Jedan od osnivača festivala, Dan Sokoli, doputovao je u Zagreb kao član žirija na nedavnom Cherry Pop festivalu. Četvrto izdanje Cherry Popa uključivalo je blok gostujućih filmova u kojemu su prikazana dva filma s prethodnih izdanja PQF-a; Blush, animirani kratki film o samoizražavanju i As I Was Looking Above, I Could See Myself Underneath, prvi dokumentarni film s kvir tematikom s Kosova. Nakon projekcije, Dan nam je odgovorio na nekoliko pitanja o Prishtina Queer Festivalu i sceni oko njega.

Festival je započeo 2023. godine i pretpostavljam da se od tada mnogo toga promijenilo. Reci nam više o počecima festivala i njegovim osnivačima_cama.

Sve je počelo 2018. godine kada smo prijateljica i ja pokrenuli web stranicu Dylberizm. U javnosti je čest narativ da su kvir osobe ideja uvezena sa Zapada nakon rata, a Kosovo je vrlo centralizirano pa je biti kvir u mjestima daleko glavnog grada vrlo izolirajuće. Postojala je potreba za kvir online prostorom na albanskom jeziku. Dylberizm je prva kvir web stranica na albanskom jeziku, mjesto za originalne i prevedene članke. Također reagiramo na vijesti i organiziramo radionice za mlade novinarke i novinare kako bi naučili etičko izvještavati o kvir tematici. Festival je zapravo mjesto za predstavljanje priča s Dylberizma, veliki javni prostor gdje svatko može slobodno biti ono što se oduvijek pretvarao da jest u svojoj sobi. Isprva smo bili nas dvoje, zatim četvero, sada nas šestero radi na pripremi festivala.

Kako se percepcija festivala i podrška na sceni i šire promijenila od prvog izdanja?

Prva godina je bila vrlo uzbudljiva, ljudi su bili oduševljeni što se kvir festival konačno održava u Prištini. Bilo je prekrasno. Drugo izdanje također. Ali sada osjećam da ljudi nisu uzbuđeni samo zato što je to kvir festival, već zato što je to Prishtina Queer Festival: zbog njegovog programa, kreativne energije i jedinstvene atmosfere koju donosi u grad svakog rujna. Percepcija i podrška festivalu zamjetno su porasle. Od početka je festival bio vidljiv na kvir sceni, ali ove je godine postao vidljiv i na sceni Prištine. Publika je ove godine bila puno brojnija, ljudi mu se raduju jer je zanimljiv, raznolik i zabavan. Podrška raste svake godine i sve više ljudi saznaje za festival, iako i dalje mislim da bi mnogi još trebali. Drago mi je što širimo svoj doseg izvan Prištine, pa čak i izvan Kosova.

Po čemu se ovaj festival razlikuje od drugih sličnih događaja na Kosovu i u regiji? 

Festival se razlikuje od drugih događaja na Kosovu jer je jedini kvir festival u zemlji. Postoji još nekoliko kvir festivala u regiji, Skopje Pride Weekend uglavnom je vezan uz performans, a Queer Film Marathon u Tirani fokusiran je samo na filmove. Ali Prishtina Queer Festival je jedinstven jer je višedimenzionalan festival s različitim aktivnostima. Nudimo filmske projekcije, radionice, nastupe, zabave, predstavljanja knjiga i mnoge druge događaje. Vrlo je raznolik. Također se ističe kao kulturni događaj, jer ne postoji mnogo festivala u Prištini ili Kosovu koji imaju tako jedinstven i šarolik program. Atmosfera festivala je vrlo slobodna, ljudi su izuzetno opušteni.

Ne radi se samo o kvir zajednici; radi se o zajednici općenito. Svi se osjećaju dobrodošlo. Pokušavamo se, kroz kvir iskustva, baviti temama koje povezuju sve. Ljudi koji dođu na festival mogu izgledati kako žele, odijevati se kako žele, predstavljati se kako žele… Festival završava velikom uličnom zabavom za koju zatvaramo dio ulice prijateljske prema kvir osobama i priređujemo veliki koncert i zabavu. Bez osiguranja, samo ljudi koji uživaju i plešu. Pridružuju se i ljudi koji prolaze, privučeni glazbom. U početku izgledaju pomalo zbunjeno zbog dva dečka ili dvije cure koje se ljube, ali za nekoliko minuta plešu s nama. Mislim da je to vrlo posebno.

Postoji li specifična kvir balkanska estetika ili identitet?

Uvijek sam mislio da postoji univerzalna balkanska kvir estetika, ali stalno se ispostavlja da nisam u pravu. Baš kad pomislim da sam sve vidio, vidim kvir osobu koja ne odgovara nijednoj meni poznatoj kategoriji. Uvijek smatramo kvir muškarce ženstvenima, ali onda vidim neke u uskim trapericama koji ne izgledaju drugačije od bilo kojeg prosječnog tipa, ali dolaze na naše događaje i vrlo hrabro žive svoj kvir identitet. Na primjer, pjevač Azis je počeo kao vrlo glamurozan i ženstven, sada nosi traperice i majicu, ali i dalje je vrlo svoj. Kvir estetika Balkana raznolika je kao i sam Balkan.

Koji te trenutno umjetnici i inicijative trenutno inspiriraju na sceni?

Što se tiče umjetnika, svakako bih spomenuo Amara, čije je umjetničko ime KunThug. Podrijetlom je iz Tirane u Albaniji, ali sada živi u Milanu. U posljednje vrijeme me KunThug jako inspirira. Ugostili smo ga kao DJ-a na zatvaranju naše ulične zabave, koja se održava u samom centru Prištine. Miješa albansku i balkansku pop glazbu s elektroničkim houseom i tehnom, i to je tako osvježavajuće. U djetinjstvu slušamo puno pop i mainstream glazbe – dobrog mainstreama – ali onda, tijekom tinejdžerskih godina, počnemo osjećati da trebamo biti “drugačiji” ili “alternativni”, pa se odmičemo od toga. Onda, kad odrasteš, shvatiš – to je samo dobra glazba. To je plesna glazba, ugodna je. Amar vraća taj osjećaj. Prekrasno spaja te zvukove, jako je inspirativno i energično. Volim plesati uz to. Također puno slušam Cobrah, lezbijsku umjetnicu koja stvara vrlo seksi pop glazbu, to apsolutno obožavam.

Kako bi opisao evoluciju kvir scene na Kosovu u posljednjih nekoliko godina?

Evolucija kvir scene na Kosovu posljednjih godina bila je izuzetno pozitivna, vrlo brza i uglavnom kvalitetna. Jako sam ponosan na to. Mi smo tako mlada zemlja i sve na Kosovu može biti izazovno u usporedbi s drugim mjestima jer smo toliko dugo bili izolirani. Do 2024. nismo mogli ni putovati u EU bez viza. Mnogi ljudi izvan regije zapravo ne znaju puno o Kosovu pa bi ih moglo iznenaditi da ovdje postoji kvir scena. Ali prešli smo dug put!

Zajednica je mala, ali vrlo povezana. Ljudi dolaze, podržavaju jedni druge i surađuju. Kada organiziramo naš festival ili druge kvir događaje, uvijek vidimo poznata lica, prijatelje i saveznike. Ta međusobna podrška osnažuje druge da budu otvoreni i vidljivi. Divno je vidjeti toliko mladih kvir umjetnika_ca koji se pojavljuju, novih kolektiva koji se formiraju i sve veće međunarodno priznanje da Priština i Kosovo zaista imaju kvir scenu. I to ne bilo kakvu kvir scenu, već zaista jedinstvenu. Jako, jako sam sretan zbog toga.

Postoji li plan za buduću suradnju između zagrebačkih kvir inicijativa i PQF-a? Je li sljedeće izdanje već u pripremi?

