Nisam se mogla ne zapitati kakve veze Therese Raquin ima s izložbom koja tematizira povijest borbe za školovanje djevojaka u Hrvatskoj kroz priču o tri učiteljice, Mariji Jambrišak, Nataliji Wickerhauser i Ivani Hirschmann, osnivačicama i predavačicama na Privremenom ženskom liceju, preteči ženske gimnazije i prvoj državnoj školi za žene u Austro-ugarskoj, otvorenoj 1892. u Zagrebu. Izložba je nastala kroz sinergiju istraživačkog rada Tihane Bertek, Paule Ćaćić i Lane Perišić i umjetničkog rada ilustratorica i animatorica Pete Balekić, Klasje Habjan, Agate Lučić i Anamarije Kvas, koji se, prema katalogu, fokusirao na centralno pitanje: “tko su strašne žene o kojima znamo tako malo, a kojima dugujemo tako puno.” Izložba nosi ime Od vlastite učionice do vlastite sobe i pritom se referira na slavni esej Virginije Woolf Vlastita soba iz 1929. 

Moguće je da je Therese u tekst utrčala ravno iz moje gimnazijske čitanke u kojoj je Woolf bila tek nešto više od fusnote u kojoj se taj esej nije ni spominjao. Bilo kako bilo, odluka da se izložba nazove prema tekstu koji je više od trideset godina mlađi od samog liceja, apsolutno je prikladna. Esej Vlastita soba nastao je na temelju dva predavanja koje je Virginia Woolf održala na koledžima Girton i Newnham (prvom i drugom koledžu za žene na sveučilištu u Cambridgeu), a svojim centralnim pitanjem “što je potrebno da bi žena pisala” u ovom kontekstu funkcionira kao nadogradnja same izložbe, poziv na čitanje za sve one koji žele misliti više. 

Ne bi li elaborirala kako je odmah na prvoj stranici došla do slavnog zaključka da je ženi da bi pisala potreban novac i vlastita soba, Virginia Woolf na nekih stotinjak stranica traga po praznim policama nepostojeće ženske biblioteke i vlastitim mislima, pritom mapirajući životne uvjete žena od elizabetanskog doba naovamo. Rezultat njezinog promatranja književnosti i stvarnosti je vizija žene kao čudnog, složenog bića: “U mašti, ona je od najvećeg značenja; u stvarnosti je potpuno beznačajna. Poeziju preplavljuje od korica do korica; u povijesti je uopće nema. U književnosti vlada životima kraljeva i osvajača: u stvarnosti je rob svakog dječaka čiji su joj roditelji silom stavili prsten na ruku. U književnosti s njenih usta padaju neke od najnadahnutijih riječi, neke od najdubljih misli; u stvarnosti gotovo i ne zna čitati i pisati, a i vlasništvo je muža.”

Ovdje u tekst ulazi Dubravka Zima sa svojom studijom o djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća Djevojka u gradu, što je sasvim prikladno jer: a) jedino (društvu) čudnije biće od žene, i to stoljećima, je djevojka i b) Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann rođene su, redom, 1847., 1853. i 1866. i same su djevojke iz Djevojke u gradu. 

U središtu Zimine knjige je situirana gradska djevojka čiji je život upregnut u službi tzv. naravne odredbe koju Zima definira kao “ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću”. Imperativi, stoljećima nepromijenjeni, su: djevojka je čedna i pokorna, doseg života joj je postati suprugom i majkom. Strahovi su, stoljećima također nepromijenjeni: strah od autonomije i ekstra veliki strah od djevojačke seksualnosti, toliki da ga Zima naziva “moralnom histerijom građanskog društva”. Opasno je sve što može doprinijeti djevojačkoj autonomiji, posebice, čitanje neprimjerenih knjiga. 

U tekst ulazi Madame Bovary i umire od smijeha. 

