Projekt je nastao jer “smo htjeli više raditi s domaćim umjetnicima i umjetnicima, budući da je program Galerije Močvara uglavnom fokusiran na strane produkcije. Pokušavamo pomiriti više struja izvedbenih umjetnosti, no ples je ipak dominantan i dosta umjetnika s kojima radimo dolazi iz plesne umjetnosti, ali pokret shvaćaju slobodnije i izvan klasičnih kategorija”, istaknuo je Japundžić.

Rezidencijalni program ove godine nema tematsku odrednicu, već su kustos i kustosica selekciji “pristupali organski, vodeći se instinktom. Onda se razvila zanimljiva dinamika odnosa koju nismo mogli ni predvidjeti. Postoji neka vrsta vodstva, ali i otvorenost da ideje idu do kraja bez nasilnog uklapanja u neku temu“ pojasnila je Vene i dodala kako su svi umjetnici_e “ušli u jako nepoznat teritorij, išli su korak dalje od onoga što inače rade, a to je ideja ovog programa – da stvorimo takve uvjete i siguran prostor u kojem umjetnici_e mogu isprobavati”. 

Izvedbena večer započela je radom Show Me Yours I Show You Mine autorice Brune Jakupović, njezinim prvi samostalnim radom ovog formata. Kako ističe Japundžić, autorica je “primarno vizualna umjetnica koju zanima materijalnost i teksturalnost, a kroz svoje tijelo istraživala je skulpturalne elemente koje inače izrađuje“.

Izvedba je organizirana oko dvije skulpture i crnog trosjeda koji dominira prvim dijelom triptiha. Jakupović ga koristi kao zvučnog i tjelesnog partnera, naglašavajući trenje materijala, a potom se kroz njega i provlači, pretvarajući i njega u skulpturu. Taj element ponavlja u nekoliko navrata, prekidajući ga kratkim epizodama pred mikrofonom gdje proizvodi zvukove žvakanja i vokalizira.

Drugi dio vezan je uz žućkastu skulpturu nalik zubu, ispunjenu želatinastom tekućinom. Autorica u nju uranja kosu i ruke, potom masu baca iza sebe uz zvučnu kulisu statičkog šuma, digitalnih smetnji i zvuka urušavanja sinkroniziranog s padom tekućine na pod. U posljednjoj etapi zvučno-izvedbenog rada izvođačica je u interakciji sa šupljom geometrijskom konstrukcijom omotanom mekim materijalom i crnim tekstilom, a performans završava kada autorica kroz nju prolazi i udarcem je urušava.

Druga izvedba odvila se neposredno nakon, a publika je s praktikabla s kojih je gledala Show Me Yours I Show You Mine sišla i uputila se prema stražnjem dijelu Velike dvorane te okružila izvedbeni prostor. “Htjeli smo da finale rezidencije bude u obliku jednovečernjeg izvedbenog događanja na kojem će se aktivirati različiti punktovi. Jednom ćemo doći do situacije da jedan performans ulazi u drugi, no ovdje se ipak radilo o tri odvojena rada koji su imali dobru zajedničku dramaturgiju”, pojasnio je Japundžić.

Udarac pri rođenju duo Padian Rota izvodi u prostoru osvjetljenom crvenim, gotovo inkubacijskim, visećim lampama, a među njima je i mali displej na kojem se izmjenjuju kombinacije slova i brojeva te izlistavaju abeceda i brojčani niz. Na samom početku, izvođačica odabire šest osoba iz publike koje će postaviti na sceni u krug, a paralelno ih njezina izvedbena partnerica povezuje linijom bijele tekućine koju iscrtava tako što iz spremnika na leđima pomoću cijevi uvlači tekućinu u usta da bi ju onda nanijela na pod. 

Nakon što se formirao krug sa šest čvrstih ljudskih točaka, započinje plesni segment koreografiran kao niz od nekoliko desetaka tupih udaraca tijela u tijelo, zatim promjena položaja i međusobnih odnosa tijela kako bi otpočela nova serija identičnih udaraca. U posljednjem dijelu izvođačica koja je prethodno iscrtala krug, sada ga ponovno obilazi, uvlačeći tekućinu u usta i ispuštajući je u kratkim razmacima. Krug i dalje postoji, ali sada poprima drugačiji oblik – niz crtica i točkica.

