Van nastave nismo morali ništa od toga, čak smo se rugali domoljubnom pathosu koji se tražio od nas, ali kad bi došli na igralište, znali smo da trebamo biti prepoznati kao Hrvati, a ne daj Bože da budemo etiketirani kao Srbi, Romi, Bosanci, Albanci, Slovenci ili izbjeglice u najširem smislu jer smo onda “najebali”. Nije nam tada bilo jasno što se događa, kako i bi kad smo bili klinci, ali intuitivno smo točno razumjeli unutar kojih se okvira smijemo kretati ako želimo izbjeći nevolje, bilo u klupama, bilo na ulici. I zato sam osjećao u utrobi snažnu želju – a vjerujem da nisam bio sam – da me nitko više nikad ne tlači s time koje sam nacionalnosti i volim li svoju domovinu. 

Tridesetak godina kasnije eto nas natrag u školskim klupama. Ne moram nizati aktualne događaje koji ukazuju da se prijeteća retorika nacionalizma vraća u modu. Bilo da se radi o konferenciji u Saboru ili huliganskom prepadu na izložbe, njena logika je uvijek ista: sve i svatko vrednuju se prema svom hrvatstvu, pri čemu su pravi Hrvati neupitno moralno čisti, dok je sve što govore i rade oni koji nisu (pravi) Hrvati u startu sumnjivo i nepoćudno. Oni prvi zato mogu raditi što hoće, a drugi moraju paziti što rade. 

U tom duhu zgodna je koincidencija što se upravo ove godine obilježava 1100. obljetnica mitske krunidbe kralja Tomislava, mada nije slučajnost što je država odlučila široko podržati niz slavljeničkih događanja u tom povodu, pri čemu je krunski događaj velika izložba u Klovićevim dvorima, naslovljena U početku bijaše Kraljevstvo, čiji su autori Dino Milinović, Tomislav Galović i Trpimir Vedriš (svi redom dr. sc.). 

U najavi izložbi stoji: “Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? (…) Da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava, izgradili smo svojevrsni arhiv pamćenja u kojem su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića.” Kad se već vraćamo u prošlost, možda ipak vrijedi iskoristiti nakupljeno iskustvo i ovaj put pokušati obratiti pažnju na lekciju. Drugim riječima, vrijedi se osvrnuti na izložbu upravo da bismo saznali što se građanima Hrvatske kolektivno sugerira tko smo i kamo idemo. U tom smislu ovo neće biti stručna kritika izložbe (taj je posao odradila Josipa Lulić). Ovo će biti osluškivanje što nam izložba priča “o nama” kao Hrvatima. Ovo će također biti i obljetnica male mature u društvu starog Tomislava. 

Povijest kao legenda

Izložba se proteže na tri kata, vrvi drevnim artefaktima, novijim umjetninama, a sadrži čak i 3D rekonstrukciju stare crkve. Rastrošnost svjedoči o epskoj ambiciji. No već pri početku dolazimo do iznenađujućeg antiklimaksa: ne postoji nijedan povijesni dokaz da se krunidba kralja Tomislava uopće održala! Štoviše, nemamo ni pouzdan izvor da je Tomislav uopće bio kralj, kao ni da je u to doba na ovom prostoru postojala ikakva kraljevina Hrvata. Jedini temelj za tu cijelu priču je pismo pape Ivana X. koji je 925. pisao “ljubljenom sinu Tomislavu, kralju (rex) Hrvata” što je historiografiji poslužilo i kao dokaz da je Tomislav bio kralj i kao povod da se ta godina proglasi godinom krunidbe. 

Iznenađenjima nije kraj: u tekstu o krstionici kneza Višeslava, čiji “simbolički i civilizacijski značaj nadilazi njezinu neporecivu monumentalnost i umjetničku vrijednost”, doznajemo da ne postoji nijedan drugi povijesni izvor da je knez Višeslav uopće postojao, a čak ni autentičnost krstionice nije sigurna: “U Hrvatsku je stigla 1942. iz Venecije, ali se vjeruje da potječe iz Nina.” Vjeruje se? Naravno, svaka nacionalna mitologija počiva na mitovima, ali ipak čudi da se službena povijest tako otvoreno hvata za slamke da bi složila priču kakvu očito želi ispričati. 

U tekstu izložbe nailazimo na opravdanja da prvi doseljenici nisu “sa sobom donijeli pisanu povijest”, da je “najranije doba hrvatske povijesti zavijeno šutnjom pisanih vrela”, da je za manjak tragova krivo čak i “namjerno zatiranje” (čije?) tragova koji su uništeni u “rušilačkom bijesu”. Ako postoji manjak izvora o nekom razdoblju, bilo bi pošteno zaključiti da se o tome ne može ništa pouzdano reći, no autori izložbe odlučili su umjesto toga preuzeti potpunu slobodu u odabiru i tumačenju izvora. U tekstu izložbe stoji: “Tako kažu legende, tako kažu glasine, ali i legende su dio povijesti, zar ne?” Zgodan pokušaj, ali ne, legende nisu pouzdani povijesni izvori, one mogu samo biti dio druge legende, odnosno u ovom slučaju pripovijetke o nacionalnoj povijesti. Stoga u samom početku trebamo prihvatiti da se ovdje ne radi o znanstvenoj rekonstrukciji povijesti, nego o autorskoj priči koja će i žrtvovati autentičnost da bi ostvarila željeni efekt. U redu. Idemo onda promatrati izložbu kao priču.

Glasnik Radosne vijesti

Ako izložbu čitamo kao priču, nije nam toliko važno je li priča istinita, nego zašto je ispričana na određeni način, odnosno koje je značenje pripovjedačkih odluka. Prvo pitanje koje mi se iz priče nameće jest zašto je baš kralj Tomislav, takav nedorečen i nedokazan, odabran kao prvi protagonist. Ako inzistiramo na drevnosti, već u 9. stoljeću uz Trpimira se spominje titula rex. Ako nam je stalo do autentičnosti, iz 976. potječe “jedini pouzdano identificirani vladarski epitaf iz hrvatskog srednjeg vijeka”, koji je na doista monumentalnom sarkofagu kraljice Jelene. Zašto je onda baš Tomislav odabran kao prvak? Odgovor se vjerojatno krije upravo u papinom pismu: papa je tako lijepo oslovio Tomislava jer je trebao njegovu uslugu, molio ga je za pomoć u dovođenju lokalnog kršćanstva pod jurisdikciju Rima, što se i potvrdilo na dva sabora u Splitu 925. i 928. 

Drugim riječima, kraljevski status Tomislava vezan je uz prihvaćanje Rimske Crkve, odnosno, kako autori izložbe kažu, uz to što smo “postali dijelom velike kršćanske obitelji, okupljene oko Radosne vijesti”. Tu sad razumijemo mig iz naslova izložbe, koji spaja početak Evanđelja po Ivanu s Hrvatskim Kraljevstvom, a postaje jasno i zašto iz zvučnika tijekom izložbe odjekuju gregorijanski korali. Sve bi to moglo uznemiriti Hrvate koji su zanemarili odlazak na svetu misu (inovjerce, agnostike i ateiste da ne spominjemo), ali brige zapravo nema jer kršćanstvo u ovom kontekstu nema vjerski, nego politički značaj. 

Hrvatsko prihvaćanje vjere tako je “postavilo temelje za uklapanja hrvatske države u okvire ‘novog međunarodnog poretka’ koji su suvremenici nazivali Christianitas, pojam koji će zadobiti uže značenje ‘Latinskog kršćanskog svijeta’, a u višestoljetnoj perspektivi sekularizacijom postati jezgrom ideje Europe.” Nije sasvim logično da je sekularizacija, dakle odvajanje države od religije, vodila tome da vjera postane jezgrom europskog političkog zajedništva, pogotovo jer katoličanstvo nije dominantna religija u brojnim zemljama Europe. Ali kad na karti pogledamo koja je to katolička Europa, vidimo da bi po religijskoj pripadnosti Hrvati tako pripadali istočnom rubu zapadne Europe, dok bi npr. po kriteriju etničke skupine pripadali zapadnom rubu istočne, slavenske Europe. Radosna vijest bi se u tom kontekstu odnosila na pozivnicu Hrvatima da se priključe jednima, a izbjegnu druge.  

No prihvaćanje vjere nije dovoljan uvjet da bi Hrvati dobili jedinstven identitet, pogotovo jer je postajanje dijelom velike kršćanske obitelji u praksi uglavnom značilo biti pokrajinom veće i moćnije države. Tu dolazimo do drugog pitanja: zašto su figure kralja i kraljevstva odabrane kao provodna nit u priči o kontinuitetu hrvatske nacije? Govoriti o Hrvatskom Kraljevstvu je prilično zbunjujuće budući da, kako vidimo na izložbi, teritorij Hrvatske uglavnom je rascjepkan i pod vlašću različitih većih država, dok titule kralja od 1105. preuzimaju strani vladari. Kraljevi tako brzo blijede iz priče, a kroz stoljeća pratimo jezičnu, kulturnu i političku podijeljenost teritorija, s kulminacijom u novom vijeku kad, kako tekst izložbe navodi po citatu povjesničara umjetnosti V. P. Gossa, “[o] nekom sustavnom hrvatskom prostoru, bilo fizičkom bilo kulturnom, u razdoblju od 1500. do 1700. nema ni govora.” 

Rat i nemir

Budući da nije zgodno u priči o dugom kontinuitetu hrvatske nacije zaključiti da tog kontinuiteta nije bilo, autori izložbe moraju se uhvatiti za nešto što veže hrvatske teritorije kroz cijeli tijek postojanja. To su ratna stradanja. Doista, stalna izloženost ratovima s istočnim narodima i zapadnim silama, kao i bogata povijest velikih ratnika i “gospodara rata” koje izložba ističe, upućuje da je naše predziđe kršćanstva zapravo ponajprije služilo kao prva linija fronta, pogotovo u spomenutom periodu od dvjestotinak godina kad je Osmansko Carstvo ratovalo u Europi. No umjesto da se zapitamo zašto su Hrvati bili izloženi tolikom stradanju i što to govori o našem statusu u europskoj kršćanskoj obitelji, autori izložbe vide temu ratnog stradanja kao svojevrsni usud sudbine koji nas spaja kroz sva vremena, pa npr. upućuju da Marulićevi “apokaliptični opisi” turskih napada “mogu podsjetiti na najgore trenutke Domovinskog rata i ruševine Vukovara.” 

Svođenje tako različitih ratova na istu razinu vodi riziku da se pojedinačna ratna stradanja, jedinstvena i tragična po sebi, reduciraju na tipične momente u ratničkoj povijesti naroda, umjesto da ih vidimo kao eksces, kao bolnu ranu koju preživjeli trebaju zaliječiti, tugu koju trebaju žalovati i potom nastaviti živjeti u miru. No mira ovdje nema. Temeljenje nacionalnog identiteta na ratnoj patnji ne dopušta da se od rata odmaknemo jer zaobilazi pitanje tko smo i što smo jednom kad rata više nema – pitanje aktualno i neodgovoreno danas jednako kao prije trideset godina. 

Odgovor su mnoge nacije pronalazile u široj kulturi, ponajprije u narodnom jeziku koji je i za Hrvate, izložba kaže, bio “najjača poluga u borbi za afirmaciju i očuvanje nacionalnog identiteta.” Međutim o kojem točno jeziku govorimo s obzirom na to da je teritorij stoljećima bio politički i kulturno podijeljen, što je vodilo nizu različitih jezika i narječja? Da bi se o nacionalnom jeziku moglo pričati, bilo je potrebno uvesti jezični standard, što su u 19. stoljeću napravili Ljudevit Gaj i preporoditelji, kako smo učili još u osnovnoj školi. No izložba ima čudan, pasivno agresivan stav spram Gajeve reforme. 

Tako se uz izloženi, netiskani Kašićev prijevod Biblije na narodni jezik iz 16. stoljeća navodi citat teologa Ivana Goluba koji smatra da je tiskanje te Biblije moglo voditi drugačijem hrvatskom standardu, utemeljenom na dubrovačkom narječju, “pa ne bi, da se tako izrazim, bilo ni ‘Vukova’ ni ‘Gajeva’.” Čime je siroti Gaj zaslužio da ga se sarkastično stavi na istu ravan kao autora srpskog standarda, Vuka Karadžića? Jednostavno, time što je Gaj to sam napravio: zalaganjem za ilirsko jedinstvo, za jačanje kulturnih i političkih veza s južnim Slavenima, Gaj je i hrvatski standard vezao uz štokavsko narječje, blisko srpskom standardu, kako bi jezična poveznica između naroda bila jača. 

No kako govoriti o Gajevom istočnom grijehu, a pritom ne priznati da je najvažniji nacionalni pokret bio vezan uz ideju da Hrvati jezično i kulturno ne pripadaju zapadu, nego istoku? I kako promatrati 19. i 20. stoljeće kad su kulturno-političke poveznice između Hrvata i drugih slavenskih nacija bile ključan dio nacionalne povijesti? Izložba se svim silama trudi omalovažiti tu poveznicu, pa se panslavizam 19. stoljeća naziva “još jednim djetetom ‘hrvatske’ političke mitologije”, Gajevo ilirstvo naziva se “strateškim”, a kasnije državne zajednice južnih Slavena naprosto se – zaobilaze. 

U zadnjem dijelu izložbe tako je period od 1918. do 1990. sveden tek na zaključak da je Jugoslavija (i Prva i Druga) država “čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža. Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkoj ravnoteži.” Doista?! U tisuću godina kako su Hrvati bili rastavljani, podređeni raznim režimima, ubijani, potlačeni, nepriznati i neravnopravni, kontinuitet nacionalnog identiteta se nekim čudom održavao, da bi se zatim u približno pola stoljeća dviju Jugoslavija, gdje su Hrvati bili jedan od konstitutivnih naroda, taj kontinuitet izgubio do mjere da Hrvati faktički nisu postojali? 

Osim što priča u ovom trenutku postaje groteskno neuvjerljiva, ona ujedno veže ruke u pokušaju da se nacionalni identitet veže uz kulturu jer se automatski odriče svega što su Hrvati radili u većem dijelu 20. stoljeća. I stoga dolazimo u situaciju da je svaki drevni kamen s reckom nalik na spomen Hrvata izložen i promoviran u artefakt nacionalne kulture, dok je ukupna hrvatska književna, likovna, filmska, kazališna i ina kultura iz vremena dviju Jugoslavija zanemarena, kao da ne postoji. 

Priča tako potpuno zaobilazi modernu hrvatsku povijest i naglo završava povratkom u drevne i maglovite dane kraljevstva kroz usporedbu Franje Tuđmana s Dmitrom Zvonimirom kad je 1076. godine prihvatio papinu krunu. Umjesto da govorimo o prvom hrvatskom demokratski izabranom predsjedniku, zaključujemo priču s vizijom Tuđmana kao posljednjeg hrvatskog kralja. 

All I want for Christmas

Lako što povijesna priča o nacionalnoj povijesti nije točna – ruku na srce, nijedna nije – nego ostaje utisak da ova priča naprosto nije dobra. To je jednim dijelom zato što povijest doista ne pruža dovoljno tragova ni događaja da bi ukazala na kontinuirani identitet hrvatskog naroda, a drugim dijelom zbog teško objašnjive jugofobije koja onemogućuje ikakav pogled na hrvatsku kulturu u većem dijelu 20. stoljeća. No vjerujem da se ovdje radi i o niskom plafonu o koji svaka nacionalistička priča kad-tad udari glavom. 

Živa i uzbudljiva kultura nekog naroda je ona koja se ne svodi na jednostavnu štoriju o veličini nacije, nego koja dovodi svaki (pogotovo nacionalni) identitet u krizu – to je čini živom i uzbudljivom! I svaka priča (bilo o nekom narodu ili općenito) mora biti ambivalentna, inače niti je uvjerljiva, niti je slojevita, niti je zanimljiva. Glavni problem ove izložene priče (i priče kakvu slušam od đačkih dana) je što između isprazne sterilnosti i riskantne ambivalentnosti redovito odabire ono prvo. Zato povijest saznajemo kroz priču o kartonskim Višeslavima i Manjeslavima, o kraljevima koji možda nisu ni bili kraljevi, a čak i da jesu, koga uopće briga? 

Koga je briga, doista? U prolazu Klovićevim dvorima obraćam pažnju i na razred učenika koji je po obavezi došao na izložbu. Nemam straha da će im ova izložba prenijeti krivu poruku jer im neće prenijeti nikakvu poruku. Po izrazima lica, rekao bih da su se našli u istom duhovnom stanju kao kad uđem u šoping centar i čujem što Mariah Carey želi za Božić. Učenici nisu indoktrinirani, nego su ubijeni u pojam. Nije pitanje hoće li postati dobri Hrvati, čak ni hoće li biti dobri građani, nego mogu li dobiti bolju priču. Mogu li čuti nešto što će ih probuditi, začuditi, uzbuditi, motivirati, potaknuti na razmišljanje? Mogu li te dojmove podijeliti bez straha da će dobiti jedinicu, uvredu ili šamar? Mogu li istražiti tko su i kamo idu van začaranog kruga sputavajuće nacionalističke povijesti? Pobogu, bilo bi vrijeme. 

Multimedijalni institut mi je, pak, zvučalo kao mjesto koje na ulazu ima gipsane dorske stupove, a unutra je u obliku križa poslagano sedam televizora na kojima se vrte eksperimentalni filmovi. I tko se tamo okuplja? Samozvani hakeri, filozofi, ljubitelji animea i poznavatelji brazilskog art filma? Uh… Sve me to prilično zbunjivalo (i još me zbunjuje), što znači da sam se istovremeno bojao otići tamo, ali i da sam čekao prigodu da promolim svoj nos unutra.

Prvi put kad sam planski otišao u Mamu (nazovimo je zasad tako) bilo je kad sam tražio literaturu za diplomski rad o hakerskom aktivizmu. Temu sam odabrao jer mi je zvučala zanimljivo, a o njoj nisam znao baš ništa. Lišen okova znanja, odlučio sam otići na jedino mjesto za koje sam mogao pretpostaviti da sadrži ikakve informacije o hakerima – u misteriozni net klub. Samo, kako doći tamo? Trebam li nazvati i naručiti se? Imaju li nekakav ured za stranke? Koga zapravo trebam?

Nemoćan i neodlučan, naprosto sam došao jedno popodne u Preradovićevu, ušao kroz vrata i sjeo na prvu fotelju, kao napušteni pas. Ubrzo mi je prišao Tomislav Medak, tip kojeg sam slušao na nekom okruglom stolu, a čije sam riječi dovoljno dobro razumio tek da znam da one znače nešto pametno i da ću ih možda jednog dana moći dešifrirati. Medak me pitao što trebam, krenuo sam prtljati, duboko svjestan da nemam pojma o čemu pričam, izložen laserskom pogledu drevnog kung-fu grandmastera. Stao sam usred neke rečenice, a Medak se bez riječi udaljio i ubrzo vratio s desetak stranih knjiga o hakerima. “Uzmi i vrati ih kad završiš”, rekao je. “Imam li neki rok?” “Ne.” “Trebate li moju osobnu?” “Ne.” “Samo ih uzmem i vratim kad hoću?” “Da.” “Ne trebam čak ni ostaviti svoje ime?” “Ime nije bitno.”

