Ususret nadolazećem gostovanju razgovarali smo s režiserkom Ivanom Bogićević Leko i fotografom Lukom Kneževićem Strikom, koji uz vizualnu umjetnicu Miju Ćuk i tehničkog producenta Nenada Pintera čine Jednostavno rečeno, umjetnički kolektiv posvećen istraživanju kulturnog i industrijskog naslijeđa gradova Jugoslavije.

Usprkos opisu rada koji ukazuje na globalnu dimenziju, moram priznati da – iako se bavim radijem – do prije nekoliko dana, dok se nisam susrela s vašim radom, nikad nisam čula za Radio Jugoslaviju. Na internetu također ima vrlo malo dostupnih informacija. Pa na samom početku – što je bio Radio Jugoslavija te u kojem je obliku i razdoblju djelovao? 

Luka: Radio Jugoslavija ima nekoliko svojih faza. Krenuo je sredinom tridesetih kao međunarodni radio, u manjem opsegu. Onda je tokom četrdesetih, tj. tokom rata funkcionisao u sistemu radijskih stanica kominterne kao Slobodna Radio Jugoslavija. Nakon rata je delovao opet kao neki međunarodni program, da bi se zapravo krajem sedamdesetih osnovao kao posebna nezavisna medijska kuća Radio Jugoslavija, s idejom da bude međunarodni program SFRJ-a koji se onda kroz godine razvija, širi broj redakcija, širi broj programa na različitim jezicima. I zapravo početkom osamdesetih, nakon dobijanja međunarodne dozvole za korišćenje predajnika velike snage, prave se predajnici u Bijeljini, koji tada pokrivaju manje više ceo svet. Iz tog perioda dolazi i promotivni singl “Tamo gde se ne čujemo, sigurno je kraj sveta” koji smo mi otkrili dok smo istraživali njihov rad i preuzeli za naziv rada.

Ivana: S obzirom da je Radio Jugoslavija radila na tim kratkim talasima, domet je bio veoma velik i zaista se čulo u čitavom svetu. Brojni radio amateri na svim kontinentima javljali su o tome koliki je domet Radio Jugoslavije. 

Dakle, taj radio je prije svega bio namijenjen međunarodnom slušateljstvu? 

Luka: Da, to je bio program poput Glasa Amerike recimo. Taj prvi radio koji je nastao tridesetih je nastao čak i pre Glasa Amerike, tako da je ta ideja postojala i pre uspešnog uspostavljanja socijalističke države. Ali je u vreme SFRJ jako razvijen i pogotovo uz sve veću važnost i prisustvo Hladnog rata bio glas koji je bio zaista jako praćen sa raznih strana, kako slušalaca iz zemalja koje su direktno učestvovale u jednom od blokova, tako i ovih nesvrstanih i svih ostalih. I upravo zahvaljujući nekim informacijama koje sam slučajno imao, jer je moja majka radila tamo dok sam odrastao, naše je interesovanje u stvari bilo na tom odnosu koji su slušaoci tog radija uspostavili sa radijom. Sa strane radija je postojalo ogromno interesovanje da se taj odnos održava, ne samo zbog tih tehničkih stvari, da dobiju informacije o tome kako se čuju – postoji taj neki kod od pet slova u kojima se definiše koliko se jasno čuje, koliko glasno, koliko ima ometanja, odnosno signala drugih na istim frekvencijama – nego i niza drugih pitanja koja se postavljaju, sugestija oko programa.

Stizale su velike količine pohvala, kritika, komentara, pitanja o samom radiju i njegovom programu, ali jako mnogo tih pitanja se ticalo u stvari pokušaja da se sazna nešto više o životu u Jugoslaviji. I mi u ovom radu se prevashodno zapravo bavimo sadržajem tih komunikacija, tih pitanja koja su dolazila sa svih krajeva sveta. I čini se da je na neki način, iako potpuno međunarodni i da kažem svetski, radio funkcionisao ipak kao neka vrsta community radija. Jer je količina uključenosti zaposlenih iz same kuće u komunikaciju sa slušaocima zaista bila nešto što mi danas deluje dosta nezamislivo. 

Što vam je bilo najzanimljivije što ste kroz ovo istraživanje otkrili o radiju kao mediju? 

Luka: Taj utisak ideje da se s medijem može imati nekakav funkcionalan odnos, na način na koji ja zamišljam da bi danas teško pomislio neko da komunicira sa medijem. I mislim da je to ono što je meni bilo najzanimljivije, to zamišljanje da neko se uključi na neke opskurne kratke talase i sluša emisiju koja je priređena na njegovom jeziku i da želi da ima neku dvosmernu komunikaciju. Sama ideja da neko sa drugog kraju sveta želi da vodi razgovor pismom sa nekim radijom iz Jugoslavije, meni je to potpuno nadrealno i teško mi je da poverujem. Da ne postoji toliko materijala koji pokazuju da se to dešavalo, bilo bi mi jako teško da poverujem da je to moguće. I imam najiskreniji osećaj da je to danas strukturno nemoguće, ne krivicom pojedinaca koji rade u medijima, nego se prosto promenio i svet. Danas se, naravno, može na sve što se objavi na nekim društvenim mrežama da se ostave neki komentari, ali to uglavnom ide ka nekom ventingu jedne ili druge strane.

Ivana: Dodala bih ovde jednu rečenicu koju je Luka stavio u program kad je ovaj rad izlagan u Beogradu, a to je da su slušaoci često imali osećaj da ne komuniciraju sa medijem, već sa samom Jugoslavijom, kao da razgovaraju sa tom zemljom, s obzirom da je to bila jedina zemlja iz socijalističkog bloka koja je bila otvorena ka toj komunikaciji. Mislim da sam ja već pomenula tu diplomatsku ulogu radija. Ne znam da li danas radio može uopšte da odigra bilo kakvu diplomatsku ulogu.

