja pokazala su da mladi smatraju kako se stanje ljudskih prava ipak malo poboljšalo. Tako istraživanje MMH navodi kako većina mladih (55 naprema 25 posto) smatra da su ljudska prava danas bolje zaštićena, no vlada i percepcija da su stvari bolje prezentirane u zakonima nego što funkcioniraju u praksi, kao i da je određene zakone – upravo zbog obaveza prema EU – Hrvatska bila primorana donijeti. Iako se ne bavi izravno pitanjem ljudskih prava, istraživanje Centra za demokraciju i pravo navodi slična razmatranja mladih koji su između ostalog istaknuli kako od EU očekuju poticanje transparentnosti, uređenje zakonodavstva (što uključuje veći nadzor i usklađivanje s europskim zakonima), uključenost u obrazovne reforme te poticanje ravnopravnosti u društvu.

Osim utjecaja na pravni sustav, poboljšanje ljudskih prava i prilika za obrazovanjem, mladi od EU najviše očekuju utjecaj na ekonomske prilike i izjednačavanje ekonomskih mogućnosti s građanima drugih europskih zemalja. Istovremeno, vlada općenito nepovjerenje u postojeći sustav i političke institucije te ispitanici smatraju da političari i političke stranke danas još manje nego prije sedam godina slušaju birače, pogotovo mlade. Politička participacija je vrlo niska, kao i spremnost mladih da se više uključe u političke aktivnosti. Primjerice, tri četvrtine FES-ovih ispitanika smatra kako bi trebali imati više mogućnosti da se njihov glas u politici čuje, no četiri petine ispitanika iskazuje nespremnost za preuzimanje bilo kakve političke funkcije.

Nešto detaljnije ovaj problem razjašnjuju ankete i rasprave istraživanja Centra za demokraciju i pravo. Gotovo 90 posto anketiranih smatra da je utjecaj mladih na donošenje odluka i javnih politika EU malen ili nikakav. Gotovo jednak broj mladih isto misli o svom utjecaju na donošenje odluka i javnih politika Hrvatske, što je možda razlog zašto je 59 posto anketiranih odgovorilo da je razina njihovog društvenog, odnosno političkog angažmana nikakva ili gotovo nikakva.

Slične, porazne rezultate nalazimo i u istraživanju participacije na lokalnoj razini koje je provela udruga Studio B u suradnji s općinom Vrbje. Ono pokazuje da su mladi slabo upućeni u nacionalne i europske institucije i udruge koje se bave njihovim interesima, a u velikoj mjeri smatraju da je politika dosadna i nepoštena te zato “ne žele biti dio toga”. Osim što se jako malo bave društveno-političkim temama, ne posjećuju javne tribine, ne idu na koncerte te ih se vrlo mali broj bavi humanitarnim i volonterskim radom. Umjesto toga većinu slobodnog vremena ispitanici provode u druženju s prijateljima, gledanju televizije te u kafićima, no s obzirom na interes za kulturnim sadržajima, radionicama i tribinama, čini se da je prividna nezainteresiranost za kulturne sadržaje rezultat činjenice da manje sredine ni ne nude puno drugih mogućnosti. Osim toga, ispitanici smatraju da bi veća zastupljenost mladih u tijelima vlasti na svim razinama, te obraćanje mladima i uzimanje u obzir njihovog mišljenja prije donošenja odluka potaknula mlade na aktivnije sudjelovanje u političkom procesu.

Istraživanje FES-a zaključuje kako je današnja generacija mladih prepoznatljiva po nezadovoljstvu vlastitim društvenim statusom i okruženjem. Nezainteresirani su za politički aktivizam jer ga prvenstveno smatraju aktivnošću za zadovoljavanje osobnih, umjesto javnih interesa. Smatraju kako politika rezultira isključivo korupcijom, a društveni angažman i aktivizam neefikasni su i nezanimljivi alati djelovanja te se njima isplati baviti jedino u svrhu poboljšavanja vlastitih pozicija, čak i nauštrb javnog dobra. Mladi se uglavnom slažu da su pozitivni aspekti ulaska u EU neznatni, ali većina se također slaže da je ne treba napustiti s obzirom na to da ni sam izlazak iz EU vjerojatno ne bi donio nikakve promjene na bolje.