Definitivno će biti još suradnji između zagrebačke kvir scene i Prishtina Queer Festivala. Ne bih želio da moj posjet ovdje bude jedini, da samo dođem i odem. Iskoristio sam ovu priliku da upoznam mnoge kreativne ljude i bio sam jako toplo dočekan. Ljudi ovdje su uzbuđeni zbog Prishtina Queer Festivala, a ja sam uzbuđen što ću dovesti regionalne umjetnike u Prištinu. Istinski vjerujem da to nije samo festival na Kosovu ili u Prištini, već regionalni festival. Svi naši međunarodni posjetitelji_ce mogu doživjeti duh Balkana u Prištini kroz sve što festival nudi.

Znam da u Hrvatskoj postoji stvarno jaka kreativna scena, posebno u Zagrebu, i jako me inspirira. Radujem se proširenju suradnje, uključujući i s Cherry Popom. Već smo razgovarali o tome kako možemo nastaviti surađivati ​​u nadolazećim godinama, pa ostanite u toku. Prošli festival je nedavno završio, ali polako počinjemo razmišljati o temi za sljedeći. Nemamo zajamčeno financiranje, a financiranje ovogodišnjeg izdanja potvrđeno je tek dva tjedna prije početka samog festivala. Mogli smo pretpostaviti da novac dolazi i ići “na veliko” ili razmišljati o budžetu i ne napraviti ništa, tako da je lako sanjati velike snove, bez ograničenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nedavno je u Blanku vodila dvodnevnu radionicu filma bez kamere, a 29. ožujka održava radionicu eksperimentalnog filma Landscapes Painted on Film u KUK-u. S njom smo razgovarali o jedinstvenosti analognog filma, obiteljskoj povijesti kao inspiraciji za umjetnost i recepciji eksperimentalnog filma u svijetu.

Kako je odrastanje u Urugvaju, stjecanje diplome i rad u lokalnoj filmskoj industriji oblikovalo tvoj odnos prema filmu te kako te je dolazak u Hrvatsku inspirirao u umjetničkom radu? Na koji se način tvoja umjetnička praksa promijenila od dolaska u Hrvatsku?

Za nekoga s umjetničkim sklonostima, odrastanje u Montevideu bilo je vrlo zanimljivo i zahvalna sam što sam baš tamo odrasla. U srednjoj sam školi obično odlazila u lokalnu kinoteku i sveučilišno kino u gradu, mnoge su kulturne ustanove imale besplatan ulaz za učenike i studente. Mislim da sam shvatila da bih mogla studirati film i biti dio tog svijeta nakon što sam od nekoga saznala kako su urugvajski studenti filma pronašli staru kopiju Nosferatua u boji u arhivu kinoteke. Mislim da je to jedini film koji me istinski plaši i imala sam veliko poštovanje prema njemu i prije nego što sam ga pogledala. 

Uvijek me zanimala povijest filma i velika sam obožavateljica nijemih filmova. Filmski arhivi u Urugvaju (Cine Sodre) čuvaju mnoge kopije nijemog filma koje su kasnije pomogle u restauraciji i oporavku nekih filmova, posebno Kabineta doktora Caligarija, jednog od mojih omiljenih filmova. Još uvijek se sjećam kada sam ga prvi put gledala na lošem DVD primjerku u Montevideu. Nisam ni slutila da ću se kasnije i ja odlučiti za studij arhivistike. Gledanje Caligarija i općenito istraživanje njemačkih ekspresionističkih filmova bilo je vrlo formativno za mene, nakon toga sam se ozbiljno upustila u film.

Studiranje i rad u filmskoj industriji doista su me naučili više o životu nego što sam očekivala. Možda zvuči šašavo, ali naučila sam biti timska igračica kako bih stvorila nešto veće od nas, a nakon što sam to shvatila, pomislila sam da se općenito tako treba živjeti. Sad kad radim na svojim filmovima, obično to radim sama, budući da u potpunosti koristim analogne tehnike, pa čak i film bez kamere, ali uvijek se rado povezujem i surađujem s drugima, mnogi su moji filmovi napravljeni na taj način.

Jedan od posljednjih filmova koje sam snimila prije dolaska u Hrvatsku bio je Bok! (2022). Osmišljen je kao filmski performans koji je bio moguć jer sam bila pozvana na sudjelovanje u filmskim performansima s Urugvajskim filmskim laboratorijem (Laboratorio de cine FAC). Cijeli proces stvaranja ovog filma i njegove projekcije na tri projektora na neki su me način doveli do ovoga gdje sam danas. Ovaj film je vizualno putovanje o pismu koje je moja prabaka Ana poslala prije nego što je dvadesetih godina prošlog stoljeća s Hvara otišla u Urugvaj. U to sam vrijeme puno inspiracije za svoj rad nalazila u svojim korijenima.

Još uvijek djelujem vrlo biografski, iako su djela koja stvaram pomalo apstraktna. Sada, kako sam prihvatila suprotno putovanje od mojih predaka, osjećam to još snažnije. Planiram snimiti novi film o odnosu sa svojim korijenima i ponovnom povezivanju s njima.

U svom radu često koristiš 8 mm kamere, arhivske snimke, stvaraš filmove bez kamere te kažeš da se prije baviš vizualnom umjetnošću nego običnim filmom. Što te privlači analognoj tehnici u digitalnom dobu?

Mislim da mi vrijeme i postupak analognog filma sada više odgovaraju. Sada svatko može napraviti film ili fotografiju svojim telefonom i mislim da je to nevjerojatno, to je svojevrsna demokratizacija umjetnosti. No, uhvatim se kako fotografiram nekoliko puta istu stvar iz 300 različitih kutova samo zato što mogu, a na kraju se te slike izgube u oblaku i nemaju pravog sadržaja. Kad radite s filmom, možete proučavati ili birati što ćete vidjeti, mislim da je to važna vježba za svakoga koga zanima fotografija ili vizualna umjetnost.

Prvo, film košta i imate ograničen broj snimaka, a morate ga i razviti. Dakle, u osnovi, imate proces koji vas tjera da prvo dobro razmislite, zatim djelujete i onda pustite da stoji. Za mene je to najbolji način da to doživim, ali ovo je bio i način da učim.

Kao i mnoge, zanimala me ulična fotografija dok sam studirala, ali nisam imala pristup digitalnom fotoaparatu. Uspjela sam nabaviti filmsku kameru i njome doživjeti grad. Mislim da je to jedno od najboljih učenja koje sam mogla dobiti. Kada “kradete” fotografije na ulici s filmom morate biti vrlo brzi i vrlo precizni jer ne možete dobiti kontinuirani način snimanja. Ironično, svoje sam fotografije iz tog vremena vidjela godinama kasnije, jer dugo nisam imala novca za razvijanje, ali gledajući ih nakon toliko dugo jako me razveselilo i dalo mi prekrasnu perspektivu onoga na što sam u to vrijeme “bacila oko”.

Sada biram film i rad s arhivama kao neku vrstu otpora prema društvu brze potrošnje i “instantnosti” u kojem živimo. Filmske kamere, filmski projektori, film općenito još uvijek funkcionira i osjećam da ima dušu u sebi, možete ga dodirnuti i doživjeti drugačije. Trenutno radim na filmu bez kamere, ponovno koristim stare komercijalne Super 8 filmove za slikanje i vođenje radionica s njima. Pomoću njih se mogu stvarati animacije, ali mogu biti i potpuno apstraktni.

Na taj je način moj rad više vezan uz vizualnu umjetnost. Koristeći film kao medij, nemate narativ ili zaplet, imate samo slike stvorene bojom i svjetlom. I na kraju, svjesna sam i da je snimanje s filmom privilegija, jer je film sada skup, ali mislim da je to zato što postoji i nova potražnja, pa se nadam da će cijene uskoro pasti.

Eksperimentalni film često je izvan mainstreama filmske industrije. Koji su najveći izazovi, ali i prednosti s kojima se susrećeš kao autorica na različitim festivalima?