Implementacija naravne odredbe, stvaranje ideala djevojke (koji je kao takav, naravno, fikcija) te osiguravanje poslušnosti pokušava se ostvariti cijelim nizom savjetnika, bontona, primjera i ideala koje pišu u uglavnom muškarci: “profesori, ravnatelji, sociolozi, svećenici, pisci, esejisti, novinari, muškarci koje ništa drugo za to ne kvalificira osim činjenice da nisu žene”, kako to Woolf duhovito primjećuje u eseju. Struktura Zimine knjige, čiji je centralni dio podijeljen na dva poglavlja, znakovito nazvana Djevojka u gradu: opis, regulacija, imagologija i Djevojka u gradu: življena djevojaštva, samim imenima sugerira na raskorak između društveno forsiranih ideala, fiktivnog narativa o djevojci i stvarnog života djevojaka. 

Možda je Therese zato ušla u tekst, jer je i sama lik?  

U vremenu u kojem je naravna odredba primarna djevojačka sudbina, a obrazovanje isključivo plan B ako djevojka ostane neudana, Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann su aberacija, iznimka koja potvrđuje društveno pravilo i činjenica da su se pojedinačno, vlastitom marljivošću, tuđim zagovaranjem, naprednim roditeljima i pukom srećom uspjele obrazovati, a potom kolektivno zalagati za djevojačko obrazovanje, je revolucionarna. Riječima Marije Jambrišak: “Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe za žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i prozivalo javno da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača.”

Prije otvaranja Privremenog ženskog liceja u Zagrebu 1892. djevojke su uglavnom pohađale pučku školu u trajanju od četiri godine. Sretnije među njima išle su potom u višu djevojačku školu, koja je također trajala četiri godine. Djevojka iz srednje i više srednje klase imala je mogućnost nastaviti obrazovanje u inozemstvu ili se privatno obrazovati u nekim vještinama kod kuće uz privatnu učiteljicu/učitelja, ako su joj roditelji bili voljni i dovoljno progresivni. 

Obrazovanje na Ženskom liceju, kaže Zima, trajalo je osam godina te su djevojke nakon prve četiri godine birale jedan od tri smjera: pedagoški (da postanu učiteljice), općeobrazovni u kojem bi učile engleski (da postanu guvernante) te latinski koji ih je pripremao za potencijalno nastavljanje studija na sveučilištu, za što su ipak morale prvo položiti maturu na jednoj od muških gimnazija. Bitan aspekt obrazovanja na Liceju i podjednako, revolucionaran, bio je tjelesni odgoj. 

Sad mi je jasno, Therese Raquin je utrčala u tekst jer nije smjela trčati. U mene se u gimnaziji urezala slika njezine želje, a ne stvarnog trka, u romanu stoji: “dobila je divlju želju da potrči”. Srce joj je lupalo u grudima, ali nije se makla s mjesta. Therese se smiješi, napokon sam na dobrom tragu. 

Sudjelovanje u gombanju, što je ime za organiziranu žensku gimnastiku, kojem je posvećena zasebna prostorija na izložbi, automatski je tražilo revoluciju u odijevanju. U to doba ženska i djevojačka odjeća sastoji se od vrlo čvrsto stisnutog korzeta u gornjem dijelu, koji je djevojkama onemogućavao kretanje i bio konstanta, te dugog donjeg dijela koji je bio podložan trendovima. Ilustracije radi, Zima spominje dva: 70-e godine obilježio je “tournir”, manja metalna armatura na stražnjem dijelu krinoline i moda izrazito uske suknje koja omogućava samo sitne korake; dok je 80-ih hit bio Cul de Paris (pariška stražnjica) koja se kod bogatih mogla sastojati od čak 15 metara tkanine i težiti do 20 kilograma. Pobune i devijacija od modnih normi uglavnom nije bilo. 

Ovdje u tekst ulazi Ivana Hirschmann, kratko ošišana, u kostimu i s leptir mašnom, sama. 

Odbacivanje korzeta i sudjelovanje u tjelovježbi prozivelo je, očekivano, ogromni strah od izobličavanja ženskog tijela te polemike o nepotrebnosti i neprikladnosti tjelovježbe. Ivana Hirschmann okrenula je pilu naravne odredbe naopako te u člancima tvrdila i uvjerila zabrinute roditelje i javnost da je djevojkama tjelesno vježbanje nužno da bi stekle “pravilno mišičje, jer samo takovo može vršiti fiziološke funkcije prirođene samo ženskom tijelu”.

