Ples u njemu zauzima rubnu poziciju samim tim što za sobom ne ostavlja predmete koji bi se mogli sačuvati, a nezavisna plesna scena još i više, jer iza nje ne stoji institucija koja bi brinula o njezinu tragu. Takvi uvjeti otežavaju jednostavan pristup materijalu, kao i njegovo sabiranje, pa arhivski rad na izvaninstitucionalnoj plesnoj sceni zahtijeva novi pristup umjetničkim praksama i njihovoj povijesti. Sva je sreća da se ta pitanja posljednjih godina otvaraju sve češće, između ostalog i u okviru Antisezone.

Program Antisezone uvelike se oslanja na umjetnice i umjetnike koji se u kontekstu suvremenih istraživačkih praksi bez velikih očekivanja, a s pregršt volje prepuštaju neodređenosti, intermedijalnosti i kopanju po zanemarenim slojevima prošlosti. Tako je u sklopu Koreografske konvencije u studenom 2024. u MSU-u postavljena izložba Ples, otpor, (ne)rad, nastala iz višegodišnjeg arhivskog rada regionalnog istraživačkog tima okupljenog oko Nomad Dance Academy, a prikazana je i predstava Igora Koruge Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom, u kojoj beogradski plesači starije generacije uspostavljaju svojevrsni arhiv u pokretu. 

Na sličnom tragu, u sklopu najnovijeg, trideset i prvog bloka programa Antiprostorna, 26. rujna u Studiju Načeta u Frankopanskoj ulici u Zagrebu predstavljen je i rad dramaturginje spomenute predstave i arhivistice Milice Ivić. U njemu Ivić izlazi iz okvira klasične pozornice povezujući ples i koreografiju s arhivom i poviješću, naglašavajući kako je “posebno zanima sve što je povijest plesa koja ne dolazi iz neke jasne pozicije za čim već tragamo”. U predavanju Pop kultura kao skriveni centar plesne kulture zaigranost svog pristupa odlučila je prezentirati smještajući arhivski rad na estradnu scenu.

Ivić ističe kako je često mišljenje u Srbiji, a i drugim zemljama regije, da ako u njenoj povijesti nema velikih koreografa, plesnih i scenskih predstava, da povijest suvremenog plesa ni ne postoji. Upravo suprotno, pokazuje nam da je ples u svakom trenu povijesti bio prisutan, i to u najrazličitijim formama. U kontekstu Srbije 1970-ih i 1980-ih godina primjere ne treba tražiti po arhivima, već je dovoljno otvoriti YouTube na kojem su nam dostupni u samo jednom kliku.

Oliver Mandić u dragu, art-rock, glamur i camp estetika te koreografske točke ukomponirane u nadrealističan svijet u emisiji Beograd noću, dio su tog neistraženog nasljeđa koje potvrđuje da se ples uvelike odvijao i u takvim, često manje vrednovanim formama televizijskog programa. No, upravo su u tim formatima dugih i zabavnih noćnih emisija mnogi plesači tog vremena gradili svoju karijeru.

Provodeći polustrukturirane i strukturirane intervjue u suradnji s ranije spomenutim plesačem, koreografom i antropologom Igorom Korugom, Ivić je odlučila dio svog arhivskog rada na suvremenom plesu u regiji posvetiti plesačima tadašnje scene koji su sudjelovali u najrazličitijim plesnim praksama. Primjerice, članovi vrlo uspješne avangardne trupe Teatar Signum iz 1980-ih i 1990-ih godina paralelno su radili u stalnim institucionalnim i neinstitucionalnim angažmanima, kako u kazalištima, tako i u spomenutim TV emisijama.

To su često bili plesači bez klasičnog akademskog obrazovanja koji su se morali zadovoljiti statusom estradnih umjetnika kojima je televizijski rad bio ozbiljan izvor prihoda, ali često i izvor srama (posebice u primjeru ekstra estradne Folk Parade u kojoj su mnogi od njih sudjelovali). “Okaljani” zabavljačkim karakterom takvih koreografskih i plesnih angažmana mnogi su od njih donedavno bili osuđeni na zaborav.

Premda je pop kultura u najširem smislu na kulturnoj sceni oduvijek zauzimala niže mjesto u kulturnoj hijerarhiji, smatrajući se junk foodom za široke mase, plesni medij tu ima posebno nezahvalnu poziciju. Dok ćemo danas lako naći i rado pogledati blockbuster iz 70-ih, posjetiti pop-art izložbu iz 50-ih ili poslušati šlager iz 60-ih, estradne plesače iz 80-ih možemo jedino slučajno otkriti, kao u spotu Nade Topčagić u kojem pjeva: Oj, Mihajlo, slušaj bre / Čuvaj, more, ženu, ne varaj je. A kada ih tamo i pronađemo, malo je vjerojatno da ćemo ih prepoznati kao dio povijesti plesa. Jasno je da ples, žene i queer kultura nikada nisu bili miljenici povijesti.