Najveći izazov bi bila ekonomska podrška (smijeh). Postoji mnogo festivala i mnogo ljudi koji stvaraju i cijene analogne tehnike, i mislim da postoji prekrasna zajednica diljem svijeta. Nažalost, budući da nije dio velike industrije, nema mnogo financijske potpore (ili čak nikakve u nekim slučajevima). No, baš zbog toga, eksperimentalni film dobiva potpunu slobodu. Ne postoje pravila o eksperimentalnom snimanju filmova, nitko vam ne može reći da je ono što ste učinili pogrešno, to je vaš proces. Možda se rad ljudima ne sviđa, ali to ne znači da ne vrijedi, ne morate nikome polagati račune.

Kakvu budućnost vidiš za eksperimentalni film u Hrvatskoj, posebice u kontekstu novih tehnologija i načina arhiviranja sjećanja?

U Hrvatskoj i u svijetu postoji zanimljiva scena i zajednica unutar eksperimentalnog filma. Kako nas nema puno, povezani smo, dijelimo filmove i znanje na sve strane. Mislim da zajednica raste jer mnogi trebaju novu perspektivu, novi način gledanja na stvari. Također, javlja se i demokratizacija arhiva i oni poprimaju novo značenje, što znači da digitalizacijom mnogi mogu dobiti pristup stvarima i iskustvima koji su u prošlosti bili namijenjeni samo nekima.

Moji filmovi, iako su snimljeni na filmu, obično se prikazuju u digitalnom obliku zbog očitog razloga pristupačnosti. Kad radim i stvaram filmove kroz arhive, nastojim osigurati integritet originalnog filma. Imam mnogo filmova snimljenih s pronađenim snimkama različitih anonimnih obiteljskih arhiva koje sam pronašla u Urugvaju kao Insouciance (2023) i Dani čekanja. Dani arhiva. (2025). Montirala sam i kreirala filmove na temelju digitalizacija koje imam jer ne želim oštetiti originale. To nije slučaj s filmom Arapske noći (2024), u kojem sam koristila i montirala kolekciju starih erotskih filmova i eksperimentirala s izvornom filmskom podlogom, što je također način rada s arhivskim sadržajem.

U Zagrebu vodiš filmske radionice za djecu i odrasle. Što ti donosi ovaj pedagoški rad i kako različite generacije reagiraju na analogni film?

Jako sam zahvalna što imam priliku ovdje podijeliti ono što znam i što se nikada ne prestajem diviti procesima drugih ljudi. Ono u čemu jako uživam je to što bez obzira na godine, djeca i odrasli ponekad imaju iste reakcije. Snimanje filmova bez kamere može biti vrlo apstraktan pojam pa se ljudi u nekim slučajevima pridružuju događajima bez ikakvih očekivanja, a kada vide rezultat onoga što su napravili, zapanjeni su vlastitim radom i žele više. Jedan od meni najdražih filmova nastalih na radionici napravilo je dijete dok sam s prijateljicom i kolegicom Paulom Skelin vodila radionicu u Osnovnoj školi Fran Galović. Napravio je kratku animaciju šume i mora. Mislim da smo bile više oduševljene od njega kada smo to vidjele.

Krajem ožujka vodit ću jednodnevnu radionicu u KUK Art Klubu gdje ćemo raditi s 35 mm slajdovima i kreirati super 8 film. Prethodna radionica koju sam radila bila je za odrasle, dvodnevna radionica u Blanku gdje smo prvo prikazivali različite filmove i tehnike, a zatim je svaki sudionik napravio dva Super 8 filma. Nakon svake radionice svakom polazniku šaljem digitalizaciju filmova.

U svojim radovima koristiš arhivsku građu i pronađene snimke. Kakav je tvoj odnos prema prošlosti i kako biraš dijelove koje koristiš u svojim filmovima?

Osjećam da je potrebno razumjeti kako se nositi s prošlošću jer ona još uvijek utječe na nas u sadašnjosti, a to je vrlo važno jer bi uvijek trebala biti prisutna za izgradnju budućnosti. Dok radim s obiteljskim arhivima, nakon što se obavi potpuna vizualizacija arhiva, obično izaberem ono s čime smatram da se najbolje povezuje – temom ili poezijom o kojoj će film biti. Surađivala sam sa spisateljicom Anaïssom Ali Mogné-Mali, a ubacujem i svoje tekstove. Rad s obiteljskim arhivima je lijep jer obitelji uvijek bilježe vedre trenutke. Ovo me podsjeća na stih moje pjesme iz filma Dani čekanja. Dani arhiva. “Kao kadrovi iz filma Super 8, moji dani su bili. Dani kada se uvijek čini ljeto i ljudi su sretni.”

Trenutno živi i radi u Bruxellesu, a surađuje s brojnim kolektivima i organizacijama. Kada ne pušta na queer partijima, Aldessa se bavi zagovaranjem za ljudska prava i održavanjem online platforme Romnja Feminist Library, koja okuplja materijale o Romkinjama, feminizmu i romskom feminizmu.

Aldessa je ove godine sudjelovala na poznatom riječkom festivalu queer i feminističke kulture Smoqua, gdje je održala radionicu o intersekcionalnosti u feminizmu, a potom je na partiju zatvaranja festivala svojim setom rasplesala cijeli Pogon kulture. To je bio povod da s njom razgovaramo o glazbi kao sredstvu otpora, načinima na koje stvara prostor za romsku kulturu na glazbenoj sceni i vidljivosti romskog feminizma.

Tvoji nastupi, poput onog na Smoqui, pokazuju da partiji mogu biti prostor otpora kolonijalnim, kapitalističkim ili stereotipnim interpretacijama romske kulture. Koje još poruke nastojiš prenijeti kroz svoje setove? Koliko ti je dostupna DJ scena u smislu pronalaska klubova i događanja za nastupe?

Glavne poruke koje želim prenijeti su antirasističke, antipatrijarhalne i antiklasističke, želim promicati intersekcionalnost i različitost. Kroz glazbu koju biram za svoje playliste fokusiram se na pjesme queer umjetnika, Romkinja i drugih autorica iz marginaliziranih skupina. Ponekad se poruka ne izražava riječima, već kroz ritam koji povezuje različite zajednice u zajedničkom plesnom prostoru.

Rekla bih da mi mainstream DJ scena nije baš pristupačna jer se ne uklapam u njezine norme, a također nisam otvorena prema nastupima u mainstream prostorima. Imala sam jedno iskustvo u takvom okruženju i bilo je neugodno. Voditelj tog mjesta mi nije dopustio da puštam manele. Na istom mjestu, dok sam puštala pjesmu na arapskom jeziku ​​– jer kroz svoju glazbu izražavam i svoju solidarnost s drugim rasijaliziranim skupinama – grupa bijelaca me je prekinula tražeći glazbu na engleskom. Osjetila sam da publika nije otvorena za moju poruku solidarnosti kroz raznolikost, pa sam odlučila ostati vjerna svojim principima i napustiti prostor.

Čak ni unutar queer DJ scene nije uvijek lako. Iz mog iskustva, queer DJ zajednica često funkcionira na temelju osobnih veza – netko vas mora poznavati i upoznati s ljudima ili prostorima. U suprotnom, kada izravno kontaktiram klubove s prijedlozima programa poput Manele feministe, moji e-mailovi često ostanu bez odgovora. Otkako sam se preselila u Bruxelles, nastupala sam samo na dva mjesta: u The Crazy Circleu, lezbijskom baru čija je bivša vlasnica bila spremna ugostiti moj set, i na partiju otvorenja Pink Screens Festivala na kojem sam volontirala prošle godine. Puštam i na privatnim događajima, poput rođendana i zatvorenih zabava, ali pronalaženje stabilne platforme u Bruxellesu zaista je izazovno. Većinom nastupam u drugim zemljama, na događanjima i zabavama koje organiziraju Romkinje i queer osobe. To su ujedno prostori u kojima se osjećam najugodnije dok nastupam.