U poglavlju Djevojka u gradu: življeno djevojaštvo, u kojem kroz dnevnike, memoare, pisma i dokumente traga za glasom Ivane Brlić Mažuranić, Dragojle Jarnević i Vilme Vukelić, Zima istražuje i djevojački odnos prema tijelu pa tako navodi da je Dragojla Jarnević imala jako negativan odnos prema svom tijelu, dok ga Ivana Brlić Mažuranić rijetko spominje. Više od sto godina kasnije, većina nas i dalje tretira to tijelo, stoljećima sputano odjećom i ulogama, kao neprijatelja ili ga sasvim prešućuje. I zato je ulazak na gombalište uzbudljiv baš kao i ideja da Therese trči točno onoliko brzo koliko je volja. U pitanju je tijelo koje se kreće jer može, jer tako želi, to je sloboda ravna onoj kada danas plešemo kao da nas nitko ne gleda. 

U tekst ulazi Margaret Atwood da me podsjeti da napredak nikad ne znači napredak za sve. 

Osim što je u svom imenu nosio pridjev “privremeni” (ne bi li se između ostalog naglasila njegova eksperimentalna narav), Ženski licej bio je elitna ustanova otvorena samo za najuži društveni krug jer je imao izuzetno visoku školarinu u usporedbi s drugim gimnazijama. Učenice su osim upisnine od 4 forinta pri upisu i 1 forinte za učeničku knjižicu, morale za svoje školovanje uplaćivati 50 forinta na godinu, dok je školarina u gimnazijama iznosila 12-16 forinti godišnje, kaže Zima. Osnivačice i nastavnice bile su svjesne dosega vlastite škole pa su davale priliku za školovanje darovitim djevojkama siromašnog porijekla, ako su bile uspješne u učenju i vladanju. Ipak, rijeke bezimenih djevojaka ostale su uskraćene za obrazovanje, odložile su svoje nepostojeće knjige na praznu policu ženske biblioteke koju u svom eseju pretražuje Virginia Woolf. 

Sve što o tim djevojkama znam, znam zahvaljujući Dubravki Zimi koja kaže da su pravilnici kazivali da djevojčica iz radničke obitelji može krenuti na posao s navršenih 12 godina, dakle prije ulaska u djevojačku dob, i daje primjer Ivane Brlić Mažuranić koja je 1893. rodila svoju najstariju kćer Nadu u Brodu na Savi i za brigu i ispomoć o njoj zaposlila je dvanaestogodišnju dadilju. Koliko je to djevojaka pokazuje podatak da je 1900. godine 11.32 % služinčadi u Zagrebu bilo staro od 7 do 14 godina, a 32.96 %  od 15 do 19 godina. U tvornicama, te su djevojke s navršenih 12 godina radile 8 sati, a od navršenih 14 godina 10 sati. Rijeka djevojaka iz radničkih obitelji navire u tekst, a ja ni jednoj ne znam ime. 

Zapravo znam jednoj, znam sebi. Ja sam djevojka iz radničke samohrane obitelji i znam nešto obrazovanju, pisanju, sramu, slobodi i njezinoj cijeni. Mogu ovdje pred vama izložiti bajkoviti zaplet grimovskog tipa u kojem majka sanja jugoslavenski pandan američkog sna, živi ideju o društvenoj mobilnosti kroz obrazovanje, pa prelazi sve idejne i materijalne zapreke ne bi li njezina kćer završila škole (tako se kod nas doma kaže ići na fakultet). Iz dana u noć, ona radi, ja učim da dobijemo ono što ona najviše želi, obrazovano dijete, zbrinuto dijete. I gotovo sigurno, ta i takva majka koja preživljava u jednom sustavu koji se ruši i u drugom koji nastaje da je zgazi, nije svjesna nepropusnosti i neizvjesnosti koja će s ostvarenjem tog sna doći. Okrutna je ta bajka jer majka u njoj dobiva ono što je najviše htjela, a upravo to stvara jaz između njih dvije, ogroman dio njezine vlastite kćeri ostaje joj nerazumljiv. Okrutna je i jer kćer nikad ne dobije financijsku stabilnost koju su obje sanjale. 