Ta me gesta duboko ganula i tad sam napokon shvatio što točno Mama jest. U redu, bio sam upoznat s javnim institucijama i konceptom zajedničkog vlasništva, znao sam kako javne knjižnice i škole funkcioniraju, ali imao sam dojam da je dijeljenje oduvijek bilo i moralo biti regulirano. Nisam nikad doživio da mi netko dođe i jednostavno kaže: Uzmi. Naravno da se iza toga može razviti filozofija, možda bi upravo Medak to sad elaborirao, i naravno da taj princip rada iziskuje neku računicu, ali meni je u glavi ostala samo jednostavna gesta povjerenja, sloboda da uzmem i odem i, samim time, osjećaj da želim ostati i dati. 

Tu gestu od tada pronalazim u svemu što Mama radi – u knjigama koje tiskaju, programima koje održavaju, prostoru koji ustupaju, u besplatnom Human Rights Film Festivalu, u podršci migrantima, u ideji piratske brige… U svemu je prisutna evidentna namjera da se zajednici pruži quid, a da se u startu odbije pomisao na pro quo. 

Važno je i što taj quid stvarno može biti bilo što. Mamini sadržaji su često opskurni, nisu po svačijem ukusu, nisu pitomi niti privlačni, s razlogom nisu popularni, a temelje se na ideji da ako zanimaju i par ljudi u cijelom gradu, vrijede postojati, i to u svom najboljem mogućem obliku. Mama je rijetka po tome što može izgurati takvu ekskluzivnost bez elitizma, što može pružiti svima otvorenu hermetičnost. Uzmi, kao uvijek, uz dodatak: ali ne moraš. I tako već 25 godina, kao error tržišne računice, u prkos ideji da je čovjek čovjeku vuk, Mama ustraje.

Ipak me još nije odučila od kapitalističkih kalkulacija, od osjećaja da nas je zadužila i od zaključka da bismo bez Mame svi skupa bili na gubitku. Ali ovo nije pitanje posudbe i duga, dobitka i gubitka, uloga i rizika, dugotrajnosti i inovacije. Ne treba vratiti posuđeno, nego proširiti dobiveno. Mama daje dok ima, a kad je više ne bu, napravit ćemo novu “svojevrsnu zračnu luku”, neku Mamu 2, Multimedijalni IInstitut, Mi3 ili kako će se već zvati, ako će se uopće zvati. Koga briga, uostalom? Ime nije bitno.

Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dolar je srećom vrijedan tip “neozbiljna” filozofa, vrlo rigorozan, a dovoljno zaigran i duhovit da može primijetiti neobičnu prirodu uobičajenih fenomena. Ovom prigodom posvetio je pažnju fenomenu glasina koje se, kako i sam priznaje, po prirodi čine oprečnima filozofiji. Dolar nas upućuje na antičko razlikovanje između pojmova doxa i episteme, pri čemu se prvo odnosi na vlastiti stav dok drugo upućuje na znanje utemeljeno na logici i istini. Glasine pak izmiču objema razinama znanja: one ne traže temelj u empirijskim ili racionalnim dokazima, niti iza njih stoji određeni autor, a pritom Dolar primjećuje da im upravo manjak i objektivnog i subjektivnog temelja daje tajnoviti autoritet. One su nepouzdane, i same su na lošem glasu, no ipak se brzo šire, dugo ostaju u uhu, ponekad i puknu, a uvijek ostavljaju neizbrisivu mrlju. Gdje ima dima, ima i vatre, no čak i kad je vatra ugašena, smrad dima zadržava se u nosnicama. Glasine su sjena Logosa kao drevnog principa istine, kaže nam Dolar, a sjene su sveprisutne, nepobitne i nepobjedive. Glasinama ne možemo umaknuti, a ne možemo im ni odoljeti. Ne treba nam jezik za razmjenu informacija, primjećuje Dolar, treba nam za širenje glasina.

Dolarov pristup glasinama je svjež i šarmantan, a njegovo toplo i suvislo izlaganje, potkrijepljeno jasnim i zanimljivim primjerima iz kanonske književnosti (Shakespeare, Kafka, Cervantes…), otkriva nam predavača koji bi također bio divan srednjoškolski profesor književnosti. Tenzija između visoke kulture književnih klasika i niske kulture glasina odgovara pak Dolarovoj ambivalentnosti spram vlastita predmeta. S jedne je strane filozof fasciniran glasinama kao osebujnim jezičnim iskazima, a s druge je zabrinut njihovim destruktivnim potencijalom. U tim se trenucima Dolar ipak pokazuje lojalnim čovjekom Logosa i Sokratovim sudrugom, koji će i aludirati da su upravo glasine koštale Sokrata glave. No je li tome baš tako?

Glasine su toliko neutemeljene po svojoj biti da očito nisu način kako ljudi dolaze do istine, nego ispunjuju druge funkcije, recimo estetiziraju svakodnevni život (ljudi iz naše okoline poprimaju osobine junaka i antijunaka, a svakodnevica strukturu drame) ili naprosto omogućuju posredno izbacivanje frustracija. Je li Sokrat onda žrtva glasina ili su glasine simptom širih frustracija Sokratom? Ako Platonovu Državu ne čitamo kao filozofsku knjigu nego kao dramski tekst, možemo osjetiti neizrečenu, ali gustu nelagodu koju Sokrat izaziva u društvu. Okružen svojim vjernim učenicima, on na gozbi lovi nesretne namjernike, uvodi ih u razgovor o apstraktnim temama te ih kroz “dijalog” (zapravo niz logičkih zamki) navodi da odbace dosadašnja uvjerenja o sebi i svijetu. Iz Sokratove perspektive, on je beskompromisni filozof koji kreće na težak, trnovit, dijaloški put do istine u čemu su dužni sudjelovati i svi drugi. Iz perspektive sugovornika, Sokrat je gnjavator koji im ne dopušta da piju vino i ogovaraju drugove, nego ih tjera na bolno, frustrirajuće, čak i ponižavajuće trančiranje vlastitih stavova. Možda je upravo Sokratova težina, njegova upornost da se svako mnijenje utemelji u logici i istini, izazvala okrutnu reakciju polisa? Možda ljudskoj potrebi za istinom nasuprot stoji jednako ljudska potreba za ne-istinom? 

Sumnjam da bi Sokrat pratio ovu liniju razmišljanja (prije bi me izložio svojoj paljbi unakrsnog ispitivanja), a vjerojatno ni Dolar ne bi sasvim pristao na apologiju glasina. Na kraju predavanja Dolar se tako osvrnuo na suvremenu eru internetske komunikacije i upozorio na “opću rumorizaciju društva” koja dosad neviđenom brzinom vodi katastrofalnom brisanju granica između istine i laži, javnog i privatnog, znanja i neznanja, komunikacije i nesporazuma, Logosa i naklapanja… Razni govori su se umnožili i stopili u glasine, a time su izgubili svaku vrijednost i kao sredstvo komunikacije i kao odraz istine. 

Dolarov defetizam spram Interneta ne sjeda sasvim na mjesto, možda i zbog anakronizma situacije u kojoj ugledni profesor stoji pod reflektorom grandiozne dvorane Gorgona i rogobori protiv suvremene tehnologije dok uz njega školovani glumac izvodi Shakespeareov monolog i rolu iz Rossinijeve opere. Ili je možda ova priča i previše u duhu vremena? Dolar je slično predavanje održao 2019., ali bez zaključka o općoj rumorizaciji društva, pa se čini da su teška događanja zadnjih godina poljuljala stav filozofa. No suštinski problem jest u tome što mi se čini da Internet zapravo ne prenosi glasine, barem ne ovako kako su definirane. Recimo, teorije zavjere nisu glasine, one su uvijek strukturirane tako da se čini kao da imaju temelj u stvarnosti ili logici, a ljudi koji ih šire bezuvjetno su uvjereni u njihovu istinitost. Društvene mreže pak svojim formatom prvenstveno potiču iznošenje vlastitih stavova i osobnih uvjerenja, ne bezličnih glasina ni informacija što zajednica misli o nekome. Drugim riječima, ono što na Internetu nalazimo, a što vodi spomenutim opasnostima, zapravo su doxa i episteme.

Glasinama tu nema mjesta jer one iziskuju usko povezanu zajednicu čiji se članovi došaptavaju i međusobno olajavaju, a posredna virtualna komunikacija i atonalni algoritmi brišu sve prisne poveznice unutar zajednice. Uz to, kod glasina postoji implicitna spremnost sugovornika da ih ne shvaćaju preozbiljno: u glasine se nitko neće zaklinjati, niti će itko iza njih stati svojim imenom. Kod glasina svi su objekti, bilo da su predmet glasina ili da su njihov bezlični širitelji, dok su na društvenim mrežama svi subjekti. Internet je antička gozba gdje su svi uzvanici zapravo Sokrati okruženi svojim Platonima koji će retweetati svaku njihovu riječ. 

Drugim riječima, problemi suvremene komunikacije trebaju se ipak postaviti pred vrata Logosa. Zbog čega se potraga za istinom pretvorila u rigidno zauzimanje rovovskih pozicija u debati i “šamaranje” protivnika? Kako je slabo informirana doxa postala nešto toliko mjerodavno da će je svaka osoba biti spremna javno dijeliti i braniti? Gdje se sad ispuštaju frustracija i skepsa koje su se kanalizirale putem staromodnih glasina?

Već se desetljećima govori o tome kako su tradicionalne “velike priče” i institucije izgubile povjerenje javnosti, no čini se da je Internet otvorio izvore i kanale putem kojih ljudi uspijevaju otkloniti svaku sumnju u vlastitu priču. Možda nam nedostaje ta sumnja — ili makar strah da će nas mahala ogovarati da pričamo gluposti? “Što je više informacija, to je manje znanja”, zaključit će Dolar. Možda se onda trebamo okrenuti ne-znanju? Znam da ništa ne znam, Sokrat će ipak priznati. I don’t know, but I’ve been told, nadovezat će se Trazimah i priča će poteći. Možda je pozicija iskrenog neznanja ono od čega treba krenuti pa vidjeti kud će nas put odvesti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

To nije nužno problem konkretnog filma. Takve priče su bitne, ne samo zato što motiviraju i poučavaju gledateljstvo, nego jer su često istinite. Problem leži u dojmu da su takve sve priče o invaliditetu – filmske, književne ili novinarske. I kad su tragedije (pa čovjek ostaje nemoćan) i kad su herojski epovi (pa junak izuzetnim naporom svlada svoj “hendikep”), sve što protagonisti rade uvijek je natkriljeno njihovim stanjem. Međutim što kad je invaliditet sporedan? Što kad interesi, želje i djelovanje neke osobe nemaju nikakve veze s činjenicom da ona ne vidi ili ne može hodati? Onda, čini se, imamo priču s nedovoljnim dramskim potencijalom. Imamo likove koji nemaju posebne potrebe nego “obične”, konvencionalne potrebe. Kako ispričati takvu priču na zanimljiv način?

O svemu tome razmišljam dok se idem naći s Markom Bakovićem, glazbenim novinarom, školovanim producentom i bubnjarom. Baković piše članke, priprema svoj podcast, svira u četiri benda i surađuje s Centrom za razvoj vrijednosti, udrugom za pomoć osobama s invaliditetom. Povod našem susretu je rad spomenute udruge, ali i činjenica da je Baković toliko aktivan “unatoč” činjenici da je slijep od rođenja. No vrlo brzo postaje mi jasno da sljepoća naprosto nije relevantna: Baković nije određen time što nema vid, nego svim ostalim što ima i slobodno koristi.

“U školovanju nisam imao problema. Išao sam u redovnu školu i na faks. Imao sam podršku, u školi su roditelji jako povukli, a i snalazio sam se dobro, nemam se na što požaliti”, kratko objašnjava. Nakon novinarstva na Visokoj novinarskoj školi u Zagrebu, Baković je završio i glazbenu produkciju u zagrebačkoj MPA (Music Production Academy) i ljubljanskoj SAE (School of Audio Engineering). Novinarske poslove radi pomoću govornog programa, koji omogućuje čitanje, i posebne tipkovnice kojom piše tekstove i komunicira preko Interneta. “U glavi si složim informacije za tekst. Kad krećem pisati recenziju, unaprijed znam početak i kraj, samo mi tijekom pisanja dolaze ideje što još dodati u tekst.” Glazbu je učio i svirao bez problema. Naravno, više je tu faktora koji su omogućili Bakoviću da zaobiđe fizička ograničenja – potpora obitelji, relativna spremnost institucija, tehnička rješenja, vlastita odlučnost – no ta su ograničenja samo početne prepreke.

Njegov ulazak u svijet glazbe zvuči poznato svima koji su se rodili krajem 1980-ih. Kao klinac je išao u glazbenu školu, no u muziku i glazbeno novinarstvo zaljubio se slušajući Radio 101. Hip-hop je počeo pratiti kad je s jedanaest godina čuo Ping-pong (umjetnost zdravog đira), prvi album TBF-a (“Moje uši su otkrile nešto što nisu nikad dosad. To je za ono vrijeme bio svemirski brod.”), a rock i hip-hop usmjerili su ga prema ritam sekciji. Nakon što je završio srednju glazbenu školu za klavir, počeo se ozbiljno baviti sviranjem bubnjeva. Krenuo je i kao hip-hop izvođač, no ubrzo se okrenuo i ostalim žanrovima. “Meni je dobra muzika zanimljiva bez obzira na žanr. I sviram i slušam različite stvari. Zato sam trenutno u četiri dijametralno suprotna benda. Sviram u She Brought Me Gasoline, country/americana/blues bendu. Lani smo izdali prvi album za talijansku izdavačku kuću Go Country Records, recenzije su bile dobre, ali nažalost upravo kad smo trebali krenuti s koncertima, došao je lockdown. Sad krećemo snimati drugi album, koji ćemo izdati u vlastitoj distribuciji, i spremamo se za nastup u lipnju u Močvari. Sviram i u cover bendovima koji su vezani uz funk, pop, soul itd. Najvažnije mi je da sviram puno.”

U novinarski svijet ušao je kad je upoznao Ilka Čulića, nekadašnjeg novinara 101-ice, koji ga je pozvao na Radio 808. “Tamo sam godinu dana radio emisiju Tventilator, domaću i regionalnu top listu. Nakon toga sam se tražio neko vrijeme, a onda sam počeo pisati o muzici za In-Portal: recenzije koncerata i albuma, intervjue s renomiranim domaćim muzičarima… Sad pišem glazbene recenzije za portal Ravno do dna i upravo pokrećem svoj podcast Čekaonica u kojem ću razgovarati s glazbenicima, novinarima, organizatorima koncerata, ljudima iz branše. Pokušat ću medijski prikaz te scene dići na viši nivo.”

Osnovni problemi također su dobro poznati svima iz ovih profesija. U glazbenom novinarstvu teško je naći adekvatno honorirani angažman, a u glazbi je bez pravih medija teško dobiti pozornost. “Imaš dvadeset postaja koje puštaju uvijek istih deset pjesama”, navodi Baković. “Onda se kod javnosti stvara percepcija da ništa novo ne valja, a istovremeno se gura priča o dobrim starim vremenima.  Zato imaš mladi bend koji se raspadne za dva mjeseca, jer im se ne da uložiti novce u promociju ili putovanja, a s druge strane samo cover bendovi imaju stalan uspjeh. Nemam ništa protiv cover bendova, dapače i sam to sviram, no mislim da sve priče o zlatnim vremenima i boljoj prošlosti dodatno guše i ono malo medijskog prostora za kvalitetnu noviju glazbu.”

Bakovićev pristup tim problemima je jednostavan: “Najbolje je o tome ne razmišljati, nego dati maksimum, svirati puno, putovati puno, dokazivati se puno. To je najvažnije u našoj branši. Ako te nema, nitko neće znati za tebe. Moraš stalno biti aktivan. Ne trebaju ti TV ni radio stanice, imaš internetsku distribuciju, i moraš uvijek biti prisutan. Trebaš svirati koncerte, i to van svog grada, ne samo za prijatelje i rodbinu. Puno ljudi to ne razumije. Ako želiš raditi kako spada, moraš to raditi ozbiljno.”

Svirati se može i u garaži i na akademiji 

Kakve veze ovo sve ima sa sljepoćom? Nikakve. Baković se bavi glazbom s izraženim elanom i željom, potpuno neovisno o osjetu vida. Slično vrijedi i za njegove slavne kolege kao što su Ray Charles, Stevie Wonder i Andrea Bocelli. Svi su imali sreću da su educirani u pravilnim uvjetima i da su vrlo rano prepoznati kao izuzetni glazbeni talenti, ali primarno je upravo to što su bili talentirani, uporni i marljivi. “To što sam crn i slijep nikad nisam smatrao hendikepom”, nedavno je rekao Stevie Wonder, što nije ni čudo s obzirom na njegov niz uspješnih izdanja. Ipak, ako je sljepoća toliko marginalna varijabla u nečijem glazbenom razvoju, zašto nema više slijepih muzičara? “Ne znam ni za jednog etabliranog mlađeg slijepog glazbenika na sceni”, kaže Baković. “Znam da se jedna djevojka ozbiljnije bavi pjevanjem, za ostale ne znam, no moguće je da i meni nešto prođe ispod radara. Prije je bilo aktivnih slijepih muzičara, ali su završili u drugim vodama.”

Ponukani ovim pitanjem istražili smo i koliko je formalno glazbeno obrazovanje otvoreno slijepima i slabovidnima. Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” u Zagrebu nudi predškolsko i osnovno glazbeno obrazovanje upravo za slijepe i slabovidne. U šest godina osnovne glazbene škole polaznici uče klavir, solfeggio, teoriju glazbe i zborsko pjevanje. “Velika je razlika između glazbene škole kod nas u Centru i redovne glazbene škole”, objašnjava nam profesorica Anamarija Giuliani. “Kod nas su polaznici isključivo učenici s oštećenjem vida te se mi u nastavi uvijek prilagođavamo njihovom stupnju oštećenja. Naš pristup je svakom učeniku različit, u potpunosti individualan te se tijekom školovanja uočava na kojem dijelu gradiva se treba više raditi, a na kojem manje.”