No, uvijek će se naći netko poput Milice Ivić kojoj će izučavanje tih zaboravljenih prostora umjetničkog djelovanja predstavljati ono što bi se moglo opisati kao posebno slatkim sadomazohističkim pothvatom. To je istovremeno čini vrlo prigodnom sudionicom Antiprostorne koja se postavlja kontra standardnih razumijevanja fizičkog prostora, i generalno Antisezone u kojoj, kako ističe jedna od osnivačica Sonja Pregrad, “anti” ne znači samo protivljenje dominantnim institucijama moći koje isključuju, već i prostor aktivacije i resenzibilizacije. 

Ivićino predavanje i rad pridonose tim aktivnim nastojanjima ispravljanja nepravdi te iznalaženju novih pristupa istraživanju plesa mimo već ukalupljenih znanstvenih okvira. Vrijednost toga najljepše će formulirati ona sama: “Kada bismo mogli da ne prioritizujemo na isključiv način plesne forme, ispred svega institucionalne, koliko bismo mnogo plesa mogli da uključimo ne samo u proces arhiviranja, nego s koliko bismo mnogo plesa imali osećaj da živimo.”

Na ta pitanja pokušalo se odgovoriti na forumu Centra za mirovne studije pod imenom Who Has a Voice? Youth, Migration and Political Participation koji se održao 15. travnja u Centru kulture Ribnjak. Dok je prvi panel otvorio prostor za raspravu o političkom sudjelovanju mladih i izazovima poput manjka interesa i trajno niske izlaznosti na izbore, drugi panel pozabavio se sve relevantnijom temom strukturalnih i intersekcionalnih barijera u političkoj participaciji s kojima se suočavaju migranti_ce.

Iskustva koja su prenosile panelistice s migrantskom pozadinom upućuju da Hrvatsku čeka dug put prema implementaciji konkretnih rješenja koja bi olakšala njihovu integraciju u društvo. Migrantsko iskustvo sa sobom nosi karakteristične prepreke, posebice u kontekstu borbe za stjecanje i održavanje stalnog boravka ili državljanstva, koja bi mogla biti dodatno otežana direktnim političkim izlaganjem.

Stjecanje državljanstva, koje u konačnici donosi puna politička prava poput glasanja ili izdavanja putovnice, uz poznavanje hrvatskog jezika i kulture, zahtijeva neprekidan boravak koji u pravilu traje osam godina. Uz to, proces naturalizacije (pravni proces dobivanja državljanstva) nešto je dulji nego u drugim državama, a podnositelji_ce se pritom često susreću s raznim popratnim problemima – od zastarjelih dokumenata i dugih procesa obrade, do nedostatka transparentnosti, jezičnih prepreka i drugih strukturalnih barijera.

Na takve barijere naišla je i Kamerunka Octavie Florette Pouabe Ndeugoue, suosnivačica Panafričkog društva u Hrvatskoj, koja ovdje živi više od petnaest godina, a još uvijek nema državljanstvo. Tek je nedavno dobila stalni boravak, a kada se prvi put prijavila za njega, uvjet je bio neprekidan boravak od deset godina. Iako je bila sigurna da je prikupila sve potrebne dokumente, zahtjev joj je odbijen zbog nedostatka jednog dokumenta za koji nije ni znala da ga treba pribaviti. Uz sve to, na odluku se nije mogla ni žaliti. 

Kenijka Lynder Musimbi Libese, članica vladinog participativnog tijela Advisory Group of Third-Country Nationals and Persons with a Migrant Background te udruge Afrikanci u Hrvatskoj, danas je hrvatska državljanka, ali se i sama susrela s nepotrebno teškim zahtjevima – na primjer, dobiti potvrdu o nekažnjavanju iz matične države u kojoj nije bila godinama.

Takvi otežani procesi koji stvaraju životnu neizvjesnost odbijaju migrante_ice i strane radnike_ce od političke participacije, a stvari se dodatno kompliciraju kada vidimo kojim smjerom ide Europa i svijet – pooštravanje migracijske politike, kažnjavanje mirnih prosvjeda, proglašavanje propalestinskih organizacija terorističkim skupinama, prijetnje kriminalizacijom “Antife” – a sve to s većim rizikom za marginalizirane skupine.

Linda Al Rajabi, profesorica i pripadnica druge generacije palestinskih migranata, susreće se sa sunarodnjacima koji žive u Hrvatskoj, a izričito su oprezni oko javnog izlaganja i pružanja  otpora dominantnim politikama jer se boje ugroziti sebe i svoju obitelj. S druge strane, Al Rajabi je aktivna članica Inicijative za slobodnu Palestinu koja na prosvjede vodi i svoju djecu jer im, kako kaže, od malena želi otvoriti taj prostor i naučiti ih da nepravda zahtijeva djelovanje.

