Podne je, u Močvari je svirka hardcore punka. Zahvaljujući tamnim zidovima interijera i nedostatku prozora lako se uživjeti; bočna vrata koja propuštaju zrake zenitnog Sunca doimaju se kao glitch u prostoru. No treba se sabrati – tu sam po zadatku, ne smijem se dati omađijati; na jedvite jade usmjeravam korak pravac tog bliještećeg portala i on me izbacuje na savski nasip.

Hrpa djece vrišti Mama vidi! dok trčeći po svježe pokošenoj travi puštaju zmajeve, a jedno dijete je toliko maleno da bih se zaklela kako mu je ovo prvi trk u životu i da vjetar pomičući zmaja zapravo pomiče i njega. Zmajevi su mahom ukrašeni rođendanskim tortama i konfetima, a jedan nas informira “Sretan rođendan Močvara 25 i Pogon 51”. Ne dam se pokolebati, znam zašto sam tu (!) – Pogonu je 15 godina, a djeca su preslatka u svojim inverzijama.

Prva osoba od koje uzimam izjavu je draga Žuža koja se, sa svojim suprugom Žaretom, već 18 godina bavi zmajarenjem, a timu Močvare zahvalna je jer su prvi koji su im, još davnih dana, predložili da svoje vještine podijele s djecom u sklopu Močvarnog Laboratorija. U radionicama s djecom naročito ih veseli nazočiti razvoju kreativnosti i motorike ovih malih bića pa pomislim kako bi bilo zgodno upitati i neko dijete kako se danas provelo. Osim toga, u pozadini i dalje grmi punk i takva audiosnimka sigurno će biti dobar uvod za reportažu, jer kako uopće riječima predočiti supostojanje ovih dviju stvarnosti. E, tu je krenula kalvarija.

Zmajevi vole vjetar, ali snimač bez spužvice za mikrofon i ne baš; pokušavam uhvatiti jedan od onih Mama vidi! euforičnih momenata, a snimim dijete koje urla jer mu je pukla špaga od zmaja; je li uopće etično pitati nešto dijete ili moram prvo pitati za dozvolu (a ako ovo drugo, koje dijete uopće pripada kojem roditelju u ovoj (s)trci) – zašto ja, ono, ovo radim?

Nakon poštenih sat vremena blesavog hodanja amo-tamo, odustajem, odlazim po kavu i tad spazim da se pred dvorištem Pogona i Močvare, odmah do parkirališta za bicikle, smjestila ekipa iz Bicpopa Zelene akcije. Volonterka Marina potvrđuje mi naslućivano – zahvaljujući strateški pogođenoj lokaciji, mnogi koji su se zbog vedrog dana (unatoč najavljivanoj kiši) odlučili doći biciklom, neplanirano svrate do njih na popravak. Većina dvokotačnih ljubimaca tog dana uspješno je operirana, a tek jedna vlasnica na njenu (ne)sreću čula je dijagnozu “nije siguran za uporabu”. Slušajući o tome, a i dalje u petlji vlastitog debakla na nasipu, počinjem suosjećati s rasklimanim biciklima u potrebi za servisom, a kada mi priđe drugi volonter Zelene akcije i pita tko sam, ispalim neki Krležin citat o starom psu i time dotaknem dno. Tako sam upoznala Tima.

Tim je moj vršnjak i prije godinu dana se biciklom zaputio iz Švicarske u Zagreb. Trebalo mu je tri mjeseca da stigne, što je dva mjeseca manje nego mu je trebalo da zavidno savlada hrvatski jezik i tri mjeseca manje nego mu je trebalo da meni popravi (rođen)dan. Rukama još masnih od ulja, odlučuje mi pomoći, uzima snimač i strateški se raspoređujemo u pohodu na sakupljanje uspomena koje posjetitelje vežu uz ovaj prostor. Ostatak dana Tim i ja smo bili tim.

A u pretresanju uspomena naišli smo na sve i svašta, od svadbe do karmina, od Severine do kečera. Osoba A prstom mi pokazuje tajno mjesto gdje godinama skriva jaknu izbjegavajući garderobu, osoba B pokazuje ožiljak na čelu uz opis urezane priče, osoba C spominje zmije koje su se s nasipa zavukle u Močvaru za vrijeme praćenja Eurosonga, osoba D priča kako je “letjela” nakon zadnjih Trnjanskih kresova (uz to ponosno prilaže fotografiju, hvala), od osobe E saznajem kako je pišući svoju prvu glazbenu kritiku za Kulturpunkt, tu upoznala sadašnjeg supruga, osoba Ž me pak savjetuje da ako mi fali priča, slobodno izmislim neku, jer se sigurno dogodila. No, s obzirom na to da mi osoba F govori kako se na emo partyju pojavila osoba R kostimirana identično kao ona, preciznije kao frontmen benda twenty one pilots u spotu pjesme Stressed Out, a moja najbolja prijateljica da ima fotku sebe s tri ili četiri godine na kojoj Mario Kovač pozira kao da joj sjekirom razvaljuje glavu, mislim da se ipak radi o pričama kojima se ne bih tako lako dovinula.

Isti taj Mario Kovač scenarist je stripa Pogon i predrasude, koji su nacrtali učenici ŠPUD-a pod mentorstvom profesora Tomislava Tomića, a na čiju smo promociju banuli u Malu dvoranu Pogona. Naracija stripa prati suvremenu priču o nekadašnjoj tvornici Jedinstvo te njenim današnjim stanarima i susjedima (Damiru Bartolu Indošu, cirkuskom kolektivu Cirkorami te Močvari i Pogonu) promovirajući tako njene prostore i aktivnosti, ali i pomalo zapostavljen medij grafičke novele. Žanr je detektivski i stoga pogodan za iznošenje velikog broja informacija, a osim toga Kovač ističe kako i rezonira s imenom, ali i vizualnim identitetom koji kroz svoje noir plakate njeguje klub Močvara. U to se lako uvjeravamo bacivši pogled na zidove male dvorane, ovom prigodom ukrašenima izložbom plakata Jedinstvenih stanara. Svoju likovnost, nešto ranije u danu, upriličilo je i desetak osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji su u sklopu radionice stripa dobili zadatak da nastave račvati započeto u Pogonu i predrasudama i osmisle pozadinsku priču nekog od sporednih likova. Premda svi osebujni, titulu psihološki najprofiliranijeg zaslužuje fiktivni zaštitar Močvare zaposlen na ulazu ne bi li otplatio dugove nastale nakon što mu je propala firma odčepljivača za WC školjke.

Na kraju privatne istrage opskurne stare tvornice koja “vrbuje” mlade, protagonist stripa, detektiv Marvel Horvat, imat će dobre vijesti za zabrinutu majku tinejdžerice, a na istom tragu humorističnog portretiranja kontrapunkta između pojmova sigurno/nesigurno temeljena je i izložba Isječak Galerije SC, ured Baronice K Predraga Pavića koja nam se u tom trenu nalazi pod nogama, u velikoj dvorani Pogona. Radnog naziva Infiltracija, izložba evocira element zraka kao prapočela stvaranja reda iz kaosa, ali ovom prigodom izvrćući taj proces. Kovitlajući zrak tako unutar hiperrealne makete ureda voditeljice galerije SC-a stvara privid olujnog vjetra koji raznosi uredske predmete i papire, a rezultat ove diverzije je kaos kojeg umjetnik ostavlja za sobom u prostorima u koje inače nemamo uvida.