Erudicija (široka humanistička naobrazba koju smo ne tako davno smatrali srcem obrazovanog čovjeka), danas malo vrijedi, kažu analitičari, statističari, usputni komentatori. Ona je u raskoraku s potrebama tržišta, a tržište je realitet. Zato je i neprevodiva u financijski podnošljiv život, a kamoli u klasnu mobilnost. 

Zato sam rekla: novac i vlastita soba, kaže Virigina Woolf. Da, rekla si. Rekla si točno 500 funta godišnje. Zakucala si brojku kao putokaz u zemlju jer je slobodu ponekad potrebno kvantificirati. Prije skoro sto godina rekla si: “Intelektualna sloboda ovisi o materijalnome. Poezija ovisi o intelektualnoj slobodi.” I vrijeme samo za sebe, kaže Virginia. Rekla si i invigorating life. Preveli su to kao “život koji osnažuje”, ali ta riječ je radosnija od toga – to je život pun elana, život pun ushita. Protuotrov skučenosti života u kojem smo stoljećima životarile u tuđim sobama koje su se zaključavale izvana. 

Zato je Therese Raquin utrčala u ovaj tekst. Zdrava djevojka koja živi sputana kao da je bolesna, koja je naučena govoriti ispod glasa, nečujno se kretati, šutjeti ili jednostavno biti nepomična. Sve smo barem jednom živjele onako kako je Therese živjela, naučene na zatomljivanje i potiskivanje. Tako su nas učili i pisati. 

Evo u tekst ulazi da me prekori, jer sad ću zaći u sentimentalnost, moj strogi kritičar uvijek spreman da me obeshrabri. Vječni pedagog, tako si ga ti, Virginia, nazvala. Dobro su me odgojili, zato ga desetljećima trpim. Dugo mi je trebalo da se odgojim. Dajte mi sekundu da ga ispratim. 

Uh, ovaj tekst sad napokon nalikuje na moju vlastitu sobu. Piši točno što želiš pisati, i to si rekla. Svaki put kad napišem što mislim, svaki put kad napišemo što mislimo, kresne šibica u ovom mraku. 

Na zidu sobe Selma Aostić piše: 

Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.

Jedna na koži
zareže godine druga svine
rešetke treća istupi.

Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.

Jedna ugrize
pesnicu u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.

Knjige nastavljaju jedna drugu, mi nastavljamo jedna drugu. Ostaje nam još pritisak nijemosti, težina akumuliranog nezabilježenog života. Otvaram vrata da u tekst uđe klasa, da uđe masa, sluškinje i tvorničke radnice, seljanke, cijela jedna rijeka bezimena i bez glasa. Tamo gdje se historiografija iscrpila, gdje se više ništa ne može naći, umjetnost može nastaviti. Sloboda je čudesna jer uopće ne mora biti stvarna, na početku je samo moramo moći zamisliti. 

Zato vidim Therese Raquin kako juri, baca tlu u zagrljaj i radosno zariva prste u zemlju. Ponekad je dovoljno da jedna potrči, makar na stranici. 

Nazorov dnevnik, precizno nazvan S partizanima, a ne U partizanima jer Nazor nije bio borac, već pratitelj i svjedok, i danas je dirljivo svjedočanstvo stradanja i junaštva, ali i ranjivosti koju sa sobom nosi starija životna dob i sve krhkije zdravlje. U njemu je Nazor junak pisane riječi, veličina pred kojom se povijaju, ali i starac koji, iako nikad suviše detaljno, ipak otvoreno piše o vlastitim boljeticama i tegobama, od kojih su neke, posebno u kontekstu kompleksnih i junačkih misija koje prati, bile izvor podsmjeha još kod njegovih suvremenika. Taj podsmjeh pomalo je gorak jer se jedva čeka verbalizirati u pitanje: kome treba onemoćali starac-pjesnik u partizanima?