Sukladno društvu u kojem žive, mladi su međusobno socijalno raslojeni pa su i njihove šanse za samoostvarenjem različite. U kontekstu različitih postojećih strukturnih prepreka, uspješnost društvene integracije mladih više ovisi o obiteljskim resursima nego društveno stvorenim uvjetima što će generirati buduće socijalne nejednakosti, navodi se u zaključku FES-ovog istraživanja. Nepovoljna situacija u kojoj se mladi nalaze dodatno je ugrožena višestrukom krizom koju donosi pandemija, zbog čega je Mreža mladih Hrvatske Vladi uputila zahtjeve o nužnim potezima koji mogu pomoći u rješavanju egzistencijalnih problema i unaprijediti društveni položaj mladih. Cilj je bio ponuditi konstruktivna rješenja za realne probleme pa se, prije svega, očekuju bolji radni uvjeti kroz ugovore na neodređeno i borbu protiv prekarnosti, rješavanje problema stanovanja kroz zakonsku regulaciju te javno ulaganje, promjene u obrazovnom sustavu u vidu uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja te investicija u strukovno obrazovanje. Konačno, adresirana je i nužnost bolje suradnje između donositelja odluka i sektora mladih, kao i sudjelovanje samih mladih osoba u kreiranju budućih politika. Jedna od pretpostavki za razvoj javnih politika u ovom području svakako je očekivani Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2020. do 2024. godine, a kako će on odgovoriti na ova otvorena pitanja tek nam predstoji vidjeti.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U četiri dana održavanja Festival je donio četiri različite okolišne teme – svaki dan bio je fokusiran na neka od glavnih žarišta okolišnog aktivizma, a prikazani su kroz dugometražne dokumentarne filmove i raznolike kratke forme. Festival su otvorili filmovi Kako pustiti svijet i voljeti što klima ne može promijeniti, američkog redatelja Josha Foxa i Energija sutrašnjice, autorice Amy Miller. Fox i Miller istražuju organiziranje lokalnih zajednica oko okolišnih problema u različitim djelovima svijeta koje proizazi iz čiste potrebe za preživljavanjem te u svojim filmovima kroz format novinarske reportaže prikazuju izgradnju pokreta odozdo. Istovremeno propituju njihov organizacijski potencijal u borbi protiv klimatskih promjena na globalnoj razini. Fox pritom naglasak stavlja na borbu protiv fosilne industrije, dok Miller istražuje održive sustave proizvodnje elektirčne energije.

Drugi dan Festivala obilježila je neizbježna tema konzumerizma, korporativne pohlepe i masovne proizvodnje te njihov pogubni utjecaj na ljudske živote. Filmovi Ekonomija sreće (Helena Norberg-Hodge, Steven Gorelick, John Page) i Bicikli vs. auti (Fredrik Gertten) daju kritiku potrošačkog društva, ali u duhu optimističnog aktivističkog pristupa, istovremeno propitujući i načine na koje svijet i kvaliteta života može biti bolja. Zvijezda Festivala, film Zemlja meda Tamare Kotevske i Ljube Stefanova, uz Život: Permakulturna perspektiva Coste Boutsikarisa, otvorili su temu održivosti, bioraznolikosti i alternativnih metoda proizvodnje hrane umjesto nepovratnog crpljenja iz prirode, dok je posljednji dan bio rezerviran za neiscrpnu temu plastike. Dokumentarci Deie Schlosberg Priča o plastici i Sandrine Rigaud Plastična operacija – Skrivene tajne Coca Cole bavili su se nesagledivim posljedicama prekomjerne proizvodnje jednokratne plastike kao i činjenicom da je Coca Cola nekako još uvijek jedan od glavnih korporativnih zlikovaca.

Dugometražni filmovi koje smo imali prilike vidjeti u ovogodišnjoj selekciji uglavnom su starijeg datuma (Ekonomija sreće primjerice snimljena je prije gotovo deset godina) zbog čega su u nekim slučajevima, posebno kada donose detaljne znanstvene observacije, neizbježno djelovali zastarjelo. Također, uglavnom su snimljeni kao proširene reportaže s jasnom aktivističkom namjerom i u tom smislu ne donose osobite kinematografske inovacije. Izuzetak je, naravno, Zemlja meda, makedonski film iz 2019. godine koji je kod nas već prikazan u više navrata, no još uvijek privlači veliku pažnju. Romantizirajući tradicionalne načine života i proizvodnje hrane, Zemlja meda kroz samo nekoliko likova majstorski suprostavlja priču o pohlepnoj eksploataciji naspram održivog upravljanja okolišem. Glavnu ulogu u ovoj pastorali igra upravo okoliš kojem je kroz prekrasne krajobrazne snimke posvećeno najviše filmskih minuta. Zemlja meda je postala prvi film u povijesti nominiran u kategoriji najboljeg dokumentarnog i najboljeg stranog dugometražnog filma za nagradu Oscar i sasvim zasluženo postao miljenik svjetskih kritičara. Posebno je hvaljen zbog pristupa temi očuvanja i zaštite okoliša, no zanimljiv je i način na koji u prvi plan stavlja snažan ženski lik nepokolebljive Hatidže Muratove.

Uz relativno tradicionalan pristup spomenutih dokumentaraca, kratke forme koje su popunile programske međuprostore pokazale su šarolikost pristupa okolišnim temama. Kroz samo nekoliko minuta, autori i autorice ovih eksperimentalnih filmova vještom montažom, animacijom i specijalnim efektima uspjeli su stvoriti osjećaj urgentnosti i preispitivanja vlastitog utjecaja na trenutno stanje klimatskog očaja. Među njima posebno treba istaknuti psihodeličnu montažu T.I.C, hrvatske autorice Larise Šmitran, koja uz pomoć poznatih medijskih scena i animacija upozorava na konzumeristički kaos koji nas okružuje.