Na sličan način razmišlja i Libese, čija se kćer naučila ponositi majčinom hrabrošću tijekom njezina sudjelovanja i medijskog izlaganja za vrijeme Black Lives Matter prosvjeda u Hrvatskoj. Iako su obje naišle na osudu, kako šire okoline tako i prijatelja zbog eksponiranja svoje djece, u današnje vrijeme ispravnije bi se bilo zapitati što je pogubnije za djecu – izlaganje prosvjedima, ili svijet u kojem više neće imati pravo na njih.

Sve panelistice barem su se jednom susrele s rasističkim ili islamofobnim komentarima – na poslu, u školi, na ulici ili u tramvaju, pa i u državnim institucijama. Iako često volimo misliti da “toga kod nas nema”, njihova iskustva pokazuju drugačije. A na pitanje zašto ne prijavljuju nasilje, odgovaraju s istim nepovjerenjem kakvo i druge ranjive skupine imaju prema institucijama koje bi im trebale pružiti sigurnost i zaštitu. Osim što ih često ne shvaćaju ozbiljno, nekad ni same ne znaju kome bi se točno obratile, niti koja su njihova prava.

Radi se o još jednoj, osobito u kontekstu stranih radnika_ca, sve evidentnijoj barijeri – manjku organizirane institucionalne pomoći i adekvatnog informiranja o pravima i mogućnostima. Kako ističe jedna od panelistica i koordinatorica grupe Filipinci u Hrvatskoj Vida Kličko, manjak informacija među stranim radnicima_ama prati i svojevrsna mantra koju bi se moglo svesti na “šuti i radi”, odnosno da što učinkovitije odrade posao zbog kojeg su ovdje i došli, zarade za obitelj i osiguraju dostojanstven život. Umjesto kao neophodan, politička participacija čini se kao dodatan angažman za ispunjenje tog zadatka.

Takav pogled postaje sve veći problem uzmemo li u obzir nedavne rezultate istraživanja koje je proveo Institut za istraživanje migracija (IMIN) od studenog 2024. do siječnja 2025. godine na uzorku od četiristo stranih radnika iz Azije i Afrike. Oni pokazuju da nemali broj njih (prema ovom istraživanju 41 %), planira u Hrvatskoj ostati do mirovine ili čak do kraja života. Jedna četvrtina ispitanih (24 %) planira u Hrvatskoj ostati između šest i deset godina, dok je kratkoročniji boravak u Hrvatskoj opcija tek za malo više od jedne trećine ispitanika (37 %). 

Ovi podaci upućuju na to da privremeni rad više nije privremen, te da će veliki dio stranih radnika_ca u nekom trenutku postati trajni dio radne snage i društvenog života. Ako se sami ne budu uključivali u politički život, pitanje je tko će se boriti za njihova prava. Budući da na manjak informacija često ne mogu utjecati sami, ljudima u takvoj poziciji ključna je pomoć institucija i organizacija civilnog društva, ističe Kličko.

Dodatan je problem, kao što su istaknule sudionice oba panela, to što se politika i među mladima i među migrantima_cama (a možemo dodati i u velikom dijelu hrvatske populacije) doživljava samo kroz čin glasanja na izborima, bez svijesti o drugim oblicima participacije. Demokracija je u Hrvatskoj, kao i u većini “demokratskih” država, u tom smislu samo prividna jer ako nije izravna, ovisi o privilegiji, odnosno pristupu informacijama koje nisu svima jednako dostupne. 

U tom kontekstu, važnost ovakvih foruma nadilazi samu razmjenu iskustava: oni otvaraju prostor za drugačije oblike političkog djelovanja – od samoorganiziranja i uključivanja u rad udruga do sudjelovanja u savjetodavnim i radnim tijelima. Pitanje koje pritom ostaje otvoreno jest tko ima pristup tim prostorima i pod kojim uvjetima.

Hanaček je 9. ožujka svoje istraživanje podijelila u obliku predavanja Zaboravljene heroine revolucije: žene i socijalno angažirana umjetnost u Hrvatskoj koje se odvilo u Ateljeu Jagoda. Predavanje se održalo u sklopu diskurzivnog programa Vježbe koji ugošćuje različite akterke_e zagrebačke nezavisne umjetničke scene s ciljem aktiviranja prostora za razmjenu ideja. Prikladno tematskoj preokupaciji predavanja, radi se o bivšem radnom prostoru Jagode Kaloper, glumice i umjetnice jugoslavenske avangarde čiji je autorski rad zasjenila njena glumačka karijera, odnosno društvena preokupacija njenom “seksualnom tržišnom vrijednosti“.