Na kraju se simbolično otkriva natpis P16I1N R21T1 koji je tokom izvedbe nastajao u pozadini jer, kako ističu kustos i kustosica programa, “Padian Rota potpuno je novi kolektiv i njihova je izvedba bila rođenje tog novog entiteta – kao neki coming out i kroz ime i kroz kodove koji otkrivaju novi identitet.“

Posljednji predstavljeni rad bila je vokalno-instrumentalna izvedba Ivane Bojanić KHCOLD: prolonged longing, nastala u suradnji s Androm Giuniom i Nikolinom Rafaj. Pred publiku dolazi izvođačica koja svoju vokalnu izvedbu simultano interpretira pokretima ruku i tijela te kretanjem kroz prostor. Nakon njezinog solo segmenta, Giunio muzicira na lap steel gitari da bi mu se Bojanić ponovo pridružila u zajedničkoj harmonizaciji. U posljednjem dijelu izvedbe, izvođačica na scenu donosi pilu za drvo koju koristi kao instrument, proširujući tako vokalno-instrumentalni sloj izvedbe.

Vene i Japundžić napominju kako su predstavljeni radovi u pravilu još u nastajanju, što je dijelom posljedica rezidencijalnog formata, ali i refleks formalne transgresivnosti radova. “Performans je otvoren za ideju djela u nastajanju, puno više nego vizualna umjetnost. Trebamo stvarati mjesta gdje se umjetnici osjećaju dovoljno dobro da možemo ‘stopirati’ njihovo istraživanje, pokazati gdje su stali i pustiti ih da idu dalje”, zaključila je Vene.

Kratku povijest KIC-a iznio je njegov trenutni ravnatelj Hrvoje Hribar, a posjetiteljima su se obratili i zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet te autorica koncepta izložbe Jelena Pašić. Hribar je najavio i javno dostupan digitalni arhiv KIC-a u kojem je okupljena dokumentarna građa više od šest desetljeća kulturnog djelovanja Centra.

Postav izložen u Galeriji Forum sastoji se od fotografija iz razdoblja između 1965. i 1985. godine i popratnih tekstova koji situiraju KIC u lokalni kontekst u vrijeme socijalističkog modernizma. Izložbu, koja digitalni arhiv nastoji prikazati u analognoj izložbenoj formi, oblikovale su dizajnerica Petra Milički i arhitektica Iva Maria Jurić, prema konceptu Jelene Pašić.

Pašić je u govoru povodom otvorenja istaknula kako je ovom izložbom obilježeno razdoblje u kojem su umjetnost i kultura imali jasnu društvenu ulogu zbog čega je KIC-u “od samog početka bila važna riječ – pisana, govorna, razmjena, komunikacija, dijalog. Za ovu prigodu, prva dva desetljeća odlučili smo akcentuirati kroz mali narativ koji na primjeru KIC-a i Galerije Forum pokazuje kako se taj dijalog odvijao i tko su bile ključne figure na tadašnjoj sceni.”

Osim arhivskih fotografija i tekstova izloženih u Galeriji Forum, u Galeriji na katu KIC-a predstavljena je kompilacija materijala iz arhiva Hrvatske radiotelevizije koja sažima programsku djelatnost KIC-a i Galerije Forum od sredine šezdesetih do osamdesetih godina. U izložbu je uključena i radijska instalacija sastavljana od komentara i iskaza umjetnika Ede Murtića, Đure Sedera, Zlatka Price, Koste Angelija Radovanija, Ferdinanda Kulmera i Ivana Kožarića. Multimedijalni dio izložbe oblikovali su montažerka Klara Šovagović i oblikovatelj zvuka Luka Gamulin.

Programom povodom šezdesete obljetnice KIC je predstavio dio svoje povijesti kroz izložbeni postav i digitalni arhiv, podsjećajući na ulogu Centra u kulturnoj sceni Zagreba. Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja, a Jelena Pašić poručila je posjetiteljima da ju razgledaju i dozvole da ih obuzme arhivska groznica.

Podsjetimo, nakon što umjetničkom ravnatelju Nikiti Milivojeviću u ožujku ove godine nije produžen mandat, formiran je novi odbor Bitefa, ali bez umjetničke direkcije. Na inicijativu predsjednika Odbora Svetozara Cvetkovića, redatelj Miloš Lolić, dramaturg Borislav Matić i kulturna radnica Ana Vujanović pristaju sastaviti festivalski program u novonastalim uvjetima. Bitefu je, naime, ove godine budžet prepolovljen, a uz to što od resornog ministarstva nije dobio nikakvu financijsku potporu, na snagu je stupio novi Pravilnik o institucijama kulture kojim se ukida pozicija umjetničkog ravnatelja.