Reci nam više o svom putu prema DJ-anju. Je li motivacija bila ljubav prema glazbi ili poruka koju ona nosi? Također, kako vidiš queer romsku DJ zajednicu – koliko je živa i koje promjene primjećuješ unutar nje?

Inspirirala me poruka iza glazbe. Svoje DJ putovanje započela sam kao odgovor na prisvajanje manele od strane gadže DJ-a u Bukureštu. Bio je to moj način suočavanja s rasizmom i stereotipima prema mojoj zajednici. Glazba manele je nevjerojatno raznolika, baš kao i romske zajednice. Obuhvaća pjesme o klasnim razlikama, ponosu na romski identitet, snazi Romkinja, kao i ljubavi, gubitku i tuzi. Mnogo je Romkinja u industriji koje donose različite, osnažujuće poruke. Iako svoj rad možda ne nazivaju eksplicitno feminističkim, njihovi se tekstovi često dotiču feminističkih načela.

Nažalost, queer romska DJ zajednica još uvijek je vrlo mala. U Rumunjskoj samo tri osobe puštaju manele, a izvan Rumunjske znam samo još dvije osobe – jednu u Španjolskoj i jednu u Berlinu. Međutim, prije nekoliko godina nije bilo nikoga, pa je važno da smo se počele pojavljivati na sceni. Ovaj napredak je odraz sveobuhvatnijih razgovora o samoreprezentaciji u glazbi i šire.

Što te inspiriralo na pokretanje Feminističke knjižnice Romkinja i kako ste započele s formiranjem tima? Koji su, prema tvom mišljenju, dosad najznačajniji utjecaji knjižnice?

Posljednjih godina, u mnogim razgovorima s kolegicama Romkinjama istaknuta je potreba za platformom na kojoj bi se mogli čuti naši glasovi i perspektive. Feministička knjižnica Romkinja postala je konkretna ideja 2023. godine, kada sam surađivala s Albom Hernández Sánchez, romskom feministkinjom iz Španjolske i osnivačicom Feminist Collective of Romani Gender Experts. Zajedno smo se prijavile za Risktakers Fellowship, koji vodi Superrr Lab, a financira zaklada Allianz. Predložile smo stvaranje feminističke knjižnice i odabrane smo za stipendiju. Tijekom godine dana istraživale smo, prikupljale, uređivale i oblikovale ovu platformu kako bi služila kao prostor za predstavljanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti romskog feminizma.

Jedan od najznačajnijih utjecaja knjižnice je način na koji su je Romkinje prihvatile, prepoznajući je kao kolektivni prostor za dijeljenje i vidljivost našeg znanja. U manje od godinu dana prikupile smo preko 200 materijala koje su napisale Romkinje iz više od deset europskih zemalja. Uz to, objavile smo seriju od pet intervjua s romskim stručnjakinjama o različitim temama za našu sekciju Vizualni arhiv i lansirale Decolonizing Gadje Narratives, prvi broj našeg časopisa Romnja koji se sastoji od 16 članaka nastalih u suradnji 20 Romkinja.

Kako ocjenjuješ dosadašnji napredak projekta? Je li mreža suradnica u međuvremenu rasla? Postoje li slični projekti s kojima surađujete i kakvu budućnost predviđaš ovoj knjižnici i sličnim inicijativama?

Mislim da je naš napredak bio golem, posebno s obzirom na ograničena sredstva s kojima raspolažemo. Najveći dio našeg rada je volonterski, ali smo posvećene tome da rad i znanje Romkinja učinimo vidljivima u raznim prostorima. Feminističku knjižnicu Romkinja zamišljam kao prostor koji stvara osjećaj pripadnosti, dok ujedno služi kao izvor za dekolonizaciju narativa koji su tijekom vremena oblikovani o Romkinjama.

Jedna inicijativa koja ima nastojanja slična našima je RomaniPhen, romski feministički arhiv sa sjedištem u Berlinu koji je bio nevjerojatna podrška našoj knjižnici od samog početka.

Rođena si i odrasla u Rumunjskoj, ali trenutno živiš i radiš u Bruxellesu. Na koji su način tvoje odrastanje i odgoj oblikovali tvoje današnje izbore? Održavaš li i dalje veze s aktivistima u svojoj matičnoj zajednici i ako da, na koji način?

Preselila sam se u Bruxelles kako bih nadopunila svoje desetogodišnje “terensko” iskustvo u feminističkom aktivizmu europskom dimenzijom kreiranja politika i zagovaranja. Drugi motiv bila je izgradnja solidarnosti s drugim skupinama rasijaliziranih žena diljem Europe.

Pokušavam ostati povezana s aktivističkim inicijativama u Rumunjskoj koliko god je to moguće, surađujući s aktivistkinjama i feministkinjama u svojoj zemlji. Međutim, svjesna sam da to nije isto što i biti izravno uključena u lokalni kontekst.

Program QueerADU počeo je radionicom naziva Safe Space. Jan Samek, student dramaturgije, i Mateo Babić, student plesa, surađuju na fakultetskim projektima već dugo, a, kako kažu, kvir prožima sve njihove radove. Tako su osmislili i održali radionicu kojom su polaznicama ponudili priliku da ostvare vlastite mikro intervencije koje tematiziraju sigurne prostore u prostoru Akademije. Za radionicu je bilo prijavljeno šestero ljudi, ali došle su samo dvije studentice dramaturgije, Lucija Marković i Ida Antunović, a kasnije se priključila i Lea Brcko, studentica suvremenog plesa. Ida i Lucija za prazninu prostora Akademije za vrijeme trajanja radionice rekle su da ujedno plaši i oslobađa, a kažu i da se na Akademiji osjeti da za događaje kvir tematike namijenjene studenticama i studentima nema publike.

Prije stvaranja vlastitih radova, polaznice su s voditeljima radionice razgovarale o kvir izvedbenoj umjetnosti na primjerima Jovanke Broz Titutke i Studije jednog zagrljaja, a pokrenule su i raspravu o granici između privlačnosti prema ženama i utjecaja male gazea. Jan, jedan od organizatora, mali je odaziv kolega shvatio kao vrijedno iskustvo. “Nedolazak kolega na radionicu je i problem i materijal za daljnji rad.” Jan objašnjava kako mu znanje da zbog nezainteresiranosti puno ljudi neće vidjeti njegov rad daje ohrabrenje u stvaralaštvu. 

Nakon radionice i kratkog razgovora, polaznice i organizatori radionice predstavile_i su svoje radove pred publikom od nekoliko profesora i stranih studenata. Mateov je rad, Fluid, inspiriran kretanjem vode u tijelu i različitim logikama kretanja koje nisu naučene. Dio je njegovog istraživačkog procesa na studiju plesa, a spomenuo je i drag nastup koji će izvesti u sklopu ispita u travnju, ali i ovogodišnjeg festivala PlesADU. Vješalica za odjeću na kotačima vješto je upotrijebljena u improviziranom razgovoru Ide i Lucije o (o)kviru koji nam onemogućava da doživimo ljude u potpunosti. Na stepenicama stare zgrade Akademije Lea je izvela suvremenu improvizaciju na temu ženskog i kvir bijesa u tijelu, a pored istih je stepenica izložen Janov rad Safe Space koji je, kako je objasnio okupljenima, složio razmišljajući o nedostatku sigurnih prostora u kontekstu svjetskih i lokalnih sukoba. 

Nasreću, i koncertno čitanje drame i panel koji je slijedio nisu dijelili sudbinu popodnevne radionice pa je većina sjedala u dvorani bilo ispunjeno. Nika Bokić Fassbinderovu je dramu Kišne kapi na vrelom kamenju režirala još 2021. godine, a u međuvremenu je cijela originalna podjela diplomirala i “odrasla”. Ipak, i publiku i podjelu veselilo je ponovno postaviti djelo koje je sam autor nazvao “komedijom sa pseudotragičnim krajem”. Drama govori o građanskom statusu veza i partnerskom nasilju, a objavljena je tek nakon autorove smrti, 1985. godine, te je ostala slabo poznata do filmske inačice Françoisa Ozona 2000. godine. 