Zanimljiv pristup donijeli su i kratkometražni igrani filmovi, prikazani na samom kraju festivalskog programa. Kroz poetični, introspektni pristup Niels Windfeldt u filmu Potop razmatra utjecaj kratkog, ali intenzivnog djelovanja ljudske vrste na okoliš koji nastanjujemo. S potpuno drugačijim pristupom, kroz pogled ribolikog bića u postapokaliptičnoj ribarskoj zajednici, Raphael Madeiros u filmu Hranidbeni lanac propituje utjecaj otuđenosti ljudi od prirode na budućnost koja je već tu. Tmurnu budućnost zasićenu plastikom predviđa i Cesare Maglioni u filmu Plastični plac. Polazeći od procjena da će do 2050. godine u oceanima biti više plastike nego riba, Maglioni nam predstavlja satiričnu scenu iz tržnice budućnosti koja umjesto ribe pune plastike kupcima nudi savršeniju verziju prehrane – samo plastiku, bez ribe. Zadnji iz ovog bloka bio je film redateljice Magali Magistry Izdahnuti, iz 2017. godine, koji prikazuje apokaliptičnu budućnost u kojoj zbog toksičnog smoga svaki izlazak na otvoreno podrazumijeva obavezno nošenje maske s kisikom, a umjesto međusobne interakcije, ljudi su osuđeni na digitalne verzije obitelji i prijatelja. Priča je fokusirana na tinejdžericu Juliette koja u potrazi za stvarnim životnim iskustvima odlučuje kročiti izvan sigurnosti zatvorenog prostora. Film je s posebnom preciznošću pogodio trenutni osjećaj klaustrofobije i anksioznosti.

Prošle godine Okolišni festival otvoren je radovima srednjoškolaca, a ta praksa zadržala se i na ovogodišnjem izdanju na kojiem su predstavljeni radovi učenika i učenica Klasične gimnazije i Škole primjenjene umjetnosti i dizajna iz Zagreba te Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću iz Zaboka. Uključivanjem glasova mladih koji su i nositelji prosvjeda za klimu na globalnoj razini zasigurno se želi potaknuti njihov veći aktivistički angažman mladih te utjecaj na kreiranje politika koje će se najviše reflektirati upravo na njihovim životima. Možemo slobodno reći kako su učenički filmovi bili zvijezde festivala s obzirom na njihovu recentnost, relevantnost, aktivistički te bez sumnje i umjetnički potencijal. Filmovi su dotaknuli različite teme, ali svima im je zajednička neka vrsta još uvijek optimistične zaigranosti. Vidljivo je da se u pristupu radovima nisu opterećivali formom, a umjesto toga zadatak su prvenstveno shvatili kao vježbu u kojoj se nisu ustručavali eksperimentirati. To vjerojatno djelomično  proizlazi i iz činjenice da je ovo generacija odrasla s kamerom u ruci i da im je snimanje kratkih klipova sigurno dio svakodnevice. Razvoj i dostupnosti tehnologije vidljiv je i prema dobrom kadriranju i montaži koje omogućuju postavljanje više manjih kamera i dostupni, jednostavni programi za montiranje.

Hiperprodukcija radova iz ŠPUD-a donosi nam širok spektar pristupa i tema u filmovima koji često prikazuju uobičajene interese autora i autorica kroz naglašenu okolišnu perspektivu. Primjerice, više autora okolišne teme interpretira kroz suvremeni ples, ili se kroz njihove uratke provlači kritika ovisnosti o tehnologiji i društvenim mrežama. Filmovi ponekad djeluju nedovršeno ili su snimljeni impulzivno, u javnom prostoru, a osobito su dirljivi oni snimljeni i posvećeni specifičnim zagrebačkim lokacijama prije potresa, koji sada dobivaju novu dimenziju. U nekim radovima vidljiv je utjecaj medijskih sadržaja specifičnih za platforme kao što je YouTube. Darja Cug i Dea Vitas (Zabok) tako snimaju film u kojem, po uzoru na popularni žanr video kuharice, u krupnom planu spremaju obrok od plastike.

Slično svom filmu Može vrećica? pristupa četverac iz Klasične gimnazije, no oni puno više eksperimentiraju s kadrovima i postavljanjem kamere u odlično montiranom uratku  kojim upozoravaju kako svojim svakodnevnim odlukama svi doprinosimo zagađenju plastikom. Još jedan zamijećeni rad grupe autora iz Klasične gimnazije je Make friends not trash, film snimljen u jednom statičnom kadru unutar kojeg glumci svojim kretnjama stvaraju dinamičan prikaz. Na kraju još valja spomenuti dizajn ovogodišnjeg festivala za koji su zaslužne maturantice grafičkog dizajna ŠPUD-a i srednje škole u Zaboku. Plakati su izložbom u dvorani Kinoteke u kojoj su se održale sve filmske projekcije obogatili festivalski program, no vjerojatno su puno upečatljiviji bili u javnom prostoru. Korišteni u marketinške svrhe, plakati su tjednima prije festivala bili izloženi na ulicama Zagreba i objavljivani na društvenim mrežama čime su javni prostor izložili ne samo iznenađujuće profesionalnom dizajnu, nego i upečatljivim aktivističkim porukama o urgentnosti klimatske akcije koje su prenijeli i svojim prvim filmskim ostvarenjima.

“Diskriminacija Roma često je orijentirana na povezanost s otpadom, stoga je ideja bila vidjeti može li se upravo to koristiti kao socijalni kapital”, objasnila je Tamara Puhovski iz tvrtke za hakiranje društvenog utjecaja – ProPuh koja je pokrenula i razvila ideju. “Tu je jedino funkcionirala magična moć dizajna i umjetnost”, kaže Puhovski. Pokrenuli su radionice takozvane nadciklaže i od odbačenog drva, metala, tekstila počeli izrađivati umjetničke predmete koje bi na otkup ponudili primjerice ugostiteljskim objektima. “Projekt funkcionira bolje nego smo se nadali. Od početka je sve dobro sjelo i nastavilo rasti. Stalno idemo u novim pravcima, dolaze novi ljudi, a sva početna ekipa je i dalje na okupu” dodala je Puhovski.