Danas, osim kao monumentalna brončana skulptura u zagrljaju visokih stabala na križanju ulice koja nosi ime njegovog druga, pjesnika i partizana Ivana Gorana Kovačića i one koja je po njemu dobila ime, Vladimir Nazor naseljava prostor grada Zagreba kao ogranak gradske knjižnice i njezina ispostava, Čitaonica i galerija VN, smještena u jednoj pod posljednjih živih industrijskih zona u gradu, na pola puta između tvornice Franck i Zagrebačke pivovare. Osnovana 1954. u sklopu bivše Knjižnice Vladimira Nazora u Slovenskoj 2, čitaonica se 1961. seli u prostor na današnjoj lokaciji, na adresi Ilica 163a, a nekoliko godina kasnije započinje i izložbenu djelatnost. 

Čitaonica i galerija VN danas funkcionira kao ozbiljan galerijski prostor s cjelogodišnjim izložbenim programom, uglavnom fokusiranim na mladu i najmlađu generaciju likovnih umjetnika netom stasalih na Akademiji te kao mjesto na kojem je moguće čitati sav dnevni, tjedni i mjesečni tisak, i to od 8 do 20 sati svakim radnim danom i od 8 do 14 subotom. Baš kao i pjesnik čije inicijale nosi, ona je važan dio kulturnog života kvarta i grada s jedne strane, a s druge, organizam upitne svrhovitosti: pitanje se samo nameće – kome treba čitaonica danas kada sve novine i časopise svijeta doslovno imamo na dlanu?

Zima je 2022., točno je 79 godina od događaja koje Nazor opisuje u svojoj knjizi. Ja prevodim nečiju tuđu, imam malo dijete, još manje novca i nemam gdje raditi. U čitaonicu dolazim jer je dovoljno blizu, ali dovoljno daleko od mog doma, ima to osnovno obilježje idealnog radnog mjesta. Na samom ulazu u čitaonicu nalazi se natpis na kojem su inicijali Vladimira Nazora spojeni u val. U mom srcu to je hommage otoku i moru s kojeg je potekao, u mojoj glavi uvijek neka voda teče. Isto vrijedi i za čitaonicu koja zauzima prostor na križanju dviju ulica, Ilice i Vodovodne, jedne čije ime znači ilovača, odnosno, zemlja i druge koja je ime dobila po vodovodnom postrojenju prvog vodovoda koje se nalazilo u blizini. 

Slučajno ili ne, ali duž cijele Ilice, sve od Trga do Čitaonice VN i drvoreda ispred njezinog velikog izloga, ispred svakog od 163 kućna broja gotovo da nema niti jednog stabla, tek se pokoje nad nju nadviruje iz dvorišta Akademije likovnih umjetnosti ili s parka na Trgu Franje Tuđmana. Čitaonice, baš kao i stabla, otvorene su za pripadanje, imaju tu navadu da oko sebe stvaraju posebnu mikroklimu, mjesta na kojima se bivanje na ovom svijetu pretvara u stanje, ono nježnosti i bliskosti. Čitaonice su pritom, barem za ljude, mrvicu praktičnije od parkova, one svoju brižnu funkciju vrše i onda kada se osim životnih prilika, pogoršaju i one vremenske. 

Čitaonica VN ima 188 m² koje uglavnom zauzima jedna velika prostorija sa staklenom stijenom koja otvara prostor prema ulici i drvoredu pa ti se uvijek čini da imaš nešto za vidjeti. Velikodušno nudi osjećaj perspektive. Prostranost i toplina, veliki stol i stolice na kojima je moguće sjediti koliko god želiš ili trebaš, poznanik ili susjed s kojim možeš nešto ispod glasa prokomentirati ili ljubazni stranac s kojim ćeš izmijeniti nekoliko riječi o nečem svakodnevnom, nečemu što čini život, besplatne izložbe zbog kojih lako možeš sam sebe uvjeriti da imaš nekamo poći, a da te ta mala samoobmana ni najmanje ne zaboli. U vremenima rastuće inflacije u kojoj i cijena kave iz aparata u pekari prekoputa odlučno maršira prema 2 eura, čitaonica sve to nudi za godišnju članarinu od 7 eura, a ona uključuje i sve knjižnica u gradu. I novine i časopise, skoro sam zaboravila novine i časopise jer su veći dio te zime svi, osim mene koja sam prevodila i jedne studentice medicine koja bi povremeno došla učiti za ispit, tamo dolazili više biti nego čitati. Svi najčešći posjetitelji čitaonice, osim naravi godišnjeg doba, sa mnom dijele još jedan zajednički nazivnik: neimaštinu, u onom njezinom osnovnom značenju, svaki od nas nešto nema. 