Kao glavni čimbenik razlike Giuliani ističe fokus na glazbenu pismenost, tj. na posebnu glazbenu notaciju na Brailleovom pismu. “U redovnim glazbenim školama to se najčešće zanemaruje jer je Brailleov stroj glasan pa na nastavi solfeggia ometa drugu djecu, a na nastavi instrumenta nema dovoljno vremena i za zapisati kompoziciju i za odsvirati je. Tako se događa da djeca jako rijetko pišu note, većinu kompozicija uče napamet na satu te kad dođu doma pola zaborave (a nemaju note pred sobom da se prisjete što su svirali), sljedeći sat sve opet ispočetka te se tako gomilaju frustracije i njih i profesora. Slijedom toga događa se da djeca izađu iz glazbene škole nepismena, tj. ne znaju u potpunosti ni pisati ni čitati brajičnu glazbenu notaciju. Također se često događa da je njihova razina znanja i vještina sviranja instrumenta daleko ispod one razine koja bi trebala biti za određeni razred (profesori ih obično velikodušno nagrade zbog činjenice da su slijepi te nemaju objektivnu sliku o svojoj razini znanja). Kod nas u Centru polaznici sami pišu kompoziciju tako da smo sigurni da će kasnije to znati i pročitati i odsvirati.”

Naravno i nažalost, Centar ne provodi program na nacionalnoj razini, nego u svojim prostorima u Zagrebu pa obuhvaća relativno uzak krug mladih glazbenika. “Trenutno imamo 13 polaznika. U zadnjih 20 godina je otprilike sedam učenika krenulo u srednju glazbenu školu. Dvoje je upisalo i završilo Muzičku akademiju te su danas profesori glazbe. Obzirom da nemamo veliki broj učenika na godišnjoj razini te da djeca osim oštećenja vida imaju i druga pridružena oštećenja, svaki napredak kod takve djece je odličan.”

Kako vidimo, slijepim i slabovidnim glazbenicima otvoren je i pristup visokom glazbenom obrazovanju, što nam potvrđuju iz Muzičke akademije u Zagrebu. “Muzička akademija prima slijepe i slabovidne osobe koje zadovolje uvjete razredbenog postupka, te smo imali studente s različitim stupnjevima oštećenja vida koji su uspješno završili studij.” Iako ne postoji poseban plan rada, nastava je dovoljno fleksibilna: “Dio nastave na našoj ustanovi odvija se individualno i u malim grupama čime je omogućen individualni pristup, pa time i prilagodba nastavnog procesa, ukoliko je potrebna. Imali smo slučajeve da su studenti s djelomičnim ili potpunim oštećenjem vida tijekom studija prema akademskom planu i programu sudjelovali u predviđenoj koncertnoj djelatnosti Muzičke akademije u zemlji i inozemstvu.”

No i u ovom slučaju broj slijepih i slabovidnih polaznika ostaje relativno nizak: “Ostale informacije statističke naravi nažalost nemamo. Prema okvirnom prosjeku, imamo jednog studenta s djelomičnim ili potpunim oštećenjem vida unutar svakih pet godina.” Ako prema upisnim kvotama Sveučilišta izračunamo da stotinjak studenata godišnje upisuje Muzičku akademiju, to bi značilo da je jedna od 500 osoba slijepa ili slabovidna, što čini 0,2 posto polaznika. S obzirom da je 2019. u Hrvatskoj bilo registrirano 27.092 slijepih i slabovidnih osoba (0,6 posto ukupne populacije), određeni nesrazmjer postoji, mada bi za smislene zaključke trebalo provesti sustavnije istraživanje. U svakom slučaju, navedena iskustva pokazuju da slijepi i slabovidni glazbenici uspijevaju nadići objektivne teškoće čak i na najvišoj razini glazbenog obrazovanja, dok bi im sviranje u neformalnim okvirima trebalo biti još pristupačnije.

Pustiti ljude van geta

No, kad govorimo o nošenju s teškoćama, valja obratiti pažnju i na još jedan bitan, a relativno zanemaren faktor: (samo)percepciju osoba s invaliditetom. “Problem je što ljudi nemaju samopouzdanja jer im se kroz društvo usađuje ideja da nisu sposobni raditi ništa van svog kruga”, napominje Baković. Time se bavi udruga Centar za razvoj vrijednosti koja je upravo krenula s provedbom projekta Sigurno u samostalniji život namijenjenog mladim osobama s invaliditetom na području Zagreba, Siska, Kutine i Labina. Baković surađuje s Centrom i navodi: “U udruzi pokušavamo poboljšati percepciju javnosti, pogotovo poslodavaca. Postoje javne subvencije i olakšice za zapošljavanje, ali to ne polučuje efekt i ne ide prema javnosti koliko bi trebalo. Pokušat ćemo poslodavce navesti da se oglašavaju na našem webu i da shvate da imaju puno koristi od toga da zaposle osobe s invaliditetom. Drugi cilj je potaknuti osobe s invaliditetom da izađu iz svog geta. Ispada da mi možemo samo govoriti i postojati u nekom uskom krugu, kao da nemamo druge interese u životu, kao da smo svedeni samo na to. Cilj je pustiti ljude van geta, osloboditi ih društvenih okova da mogu slobodnije ići naprijed.”

Centar u sklopu projekta daje usluge volonterskog servisa Pomoć u kući, SOS telefona, edukacije i savjetovanja o mogućnostima zapošljavanja i samozapošljavanja. To može biti tek dio bavljenja spomenutim problemima koji se, pak, jasno vide u izvještaju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje o osobama s invaliditetom za 2020. godinu. U Hrvatskoj je evidentirano preko pola milijuna osoba s invaliditetom (oko 12 posto populacije), a udio zaposlenih osoba s invaliditetom u ukupnom broju svih zaposlenih iznosi 1,8 posto. Čak i ako uzmemo u obzir da je velik broj evidentiranih osoba stariji od 65 godina i da je relativno veći broj nisko obrazovanih (što je problem po sebi), opet postoji znatan i nelogičan nesrazmjer. Uzroci se mogu tražiti u startnim pozicijama – osim obrazovanosti, čak 28,8% nezaposlenih osoba s invaliditetom nema nikakvo radno iskustvo, a 19,1% je nezaposleno osam ili više godina.

No problem leži i u stavu poslodavaca koji radije plaćaju kazne nego da zaposle osobu s invaliditetom. Povod tome nije samo u stereotipima, nego i u tržišnoj računici. Kako navodi teoretičar i istraživač Tomislav Medak, “kad radnik s invaliditetom ima jednaku stručnost kao radnik bez invaliditeta, on za poslodavca donosi dodatni rizik prilagodbe radnog procesa. (…) Za poduzeće koje želi organizirati radni proces što učinkovitije, što fleksibilnije i sa što manjim troškovima, to donosi neizvjesnost. Premda u realno postojećim društvenim okolnostima osobe s invaliditetom trebaju imati zakonski zajamčenu priliku na zaposlenje, tržište rada koje pretpostavlja prilagodljivost radnika uvijek će ih diskriminirati.”

Bez javnog i sustavnog poticanja obrazovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom očito se ne mogu napraviti ogromni pomaci, no širenje percepcije o njihovom potencijalu čini se kao potreban korak u tom procesu. To podrazumijeva davanje vidljivosti pozitivnim pričama, ali i naprosto bolje upoznavanje i realnije sagledavanje ove teme. Drugim riječima, to znači da se trebamo prestati diviti uspješnim profesionalcima s invaliditetom kao maloj djeci koja su upravo svladala prva slova. “Završio sam škole specijalizirane za glazbenu produkciju, miksanje i studijski rad. Želim da mi sve u životu bude vezano uz glazbu, zato sam i na toliko frontova”, kaže Baković. “Sve bih dao da postanem studijski muzičar i radit ću koliko treba da bih to postao. Ako mogu nekako potaknuti druge, moja bi im poruka bila da slobodno rade ono što osjećaju da žele, da se ne ustručavaju, samo neka daju sve od sebe i doći će do publike s kojom dijele interese.”

Ne znam hoće li Markova profesionalna priča imati happy end, ali s obzirom na uloženi trud, talent i ozbiljnost, to ne bi bilo nikakvo čudo, nego očekivan i logičan razvoj situacije. Neke će njegov primjer razvedriti, motivirati ili ohrabriti. Neki će možda odmahnuti rukom ili će ga sažalijevati. Mene je, pak, razgovor s Bakovićem ponajprije potaknuo da odem doma poslušati muziku na kojoj tako predano radi.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kratki podsjetnik na prethodne “epizode”: pojam zajedničkih dobara proslavila je ekonomistica Elinor Ostrom pišući o malim zajednicama koje samostalno, bez intervencije države ili tržišta, upravljaju određenim dobrom. Za takve zajednice važni su samoregulacija, jer sami članovi zajednice donose i provode pravila upravljanja bez vanjske intervencije, i načelo recipročnosti, jer su dobra potpuno otvorena svim članovima zajednice koji “vraćaju dug” svojim radom u zajednici. Ovi primjeri poslužili su kao inspiracija raznim teoretičarima i aktivistima koji su s više ili manje uspjeha pokušali prenijeti ista načela na druge razine. U digitalnom kontekstu takav način upravljanja resursima pokazao se naročito sretnim – prvo jer su temeljni softver i internetska arhitektura nastali u svojevrsnim hakerskim commonsima, a kasnije jer su pirati kroz princip slobodne distribucije akademskih i kulturnih radova uspjeli poremetiti nepravednu kapitalističku razmjenu.

Doduše, ideja commonsa lakše funkcionira u digitalnom polju gdje se dobra mogu jednostavno umnažati, a za kontakt je dovoljna tek internetska veza. U fizičkom prostoru, pak, nailazimo na specifične fizičke prepreke. Tu je zajednica mnogo izloženija vanjskoj intervenciji i ograničena je uvjetima prostora u kojem se nalazi, a samim time i ovisnija o internoj grupnoj dinamici njegovih korisnika. No, kako smo osvijestili tijekom pandemije, život bez zajedničkih fizičkih prostora za kulturu i socijalizaciju dosta je siromašan, i zbog toga vrijedi popratiti inicijative koje takve prostore kreiraju i održavaju pokušavajući umaknuti ograničenjima kakva postavljaju tržišna logika i političke procedure.

Unutar i(li) mimo institucija

Politika upravljanja prostorom sve nam je češće u prvom planu. S jedne strane dugotrajni procesi deindustrijalizacije i ekonomske liberalizacije u Europi bitno su promijenili i ugrozili status brojnih nekomercijalnih prostora, a aktualni ekonomski i politički režimi ne uspijevaju zaštititi građane koji gube zajedničke i vlastite prostore. S druge strane postoji niz uglavnom neformalnih inicijativa koje se bore za korištenje prostora s fokusom na solidarnost i održivi razvoj. U ovom tekstu nećemo imati prostora (pardon) pokriti sve te teme, no o dramatičnosti situacije govori činjenica da se nalazimo u globalnoj stambenoj krizi koja ukazuje koliko je tržište nekretninama u disonanci s potrebama građana. Tijekom 2010-ih zbog rasta cijeni najma drastično je porastao broj beskućnika, deložacija, ali i ispražnjenih stanova koje nitko ne koristi. Bivša UN-ova izvjestiteljica Leilani Farha lani je navela da 1,8 milijarda ljudi u svijetu živi u neprihvatljivim stambenim uvjetima ili na ulici, te je dodala: “Trenutnu stambenu krizu ne uzrokuju nestašica resursa ili ekonomski pad, nego ekonomski rast i ekspanzija. Pravo na stanovanje mora se implementirati na način koji mijenja kako se stanovanje trenutno zamišlja, procjenjuje, proizvodi i regulira.” Njen apel usmjeren je i državama Europske unije koje uporno zanemaruju ovaj problem, potenciran valom izbjeglica koje u Europi traže zaklon. Ne samo što države nisu zaštitile ugrožene ljude ni pravovremeno spriječile vrtoglavi rast cijena najma, nego su tijekom 2010-ih počele pojačano zatvarati skvotove koji su bili neformalni pokušaji rješenja tih istih kriza.

U području zajedničkih prostora za kulturu i mlade čini se da su stvari na formalnoj razini povoljnije. Europska unija sustavno revitalizira napuštene vojne i industrijske prostore tako što subvencionira njihovo pretvaranje u društveno-kulturne centre i prepuštanje civilnom društvu na korištenje (o raznim europskim primjerima detaljnije je pisala Ana Abramović). I u Hrvatskoj se nešto sporije razvija isti model: publikacija Sitni vez društvene promjene (Kurziv, 2019.) mapira i opisuje pokušaje tog tipa, a izdvajaju se zagrebački Pogon, kao prvi ostvareni slučaj civilno-javnog partnerstva, i pulski Društveni centar Karlo Rojc, bivša vojna škola u kojoj preko sto udruga radi i provodi svoje programe. Ako govorimo o samoregulaciji, postoji iskušenje da razlikujemo takve primjere, koji funkcioniraju unutar okvira javnog sustava, i one inicijative koje u potrazi za autonomijom izmiču pravnim i javnim sustavima (npr. skvotove). No u svim iole dugovječnijim primjerima (u Hrvatskoj, ali i šire) očito je da je taj odnos dinamičan i kompleksan. S jedne strane u području kulture ne postoje “čisti” skvotovi koji dugoročno funkcioniraju, nego je neki oblik dogovora s lokalnim vlastima nužan da bi kolektivi uopće mogli planirati korištenje prostora bez straha da će ih policija sutradan izbaciti na ulicu. S druge strane dogovor između takve inicijative i lokalne vlasti rijetko se može smatrati ravnopravnim partnerstvom, jer su im odnosi skoro redovito zategnuti, ambivalentni i nestabilni. Prostorna zajednička dobra stoga ne mogu funkcionirati posve mimo javnih institucija, ali ni sasvim unutar tih okvira, a ta tenzija može biti produktivna i destruktivna, što možemo jasno vidjeti kroz dva slična, a bitno različita primjera: napuljski l’Asilo i zagrebačku Mediku.

Od građanske akcije do političke forme

Grupa kulturnih radnika je na proljeće 2012. okupirala Ex Asilo Filangieri, trokatnicu iz 16. stoljeća smještenu u centru Napulja.^[1] Zgrada je istovremeno bila ponos talijanske vlade – upravo je renovirana kako bi ugostila Universal Forum of Cultures – no i predmet kontroverze jer je općinska desna vlada obnovu (i zgradu općenito) vodila netransparentno i sumnjivo. Okupacija zgrade ipak nije bila tek simbolična gesta, nego je grupa otvorila prostor svima kojima je trebao za kulturne djelatnosti. Neformalna institucija ponijela je novi naziv l’Asilo i nastavila djelovati kao autonomni prostor sve do danas.

Da bismo shvatili kako je l’Asilo nastao i opstao, treba uzeti u obzir širi kontekst koji je, valja priznati, prilično zamršen, proturječan i intenzivan. Italija je bila snažno pogođena financijskom krizom i mjerama štednje koje je uvela Berlusconijeva vlada. Talijanski publicisti Roberto Ciccarelli i Giusepe Allegri su početkom 2010-ih razvili koncept “pete države” (quinto stato) kojom su označili široki krug radnika koji nemaju stalan posao, socijalna prava ni egzistencijalnu stabilnost – procijenili su da se tu radi o barem osam milijuna talijanskih građana, uz pet milijuna stranaca bez državljanstva. Pripadnici “pete države” su, kako navode, počeli okupirati prostore i iskušavati razne oblike samoupravljanja i ekonomije razmjene, primarno iz gole potrebe, a tako su počele nastajati okupirane autonomne zone.

Već su 1990-ih u Napulju djelovali razni “okupirani centri”, što je poslužilo kao svojevrsna tradicija bunta za iduću generaciju aktivista. Najefektnija okupacija veže se uz talijanski ogranak globalnog pokreta Occupy koji je 2011. zauzeo rimski Teatro Valle i eksplicitno počeo govoriti o zajedničkim dobrima. Taj primjer ohrabrio je i napuljske kulturnjake da, u nedostatku otvorenih prostora i sigurnih radnih uvjeta, godinu kasnije zauzmu l’Asilo i ustroje ga po principu zajedničkih dobara. Vrlo brzo su donijeli i počeli provoditi vlastita pravila rada, o upravljanju prostorom transparentno odlučuje potpuno otvoreno vijeće, radi se volonterski, a o pravu na korištenje prostora ne odlučuju estetski ni komercijalni kriteriji, nego pravo ima svatko pod uvjetom da ne diskriminira druge. Ostale legalne organizacije u početku su bile frustrirane činjenicom da l’Asilo djeluje u njihovom polju bez ikakvih legalnih obveza, no bijes je ispario kad su shvatile da i same mogu slobodno koristiti resurse. U pet godina l’Asilo je iskoristilo 2.400 aktera za 7.800 programa, a ukupan broj svih korisnika prostora premašio je 260.000. Unatoč heterogenoj strukturi korisnika i prevelikom broju zahtjeva za ograničeni prostor, l’Asilo je zahvaljujući otvorenim principima i jasnim pravilima uspio zaživjeti i dobiti relevantnost.

Politički kontekst je, začudo, ovim aktivistima išao na ruku. Iako je na regionalnoj i državnoj razini vladala Berlusconijeva vlada, od 2011. gradonačelnik Napulja bio je bivši sudac Luigi de Magistris koji je svoju kampanju temeljio na povećanju građanske participacije i na promociji zajedničkih dobara. Takva politika zvuči progresivno, ali i pragmatično u trenutku kad građani imaju izrazito nisko povjerenje u institucije i traže veću mogućnost sudjelovanja u javnom životu. Tako se stvorio povoljan okvir za aktiviste l’Asila da uspostave suradnju s lokalnom vlasti (koja je pristala plaćati održavanje prostora), ali i prilika za formalno priznanje zajedničkih dobara. Širi krug aktivista je 2012. objavio Ustav zajedničkih dobara (Costituennte dei beni comuni) koji je poslužio kao početna točka za borbu za njihovo pravno priznanje, a ono je l’Asilu omogućilo neometani rad, čak i članstvo u mrežama Europske unije unatoč nedostatku formalnog statusa.

Može li pravno priznanje zaštititi zajednička dobra od potencijalne smjene vlasti, liberalnih politika ili daljnjih ekonomskih kriza? Koče li pravni okviri zajednička dobra, čvrsto ih smještajući u zakonski propisane okvire? Hoće li se početna inicijativa s vremenom institucionalizirati i postati identična nevladinim organizacijama? Konačni odgovori ne postoje, no formalizacija l’Asila čini se neizbježnom (i ne nužno negativnom). Poticajno je i što je do 2016. l’Asilo postao direktan model za sedam drugih okupiranih napuljskih prostora. Mada ne znamo kakav će biti ishod takvih inicijativa i budućnost l’Asila, preuzimanje prostora odozdo i njegovo stavljanje na raspolaganje javnosti čini se kao dobar početak drugačije politike, pogotovo u trenutku kad se Napulj i cijela Italija suočavaju s daljnjom ekonomskom krizom i potencijalnim kolapsom javnih usluga.