Jednako tako zasjenjen je i autorski rad žena iz Hanačekinog istraživanja, ali ne kao posljedica njegove manjkavosti ili odsustva: “one itekako sudjeluju u proizvodnji, interpretaciji, likovnoj kritici toga vremena, tog dugačkog razdoblja, ali je povijest umjetnosti ostala zapravo dosta slijepa i naprosto ne uključuje i njihovo stvaralaštvo u svoj kanon”, rekla nam je u razgovoru nakon predavanja. 

Hanaček uzima Udruženje umjetnika Zemlja, hrvatsku inačicu socijalnog realizma te partizansku umjetnost kao tri pravca, odnosno aktera različitih razdoblja pri čemu ih, suprotno tradiciji povijesti umjetnosti, prvi put sagledava u kontinuitetu. Tu posebno ističe utjecaj Zemlje, naglašavajući da je “njena praksa bitno odredila i antifašističku umjetnost otpora i partizansku umjetnost, a kasnije i stvarala otpor prema normativnom  modelu socijalističkog realizma u poratnom razdoblju”.

Umjetnosti tog perioda zajedničko je vraćanje u svakodnevni život kroz prkošenje građanskoj praksi i njenom isključivom karakteru kreativne proizvodnje i konzumacije. Uranjanje u svakodnevnicu odražava funkciju umjetničkog rada koja je eksplicitno socijalna jer pokazuje interes za marginalne skupine, afirmira teški fizički rad, kritizira društvene nepravde i malograđanski mentalitet te u kasnijem periodu biva dio antifašističkog otpora.

Između ostalog, ona transformira način prikazivanja ženskoga lika, gotovo potpuno istiskujući temu ženskog akta te uvodeći kao novi subjekt ženu sa sela pri radu, prikaz koji nam je najpoznatiji s plakata AFŽ-a. Usprkos tome, žene još uvijek ostaju samo slike na grafikama, dok imena njihovih kreatorica ostaju zaboravljena ili duboko zakopana na prašnjavim policama arhiva.

Hanaček uspijeva doći do identiteta nekih od žena koje su sudjelovale u umjetničkom životu toga vremena, ali osim par već poznatih iznimaka poput Branke Hegedušić ili Otti Berger, ne saznaje puno o njima. Žene koje su se našle “negdje po putu”, usputno spomenute u pismima ili “slučajno” zatečene na fotografijama, tamo i ostaju. Tako, na primjer, na fotografiji koja prikazuje Zemljaše tijekom zajedničke izložbe jugoslavenske skulpture i slikarstva 1935. godine u Londonu, primjećuje jednu ženu – Micu Todorić. Iako je teško povjerovati da se u takvom društvu našla bez razloga, o njoj i njenim potencijalnim radovima ne znamo baš ništa. 

Informacije o ženama poput nje i njihovom radu gotovo je nemoguće pridobiti, a kada se pokuca po vratima arhiva javlja se novi problem – zatvorenost institucija. Osim što su materijali nesustavno raštrkani po raznim muzejima, često su dostupni samo kustosima_cama samih institucija. Za istraživački rad, možemo zaključiti, potpuno je obeshrabrujuće da se materijal koji bi trebao biti javno dostupan dosljedno krije od nezavisnih kulturnih radnika_ca. Zato se ne čini suludom Hanačekina sumnja da bi tome mogao biti razlog tradicionalni pristup povijesnim materijalima (koji odvaja politiku i umjetnost), odnosno strah da je umjetnost toga vremena ipak malo “prepolitična”.

Razočaranost u podršku institucija nezavisnom kulturnom radu nije strana, pa nije ni čudo da se njegov milje razvija u prostorima poput Ateljea Jagoda. Izgovarati imena zaboravljenih žena, u nekoćnjem prostoru autorice zaboravljenih djela, čin je kojim se kreira nasljeđe kakvo Zemljaši i slični društveno angažirani pokreti tog perioda zaslužuju. Zato i ne smeta da plodonosnost Hanačekinog istraživanja nije toliko izražena u uspjehu pribavljanja novih informacija, koliko u utvrđivanju “starog” gradiva – kao i svaki aspekt našega života, umjetnost oblikuje politika, a u to mogu biti nesigurni samo oni kojima ta politika odgovara.

Problem je u tome što pješadija često ne čita sitna slova pa se iznenadi kada se žrtva materijalizira u tijelima njihovih prijatelja, u krvavoj borbi koja ne završava plemenitom smrću, već stravičnom patnjom. No, za cara sve ide prema planu – dok Paul i oni poput njega shvate da je gol, bit će prekasno.

Umjetnost imitira život, a ponekad život imitira umjetnost. To dobro zna PR služba Izraelskih obrambenih snaga (IDF), trendseterica u zloupotrebljavanju Gen Z-ovskog digitalnog diskursa, koja je našla maštovito rješenje za romantizaciju vojne službe u moderno doba. AI fotografije izraelskih vojnika u stilu poznatog dizajna Studija Ghibli krenule su 2025. godine cirkulirati društvenim mrežama. Tople boje, mekani obrisi i idilična pastorala japanskih animiranih, izričito antiratnih filmova, izokrenuti su u opasnu glorifikaciju jedne od trenutačno najbrutalnijih vojski svijeta.