Na kojim su jezicima dolazila pisma i kako se na njih odgovoralo, pogotovo u vrijeme u koje još nije bilo Google Translatea ni sličnih alata za prevođenje? Koliko je bilo zaposlenih?

Luka: Ne znam točan broj, 190 je bilo početkom devedesetih tako da svakako preko 200 u tom periodu kad ih je bilo najviše. U tom periodu, osamdesetih, program se emitovao na 13 jezika i to su manje više svi veliki svetski jezici. I sam radio je imao redakcije, kako novinarske za sve te jezike, tako je imao i ljude kojima je posao bio korespondencija sa slušaocima. Ne znam napamet sve jezike, ali svakako su bili engleski, nemački, španski, ruski, francuski, italijanski, kineski, japanski… nisam stigao do 13. 

Ivana: Bili su i češki i poljski, pošto je i odatle bilo slušatelja.

Luka: Nažalost, kad kažeš da se ne može mnogo naći online, to je istina. Nije sasvim jasno šta se desilo sa arhivskim sadržajem samih emisija kroz sve te godine. Mi smo uspeli da od bivšeg tonca tog radija dobijemo neke materijale, neke novije emisije koje su zapravo manje zanimljive, ali i špice na različitim jezicima – ne nažalost na svih 13, ali na šest sedam čini mi se da. Sam taj arhiv, osim onih djelova koji su u arhivu Radio Beograda, koji je dosta dobro očuvan i dostupan i dobar deo je i digitalizovan, arhiv Radio Jugoslavije, u trenutku kada je ona ugašena, prosto je “negde”, i verovatno, kao i mnogi drugi medijski arhivi u svim našim izgovorima za zemlje nakon Jugoslavije, možda i u đubretu. Mi sad pokušavamo da nađemo neke stvari, ali je teško naći taj materijal. Uglavnom su naša saznavanja kroz istraživanje u Arhivu Jugoslavije, različitih zapisnika različitih nivoa samoupravljanja samog tog medija, odnosno organizacije. Meni je iskreno najzanimljivije bilo kako su im dobri zapisnici. Ne znam, ja funkcionišem u raznim kolektivima i zapisnici uvek postoje. I mislim da nismo ni u momentima najvećeg truda i toga da nam je stalo dostigli tu neku funkcionalnu jednostavnost zapisnika radnih sastanaka.

Samo da razjasnim – je li Radio Jugoslavija djelovao u sklopu Radio Beograda ili samostalno? 

Luka: 1977. je krenuo proces, mislim da je ’78. krenulo emitovanje programa kao Radio Jugoslavija. On je bio nezavisna kuća koja je imala svoj sprat. On jeste delovao u zgradi Radio Beograda, postojali su neki planovi da oni dobiju svoju zgradu i to je komplikovano zašto se to nije desilo. Ali je bio svoj nezavisni medij koji nije delio uredništvo, nije delio ništa sa Radio Beogradom. 

Budući da same emisije nisu sačuvane, je li sačuvan nekakav opis cjelokupnog programa? I znate li je li se na pisma odgovaralo uživo iz etera ili samo pismeno?

Luka: Mislim da su samo slali pisma nazad, nisam siguran jesu imali emisiju odgovaranja uživo, ali programske sheme postoje u tim zapisnicima. Program je bio takav da su se smenjivale emisije u skladu sa nekom unapred objavljenom shemom po jezicima. Nisu naravno imali 24 sata program na svakom od jezika, bio je jedan program na jednoj frekvenciji gde su se smenjivali programi na različitim jezicima. Ali su imali redovne emisije, neki jezici su imali i nekoliko emisija nedeljno, a svakodnevne kratke vesti jesu bile na skoro svim jezicima. I ljudi bi onda znali da se uključuju u, ne znam, sedam popodne sredom u emisiju na tom i tom jeziku. I to je tako funkcionisalo. Program jeste bio emitovan stalno, to znam ako ništa zbog noćnih smena moje majke. Tu je naravno bilo dosta politike, ali je bilo i raznih kulturnih sadržaja, raznih sadržaja koji se tiču sporta, širih društvenih tema koji nisu dirali direktno u političke teme. Imam osjećaj da se dosta zapravo i slušalo taj komentar slušalaca i prilagođavao program iz sezone u sezonu. 

Iz tih izveštaja sa različitih nivoa samoupravnih sastanaka koji postoje u Arhivu Jugoslavije može se videti način i pristup radu i komunikacija oko propagandnog pristupa, koji je, naravno, bio važan deo delovanja. U tom smislu, ne mislim da je mnogo različito u ideji i mandatu toga nego drugi veliki radijski programi koje su neke druge veće zemlje radile. Osim što je ta pozicija ipak neka treća pozicija koju je Jugoslavija politički zauzimala i nekako okupljala neke druge delove tadašnjeg svijeta oko sebe. 

Ivana: Možda je zanimljivo da pomenemo i da smo pronašli i neke protokole poseta iz kojih smo zaključili da su zapravo međunarodne delegacije koje su dolazile u posetu Jugoslaviji vrlo često imale kao tačku obilaska i Radio Jugoslaviju. I onda je postojao neki protokol koji se tim povodom poštovao i propisivao. 