Na početku smo sami i potpuni stranci. Starija gospođa koja sporo lista Gloriju iako članke na čita, tek se ponekad zadrži nad izvještajem s kraljevskih dvorova, čupavi stariji muškarac u iskrzanim glomaznim cokulama, neobično nalik ilustracijama Nazorovog Velog Jože, njegov poznanik uredno zalizane kose u odijelu, uvijek do grla zakopčan, s jednom crveno-zelenom Konzum plastičnom vrećicom i ja, gledana izvana, mlađa žena s laptopom, knjigom i buntom papira. 

Kako tjedni odmiču, upoznajemo se gotovo bez riječi. Upoznajemo se onako kako nas upoznaju oni koji nehotice svjedoče našoj svakodnevici, navikama i neobičnostima. Ostajemo razoružani pred pogledom dobronamjernih stranaca. Naši vlastiti likovi spajaju se s fragmentima razgovora koje načujemo, pokojom gestom i nervozom i ubrzo postaje jasno da sve što jest, sve što na sebi ima i sve što sa sobom nosi može izdati čovjeka.

Starija gospođa sve češće sjeda pored mene. Vodim računa da svaki put kad podignem pogled s laptopa imam dovoljno vremena jer znam da će sa mnom zapodjenuti razgovor ili me ponuditi Finesse čokoladnim pralinama uz riječi: “Treba zasladiti život, makar ovako.” Jednog dana doći će pomalo uzrujana, ispričati se na smetnji i pitati me broj taxija. Prije nego što išta stignem odgovoriti, mila Irena, bivša profesorica engleskog jezika, potužit će se da joj je kći bila na zahvatu, nije, bogu hvala, ništa ozbiljno, ali htjela bi joj u posjetu, htjela bi nazvati taksi, ali nema mobitel za to. Ostavit ću sve što radim i naručiti joj taksi preko aplikacije, izaći s njom i stajati pred čitaonicom sve dok je ne smjestim na stražnje sjedalo. 

Konzumova vrećica koju nosi muškarac u odijelu svaki dan bit će sve bljeđa i bljeđa i napokon ću primijetiti da je to cijelo vrijeme jedna te ista vrećica. Shvatit ću to oko 11 ujutro kad Marko iz nje izvuče dvolitrenu bocu Coca-Cole do pola ispunjenu svjetlom tekućinom i dvije plastične čaše. Natočit će sebi, dugo nutkati Velog Jožu hvalospjevima o vrhunskoj kvaliteti tog vina koje je dobio iz Dalmacije. Veli Jože, kojemu je zapravo ime Goran, otpit će gutljaj i frknuti “Uf, ovo je otišlo na kvasinu”. Ući će u kratku enološku raspravu, a zatim će Marko pažljivim pravnim savjetom pokušati razriješiti Goranov sukob sa susjedima koji bjesne jer je starom kramom od koje živi zatrpao zajedničko dvorište, baš kao da je umjesto u čitaonicu ušao u njegov bivši odvjetnički ured. 

To ću popodne slučajno opet proći pored čitaonice i vidjeti Marka s leđa kako iz koša vadi napola popušenu cigaretu i stavlja je među usne pa shvatiti da je to cijelo vrijeme isto odijelo. Iz vlastitog iskustva znam da kad se košulja zakopča do grla, preko nje obuče sako i uredno zakopčaju svi gumbi, nitko ne može primijetiti da si zgužvan, možda smo tek neki stvarno nedobronamjeran stranac. 