I nije ona jedina: tradicionalno oglašavanje uvelike se prebacilo na digitalne platforme pa porast militarizacije prate i nove regrutacijske tehnike. Prednosti tih platformi nisu zanemarive kada govorimo o brzini plasiranja sadržaja, lakoći targetiranja ciljane publike putem algoritama, benefitima neformalnog pristupa i financijskoj isplativosti, stoga nije neobično da je to prepoznala i vojna mašinerija.

Na zapadu ništa novo, ali u Hrvatskoj ponešto i je. Nakon šesnaest godina pauze, Ministarstvo obrane u travnju 2024. godine najavilo je ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Krajem iste godine, kao odgovor na odluku, Mreža mladih Hrvatske pokrenula je projekt Budućnost bez roka koji se bavi problemom njegove implementacije te pružanjem informacija o prigovoru savjesti, odnosno mogućim alternativama.

Marin Capan, predsjednik upravnog odbora, tijekom provođenja raznih aktivnosti u sklopu programa primjećuje: “Ono što smo mogli vidjeti u medijima je povećana promocija, od oglasa koji su meni osobno iskakali na Facebooku, na nekim portalima poput Index.hr-a, do objava koje su na nekakav trendseterski način pokušale približiti tu temu mladima”. Nije izostao ni tradicionalniji način oglašavanja u fizičkim prostorima poput javnog prijevoza i velikih jumbo plakata gdje su se mogle iščitati parole kojima se nabrijavaju mladi, poput “Prihvati izazov. Postani vojni pilot” ili “Želim izazove i akciju – zato biram vojsku”, predstavljajući vojnu službu kao edukativno-avanturistički tečaj na kojem će mladi ispuniti svoj neostvareni potencijal. 

Mreža mladih provela je i nekoliko anketa u kojima je, između ostalog, istraživala i stav ispitanika prema uvođenju obaveznog vojnog roka. Iako su neki prepoznali njegovu važnost u (pre)odgoju mladih, mnogi su se izjasnili da ga osobno ipak ne bi odslužili, odnosno da bi odabrali civilnu službu. Kako pristupiti toj nezainteresiranoj publici?

Ako su pali na testu patriotizma i osjećaja odgovornosti prema državi, promo materijali programa temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) podsjetit će ih na izvanredne pogodnosti, karijerne prilike i autentična iskustva koja im se pružaju. Ako ih ni 2200 eura naknade, prednost pri zapošljavanju i let borbenim avionom još uvijek nisu uvjerili, MORH se neće ustručavati obući svoju kamuflažnu uniformu i zaskočiti ih u radnji u kojoj su najranjiviji – dok skrolaju TikTokom. Lijepo veli Branko Hrg iz MORH-a: “Ako im se ne uneseš u lice, mladi te ne vide. Zuje negdje drugdje”, adresirajući generaciju koja “većinu vremena provodi na mobitelima”.

No, odmaknimo se malo od podbadanja – vrijeme je za POV! Zamislimo kako bi bilo da je Paul Bӓumer, recimo, Pavao Bukvić rođen 2007. godine u Hrvatskoj i da je jedan od onih koji se u anketi Mreže mladih izjasnio da podržava vojni rok, ali nije siguran je li to baš za njega. Sada ima 19 godina i njegovu generaciju zatekla je odluka o uvođenju obaveznog vojnog roka. Recimo da njegovi prijatelji i vršnjaci nisu pretjerano uznemireni, štoviše, TVO vide kao potencijalnu priliku da se udalje od obiteljskog doma, osamostale, pronađu svoju svrhu i postanu muškarcima. Između ostalog, ne sviđa im se što se njihovu generaciju naziva slabom, besperspektivnom i lijenom, a ni prva puna plaća odmah pri izlasku iz srednje škole ne zvuči tako loše.

Pavao, poput svojih prijatelja i tipičnih Gen Z-ovaca, popodneva provodi na TikToku pa bi u jednom trenutku mogao naići na dinamično montirani isječak s nabrijanom free type beats muzikom, u kojem se dva muškarca strastveno hrvaju u uniformama. Skrolajući dalje, mogao bi mu izletjeti i popularni POV (point of view) tip videa, koji iz perspektive vojnika prikazuje polijetanje iz baze dan prije povijesnog vojnog mimohoda. “Super, ni u vojnom avionu ne moram se odreći mobitela”, mogao bi pomisliti Pavao.