Svi proizvodi koji nastaju u Roumovim radionicama napravljeni su od 95 ili više posto otpada, dok ostalo čine primjerice žarulje, vijci ili drugi nenadomjestivi predmeti. Istovremeno, Puhovski ističe kako nikad ne bi tvrdili da smanjuju otpad, ali trude se mijenjati percepciju što znači kad se kaže da je nekom predmetu došao kraj. Umjetnička zajednica provodi i radionice s djecom na kojima kroz igru propituju što je to smeće. “U školi je jedino što se uči reciklaža, a danas znamo da je to zadnji korak održivog bavljenja otpadom”, kaže Puhovski. Umjesto toga djecu pokušavaju podučiti da bi zapravo trebalo koristiti manje stvari, a stare koristiti ponovo i popravljati.

Drugi važan element organizacije propitivanje je predrasuda o Romima. Zanimljivo je primjerice da mladi Romi generalno imaju vrlo natprosječnu kreativnost i manualnost, no društvo ih ne procjenjuje prema tome nego prema vještinama u formalnom obrazovanju kao što su čitanje i pisanje. Puhovski objašnjava kako je svim umjetnicima užitak raditi s mladim Romima zbog njihove izrazite vještine, dok istovremeno oni također vole sudjelovati jer je to područje u kojem mogu zablistati. U vrijeme kad se i neromsku djecu sve više gura prema kreativnom sektoru, ideja je Rouma spojiti ih s djecom iz romskih zajednica kako bi mogli učiti od svojih naprednijih vršnjaka.

Međusobno učenje i zajedničko stvaranje, prema riječima jednog od umjetnika Hameda Huseinija “od ničega nešto”, misao je vodilja čitave organizacije. Ipak, početak rada nije bio tako jednostavan. “Od početka u romskoj zajednici postoji puno otpora i nepovjerenja i s jedne strane, jako je teško raditi, pogotovo s mladim ljudima jer su njihovi životi značajno teži”, objašnjava Puhovski. “Također, bilo je neočekivano teško dogurati do toga da Romi koji djeluju unutar organizacije sebe nazivaju umjetnicima. Unatoč tome što iza sebe imaju izložene i prodane radove, još uvijek se smatraju zanatlijama”, objašnjava dalje Puhovski. Jedan od njih je i Hamed Huseini koji s Roumom radi godinu i pol i do sada je napravio velik broj radova. Huseini je samouk i kaže kako je od malena radio takve stvari i uvijek je to imao u sebi. Ipak, ne želi se predstavljati kao umjetnik i objašnjava kako “ne može sam sebe hvaliti”, te se, “za razliku od pravih umjetnika koji su poznati samo po svojoj umjetnosti”, smatra tek početnikom.

Uz velik entuzijazam i međusobno povjerenje, Roum sve više raste, financijski se polako osamostaljuje i u iduće tri godine trebao bi postati samoodrživ. “Temeljni problem romske zajednice je nezaposlenost i ekonomska nesigurnost, stoga je cilj ovog projekta razviti društveno poduzeće koje će se baviti promišljanjem predrasuda, inkluzije i prekomjerne količine otpada, ali i zapošljavati. Nema smisla da Roum postoji kao neprofitna organizacija, pogotovo zato što je doniranje novca u romske zajednice još jedno kontroverzno pitanje”, naglašava Puhovski.

Radovi koje proizvode Roumovci tako su prvenstveno namijenjeni prodaji, a osim kupnje, radovi se mogu i na određeno razdoblje unajmiti. To su počeli prakticirati primjerice ugostiteljski objekti gdje ovakvi radovi stoje izloženi nekoliko mjeseci ili do prodaje. Osim veće vidljivosti radova i dodatnih prihoda, ovaj model organizaciji olakšava i racionalnije skladištenje. Virtualna izložba dostupna na stranicama Rouma funkcionira i kao svojevrsni katalog radova predstavljenih publici. Naravno, dodaje Puhovski, “neki od radova nisu na prodaju i čuvamo ih za specifične prigode ili kupce”. Kad predstavljaju novu kolekciju, obično organiziraju prodajnu izložbu, a jedna takva održava se u Impact Hubu Zagreb od 11. do 15. prosinca. U sklopu izložbe održavaju se i radionice s djecom na kojima će se govoriti o nadciklaži i transformativnoj moći umjetnosti i dizajna, te pričati priče o predmetima, ali i ljudima koji su ih izradili.

Zbog štrajka obrazovnih radnika, Kongres je s Filozofskog fakulteta preseljen u prostor Tehničkog muzeja Nikola Tesla, no organizatorice su zadovoljne s odazivom kolega i smatraju kako promjena lokacije nije dramatično utjecala na broj sudionika. “Da se Kongres održao na Fakultetu, kako je bilo i planirano, vjerojatno bi bilo nešto više usputnih posjetitelja, no promjena lokacije nije spriječila one koje je Kongres doista zanimao da na njega i dođu”, istaknula je Lucija Biličić. Studentski kongresi dobra su prilika da mladi stručnjaci/kinje steknu prvo iskustvo javnog nastupa ili organizacije događaja, no uvijek se postavlja i pitanje zainteresiranosti studenata za aktivnosti izvan regularne nastave. Biličić naglašava kako generalni interes studenata muzeologije za ovakve aktivnosti nije velik, ali i napominje da se to ne odnosi isključivo na studente muzeologije, nego i na studente drugih odsjeka, možda i fakulteta. “Većini je u interesu izvršiti minimum potreban za izvršenje obaveza koje studij zahtijeva, a malo je interesa za dodatne sadržaje vezane uz vlastitu struku. Naravno, uvijek ima iznimaka, a upravo onda takvi pojedinci doprinose ovakvim događajima”. Bilić pritom ističe kako je to isključivo njihov dojam temeljen na zapažanjima vezanim uz navike generacija koje su pri dovršetku studija ili koje su već završile studij, ali da se također čini kako su mlađi kolege/ice, studenti prvih i drugih godina aktivniji i zainteresiraniji od starijih kolega, pa se nadaju da će iskoristiti svaku mogućnost za stjecanje novih znanja i iskustava koje izvannastavni sadržaji pružaju.