Luka: Samih tih pitanja i komentara nema previše u originalnom obliku. Postoji jedan izbor koji je, nažalost, malo više revijalan i jako pozitivan, koji je iz jedne knjige pisama poklonjene Titu i koji se čuva u Muzeju Jugoslavije. Ali u tim izveštajima, pogotovo programskih saveta Radija Jugoslavije, komentarisala su se sama pitanja slušalaca i bili su izbori sa izvodima iz originalnih pisama prevedenim na srpskohrvatski, koje smo mi sakupili onoliko koliko smo ih našli i izabrali one koji na neki način danas deluju relevantno ili zanimljivo u promenjenom kontekstu.

Kakva su to pitanja stizala “Jugoslaviji”, iz kojih dijelova svijeta? 

Luka: Bilo je od interesovanja o turizmu, dal’ može da se dođe, do svakodnevnog života, kakav hleb se pretežno proizvodi u Jugoslaviji, kada su prvi put izdane poštanske marke, pa do pitanja o nezaposlenosti i o tome kako to da ima nezaposlenosti ako je već tako organizirano društvo, koji je glavni službeni jezik pošto se u Jugoslaviji govori više jezika, šta se dešava na Kosovu…

Zanimljiv je jedan izvod reagovanja slušalaca na program Radio Jugoslavije: Radio Jugoslavija je 1987. godine od slušalaca iz inostranstva primila 4560 poruka iz 79 zemalja sa svih pet kontinenata, i to 3430 s područja Europe, 265 iz Azije, 244 iz Afrike, 307 iz Sjeverne Amerike, 252 iz Južne Amerike i 62 Australija i Novi Zeland. I u suštini čak i bez Europe, sa svakog kontinenta i svaki dan je stizalo neko pismo. To su stvarno nekako neverovatne količine, to zahteva neko vreme da se napiše, adresira, pošalje, zavede. I stvarno je ljudima radno mesto bilo da odgovaraju na pisma, pogotovo za englesku redakciju gde je i moja majka radila, a gde je naravno i najviše pisama stizalo. I užasno mi je žao što se toj arhivi pisama, koja je naravno postojala, isto gubi trag i najverovatnije neće nikad biti dostupna.

Deo programa u Kineskom paviljonu će biti i poštanske markice, koje su opet nekakva slučajnost. Ja sam kao klinac skupljao poštanske markice tako što mi je majka donosila sve koverte od tih pisama koja su slata krajem osamdesetih i devedesetih Radio Jugoslaviji iz više-manje celog svijeta, i to su markice iz preko sto zemalja. Tako da tu postoje tako neke usputne, igrom slučaja sačuvane stvari, a mi još uvijek pokušavamo da nađemo više informacija, prije svega više emisija, jer gotovo ništa od emisija nismo uspeli da nađemo, iako smo pokušali. 

Pretpostavljam da ni odgovori na pisma nisu sačuvani?

Luka: Ne, ta pitanja ostaju kao pitanja i to je s jedne strane šteta. S druge strane je zanimljivo jer se nekako mogu postaviti i danas, barem neka od njih.

Većina tih pisama koje ste pronašli su iz osamdesetih? Što se s radijem događa nakon toga?

Luka: Uglavnom iz sedamdesetih i osamdesetih, kad je bio taj najaktivniji period. Da bi onda, početkom rata, devedesetih, funkcionisao u okviru “male Jugoslavije”, pa državne zajednice Srbije i Crne gore i konačno se transformisao u nešto što se zvalo Međunarodni Radio Srbija, koji je zadržao jedno vreme većinu zaposlenih, ali sve manje imao opseg programa. U međunarodni program sve se manje ulaže, ostaje se bez kapaciteta, ljudi iz različitih razloga odlaze. I to je jedan tragičan deo kojim sad nismo imali kapaciteta da se bavimo, i pitanje je da li hoćemo, ali Radio Jugoslavija u nekom trenutku devedesetih postaje alat, kao i tadašnji RTS, koji se koristi za neku vrstu surove Miloševićeve ratne propagande. I tu dolazi neka komplikovana situacija gde bi novinari u desku odbijali da pročitaju određene vesti ako su van svih profesionalnih standarda. Onda ih sutradan ujutru na sastanku glavni urednik (ozloglašeni JUL-ovac Ivan Marković) sve otpusti. Onda ih posle sastanka direktor (koji je u tom trenutku iz Crne Gore, po ključu zapošljavanja) sve vrati na posao. To znam iz priča moje majke koja je tu radila pa u nekom trenutku upravo iz tog razloga otišla i promenila karijeru. Jedno vreme ljudi su imali taj život gde su svaki dan dvaput otpušteni i zaposleni. To zvuči užasno uzbudljivo i zabavno, ali siguran sam da tada je bilo sve sem toga, pogotovo u atmosferi koja je bila dosta loša. Tako da to je neki period koji je isto užasno zanimljiv, nažalost opet sa nedovoljno izvora, jer te arhive koje sam ja uspio da nađem tu negde završavaju.

U pitanju je period laganog umiranja, gde se u nekom trenutku 2015., usprkos velikom negodovanju i dela javnosti i manje više svih zaposlenih, prosto ugasio u transformaciji tadašnjeg kompleksa RTS-a, kojem je u tom trenutku pripadao. Kao i za sve ostale javne medije u Srbiji, mislim da je to bio neizbježan ishod. Ogroman i najveći gubitak je činjenica da su tu i dalje postojali međunarodni ugovori koji garantuju mogućnost korištenja kratkotalasne frekvencije manje više na teritoriju celog sveta, što je dosta teško dobiti. S druge strane, ja nemam informaciju koliko se danas uopšte zapravo sluša kratkotalsni radio i naravno, medijsko polje je potpuno izmenjeno. 