Sad kad je upecan, Pavao prekida vrtlog doomscrolla i odlazi na profil kreatora spomenutih sadržaja – službeni profil hrvatske vojske – na kojem mu se ponovno otvara beskonačno polje zoomerskog sadržaja. Kada vidi kolaž zamorca obučenog u vojno odijelo ispred tenka i pozadine u plamenu kako piše poruku svojoj zamorčici “Najdraža moja sretan ti Dan žena!”, možda pomisli da mu je za ljubavni zgoditak bila potrebna samo uniforma. Možda mu video iste scenografije s tekstom “Bejb, večeras sam doma, tvoj sam cijeli tjedan i vikend”, a zatim “prvi april!”, krene odzvanjati u glavi poput moderne inačice pjesme “Djevojko volim te, ali ne mogu se još oženiti tobom. Pričekaj još jednu godinu, tad ću doći”, koju Paul i ostali dragovoljci iz filma pjevaju prije nego što  – spoiler alert – tragično poginu na bojištu. Kažem vam, život i umjetnost.

Možda MORH-ova propaganda zaista dopre do Pavla i on se prijavi na TVO. Možda ga tamo unaprijede u novog zapovjednika TikToka koji će na svom osobnom profilu, baš poput “ghosts_of_croatia”, POV videima poput “kasniš na prestrojavanje” ili “ kad me pitaju gdje mi je pleter kartica”, dati svoj doprinos u približavanju vojne svakodnevice mladima.

A možda ipak primijeti da se radi o surovoj i opasnoj banalizaciji, promišljenom marketingu i manipulaciji koju provodi Hrvatska vojska po uzoru na druge vojne sile. Možda primijeti da je glavna politika regrutacijskih kampanja obratiti se ekonomski, socijalno i društveno najranjivijima, onima kojima će poruke o sigurnoj plaći, stabilnosti, beneficijama i šansama za bolji život biti posebno privlačne. Onima koji će biti više otvoreni prema idealiziranim porukama časti, odgovornosti ili avanture.

Možda Pavao shvati da je poziv na odgovornost prema državi – koja mu nije adekvatno riješila stambeno pitanje, niti ga kroz obrazovni sustav pripremila na samostalni život, kritičko razmišljanje ili stjecanje posla u struci – blago rečeno licemjeran, baš kao što Marin Capan predviđa da bi mladi mogli misliti. Možda nakon čitanja komentara pronicljivih vršnjaka ispod spomenutih videa, kao što su “jel bi me ovo trebalo privući u vojsku kao onih 2200 eura?” ili “užasan mi je bio život s tatom vojnikom kojeg nikad nema doma”, i sam krene preispitivati jednostranost prikazanog narativa.

A to se čini i vjerojatnijim, jer su mladi koji život provode na internetu ujedno i oni koji najbolje znaju prepoznati njegove komunikacijske signale pa lakše primjećuju kada se diskurs koristi prosto u svrhu reklame, a kada zaista služi povezivanju ili razumijevanju mladih. Ostavimo to kao poticaj na razmišljanje Branku Hrgu.

Konačno, možemo se nadati da će mladi prepoznati didaktiku umjetnosti kako prepoznaju i signale digitalnog svijeta pa Pavao Bukvić u Paulu Bӓumeru vidi opomenu, a ne uzor. Možemo se nadati da će prepoznati i njenu ulogu u dokumentiranju vremena, kao podsjetnik da je ratna mašinerija vuk koji mijenja dlaku, ali ćud nikada.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Dvije velike cirkuske organizacije, zagrebačka Cirkorama i beogradska Cirkusfera, već trinaestu godinu zaredom organiziraju Cirkobalkanu s ciljem promocije i razvijanja cirkuske umjetnosti u regiji. Ovogodišnje zagrebačko izdanje festivala odvilo se u suradnji s Pogonom i kolektivom Komikaze, a od 19. do 28. rujna sličan program odvijat će se i u Beogradu. Festival u svojim počecima nije stavljao naglasak na određeni koncept ili disciplinu, no ovo je već treća godina u kojoj se fokus stavlja na zajedničku temu programa nastojeći odraziti političko-društveni kontekst svog vremena. Ovo izdanje posvećeno je manipulaciji objektima i žongliranju.

Kako to izgleda kada se sportski elementi poigravaju s izvedbenim, spajajući vještinu, kreativu, zaigranost i suradnju, najbolje se vidjelo na cirkobalkanskom novitetu, Cirkolimpijadi. Pomalo neispavana i u žurbi dolazim na Savski nasip nadajući se da neću biti jedina koja će kasniti, ali točno u minutu natjecatelji_ce su u niskom startu. Brzo postavljam dekicu na travnjak pored zemljanog dijela nasipa koji označava područje za utrku dok analitičkim okom pokušavam što prije pohvatati što se to događa oko mene. Na crnoj tabli nalik onoj iz boksačkih mečeva, umjesto rundi organizatori najavljuju imena disciplina, a ona prva, “100 metara žongliranje pojedinačno” nagovještava borbenost ove naizgled ležerne olimpijade.