Jan Samek otvorio je panel Postoji li queer na ADU? te pozdravio redateljicu Danu Budisavljević i dramaturga Espija Tomičića, koji je na pitanje o njegovom shvaćanju pojma kvir odgovorio: “Za mene je kvir odskakanje od institucije”. Oboje su se prisjećali studentskih dana, ali iz potpuno drukčijih perspektiva. Dana je Akademiju upisala u ratnim godinama i provela većinu fakultetskih godina u vezi s muškarcem nadajući se da joj se žene ipak ne sviđaju, ali Akademija joj je pružila prostor za istraživanje. Espi je diplomirao nedavno i na Akademiji ostvario siguran prostor za istraživanje i pisanje kvir djela, ali i dobio prvu podršku u tranziciji. Dana je iz svog tadašnjeg stvaralačkog angažmana izdvojila kampanju udruge LORi Ljubav je ljubav, a promotivni spot koji je napravila za tu priliku zabranjen je na HTV-u. Prisjetila se i tadašnje važnosti putovanja u shvaćanju da negdje vani postoje istomišljenici i drukčije mogućnosti.

I studenti_ce i profesori_ce prisutni u publici slažu se da se na određenim odsjecima govori o kvir temama i čitaju kvir umjetnici, ali da je suradnja među odsjecima nedovoljna. U publici su se razvile rasprave o umjetničkoj branši kao sigurnom prostoru te podrazumijeva li naziv “kvir” određeni način rada, u ovom slučaju način rada bez seksualnog uznemiravanja i nasilja. Gosti i publika složili su se da autanih umjetnika i umjetnica nema dovoljno te da autanje često dovodi do jednih te istih glumačkih uloga i manjka poslovnih prilika. 

Espi čuje da su “pederske drame sada hit tema”, ali kad stvara ne razmišlja o tome stvara li kvir stvar. “Planiram se odmaknuti od kvir tema da vidim kako ću pisati strejt stvari”, najavio je u polušali. Oboje su naglasili važnost autanja i borbe te smatraju da javnom prostoru treba kvir tema, a mediji u tome igraju veliku ulogu. Dana je rekla da su joj oduvijek smetali tragični krajevi gej priča i hetero redatelji koji eksploatiraju temu koju kvir osobe često nisu u mogućnosti obrađivati zbog straha od diskriminacije. 

Mladi organizatori ovog kratkog festivala i njihova mentorica složili su se kako je suradnja bila glatka i ponudila vrijedno iskustvo organizacije i izlaganja nečega što još uvijek može izazvati negativne reakcije javnosti. “Važno je da se ovo događa, pa makar nas se skupilo petero” objasnio nam je Jan Samek, a za buduća izdanja bi volio da program ide u radikalnije iskorake. 

“Bilo je bitno dati do znanja studentima, studenticama i svom nastavnom osoblju Akademije da je konačno došlo vrijeme da se ovakav festival održi, da će kvir od sada biti još prisutniji na Akademiji, da smo spremni na ovakve projekte i da očekujemo maksimalnu podršku” govori Marko Čavlović, student produkcije i producent događaja. Kao glavne ciljeve QueerADU-a ističe istraživanje klime u kojoj događaj nastaje i dobivanje podrške od profesorica i profesora te studentica i studenata, što je program svakako ispunio. Za daljnje njegovo održavanje smatra ključnim ulazak događaja u silabus, to jest dobivanje financijske i logističke podrške od Akademije. 

Kad govorimo o izvaninstitucionalnim arhivima, neizostavno se otvara i tema ograničenih resursa i uopće institucionalne prepoznatosti. Kakva je situacija s državnim arhivima? S kakvim se oni preprekama susreću i kako rad udruge ICARUS i Hrvatskog arhivističkog društva utječe na njihov rad?

O problemima rada državnih arhiva bi svakako bolje bilo razgovarati s nekim od ravnatelja ili voditelja službi u našim područnim arhivima, no, iz mojeg iskustva suradnje s državnih arhivima svakako bi mogao istaknuti nedostatak ljudskih resursa i financija u implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja za arhiviranje gradiva. Arhivi danas istovremeno moraju obavljati tradicionalne poslove brige o analognom arhivskom gradivu, a istovremeno biti u tijeku s novim tehnologijama i elektroničkim gradivom kojega je sve više i čije arhiviranje će u budućnosti biti primarni zadatak svakog arhiva. Nalazimo se, dakle, u svojevrsnom tranzicijskom periodu, a takva razdoblja su uvijek zahtjevna, pogotovo za državne institucije koje nisu sklone naglim promjenama – što zbog zakonodavnih okvira, ali i zbog odgovornosti koju imaju prema društvenom okruženju u kojem djeluju. Arhivi moraju biti sigurni da su adekvatno sačuvali svu dokumentaciju koja će u budućnosti biti potrebna zbog ostvarivanja građanskih prava ili koja dokumentira određenu djelatnost. Vrednovanje gradiva je izrazito složen zadatak, vjerojatno najsloženiji s kojim se arhivisti susreću. On je primarno filozofske-teoretske naravi i podložan je promjenama s obzirom na razvoj društvenih okolnosti.

Rad udruga poput Hrvatskog arhivističkog društva (koja je temeljna strukovna udruga koja okuplja arhivske djelatnike u Republici Hrvatskoj) i udruge ICARUS ključan je za komunikaciju arhivskih profesionalaca, razmjenu znanja o novim strujanjima u arhivistici, ali i za poboljšanje odnosa s javnošću. Ovogodišnje 54. savjetovanje hrvatskih arhivista u Vodicama službeno je otvorila ministrica Ministarstva kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, a taj događaj je, naravno, bio i medijski popraćen što je nama arhivistima od velikog značaja. Arhivi su često van pozornosti javnosti, a arhivistički rad u sjeni nekih drugih disciplina. Rad ove udruge, ali i udruga kao sto su ICARUS Hrvatska, podižu svijest javnosti o važnosti ovog posla.

Papir koji propada, PDF ili JPG dokumenti nisu dovoljni za čuvanje povijesti. Kako je tehnološki napredak u posljednjih nekoliko godina utjecao na formate građe u arhivima?

Za papirnato gradivo se može, barem okvirno, računati da će stotinu godina od nastanka i dalje biti čitljivo. Čitljivost formata zapisa elektroničkog gradiva mora se redovitije provjeravati i za to arhivi razvijaju posebne mehanizme. Nije problem ni samo format već i medij zapisa. Trenutno smo svjedoci situacije da mediji kao što su CD i DVD, na kojima je zapisano mnogo podataka iz 90-ih godina prošlog stoljeća, često više nisu uopće ili su samo djelomično čitljivi. Do sad se metoda migracije zapisa (ili s medija na medij ili iz formata u format) pokazala jedinim rješenjem za takve probleme. Drugi problem predstavlja elektroničko gradivo koje je potpisano nekom vrstom elektroničkog potpisa. Takvo gradivo nakon isteka certifikata (u načelu je to pet godina) više nije pravno valjano i mora se ponovno potpisati. Za arhive, koji čuvaju gradivo desetljećima, ovo predstavlja novi niz izazova. Trenutno su u razvoju rješenja koja koriste tehnologiju ulančanih blokova (engl. blockchain) kojom bi se trebala omogućiti provjera vjerodostojnosti digitalno potpisanih dokumenata na neograničen rok bez potrebe za kontinuiranim provjeravanjem. No, za ostvarenje toga potrebna su dodatna ulaganja u infrastrukturu, ali i stručni kadar koji će znati upravljati takvim gradivom i koji će biti upoznat s ovom tehnologijom, barem na osnovnoj razini. Vjerujem da će prije ili kasnije i ovaj problem biti riješen, no za to je potrebno još nekoliko godina temeljnih istraživanja i stvaranja novih sustava koji to omogućuju.