Izlazimo iz velike crne kocke, 14 je sati, a program se nastavlja pokusnom šahtofonskom akcijom Panika pod suncem u izvedbi Siniše Labrovića, Vilima Matule, Tanje Vrvilo i D. B. Indoša – otvorena proba izvedbe koja će se 5. i 6. rujna odigrati u Pogonu u sklopu projekta Šahtokultura. Tim ne zna što je Šahtofon. Ne čini mi se da će popraviti situaciju ako mu kažem da je to “opružni audio-video proto-instrument”. Vodeći ga u Parainstitut Indoš da mu pokažem odgovor, nisam slutila (a vjerojatno sam trebala) da otvaram Pandorinu kutiju. A što su zenitisti, tumbisti, panrealisti, Poljanski, Mohorovičić, Vučićević, Bručina, Slatina, Velika Kamešnica, Listovački potok? Četvorka buči, vrišti, jauče, a Tim se, poput djeteta koje se preplaši kad ugleda roditelje kako rade ono nešto što ne razumije, odlučuje sakriti u jedan od šahtofona. Metar kvadratni prostora brzo dosadi, a vijci, federi, opruge i malo biće s druge strane zovu na igru. Glasni su, interferiraju s izvedbom, dešahtofoniziraju, nije ih briga. Podsjećaju me na scenu filma D’amore si vive Silvana Agostija.

Neko vrijeme nakon izvedbe, kada se prostor već bio ispraznio, spontano se u Parainstitutu okuplja četvero izvođača, Tim i ja. Uslijedilo je sat vremena razgovora divno nepredvidive dinamike (osobni favorit ove proslave) za čije detalje nažalost nema mjesta u ovoj izvještajnoj formi, ali nadam se nekoj drugoj u budućnosti. Tim, vjerojatno jedina osoba na rođendanu (uz možda ono dijete koje je danas po prvi put potrčalo) nema pojma tko su Labrović, Matula, Vrvilo i Indoš pa lišen svake predodžbe o njima i njihovom dosadašnjem radu, a oslanjajući se na svoju aktivističku pozadinu, postavlja direktna, tek naizgled naivna pitanja. Otvoreno im priznaje da ništa nije shvatio za vrijeme izvedbe (citiram: Osjećao sam se kao u našem društvu – sjedim, sve se događa, ja ništa ne razumijem), pita ih o svrsi i utjecaju njihova djelovanja, njihovom odnosu prema nihilizmu, kako se osjećaju dok sviraju i o tome što misle kada ljudi, poput njega, odu usred izvedbe.

Konkretnost njegove znatiželje pokazala se veoma poticajnom za refleksivno grananje u najrazličitijim smjerovima, a između ostalog pojašnjeno nam je i osnovno pletivo današnje izvedbe. Inspiracija je crpljena iz lokaliteta Majskih poljana gdje će se, idejno, izvedba jednom i upriličiti. Mjesto je to koje je snažno pogođeno potresom na Baniji 2020. godine (zato Mohorovičićevi znanstveno-filozofski tekstovi o potresu) i mjesto gdje je odrastao zenitist Branko Ve Poljanski (zato tekstovi njegove zbirke Panika pod suncem). Dotičući se na ovaj način jugoslavenske povijesne avangarde lagano smo se probili i kroz hermetiku šahtofonske izvedbe, one koja je u otporu spram didaktike, u otporu spram smisla čime slama pitkost komunikacije. Tim je shvatio da je u redu da ljudi odu.

Taman negdje dok sam i ovu četvorku za kraj natjerala da podijele uspomene što ih vežu za ovaj prostor, na vrata Parainstituta provirila je starija gospođa razočarana što je propustila show, a ona doputovala s dalekog Črnomerca. Takvo što bi, jasno je svima, bilo nedopustivo pa je dobila ekskluzivu u obliku privatne izvedbe, a Tim i ja smo, budući da sad sve znamo pa je čarolija implodirala, nastavili dalje.

Potaknuta lakoćom kojom me moj novi prijatelj vodi kroz dan, ovaj put potpuno rasterećeno i besramno bacam komparatističke reference nazivajući ga današnjim Vergilijem, na što se on blago namršti pitajući zašto je vrganj. Tu negdje postaje mi jasno da je vrijeme spremiti snimač i ostatak večeri provesti bezbrižno – CirkoБalkana, Začarana Močvara i Ministarstvo psihodelije – hvala na tome! Obuhvatiti značaj ovog prostora, kao i 33 programa koja su se odvila kroz četiri dana rođendanskog slavlja, ionako nije bila moja ni mogućnost ni pretenzija. S tim u koštac uhvatile su se monografije Močvara i priča o URK-u, objavljena 2018. godine, i Od scene za scenu: 15 godina Pogona o čijoj smo skoroj objavi više saznali u petak, prvog dana rođendanskog slavlja. Sve što trebate znati, zapisano je tamo. Meni preostaje samo još nadodati najdražu vinjetu koju sam čula – crna mama maca koja noću pali sigurnosne alarme kluba zove se Tuđman, a mlade je okotila na stejđu Močvare.

Reportaža nastaje u sklopu projekta DKC live: Novi prostori zajednice, kulture i društvenosti koji provodi Mreža društveno-kulturnih centara.

Izložba Vidljive u Rijeku je stigla iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti gdje se od svibnja do listopada moglo razgledati radove ukupno 108 autorica različitih generacija i širokog raspona umjetničkih interesa i senzibiliteta. Projekt je potaknut podacima proizašlima iz istraživanja o zatupljenosti umjetnica u zbirkama, javnim prostorima i galerijama, te općenito na tržištu umjetnina gdje autorice uspijevaju doseći tek 10 % zastupljenosti. Izložba iza koje stoje ustanove iz Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika i Osijeka, za cilj je tako imala prikazati recentno stvaralaštvo umjetnica i osvijestiti nužnost za ravnopravnom vidljivošću i zastupljenošću autorica u muzejskim kolekcijama. Upitnika oko toga može li ovakav koncept ponuditi nešto više od promocije i prezentacije suvremene produkcije bilo je još za vrijeme trajanja zagrebačke izložbe, no s riječkom, reduciranom inačicom, ta su pitanja dobila i konkretnu artikulaciju.

O tome na koji način projekt adresira ulogu muzejskih institucija, koji su dometi institucionalne kritike i kako se institucije mogu mijenjati iznutra, govore kritičarka Miona Muštra te kustosice Ivana Meštrov i Ksenija Orelj.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana 31. prosinca 2023. na Radio Rojcu.

Ovim temama bavilo se i istraživanje koje je na inicijativu sindikata SKUPA od srpnja do rujna 2023. godine proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Sa sociologinjom Katarinom Jaklin razgovarali smo o ključnim nalazima istraživanja i važnosti osvještavanja radničke pozicije zaposlenih u kulturi i umjetnosti. O uvjetima u kojima rade i žive oni koji djeluju bez zaleđa organizacije ili institucije, više nam je rekla umjetnica Dina Gligo, članica Glavnog odbora SKUPA koja je podsjetila i na značajne uspjehe koje su organizirani samostalni umjetnici ostvarili u godini iza nas. 

Emisiju je uredila i vodila Marija Krstanović.

Naslovna ilustracija Ivane Pipal dio je Kulturpunktove serije ilustriranih refleksija, kroz koju vizualni umjetnici_e odgovaraju na aktualne programe i fenomene u kulturi.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana 21. prosinca 2023. na Radio Rojcu.

Marija Krstanović zabilježila je radionicu Popravimo zajedno Zelene akcije o kojoj je više rekao Eugen Vuković, a o dugogodišnjem programu Repair Cafea razgovarala je s Deborah Hustić iz zagrebačke Radione.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

S druge strane, upravo gruba i neizvjesna svakidašnjica samo je dodatno učvrstila potrebu pojedinaca za kreativnim ventilima pri čemu se koncept animacije, kao mjesta svemogućeg, pokazao idealnim utočištem za nekolicinu mladih filmskih zaljubljenika. Kako se doznaje iz razgovora festivalske direktorice Arbe Hatashi i filmskog kritičara Silvestra Milete, ta omanja grupa entuzijasta 2010. godine ujedinila se u zamisli da iz apsolutne nule napravi festival animacije u Peći na sjeverozapadu Kosova. Bez ikakvog organizacijskog iskustva slali su naokolo molbe animatorima ne bi li im ovi ustupili svoje filmove, projicirali ih na improviziranim konstrukcijama u parku, a prvih sedam godina sav festivalski rad bio je isključivo volonterski. Danas Anibar ima reputaciju odgovorne, inovativne i inkluzivne organizacije na međunarodnoj razini, a festival predstavlja jedno od najvećih kulturnih događanja u Kosovu kojem iz godine u godinu raste broj posjetitelja, aktivnosti i filmova.