Počinje utrka, loptice lete, padaju, odskaču i poskaču, prašina leti posvuda – atmosfera je napeta. Taman razmišljam o hrvatskoj žonglerskoj adaptaciji Mad Maxa, kada crveno-bijelu vrpcu na cilju kida pobjednik. Dok suci bilježe rezultat, natjecatelji_ce se pripremaju za sljedeću disciplinu, a publika se premješta par metara niže u područje oko cirkobalkanskog šatora na kojem će se odviti većina preostalog programa.

Tek sada počinjem uviđati puni spektar uloga u ovom cirkuskom metropolisu. Sudac u neobičnom šarenom kostimu lažnom strogoćom dočekuje rulju, tri žene u šiltericama za kladioničkim stolom glasno zovu na kocku, odnosno “sportsku prognozu”, a natjecatelji_ce se spremaju za “Zombi apokalipsu”. U ovoj disciplini žonglira se u hodu, a pad loptice istovremeno označava gubitak i preobrazbu u hodajućeg mrtvaca koji drugima otežava zadatak. Realistični zvukovi samrtnog hroptanja i potpuna posvećenost tjelesnoj imitaciji daju dojam da nekima uloga zombija bolje sjeda od samog žongliranja.

Dok je publika potpuno uronjena u ovaj prizor, Viktor Mijatović, član cirkorganizacijske obitelji i jedan od sudionika natjecanja, govori mi kako je cilj ovog događanja da se ljudi zabave i upoznaju s žonglerskim vještinama, ali da je na kraju ipak bitno tko je najbolji.

Polako primjećujem da su to uvidjeli i drugi – natjecateljski duh naglo kreće rasti. Poput ishitrenih loptica koje sad tu sad tamo lete po zraku, discipline se brzo i napeto smjenjuju. Iako svaka od njih zahtjeva sličnu vještinu izvođenja, postavljene su drugačije – svaka disciplina traži prilagodbu tehnike prostoru, vremenu, timu i protivnicima.

Natjecatelj_ica ovdje nikada nije sam_a. U limbo žongliranju u kojem se žonglirajući pokušava spustiti tijelom ispod špage, on_a uči iz taktičkih grešaka prethodnih natjecatelja_ica koji su se okušali u prolasku. U karijola cirkusu, gdje ljudskim “tačkama” u kojima dva člana žongliraju držeći noge trećeg u ulozi kotača, on_a je u bezuvjetnoj ovisnosti o svome timu. U žongliranju s tri kovanice tuđi pad puni njegov, odnosno njezin proračun, a u žongliranju na tisuću metara spašavaju je poklici publike koja želi imati prste u rezultatu (ili vratiti svoja dva eura uložena u klađenje).

Iznenada otkucava sedam sati, a nakon izmjene šest intenzivnih disciplina priprema se teren za “Čunjobojku”, zadnju i najiščekivaniju disciplinu koja će potrajati dugo uvečer. Došlo je vrijeme da svoje umorno gledateljsko tijelo malo odmorim u hladu. Uto mi prilazi jedna žena, pruža mi presavijeni papir i pita me želim li crtati. Premda joj odgovaram da zaista ne znam crtati, ona me pokušava ohrabriti, nakon čega pristajem na izazov i sjedam za stol. Ubrzo saznajem da sam se igrom slučaja našla na radionici Exquisite Corpse kolektiva Komikaze te da je žena koja mi je prišla ilustratorica Ivana Armanini. 

Ivana mi objašnjava da se na ovoj radionici crta po uzoru na koncept exquisite corpse (predivni leševi ili predivna čudovišta) – oblik grupnog, automatskog pisanja ili crtanja koji su izmislili nadrealisti. Radi se o crtežu tijela koji zajednički oblikuju troje ljudi, pri čemu svatko crta drugačiji dio ne znajući što su drugi napravili, tako intuitivno gradeći djelo koje će na kraju rezultirati sasvim neočekivanim oblikom. 

Ulazeći u likovnu meditaciju, počinjem graditi kako vizualnu, tako i mentalnu sliku cijelog prostora u kojem sam se danas našla. Koncept crtanja u kojem svaki “leš” svjedoči o zajednici umjetnika_ca koji provode vrijeme zajedno odjednom se pokazao kao ključan u cijeloj ideji ovogodišnje Cirkobalkane. Iako je kompetitivnog karaktera, u samoj srži njenih disciplina je stupanje u odnos s drugima, bilo to pomaganje ili sabotiranje drugih natjecatelja_ica.

Cirkolimpijada je i sama jedno lijepo čudovište, svjedok postojanju novonastale zajednice koja ne ostavlja puno prostora individualističkim pothvatima. Nisam li i ja ovdje da gradim to čudovište s njima? Je li zaista bitno, bez obzira na Viktorovu opasku, tko je bolji? Ne gradimo li skupa jednu sliku, ne težeći uvijek da nadjačamo druge, već da učimo s njima i od njih? Istovremeno pazeći da i u kolektivnoj slici ostanemo svoji?