I dok se prošlogodišnji kongres bavio financiranjem muzeja iz europskih fondova, tema ovogodišnjeg Kongresa – Drugačije o baštini – reakcija je na aktualna promišljanja relevantnosti i budućnosti muzeološke struke. “S obzirom na to da su ove godine na Kongresu prvi puta izlagali sami studenti te da muzeolozi do sada nisu imali mnogo načina na koji su mogli prezentirati svoje radove, ideja je odmah bila da tema bude što šira i sveobuhvatnija, kako bi privukla što više ljudi. Baština je sama po sebi vrlo širok pojam, stoga smo htjele pokriti što više tema, bilo da se radi o dokumentaciji, interpretaciji, prezentaciji baštine ili pak o upravljanju, očuvanju i komunikaciji. Sve to uklopljeno je u suvremeni kontekst, u vrijeme kada se tradicionalne prakse redefiniraju u skladu s aktualnim potrebama. “, kaže Biličić .

Posljednjih godina na globalnoj pozornici sve se više propituje suvremena uloga muzeja u društvu – od vrlo jednostavnih pitanja njihovog financiranja do kompleksnijih promišljanja toga što se uopće može smatrati muzejem ili kako će se institucije koje imaju ulogu obrazovati i voditi primjerom, prilagoditi klimatskim promjenama i smanjiti svoj energetski otisak, a istovremeno zadržati visoke standarde očuvanja umjetničkih djela. “Tema kongresa na kraju je definirana kao reakcija na okruženje koje se ubrzano mijenja, odnosno, kongres je zamišljen kao događaj na kojem ćemo govoriti drugačije o baštini”, objašnjava Biličić. “Ovom temom željele smo uključiti studente, mlađe generacije istraživača, struku, ali zainteresiranu javnost da kroz dijalog pokušamo redefinirati paradigmu i iznaći moguća rješenja. Sveprisutne promjene koje se događaju na poljima ekološkog, ekonomskog i  društvenog života tiču se i muzejske zajednice koja se po tim pitanjima treba očitovati”, dodala je Tea Kantoci.

“Vruća tema” muzeologije također su i budućnost muzejske publike te participacija u muzejima kojoj je bila posvećena prva tematska cjelina Kongresa, a zanimljivo je kako su teorijski usmjereni radovi došli uglavnom iz susjedne Srbije, dok su se studenti i studentice iz Hrvatske uglavnom fokusirali na praktičan dio stručnog rada. “U načelu postoji generalni konsenzus o potrebi prilagođavanja novim zahtjevima (nove) publike”, kaže Kantoci. “Ta potreba također proizlazi iz uvjeta koji nalažu projektni zahtjevi raznih fondova Europske unije, kojima se naši muzeji sve više okreću iz očitih financijskih razloga. Tendencije prema participaciji i inkluziji EU stoga se prelijevaju na naše institucije koje to više ili manje provode u praksi. Napori postoje, ali su nedovoljni. Šira javnost još uvijek percipira muzeje kao zatvorena, dosadna i/ili elitistička mjesta, posebice umjetničke muzeje, i taj stav treba mijenjati, što bi bio zadatak struke” objašnjava dalje Kantoci.

Na kraju, postavlja se i pitanje koliko naš obrazovni sustav prati ovakve trendove, prvenstveno studij Muzeologije koji bi trebao obrazovati nove generacije stručnjaka/kinja koji će u skoroj budućnosti razmatrati rješenja ovih izazova. “Studij Muzeologije i upravljanja baštinom nastoji se prilagođavati novim muzeološkim tendencijama i ide prema tome da svoje studente pripremi za sve buduće izazove rada u struci. Činjenica da od ove akademske godine studenti mogu slušati kolegij Muzeologija i rodna perspektiva pokazuje da Katedra razmišlja o promjenama koje se zbivaju na svjetskoj razini te reagira na njih. Naravno, prostora za napredak uvijek ima, a restrukturiranje je potrebno na razini Fakulteta (dapače Sveučilišta)”, kaže Kantoci. Studentica upozorava i na još uvijek ne razriješnjen status muzeologa/inja – zvanja koje službeno ne postoji u muzejskoj praksi. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Muzeologija najčešće studira dvopredmetno, pa samim time i promišlja interdisciplinarno. “To su redom povjesničari umjetnosti, etnolozi, arheolozi i ostale srodne struke koje tako osnažuju disciplinu”, zaključuje Kantoci.

S Osvadićem smo razgovarali o razlikama rada na produkciji dokumentarnih i igranih sadržaja, važnosti priznanja i nagrada za uspjeh filma te mogućnostima distribucije na malom tržištu.

KP: Petnaesta umjetnost sudjeluje u produkciji igranih i dokumentarnih filmova, možete nam predstaviti osnovne razlike rada na produkciji igranih i dokumentarnih filmova?