Prostor (ni)je nužnost

Za razliku od kolektiva l’Asila koji je unatoč neformalnom statusu uspio izboriti prostor i institucionalno priznanje, zagrebačka udruga Attack, koja 15 godina provodi projekte u području kulture mladih, ni uz status nevladine organizacije ne uspijeva pronaći stabilnu poziciju. Njihova knjiga Naša priča: 15 godina ATTACK!-a može se čitati i kao pikarska priča o grupi koja cijelo svoje postojanje pokušava dobiti adekvatan prostor i priznanje, no u lokalnoj vlasti ne nailazi na dobru volju ni povjerenje. Attack je nastao 1997. kao organizacija za alternativnu kulturu, a do prvog stalnog prostora došli su u studenom 1999. akcijom “Juriš na Jedinstvo”. Kako navode, “nakon mjeseci natezanja s Gradom Zagrebom, atakovci su odlučili osvojiti, odnosno skvotirati tvornicu Jedinstvo. Nekoliko mjeseci nakon te akcije Attacku je i službeno pripao prostor u podrumskoj prostoriji. Neke prostore te tvornice, koja je bila predviđena za kulturnu namjenu, već je bila dobila Močvara, odnosno URK – Udruženje za razvoj kulture, no Attack je pritom ostao zaboravljen. Kako će se kasnije pokazati, ono što je bio prvotni uspjeh Attacka – osvajanje prostora, pretvorit će se i u najveći problem”.

I ovdje vidimo da je skvotiranje bio praktični nužan preduvjet da bi se dobila pozornost gradskih vlasti. Konačno ustupanje podrumskih prostorija tvornice Jedinstvo bio je znak priznanja i dobre volje, no naposljetku se pokazalo kao cinizam gradske vlasti: prostor je bio zapušten, bez vode i sanitarija, izložen čestim poplavama. Obnova prostora zahtijevala je ulaganje koje udruga nije mogla priuštiti, a Grad nije želio platiti. Naposljetku sanitarna inspekcija 2003. zatvara klub i Attack ostaje bez stalnog prostora, čime se razotkriva cinični paradoks gradske politike: javna uprava udruzi dodjeljuje neadekvatan prostor, a potom je u bilo kojem trenutku može izbaciti jer je prostor neadekvatan.

Attack idućih pet godina djeluje bez stalnog prostora, no naposljetku odlučuje istom metodom izboriti novi prostor. Krajem 2007. okupiraju prvo Lapidarij, koji ne uspijevaju trajno zauzeti zbog neriješenih vlasničkih odnosa, a zatim skupa s drugim kolektivima i pojedincima ulaze u bivšu tvornicu lijekova Medika i počinju raditi na prostoru. “Sve se dešavalo neplanski i stihijski, bez međusobnih dogovora i dugoročnog plana”, navodi u knjizi Sanja Burlović iz Attacka i nastavlja: “Prešutna odluka je bila da se ne pokušava uopće ići na legalizaciju, jer je jača bila struja koja je vjerovala u mogućnost ilegalnog djelovanja u Medici na duže vrijeme.”

No Grad ipak odlučuje izbaciti korisnike Medike, a korisnici reagiraju konferencijom za medije i pokušajem da ipak legaliziraju svoj boravak u Medici. S jedne strane na ruku im je išla činjenica da je Milan Bandić uoči lokalnih izbora pokušavao izbjeći negativan publicitet i odlučio je sklopiti ugovor s Attackom. No pregovori s gradom nisu dobro izvedeni – kampanja je bila vođena vrlo kaotično jer među korisnicima Medike nije bilo jedinstva u stavovima ni kvalitetne komunikacije, a gradonačelnik je znao iskoristiti takvu poziciju u svoju korist. “Naša je greška bila da tada nismo imali definirane zahtjeve na kojima bi inzistirali u pregovorima, jedino bitno nam je bilo po svaku cijenu dobiti ugovor za prostor”, priznaje Burlović i dodaje: “Sve je teklo vrlo brzo i Bandić nas je požurivao s ugovorom. Naša greška je opet bila da se nismo se konzultirali/e s odvjetnicima nego smo prihvatili/e ugovor kakav nam je dostavljen. U takvoj situaciji, 28. prosinca 2008. Attack nakon pet godina beskućništva ponovno dobiva svoj legalni prostor.”

Nije iznenađenje što su uvjeti ugovora bili katastrofalni: Attack gradu plaća najam, pokriva režije, održava (opet neadekvatan) prostor i plaća naknadu ZAMP-u. Grad praktički Attacku daje jedino dozvolu za korištenje Medike, i to do 2011. ili do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb. Od isteka ugovora 2011. Grad ignorira mogućnost produženja ugovora zbog čega praktički u bilo kojem trenutku može izbaciti korisnike iz prostora. Status Medike se od tada nije bitno promijenio: ni nakon potresa ni uslijed pandemije Grad nije pomogao u sanaciji oštećenog prostora niti je ukinuo plaćanje rente (što je učinio drugim pogođenim subjektima).

Dosljednost u principima i fleksibilnost u formi

Primjer Attacka pokazuje koliko je zagrebački kontekst nepovoljniji od napuljskog: lokalna vlast nema namjeru surađivati sa “skvoterima”, a politička klima bila je mnogo slabije naklonjena većoj građanskoj participaciji i vaninstitucionalnim političkim formama. Suživot u Medici nadalje je ukazao na zahtjevnost kolektivnog samoupravljanja. Jere Kuzmanić, urbanist i nekadašnji član Attacka, u Našoj priči navodi kako je teško razlučiti kad je konflikt različitih korisnika Medike dio nužnog pregovaranja o principima i interesima prostora, a kad poligon u borbi za dominaciju. “Ako želiš boraviti u prostoru, moraš biti spreman pregovarati. Istovremeno, ako želiš sačuvati autonomiju unutar prostora, moraš smjestiti svoje interese u prostor kao konkretan alat za postizanje nekog cilja. To postavlja volju za pregovaranjem o prostoru kao protutežu interesu u prostoru. U toj točki nalazimo potencijalno ishodište mnogih konflikata u i oko prostora.” Načelnu tenziju Kuzmanić vidi u neskladu između neformalnog DIY (do-it-yourself) i formalnijeg NVO (nevladine organizacije) principa vođenja prostora.

I u ovom slučaju teško je donijeti jednostavan zaključak te dileme – neki oblik formalizacije čini se neizbježnim ako kolektiv želi koristiti stalni prostor. Posjedovanje prostora i financijska potpora povećavaju slobodu djelovanja, ali zadaju okvire i smanjuju autonomiju, tim više što i pregovori između udruge i javnog donatora također često sadrže borbu za dominaciju. No interna dinamika pokazuje se jednako važnom i podcijenjenom komponentom. Želja za kreiranjem otvorenog zajedničkog prostora je bitan preduvjet, ali samoregulacija prostora i organizirano otvaranje zajednici zahtijevaju i složnost oko zajedničkih principa i volju za pregovaranjem i disciplinu u vođenju prostora (tu stanimo da ne završimo opet na čišćenju sobe).

Čini se da u domaćem kontekstu ipak postoji potencijal za napredak. Lokalne organizacije skupile su iskustvo u borbi za prostor i u samoupravljanju tim prostorima. U Zagrebu se pogotovo nazire nada jer se bliži kraj upravi koja je gradom vladala 20 godina i dolazak opcije koja bi bila otvorenija ravnopravnoj suradnji s građanskim inicijativama. Optimiste će to podsjetiti na Napulj ranih 2010-ih. S druge strane ekonomska kriza, egzistencijalna nesigurnost, sve veća prisutnost konzervativnih opcija i zazor desnice prema civilnom društvu čine zagrebačku i napuljsku budućnost podjednako neizvjesnom.

U takvim lokalnom, ali i globalnim prilikama zajednička dobra često se spominju kao potencijalna alternativa zastarjelim i neadekvatnim političkim modelima. Iako povijest zajedničkih dobara nudi pregršt zanimljivih i korisnih primjera, na koncu se čini da njihov potencijal ipak ne leži u formi, nego u principima otvorenosti, solidarnosti i odgovornosti prema zajednici koji se mogu i trebaju ostvariti u raznim političkim oblicima. Dosljednost u principima i fleksibilnost u formi čine se ipak kao najbolji zalog u borbi za pravednije zajednice, bilo to na razini planete, države, digitalnih mreža, lokalnih zajednica ili klubova u kojima će nam ove i ovakve političke rasprave zagušiti draga, nelagodna mikrofonija mladog pank benda.

[1] O l’Asilu i napuljskom kontekstu informirao sam se putem članaka “When Commons Becomes Official Politics” Giuliane Cancio i “Commons towards New Participatory Institutions” Marije Francesce De Tullio. Oba članka su u knjizi Commonism: A New Aesthetics of the Real (ur. Nico Dockx i Pascal Gielen, Valiz, 2018.)

Stoga nam se može učiniti da pravo na takvu slobodu mogu izboriti samo male skupine u iznimnim situacijama, što bi značilo da se zajednička dobra danas mogu naći samo u manjim, egzotičnim, možda teorijski zanimljivim, ali na širem planu irelevantnim slučajevima. No u današnje virtualno doba zajednička dobra imaju značajno veću moć i doseg. Ne samo da su softverski i internetski prostor dobrim dijelom izgradili upravo programeri koji su radili po principima zajedničkih dobara, nego Internet pruža tehničku mogućnost za razmjenu dobara mimo svake tržišne logike, često i mimo zakona. Na primjerima takvih praksi vidjet ćemo da zajednička dobra nisu teorijska alternativa aktualnom sustavu, nego realna pojava koja bez pitanja i pardona preuzima inicijativu u situacijama u kojima ni politički ni ekonomski režimi ne ispunjavaju javnu potrebu.

Otvoreni pristup “novom kontinentu”

Kao što je slučaj s brojnim drugim inovacijama, računalna tehnologija je nastala kao plod velike slobode, entuzijazma i otvorene suradnje znanstvenika koji su na njoj radili. Inicijalni razvoj računala i Interneta mnogo duguje američkoj javnoj financijskoj potpori (tijekom Hladnog rata kad je tehnološka premoć nad Sovjetskim Savezom bila politički prioritet) i širokoj sveučilišnoj suradnji. U sklopu američkog Ministarstva obrane 1958. godine osnovana je Agencija za napredna istraživanja (ARPA). Premda je ARPA formalno trebala razvijati vojnu tehnologiju, Ministarstvo obrane je toj agenciji povjerilo veliku samostalnost u tehnološkim istraživanjima u raznim područjima. Uz velike resurse i projektnu slobodu, ARPA je ostvarila niz tehnoloških iskoraka, među njima i računalnu mrežu ARPANET iz koje je kasnije nastao Internet.  Na ARPA-inim projektima radili su sveučilišni profesori i doktorandi, a svi su imali otvoreni pristup međusobnim ishodima istraživanja kako bi se međusobno nadovezivali i grupno razvijali tehnologiju. Takav način suradnje doveo je do značajnog tehnološkog iskoraka, a ujedno je stvorio zajednice programera koji su kasnije autonomno, mimo institucija i svojih službi, nastavili zajedno raditi na razvoju softvera.

Kako se tehnologija razvijala i širila (prvo kroz pojavu dostupnih osobnih računala sredinom 1970-ih, kasnije razvojem Interneta), otvarao se pristup “novom kontinentu”, golemom virtualnom prostoru i svim njegovim potencijalnim resursima. Ubrzo su se kristalizirale dvije suprotne tendencije upravljanja tim dobrima. S jedne strane značajan broj programera pokušavao je održati taj prostor sasvim otvorenim kako bi se omogućili daljnji zajednički rad i razvoj tehnologije, a s druge strane korporativni lobi pokušao je zauzeti, parcelizirati i privatizirati resurse kako bi se moglo naplaćivati njihovo korištenje. Obje struje su, unatoč indirektnom sukobu, ostvarile svoje namjere. Korporacije su lobiranjem utjecale na neoliberalne promjene zakona u SAD-u 1980-ih i 1990-ih te su omogućile patentiranje i komercijalizaciju softvera (što se uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije raširilo diljem svijeta). Mnogi programeri našli su posao u istim korporacijama, no opstale su i spomenute programerske zajednice, koje su se softverom nastavile baviti van tržišnih okvira. One  su nastavile autonomno kreirati kvalitetni softver, a osnivanjem copyleft licenci pravno su osigurale da njihovi programi ostanu nekomercijalni i slobodno dostupni. Tako je svatko zauzeo svoj dio teritorija, no uz uvijek prisutne tenzije i sukobe: “slobodni” programeri su i dalje smatrali da komercijalizacija softvera narušava kvalitetu i napredak tehnologije, a profitni sektor nije želio imati povoljnu ili besplatnu konkurenciju na tržištu. Uz dvije utvrđene strane, koje su funkcionirale unutar pravnog sustava, tu su i “piratski” programeri koji su zahvaljujući mediju mogli potpuno ignorirati copyright i ilegalno distribuirati zaštićene sadržaje, dakako uz rizik drakonskih zakonskih kazni.

Reformistička nastojanja i njihove granice

Ako govorimo o stvaranju otvorene i legalne alternative komercijalnom sadržaju, programerske zajednice stvorile su pokret koji možda nije naročito inovativan u širem smislu, ali koji je izrazito utjecao i na polje softvera i na druge inicijative koje se bore protiv komercijalizacije pristupa kulturi. Riječ je o pokretu Free Software (kasnije poznat i kao Open Software) koji je 1985. pokrenuo američki haker Richard Stallman, frustriran činjenicom da su komercijalni programi postali poslovne tajne. S ciljem da opet potakne otvoreni rad na svima dostupnom softveru, Stallmanova inicijativa ubrzo je okupila veliki broj programera koji su počeli volonterski izrađivati kvalitetne programe, sasvim konkurentne profesionalnom softveru. Slobodni programi tvorili su temelj infrastrukture Interneta 1990-ih (što može dijelom objasniti zašto Internet omogućuje toliku otvorenost i lakoću dijeljenja), a pokret postoji i danas te okuplja preko 12 000 zajednica koje  rade na određenom softveru (najpoznatiji je rad na operativnom sustavu Linux). Osim pokreta, Stallman je kreirao i GNU General Public License, zakonsku copyleft licencu koja obvezuje kreatore programa da omoguće dijeljenje svog projekta. Uz to, programi nastali na temelju GNU GPL licenciranog softvera morali su također imati istu otvorenu licencu. Tako su stvoreni uvjeti za izradu programa koji nisu mogli biti stavljeni pod copyright.

Stallmanovi projekti su inspirirali niz drugih inicijativa, među ostalim GNU GPL bio je uzor za Creative Commons licencu, a cijeli pokret Free / Open Software inspirirao je akademski izdavački projekt Open Access. Po sličnoj logici, Open Access pokušava omogućiti opći pristup akademskim sadržajima kako bi se omogućio daljnji znanstveni razvoj i kako bi svi znanstvenici imali iste mogućnosti. Protivi se tretmanu znanstvenih publikacija kao “intelektualnog vlasništva” što je u akademskom polju dovelo do problematičnog oligopola: dok nekoliko izdavačkih kuća zarađuje milijarde dolara na prodaji pretplata na akademske publikacije, brojni znanstvenici i znanstvene institucije diljem svijeta ne mogu si priuštiti pristup tom znanju. Open Access tome pruža otpor legalnim kanalima: licencira i okuplja otvorene znanstvene publikacije te lobira za zakonske promjene po kojima bi javno financirana znanstvena istraživanja trebala biti javno dostupna. Slično kao Free / Open Software, i ova inicijativa uspijeva stvoriti oazu javno dostupnog i vrijednog sadržaja, no ne uspijeva osloboditi pristup svim ostalim publikacijama ni ukloniti tržišnu logiku iz akademske distribucije znanja. Pritom se susreće s predvidljivim problemima: bogati izdavači imaju daleko više resursa i ulažu ih da bi očuvali status quo, pa znanstvenicima nude značajno bolje uvjete za objavu sadržaja i ulažu više u zakonsko lobiranje, što čini sustavne pomake prilično sporima.

Organiziranje protiv ustaljenih oblika moći

Značajniji utjecaj stoga imaju one inicijative nastale po uzoru na piratske prakse koje djeluju u sivoj zoni ili u potpunom nesuglasju sa zakonom. I ovaj tip “pobunjeništva” karakterističan je za hakersku zajednicu. Etnologinja Gabriella Coleman (inače vrlo pouzdana istraživačica hakerskih kultura) navodi da hakeri međusobno čine jake i povezane zajednice, ali da su pritom buntovni prema vanjskom autoritetu i skeptični prema formalnim institucijama i drugim ustaljenim formama moći. Budući da im “domaći” teritorij Interneta omogućuje popriličnu tehničku slobodu i relativnu sigurnost, hakerske zajednice sklone su kršenju pravila u znak građanskog neposluha ili naprosto u svrhu zaobilaženja nepoželjnih ograničenja.

Piratstvo je utjecalo na kulturnu distribuciju pukim brojevima – masovno i nekontrolirano internetsko dilanje sadržaja uzdrmalo je sve ustaljene oblike distribucije – no i svojim je stavom ostavilo pečat na aktiviste u drugim poljima koji su preuzeli i metodu i političku drskost hakerskih kolega. U izlaganju Against Innovation aktivisti i istraživači Tomislav Medak i Marcell Mars navode da su nakon iskustva s reformističkim inicijativama ipak zaključili da je piratstvo mnogo efikasnije: “U doba kad tržišne sile neometano vladaju i kad se sve može ograditi i komodificirati, piratstvo je pokazalo da se politizacija ne mora dogoditi alternativnim pristupima stvaranju nečeg novog, nego organiziranjem direktnog načina da se razbije staro.”

U području kulture, spomenuti je dvojac 2011. pokrenuo “knjižnicu iz sjene” Memory of the World gdje je besplatno dostupan digitalni katalog raznih publikacija za koja nisu osigurana autorska prava. To je u skladu s logikom knjižnica iz sjene koje su, kako Medak navodi, “u neposluhu spram autorskopravnih ograničenja, pomažu čitateljima u izrazito nejednako razvijenom svijetu obrazovanja i znanstvenog istraživanja da svi jednako ostvare pristup.”

Na sličnom principu funkcioniraju slične opće knjižnice Aaaaarg.fail i Library Genesis te umjetnički arhivi UbuWeb i Monoskop. Sve one namjerno zaobilaze copyright kako bi omogućili jednostavan pristup inače zaštićenim publikacijama. Time odmah uspijevaju izvući kulturne sadržaje van tržišnog polja i potiču distributere na prilagodbu, no zbog toga se svi ti projekti i njihovi voditelji redovito susreću s pravnim tužbama i logističkim problemima.

U slučaju većih knjižnica iz sjene, doista se može govoriti o vrlo značajnom utjecaju na izdavačko polje. Sci-Hub je znanstvena knjižnica iz sjene koja je nastala iz istih motiva kao Open Access – s ciljem da omogući svima jednaki pristup akademskom znanju – no ne funkcionira unutar sustava, nego naprosto ilegalno objavljuje sve znanstvene članke do kojih može doći. Trenutno Sci-Hub omogućuje otvoreni pristup preko 80 milijuna znanstvenih radova iz cijelog svijeta. Pritom se radi o vrlo maloj i jednostavno pokrenutoj organizaciji: knjižnicu vodi Aleksandra Elbakjan iz Kazahstana koja je bazu pokrenula 2011. kao 23-godišnja studentica. Sci-Hub svoj opstanak može zahvaliti zakonskoj neujednačenosti na globalnoj razini, točnije činjenici da Elbakjan živi u Rusiji i da se pristup knjižnici može ostvariti preko domena iz država s blažom zakonskom regulacijom. Iako je američki sud presudio da Elbakjan mora platiti izdavačima Elsevieru i ACS-u ukupnu svotu od 19,8 milijuna dolara, kazna je bezvrijedna jer Rusija neće izručiti aktivistkinju SAD-u. Ipak njen status i rad Sci-Huba ovise o političkim okolnostima i zakonima u Rusiji i svijetu, o čemu svjedoči i recentna odluka Twittera da blokira račun Sci-Huba na svojoj platformi (o čemu je detaljnije pisao Lujo Parežanin).