Što mislite, koliko je taj program onda bio kontroliran, a koliko objektivan, kao što neki slušatelji pišu?

Luka: Pa nažalost, nemamo ga toliko dostupnog. Meni se iz tih komentara i iz toga što oni diskutuju čini da je tu bilo i nekih kritičkih glasova. Naravno, mislim da se linija sve vreme menjala, ali da je uglavnom bila jasna i da se sa neke pozicije državnog medija nije mogla tek tako preispitivati. Ali mislim da je u poređenju sa Glasom Amerike ili tim nekim drugim velikim medijima bilo zapravo daleko otvorenije, pogotovo u kontekstu Pokreta nesvrstanih.

Iz iskustva, kažem, moje majke koja je tamo krenula da radi manje više odmah po završenom fakultetu, ona je imala odlična iskustva, bilo je jako srećna saradnjom sa kolegama novinarima, i zapravo je počela da bude užasno frustrirana tek sa raspadom Jugoslavije i dolaskom tih promena. Neka vrsta kontrole je postojala, za neku vrstu stvari se znalo da se predstavljaju na ovaj ili onaj način, ali mislim da je bilo daleko od toga da je to samo neki propagandni medij koji šalje neku najbolju sliku na svetu. Kao što se i vidi iz komentara slušalaca, činjenica je da se jeste izvještavalo i pričalo o unutrašnjim krizama, nezaposlenosti i problemima s pokrajinama još prije nego što kreće rat.

I uporedivši sa sadašnjom situacijom, ja mislim da je to nivo ipak daleko otvoreniji i više nekako diskurzivan nego što imamo sada, gde, ako ništa, imamo podelu na jedne i druge medije i gde, barem u srpskoj slici, su i jedni i drugi iz moje pozicije daleko manje profesionalni i objektivni nego što mi deluje da je taj program bio. Čak i ove medije koji jesu kolko-tolko ozbiljni ipak ne mogu da im učitam previše doslednosti i odgovornosti, što opet ni najmanje ne zameram uredništvu. Mislim da je pozicija medija toliko prekarizovana u kontekstu, da skoro ništa od medija nema neko garantovano finansiranje za svoj rad, nego su prepušteni tržištu. 

Možete li mi reći nešto o samom postavu kojim ćete gostovati u Zagrebu? I jeste li ga na neki način trebali prilagoditi u odnosu na izvorni postav na Oktobarskom salonu?

Luka: To ćemo da vidimo, pristupamo tome kao radu in situ. Prostor Kineskog paviljona je stvarno spektakularan, kao i ono malo što znamo o priči o njemu. Ovde to neće biti instalacija u trajanju nego nešto što treba da ima performativni element. Ali osnovni sadržaj će biti taj grafoskop, onaj stari školski, sa folijama na kojima su na mapu sveta projektovana pitanja koja dolaze ka Jugoslaviji. Taj grafoskop omogućava neku bazičnu interakciju gde se zapravo ta neka priča raspetljava, i ta pitanja koja sad danas ponovo odjekuju, iako su postavljena pre nekoliko decenija. 

Za razliku od Oktobarskog salona, ljudi će ovde moći da listaju te albume s markicama koje su sa tih pisama, i planiramo da se zajedno i sa Sonjom i ostatkom tima malo poigramo u tom prostoru, tako da imamo neke ideje, ali još uvek ne znamo ni kako tačno će to biti ni kako tačno će biti različito u odnosu na postavku u Beogradu. Ali nadamo se da će biti zanimljivo svima koji dođu. 

Za vaš je pristup karakteristična određena vrsta neposrednosti, kao što poručujete i nazivom kolektiva – Jednostavno rečeno. To vam je zajedničko i s radijem kao medijem, gdje se veliki naglasak stavlja upravo na jasnoću i jednostavnost. Možete li mi reći nešto o vašem kolektivu? 

Ivana: Sam naziv je došao od toga da mi želimo kroz sliku i reč i kroz razgovore sa običnim ljudima, za koje smatramo da su najvažniji članovi bilo koje zajednice, a da su nevidljivi, da ispričamo njihove priče, jer nam se činilo da kroz pojedinačne priče zapravo govorimo priču o nečemu opštem. I neki mnogo širi kontekst društvenog, pa možda i političkog delovanja, može kroz to da se prožme, ali će naš pristup uvek biti vrlo jednostavan i pri zemlji. I postoji jedan mali luksuz koji smo sebi dozvolili, a to je da odemo u neki grad i u zavisnosti od toga šta zateknemo na terenu gradimo dalje priču i nešto iz toga proizvedemo. 

Ako treba da govorimo o alatima, mi smo se uvek trudili da na lokalu pronađemo sagovornike i onda na osnovu toga ustvari zajednički gradili neku priču, pa su iz toga proistekli video radovi, audio zapisi, izložbe, publikacije… Ali mi smo sve vreme imali utisak da mi samo moderiramo čitav proces, da su autori zapravo sami radnici pre svega, ili građani koji su na neki način pratili i bili uključeni u te procese. Npr. prva naša aktivnost bila je u Priboju gde smo radili sa Fabrikom automobila Priboj (FAP), gde smo otišli da bismo napravili film i publikaciju – što smo i uradili – a sasvim slučajno završili i s jednom izložbom. 

Luka: Mi smo u prostorijama Zavičajnog muzeja Priboja naišli na kutiju s negativima, koja pokriva period uglavnom sedamdesetih i osamdesetih i dosta je velika, preko 700 negativa je u njoj, koje smo mi digitalizovali. I kroz te dokumentarne fotografije se zapravo izrodila izložba. Kad smo doneli nekoliko stotina tih fotografija ispred kamiona na trg FAP-a u Priboju ljudi su dolazili u gomilama, zvali jedni druge, prepoznavali se, prosto to da je dalo čitav jedan novi život i zamah. 