Koja je uloga umjetne inteligencije u budućnosti arhiviranja? Koje su mogućnosti, a koje moguće opasnosti? Veliki je jaz između brzine stvaranja novih tehnologija i njihove primjene u digitalizaciji. Ulaze li promjene u arhivističku praksu presporo i kako se na to može utjecati?

Potencijal umjetne inteligencije je velik. S obzirom da se radi o inteligentnim računalnim sustavima koji bi trebali biti u mogućnosti obavljati iste misaone procese kao i čovjek, njihova primjena nema granica u bilo kojoj sferi arhivistike, ali i ljudskog djelovanja općenito. Trenutno smo svjedoci pojave iznimno usavršenih velikih jezičnih modela poput ChatGPT-a koji su sposobni pružiti kreativna rješenja za velik broj upita. Glavna opasnost je svakako tehnološka pristranost umjetne inteligencije koja ovisi isključivo o podacima na kojima je trenirana, pa se tako već javljaju problemi kada AI marginalizira određene društvene skupine, rase ili rodove.

U arhivističku praksu, kao što sam već i napomenuo, promjene ulaze dosta sporo, barem u segmentu prakse koja se obavlja u državnim institucijama. Tvrtke ili udruge tu imaju svojevrsnu prednost jer mogu puno brže i temeljitije primijeniti neka nova rješenja koja će im olakšati posao. Znanstveni segment arhivistike je ovdje od ključne važnosti, jer znanost ima priliku testirati, proučavati i donositi teorije koje oblikuju budućnost. Često praksa pruža određeni otpor prema novitetima, ali promjena i razvoj su uvijek neminovni i potrebno je kontinuirano biti otvorenog duha, napredovati i usavršavati se. Upravo u tom pogledu trenutno je u provedbi međunarodni interdisciplinarni projekt InterPARES Trust AI koji se bavi dizajnom i razvojem teorije, sustava i koncepata umjetne inteligencije u području arhivistike. Propitujemo sve načine, od etičkih do tehnoloških, na koji AI može utjecati na arhive i arhivsko gradivo.

Spomenuli ste vrednovanje gradiva i složenost tog zadatka. Tko i kako odlučuje koje je gradivo dovoljno važno da bi se čuvalo u državnom arhivu? Primjećujete li podzastupljenost nekih društvenih skupina ili procesa u odabranoj građi?

Odluka je prije svega produkt teoretskih postavki koje je iznjedrila znanost. Prije nekoliko desetljeća, a pogotovo ranije, državnim arhivima nije bilo svojstveno razmišljati o arhiviranju gradiva udruga, raznih manjinskih skupina ili bilo čega što je bilo izvan dosega državnog aparata. Danas je situacija drugačija, u svijetu se puno raspravlja (barem u znanstvenom smislu) o zastupljenosti takvih skupina u arhivima i o načinima očuvanja njihovoga gradiva. Čak i retroaktivno, kada su u pitanju zajednice koje su možda desetljećima ili stoljećima bile marginalizirane, danas se njihovo gradivo pokušava vrednovati, uključiti u arhive i sačuvati. Dakle, tu je napravljen svojevrstan pomak u odnosu na tradicionalnu arhivistiku. S druge strane, kada je riječ o praksi, često arhivi nemaju dovoljno resursa baviti se tim pitanjima jer im je i dalje, s pravom, u fokusu arhiviranje gradiva državnih institucija.

Teško je reći postoje li neke skupine koje su manje zastupljene u procesu arhiviranja, ali siguran sam da je, pogotovo u RH, najveći dio posla usmjeren u institucije države. Za ostale nema dovoljno kapaciteta, što je šteta jer i njihovo gradivo je od ključne važnosti za društvenu memoriju. Odluka je u načelu čisti pragmatizam, prvo se čuva ono što je važno za ostvarivanje građanskih prava i kontinuiteta državno-pravnog sustava, nakon toga tek slijedi sve ostalo kao što je npr. privatno osobno gradivo, gradivo komercijalnih subjekata, udruga ili nekih drugih društvenih skupina. Odluka o tome ne leži u nekom pojedincu ili službi, već je takav način razmišljanja baština svih tzv. zapadnih civilizacija.

Koliko je taj proces otvoren za neprofesionalne arhivistice i arhiviste ili izvaninstitucionalne arhive?

O vrednovanju gradiva svatko može učiti, neovisno o kvalifikacijama i opredijeljenosti. No, vrednovati mogu samo za to stručno osposobljene osobe, koje su iskustvom i obrazovanjem stekle kvalifikacije potrebne za taj posao. Ukoliko bi se izvaninstitucionalni arhivi željeli uključiti u ovaj proces, svakako bi preporučio da za to kontaktiraju nadležna arhivska tijela (puno toga je dostupno i putem interneta, pa bi to svakako bi prvi korak), da se uključe u rad strukovnih udruga, ali na kraju i da se obrazuju kroz studij arhivistike koji izvodimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Projekt koji provodite, „Arhivi odozdo“, iznimno je vrijedan doprinos ne samo pokušajima očuvanja gradiva izvan institucija, već i arhivistici općenito. Siguran sam da bi predstavljanje projekta i teme bilo dobro prihvaćeno u stručnim krugovima, pogotovo putem izlaganja na skupovima i pisanjem radova za stručne časopise.

Kakve mogućnosti suradnje između državnih i nazavisnih arhiva prepoznajete? Jesu li državni arhivi otvoreni prema razmjeni znanja i vještina i obrnuto?

Državni arhivi su u načelu otvoreni prema razmjeni znanja i vještina, ali u kojoj mjeri ovisi o njihovim raspoloživim kapacitetima. Uvijek postoje pojedinci koji svojim zalaganjem i dodatnim radom pokreću ovakav diskurs, ali najčešće je teško se probiti u institucionalne okvire. To ne bi trebalo biti tako jer ne samo da arhivisti mogu naučiti nešto o djelatnostima koje im nisu od primarnog interesa i time obogatiti svoju percepciju vrednovanja gradiva, nego i nezavisni arhivi, arhivi udruga ili arhivi zajednica mogu na taj način dobiti nezamjenjivo znanje koje će im pomoći da svoj sadašnji rad sačuvaju za buduće generacije. U svakom slučaju, potrebno je unaprijediti komunikaciju, ali, kao što sam već i naveo, situacija je danas puno bolja nego li je to bila u prošlosti.

Radite kao asistent na nekoliko arhivističkih kolegija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Smatrate li da su teme nezavisnih arhiva, arhiva zajednice i arhivističkog aktivizma dovoljno zastupljene na studiju? Pokazuju li studentice i studenti arhivistike interes za izvaninstitucionalne oblike arhiva?

Navedene teme su dovoljno zastupljene na studiju. Na kolegiju Vrednovanje arhivskog gradiva one se obrađuju kroz nekoliko predavanja čime studenti dobivaju temeljno znanje o ovoj problematici. Naravno, nije moguće u detalje obraditi sve segmente jer se za to, uz ostalo potrebno gradivo koje želimo prenijeti studentima, jednostavno nema vremena. Ako netko pokaže interes za ovu problematiku to svakako podržavamo i pomažemo u daljnjem istraživanju. Generalno, kada se raspravlja o temama izvaninstitucionalnih oblika arhiviranja, studenti prate sa zanimanjem, a ponekad su i iznenađeni problematikom o kojoj se u suvremenoj arhivistici razmišlja. Sve se, na kraju, svodi na koncept vrijednosti, no, za razliku od imanentne vrijednosti koju je lako percipirati (npr. novac), vrijednost u arhivistici se mora (ili se barem pokušava) predvidjeti, što je iznimno teško. Upravo tu leži bit studija arhivistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje studente učimo da razmišljaju, a ne da postupaju mehanički. Pokušavamo ih uključiti u sve suvremene arhivističke tokove te ih na taj način oblikujemo u profesionalce koji će jednoga dana imati potrebna znanja i vještine i za uključivanje izvaninstitucionalnih arhiva u svoj rad, ako se za time ukaže potreba.

Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Značaj ovakvog tipa organiziranja prepoznaje varšavski Centar za arhive zajednice (Centrum Archiwistyki Społecznej) koji podržava inicijative arhivista i pomaže u stvaranju novih community arhiva. Centar funkcionira kao hub za dijeljenje znanja i alata koji potiču na prikupljanje svjedočanstava o životu zajednice i osiguravaju njihovo pravilno očuvanje. Ova je inovativna ustanova jedina te vrste u državi, a posljednjih nekoliko godina služi kao središte pokreta arhiva zajednice u Poljskoj. Suradnjom s više od 700 arhiva, Centar potiče interes za društvenu povijest, a na njihovom portalu Zbiory społeczne (Zbirke zajednice) dostupno je gotovo 150 000 jedinica građe koja predstavlja fotografije, audio i video zapise te druge dokumente koji bilježe život i aktivnosti razlitičih društvenih skupina.

S Joannom Michałowskom i Iwonom Oleszczuk-Jaźwieckom iz Centra za arhive zajednice razgovarali smo o jedinstvenim arhivističkim alatima, razmjeni znanja i drugim aktivnostima kojima promoviraju arhive zajednice i njihovu društvenu važnost.

Za početak, ukratko našim čitateljima predstavite organizaciju, njene fokuse i povijest.

Iwona Oleszczuk-Jaźwiecka: Dijelimo i širimo znanje o arhivima zajednice te potičemo i podržavamo inicijative samih arhivista zajednice. Pomažemo u stvaranju novih arhiva zajednice kako bismo sačuvali što više svjedočanstava o životu zajednice, a surađujemo s mnogim postojećim, manjim ili većim arhivima kako bismo bolje razumjeli prošlost i sadašnjost. 

Naša je ustanova osnovana 2020. godine na inicijativu Zaklade KARTA i Ministarstva kulture i nacionalne baštine kako bi podržao lokalni pokret arhiva zajednice u Poljskoj. Centar za arhive zajednice osnovan je tek prije tri godine, ali priča o arhivima poljskih zajednica mnogo je duža i objašnjava zašto je bilo potrebno osnovati instituciju poput naše.

Iz koje je nužde proizašla potreba za ovakvom institucijom?

Joanna Michałowska: Dugi niz godina u Poljskoj se nije raspravljalo o arhivima zajednice i njihov značaj za čuvanje i dijeljenje povijesnih izvora nije bio poznat. Prva koja je obratila pozornost na arhive zajednice bila je Zaklada KARTA, koja još od 2012. vodi jedan od najvećih arhiva zajednice u Poljskoj. Zaklada KARTA savršeno je razumjela potrebe i izazove društvenih arhiva te je ujedno vidjela njihovu ulogu u očuvanju lokalne povijesti i vraćanju sjećanja na  njezine zaboravljene aktere. Između 2012. i 2020. Zaklada KARTA nastojala je podržati arhive zajednice što je snažnije tada bilo moguće: prepoznala ih je i pokazala njihov opseg; obrazovala arhiviste zajednice koji nisu imali formalnu arhivsku obuku te dijelila besplatni alat za katalogizaciju koji si arhivi zajednice obično ne bi mogli priuštiti.

Nažalost, ubrzo se pokazalo da Zaklada KARTA nije bila dovoljna da pomogne rastućim potrebama arhivskog pokreta zajednice bez ikakvih državnih subvencija. Sve više i više arhiva zajednice zahtijevalo je obuku i svakodnevnu podršku. Također je bilo od ključne važnosti nastaviti razvijati alat za digitalnu katalogizaciju, naš Otvoreni arhivski sustav, promicati pokret i postupno ga činiti sve snažnijim.

Zbog toga je odlučeno osnovati Centar za arhive zajednice – javnu kulturnu ustanovu s redovnim financiranjem koja bi ubuduće mogla podržavati arhive u širim razmjerima. 

Možete li nam ukratko predstaviti širu sliku, kako funkcioniraju slične institucije u Poljskoj?

Joanna Michałowska: Državni arhivi – koji, kao i u većini zemalja, skupljaju vladine ili službene dokumente, a ne lokalne izvore svakodnevnog života – polako stvaraju interes za arhive zajednice. Središnji arhiv suvremenih zapisa (Archiwum Akt Nowych), državni arhiv koji sadrži isključivo dokumente stvorene nakon 1918. godine, uspostavio je ogranak za pronalazak i profesionalno indeksiranje zbirki iz arhiva zajednice. Ogranak je stvoren kako bi pomagao arhivima zajednice u pravnim pitanjima i surađivao s drugim državnim arhivima u pružanju stručne podrške.

Postojalo je i nekoliko namjenskih programa za podršku svakodnevnom radu arhiva zajednice. Jedan od njih je projekt Zaklade “Sjećanje i budućnost” pod nazivom Spašena baština. Regionalne dvorane sjećanja zapadnih i sjevernih zemalja (Saved Heritage. Regional Memory Halls of Western and Northern Lands). Riječ je o jedinicama su koje, slično kao i arhivi zajednice, prikupljaju, čuvaju i dijele izvore o povijesti svojih lokalnih zajednica. Međutim, za razliku od arhiva zajednice, oni gomilaju i artefakte i vrijedne predmete lokalne povijesti u zbirkama sličnim muzejskima. Zaklada “Sjećanje i budućnost” planira surađivati sa 60 takvih projekata i pomoći im da katalogiziraju svoje zbirke, provedu male projekte za lokalne zajednice, steknu iskustvo putem radionica i webinara te, naposljetku, stvore funkcionalnu mrežu institucija koje međusobno surađuju.

Ipak, potrebno je naglasiti da druge institucije koje pomažu arhivima zajednice obično imaju mnogo širi djelokrug rada i sve aktivnosti koje se tiču javnih arhiva su ili projektne ili tek dio veće strukture. Centar za arhive zajednice, naprotiv, u potpunosti je predan arhivima zajednice sa svim svojim zadaćama i operativnim ciljevima.

Budući da Centar nije tipičan arhiv, već ustanova koja omogućuje kvalitetniji rad privatnim i javnim arhivima, možete li opisati svoje glavne zadaće i načine na koje ih provodite?

Iwona Oleszczuk-Jaźwiecka: Glavna područja našeg rada su edukacija, razvoj digitalnih alata, umrežavanje i promicanje arhiva zajednice te njihova aktivacija.

Prije svega, osiguravamo profesionalne, digitalne alate za arhiviste. Pružamo alat koji pomaže pojedincima da od početka postave i održavaju svoje arhive. Uz našu podršku, arhivisti zajednice razvijaju svoje vještine i profesionaliziraju svoje aktivnosti. Naše edukacije i konzultacije namijenjene su svima, od početnika do iskusnijih arhivista, a uglavnom, iako ne isključivo, uključuje teme kao što su kako pohraniti zbirku, kako provoditi intervjue o usmenoj povijesti, i najvažnije – kako započeti.

Drugo, vodimo portal Zbirke zajednice koji predstavlja dokumente društvenog života, fotografije, audio i video zapise usmene povijesti koje su objavile i opisale arhivistice zajednice. Tu je i još jedan vrijedan alat, Otvoreni arhivski sustav (Open Archive System), besplatni softver koji omogućuje arhiviranje i opisivanje izvora. Korisnici stoga mogu pregledavati oko 150.000 javnih jedinica građe, za sada, objavljenih u više od 230 arhiva zajednice.

Uvjerene smo da su umrežavanje i uzajamna inspiracija od neizmjerne važnosti za arhive zajednice kako bi se razvijali. Drugo područje našeg angažmana stoga je organiziranje sastanaka i događaja kako bismo osigurale razmjenu iskustava. Najistaknutiji primjeri su dvogodišnji Kongres arhiva zajednice i Ljetna akademija za arhive zajednice.