I tako dok razmišljam o egzistencijalnoj prirodi i namjeni svoje nove čudovišne crtačke trupe, novopridošla publika kreće se okupljati ispred šatora. Sudeći po najavi “ultramodernog pop-punk žonglerskog showa” i darovitog cirkusanta Wesa Pedena koji od pete godine razvija svoju svestranu žonglersku umjetnost, sprema se veliki show.

Jadranka Žinić Mijatović, suorganizatorica festivala, otkriva mi da je Pedenova ideja u predstavi Rollercoster da korištenjem i bacanjem nebrojeno mnogo rekvizita stvori suvremenu žonglersku predstavu u kojoj prikaz vještina prati određena priča. Takva vrsta, često intimne, naracije među glavnim je obilježjima suvremenog cirkusa koji, za razliku od tradicionalnog, publici ne pruža samo spektakl. A Rollercoster vrlo spretno balansira između pomnog razvijanja dramaturške strukture i utjelovljenja pravog spektakla.

Krcati šator ispunjen je napuhanim konstrukcijama koje podsjećaju na rolerkoster, daščicama nalik klopkama za miševe, dugačkim prozirnim cijevima, raznim lopticama i drugim žonglerskim predmetima. Pedenovo tijelo uz te objekte gradi svojevrsnu poluimaginarnu konstrukciju koja pruža sliku nezaboravnog iskustva u zabavnom parku.

Dok gledamo kako loptice kruže oko Wesova tijela i vadičep-efektom iskaču iz konstrukcija, uz nostalgično-zabavnu zvučnu pozadinu javlja se i glas koji nas uvodi u dramaturgiju djela. Wesov voice-over otkriva nam njegovu ljubav prema rolerkosterima u djetinjstvu i usput govori o raznim tipovima petlji i spirala tih gigantskih struktura. U jednom trenutku otvara i pitanje rizika koji uzimamo kada se nalazimo u prostoru zabavnog parka koji je uvijek pomalo zastrašujuć. Isto tako, pitanje rizika prisutno je u kreiranju uspješne (žonglerske) predstave – hoće li Wes uspjeti izvesti vrlo zahtjevne trikove ili ne? Pita se sam autor, ali u trenucima i publika. Jer poput iskustva na rolerkosteru, penjanjem na velike visine riskira se i veliki pad.

Čini se da se rizik isplatio, jer tijekom cijele predstave Wes gotovo bez greške odrađuje zahtjevne i repetitivne trikove, barem koliko jedna neispavana gledateljica može popratiti. Iako su šarene i glasne pozorničke komponente ono što je u ovoj dinamičnoj vožnji donijelo spektakl, ono što me zaista poljuljalo na sjedalu bila je potpuna autorova prisutnost. Autor se poigrava s pripovjednim vremenom i granicama fikcije – malo je u prošlosti, malo u sadašnjosti, malo na pozornici, a kada na trenutke ispada iz lika ulazeći u kontakt s publikom, malo je i s nama.

Iako razbijanje četvrtog zida svakako nije jedinstveno cirkuskoj umjetnosti, Rollercoster pokazuje kako to u cirkusu može biti jedno drugačije iskustvo. Ono se čini nenamjernim i povrh svega iskrenim, jer tijekom predstave umjetnik često reagira na publiku, pa shodno tome, četvrti zid nikada nije u potpunosti postojao. 

Takvom izvedbom umjetnik otvara neku novu priliku za bliskost s publikom, a pozornica se na samom kraju predstave čini kao prostor koji zajednički okupiramo. Izlaskom iz šatora, uviđam da je u dvorištu to još više istina – isti oni umjetnici i umjetnice koje gledamo na pozornici, jednom kad s nje siđu, sjeckaju povrće za večeru, obavljaju volonterske zadatke ili čiste prostor, u ovom kolektivu oni ne zauzimaju jedno, isključivo mjesto. Baš kao i publika koja nakon predstave samoinicijativno uči nove vještine s istim rekvizitima koje je prije deset minuta Wes imao u ruci, premda “malčice” nespretnije.

Tu se rađaju ta neobična čudovišta s repom na glavi i glavom pod repom. Ona su predivna jer su načinjena od naizgled nepovezanih dijelova, sastavljenih od osoba koja naizgled nemaju veze jedna s drugom. Ali, bez obzira na vještinu, skupa stvaraju nešto lijepo. Viziju ovogodišnjeg izdanja festivala obilježava otpor manipulaciji i vjerovanju da se u ovom svijetu moramo individualistički boriti jedni protiv drugih kako bi napredovali. No, u ovoj močvari znanje se ne gatekeepa već se širi poput lopoča, za kojeg se simbolički kaže da podsjeća širenju duše. Zato predivna čudovišta ne skrivaju svoja znanja i ne manipuliraju ljudima, već objektima.