Iako djelovanje Sci-Huba besramno krši zakone o intelektualnom vlasništvu, iznenađuje koliko je široka akademska potpora radu ove knjižnice, što je vezano uz nezadovoljstvo spomenutim izdavačkim oligopolom. Godišnja pretplata na znanstvene časopise može iznositi do 2 milijuna dolara, a čak je i Harvard još 2012. objavio da ne može priuštiti daljnji rast cijena publikacija. Cijene pretplata su u posljednjih osam godina nastavile rasti unatoč brojnim reakcijama američkih i europskih sveučilišta. Sci-Hub stoga odražava bijes akademske zajednice, ali često naprosto služi i kao jedini slobodan izbor relevantne literature. Lanjsko istraživanje pokazuje da najveći broj korisnika Sci-Huba doista dolazi iz siromašnijih zemalja kao što su Iran, Indija, Rusija ili Tunis. Tim podacima uvjerljivost daje i komentar argentinske povjesničarke Paule Seiguer:  “U Argentini javna sveučilišta i knjižnice obično nemaju čime platiti izuzetno skupe cijene koje veliki izdavači žele iznuditi od njih, a moji kolege i ja nismo dovoljno plaćeni za taj trošak. Ako ne možemo hakirati pristup nekom članku, pitamo kolege koji su na rezidenciji u Prvom svijetu da nam ga nabave. Ako ni to ne možemo, onda naprosto ignoriramo članak. (…) Država mi je platila obrazovanje, plaću i istraživačke projekte, dok se istovremeno neuspješno pokušava pobrinuti za 30 % populacije ispod granice siromaštva. U takvim okolnostima, privatizirati rezultate istraživanja trebalo bi biti krivično djelo.”

Od “sive zone” do solidarnih praksi

Dok se reformističke inicijative relativno neuspješno trude provesti dugoročno rješenje, piratske prakse relativno efikasno uvode kratkoročna rješenja. One dugoročno mogu utjecati na promjenu svijesti i stvoriti pritisak na promjenu sustava (kako se to donekle dogodilo u muzičkoj industriji), no njihova duža perspektiva je dakako upitna iz praktičnih razloga. Osim salonskog pitanja jesu li takve prakse načelno prihvatljive, uvijek je upitan opstanak svake stranice, kao i sudbina njihovih voditelja koji se suočavaju s drakonskim kaznama. Elbakjan je (zasad) na sigurnom, no brojni drugi hakeri su završili u zatvoru, a najtragičniji je slučaj američkog hakera Aarona Swartza koji je, suočen s mogućom maksimalnom 35-godišnjom zatvorskom kaznom zbog masovnog skidanja akademskih članaka s JSTOR-a, počinio samoubojstvo neposredno prije početka suđenja.

No piratske prakse doista uspijevaju otvoriti pitanje odnosa prema distribuciji kulture jer se moćniji politički i ekonomski režimi trebaju prilagoditi njihovoj praksi (umjesto obrnuto). Uz to one funkcioniraju upravo kao commons od kojih smo krenuli: pronalaze javnu funkciju koju država i tržište ne ispunjavaju te je same vrše neposredno, brzo, samoinicijativno i samoorganizirano. Stoga ne čudi što je “piratstvo” prešlo iz virtualne sfere u fizički prostor gdje postoji potreba za istim tipom organizacije. Medak i Mars su lani, zajedno s istraživačicom Valerijom Graziano, pokrenuli Pirate Care, transnacionalni istraživački projekt i mrežu za prakse “iz sive zone” koje potiču solidarnost i zajedničku brigu. U kontekstu dominantne neoliberalne politike koja je demontirala javne oblike zajedničke brige (zdravstvo, obrazovanje, smještaj, azil, socijalna pomoć…), Pirate Care okuplja neformalne prakse koje ispunjavaju te funkcije. Mreža povezuje ljude koji takvu skrb nude ili organiziraju, a kroz #silabuse i ostale edukativne materijale nudi niz različitih primjera i modela za slične prakse.

Dakle, ideje otvorenog pristupa i samoregulacije, koje su u računalni svijet došle iz starijih akademskih principa rada, sada se vraćaju iz virtualnog u fizički dio društvenog aktivizma. Upravo sada, kad postaje očito da dominantne političke i ekonomske institucije ne uspijevaju adekvatno reagirati na zdravstvene i ekonomske posljedice pandemije, “piratska skrb” postaje aktualna, prvenstveno u siutacijama gdje treba momentalno i direktno pomoći ugroženim pojedincima ili skupinama koji ovise o skrbi drugih. Ne znamo nudi li Pirate Care dugoročan, sustavan i “revolucionaran” odgovor na dvojbe političkog sustava, ali možda se upravo kroz činove momentalne i neformalne solidarnosti u svakodnevici polako počnu graditi temelji povezanih i funkcionalnih društvenih zajednica kakve liberalni politički programi dugo pokušavaju rasturiti.

Tenzije oko (ne)promjenjive stvarnosti i (ne)mogućih alternativa postaju sve važnijom političkom temom kako raste spoznaja da aktualni ekonomsko-politički sustavi ne mogu zadovoljiti potrebe populacije, da ne mogu adekvatno reagirati na nepredvidljive krize, naposljetku i da mnoge takve krize sami generiraju. Uz pandemiju i spoznaju o dalekosežnim posljedicama ekoloških kriza, sve je prisutnija ideja da alternativa mora postati moguća. U tom okviru naročito je zanimljiv koncept commonsa (zajedničkih dobara) koji se u prošlom desetljeću prometnuo iz znanstvene teorije u novi politički model na koji se pozivaju i teoretičari i društveni pokreti. Ideja commonsa na teorijskoj razini predstavlja mogućnost trećeg organizacijskog pristupa (kao izlaz iz ustaljene dileme “država ili tržište”) dok u praksi postaje zajednički nazivnik koji okuplja različite pokrete i polako prevodi lijevu politiku s margine u mainstream.

Čovjek čovjeku nije vuk

O zajedničkim dobrima danas se nije teško informirati – na Internetu je dostupno brdo preglednih uvodnih i naprednih materijala, a iz regije valja izdvojiti knjige Commons in South East Europe (Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2018.) i Spaces of Commoning: Urban Commons in the Ex-Yu Region (Ministarstvo prostora / Institut za urbane politike, Beograd, 2020.) te web platformu Zajedničko.org (gdje je dostupno sažeto uvodno predavanje Ive Čukić). Količina radova o zajedničkim dobrima, laki pristup osnovnim idejama, broj praktičnih primjera i poveznice s političkim aktivizmom ukazuju koliko je ovaj termin, donedavno bitan prvenstveno u akademskoj zajednici, već prešao u širu javnu sferu.

Termin je izvorno nastao 1968. u radu ekonomista Garretta Hardina koji ga je zapravo povezao sa suprotnim političkim stajalištem. Hardin govori o tragediji zajedničkih dobara (tragedy of the commons), odnosno tvrdi da nekontrolirano kolektivno korištenje ograničenih općih resursa vodi grupnoj katastrofi. Hardina je brinuo utjecaj rasta populacije na dostupnost resursa, no njegove su se ideje kasnije uglavnom koristile kao prilog tezi da opće resurse treba regulirati neka vanjska instanca, a ne građani direktno. Hardinu je kontrirala ekonomistica Elinor Ostrom u utjecajnoj knjizi Upravljanje zajedničkim dobrima (1990.) u kojoj je predstavila commons kao legitiman oblik društvene organizacije. Ostrom je za svoj rad 2009. dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju, uz obrazloženje da je uspješno pokazala kako se kolektivnim resursima može upravljati bez centralne regulacije ili privatizacije. Uz dužan manjak entuzijazma spram Nobelove nagrade, ova odluka Švedske akademije nedugo nakon početka svjetske ekonomske krize ipak ukazuje na aktualnost alternativnih modela upravljanja.

Ostrom se u knjizi (i svom širem radu) bavila praksama kojima članovi zajednice sami organiziraju korištenje zajedničkih resursa bez upliva države ili tržišta. Istražuje uspješne primjere iz Švicarske, Japana, Španjolske, Turske, Filipina i drugih država gdje pojedina naselja stoljećima upravljaju navodnjavanjem, raspodjelom zemljišta i uroda, ribolovom itd. Ostrom također navodi neuspješne primjere iz svijeta, čime ukazuje da zajednička dobra nisu univerzalno rješenje svih problema, ali i na temelju tih primjera gradi osam nužnih principa da bi ona funkcionirala. Ukratko, članovi zajednice trebaju s jedne strane biti ograničeni (jasnim i pravednim pravilima te efikasnim nadzorom), a s druge slobodni (kroz pravo pristupa resursima i jednakost odlučivanja u zajednici), no te principe ostvaruju sami članovi koji, pak, nisu jedni drugima vukovi nego mogu surađivati na zajedničkom interesu.

Ostrom temi pristupa znanstveno, bez političkih ambicija i pažljivo izbjegava nagađati mogu li se njeni uvidi primijeniti na širem planu. Doista, dok čitamo o fascinantnim primjerima zajedničke ispaše u švicarskom Törbelu ili navodnjavanja u sušnim predjelima Španjolske, nije jasno mogu li ti principi vrijediti u kompleksnijim zajednicama ni predstavljaju li zajednička dobra uopće alternativu tržištu ili državi (s obzirom da postoje paralelno s njima). No Ostrom je ipak razvila teorijski model koji ne tretira pojedince kao sebične, infantilne ili pasivne aktere, nego ističe mogućnosti njihove direktne suradnje. Svojim radom tako je potaknula daljnju razradu modela unutar kritičke teorije i inspirirala val političkih aktivista koji su za svoje borbe protiv privatizacije i državne kontrole pronašli konkretan model na koji se mogu pozvati.

Čvrste vrijednosti i nejasan mehanizam

Kako se koncept zajedničkih dobara raširio u teoriji i praksi, tako se i značenjski proširio u raznim pravcima. Spomenuta knjiga koja obrađuje temu na području jugoistočne Europe daje o koristan pregled različitih kritičkih teorijskih pristupa ovom fenomenu. Premda se i ovdje radi o “kaleidoskopu perspektiva”, može se primijetiti da, za razliku od Ostrom koja termin koristi da bi opisala postojeće fenomene, kritički teoretičari (Silke Helfrich, Ugo Mattei, David Harvey, Silvia Federici…) više govore o tome što bi zajednička dobra mogla i trebala biti. Taj zadatak nije lak – model Elinor Ostrom temelji se na naseljima od nekoliko stotina stanovnika i nije ga lako elegantno prenijeti na višemilijunske gradove i države.

U polju aktivizma pojam lakše funkcionira jer može služiti kao prepoznatljivi simbol, a ne kao precizno izrađeni model. Na zajednička dobra poziva se mnoštvo različitih pokreta diljem svijeta koji se bore za otvoreni javni pristup određenim resursima, bilo da se radi o akademskom radu, digitalnoj kulturi, intelektualnom vlasništvu općenito, kulturnim prostorima, rijekama, autocesti ili lokalnom parku. Različite pokrete povezuju opće vrijednosti i otpor neoliberalnoj politici, ali ne nužno i konkretan mehanizam upravljanja. Na tom tragu politologinja Danijela Dolenec umanjuje radikalnost commonsa jer “nema sumnje da zajedničko nije inherentno suprotstavljeno kapitalističkim proizvodnim odnosima”, ali i ukazuje na njegov aktualni značaj: “Novi je okvir za dijagnozu sadašnjeg trenutka nezaustavljivo zadobio snagu: duboko nezadovoljni s kapitalizmom i predstavničkom demokracijom, odbacili smo političku poruku tačerizma (There is no alternative). Ta energija ispunja commons pokret koji predstavlja ostvarivu alternativu postojećim načinima proizvodnje i upravljanja.”

Tijekom 2010-ih tako u fokus diljem svijeta sve češće dolaze tzv. urbana zajednička dobra (urban commons), niz praksi otpora neoliberalnim tendencijama vođenja grada. S jedne strane, gradske vlasti i tržište čine gradove sve zatvorenijima i ograđenijima: cijene stanovanja rastu, javni prostori se privatiziraju, a javni servisi ukidaju, poskupljuju ili pojačano kontroliraju. Sloboda kretanja, ponašanja ili naprosto bivanja u gradu sve je manja. S druge strane, građani u vlastitoj organizaciji pokreću inicijative kojima se trude preuzeti kontrolu nad gradskim resursima i učiniti ih šire dostupnima. Tu spadaju prosvjedne akcije protiv izgradnje na parkovima i trgovima, ali i manje vidljive prakse kao što su osnivanje stambenih zadruga, skvotiranje zapuštenih gradskih prostora, urbani vrtovi, kvartovske akcije… Iza svih tih činova ne stoji direktno povezana i jedinstvena politička agenda ili vizija kako grad treba voditi u cjelini, nego potrebe raznih grupa građana da u određenom segmentu direktno prisvoje “pravo na grad” i učine gradski život lakšim i kvalitetnijim.

Spomenute knjige navode niz regionalnih primjera gradskih zajedničkih dobara: tu spadaju prosvjedi za očuvanje javnih površina (“Ne damo Varšavsku” u Zagrebu, “Ne da(vi)mo Beograd”, dubrovački “Srđ je naš”), neformalno pokrenuti kulturni centri (Kulturni centar Karlo Rojc u Puli, Rekreativna zona Banja Luka, Novo kulturno naselje u Novom Sadu, beogradski Kulturni centar Magacin…), akcije za ostvarenje prava na stanovanje (srpska Združena akcija Krov nad glavom), a svakako treba spomenuti i širi rad udruge Pravo na grad, zagrebačke intervencije aktivista i istraživača Saše Šimprage, uspon i pad skvota BEK… Velik broj inicijativa ukazuje na jačanje neoliberalne politike u regiji, ali i na širok trud građana da gradove zadrže i održe otvorenima.

Bilo bi logično zaključiti da su takvi oblici samoorganiziranja nužno u konfliktu s gradskom vlasti, no ne mora biti tako. Najpoznatiji suprotni primjeri su Napoli i Bologna te belgijski Gent koji su se formalno otvorili zajedničkim dobrima i koji potiču građane da međusobno surađuju i direktnije sudjeluju u upravljanju gradom. To pokazuje da se rad javnih tijela i direktne građanske inicijative međusobno ne isključuju, odnosno da zajednička dobra nisu nužno alternativa postojećim načinima vođenja grada. Dapače, trenutno se čini da se veća demokratičnost upravljanja gradom može lakše i brže postići unutar nego mimo sustava. Tako su i iz lokalnih borbi za očuvanje javnih prostora proizašle političke platforme Zagreb je naš! i Možemo!, koje su kroz zastupljenost u Gradskom vijeću i Hrvatskom saboru dobile veću medijsku prisutnost i veći utjecaj na javnu politiku nego prije. Kroz njihov program i rad zajednička dobra polako ulaze u politički mainstream.

Zajednička dobra pritom više označavaju programatski skup vrijednosti koji se pokušava ostvariti tradicionalnim političkim kanalima, a manje zahtjev za alternativnim oblikom organizacije. U tom smislu predstavljaju vrijedan pokušaj da se postojeći politički sustavi poprave i demokratiziraju iznutra, kroz djelovanje vijećnika, zastupnika i formalnih političkih organizacija. No ostaje upitno mogu li se ti sustavi – u Hrvatskoj i drugdje – nositi s nadolazećim krizama i, ako ne, što bi ih moglo zamijeniti. Valja dodati i da commons, kao koncept uvezen iz zapadne teorije, omogućuje umivenu aktualizaciju srodnih ideja samoupravljanja i zadrugarstva koje, zbog jasne veze sa socijalizmom, u širem hrvatskom društvu još imaju status prostih riječi ili zastarjelih ideja. Stoga zajednička dobra otvaraju prostor za oživljavanje lijevih ideja, ali pritom ostaje nedovoljno iskorišten potencijal za učenje na jugoslavenskoj teoriji i praksi.

Moglo bi se zaključiti da su se u praksi zajednička dobra “razvodnila”, odnosno da su prešla iz konkretne ekonomske teorije u široki skup vrijednosti koji legitimira i elektrizira niz različitih borbi protiv neoliberalnih politika. No nije li to realno? I nije li to jedino bitno? Model ne treba prethoditi praksi. Švicarska, japanska i španjolska sela nisu trebala proučavati teoriju Elinor Ostrom da bi ustrojila svoja zajednička dobra. Commons pak uspijeva okupiti heterogenu skupinu pokreta koji traže veću ekonomsku i političku jednakost, a iz čega nastaje širi politički otpor tradicionalnim institucijama u krizi. Zajednička dobra stoga otvaraju pitanja, iako ne znamo gdje će nas odgovori povesti. Ali, kako nas uči već povijest u osnovnoj školi, nije da smo to ikada znali.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Lokalnu nezavisnu kulturu prilično je teško jednostavno definirati, a pokušaj određenja obično vodi u deskripciju i navođenje raznorodnih osobina. U svom istraživanju razvoja hrvatske nezavisne scene Dea Vidović navodi: “Radi se o samoosnovanim organizacijama koje nisu u vlasništvu države, grada ili nekih trećih subjekata, u kojima osnivači i članovi samostalno odlučuju i upravljaju organizacijama, a financijski ne ovise isključivo o jednom izvoru financiranja te samostalno odlučuju o njima. Unutar ovog polja formira se scena oko koje su okupljene organizacije koje funkcioniraju tako da su usmjerene na nove oblike organiziranja te nove načine i sadržaje djelovanja. Njihova organizacijska struktura najčešće je postavljena horizontalno, a novim načinima djelovanja pomiču granice te preispituju i razmatraju kulturu, umjetnost, društvo, ekonomiju i politiku. Nadalje, one su otvorene za sudjelovanje, dinamične su i fleksibilne u radu i djelovanju te su orijentirane prema lokalnim sredinama, a entuzijazam i često volonterski rad njihova su prednost.”^[1]

Korisno je pritom posegnuti za Williamsovim razlikovanjem triju kategorija kulture: idealne, dokumentarne i socijalne.^[2] Nezavisna kultura može se promatrati iz sve tri perspektive: kao dokumentirani skup svih djela i izvedbi nastalih u navedenim organizacijskim uvjetima, kao kulturna produkcija čiji se ideali mogu obuhvatiti idejama potpune nezavisnosti, slobode, demokratičnosti i kritičnosti, te kao zbir aktera koji samostalnim radom i međusobnom suradnjom čine kulturno-društvenu scenu. I relacija nezavisne kulture spram dominantnih političkih i kulturnih institucija može se promatrati na iste tri razine, kao zbir praksi koje svojim principima i estetikom odudaraju od mainstreama i propituju ga, ali, kako navodi Vidović (ibid.), i kao socijalno marginalizirana scena koju javni donatori ne uvažavaju adekvatno ni financijski ni simbolički. Uz to naglasak na nezavisnosti implicira da se usporedno s dominantnim političkim promjenama mijenjala i nezavisna kultura pa se, naprimjer, krajem 1990-ih naglašavala nezavisnost od nacionalističkog režima i tradicionalno shvaćene nacionalne kulture, da bi se uoči i nakon ekonomske krize potencirala nužnost nezavisnosti od tržišnih imperativa.