Selekcija od šest kratkometražnih filmova predstavljenih u Pogonu donijela je zagrebačkoj publici recentnu produkciju nastalu u periodu od 2019. do 2022. godine. S obzirom na opisano stanje kosovske kinematografije, nedostatak animatorske tradicije i činjenicu da su skoro svi prikazani filmovi bili debitantski, svaki pokušaj njihova analiziranja i vrednovanja na razini tehničke izvedbe čini se nepotrebnim i nepravednim, dočim se puno prikladnijim i relevantnijim čini primijetiti kako dijele isti odnos prema izvanfilmskoj stvarnosti. Premda je animacija savršeno podložna za eskapizam, nitko od autora nije dao petama vjetra u novooformljenu utopiju, štoviše, svi se vrlo direktno konfrontiraju s društvenom stvarnošću pri čemu se trokut rat-mentalno zdravlje-patrijarhat našao u srži svih šest priča.

Animacija kao kulturni aktivizam

Prva dva prikazana filma – Oni koji se utapaju drže se za pjenu (2020.) Urtine Hoxhe i Mardhë (2021.) Flake Kokolli –  dolaze iz pera autorica koje se, premda rođene nakon rata, i dalje nose s njegovim sveprisutnim odjecima. Baš zato što se rata ne sjećaju iz osobne vizure, a o njemu stalno slušaju priče prestvarne da bi bile fikcija i prenepojmljive da bi bile stvarnost, animacija im je poslužila kako bi ga upriličile na svoj način. Obje su se pri rekreiranju oslonile na arhivski projekt Oral History Kosovo čija baza sadrži brojne audio-intervjue s građanima koji iz prve ruke pripovijedaju o ratnim traumama, a krajnji narativ oba filma je ratna emigracija sa ženskom figurom u središtu. Hoxhu je najviše nadahnula priča Oli Syle, aktivistice za ženska prava, pri čemu često nezapažen doprinos žena u ratnim vremenima odlučuje odraziti monokromatskim prikazom njezine svakodnevice u Prištini u jeku NATO-vog bombardiranja 1999. godine.

Kao jedinoj ženi u četveročlanoj obitelji, za Oli je (uvjetno rečeno) najsigurnije bilo da napušta kuću, pa je tako rutinski odlazila u nabavku namirnica dok su se ulice na tom putu iz dana u dan transformirale pod teretom bombi. Njezina uloga bila je zaštititi vlastitu obitelj, a to je najbolje mogla zadržavajući privid normalnosti: “Sjećam se da je bio četvrti dan bombardiranja, a bio je i Bajram. Napravila sam svoj uobičajeni bajramski ručak, pozvala muža i sinove za stol. Otvorila sam bocu vina i razveselila ih, natjeravši ih da obećaju da ćemo sljedeći Bajram opet biti u ovoj kući zajedno živi i zdravi. Nije bilo normalno piti vino za Bajram, ali u to vrijeme ništa nije bilo normalno.” Kokollina animacija je pak crpila iz životne situacije Beti Muharremi, žene u kasnim četrdesetima koju su srpske sigurnosne snage s obitelji protjerale iz doma prema graničnom selu Blace. Otkrivajući beskrajan krug okrutnosti na tom pojedinačnom putu, autorica stvara djelo koje zrcali širu sliku iskustava političkih izbjeglica obilježenu učestalom praksom njihove dehumanizacije od strane opresora.

Mentalnom zdravlju bili su posvećeni filmovi dvaju autora – N’korniz (2019.) Gezima Ramizija i Magnet (2022.) Arvana Berisha. Glavni lik N’korniza je običan (malo)građanin koji živi u kolotečini, krajnje je frustriran, konstantno pasivno agresivan, a kava mu je, kao i svakom drugom Kosovaru, neizbježan ritual. Ovom gunđalu nedostaje “klik” u glavi da bi shvatio da se stvari oko njega neće promijeniti ako i sam nije spreman na promjenu. Kako doznajemo iz razgovora, riječ o prvom kosovskom stop-motion filmu (jer ta je tehnika zahtjevnija od ostalih), a u njegovom podtekstu nalazi se kritika onoga što organizacija Anibara proziva kao žarišnu točku protiv koje ustaje; odnosno kako u svom manifestu ističu, misija organizacije je “posvetiti se razbijanju građanske apatije kroz kulturni aktivizam”. I Magnet se da navezati na ovo, ali i još jedno od Anibarovih načela, ono koje potiče da u njihovoj organizaciji filmove stvaraju mladi i da se filmovi stvaraju za mlade. Film je to koji pripovijeda o usamljenom dječaku čija je obitelj hipnotizirana ekranima svojih mobitela dok on kuje veliki plan kako da ih izbavi (je li u tome uspio, zagrebačka publika mogla je saznati na ovogodišnjem Animafestu u konkurenciji filmova za djecu u dobi od 11 do 14 godina). 

Suočavanje s patrijarhalnim nasiljem

Posljednji od tri tematska ugla bio je naročito upečatljiv, a problematizirao je patrijarhat i okoštalost njegovih nakaradnih vrijednosti unutar kosovskog društva kao i krajnje implikacije takvih svjetonazora – rodno uvjetovano nasilje i femicid. Shpija (2022.) Flake Kokolli priča je o fizičkim i imaginarnim granicama koje se priječe između mladih djevojaka i slobode izbora da napuste svoj dom. Kako ih ta četiri zida ne bi zdrobila, one prisilno igraju po pravilima te farse pri čemu utjehu nerijetko traže u stvarima koje ih posramljuju, zarobljavaju i trajno oštećuju. Ako jednom i dobiju priliku za osamostaljenjem, internaliziran osjećaj inferiornosti prati ih poput aveti, naviknute na mrak, one se počinju bojati svjetla. O najtragičnijem ishodu takve situacije pjeva Kona, pjesmu samoukog dua Wonderwaves koji čine Bajram Kafu Kinolli i Shpat Morina, ujedno i autor popratnog animiranog videospota.

Kona je objavljena 8. ožujka 2020. godine kada je postala dio pokliča revoltirane mase u prosvjedu protiv femicida na Kosovu. Prema tadašnjem izvještaju Ženske mreže Kosova, u razdoblju od 2017. do 2020. godine 74 žene ubijene su od strane partnera, pri čemu je sigurno da je ta brojka i veća ako joj pridodamo žene preminule naknadno od posljedica povreda i one koje zbog nasilja život okončaju suicidom. Od tada do 2022. godine (prema podacima koje je iznijela kosovsko-albanska političarka Albulena Haxhiu) ubijeno je još 66 žena, a Kosovo trenutno zgraža svirepost tri najrecentnija slučaja – muž koji sjekirom ubija svoju suprugu u Prištini, samo par dana kasnije bivši muž koji ubija tridesetpetogodišnju trudnicu pred samim porođajem ispred bolnice, te sin koji brutalno ubija svoju majku u Peći. Ove podatke važno je isticati, iznova i stalno. U toj maniri i dvojac iz Wonderwavesa iskoristio je javni prostor, i njemu prijemčivu audiovizualnu formu, ne bi li skrenuo pažnju na to koliko duboko su ukorijenjeni (time još i problematičniji) principi koji dovode do ovakvih raspleta. Kona je ime dobila po prirodnom žućkasto-zeleno pigmentiranom prahu (kod nas poznatijem kao kana ili hena) za kojeg se vjeruje da donosi sreću pa se po običaju nanosi u tri situacije: na vojnika prije odlaska u vojsku ili rat, na životinju koja će se žrtvovati Allahu i na mladu djevojku prije braka. Pročitamo li još jednom zadnju rečenicu, gotovo da ništa drugo ne treba ni reći. Takozvana Noć kane, svojevrsni ekvivalent djevojačke večeri, ceremonija je koja se odvija dan prije vjenčanja, a u kojoj se mladenku ocrtava kanom dok djevojke oko nje pjevaju turske tradicionalne tužaljke ne bi li ju rasplakale (suze, tobože, donose sreću).