Ivana: U jednom trenutku su oni uzeli olovke i počeli da pišu šta je na pozadini fotografije, pa smo na većini fotografija uspeli da identifikujemo i ljude i događaje. I onda imamo jedan serijal fotografija ljudi koji su “našli sebe”. Mislim to je u isto vreme i dirljivo i tužno. Jedan strašno neposredan događaj se stvorio, a mi smo bukvalno u tom trenutku rešili da okačimo te fotografije kad smo videli da je krenula popodnevna šetnja tih penzionera iz fabrike. To je bilo jako lepo. 

Luka: Mi se trudimo, obzirom da nemamo neki jak istraživački background – nismo neinformisani, ali ne pretendujemo da pravimo ozbiljna društveno naučna istraživanja – već ustvari lečimo taj neki nedostatak, koji smo shvatili da nije samo naš, toga da se o tom periodu priča. I kako je to u nekom društvu, koje tehnički nije bilo demokratsko u različitim aspektima njegovog delovanja, bilo dosta više demokratskih procedura nego što ih imamo danas. U tom smislu pokušavamo da otkrijemo i nađemo stvari koje su zanimljive, atraktivne, koje bi mogle da potaknu ljude da se zainteresiraju.

Ivana: Možda je interesantno da pomenemo da smo upravo kroz jedan onako manuelni proces završili publikaciju Putevima kooperacije i saradnje. Jer kada smo počeli da govorimo o FAP-u, nismo slutili koliko je zapravo fabrika širom Jugoslavije bilo uključeno u to da bi izašao jedan kamion ili jedan autobus. Dakle, postojalo je više od sto kooperanata fabrike i bilo je potrebno da iz svake od bivših republika stigne makar jedan deo da bi vozilo konačno izašlo. I mi smo namerno nazvali Putevima kooperacije i saradnje, što bi moglo da bude pleonazam, ali zapravo kooperacija može da bude i neki korporativni kapitalistički termin, a ovde je kooperacija podrazumevala daleko više aspekata saradnje – i u smislu usavršavanja i u smislu sportskih susreta, takmičenja, umetničkih kolonija, odmarališta i tako dalje. I mi smo zapravo shvatili da pričajući priču o toj kooperaciji kroz naše umetničke kolektive želimo da stvorimo neke nove puteve saradnje u regionu, s obzirom da Jugoslavije više nema. Ali da su takve stvari neophodne u vremenu u kome živimo. 

Luka: Tako je i saradnja sa Sonjom nastala u nekom pokušaju uspostavljanja načina da se te veze neguju i učvršćuju i iskustva razmenjuju u ovom sada kontekstu. Mi smo se slučajno upoznali kroz neki Kooperativin projekat koji pokušava da povezuje i razmenjuje kulturne centre. Kad je čula da radimo o Radio Jugoslaviji to joj je u startu bilo zanimljivo i jako je želela da dođe na izložbu u Beogradu na Oktobarskom salonu. Mislim da se ova izložba dešava da ona može da je vidi, na neki način barem. I mislim da saradnje mogu i trebaju da se dešavaju organski, da postoji jako velika potreba za razmenjivanjem iskustava naših u regionu, ali i razmenjivanjem iskustava sa tom nekom prošlošću regiona zato što može da nam pomogne.

A kad smo već kod saradnji, mi ćemo u Booksi imati 7. jula u 20 h predstavljanje dve publikacije: Već neviđeno koja se bavi tim arhivom fotografija te premijerno Putevima kooperacije i saradnje, verojatno vrlo malog tiraža koju smo sami štampali u suradnji s Jovanom Jovićem. Sami smo je štampali, savijali, a ostala nam je još neka omotnica, verovatno će biti za Zagreb, ako ne, bit će golo, ali rado ćemo je predstaviti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Opstao i postao, velikim svojim dijelom, suvremena tvornica buke. U doba sveprisutne komercijalizacije, radijom su zavladale napadna komercijalna glazba, nepodnošljive reklame i proizvodnja dodatne napetosti u ovom već dovoljno kaotičnom svijetu, jer “radio ne trpi tišinu”. Rijetko koja radio stanica danas predstavlja humani izvor informacija, kulture i zabave.

Ipak, zaljubljenici u radio kao medij beskonačnih kreativnih mogućnosti još uvijek postoje, a primjer za to pruža nam nedavno upriličeni Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje). Scensko-eterskom kombinacijom radio drame, dokumentarne radio drame i izvedbenih elemenata koja se, poput predstave, izvodi uživo pred očima (i ušima) publike, Ansambl zvučne manufakture pokušao nam je – vizualno i zvučno – dočarati razvoj radijskog medija i radijskog teatra od njegovih početaka. Ansambl u sastavu Dine Brazzodura, Ivane Rushaidat, Jelene Miholjević, Svena Medvešeka, Matije Antolića, Ante Perkovića, Ljubice Letinić, Nine Bajsić i Ivana Zelića za ovu je priliku okupila Pavlica Bajsić.