Williams nadalje definira tri razine kulture: na najširoj razini govorimo o ukupnoj življenoj kulturi pojedinog vremena i prostora koja je dostupna samo u svom sadašnjem trenutku. Na drugoj razini ostaje ukupna zabilježena kultura koja nam ostaje dostupna i nakon svog nastanka. No i iz tog nesagledivog dokumentarnog korpusa izdvaja se treća razina, a to je kultura selektivne tradicije. Svaki put kad govorimo o nekoj kulturi zapravo govorimo o njezinoj selektivnoj tradiciji, a obično u pozadini ostaju kriteriji i procesi njene selekcije. Kad se bavimo nezavisnom kulturom, tu su naročito važni časopisi u kulturi – oni ne samo što su svojim kritičkim praćenjem aktualne kulture i otvaranjem medijskog prostora vršili neposrednu selekciju nezavisne kulture, nego su i sami spadali u tu istu kulturu po načinu i principima rada, često i po ljudima koji su u njima radili. Naime, marginaliziranu nezavisnu kulturu nisu pratili najveći javni i privatni mediji, nego specijalizirani mediji koji su nastajali u sklopu iste kulture. Tako su časopisi o nezavisnoj kulturi ujedno bili časopisi nezavisne kulture, no istovremeno je postojala relativna distanca između medija i ostale nezavisne kulture koju su mediji kritički pratili.

Čitanje starih časopisa o kulturi stoga nam može reći mnogo o nezavisnoj kulturi, a čitanje između redaka otkrit će nam još više i o kulturi i njezinu kontekstu. Sadržaj časopisa i danas je ključan izvor selektivne tradicije nezavisne kulture, urednički principi otkrivaju nam kriterije selekcije i načine predstavljanja te kulture čitateljstvu, a način rada i financijska (ne)stabilnost ukazuju na procese selekcije i na širi ekonomsko-politički kontekst cjelokupne nezavisne kulture. Naposljetku, problemi s financiranjem nezavisne kulture indirektno i direktno pogađaju kulturne časopise i portale pa tako dolazi do preklapanja između problema u medijskom polju i problema nezavisne kulture te civilnog društva u cjelini. Kako bismo otkrili nešto više o tim temama u posljednjih dvadesetak godina, konzultirat ćemo časopise koji su pokrivali nezavisnu kulturu i djelovali unutar nje, ali su se međusobno razlikovali po temama, uredničkoj politici, formatu i publici. Konkretno, koncentrirat ćemo se na časopise Frakcija, Gordogan, Libra Libera i Zarez.

Frakcija

Prvi broj časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija izlazi 1996. godine, u vrijeme izraženog nacionalizma i čvrste HDZ-ove vladavine. Goran Sergej Pristaš, jedan od pokretača magazina i glavni urednik od početka do 2007. godine, objašnjava kulturne uvjete koji su prethodili pokretanju časopisa: “S početkom rata desilo se veliko brisanje na sceni. Mnogi ljudi nisu mogli ili su se bojali raditi, ne zato što bi im to bilo eksplicitno zabranjeno, nego su se zatvorili prostori i izvori koji su im omogućavali da rade. Kulturni centri su zatvoreni za neformalne kazališne skupine. Nisu se mogla dobiti sredstva sve dok se niste registrirali, a to niste mogli kao udruge ili umjetničke organizacije. Dakle niste se imali kome obratiti za sredstva za produkciju. Stoga je početkom 1990-ih kazališna scena bila jedna od najdosadnijih u Europi.”

Pojavom novih izvora financiranja, od kojih je najznačajniji bio Institut Otvoreno društvo, nezavisnoj kulturi i civilnom društvu ipak se otvorio prostor za rad i produkciju. U početku Institut nije imao namjeru financirati časopise jer se smatralo da distribucija nije dovoljno dobra da bi časopisi došli do publike, no nakon što je uredništvo Frakcije pokazalo da će sniženom cijenom, kvalitetnim dizajnom i raznim formalnim ili neformalnim kanalima distribucije doći do publike,  Institut je podržao početak rada u izdanju Centra za dramsku umjetnost. Politika Otvorenog društva budućih godina bila je omogućiti Frakciji (i ostalim časopisima) stabilnost rada i izlaženja sve dok tu ulogu ne preuzmu javna tijela u Hrvatskoj. Jednom kad su početkom 2000-ih Ministarstvo kulture i Grad Zagreb počeli davati javnu financijsku potporu časopisima u kulturi, Otvoreno društvo se povuklo iz financiranja. No bez tog početnog poticaja ne bi bilo ni Frakcije ni brojnih drugih časopisa.

Tih ranih godina tek je dolazilo do buđenja scene pa je i Frakcija bila sklona svakoj alternativnoj produkciji. Pristaš navodi: “Polako se počeo buditi optimizam novog, mogućeg kulturnog procesa. Nama je u Frakciji tad prije svega bilo važno pokušati afirmirati bilo što što nam se činilo transformativno, kazalište koje je obećavalo neku razliku ili nudilo mogućnost nekog drukčijeg produkcijskog mišljenja. Pokušali smo podržati bilo što što bismo danas nazvali nezavisnom scenom.” Pritom takvih produkcija i dalje nije bilo mnogo. U ranijim brojevima obrađuju se raznoliki autori, neki i više puta, a zanimljivo je i da su se redoviti suradnici Frakcije znali pojaviti kao kazališni autori koje časopis predstavlja (Ivana Sajko, Ivica Buljan…). To je simptom male scene, no i znak da je Frakcija služila kao poligon za nove autore koji su svoj rad u kazalištu spajali s kritikom i teorijom.

Frakcija je nove ideje predstavljala i kroz eseje i teorijske tekstove koji nisu bili vezani uz aktualnu produkciju, lokalnu scenu, čak nužno ni uz kazalište. Tu se mogu naći tekstovi o dizajnu, arhitekturi ili o novim medijima, izlaze filozofski tekstovi Gillesa Deleuzea ili Judith Butler, kao i teorijski tekstovi Hans-Thiesa Lehmanna ili Jerzyja Grotowskog. Nekad bi postojala izravna veza između teorije i produkcije (kao u tematu o ikonoklastičnom teatru koji je bio dijelom Eurokaza), no to nije bilo nužno, čime se Frakcija dijelom distancirala od neposredne kazališne prakse (i njezine publike), a vezala uz druge umjetnosti i akademsku teoriju, čime se dio uredništva bavio. Pristaš naglašava da su “uveli cijelu novu nomenklaturu u izvedbene umjetnosti. Pojam izvedbenih umjetnosti kod nas se nije koristio dok ga nismo mi uveli u praksu, prvo na Odsjeku dramaturgije [Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, op. au.], a onda u CDU kroz časopise Frakcije i Teatar i teorija.” Neko je vrijeme postojala i mogućnost da Frakcija postane akademski časopis, fokusirana na peer reviewed tekstove, no prevladala je tendencija da ostane “magazin”, otvoren i aktualnim pojavama i nekonvencionalnim tekstovima. Ipak već i ta dvojba ukazuje na karakter časopisa koji je znao biti inovativan i teorijski usmjeren i po cijenu relativne hermetičnosti spram ostatka scene i publike.

Frakcija stoga nije tek reflektirala širu scenu i obraćala se najširoj publici, nego je s vremenom sve jasnije razvijala svoje interese i sadržaje unutar široko shvaćenog polja alternative. Uz to nije se obraćala tek lokalnoj publici nego i stranim čitateljima: časopis je od početka bio dvojezičan, a iako nije postojala sustavna distribucija nego su se primjerci dostavljali raznim kanalima, Frakcija je stekla i interes i reputaciju inozemnih sveučilišta, izvedbenih scena i knjižnica.

Frakcija iz tog razloga uglavnom nije ulazila u konfrontacijsku analizu lokalne institucionalne scene (mada je bilo i takvih tekstova), nego ju je naprosto ignorirala i pratila svoje teme. No čak i takav pristup je 1990-ih bio politički značajan i provocirao je javne negativne reakcije Zlatka Viteza, glumca i tadašnjeg ministra kulture, tim više što je Frakcija objavljivala “tabu” autore kao što su Bertolt Brecht, Darko Suvin i Slobodan Šnajder. Ipak, budući da je Frakcija u to vrijeme imala financijsku potporu Otvorenog društva, HDZ-ova vlada nije mogla izvršiti financijski pritisak koji bi ugrozio izlazak medija.

Na samom početku 2000-ih dolazi do smjene vlasti, novog optimizma u kulturi i jačanja nezavisne scene. Ivana Ivković, koja u tom periodu počinje pisati za Frakciju i obnaša funkciju glavne urednice od 2008. do 2012., pojašnjava nam novi kontekst: “Ranije uredništvo je 1990-ih, u tada vrlo negativnoj društvenoj atmosferi, pokušalo emancipirati i pogurati neke nove autore. Kad sam došla početkom 2000-ih, bio je boom zagrebačke nezavisne scene: pokreće se niz projekata i festivala, suvremena plesna scena je eksplodirala (Platforma mladih koreografa, BADco., Plesni centar TALA…), scena izvedbenih umjetnosti nikad kasnije nije bila toliko živa.”

Frakcija počinje pratiti taj uzlet: ulazi u suradnje s lokalnim organizacijama (kao što je Multimedijalni institut), otvara prostor za nove autore i suradnike koji djeluju na kazališnoj sceni (Oliver Frljić, Jasna Žmak…), a kako se otvaraju pretpristupni fondovi Europske unije, Frakcija započinje nove međunarodne projekte. Ulazi u dugogodišnju suradnju sa slovenskom Maskom i srpskom Teorijom koja hoda, razvija niz suradnji sa stranim autorima, urednicima i organizacijama, nadovezuje se na simpozije i konferencije te još izraženije izlazi van tradicionalnog polja izvedbenih umjetnosti. Brojevi postaju više određeni krovnom temom nego pojedinim događajima, mada Ivković naglašava da Frakcija “nikad nije napustila svoju političku ulogu da prati nezavisnu scenu, nove tendencije, inovativno i eksperimentalno”. Najpozitivniji primjer u tom periodu predstavlja 55. broj s temom Curating Performing Arts: “Taj broj je izašao u momentu kad se pitanje kuriranja izvedbenih umjetnosti tek pojavljivalo u polju izvedbenih studija. Interes za taj broj je eksplodirao, šokirao nas je tsunami upita. To je jedini svezak koji je imao dotisak: počeli smo s 500 primjeraka, a dotisnuli još 700.”

Ipak godine uzleta nisu dugo trajale. Otvoreno društvo se povlačilo iz financiranja lokalne scene, a Ministarstvo kulture i Grad Zagreb su i prije ekonomske krize počeli raditi rezove u financiranju kulture i neredovito isplaćivati potpore. Zbog toga Frakcija, iako je kvartalni časopis, nikad nije objavila četiri sveska u godinu dana, nego bi jedan ili dva sveska godišnje bili dvobroji. Kako su s godinama potpore padale, a troškovi rasli (skupa s rastom standarda), situacija je bila sve teža. Pozitivna strana takve situacije bila je relativna sloboda i otvorenost uredničke politike. Ivković obrazlaže: “Imali smo uredničke sastanke koji nisu bili tako formalni. Dogovarali smo sadržaj unaprijed, ali smo se znali i predomisliti ako bi se pojavio netko sa snažnom intencijom, bilo da se radi o suradnji sa simpozijem ili o tome da imamo tri nove super autorice ‘pa ajmo nešto s njima’. Dopuštali smo si tu slobodu u prekarnoj situaciji, kad je već časopis kasnio zbog zakašnjelog i nedostatnog financiranja.”

Sve ostalo je, dakako, bilo negativno: rad na sadržaju je bio potplaćen, nitko nije bio na plaći, a uredništvo je radilo ambiciozan časopis doslovno u slobodno vrijeme. Stoga je gašenje Frakcije nakon dvobroja 70/71 iz 2014. godine bilo motivirano ne samo financijskom kalkulacijom, nego i činjenicom da su članovi uredništva takvim radom potrošili entuzijazam i kreativni kapacitet. Uz nepouzdanu potporu, Ivković naglašava visoku cijenu tiskane publikacije: “Skupo je izdavati dvojezičan časopis, ali najskuplje je na svijetu objavljivati nešto što je na papiru. Prijelom i tisak plaćaju se prvi i koštaju puno više od sadržaja, uključujući svu uredničku, prevoditeljsku i lektorsku obradu sadržaja. Urednici su zadnji koji nešto dobiju.”

Distribucija Frakcije, pak, od početka nije uspijevala donijeti značajne prihode, pa ni vršiti funkciju da svesci stignu do zainteresirane publike. Pristaš se prisjeća prva tri broja Frakcije koje su prodavali kolporteri na Trgu prije nego što je časopis završio u knjižarama, a napominje da bi se kompletna naklada prodala sve do 18. broja iz 1999. nakon čega je slijedio pad prodaje. Pritom je isplata prihoda od knjižarske prodaje bila toliko neregulirana da, riječima Ivković, “kad nosiš časopise u knjižaru već si računao da si ih otpisao”. Sustavne distribucije za inozemstvo nije bilo, a ni sustav u zemlji nije funkcionirao. S obzirom na visoku cijenu tiska i težinu distribucije, 2010-ih je s pojavom internetskih portala postalo jasno da “vrijeme časopisa” dolazi kraju. I to je simptom vremena, no valja naglasiti da prijelaz s tiska na internet nije imao jasnu sustavnu podršku: niti su javni donatori poticali časopise da pređu na web (što bi iziskivalo potpunu promjenu rada medija), niti su davali značajnu institucionalnu podršku nezavisnim portalima. Stoga je Frakcija gašenjem tiskanog izdanja dočekala i svoj kraj.

Frakcija nam i danas ostaje glavni izvor selektivne tradicije nezavisnog kazališta iz tog doba i zato što je digitalno dostupna. Ivković i suradnici su godinama volonterski digitalizirali sva izdanja, a lani su uz potporu Zaklade Kultura Nova sva izdanja objavljena online na preglednoj stranici. Stoga Ivković s pravom može reći “da će Frakcija još dugo, ako ne i vječno, davati okvir za događanja na sceni od 1995. do 2015.”

Gordogan i Libra Libera

Nezavisne kulturne prakse često su proizlazile iz disidentskog djelovanja nepodobnih kulturnjaka koji su 1990-ih potjerani iz institucija. U polju časopisa značajnu negativnu ulogu odigrao je Studentski centar u Zagrebu čija je izdavačka djelatnost od sredine do kraja 1990-ih bila, kako piše Katarina Peović, “dug popis pokušaja i poraza izdavačkih projekata unutar Centra”.^[3] Među poraženim publikacijama bili su Gordogan, časopis za književnost i kulturna pitanja koji je izlazio od 1979. do 1996. da bi potom prešao u nakladništvo Hrvatskog semiotičkog društva i ugasio se 1998., te Libra, zbornik književne sekcije SC-a, koja je izlazila od 1995. do 1999. kad je uredništvo zbog cenzure napustilo SC kao izdavača (vrijedi pročitati kronologiju cenzure Libre da bi se pojmili bahatost i indolentnost tadašnjih institucionalnih uprava). Oba časopisa su s vremenom uspješno prešla u polje nezavisne kulture: Libra je pod imenom Libra Libera već od 1999. nastavila izlaziti u izdanju organizacije Attack koja je imala ključnu ulogu za nezavisnu scenu (o čemu iscrpno piše Boris Koroman), a Gordogan je u izdanju istoimene udruge 2003. objavio prvi broj nove serije. Časopisi su se bavili književnošću i širim kulturnim pitanjima, no imali su drugačije ciljeve i sadržaj. Oba izdavača su u početku imala potporu Instituta Otvoreno društvo koji je i u ovim slučajevima direktno ili indirektno omogućio pokretanje časopisa.

Funkciju glavnog urednika nove serije Gordogana preuzeo je Branko Matan koji je časopis uređivao većim dijelom 1980-ih, te je do danas glavni urednik časopisa. Matan u prvom broju nove serije u uredničkom komentaru navodi tri koncepcijske natuknice časopisa: “Prva je bila: kriteriji. Nastojat ćemo biti protuteža duhu posvemašnje proizvoljnosti koja je zavladala u hrvatskoj kulturnoj javnosti. (…) Druga natuknica bila je: bit ćemo časopis koji će pokušati pridonijeti normalizaciji odnosa prema prošlosti, a ponešto i normalizaciji odnosa prema budućnosti. Nadalje, časopis želi iskušati, a tu smo već kod treće, završne natuknice, svoje vlastite mogućnosti kao medija u današnjim okolnostima.”^[4]

S Matanom smo razgovarali o koncepciji i dosadašnjem radu nove serije Gordogana. Matan pobliže objašnjava kako je uredništvo odredilo kriterije i kako ih je nastojalo održati: “U najširem smislu tako da na stranicama časopisa pokušavamo stvarati ambijent u kojem čitatelj ima osjećaj da ga se poštuje. Da ga se poštuje kao čitatelja. Da ga se tretira kao zrelu i inteligentnu osobu – a ne nekoga tko ono što se nudi ‘ionako neće čitati’, ili ‘ionako ništa ne zna’, te je svejedno što se piše.” Ti principi se vide u dorađenosti tekstova, kao i u zastupljenosti već renomiranih i uvaženih domaćih i stranih autora. Gordogan je pritom bio skloniji kulturi margine pa Matan navodi da je “za Gordogan, gdje god se nalazili, bila presudna kulturna vrijednost onoga čime se bavite. Ali istodobno, ako ste na margini, imali ste mnogo veću šansu da uđete u naš časopis nego u većinu drugih.” No časopis nije služio kao poligon za mlade i neiskusne autore, niti je bio izvor radikalne avangarde. Matan i sam preispituje odnos mainstreama i margine, navodi da je za današnju javnost Viktor Ivančić marginalac, a Tanja Belobrajdić mainstream: “U jednu riječ: ekstremistička margina i trećerazredna pisanija postale su mainstream, vrhunske vrijednosti jezika i književnosti guraju se u nepostojanje. S HDZ-om smo doputovali u kulturnu ludnicu.” Dok režim u središte gura autore primarno na temelju političkih preferenci, uredništvo Gordogana i dalje smatra da kriteriji tekstualne kvalitete postoje te kao svoje ciljeve postavlja promociju onih autora koji ih ispunjavaju i kritiku onih koji ih iznevjeruju, prvenstveno kroz književne kritike. Matan ipak smatra da u ovom kontekstu Gordogan nije uspio ispuniti cilj svojim kritikama: “Dva su problema: malo je ljudi koji imaju sposobnosti i znanja za recenziranje ozbiljnijih knjiga, malo je volje da se piše kritike. Ljudi se međusobno poznaju, povezani su kojekakvim interesima, vlast destimulira vrednovanje.”