Promocija je još jedan od ključnih elemenata našeg rada. Podižemo svijest o arhivima zajednice u društvu i populariziramo tu ideju kako bismo angažirali zajednice u izgradnji snažnog civilnog društva. Na našoj web stranici i društvenim mrežama pišemo o najnovijim zanimljivim vijestima iz arhiva zajednice diljem zemlje – izložbama koje organiziraju, knjigama koje objavljuju, lokalnim aktivnostima koje planiraju. Na svojim društvenim mrežama redovito predstavljamo i opisujemo intrigantne izvore iz tuđih zbirki, kako bi korisnici mogli otkriti bogatstvo lokalno prikupljenih fotografija ili dokumenata. Na kraju, vodimo duge intervjue s odabranim arhivistima i arhivisticama zajednice, dajući im prostor da opišu svoj rad i motivacije, a publici dajemo priliku da sazna više o kolegama aktivistima i da se inspiriraju njihovim radom.

Na kraju, radimo na aktivaciji arhiva. Arhivi koje prikuplja zajednica u sebi imaju veliki potencijal – oni evociraju sjećanja, potiču rasprave i služe kao polazište za književne, kazališne ili druge umjetničke projekte. Organiziranjem kulturnih događanja i izdavaštvom potičemo interes za arhive zajednice. Potičemo kreatore da crpe iz bogatih arhivskih zbirki i iz priča koje se u njima kriju. Sve ove aktivnosti provodi naš tim od 20 ljudi.

Koje biste ključne prepreke i probleme s kojima se susreću arhivisti_ce zajednice izdvojili?

Joanna Michałowska: Među najčešćim izazovima koje spominju arhivisti zajednice su prepreke u dolasku do novih materijala, a zatim rukovanje zbirkom, bilo fizičkom ili digitalnom. Ponekad je arhivistima zajednice potrebna dodatna podrška u poticanju lokalnih zajednica i osmišljavanju načina na koje kreativno koristiti izvorni materijal. Glavni problem je digitalizacija i očuvanje digitalnih kopija – to može biti nedostatak vještine i/ili potrebne opreme. Poljski lokalni arhivi obično nemaju stabilan proračun, što ostaje temeljni problem koji često onemogućuje funkcioniranje community arhiva.

Uočili smo još jedan izazov koji zahtijeva hitnu akciju – osigurati održavanje arhivske građe. Često arhive zajednice vode organizacije civilnog društva, neformalne grupe ili privatne osobe, a čim one prestanu djelovati, izvorna je građa osuđena na propast – o njoj se nema tko brinuti.

Osim suradnje s pojedincima i drugim arhivskim institucijama, surađujete li s akademskom zajednicom ili udrugama civilnog društva?

Iwona Oleszczuk-Jaźwiecka: Iznimno smo ponosne na razvoj čvrste i postojane suradnje s poljskom akademskom zajednicom. Uz redovita izlaganja na konferencijama, Centar organizira okrugle stolove i rasprave stručnjaka i stručnjakinja za arhivistiku ili arhive zajednice. Vodimo nastavu na sveučilištima i nastavljamo dijalog s akademskim krugovima kako bismo razlikovali arhive zajednice od šireg područja arhivskih i/ili povijesnih studija. Državni arhivi sve češće pokazuju zanimanje za aktivnosti lokalnih arhiva, a mi smo partneri u tim naporima.

Nadalje, stavljamo naglasak korištenje povijesnih izvora u umjetničkoj praksi ili društveno angažiranim projektima. Na primjer, na ovogodišnjem Kongresu arhiva zajednice pozvali smo nekolicinu umjetnika i umjetnica da predstave radove za koje su koristili_e usmenu povijest kao polazište.

Značajan dio vašeg rada predstavlja edukacija arhivista-početnika. Kako podupirete nove arhiviste u zajednici?

Joanna Michałowska: Održavamo brojne radionice, online i u fizičkom prostoru, a sve su besplatne. Također, sastajemo se s arhivistima zajednice tijekom studijskih posjeta i pomažemo im s određenim izazovima s kojima se suočavaju. Često naglašavamo da nema potrebe za bilo kakvom formalnom arhivskom, visokoškolskom izobrazbom da biste postali arhivist zajednice, no ipak potičemo ljude da prođu obuku i nadamo se da naša ponuda zadovoljava njihove potrebe.

Izradile smo i platformu za e-učenje koja sadrži mini-tečajeve i video zapise o radu s arhivskom građom i snimkama usmene povijesti. Videozapisi su dostupni svima besplatno, a prate ih vježbe za provjeru znanja i razumijevanja gradiva. Na kraju, dio naših jedinstvenih online radionica snimljen je i postavljen na naš YouTube kanal. 

Edukacija i usavršavanje vještina arhivista zajednice jedna je od najvažnijih zadaća Centra. No, jednako je važno pravilno čuvanje i zaštita arhivske građe. Za to smo razvile strategiju, potkrijepljenu dijagnozom najčešćih prijetnji i problema, praćenu prijedlozima kako ih izbjeći ili nositi se s njima. Cilj nam je u sljedećih nekoliko godina implementirati strategiju te se tako nadamo pomoći u očuvanju i zaštiti krhke arhivske građe.

Možete nam reći i nešto više o drugim digitalnim platformama, Otvorenom arhivskom sustavu i portalu Zbirke zajednice?

Otvoreni arhivski sustav (Open Archive System) alat je za katalogiziranje gdje arhivisti zajednice mogu učitati digitalne kopije svoje građe i detaljno ih opisati. Unutar Sustava potrebno je održavati hijerarhijsku strukturu sličnu tradicionalnoj arhivskoj jedinici, koja osigurava red i jednostavan način organizacije zbirke. Sustav je prilagođen osobama bez stručnog arhivskog znanja, a ipak im omogućuje profesionalno rukovanje svojom zbirkom. Svatko tko odluči koristiti Otvoreni arhivski sustav prolazi obaveznu obuku našeg tima o tome kako maksimalno iskoristiti potencijal sustava. Osiguravamo potpunu podršku čitavo vrijeme korištenja Otvorenog arhivskog sustava.

Nakon toga izvorna građa može, ali i ne mora, biti javna na portalu Zbirke zajednice. Jedinstveni izvorni materijal koji se skladišti u knjižnicama, zakladama ili doslovno u privatnim komodama može biti dostupan svima na internetu besplatno. Portal predstavlja povijesne izvore od 19. stoljeća do danas. Oni nam otkrivaju puno o svakodnevnom društvenom i kulturnom životu, predstavlja velike povijesne ličnosti i anonimne aktere povijesnih promjena. Portal čuva veliko znanje o lokalnim tradicijama, poput pjesama ili kronika, a među zbirkama zastupljene su brojne društvene i profesionalne skupine.

Jesu li izvori financiranja koji su vam dostupni adekvatni za vaš rad? 

Joanna Michałowska: Kao što je spomenuto, Centar za arhive zajednice osnovalo je Ministarstvo kulture i nacionalne baštine te ga ono i financira. Financije gradskih arhiva, naprotiv, vrlo su nestabilne. Proračun ovisi o pravnom obliku u kojem arhiv djeluje. Uz to, arhivi zajednice mogu dobiti novac od 1,5% poreza koji porezni obveznici u Poljskoj mogu godišnje donirati iz svojih prihoda socijalnim službama.

Većina arhiva zajednice registrirana je kao nevladine udruge koje svake godine moraju prijaviti projekte i obnoviti svoje izvore financiranja – novac se može dobiti na natječajima nacionalnih ili lokalnih institucija. Donacije se obično dodjeljuju na jednu do tri godine za specifične zadatke i aktivnosti. Očito neravnomjeran dotok novca onemogućuje slobodan i fleksibilan rad na razvoju arhiva zajednice, međutim bez potpora arhivi uopće ne bi funkcionirali. Projektno financiranje omogućuje organiziranje izložbi, publikacija i niza drugih događaja zahvaljujući kojima rad arhiva postaje vidljiv u javnosti.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.