Okosnicu scenarija, nastalog rekonstrukcijom i kolažiranjem raznih materijala – ulomaka starih radio drama, arhivskih zapisa i sjećanja, glazbenih brojeva, efekata i igranih scena – čini povijest radio drame. Scenarij je dramaturški obogaćen i raznim prilozima iz područja filozofije, fizike, pa i poezije, kojima se gledatelje potiče na propitivanje vlastitog odnosa prema zvuku i tišini, slušanju i zamišljanju zvučnih slika. Izazov ove eksperimentalne igre bio je kako uskladiti sav taj raznorodni materijal s tehničkim zahtjevima medija i skučenoga prostora kule Lotrščak u središtu Zagreba. Tijekom tri izvedbe Hörspiela krajem 2013. godine, publika je imala priliku sudjelovati u izuzetno šarmantnom “penjanju” kroz povijest radija i misli o zvuku. Program je započeo na prvom katu kule te se preko preostale dvije etaže “uspinjao” do vidikovca na tornju gdje je, uz prekrasan pogled na Zagreb, posjetitelje dočekao i eksperimentalni radio prijamnik za hvatanje “elektromagnetskih valova iz svemira”.

Upravo je prostorna specifičnost kule – bijeg stubama na gornju etažu uz glumljenu buku i paniku – iskorištena za uvod u Maremoto, prvu dramu katastrofe u povijesti radija. Ova radio drama francuskoga inženjera Mauricea Vinota alias Gabriela Germineta iz 1924. godine u svoje vrijeme nije bila emitirana, zbog straha od izazivanja panike kakvu je Orson Welles uzrokovao Ratom svjetova trinaest godina kasnije u Americi. Izvođači Hörspiela publici otkrivaju što je za izvedbu takve radio drame nekada bilo potrebno, budući da su se do pedesetih godina prošloga stoljeća programi emitirali uživo iz studija te da zbirke zvučnih efekata još nisu postojale. Zvukovi poput mora, vjetra i kiše uživo su se izvodili pred mikrofonom, na što nas duhovito podsjeća i uživo izvedena pjesma I’m the sound effects man (I shut like a window/ And slam like a door/ I toot like an engine/ And creak like a floor/ For I’m the sound effects man).

Hörspiel otvara pitanja o slušanju i prenošenju zvuka (npr. kako čuti maglu), o njegovoj fizičkoj prirodi – vibracijama – koja kao takva može postati i prava fiziološka potreba (poput Beckettove potrebe za slušanjem šuštanja lišća); skreće pozornost na ustroj mikrofona koji poput ticala opipava i bilježi svijet te na uzajamnu povezanost osjećanja i slušanja koja je u nekim jezicima čak izražena i srodnim glagolskim oblicima (sentire i povratni oblik sentirsi na talijanskom), na što upućuje i sličnost hrvatskih glagola čuti i ćutjeti.

Misli o tišini, dijelom preuzete iz eseja Zvonimira Bajsića, oca dokumentarnog radiodramskog žanra u nas (a ujedno i oca ravnateljice ansambla), zauzimaju važno mjesto u ovoj “predstavi”: tišina kao negacija čujnoga, tišina kao skromnost (kako se ponovno priviknuti na skromnost?), tišina kao plodna zemlja iz koje klijaju ideje. Priča o montažeru koji skuplja i lijepi izrezane i odbačene snimke udaha i izdaha te preslušavanje njegove “vrpce šutnje” jedna je od najdojmljivijih scena Hörspiela.

Budući da sam među sretnicima koji su ovaj “eksperimentalni radio program prošlosti” doživjeli iz dva kuta – tijekom izvedbe u kuli Lotrščak, a zatim i u privatnosti svoga doma, na radio prijamniku – imala sam priliku promotriti ga iz obje perspektive: perspektive slušanja i gledanja uživo, a zatim i samoga slušanja.

Prilikom izvedbe uživo, u konkretnom prostoru s fizički prisutnim glumcima i publikom, stvara se direktna komunikacija, koja podrazumijeva razne nepredvidljive pojedinosti poput slučajnih pogrešaka, tišine, spontanog smijeha, kašlja. Dodatni šarm toj kazališnoj trenutnosti i neponovljivosti daje i smještaj izvedbe u razigrani prostor kule, koja se pokazala izvrsnom za udomljavanje ovoga neuobičajenog projekta.

Zvučni pak dio, prilagođen emitiranju na radiju, funkcionira jednako dobro i sam za sebe. Gubitkom konkrentog prostora odnos s publikom nije nestao – on je ovdje podjednako prisutan – samo u drugačijem obliku. Izvođači su doduše nevidljivi slušateljima koji dramu prate preko zvučnika, ali to nimalo ne uskraćuje intimnost komunikacije. Kao što u svom eseju o estetici recepcije piše njemački povjesničar umjetnosti Wolfgang Kemp, objašnjavajući specifičnost umjetničke komunikacije, autor i recipijent međusobno ne komuniciraju izravno, onako kako to podrazumijeva svakodnevni proces komunikacije licem u lice. Po njemu autor i čitatelj, a u našem slučaju slušatelj, ne moraju se poznavati, dovoljno je samo misliti na onoga drugoga (ne kaže se bez razloga da je radio “dragi gost u svakom domu, gost kome ne treba kuhati kavu”). Radijski autori posebno su svjesni važnosti ostavljanja praznoga prostora, odnosno mjesta neodređenosti, kako bi recipijent mogao sam dovršiti djelo i nadograditi ga vlastitim sustavom asocijacija. Snaga spomenutih radio drama katastrofe upravo je u slobodi slušateljevih doživljaja, budući da je moć misli i mašte bez vizualnoga predloška puno jača. U jednome trenutku Hörspiela dva se izvođača povlače u improvizirane studije zavjesom odvojene od publike, objašnjavajući kako je, navodno, i Pitagora držao predavanja iza zavjese radi odvajanja duha i tijela. Slike koje sami izgrađujemo na temelju vlastitog sustava asocijacija snažnije su od onih gotovih koje nam netko drugi ponudi iz svojega. Ova ideja o moći mentalne slike u Hörspielu je potkrijepljena i citatom dječaka iz vremena početaka televizije, koji je sudjelujući u BBC-evoj anketi odgovorio da više voli radio nego televiziju – jer su na njemu slike bolje.