Normalizaciju odnosa prema povijesti Gordogan je doista nastojao ispuniti brojnim historiografskim, esejističkim i umjetničkim tekstovima koji su se kritički bavili antisemitizmom, socijalizmom i drugim temama, a u planu je bio i temat o genocidu nad Romima u vrijeme NDH. “Na motive tzv. suočavanja s prošlošću objavili smo bezbroj stranica, mislim da smo u svakom broju nešto imali”, kaže Matan i rezignirano zaključuje: “A danas se čini kao da je razina fanatizma i neznanja samo porasla. I da je situacija teža nego što je bila.”

Gordogan se bavio i aktualnim političkim temama kao što su političko stanje u BiH, Bolonjski proces i studentska blokada, rat Izraela i Palestine…. U novu seriju Gordogan je krenuo politički ambiciozno, navodi Matan, “s idejom da u svakom broju predložimo neku zakonsku promjenu. (…) U prvom broju smo Saboru uputili prijedlog novog izbornog zakona. Autori prijedloga bili su naši najistaknutiji autori za tu temu, Mirjana Kasapović i Nenad Zakošek. U drugom broju je trebala ići osnova za reviziju Daytonskog sporazuma. Plan je bio da se tekst prevede na engleski, da ga pošaljemo na nekoliko desetaka adresa kompetentnim i zainteresiranim ljudima, da im ga ponudimo na raspravu i potom revidiranu verziju pošaljemo na adrese onih koji odlučuju.” Ipak se pokazalo da su ambicije bile prezahtjevne za uvjete rada u Gordoganu te revidirani sporazum nikad nije dovršen. No Gordogan je nastavio objavljivati političke sadržaje, pogotovo one koji su na neki način uključivali literaturu.

Naposljetku, ostalo je pitanje može li ovakav medij, pokrenut s visokim ambicijama i namijenjen širokoj publici, ostvariti društveni učinak i pokriti svoje troškove. Gordogan su u tome dočekali poznati problemi: distribucija je bila nedostatna, a javna potpora nedovoljna i neredovita zbog čega je časopis znao izlaziti i jednom godišnje kao četverobroj. Indikativno je što je Europapress Holding pet godina davao bezuvjetnu podršku Gordoganu u vidu prostora za rad u Teslinoj ulici, a dvije godine su tajnica i glavi urednik dobivali 2 000 kuna neto mjesečno. Takva potpora, koja je mnogo značila časopisu bez institucionalnog izdavača, za EPH je bila relativno malen izdatak, što ukazuje na nesrazmjer moći u medijskom polju. Gordogan iz pozicije nezavisnog medija nije mogao dosegnuti široku publiku, zaraditi prihode za egzistenciju ni ostvariti sve svoje sadržajne ambicije.

Libra Libera, “časopis za književnost i drugo”, u većoj mjeri predstavlja posve drugačiji pristup istom području. Dok je Gordoganu primarni kriterij bio kvaliteta, Libra Libera se fokusirala ponajprije na novo, neobično i avangardno u najširem smislu. Dok je Gordogan bio namijenjen široj publici, Libra Libera pristajala je na užu čitateljsku nišu. I dok je Gordogan neko vrijeme imao ambiciju utjecati na političke strukture, Libra Libera bavila se političkim temama prvenstveno teorijski. Već s glavnom urednicom Katarinom Peović časopis se okrenuo teoriji novih medija i književnim eksperimentima s internetskim medijem (što je u to vrijeme bilo prilično progresivno), a sa Zoranom Roškom kao urednikom dosegnula je nove granice kulturne margine. Roško pojašnjava uredničku politiku svog mandata: “Poetički kriteriji Libre poklapali su se s mojim privatnima tako da sam imao otvorene ruke. Dakle objavljivali smo rubna, eksperimentalna, nekonvencionalna, otkačena, apsurdistička, anarhistička, sumanuta, čudna, nadrealna, luckasta djela.” Pritom cilj časopisa nije bio utjecati na širu kulturu ni redefinirati kanon ili mainstream: “Moja gledanja na ‘avangardističku’ književnosti nikad nisu bila takva da sam vjerovao da ona ‘revolucionarno’ probijaju led i da će uskoro mainstream krenuti za njima, za mene je to isključivo pitanje ukusa – takva djela zanimaju one kojima je konvencionalna književnost jednostavno dosadna i blesava.” Slično vrijedi za teoriju (“nekonvencionalna, ‘avangardna’ teorija, nikako akademski mainstream“) i za politiku (“Mene bi politika zanimala samo ako je u temu bio uključen i neki opći subverzivno-kulturni duh. Nisam vjerovao da to može polučiti neku konkretnu političku promjenu.”) Dok Matan ukazuje na nerazlučiv odnos margine i mainstreama, u slučaju Libre Libere nema dvojbe da se radi o sadržajima koji spadaju na političku, društvenu i kulturnu marginu, i u tome pronalaze svoju poziciju.

S obzirom na opće uvjete rada časopisa i na relativno nisku ambiciju glede širine dosega, ne čudi što “za distribuciju nije bilo novca, i to je općenito bilo jako loše, gotovo fijasko.” Do časopisa je ipak dolazila uža publika za koju je Libra Libera imala – čini mi se u ovom slučaju prigodno reći – kultni status.

Dva časopisa nisu bila suprotstavljena, nego su u kulturnom polju djelovala komplementarno i pokrivala razne aspekte domaće i strane književnosti i kulture. No danas ni Gordogan ni Libra Libera nemaju potporu Ministarstva kulture. Libra Libera je ugašena nakon 41. broja iz 2017. godine, a Gordogan se još uvijek bori za opstanak iako je izgubio sredstva MK već za 2018. godinu. Matan vidi manjak potpore kao simptom dominantne politike: “Gušenje slobode govora je od 2016. neka vrsta nedeklariranog programa HDZ-ovih vlada, time se, uz ostale, bavilo Ministarstvo kulture, i pod Zlatkom Hasanbegovićem i pod Ninom Obuljen Koržinek.” Doista, Hasanbegović je smanjio ili ukinuo potporu nizu nepoćudnih medija, a nominalno umjerena Obuljen Koržinek nije revidirala te odluke, nego je naknadno ukinula potporu i Gordoganu. No treba uzeti u obzir da se ni ranije vlade nisu ozbiljno bavile sustavnim problemima distribucije časopisa, cijene tiska ni prekarnih uvjeta rada, nego su postepeno smanjivale potpore časopisima, vjerojatno s idejom da će time “problemi”, tj. časopisi, nestati sami od sebe. U tom smislu HDZ-ova nacionalistička politika nije naprasno ukinula časopise nego je dovela ranije uspostavljenu liberalnu politiku do krajnjih konzekvenci.

Gordogan i Libra Libera danas su dijelom sačuvani. Gordogani od 15. broja nalaze se na web stranici časopisa, a kompletna i iscrpna bibliografija objavljena je u ranije citiranoj knjizi Ladislava Tadića, dostupnoj i online. Dio Libre Libere također je dostupan online. Oni ne služe kao iscrpan izvor suvremene domaće književnosti (za to su prikladniji ostali književni časopisi poput Quoruma i Fantoma slobode), ali sami spadaju u nezavisnu kulturu i predstavljaju izniman izvor inovativnih i kvalitetnih tekstova, ma kako definirali te fluidne kategorije.

Zarez^[5]

I Zarez je nastao kao disidentski list, uslijed sukoba u Matici Hrvatskoj između nacionalističke uprave i liberalne redakcije Matičinog časopisa Vijenac. Kako nam prenosi Andrea Zlatar Violić, tadašnja glavna urednica Vijenca i prva glavna urednica Zareza (1999.-2002.), “nakon odlaska Vlade Gotovca s mjesta predsjednika Matice barem dvije godine rasla je napetost u odnosu između nove uprave i Vijenca, jer veći dio uprave nije bio zadovoljan ‘uređivačkom politikom’. Iz današnje perspektive jasno je da je to bilo političko neslaganje u klasičnoj opoziciji lijevo/desno, iako se cijelo vrijeme fingiralo da se radi o pokušaju stvaranja novina za kulturu bez politike, koje su trebale biti nacionalno orijentirane na članstvo i simpatizere MH.” Sukob je eskalirao kad je uprava stopirala izlazak knjige Domovina je teško pitanje Branka Matana u biblioteci Vijenac jer je na naslovnici knjige bila fotografija Dretelja, hrvatskog logora za Muslimane. Nakon tog slučaja veći dio redakcije je kolektivno napustio Maticu i odlučio osnovati novi dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja Zarez koji će biti hibrid između novina i časopisa. Zlatar obrazlaže da je “dvotjedni ritam odgovarao namjerama – imati i aktualnost i kvalitetu duljih tekstova. I novinarskih i književnih i kritičkih.”

Početna situacija za Zarez bila je prilično poticajna. Zlatar Violić je sa sobom povela dobar dio uredničkog i autorskog kadra iz Vijenca pa je redakcija bila uhodana i motivirana. Časopis je u startu imao pažnju i podršku liberalnog dijela javnosti koji je pratio Vijenac i događanja u MH. Izdavač časopisa je postala novoosnovana Druga strana d.o.o. čiji su udjeličari bili članovi redakcije, dakle redakcija nije imala upravu iznad sebe pa je imala potpunu slobodu u radu. I, naravno, časopis je podržao Institut Otvoreno društvo koji je dao potporu za početak izlaska i dvije sobice za rad redakcije. Stoga je redakcija Vijenca napustila Maticu 1998., a prvi broj Zareza izašao je već 1999. godine.

Ubrzo je ipak postala jasna razlika između institucionalnog i nezavisnog statusa medija. Boris Beck, član uredništva i kasniji glavni urednik (2002.), u tekstu Zarez me stvorio nostalgično se prisjeća ranih dana, ali i naglašava očitu materijalnu razliku između rada u Vijencu, gdje je redovito znao dobiti i do tisuću njemačkih maraka mjesečno, i rada u Zarezu bez financijske podrške institucije: “Ali sav naš novac propao je u makinacijama oko kioska Miroslava Kutle [Kutle je 2000. optužen za izvlačenje više desetaka milijuna kuna iz tvrtke Tisak d.d., no optužnice su 2019. završile u zastari, op. au.]. Otvoreno društvo počelo se povlačiti iz Hrvatske. Ministarstvo kulture nas je počelo subvencionirati, ali gubici se nisu mogli nadoknaditi. Nije bilo za honorare autorima, urednici su radili za minimalac – kojeg i nije bilo svakog mjeseca. Sloboda je imala cijenu.” Obavezni dvotjedni ritam u tom se smislu pokazao naročito skupim i izazovnim te je financijska nestabilnost pratila Zarez do samog kraja.

No i u takvim uvjetima časopis je uspijevao funkcionirati i izašao je u 430 brojeva tijekom 17 godina. Cijeli period odviše je raznovrstan da bi ga se moglo jednostavno odrediti, ali paradigmatičnim mi se ipak čini tekst iz 358. broja (2013.) S druge strane Druge strane Nenada Perkovića, tadašnjeg glavnog urednika (2013.-2014.). Perković navodi tri društvene funkcije Zareza: “Prva je funkcija pokrivanje prostora koji je iz raznih razloga nezanimljiv tržišnim medijskim subjektima i nebitan politici okrenutoj stranačkim interesima, a to su prostori koji uglavnom predstavljaju marginu, nasuprot takozvanog mainstreama: alternativna umjetnička scena, društveni aktivizam svih fela i provenijencija, subkulturna i urbana kultura, ali i područje društvene i umjetničke teorije (…) To, međutim, ne bi bilo dovoljno, da ne njegujemo drugu važnu funkciju, komplementarnu područjima koje nastojimo pokriti, a to je: kritičan pristup s visokim udjelom individualnog i autorskog. (…) Treća naša uloga, ne zato manje važna, jest uloga svojevrsnog praktičnog poligona, donekle nalik na nekadašnji ‘omladinski tisak’. Ne samo mladi, nego i neafirmirani autori svih provenijencija dobit će priliku kod nas (…)”

Unatoč različitim uredničkim postavama (koje su imale i svoje specifične fokuse), kroz razgovor s glavnim urednicima stekao sam dojam da je Zarez imao kontinuitet kroz ove tri funkcije koje su, pak, bile vezane i uz materijalne uvjete izrade novina.

Časopis je od početka posvećivao relativno velik medijski prostor kulturnoj i društvenoj margini u raznim granama. Da bi list pokrio tako široko područje, nužno je morao imati brojno i raznoliko uredništvo iz čije je suradnje nastajala šarolika produkcija tekstova koji nam mnogo otkrivaju o nezavisnoj kulturi i politici svog vremena. Ujedno je Zarez zbog toga od početka do kraja ostao heterogen časopis čiji su se sadržaji temom, ali i svjetonazorom međusobno bitno razlikovali. Stoga sadržaj Zareza nikad nije bio homogen, lako svodiv na određenu perspektivu ni značajno podređen nečijoj uredničkoj viziji. Katarina Luketić, glavna urednica (2002.-2003., 2009.-2010.) i članica uredništva od početka do kraja, naglašava da je opći stav Zareza bilo uvjerenje da je kultura nerazlučiva od politike i neovisna o nacionalnim granicama, no mimo toga postojala je velika raznolikost: “Mogao si u istom broju imati kolumnu Biserke Cvjetičanin o kulturnoj politici, zatim npr. tekst Borisa Becka o Crkvi, a odmah pokraj njega izrazito polemički lijevi tekst Dejana Kršića. To je sve bilo svjetonazorski udaljeno, ali unutar Zareza je postojala tolerancija te širine što se meni činilo kao vrlo bitna prednost. Nisam sigurna da danas postoje novine takve vrste.”

Zarezova produkcija stoga iz različitih kuteva doista široko ukazuje na kontekst i perspektive svog vremena. Recimo, s početka 2000-ih mogu se primijetiti uspon optimizma nakon smjene vlasti i potom lagano razočaranje. Tako je tema 52. broja (2001.) “Strategija kulturnog razvitka Republike Hrvatske” koju Ministarstvo kulture razvija tijekom mandata Antuna Vujića, a Sabor nedugo zatim potvrđuje. No u 103. broju (2003.) Vjeran Katunarić, voditelj izrade Strategije, u razgovoru otkriva da je Strategija prihvaćena, ali da ne postoje zakonski ni politički uvjeti za njenu provedbu. “Kulturna politika može se ionako odvijati bez strategije. Što nam je falilo do sada?”, sarkastično i s gorčinom zaključuje Katunarić. Kasnijih godina mijenjaju se tematski fokusi ovisno o uredništvu i kontekstu: u vrijeme glavnog urednika Roška (2003.-2009.) nalazimo tragove njegovih ranije spomenutih interesa, a možemo primijetiti jači zaokret Zareza prema društvenoj tematici i lijevoj politici u vrijeme kad u uredništvo ulaze Boris Postnikov i Srećko Horvat, no to možemo pripisati i tada recentnim političkim pokretima kao što su studentska blokada, prosvjedi protiv profiterskog ukidanja javnih prostora, globalni pokreti protiv financijskih mjera štednje… Tu dolazi do sretnog spoja aktivističke scene i medija koji otvara prostor za artikulaciju tih političkih tema. Pritom je, kako Postnikov (glavni urednik 2010.-2013.) primjećuje, “interesantno koliko su te teme u međuvremenu postale mainstream. Ako kažem da smo lupali po nekom tamo Tomislavu Horvatinčiću, objavljivali kritiku Ivice Todorića, komentirali zatvaranje granica ‘tvrđave Evrope’ ili kritizirali demokratske deficite Europske unije i briselsku birokratizaciju, sve su to sada opća mjesta. A tada je djelovalo i radikalno i marginalno.” Slično se može reći i za zadnji period Zareza u kojem je glavna urednica Marija Ćaćić (2014.-2016.) zaslužna za niz sadržaja o seksualnom radu, pobačaju, sindikalizmu i iskustvu trans* osoba koji su nastali uvelike zahvaljujući njenoj uključenosti u feministički kružok FemFront, činjenici da je veći dio uređivanja sadržaja o društvu spao na nju, ali i široj aktualizaciji ovih tema u lokalnom kontekstu.

Praćenje nezavisne kulturne produkcije bilo je iscrpnije nego u ostaloj periodici jer je Zarez naprosto imao više prostora, no ni ono nije bilo sustavno, nego su opseg praćenja i selekcija događaja uvelike ovisili o volji i entuzijazmu pojedinih suradnika. U tom smislu čini mi se da praćenje nezavisne scene manje govori o mediju, a više o pojedincima koji su to uporno i dosljedno radili (v. monumentalni Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić u kojem se nalaze i njezini intervjui iz Zareza). Časopis je također u praćenju nezavisne kulture pratio boom nezavisne scene 2000-ih i otvarao prostor za suradnju s akterima s nezavisne kulturne scene, najčešće putem temata (Multimedijalni institut, Festival europske kratke priče, Queer Zagreb…).

Naposljetku, časopis je doista služio kao poligon za mlađe i ambiciozne autore. Opet, tome doprinosi činjenica što je Zarez naprosto imao više prostora za popuniti, a time i veću potrebu za suradnicima, ali i zato što su na gerilske uvjete rada, relativno brzi tempo izlaska i nisku ili nepostojeću plaću mogli pristati samo mlađi autori, i to na određeni rok. Ne čudi što su od početka većinu redakcije činili ljudi mlađi od 30 i što je Zarez svakih nekoliko godina imao smjenu generacija. Može nas iznenaditi samo dugogodišnja spremnost ljudi da kvalitetno rade iz entuzijazma. Nenad Perković govori: “Kao izvršnom uredniku najveći izazov mi je bio nagovoriti ljude da besplatno rade, ali puno ih je htjelo i radili su. Nekad bih se iskreno čudio kad bismo uspjeli izaći u zadanom roku jer bi dva tjedna ranije situacija izgledala beznadno.” Postnikov dodaje: “Ljudi koji u takvim uvjetima pišu rade to, logično, isključivo zato što im je stalo da pišu i zato što im je stalo do onoga o čemu pišu. S te strane dobiješ golemi entuzijazam, čiste motive i dosta strasti. S druge strane, nema govora o tome da kao urednik možeš dijeliti nekakve novinarske ili recenzentske zadatke: svatko pokriva ono što ga zanima. Na sreću, mislim da smo imali krug vrlo dobrih autorica i autora, neki su bili baš izvrsni, u svakom slučaju odlično upućeni u svoja područja, tako da smo, čini mi se, relativno pregledno pratili tzv. scenu.”