Lolić, Matić i Vujanović sastavili su repertoar koji je uključivao i predstavu Proces Pelicot, no Odbor ga nije prihvatio. Prema navodima medija, samo pojavljivanje redatelja Mila Raua bilo je dovoljno da protiv usvajanja programa glasuju izaslanica Sekretarijata za kulturu Ana Veljković, novinarka Borka Golubović Trebješanin i Srđan Obrenović iz Beogradskog dramskog pozorišta, dok je predsjednik Odbora, glumac Svetozar Cvetković, bio jedini koji je podržao prijedlog umjetničke direkcije. Kao razlog osporavanja navodi se Rauov prošlogodišnji govor na otvorenju festivala, u kojem se kritički osvrnuo na iskopavanje litija u Srbiji. 

Posljedično, Lolić i Matić podnose ostavke, a nakon njih i troje od ukupno pet članova Odbora. Jelena Medaković, pročelnica za kulturu grada Beograda, u intervjuu za RTS izjavila je da Bitef “nema pravni okvir za održavanje”, zbog čega festival ne može krenuti u realizaciju.

Cenzura, drastično smanjenje budžeta i strukturne promjene koje su dovele do otkazivanja festivala, s druge strane potaknule su umjetnike_ce i kulturne radnike_ce na organizaciju ne:Bitefa, u duhu Bitefove tradicije “slobodarskog, kritičkog, glasnog i pobunjenog” prostora. Ovim festivalskim izdanjem stoga poručuju: “pametniji ne popušta, pametniji se organizuje” – inspirirani energijom studentskog pokreta i njegovom lekcijom o zajedničkoj organizaciji. Ističu da ne pristaju “na brisanje važne istorije i živog nasleđa kritičkog pozorišta”, a u tom kontekstu Ne:Bitef istovremeno predstavlja odlučno protivljenje cenzuri, kao i nastavak festivala koji pripada zajednici “a ne bilo kom sekretarijatu, odboru ili vladi”.

Ne:Bitef će otvoriti diskusija u okviru međunarodne kampanje Resistance now! Together koju je pokrenuo Bečki festival. Milo Rau razgovarat će s predstavnicima lokalne kulturne scene i dotaknuti se izazova kulturnog sektora i društvene promjene. U večernjim satima bit će izvedena predstava Proces Pelicot koju potpisuje zajedno s Servane Dècle. Izvedba je oblikovana kao kazališno čitanje dokumenata vezanih za suđenje Dominiqueu Pelicotu koji je godinama silovao svoju suprugu Gisèle Pelicot čiju izjavu „sramota mora promijeniti stranu“, u svjetlu kulturno-političke situacije u Srbiji, ponavljaju i organizatori ne:Bitefa.

Ostatak festivalskog programa uključuje izvedbe radova mladih umjetnica i umjetnika u sklopu događanja Oni dolaze na kojem će se predstaviti Andreja Kargačin, Aleksander Zain, Ana Janković i Akcioni odbor, kolektiv studenata Fakulteta dramskih umetnosti. Posjetitelji će moći pogledati i projekciju predstave Bratija (Bros) Romea Castelluccija i Scotta Gibbonsa koja tematizira policijsku brutalnost i fenomen masovnog muškog institucionaliziranog nasilja. Također, festival donosi glazbeni i diskurzivni program – punk koncert Zaboravljene radničke borbe te tribine Pravda i/ili kažnjavanje: ka abolicionističkoj budućnosti i Umetnost: povlačenje i/kao otpor. Informacije o programu dostupne su na službenoj web stranici festivala.

Ne:Bitef ne pokušava trajno zamijeniti kultni festival već se pojavljuje kao privremeni odgovor zajednice koja ne pristaje na brisanje jednog od ključnih prostora kritičkog kazališta. Iako sudbina Bitefa ostaje otvoreno pitanje, ne:Bitef nastoji osigurati da kulturna scena u međuvremenu ne ostane bez vlastitog mjesta okupljanja, razmjene i otpora.

Projekt su razvili Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Služba za informacijski sustav i tehničke poslove, u suradnji s tvrtkom Differo Studio, pobjednikom HACKL-a. Riječ je o programerskom natjecanju u organizaciji Zagrebačkog inovacijskog centra ZICER i Grada Zagreba koje okuplja građene aktivne u polju kako bi osmislili tehnološko rješenje za učinkovitije i transparentnije javne usluge. Ovakav pristup razvoju javnih servisa, primjer je “participacije u digitalizaciji i nastavak već nekoliko uspješnih projekata kojima želimo gradske usluge učiniti lakše dostupnima našim građanima”, istaknuo je Lučanin.