Najpoznatiju od tih pjesama, Yüksek yüksek tepelere (u prijevodu Visoko, visoko u brdima), navodno je napisala petnaestogodišnja djevojka Zeynep. Ona se prisilno udala za muškarca čiji dom se nalazio na izoliranu brdu, a koji se s godinama propio i svakodnevno ju tukao dok je ona pjevušila pjesmu u kojoj tuguje za svojim krajem i najbližima koje nije vidjela od udaje. Prema legendi, seoske starješine na kraju su pozvale njezinu obitelj, a za vrijeme njihova posjeta teško bolesna Zeynep je preminula. Kona nastaje kao suvremena obrada ovih pjesama (s izraženim kritičkim odmakom spram njih), a najpotresnije sekvence su one ukomponiranih audiosnimaka gdje majka priča o zlostavljanju svoje ubijene kćeri te one u kojima se u crvenim kapljicama kane (krvi?) ispisuju imena devet žrtava koje dijele istu sudbinu. Osim što poziva na razmišljanje, još važnije, Kona eksplicitno poziva na djelovanje, odnosno ustanak i ujedinjenje svih žena.

Filmska upornost

Prikazani filmovi dio su programske razmjene u kojoj, uz Pogon i Anibar, sudjeluju još kulturni centar Magacin (Beograd), omladinski kulturni centar Abrašević (Mostar) i sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje), a sa svrhom cirkulacije kulturno-umjetničkih djela među organizacijama nezavisne kulture u regiji. Uzevši to u obzir, selekcija filmova čini se višestruko opravdanom s obzirom na to da redom progovaraju o temama nažalost i dalje relevantnima za ove prostore pri čemu ih obrađuju bez ikakva uljepšavanja i peglanja. Uz to, ova programska razmjena teži osnaživanju i povećanju vidljivosti organizacija nezavisne kulture što jednom festivalu marginaliziranog žanra nikada nije na odmak. Premda je Anibar danas relativno (pre)poznat u svijetu filmaša, njegov put do tamo bio je poprilično neuobičajen; nešto kao da su se i sami vodili za savjetom “oni koji se utapaju drže se za pjenu” koji protagonistica Oli dobiva prilikom emigracije u istoimenom filmu. Ta stara izreka u Olinom je slučaju značila da ukoliko se želi domoći inozemstva, pred srpskom se graničnom policijom treba pojaviti nonšalantna, ušminkana i odjevena u najbolju haljinu, a u Anibarovom primjeru pak da i laici, ukoliko pokažu smjelost da se zaogrnu improviziranim platnom i “nažicanim” filmovima, imaju šansu da isto tako uspješno prekorače granicu k međunarodnom statusu.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

“Naš cilj je, u vremenu snažnih i brzih vizualnih atrakcija, nagovarati na povratak koncentriranom slušanju. Baš kao što beba u majčinom trbuhu koncentrirano sluša svemir koji dopire izvana i u koji će tek biti rođena.”

Ovim riječima na webu RadioTeatra naglašen je imperativ njihovih nastojanja u vremenu u kojem su sva osjetila, više nego ikada, u nekoj vrsti hendikepa spram vida. U tom kontekstu u srijedu, 19. travnja, održana je slušaonica za odrasle pod nazivom Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica. U minimalistički uređenom interijeru okupila se šačica ljudi i pod vodstvom Pavlice Bajsić Brazzoduro uz rum i čaj preslušavala dokumentarne radiodrame (tzv. feature) zagrebačke škole. Radio, odašiljač, prijemnik – čovjek, govornik, slušatelj.

Kako i treba da bude, prvi na redu bio je rodonačelnik featurea na našim prostorima, gospodin Zvonimir Bajsić po kojem je RadioTeatar i nazvan. Ako se pitate tko je taj Zvonimir Bajsić na raspolaganju vam je link, ovdje stane tek da ugrubo kažem da je on književnik, redatelj i prevoditelj ili još grublje – u svijetu naš najnagrađivaniji i priznatiji radijski autor, kod nas rijetko spominjano ime. Slušali smo ulomke Praškog proljeća 1984., njegovog posljednjeg featurea kojeg se često naziva njegovim autorskim i ljudskim testamentom. U njemu se Bajsić vraća u Prag, grad u kojem je nekoć studirao, ne bi li u izaslanstvu berlinskog radija snimio kroniku istoimenog glazbenog festivala (barem mu je tako bilo naređeno). Ono što je on zapravo napravio jest da je pod krinkom te manifestacije suptilno, ali dovoljno jasno progovarao o potencijalu kulture kao oruđu otpora spram komunističkog režima tada još uvijek prisutnog na tlu Čehoslovačke. Koristeći svoju novinarsku privilegiju, inkognito je švercao magnetofon u riskantna i za javnost zatvorena područja te tako stvorio snažno angažirano remek-djelo. Ono je bilo do te mjere kontroverzno za to doba da ga Radio Zagreb (Bajsićev matični radio) nikada nije pristao emitirati te je prvi puta pušteno na Omladinskom radiju (kasnije poznatijem kao Stojedinica), ali tek posthumno.

Nakon formom (nipošto i sadržajem) klasičnijeg djela, uslijedila je Molitva Mladena Rutića klasičnijeg sadržaja (nipošto i forme). Riječ je o ars akustičnoj cjelini komponiranoj od velikog broja isječaka Oče naša snimanih na različitim dijalektima i u različitim prigodama diljem Hrvatske. Akustičkom igrom distorzira se ova dobro poznata molitva što rezultira hipnotičko-psihodeličnom cjelinom s efektom začudnoga. Na sličnom tragu eksperimenta čuli smo i Mir u školjkama bisere stvara Biserke Vučković, melankolično-melodičnu elegiju nastalu u ratno doba. Uz navedene, na repertoaru su se još našli Darko Tralić sa Zavjetima mora i Darko Rundek s Četvoricom u mraku, obojica skladajući svojevrsne himne – Tralić onu o mediteranskom mentalitetu snimanu na Komiži, Rundek onu o zagrebačkom podzemlju snimanu po svakojakim kafanama i haustorima. Kao epilog, važnim mi se čini  napomenuti kako sve navedene snimke (i more ostalih) pripadaju Hrvatskom radiju i ne smiju se raspačavati. Time je ujedno potonuo moj prvotni plan da poneke od njih uvrstim u izvještaj pa sve što mogu je reći da je šteta što ih više ljudi nema priliku čuti i zatvoriti paragraf tihom opaskom kako smatram da bi trebale biti javno dobro. 

Nego, da nastavimo u vedrijem tonu, prebacimo fokus na Dan radija Voćarska, svojevrsnu krunu cijelog projekta, točnije cjelodnevni event održan u subotu 22. travnja. Njegov bogato osmišljen program bio je koncipiran kao maratonska slušaonica na radiostanici kreiranoj specifično za tu prigodu. Kratak životni vijek stanice (od podne do ponoći), popraćen džinglom “Radio Voćarska je radio koji zrije”, mogao se pratiti putem online streaminga ili se moglo prisustvovati njegovom stvaranju na licu mjesta u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo je u improviziranom studiju na livadi ispod sjenica glavne konce vukla već iskusna i dobro uigrana ekipa – Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić, Dražen Krešić i Dalibor Piskrec. Pod “dobro uigrana” pritom ne mislim na njihov do-najtanjeg-detalja-isplaniran angažman već baš suprotno – smjelost da dopuste slučajnosti i improvizaciji da nagrizaju i time oživljavaju prethodno osmišljen programski kostur. Rezultat toga bio je pomalo retro ugođaj, onaj kad cijelom susjedstvu najaviš “mi nešto radimo pa navratite”, ljudi su dolazili i odlazili, raspored se pretumbavao, stvari su se odvijale simultano na više frontova, a usprkos svemu (ili baš zahvaljujući tome) radijski program bio je savršeno tečan. 