Upravo bih na ovom mjestu najradije udahnula razbuđujući miris pržene kave u zraku i istrčala iz ovog teksta, pobjegla prema jugu, prema dimnjaku toplane iz kojega se puši kao iz velikog trajekta, kao da će ovaj čas cijeli kvart isploviti. Pobjegla bih jer me od svih priča ove najviše strah, a ona glasi: ljudi čijim životima svjedočimo, a to uključuje i nas same, ponekad ili dobar dio života nemaju: nemaju mjesto za rad, nemaju novca, nemaju dom, nemaju gotovo nikog svog. 

U stvarnosti brže-bolje bježim na drugu stranu ceste da ne vidi da sam ga vidjela jer mi više nismo stranici i znam, rekli su mi ti gumbi, što mu je važno. Ne bih ni ja voljela da me je odvjetnik Marko gledao kako nasred Konzuma u Ilici, samo dvije stanice dalje, s dvadeset i četiri godine i 10 kuna u džepu dugo razmišljam da li da kupim kruh ili lisnato tijesto, što će mi od toga dvoje lakše, uz malo vještine, omogućiti da preživim sedam dana do idućeg honorara. Poznajem ja njega, poznaje on mene jer oboje poznajemo taj strah, taj sram što si tu gdje jesi, nedovoljno dobar i sebi i drugima. Ureže ti se u mozak kao slika onemoćalog dalmatinskog pjesnika, sasvim jasna iako nepostojeća, upiše se u tebe kao prokletstvo, kao sudbina, kao kronični deficit budućnosti jer što je budućnost nego mogućnost da budeš i bude nešto drugo. 

Ispuni te samoćom kao Franck zrak mirisom kave, izoliranošću koja je strašna jer je istovremeno potpuna i nije: cijeli svijet je pred tobom, dijeliš isti prostor i vrijeme s drugima, ali ništa od toga ne možeš dodirnuti, namirisati, osjetiti. Zato u jednoj drugoj priči, koja je zapravo ista ova priča, djevojčica sa šibicama gleda svijet s druge strane stakla. Svi smo mi na rubu, samo nikamo ne trčimo, prestari smo i preumorni za to, čak i ja, najmlađa među nama. Ipak nismo sasvim stranci i nismo sami, taj nas prostor, otvoren za sve bez poniženja velikodušnosti i milostinje, bar na trenutak povlači s ruba, on je naš lovac u betonskom polju Ilice. Sat-dva-tri, cijeli dan, svaki dan odvlači nas od vlastitih provalija usamljenosti, neimaštine, nedostatka doma. Nas smo četvero s iste strane stakla i postaje sasvim jasno da nije potrebno biti “u”, u partizanima, trećoj životnoj dobi, siromaštvu, beskućništvu, da bi zaista bio “s” nekim. 

I nije, stoga, nimalo slučajno da nas boležljivi starac-pjesnik kojeg su triput na rukama nosili kroz neke od najvećih borbi Narodnooslobodilačke borbe, umjetnik riječi kojemu su u praznim dvorcima, na siromašnim ognjištima i u špiljama golim rukama sklapali stolove da bi mogao pisati, danas okuplja u prostoru koji pripada svima koji svoj prostor nemaju. Nije sve juriš na prvu crtu, netko mora biti svjedokom, netko mora zapisati, netko mora zapamtiti gdje smo bili, da bismo se jednom mogli osvrnuti i vidjeti koliko daleko smo odmaknuli. Netko mora ponijeti prošlost da bismo imali budućnost. 

I nisam nimalo slučajno već iduću zimu svojoj djevojčici kupila jednu od onih blesavih, a korisnih zimskih kapa što pokrivaju uši, istu kakvu je nosio Holden Caulfield, i u mislima je razvila kao barjak nad čitaonicom. I nisam slučajno otišla tamo s kutijom Finessa pralina, pitanjem i pozdravom iz kojeg se ništa ne da naslutiti pa zatekla kako se preko cijelog izloga čitaonice, kao val na ljetnom suncu, kao stilizirani Nazorovi inicijali, ljeska rečenica: I Can See a Real Future For Us. Čim uđem otvorit ću kutiju pralina i staviti je na sredinu stola, pitati nju kako je, njega pozdraviti kao da ništa nisam vidjela. I to će, za početak, biti dovoljno da budućnost imamo.