No, slušajući Hörspiel na radiju u njegovoj isključivo zvučnoj verziji, posebno mi je zanimljivo – i simpatično – bilo opažati kako se sjećanja na audio-vizualnu izvedbu upliću u kasniji doživljaj zvučne i kako se te slike i osjećaji pretapaju sa zvukovima koji ih prizivaju u sadašnjosti, pretapaju i nadograđuju novima…

Ovaj iznimni projekt svojom zaigranošću primjeren je i za djecu i za odrasle, a njegova umjetnička vrijednost čini samo dio one ukupne – ljudske. Ansambl zvučne manufakture kao da nas je nekom čarolijom, punom ljubavi i topline, pozvao na osvještavanje uloge i mogućnosti radija u današnjem izrazito vizualnome i ubrzanome – bučnom – društvu, kao da nam je ukazao na utočište koje nam radio i danas može pružiti ako mu pristupimo s ljubavlju.

Na pitanje kako povezati šestero umjetnika iz pet svjetskih zemalja, koji se pritom izražavaju u različitim medijima i imaju različito predznanje/iskustvo, te od toga napraviti jedinstvenu izložbu u malom prostoru kao što je Greta, kustosi su uspjeli odgovoriti domišljatim – i posve iznenađujućim – idejnim rješenjem. Usporedili su umjetnike s Novom, zvijezdom koja iznenada zabljesne te se postupno vraća u svoje prvobitno stanje. Marina Tello Colado i John A. Castro Ospina (Španjolska), Nathan Jokovich (Australija), Lea-Louna Fronteau (Francuska), Ewa Fellman (Poljska) te Marie-Claire Duncan (Sjeverne Irska) na taj su način dobili priliku da zasjaje i ovjekovječe ovaj izvanredan trenutak u svojim formativnim godinama, prije nego što se vrate u svoje rodne krajeve ili, tko zna, upute nekamo dalje. Uputa kustosa bila je vrlo jednostavna – radovi trebaju biti inspirirani boravkom u Hrvatskoj, dok je odabir konkretne teme i medija ostavljen umjetnicima na izbor, pružajući im neograničenu slobodu stvaralaštva. Okupljeni u različitosti, svatko je od mladih umjetnika na svoj način i svojom tehnikom zabilježio odraz nove kulturne sredine na vlastiti izraz.

Najslabija točka izložbe zapravo su sami radovi, koji nisu osobito domišljati, barem ne na likovnoj razini. No, treba uzeti u obzir da je svrha Erasmusa prije svega pružiti studentima nova životna iskustva i priliku da se samostalno snađu u stranoj sredini. Budući da je ovdje riječ o vrlo mladim ljudima (većinom ’92. godište), vjerujem da im je izložba bila samo jedan od izazova s kojima su se trebali suočiti tijekom svog boravka u Zagrebu. S druge strane, raznolikost i neujednačenost radova zapravo je dodatno ukazala na sposobnost budućih kustosa da tekstualno jasno izraze idejnu pozadinu radova, bez kojih bi gledatelju sve moglo ostati nedorečeno. Studenti povijesti umjetnosti Marijana Jurčević, Kora Girin i Bartol Fabijanić uspijevaju riječima približiti vrela inspiracije koje su umjetnici koristili: od slavenske mitologije preko ratnih zbivanja pa sve do aktualne situacije i naravno, nezaobilaznog prošlogodišnjeg referenduma. Uvijek je zanimljivo vidjeti kako stranci kroz prizmu vlastite kulture vide našu, kako bismo i mi svježijim očima mogli promotriti fenomene koji nas okružuju i koje često zbog navike više ni ne primjećujemo.

Domaći studenti pod koordinacijom Ines Ivić i Ljerke Kujundžić, pokazali su izrazitu spretnost u organizaciji svoje prve izložbe, od idejnog rješenja i popratnih tekstova, dogovora s galerijom, printa i postava radova u prostoru, pa sve do uspješnog baratanja vrlo skromnim financijskim sredstvima, i – na kraju krajeva – same promidžbe događaja. Prilikom otvorenja izložbe galerija je bila sasvim popunjena, na veliko zadovoljstvo usplahirenih organizatora. Međusobno ispreplitanje različitih jezika potvrdilo je uspješnost stapanja stranih i domaćih studenata, a kako se nitko ne bi brinuo o lošijem ili boljem izgovoru, Sicko Disko kolektiv osigurao je primjerenu glazbenu pozadinu, a organizatori – piće dobrodošlice.