Takav model je dugo izdržao, ali nije bio sjajan jer je najveći dio potpore odlazio na tisak i hladni pogon dok se rad svih ostalih drastično potplaćivao. Distribucija putem kioska učinila je Zarez dostupnim u cijeloj državi, ali svi glavni urednici žalili su se na distribuciju zbog netransparentnosti u vezi prodajnih mjesta i izračuna prihoda. Stoga je cijeli model izazivao frustraciju i članova uredništva i suradnika Zareza, kao i nekih kolega sa scene koji su smatrali da bi bilo bolje kad bi Ministarstvo kulture i Grad Zagreb umjesto Zareza podržali internetske portale čiji su troškovi produkcije manji. Međutim, nakon što je ministar Hasanbegović 2016. ukinuo potporu Zarezu, pokazalo se da je riječ o lažnoj dilemi jer taj novac nije razdijeljen srodnim medijima, nego je gašenjem Zareza u medijskom polju ostala rupa, a politika dodjele potpore publikacijama u kulturi samo je skrenula udesno.

Ostaje pitanje i zašto Zarez nikad nije prešao na internet, no ni u ovom slučaju nije postojala inicijativa javnih donatora da potaknu ili barem olakšaju prijelaz s tiska na web. Jednom kad je časopis ugašen došlo je do pokušaja da Zarez.hr postane portal, no naposljetku je redakcija potpuno prestala s radom. Marija Ćaćić pojašnjava: “Iako smo dobili podršku dosta ljudi, to nije bilo dovoljno da nas nosi do sljedećeg natječaja. Da stvar bude još gora, taman smo prije gašenja predstavili novi web koji su radili Katerina Duda i Branimir Šloser što mi je naročito gorko. Činilo se kao da bismo mogli preživjeti u nekoj formi, ali mislim da je dobar dio nas bio previše izmoren i izmožden uslijed svega što se desilo.” Vjerojatno iz istih razloga arhiva Zareza još nije dostupna u cijelosti premda postoje planovi da se digitalizira i objavi.

Zaključak

Prikazana četiri časopisa pokazuju različite moduse pristupa kulturi. Možemo ih promatrati kao selekciju nezavisne kulture svog vremena, no moramo biti svjesni da ta selekcija nije bila sustavna te je ovisila o prekarnim uvjetima rada i individualnom entuzijazmu. Ipak sadržaj svih tih časopisa dovoljno je vrijedan i zanimljiv da ga pratimo kao važan dio te izvaninstitucionalne kulture, pri čemu valja zaboraviti na iluzornu razliku između estetski “primarnog” umjetničkog djela i “sekundarnog” medijskog sadržaja. U ovom slučaju teško je jasno razlučiti kulturu i medije koji prate kulturu: ne samo što ti mediji objavljuju i umjetnički sadržaj (dramske tekstove, poeziju, prozu, eseje…), nego i novinarskim žanrovima često pristupaju kreativno, eksperimentalno i formalno svjesno što rezultira zanimljivim temama i načinima obrade tih teme. Drugim riječima, estetska razlika između književnog i novinarskog teksta ovdje je prilično krhka.

Postavlja se pitanje trebaju li Ministarstvo i lokalna tijela danas podržavati časopise u kulturi. Čini se da s cijenom tiska i lošom distribucijskom mrežom tiskani časopisi danas gube smisao, a da pritom postoji dovoljan broj portala, blogova i društvenih mreža koje prenose informacije o kulturnim izdanjima, događanjima i akterima. No ako časopisi ispunjavaju funkciju selekcije i kritičkog dijaloga s nezavisnom (ili širom) kulturom, pitanje nije treba li spašavati časopise nego što danas ispunjava tu funkciju. Čini mi se da dobar dio danas objavljenih informacija spada u opsežnu zabilježenu kulturu iz koje potom nužno radimo selekciju, bilo kao profesionalci ili laici, bilo svjesno ili nesvjesno. U tom smislu ne trebaju nam mediji da izvrše selekciju umjesto nas, nego da pitanju selekcije pristupe kritički i otvoreno, a da mi kao pratitelji medija možemo njihovu selekciju dovesti u pitanje, potvrditi, odbaciti ili prilagoditi.

Danas postoje portali koji pokušavaju vršiti tu funkciju, no čini se da javni donatori još ne prepoznaju potrebu za istinskim poticanjem internetskih nezavisnih medija i njihove redakcijske infrastrukture. Portali ne moraju trošiti potporu na tisak, no tu činjenicu javni donatori dosad nisu iskoristili za to da im daju potporu kojom mogu isplatiti autorske honorare, nego su naprosto drastično smanjili ukupnu potporu. Stoga prekarni uvjeti rada ostaju isti neovisno o realnim troškovima produkcije, a broj novih ozbiljnih medijskih projekata tijekom zadnjih godina stane na prste jedne ruke.

Problemi financiranja medija usko su vezani uz temu financiranja nezavisne kulture u cjelini. Hrvatska se trenutno nalazi u bizarnoj situaciji u kojoj se sve čini bolje nego 1990-ih jer ne postoji eksplicitna cenzura, dostupni su razni hrvatski i europski kanali financiranja nezavisne kulture, a Internet je raširen i jeftino dostupan. No, kako navodi Gongov recentni izvještaj Državni udari na civilno društvo potpomognuti EU fondovima, hrvatska država od 2016. promišljeno uništava sustav institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj koji je gradila skoro 20 godina, a time utječe i na nezavisnu kulturu i na medijsko polje koji proizlaze iz civilnog društva. Što da radimo? Možemo se nadati da će se Institut Otvoreno društvo opet spustiti s neba i pogurati scenu, ali vjerujem da je dosad ipak stvoren značajan društveni, kulturni, medijski i aktivistički kapacitet koji može analizirati situaciju i putem raznih političkih kanala izboriti adekvatne uvjete da bi nezavisna kultura mogla preživjeti i zaživjeti, zajedno s medijima koji će je kritički pratiti i nadograđivati.

^[1]Dea Vidović, “Razvoj hrvatske nezavisne kulturne scene (1990.-2002.) ili što sve prethodi mreži Clubture”, u Dea Vidović (ur.) Clubture: Kultura kao proces razmjene (2002.-2007.), Clubture, Zagreb, 2007., str. 13-31.

^[2]Raymond Williams, “Analiza kulture”, u Dean Duda (ur.), Politika teorije – zbornik rasprava iz kulturnih studija, Disput, Zagreb, 2006., str. 35-59.

^[3]Katarina Peović Vuković, “Nakladnička djelatnost”, u Feđa Vukić (ur.), Savska 25, Studentski centar, Zagreb, 2014.

^[4]Branko Matan, “Za povjerenje u vlastite snage”, u: Ladislav Tadić (ur.), Časopis Gordogan – Bibliografija 1979 – 2013, Novi Gordogan, Zagreb, 2015., str. 181-182.

^[5]Premda nije eksplicitno značajno za ovo poglavlje, vrijedi spomenuti da sam i osobno bio član uredništva Zareza, odnosno izvršni urednik od 2013. do 2016. godine.

No, osim konteksta self-helpa, treba obratiti pozornost i na njegov tekst. To je sadržaj koji kreira mainstream i ostavlja značajan trag jer su mu se čitatelji spremni izložiti više nego drugim žanrovima. Pritom se self-help ne temelji na jedinstvenoj filozofiji, nego iznosi različite ideje i diskurse koji odražavaju društvo u kojem takav proizvod nastaje. Stoga, ako nas zanima cirkulacija ideja u društvu, trebamo se baviti self-helpom ozbiljno i pažljivo (dakako, uz nužnu kritičnost i, ruku na srce, nekad neukrotivu potrebu za smijehom).

Ovih dana virusna pandemija, prisilno osamljivanje i dugoročna neizvjesnost potiču anksioznost i traženje smisla, a prisutan je i širi pritisak da “ispražnjeno” vrijeme iskoristimo za rad na sebi i osobni razvoj. Zato potreba za self-help i self-improvement proizvodima raste, što je posebno važno za teško pogođenu književnu industriju koja sve više ovisi o prodaji takvih knjiga. U tom kontekstu Naklada Ljevak objavljuje hrvatski prijevod lanjskog američkog bestselera Sve je s**bano: Knjiga o nadi. Autor knjige, Mark Manson, popularni je bloger koji je karijeru počeo priručnikom Models o zavođenju žena, no međunarodnu slavu je stekao idućom knjigom Profinjeno umijeće stava j**e mi se (2016.) koja je objavljena u četrdesetak zemalja i prodana u više od pet milijuna primjeraka.

Mansonova treća i najnovija knjiga, kao i prethodna, spada u intelektualni i sekularni self-help. Naime, on pokušava svoje viđenje života vezati uz znanstvena istraživanja i ideje poznatih filozofa, a ne uz religijske ili duhovne koncepte. Uz to, Manson zapravo ne nudi odgovor na pitanje smisla života: kao ateist smatra da je ljudska egzistencija doista besmislena (što naziva “Neugodnom istinom”), a svaka nada iluzorna, čak i opasna jer navodi ljude na pogrešno djelovanje. Ipak, knjigu zaključuje svojim maksimama prema kojima bi ljudi trebali djelovati da bi imali vrijedan život.

Kako od negativne slike apsurdnog života dolazi do pozitivnih životnih vrijednosti? Kako od poznatih europskih filozofa dolazi do ready-made formule ispravnog življenja? I, možda najvažnije, kako time uspijeva privući milijune ljudi koji su spremni “kupiti” njegove ideje?

Anti-self-help self-helpa

Mansonova knjiga ukazuje na psihološka i društvena obilježja nade, nudi filozofiju zašto treba napustiti svaku nadu i iznosi recept kako ispravno živjeti bez nade. Prije dubljeg ulaska u sadržaj, prvo treba obratiti pozornost na stil kojem autor posvećuje veliku pozornost. Za razliku od literature koja se bavi sličnom tematikom, Manson je u pisanju konstantno i izrazito svjestan svoje čitateljske publike. Obilato koristi žargon i obraća se čitateljstvu u drugom licu množine čime pokušava postići direktnost i bliskost svakodnevnog razgovora. Također lukavo koristi drsku dvostrukost intelektualnog self-helpa. Naime, on se intelektualizmom uzdiže spram ostale self-help literature (što radi i eksplicitno: “Često se volim našaliti da sam ‘guru za samopomoć koji mrzi sam sebe’. Činjenica je da smatram da je ta industrija većim dijelom sranje (…)”). S druge strane zaigranom i vrlo slobodnom interpretacijom literature ograđuje se od hermetičnog i ukočenog akademizma. Time privlači vrlo široku publiku, ali istovremeno joj tepa da je probrana i inteligentnija od tipičnih čitatelja self-helpa. Zato se Manson spominje i kao ključan autor anti-self-help self-helpa što zvuči nezgrapno, ali pogađa bit njegova pristupa.

Knjiga se direktno obraća određenom društvenom sloju, čak i kad autor toga nije nužno svjestan. To su srednja i viša klasa (“Iako smo u osnovi najsigurnije i najbogatije društvo u povijesti svijeta, osjećaj beznađa među ljudima snažniji je negoli ikada do sada.”), i to iz SAD-a (što se vidi u skoro isključivom referiranju na američka psihološka i društvena istraživanja). Unatoč tome, Manson ne isključuje ostale čitatelje nego sugerira da se svi mi možemo pronaći u ovoj knjizi. U službi toga je i jednostavnost pripovijedanja čime autor pokušava kompleksnu tematiku izložiti tako da je svaka osoba može bez problema prepoznati i shvatiti. Doista, na razini izoliranih primjera i zaključaka, svatko može razumjeti fragmente ovog djela. No, ako knjigu pokušamo čitati kao zaokruženu cjelinu s logičkim slijedom, nailazimo na probleme koje frajerski stil ne može prikriti, nego samo potencirati.

Nada nikako da umre…

Mansonova argumentacija pati na svakoj razini, počevši već od osnovnih kategorija koje se koriste nemarno i nedosljedno. Ključni pojam nade definira se tek u fusnoti, i to neprecizno (“Pod nadom razumijevam motivaciju prema nečemu što se smatra vrijednim, što se u akademskoj literaturi katkad opisuje kao svrha ili smisao.”). Nada se u nekim iznesenim slučajevima opisuje kao izrazito pozitivna i poželjna, nekad je izrazito negativna i opasna, a naposljetku bez uvjerljivog objašnjenja Manson naginje potonjem i poručuje da nadu kao koncept treba potpuno napustiti. “Ne nadajte se boljemu. Samo budite bolji.”, zaključuje. No, ako se držimo njegove vlastite definicije, nije li ideja da budemo bolji također “motivacija prema nečemu što se smatra vrijednim”? Stoga se čini da ne zagovara napuštanje svake nade, nego preuzimanje one nade temeljene na njegovoj filozofiji.

Mansonova filozofija, pak, svodi se na neobičan spoj nihilizma i moralizma. Kao ključna polazišta služe mu inače suprotstavljeni autori, Friedrich Nietzsche i Immanuel Kant, kojima posvećuje zasebna poglavlja knjige. No, u knjizi nema mnogo njihove filozofije jer Manson samo preuzima one aspekte njihova rada koji pašu njegovim namjerama. Nietzsche u knjizi preuzima ulogu protagonista smiješno loše melodrame (bio je “razoružavajuće briljantan”, “ljubazna i topla osoba”, znao je “satima sjediti i igrati igre riječima, pjevati pjesme i smišljati dosjetke” i sl.) dok su njegovi koncepti prilično nategnuti u razne svrhe, naposljetku u sklopu Mansonovih predviđanja o usponu tehnologije: “Mislim da je Nietzscheovo nešto više, zapravo, umjetna inteligencija. To je konačna religija, ona onkraj dobra i zla, religija koja će nas napokon ujediniti i povezati, za dobro ili zlo. Naša je zadaća naprosto ne razoriti se prije negoli dospijemo do te točke.”

Kantova filozofija, koja bi nam po Mansonu trebala pružiti moralni kompas (barem dok kompjuteri ne preuzmu kontrolu nad planetom), isjeckana je i svedena samo na doslovnu formulu čovječanstva koja, tako izolirana od svakog konteksta, nadilazi svaki kontekst. “Ona ne projicira neku buduću utopiju. Ona ne oplakuje neku užasnu prošlost. Nitko nije ni bolji ni gori, ni pravičniji od drugoga. Važno je samo poštivati i štititi svjesnu volju. Kraj priče.” Manson smatra da nijedna religija ni ideologija ne pruža prave odgovore o smislu života jer ne uspijeva pronaći potpuno ispravan metafizički temelj. On je razriješio taj Gordijski čvor tako što je Kantovu formulu odbio poduprijeti ikakvim temeljem. Tu vam je formula, budite bolji – kraj priče.

Analogije iz svakodnevice, koje bi trebale pojasniti i osnažiti filozofske ideje, zapravo samo čine cijelu viziju još slabijom jer su često ili pogrešne ili naprosto bizarne, kao u idućem primjeru: “Kant je ta bezuvjetna djela sažeo u jedno jednostavno načelo: nikad ne gledaj čovječanstvo samo kao sredstvo, nego uvijek kao cilj po sebi. Ali kako to izgleda u svakodnevnom životu? Evo jednog jednostavnog primjera: Recimo da sam gladan i da želim burrito. Sjedam u automobil, vozim do Chipotlea i naručujem svoje uobičajeno čudovište s duplim mesom koje me toliko usrećuje. U toj situaciji je jedenje burrita moj krajnji cilj. To je ono zbog čega činim sve drugo: sjedam u automobil, vozim, kupujem benzin, i tako dalje. Sve to što činim kako bih dobio burrito su sredstva (…).”

Dodajmo i da Manson svoju filozofiju nade smješta u kontekst ljudske psihologije i šire politike, a u toj se zadaći, unatoč brojnim referencama, pouzdaje primarno u svoj zdravi razum. Takav pristup vodi teorijama koje su ili banalne (prikaz ljudske psihe kao “Automobila svijesti” u kojem se voze “Misleći” i “Osjećajni um”) ili proizvoljne (“Moderna demokracija zamišljena je pod pretpostavkom da je prosječna osoba sebično i zabludjelo govno”). Za one koji žele čir više, vrijedi uputiti i na “jednu zabavnu teoriju o ratu i miru koju sam smislio”, o tome kako su ratovi u 20. stoljeću počinjali “ne stoga što su ljudi bili potlačeni i gladni, nego stoga što su njihove ekonomije rasle”.

Ukratko, Manson je ovom knjigom pokušao ujediniti teško spojive pozicije: s jedne strane uvjerenje da ne postoje bog, smisao ni nada, a s druge vjeru u univerzalna moralna načela. Na takvom bi se zadatku spotaknuli i mnogo jači kapaciteti od autora koji, nažalost, voli biti proturječan više nego pojesti burrito. Manson prikladno knjigu zaključuje tezom da treba napustiti koncept nade, a potom navodi popis čemu se sve ipak usuđuje nadati u budućnosti, među ostalim i svijetu bez nade.

Ah, ipak je mrtva

No sama autorova početna namjera da spoji navedene pozicije ukazuje na šire idejne trendove. Njegov se nihilizam veže uz popularnu ideološku poziciju koja navodno nadilazi svaku ideologiju u ime neutralnosti i objektivnosti. Manson nam umjesto ugodne iluzije, kakvu prema njemu projiciraju religije i ideologije, objavljuje “Neugodnu istinu” da život nema smisla, no prilično je očito da pod maskom objektivnosti zapravo iznosi svoju viziju života i pravih životnih vrijednosti. Te se vrijednosti, makar predstavljene kao egzaktni ishod Kantove formule, naposljetku svode na također popularni etički individualizam. Pojedinac se putem nade otvara prema svijetu, vidi društvo i kao nositelja i kao predmet željene pozitivne promjene. Mansonovo napuštanje nade zadržava pojedinca u okvirima samog sebe: “Tako se mijenja svijet – ne nekom sveobuhvatnom ideologijom, masovnim obraćenjem ili zabludjelim snovima o budućnosti, nego postizanjem zrelosti i dostojanstva svakoga pojedinca u sadašnjosti, sada i ovdje.”

Dakle, Mansonova knjiga nije zamišljena samo kao sredstvo samopomoći, nego i kao lekcija da čovjek treba pomagati prvenstveno sam sebi. Je li ta pouka uopće potrebna njegovoj publici? Manson svojim “frendovskim” stilom pisanja i otvaranjem velikih tema pokušava imitirati atmosferu neposrednog razgovora jer želi ponuditi surogat za oslabljene zajednice (vjerske, ali i sve ostale) unutar kojih bi se moglo otvoreno razgovarati o smislu i vrijednostima. Popularnost ovakve knjige pokazuje da ljudima diljem svijeta u tome doista nema tko drugi pomoći. Stoga, ma koliko Mansonove političke ideje bile opasne same po sebi, ipak najviše brine to što su ljudi kojima Manson poručuje da trebaju napustiti svaku nadu bez nje ostali i prije otvaranja knjige.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.