Dokumentarni film ima svoje zakonitosti u smislu produkcije, pogotovo kad se radi o autorskom dokumentarnom filmu. U većini slučajeva produkcija se mora prilagoditi temi koju snima – raspored snimanja i sve ostalo ovisi o priči koja se prati. Za razliku od igranog filma većinom je nemoguće napraviti detaljan produkcijski plan, time se povećava broj dana snimanja, a samim tim i troškovi proizvodnje. U usporedbi s igranim filmom u kojem je najvažniji scenarij i produkcijska razrada prema kojoj se dalje radi plan snimanja, tema je u dokumentarnom filmu glavni fokus i sve je podređeno njoj. Što je produkcija više spremna na fleksibilnost u prilagodbi plana snimanja temi time je dokumentarni film bolji.

Kod takvog načina proizvodnje dokumentarnog filma, koja nije odluka nego potreba, sam period proizvodnje ponekad traje i više godina. Na žalost javni izvori financiranja dokumentarnog filma ne prate tu potrebu. Razlika između financiranja dokumentarnog filma i igranog filma je 1/20, odnosno minuta dokumentarnog filma se vrednuje dvadeset puta manje iako su svi troškovi i cijene ljudi, tehnike i usluga jednaki. Time se proizvodnja dokumentarnog filma još više otežava. Zadnjih godina HAVC je počeo povećavati sredstva kojima sufinancira proizvodnju dokumentarnog filma, ali to je još uvijek jako nisko naspram stvarnih potreba. Bitno je naglasiti da HAVC financira maksimalno 60 posto budgeta filma (bilo igrani ili dokumentarni) i da je producent obavezan osigurati ostatak sredstava tako da se na kraju posao producenta dokumentarnog filma svodi na jako skupi hobi u kojem ne postoji nikakav profit koji bi omogućio daljnja ulaganja u tvrtku, daljnji razvoj, napredovanje i konkurentnost na europskom tržištu.

Gotovo je nevjerojatno da hrvatski dokumentarni film ostvaruje tako dobre rezultate na stranim festivalima i da smo na svjetskoj razini jako cijenjeni i to traje već godinama. To možda govori samo o tome koliko ljubavi, truda i vremena ulažemo u dokumentarni film.

KP: Bavite se i angažiranim filmovima, kako oni prolaze na malom tržištu kao što je hrvatsko i koji je najveći izazov produkcije angažiranih filmova?

Sve teme koje obrađujemo u filmovima su vezane za sudbine naših protagonista. Na žalost živimo na području i u vremenima u kojima su ljudske priče protkane mnogim tragedijama od rata pa preko siromaštva sve do uskraćivanja osnovnih ljudskih potreba i sloboda. Tu ponajviše mislim na nemogućnost zaposlenja i života od svog rada. U tako složenom okruženju svaka tema je neizbježno angažirana htjeli mi to ili ne. Mi sa svojim filmovima dokumentiramo vrijeme u kojem živimo, na žalost tragične ljudske sudbine su sastavni dio tog vremena i nemoguće ih je ignorirati.

Filmovi koje radimo većinom su jako dobro prihvaćeni od strane kritike, stranih i domaćih festivala i najvažnije od publike. Do ove zadnje kategorije koja je i najvažnija po nas koji se bavimo ovim poslom, film jako teško dolazi jer televizije u Hrvatskoj ne prikazuju hrvatski dokumentarni film. “Velika kina” su općenito nezainteresirana za hrvatski film, a kamoli za dokumentarni. Zašto, to morate pitati njih, ali često su problem teme kojima se bavimo. Te teme često ne odgovaraju lažnoj slici društva i bezbrižne zabave koja donosi gledanost, prodaju kokica i profit. Sve je to biznis, a mi se bavimo umjetnošću od koje se očekuje biznis, to su teški kompromisi i očekivanja koja nije jednostavno ispuniti.

KP: Kad smo već kod publike, mogu li takvi filmovi, ali i općenito filmovi takozvanih malih jezika, uspjeti bez javnih potpora ili biti komercijalni?

Ne. To odmah mogu reći. Naša kinematografija je na hrvatskom jeziku. Kad bi išli u neku ozbiljnu distribuciju u “velike zemlje” mi bi sve filmove morali sinkronizirati na jezike tih zemalja, jer općenito publika, pričam konkretno o Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Britaniji u redovnoj distribuciji nije navikla gledati filmove koji nisu na njihovom jeziku. Drugim riječima, ako imate titlove u filmu ne možete ići u velika kina. Znači ostaju vam samo mala kina koja ne mogu ostvariti prodaju na ulaznicama da bi vam se uopće isplatilo distribuirati film, a za sinkronizaciju nemamo sredstava. Većinom to i ne želimo raditi jer taj proces i finalni oblik ruši autentičnost filma, a samim tim i kvalitetu.

KP: Spomenuli smo televiziju gdje je loša situacija, kina gdje je loša situacija – kakve su još mogućnosti distribucije i prikazivanja nezavisnih filmova u hrvatskoj?