Budući da poanta cijelog događaja nije bila ostvarenje izložbe visoko kvalitetnih umjetničkih radova, nego poticanje međukulturalne suradnje i razmjene iskustava među mladima, “bez ikakvih pretenzija” (kako kustosi naglašavaju u predgovoru izložbe), smatram da je cijeli projekt izrazito dobro osmišljen i izveden. Osobito je pohvalna suradnja dviju zagrebačkih studentskih organizacija, koje su ovom izložbom, nadam se, tek započele aktivnu zajedničku promociju kulturnih vrijednosti u vlastitoj sredini. Važno je da je inicijativa pokrenuta, a koga će nam donijeti sljedeća generacija gostujućih mladih umjetnika – to ćemo tek vidjeti.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Fotografija: Jurana Hraste

Željeznički prijevoz grada Beča, jednog od najvažnijih prometnih čvorova Srednje Europe, do sada je bio podijeljen na više kolodvora u različitim dijelovima grada, što je otežavalo povezanost raznih međunarodnih linija, kao i promet u samome gradu. Kako je potreba za središnjim, glavnim kolodvorom bila sve izraženija, Grad je 2006. odobrio njegovu izgradnju. Za projekt budućega Glavnoga kolodvora odabrana je lokacija Südbahnhofa, tada najvećeg bečkog kolodovora, koji je stoga 2010. srušen. Uz budući kolodvor bit će sagrađena i cijela nova poslovno-stambena gradska četvrt na površini od 59 hektara, što je najveći noviji urbanistički zahvat na bečkome području. U iščekivanju završetka radova krajem 2014, Grad Beč i ÖBB (Austrijske željeznice) osmislili su projekt pod imenom “Bahnorama”, nastao igrom riječi ‘Bahn’ (željeznica, put) i ‘panorama’. Riječ je o informativnom centru pokraj golemog gradilišta, sastavljenom od zgrade s izložbenim prostorom i drvenog tornja visine 66 metara s kojega se pruža pogled na gradilište i razigrane bečke krovove.

Izložba građanima pruža uvid u projekt i njegovu važnost za Beč kao središnju točku željezničke mreže kroz koju prolaze vlakovi iz svih dijelova Europe. U prvoj prostoriji autori izložbe odgovaraju na pitanja poput: Zašto nam treba Glavni kolodvor? Zašto baš tamo? Što nova četvrt oko kolodvora može pružiti gradu? Što će se dogoditi s drugim gradskim kolodvorima? Tko to uopće financira? Što susjedi mogu očekivati za vrijeme trajanja radova? To čine nizom zanimljivih vizualnih rješenja, od grafova, karata grada i maketa, do zvučnika koji dočaravaju način na koji funkcioniraju zidovi za zaštitu od buke. Pod prostorije prekriven je planom grada, što zajedno sa zaobljenim crvenim pultovima koji su razbacani po prostoriji stvara dojam kao da se nalazite u nekoj zabavnoj igri i pomičete poput pijuna od kućice do kućice. Moram priznati da su me jednostavnost i jasnoća koncepta odmah osvojili, te sam u izložbi uživala baš kao i mali dječak koji ju je s ocem razgledavao pokraj mene. Uzbuđeno je pokušavao pronaći svoju ulicu na planu grada, dok mu je otac veselo davao upute: ‘Toplo, hladno, toplije, vruće, vruće, bravo! Daj pet!’ Izložba za koju bi se očekivalo da će, s obzirom na temu, biti sasvim obična i nezanimljiva, ovakvim je pristupom postala vrlo atraktivna posjetiteljima svih uzrasta. Tome pridonosi i interaktivni aspekt koji nas očekuje u sljedećoj prostoriji, gdje je povijest bivšeg Südbahnhofa predstavljena kroz četiri ormarića s vratima od kojih svaki prikazuje jednu od nekadašnjih kolodvorskih zgrada – izvana se nalazi slika fasade, a otvaranjem vratašca ulazi se u unutrašnjost. Zatim slijedi niz simpatičnih maketa oživljenih malim ljudskim figuricama koje međusobno komuniciraju. Kao središnji dio izložbe zamišljena je ogromna maketa novoga susjedstva, kao i njegova 3D simulacija. Projekt je rasvijetljen iz raznih kutova, a uvodna pitanja na pojedinim panoima, poput ‘Zanima Vas ekonomska strana projekta?’, olakšavaju pregled. Posebno zabavan je niz horizontalnih tuljaca koji okretanjem mijenjaju stare slike četvrti u aktualne slike gradilišta, a zatim u prikaze građevina predviđenih projektom. Vizualno su predočene i razne praktične informacije, pa tako možemo vidjeti koliko će put do određenih destinacija biti skraćen zahvaljujućim novim linijama. Osobita je pažnja posvećena stambenoj strani projekta i dobrobitima koje ona donosi budućim stanovnicima, kao na primjer velikom središnjem parku veličine čak 8 hektara, takozvanim ‘plućima’ nove četvrti.

Činjenicu da je Grad izuzetno ponosan na projekt nitko nije pokušavao sakriti, a nakon posjeta izložbi moram priznati da mi je jasno i zašto. Naravno, pitanje je kako će nova stambeno-poslovno-prometna četvrt zaživjeti, no jedan dio tog velikog projekta sasvim je sigurno već uspio – zaista je divno doživjeti izložbu u kojoj se osjeća entuzijazam svih sudionika projekta – projektanata, kustosa, ÖBB-a i glavnih ljudi Grada.

Na kraju bih svakako istaknula i jedan zanimljivi detalj koji pruža lijepi primjer dobroga odnosa prema zaštićenoj kulturnoj baštini. Kako se može doznati na izložbi, posebna pažnja prilikom projektiranja novoga kolodvora i pripadajuće mu četvrti posvećena je zaštiti panoramskih pogleda na dvorac Belvedere i crkvu sv. Elizabete, te su visoki objekti novoga kompleksa postavljeni tako da ne narušavaju prepoznatljive vizure ovih zaštićenih spomenika kulture. Bečko poštovanje prema baštini i skladnoj cjelini primjer je na koji bi se Zagreb ponovno mogao ugledati, on je ionako njegov dugogodišnji uzor. Jer kod nas je, nažalost, dopušteno skladnu cjelinu jednoga od najljepših gradskih trgova uništiti predimenzioniranom zgradom koja će, ironično, udomiti umjetničku akademiju.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.