S obzirom na to da se uistinu događalo sve i svašta, preglednosti radi napustit ću kronologiju (i pretenziju da obuhvatim baš sve) te podijeliti program na onaj za djecu i na onaj za odrasle. Za one najmlađe glazbena pedagoginja Ana Ćorić organizirala je Glazbenu kuhinju (radioigru za bebe) i Brbljanje (zvučnu šetnju za bebe u kolicima) – dvije radioigre prevedene s Radiotelevizije Slovenija. Ako ste se kao neupućeni promatrač zatekli tamo imali ste za vidjeti rozu spužvu i desetak beba koje se u polukrugu valjaju, vrpolje, mumljaju i guguću na glazbene taktove, no ako niste ja i iole ste upućeni u tu scenu onda znate da djeca slušaju senzomotorički, a njihovo prostorno zujanje je dio aktivnog slušanja koje naknadno znatno utječe na njihov razvoj govora, sluha i fine motorike.

Za nešto starije male organiziran je radiofonijsko-kabaretski pub kviz pod vodstvom glumice Jelene Miholjević i glazbenika Mare Marketa (isti dvojac je nešto kasnije održao koncert) pa su djeca npr. naučila koja je prva rečenica izgovorena na hrvatskom radiju te da radiovalovi mogu putovati ne do Mjeseca ili Velike Gorice, već beskonačno (ukoliko ih nešto putem ne apsorbira). Uz to, djeca su također dobila priliku da sama kroje radijski program, a glavnu palicu preuzeo je Marin Bilić iz OŠ Remete kao radijski voditelj. Marin ima 11 i po godina, najdraža boja mu je plava, igra šah, ide na glumu i “u početku se malo sramio ali se nakon pola sata opustio”. Tako se i činilo; Marin je povodom Dana planeta Zemlje suvereno vodio intervju s ekologinjom Jelenom Radošević i prebirao isključivo po bitnim temama – zašto se lubenice kupuju kad nije vrijeme za njih, zašto nema jabuka bez pčela, zašto je preveliki uzgoj goveda loš za Zemlju te zašto u nekim dijelovima Kine nema kukaca. 

Za one (uvjetno rečeno) odraslije, tijekom cijelog dana paralelno se odvijalo tzv. NonŠalatno popodne gdje su u dvorišni studio sporadično kapali razni gosti koji su na ovaj ili onaj način vezani za Šalatu. Cilj je bio iz različitih uglova pobliže upoznati povijest i ambijent ovog kvarta koji se s vremenom od voćnjaka transformirao u elitni dio grada. Od susjede Šimić smo tako mogli slušati o znatnom porastu klasnih razlika i reperkusijama koje su one imale za cijelo susjedstvo. O šalatskoj Bijeničkoj cesti (poznatoj po Institutu Ruđera Boškovića i PMF-u) govorio je doktor kemije Marko Poštek naglašavajući njezinu važnost u popularizaciji znanosti, naročito u doba kada se granica između istine i mišljenja tako olako zamagljuje. Svoje mjesto u eteru dobili su i predstavnici mjesnog odbora, pročelnica za kulturu Grada Zagreba, ali i ostali provoditelji projekata u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici (kojeg je i Radio Voćarska dio), a s kojima su se telefonski razmjenjivala iskustva. 

Za sam kraj, izvedena je glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen Nine Bajsić i Kralja Čačka. Premda se njih dvoje nalaze u ulozi glavnih likova, može se reći kako je, u duhu cijelog dana, primarni protagonist zapravo sam medij zvuka pa bi se tako cijela predstava mogla komotno konzumirati i zatvorenih očiju, dapače ona na to nekako i poziva. Nakon izvedbe, prisutne je u dvorištu dočekala zakuska s kojom je otpočelo minglanje (rječnik neologizama kaže druženje ili časkanje), a posljednje sate Radio Voćarska preuzela je ekipa s Kradia, prvog privremenog i povremenog radija studenata Akademije dramske umjetnosti. Momci su dobili slobodu zaokružiti ovaj cijeli ciklus, a to su učinili kombinirajući nasnimljeni materijal (puštajući njihove standardne priloge poput Beogradskih kronika i Vex Populija) i spretno improvizirajući u duhu ležerne atmosfere koja ih je okruživala.

Kada se sve sumira, RadioTeatar je uspješno iskoristio različite potencijale zvučnog oblikovanja ne bi li s jedne strane povezao ljude, a s druge im pomogao da stvore intimna mjesta unutar sebe, čime je, premda pjesma Video killed the radio star odavno drži vodu, dokazao da vrijeme radija još nije prošlo. 

S obzirom na to da sam propustila edukacijsku šetnju kvartom koju su dan ranije vodile Antonija Komazlić i Petra Đukić, moje žitnjačko iskustvo započinje pokaznom radionicom vrtlarenja. Naša učiteljica je gospođa Ana Martinec, dugogodišnja vrtlarica i poljoprivrednica do čije kuće, omeđene sa šest tisuća kvadrata velikom parcelom, dolazimo prelazeći cestu. Dočekuje nas nasmijana na svom trijemu, okružena stablima marelice, jabuke i trešnje, a pri prvim riječima (“Ja sam Ana, ali ako susjedi budu tražili Ankicu – to sam isto ja”) hvata je kašalj jer, kaže, osim sa psom nije puno pričala danas. Ana se udala u Žitnjak gdje je sa svojim sada pokojnim mužem nakon posla obrađivala zemlju, a plodove bi potom distribuirali po naselju ili bi ih svekrva prodavala na placu. Nejasno joj je što, pod milim bogom, mi mladi danas radimo po pet sati u kafićima (kad ionako više ne znamo razgovarati) i s našom generacijom se nipošto ne bi mijenjala. Oni nisu plandovali, tek rijetko bi si dozvolili da odu u kino, grle se i pijuckaju vermut. Dok iz vrta čupa sadnice blitve za komunalni vrt Atelijera, a mi plijevimo “smrdljivi drač”, priča nam o povijesti ovog kraja, dok je Žitnjak još bio selo. Sada je malo starosjedioca, zemlja se više ne obrađuje jer “pomrli su ljudi, nema više tko”, a poslijeratni doseljenici uglavnom dižu katnice s dvorištima velikima tek toliko da u njih stane auto.  

Nakon što smo dobili pokoju mudru riječ i sadnicu, odlazimo s Anom do Atelijera gdje prema njezinim naputcima sadimo blitvu, luk, salatu, mrkvu, peršin i četiri sorte cvijeća. Kako saznajem iz najavnog teksta, ideja iza ovog dijela programa jest uzgojiti plodove koji će se, kad za to dođe vrijeme, objedovati na otvorenjima izložbi i ostalim događanjima. Osim same logistike, tj. manjka prehrambenih dućana u blizini, ovaj čin još važnije rezonira s duhom nekadašnje žitnice grada, najveće planirane zagrebačke zone nazvane prema svojim žitorodnim površinama. Dakle, ovdje se odnos između nomena i omena doima poprilično samorazumljivim. No ispostavilo se da to pravilo ne vrijedi kada na omanjem komadu zemlje u rad upregnete generacije međusobno udaljene pola stoljeća. Tako kad baka Ana kaže “guzica dolje, glava gore” misli na poziciju luka pri sadnji, a “ako stisneš srce, glavica ne može rasti” nije patos ozeble duše već savjet za bolje rascvjetavanje salate. Uostalom, da se manim jalova posla, jer opire se njezin šarm “crno na bijelo” formi, prilažem par audio snimki (naravno, uz Anino dopuštenje, jer ona je “samo istinu pričala”).

Ode Ankica jest’, a mi odosmo kuhat’ s kulturnom antropologijom Reom Drvar. Njezina baka je Kolumbijka koja se po udaji preselila u Karlovac, a kako nije poznavala hrvatski jezik sa svekrvom je komunicirala kuhajući. Najvelebnijim izdankom te sinergije ispostavile su se štrudle. Njihov recept usmeno kola kroz generacije Reine obitelji, pri čemu svatko ima vlastitu “herezu” oko tijesta, a svake godine odabire se “štrudla godine” (ove godine čestitke idu Ani, ujakovoj partnerici). Preko kuhinjskog stola AŽ-a ljudi sada razvlače tu drevnu smjesu tekućine i brašna, ja od gladi i mirisa nadjeva padam u trans i opsesivno slikam ruke u dodiru s hranom. 