Neke ozbiljnije ne postoje. Ako se ne dogodi sustavna edukacija publike, ako se velika kina ne natjeraju na to da imaju slot koji se tiče isključivo samo hrvatskog filma, tu nema pomoći. Kroz ovih 20 godina koliko sam ja u tom poslu, ne vidim da se desio ikakav pomak, a nemam ni neku sjajnu, optimističnu sliku za idućih 20 godina. Nedavno smo imali u distribuciji film Na vodi redatelja Gorana Devića, to je konkretno drugi dokumentarni film u distribuciji koji sam imao u 20 godina. Da nema entuzijazma i volje našeg distributera Olivera Sertića vjerojatno se ne bi ni ova posljednja distribucija desila.

KP: Koliko su nagrade i priznanja kritike važna za produkcijske kuće? Da li one utječu na prepoznatljivost organizacija, veći pristup resursima i distribuciji?

Nagrade i priznanja su nam jedino što ostane kada se podvuče crta. Te nagrade i priznanja olakšavaju financiranje proizvodnje filma kroz javne izvore financiranja. Također je i velika potvrda nama, vjetar u leđa koji nas gura dalje i signal da radimo dobro. Da toga nema ne znam za što bi se držali u momentima kada entuzijazam splasne i kada se čovjek zapita zašto to radi.

KP: Bili ste predsjednik Hrvatske udruge producenata, možete nam ispričati koja je njena glavna uloga i na koje načine zastupa interese producenata.

Udruga hrvatskih producenata okuplja producente – osobe koji se bave produkcijom filma i produkcijom filmskih festivala. Smisao te cijele udruge je promicanje filma, rad na poboljšanju sustava u kojem poslujemo, rad na izmjenama zakona koji se tiču naše djelatnosti i općenito poboljšanje profesionalne razine poslovanja. Na redovnoj bazi surađujemo i s Ministarstvom kulture, HAVC-om, Hrvatskom udrugom poslodavaca i drugim udrugama poput Društva redatelja, Društva filmskih djelatnika itd.

KP: S obzirom na vaše iskustvo i pregled situacije, što možete reći u kojem smjeru se razvija producentska struka u Hrvatskoj i što nam eventualno donosi mogući veći upliv stranih koprodukcija?

Producentska struka u Hrvatskoj ide definitivno u dobrom smjeru, otvaranje tržišta prema EU, suradnja s kolegama iz zemalja Europe i svijeta su postali svakodnevica, time smo prestali biti mala klaustrofobična zajednica kako smo izgledali devedesetih. Također je u tome pomogla i Akademija dramskih umjetnosti koja je otvorila smjer produkcije prije ne tako puno godina i time uvela sustavnu edukaciju producenata.

Što se tiče stranih produkcija pozdravljam svaku stranu produkciju u Hrvatskoj, smatram da je to veliki benefiti za našu zemlju u smislu financijskog i promidžbenog dijela tog trenutnog trenda.

Postoji drugi aspekt te priče, a to je što Hrvatska nema razvijeni sustav školovanja filmskih zanimanja, tako da je potražnja za filmskim radnicima i ponuda na tržištu rada u potpunom disbalansu. Okupljanje filmske ekipe je postao veliki problem jer je na tržištu stalno prisutan manjak kvalitetnih filmskih djelatnika. Dok se naš sustav školovanja ne počne prilagođavati potrebama tržišta i ne postane aktualniji i brži i dok se ne uvede sustav prilagodbe potrebama tržišta imat ćemo sve veće probleme u proizvodnji koji su već sada dosegnuli kritičnu točku.

Smatram da zbog te situacije ne iskorištavamo strane produkcije i koprodukcije na način koji bi mogli. Većina ekipe na tim produkcijama su stranci iz prostog razloga što mi ne možemo zadovoljiti potrebe produkcije. Što je veći broj produkcija u Hrvatskoj time se smanjuje postotak naših djelatnika u procesu proizvodnje, a time gubimo prihode od poreza i prireza koji bi svakako dobro došli u državnoj blagajni.

S producentima Eclectice Ivanom Kelavom i Reom Rajčić razgovarali smo o uvjetima produkcije nezavisnih filmova, mogućnostima distribucije te važnosti međunarodnih filmskih radionica za umrežavanje i razvoj mladih autora.

KP: Eclectica je mlada producentska kuća no već ste ostvarili zapažene rezultate i zanimljive međunarodne suradnje. Što je sve potrebno da bi došlo do uspješne međunarodne koprodukcije? Koliko su za to važne nacionalne potpore?

Potrebno je prije svega imati vremena za druženje i izmjenu iskustava s međunarodnim kolegama, najčešće u sklopu međunarodnih produkcijskih radionica, pitching foruma i filmskih festivala. Kako bismo za takve poslovno-društvene aktivnosti mogli izdvojiti svoje vrijeme, neophodne su potpore nacionalnih filmskih fondova, koje olakšavaju i potiču producente da osim u svoje projekte ulažu i u svoj osobni rast, razvoj i umrežavanje na međunarodnoj filmskoj sceni.

Ipak, vještina svakog producenta je da anticipira za koji projekt je koprodukcija nužnost, za koji djelomična prednost, a za koji projekt je bolje da se realizira bez uključivanja stranih partnera.

KP: Koji su najveći izazovi filmske produkcije na malim tržištima kao što je Hrvatsko? Mogu li europski filmovi, pogotovo filmovi takozvanih malih jezika uspjeti bez javnih potpora ili biti komercijalni?

Najveći izazovi su skoro pa uvijek isti – teško zatvaranje financijske konstrukcije svakog projekta, ali i izazovna realizacija često ambicioznih autorskih ideja u budžetskim okvirima koji najčešće nisu u skladu s kreativnim željama. Prosječan film u Europi košta nekoliko milijuna eura, mi snimamo najambicioznije projekte u pravilu za manje od jednog milijuna. Naše ideje nisu “jednostavnije”, možda smo samo tvrdoglaviji, izdržljiviji…  Nestabilnost kulturne politike, i ovisnost sustava poticaja filmske proizvodnje o političkim strujanjima i previranjima također ne pomaže. Kao ni neadekvatna suradnja s javnom televizijom. Nezavisni filmovi su rijetki i hrabri pothvati, ponekad i relativno uspješni. Međutim takva nastojanja su uglavnom iznimke, a ne pravilo ili sistem u kojem bi produkcijske tvrtke kod nas mogle funkcionirati. Film je iznimno skup i dugotrajan pothvat, a tržište nedovoljno veliko i razvijeno da bi se čak i jako gledan film mogao nazvati komercijalnim.

KP: Kakve su mogućnosti distribucije i prikazivanja nezavisnih filmova u Hrvatskoj, ali i širem europskom kontekstu? Koliko su za dolazak filmova do publike važni festivali i primjerice, kino mreže? Imaju li nezavisni filmovi priliku zaživjeti i izvan festivala?

Kod nas je filmskih festivala jako puno, ponekad se čini da ih ima više nego gradova u Hrvatskoj, međutim to ipak ima smisla dok god festivali imaju publiku koja dolazi i gleda nezavisne filmove. Kako bi se interes za filmom održao kroz cijelu godinu, kod publike koja prema primjeru filmskih festivala – očito postoji, potrebno je imati zdravu platformu za prikazivanje filmova. Bitno je ulagati ne samo u tehničku infrastrukturu nezavisnih kina, nego i u edukaciju zaposlenika, zajedničku promociju programa, održavanje programa u svrhu medijske pismenosti, ali i poticanje pa čak i subvencioniranje prikazivanja europskih i domaćih naslova. Pokazalo se na primjeru Europa Cinemas projekta da takav sustav funkcionira. Oni svojim članovima (nezavisnim europskim kinima) za svaku prodanu kino ulaznicu za film s europskog govornog područja pružaju razmjeran godišnji financijski poticaj. To je s vremenom rezultiralo sve većim brojem projekcija europskih filmova u nezavisnim kinima pa prema tome i stvaranju kvalitetnijih gledateljskih navika domaće publike. Kina su ta koja trebaju odgajati svoju publiku, a ne samo podlijegati srednjostrujaškom ukusu mase. Uostalom, Američki blockbusteri će u svakom slučaju biti gledani, ali mi možemo bolje.

KP: Dvije kratke koprodukcije: Red Light i Pommel koje potpisuje Eclectica ostvarile su zapažene rezultate na međunarodnim festivalima. Koliko su za produkcijske kuće važne nagrade i priznanja kritike? Utječu li one na prepoznatljivost organizacija, veći pristup resursima i distribuciju?

Nagrade su naravno genijalna stvar nakon cijelog dugotrajnog i često kvrgavog procesa proizvodnje filma, ali je zapravo i sam plasman filma na relevantnim filmskim festivalima sasvim dovoljno postignuće. Na godišnjoj razini se snimi zastrašujuće puno filmova, pa je u toj nepreglednoj hrpi audiovizualnog materijala divno da vaš film bude prepoznat od strane filmskih festivala. Kod kuće, ali i na međunarodnoj festivalskoj sceni, za nas zaista vrijedi ona – bitno je sudjelovati. Nagrade na prvu najviše znače redateljima, ali zapravo stvaraju portfolio produkcijske kuće i producenta koji predstavlja tvrtku, koji će na temelju prethodnih uspješnih projekata vrlo vjerojatno elegantnije raditi na razvoju i plasmanu svog idućeg filma.

KP: Trenutno dovršavate produkciju filma scenaristice i redateljice Silve Ćapin, pobjednice European Short Pitcha. Jesu li ovakve inicijative presudne za oživljavanje pojedinih projekata i pomažu li mladim autorima i producentima pri povezivanju i suradnji?

Međunarodne radionice su jako korisne, pogotovo za redatelje, scenariste i producente na početku njihove karijere. Ne samo zbog toga što svakom projektu iznimno koristi da izađe iz nekog ustaljenog konteksta u kojem se razvija, i da ga se pogleda svježim očima iz neke druge vizure, nego i zbog poznanstava i kontakata na međunarodnoj razini koji traju puno duže od jednog projekta i koji su nužni kako bismo se mogli baviti ovim poslom. Također, za svakog autora je bitno da tijekom razvoja projekta izađe iz svoje “comfort zone” i zakorači u realan svijet u kojem su komentari drugih autora iskreni, savjeti ponekad grubi i gdje se preispituje i autorova motivacija i relevantnost projekta i prije nego se krenulo u samu realizaciju. Radionice često djeluju na nas kao neka vrsta “provjere” je li projekt kojim se bavimo na stabilnim temeljima, u kreativnom i produkcijskom smislu.

Silva Ćapin je s Njemačkim inatom zaista osvojila simpatije međunarodne scene i prije njegove realizacije. Vjerujemo da su nagrade na radionicama na kojima je sudjelovala svakako pomogle u prikupljanju sredstava za realizaciju projekta, tim putem smo upoznali i mađarske koproducente s kojima smo uspješno surađivali na projektu, ali su i same radionice dovele do nekih novih režijskih i scenarističkih ideja koje su kasnije uspješno implementirane u film.