Za to se vrijeme u atriju, zahvaljujući Petri Pavleki, odvija razmjena i prodaja sjemena za nadolazeću vrtlarsku sezonu. Petra je voditeljica Društvene banke sjemena ZMAG-a u kojoj se okupljaju sjemenari i hobisti, točnije svi poljoprivrednici koji djeluju na područjima biodinamike, permakulture, ekološke ili regenerativne poljoprivrede. U fokusu uglavnom imaju autohtone stare sorte, ali u zadnje vrijeme priliku daju i dobro udomaćenim sortama koje su se pokazale otpornima na klimatske promjene. Kako saznajem od organizatora, uvrštavanje ove aktivnosti u program bio je način otvaranja prema zajednici i poziv lokalcima da se upoznaju s radom Atelijera, ne samo kao mjestom produkcije i konzumacije umjetnosti, već i razmjene u širem smislu tog značenja.  

Ipak, prije nego što bi došljaci uopće dobili priliku udomaćiti se u atriju, neizbježno su morali proći kroz predvorje u kojem ih je dočekivao čopor golih debelih namrgođenih ćelavaca. Riječ je o trenutnoj izložbi (namjerno) stereotipnog naziva Stereotipi Margarete Lekić, čiji postav nam je približio voditelj Galerije AŽ Bojan Krištofić. Svojim vodstvom uspješno je rasplinuo uvijek prijeteću mistifikaciju apsolutno svega što se nađe na postolju, a na slično upućuje i popratnim tekstom izložbe: “Jer to je ono što stereotip jest – viđenje života kušanjem tek jedne njegove kriške. A ovi ćelavci su ih pojeli puno, jako puno. Zašto im to ne priznati i promatrati ih onakve kakvi neizbježno jesu – nepovratno potrošna i beznadežno živa ljudska bića?” Gledam ih i oni više nisu satiričan prikaz konzumerističkog društva, bome ni suvremeni avatari Pantagruela, naprosto se nikome ne rugaju; oni su goli, debeli, namrgođeni i ćelavi. Opiru se svakom narativu, a naročito su nervozni kada im se netko približava sa psihoanalitičkim alatom iza leđa. Oni su rukotvorine bez puno predumišljaja i traže ruke koje će ih, isto tako, bez puno predumišljaja pogladiti po ćeli. 

Primaklo se 19 sati, šušur je u punom zamahu, neki Pavle negdje pije vino em rakija dok u atriju ZborXop izvodi tradicionalnu etno glazbu sa šireg područja Balkana. Započinjem razgovor sa starijim muškarcem koji se drži po strani, ne sjećam se više kako, ali vjerojatno žicajući upaljač. Kaže mi kako je u prostorima Atelijera nekoć bila škola koju je pohađao i da ga ne vežu lijepe uspomene, prvenstveno zbog “odgojnih” metoda koje su se koristile. Izvedba zbora i atmosfera malo ublažuju sjećanja koja za njega nose ti zidovi, ali ne poznaje nikoga pa se osjeća pomalo zaglavljeno u ulozi pasivnog promatrača. Još par rečenica i shvaćam da je on kipar kod kojeg se po programu ovog događanja sutra ide u posjetu – koju ću morati propustiti jer radim u to vrijeme. Pozivam ga da sjednemo na kauč u hodniku i kratko popričamo ne bih li mogla uvrstiti pokoju o njemu u izvještaj.  

Darko Pondeljak samouki je kipar iz Petruševca. Njegovo dvorište prepuno skulptura slučajno je ugledao voditelj galerije Bojan dok je biciklirao tim zabačenim krajem, a naknadno su mu koautorice programa Maja i Jelena ostavile poruku na vratima s brojem mobitela i porukom “molim vas nazovite nas”. I tako je on sad tu. Darko se 12 godina bavio cinkografijom u Vjesniku, a nakon što je ostao bez posla hvatao se svega i svačega (često uz komentare poslodavaca da je prestar da započne nešto raditi), da bi na kraju završio delajući u skladištu u kojem će uskoro dočekati mirovinu. U periodu “svega i svačega”, razmišljajući kako da si osigura egzistenciju, počeo je izrađivati skulpture od drveta. Iskopao bi panj iz zemlje, osušio ga, okrenuo naopačke i obrezivao korijenje nastojeći ne izgubiti razgranatost organske strukture. Kaže, bila je to umjetnička suradnja prirode i njega, svakom po pola zasluge.

U početku je bio zadovoljan i uspio ih prodavati, ali nakon više neugodnih iskustava u kojima nije bio plaćen za obavljen posao, stavio je ključ u bravu, ostavio oko 150 panj-figura da zjape u njegovoj sobi i otišao u skladište. Sklon umjetničkom izražavanju, nastavio je u slobodno vrijeme mozgati i “kemijati” s mogućnostima likovne artikulacije. Aha-efekt zatiče ga prije šest godina u momentu kada je ugledao bauštelce kako postavljaju fasadu od stiropora. Od tada su njegova after hours svakodnevica (kada mu to lijepo vrijeme dozvoli jer nadstrešnicu u dvorištu nema) postali stiropor koji uzima od građevinara ili mu nabavljaju prijatelji, žica i ljepilo za pločice u vlaknima. Dakle, kako to već zna biti s umjetničkom oblašću, materijalna uvjetovanost i oskudica kao pokretačka sila primorale su Darka da se, iznalazeći jeftinije načine rada, posveti originalnijim načinima kreacije. Pri svemu tome, on ne samo da nije akademski obrazovan, već je i na Vi s mobitelom i internetom, kaže “svađa se s tipkama jer imaju svoju volju”. Za njega je stvaranje prirodno stanje, nužnost, a svojih 20-ak skulptura napravio je bez ikakve skice dopuštajući samom procesu da ih profilira do kraja.

Ipak, da ne otkližem u romantiziranje, biti kipar bez ateljea i galerije gruba je rabota. Premda svaka figura zahtijeva mnogo sati muke i truda, jednom kad je zgotovljena, ona nema gdje nego završava u dvorištu ili improviziranom “parku skulptura” ispred kuće gdje se potom na nju hvataju lišajevi, izbija hrđa, po njoj divljaju djeca, a nekolicinu njih su susjedi i namjerno i nenamjerno polupali. Zaboravljajući na njegov sukob s tehnologijom, pitam Darka da mi pokaže slike na što me srdačno poziva sutra u Petruševec. Radim, ne mogu, pozdravljam ga i želim mu sve najbolje.

Atmosfera je goruća, ali ja se gasim, odbijam odlazak na nečiji rođendan i povlačim se doma. Guglam Darka tražeći njegove radove, ali nigdje ni slova o njemu, nigdje ni piksela njegovih skulptura. Polusan napada moju svijest i savjest, san pravednika kao Mora stoji pokraj kreveta i zna da znam što mi je činiti, on samo neumoljivo na to upozorava. Više to nije bila stvar izbora; ujutro tražim zamjenu u smjeni (hvala Sara), uzimam fotić od cimerice (hvala Ema) i junački jurišam u Petruševec. E pa, nisam “vele” ni u fotografiranju ni u pisanju, ali volim vjerovati da znam što je vrijedno dokumentacije. Žao mi je Darko, nije baš nešto, ali je bar nešto. 

Žitnica umjetnosti na rubu grada, kako saznajem kroz razgovor s organizatorima, svojevrstan je nastavak prošlogodišnjeg projekta Arhiv Žitnjak u pokušaju daljnje kontekstualizacije AŽ-a iliti “Centra periferije” u prostoru i vremenu. Dok se prvi dio bavio istraživanjem povijesnog značaja ovog lokaliteta i tako vertikalno produbljivao povezanost s njim, trenutni program radi na horizontalnom umrežavanju, odnosno pokušava familijarizirati lokalno stanovništvo s djelovanjem AŽ-a. Kako bi susret tih dvaju ploča prošao bez podrhtavanja, sve sprovedene aktivnosti bile su usklađene sa žitnjačkom tradicijom i nastale su u suradnji sa susjedima i kulturnim radnicima iz četvrti Peščenica-Žitnjak.

Premda suživot bez komunikacije može opstati, on nije naročita radost. Neka baka Cvijeta s početka teksta podsjeti na to koliko je malo suvislog dijaloga potrebno da hajduk postane umjetnikom, a još koji susret i ponešto više dijaloga pa će, vjerujem, i “oni tamo (čudni, ali blagonakloni) umjetnici” postati radnicima. Žitnjački program dokazuje kako je simbiotski sklad na periferiji moguć i poželjan, pri čemu je jasno da je ovo tek prvi korak, a značajniji progres će nastupiti samo ukoliko se na njemu nastavi temeljito i sustavno raditi. Cvjeta je inače pozvana da dođe na razmjenu sjemena, ali kaže “ne treba to njoj, ona već sve sjeme ima”, a obećana joj je i pjesma za rođendan u izvedbi Zborxopa, ali nije došla. Malo po malo; svoju ruku s peršinom je ispružila. 

P.S. Kipar Darko još nikada nije dobio priliku izlagati svoje radove u nekoj galeriji, a želja za tim mu je velika. Nek Mora sad progoni nekog drugog!

Jedna takva, pod nazivom Kako pamtimo otpor? – Reprezentacija antifašističkog otpora (1941.-1945.) u javnom prostoru Zagreba, održana je u srijedu, 14. prosinca u prostoru Muzeja grada Zagreba (uz mogućnost online praćenja), uz moderaciju povjesničara Saše Vejzagića. Izlaganju triju gostujućih stručnjakinja prisustvovalo je 40-ak zainteresiranih, mahom predstavnika struke, akademske zajednice, kulturnih, umjetničkih i povijesnih institucija, no predstavnici nadležnog odjela pri Ministarstvu kulture nisu se odazvali pozivu. Panel je za cilj imao kritičko promišljanje trenutnog i potencijalnog diskursa institucionalne i izvaninstitucionalne reprezentacije antifašističke borbe u Zagrebu kroz osvrt na tri razdoblja: do raspada SFRJ-a; period unazad 30 godina do danas; te budući razvoj.

Nedavno umirovljena povjesničarka Nataša Mataušić iznijela je glavne umjetničke, metodološke i političke postulate Muzeja revolucije naroda Hrvatske u kojem je radila kao kustosica od 1984. godine, a koji je za vrijeme SFRJ-a bio smješten u Meštrovićevom paviljonu. Opisala ga je kao kompleksnu ustanovu koja je u svom sastavu imala još tri memorijalna muzeja i niz dislociranih izložbi te se bavila razdobljem Drugog svjetskog rata i socijalističke izgradnje uz učestalo nadilaženje tih vremenskih okvira i tematskih cjelina. Ipak, unatoč relativno dobroj posjećenosti, početkom 90-ih muzej zahvaća ista sudba kao i brojne  spomenike, ulice, trgove i ostalo, što su gotovo preko noći proglašeni nepoželjnima. Godine 1991. na sastanku Muzejskog vijeća donesena je “gotovo stihijska odluka” o njegovu integriranju s Povijesnim muzejom Hrvatske u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Hrvatski povijesni muzej, koji je kao takav ostao raditi do danas. Kako navod Mataušić, velik dio zaposlenika ostao je bez posla, spomen-kuće prenamijenjene su u dječje vrtiće, a sam postav utopljen je u drugu megalomansku instituciju koja pokriva 13 stoljeća hrvatske povijesti i rijetko pronalazi prostora za tako specifično razdoblje kao što je period 1941.-1945., a kada ga i pronađe, redovito je to uz poštenu dozu (auto)cenzure. Na taj je način, zaključuje, Zagreb – koji je istovremeno bio središte jedne fašističke para-države i žarište jednog od najrazvijenijih, najslojevitijih i najmnogoljudnijih pokreta otpora u tadašnjoj Europi – ostao bez odgovarajućeg mjesta njegovog obilježavanja. 

Aleksandra Berberih Slana, novoizabrana ravnateljica Muzeja grada Zagreba, svoje izlaganje usmjerila je na predstavljanje otpora u postjugoslavenskoj sjeveroistočnoj Sloveniji, predjelu u kojem je posljednje desetljeće vodila Muzej narodnog oslobođenja Maribora. Bio je to jedini muzej u Sloveniji koji je i prije raspada Jugoslavije u svom nazivu nosio termin “oslobođenje” (dok su ostali pak bili muzeji revolucije) i jedini koji je zadržao svoje ime do danas (dok su oni revolucije postali muzejima novije povijesti). Stanje koje je zatekla kada se tamo zaposlila 2006. godine, kako kaže, nije bilo obećavajuće – teme Drugog svjetskog rata bile su izuzetno nepopularne, sve manje i manje posjetitelja dolazilo je na izložbe, a više ih nisu posjećivale ni školske grupe kojima se izmijenio kurikulum. Kako bi učinili građu atraktivnijom odlučili su je prilagoditi mlađim generacijama pa su zaposlenici formirali novi stalni postav koji se udaljava od prikaza stradavanja i usmjerava na ljudska prava, odnosno gubitak istih te na osobne ispovijesti stanovništva Maribora i okolice. Fokusirajući se na odgojno-edukativni potencijal izložene materije, iznova su privukli razne obrazovne institucije, štoviše, proširili su opseg zainteresiranih pa su sad uz povjesničare privlačili i, primjerice, sociologe i filozofe.

Dakle, za razliku od Hrvatske, zaključuje Berberih Slana, u Sloveniji se uglavnom nisu zatvarali muzeji posvećeni NOB-u, nego su se transformirali ne bi li zadobili ruho prijemčivije za mlađe naraštaje. Ovakav pozitivan primjer iz prakse zasigurno ulijeva određen optimizam da su slični modeli primvjenjivi i u našoj sredini. U tom vidu će naročito zanimljivo biti pratiti njezino rukovodstvo muzejom koji se po mnogočemu razlikuje od njezinog prethodnog radnog mjesta, a koji je zadnjih godina bio meta kritike dijela javnosti upravo zbog problematičnog odnosa spram NOB-a. Prema njezinom navođenju, u Muzeju grada Zagreba i dalje se adekvatno čuva relevantna građa, no problem je što se kustosi već desetljećima njome ne bave sustavno što znatno komplicira potrebnu reaktualizaciju.

Posljednja je izlagala Sanja Horvatinčić, znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, koja je raspravu podigla na konceptualnu razinu osvrnuvši se ponajprije na sam naziv tribine, upozoravajući na to da muzeji nisu javni prostor – prostor koji je inače najpogodniji za progresivne prakse – kao što su, primjerice, Trnjanski kresovi čijim vizualom je i najavljena tribina na Facebooku. Nadalje, važnim je smatrala prisjetiti se socijalističkog razdoblja budući da se upravo tada uspostavlja kultura sjećanja na NOB. Shodno tome, istaknula je, i njegova suvremena reprezentacija nužno je obilježena marksističkim viđenjem prošlosti koje Drugi svjetski rat prati kroz liniju klasne borbe, narodnog oslobođenja i revolucije. Diskrepancija tadašnjeg i trenutnog vrijednosnog suda indicira da je za suvremeni okvir ključno preispitati moguće načine revitalizacije postojećih mjesta sjećanja, odnosno zapitati se čega se mi to sjećamo kad se sjećamo antifašističkog otpora i koju svrhu zadržavanje na takvim temama ima danas. Horvatinčić tako podsjeća da je velik dio spomen ploča (barem onih koje nisu uklonjene) posvećen diverzijama, nečemu što bi se u današnjem duhu olako izjednačilo s terorističkim činom. Kako se onda pozitivno sjećati antifašističkog pokreta koji je bio radikalna praksa kontra jednog zločinačkog režima i kako to pomiriti s današnjom idejom ljudskih prava? Upravo nelagoda koju izazivaju ovakva pitanja upućuje na i dalje prisutnu, političku potentnost antifašističkog nasljeđa, zaključuje Horvatinčić.

Prema tome, izuzetno je važno ne samo obnoviti neki objekt ili sačuvati neki predmet, već promisliti kako ispravno posredovati njihov implicitan ideološki potencijal. U tom smislu muzeji revolucije nalaze se u poprilično nezavidnoj poziciji s obzirom na to da je muzealizacija revolucije oksimoron po sebi. Praksa je to koja neizbježno proizvodi fetiš, odnosno, tvrdi Horvatinčić, neku vrst konzumerističkog odnosa spram objekta koji je, u pokušaju da obrani antikapitalizam, posredovan nužno kapitalističkim principima. Alternativni pravac koji izmiče klasičnim vizijama konzervativnijih muzeja i njihovoj političkoj uvjetovanosti, Horvatinčić vidi u izvaninstitucionalnim praksama pri čemu posebno ističe digitalnu platformu Kartografija otporate BLOK-ov Muzej susjedstva Trešnjevka koji osvještava da nisu sve kolekcije još u muzejima, odnosno da se “imaginacija prošlosti gradi svime oko nas”. 

Za kraj, zanimljivo je bilo čuti različite stavove izlagačica po pitanju treba li u Zagrebu uopće osnovati novu muzejsku instituciju orijentiranu na otpor. Mataušić smatra da je takva inicijativa nužna s obzirom na to da je gotovo svaki deseti stanovnik Zagreba (od njih tada 280 000) bio na neki način sudionikom antifašističke borbe. S druge strane, gradovi s mnogo skromnijim pokretom otpora (poput Berlina, Amsterdama, Bruxellesa, Osla, Narvika i brojnih drugih), obilježavaju ga mnogo više nego mi. Uz to, kako kaže, nije za pretpostaviti da će se drugi muzeji usuditi baviti tako “skliskim terenom”, pogotovo ne oni koji su dijelom apologetski nastrojeni prema ustaškom režimu.

Berberih Slana drugačijeg je mišljenja. Osobno je protiv otvaranja novih antifašističkih muzeja, prvenstveno zbog ekonomskih razloga (ni oni trenutni nisu dobro zbrinuti, a financije je, kaže, najbolje usmjeriti u podupiranje postojećih projekata i institucija koji su spremni otvarati takva pitanja), ali i zbog činjenice da ima toliko dilema u suvremenoj povijesti da bi orijentiranje na nešto toliko specifično bilo pomalo suvišno. Horvatinčić se, s treće pak strane, slaže da postoji manjak reprezentacije, ali smatra da je upitno treba li njega rješavati otvaranjem muzeja. Odnosno, ne brine ju hoće li ta tema biti zastupljena u neoliberalnom (van)institucionalnom prostoru jer je očito da ona jest privlačna, time i profitabilna, već ju brine kako će ona biti komunicirana. To je pitanje koje prema njoj nema niti treba imati konsenzus, odnosno ono mora biti u stalno otvorenom dijalogu unutar kojeg priželjkuje ponešto kontroverznije teme i promišljaje o načinu povezivanja minulih borbi s onima suvremenog društva. 

Izložba Prolazi vremena: Haustori i stubišta Donjeg grada, autorica Mirande Herceg i Ksenije Jurinec, još je jedna suradnja ovog tandema vičnog terenskom istraživanju zagrebačkih lokaliteta. Ovaj put za temu izložbe odabiru donjogradske haustore i stubišta, objekte za koje su vezane privatno, kao stanovnice navedene četvrti te profesionalno, kao dizajnerice koje zanima oprema javnih i zajedničkih prostora. Kroz interakciju sa stanarima višestambenih zgrada, autorice dokumentiraju njihovu razinu svijesti o značaju dijeljenih stambenih interijera koji pritajeno formiraju osjećaj pripadništva određenoj mikro-zajednici, te što im uopće predstavlja takva vrsta baštine smještena na granici javnog i privatnog.

Kroz postav otvoren do 30. prosinca u HDD galeriji provela nas je multidisciplinarna dizajnerica Ksenija Jurinec. U emisiji je korišten zvuk eksperimentalnog filma Hotel za pse (2007.) Mirande Herceg.

Donjogradski haustori i stubišta polazna su točka za niz pitanja objedinjenih u anketi u kojoj autorice istražuju moguća praktična rješenja sve kompleksnijih problema koji nas okružuju te vas stoga pozivaju da ispunite anketu i uz odgovore na pitanja predložite i potaknete rješenja.

Snimila: Marija Krstanović
Fotografije: Ksenija Jurinec

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Kodirani prostori projekt je koji naziv nosi prema poimanju prostora kao entiteta koji, uz fizičku dimenziju, podrazumijeva i niz kodova, tekstova i značenja koja su u njega upisana. Shodno tome, on se bavi zaboravljenim izlagačkim prostorima i iznova ih ucrtava na zagrebačku mapu, ne kako bi ukazao na njihove manje ili više poznate lokacije, već kako bi kreirao vizualno uporište pri rekonstrukciji tadašnjih datosti i problematika koje su posljedično odredile i suvremene umjetničke paradigme. 

Kako bi se izbjeglo recikliranje faktografije i dobio razrađeniji uvid u samu atmosferu kulturnih zbivanja, ali i izbjegla mistifikacija prošlih vremena, fokus je stavljen na osobne narative. Građa je prikupljana pomoću intervjua provedenih s ključnim akterima_icama tadašnje alternativne scene, među kojima su umjetnik Boris Cvjetanović, umjetnica Vlasta Delimar te kustos i voditelj Instituta Tomislav Gotovac Darko Šimičić koji su se pridružili predstavljanju projekta u Booksi. Kroz opušten razgovor prisjetili su se dragih prijatelja, kolega i njihovih brojnih okupljališta s posebnim simpatijama spram Podrooma, Prostora PM, Haustora i napose Voćarske 5, gdje je Delimar stanovala i s partnerom Željkom Jermanom tiskala samizdat Maj ’75, primjer umjetničke samoorganizacije i autonomije čija je izrada nerijetko poprimala elemente happeninga. 

Evocirajući ovu i ostale slične prakse, gostujući umjetnici isticali su kako su njihova djela prije svega produkti spontane pobune koja se tek s vremenom i kontekstom artikulirala kao umjetnost, odnosno, riječima Cvjetanovića: “Svoja djela radili smo poput disanja, kasnije se to pretvorilo u kojekakva veličanja.” Kada se potonjem pridruže poteškoće arhiviranja preddigitalnog doba (“nismo htjeli trošiti na filmove jer smo računali da je to toliko-i-toliko piva”, kaže Delimar), razvidno je da je svakako riječ o vremenskom periodu čiji akteri mogu još mnogo toga podijeliti s mlađim generacijama. 

Upravo zato sudionici_e projekta Kodirani prostori za polazišnu točku uzimaju perspektivu vlastite generacije koja je odrastala kasnih 1990-ih i ranih 2000-tih godina, i za koju se ne podrazumijevaju stvari o kojima se često ne priča “jer se podrazumijevaju”. Također, koliko god banalno zvučalo – stvari je neprocjenjivo važno zapisati. Vođene Šimičićevom mišlju o tome da se hrvatska konceptualna umjetnost može svesti na A4 format i lošu fotografiju, sudionice projekta predstavile su i publikaciju kojom odaju počast spomenutom formatu. Naime, knjižica je sastavljena od popratnih tekstova vezanih za sedam važnih lokacija, a u središtu je uvezena koncem kako bi se s novim pričama mogli dodavati novi svesci. Uz to, jednom kad se ukloni konac, papiri se mogu presložiti da čine mapu obrađivanih lokacija koje sadrže QR kodove (isti su postavljeni i na spomen pločicama na stvarnim lokacijama). Jednom skenirani, oni vode na web portal projekta čiji je rad službeno započeo na dan predstavljanja u Booksi, a zamišljen je kao baza podataka koja će se nadopunjavati na tjednoj bazi i tako duh nekog drugog vremena očuvati u ruhu ovog.