“Ideja za sam projekt nastala je tijekom procesa izrade gradske kulturne strategije programa razvoja kulture za razdoblje 2024. do 2030.”, istaknula je Višnić napominjući pritom da je realizacija servisa Guru za kulturu samo jedna od aktivnosti kojom se nastoje ispuniti ciljevi spomenute strategije, ponajprije dostupnost kulture.

Na konferenciji je predstavljena prva, odnosno pilot, faza projekta koji za sad objedinjuje samo događanja u organizaciji gradskih ustanova. Testna faza trajat će do kraja tekuće godine, a građani i kulturni radnici_e pozvani su da putem obrasca upute povratnu informaciju o zadovoljstvu aplikacijom i eventualnim prijedlozima za doradu.

Ovaj javni servis besplatan je za sve korisnike i nastaje kroz participaciju organizatora događanja. Stoga, organizacije i pojedinci_ke u kulturi se putem zasebnog obrasca mogu prijaviti kako bi mogle objavljivati svoje kulturne programe, jer će u idućoj fazi projekta građani moći pronaći događanja koja nastaju izvan gradskih institucija, a financirana su iz proračuna Grada Zagreba.

Specifičnost servisa jest mogućnost filtriranja događanja prema tipu programa, terminu održavanja, uzrastu i naselju, te interaktivna mapa koja ilustrira dostupnost sadržaja po zagrebačkim kvartovima. Vizualno rješenje aplikacije, koje potpisuju Superstudio i Ira Payer, oblikovano je kao kolaž referenci iz zagrebačke kulture, od kazališnih plakata Teatra &TD, lika profesora Baltazara i poetike Zagrebačke škole crtanog filma, pa sve do prepoznatljivih urbanih figura i spomenika.

Gradonačelnik Tomašević zaključio je predstavljanje podsjetnikom da kulturni programi doprinose kvaliteti života u gradu, čine ga dinamičnim i jedan su od razloga zašto ljudi žele živjeti u gradovima. U tom smislu, aplikacijom Guru za kulturu nastoji se okupiti i približiti kulturna događanja građanima te dati vidljivost programima izvaninstitucionalnih organizacija, dok se istodobno unapređuje preglednost i dostupnost sadržaja koje nude i gradske kulturne ustanove.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

U tom je kontekstu Zelena akcija, u suradnji s austrijskom organizacijom GLOBAL 2000 i Zelenom Istrom, objavila priručnik Alati za savezništva i koalicije, praktični vodič za jačanje suradnje između organizacija civilnog društva. Namijenjen ponajprije organizacijama u području zaštite okoliša, klimatskog aktivizma i društvene pravde, priručnik je primjenjiv i u drugim aktivističkim područjima.

Autori priručnika – Konstantin Riermeier, Dora Sivka i Bernard Ivčić – ističu važnost strateških savezništava koja organizacijama omogućuju veći društveni doseg kroz udruživanje resursa, znanja i političkog utjecaja. Takva partnerstva postaju osobito važna u uvjetima suženog prostora za djelovanje, obilježenog represivnim mjerama, uskraćivanjem financiranja ili negativnim medijskim i javnim narativima. “Uspješno zagovaranje moguće je kroz pažljivo planiranje, održavanje strateških partnerstava i prilagodljivost u provedbi kampanja”, navode.

Priručnik, čije vizualno oblikovanje potpisuje Ena Jurov, pruža četiri praktična alata za prevladavanje izazova koji se javljaju pri izgradnji uspješnih koalicija. Alat Manevriranje kroz sistemski otpor bavi se inherentnom tendencijom organizacija da se opiru promjenama koje bi mogle ugroziti njihove postojeće strukture, identitete ili vrijednosti. Umjesto da se otpor tumači kao rezultat loših namjera, priručnik predlaže njegovo sagledavanje kao zaštitnog mehanizma kojim se grupe pokušavaju nositi s neizvjesnošću.

Alat Uloga ili pozicija? razjašnjava ključnu razliku između funkcionalnih uloga koje pojedinci preuzimaju u timu i formalnih pozicija iz kojih predstavljaju svoju organizaciju ili skupinu. Priručnik upozorava da zamjena tih razina često dovodi do nesporazuma, nejasnih odgovornosti i erozije povjerenja, posebno u većim koalicijama.

Dodatni alati – Kombinirano donošenje odluka i Sociokracija – pružaju strukturirane procese za participativno donošenje odluka i upravljanje koalicijama. Priručnik detaljno opisuje različite modele donošenja odluka, od koordinatorskih odluka do konsenzusa te navodi kada primijeniti koji model, ovisno o hitnosti, stručnosti i važnosti odluke. Sociokratski pristup nudi fleksibilne metode za samoorganizaciju i kontinuirano poboljšavanje suradničkog procesa.

Kako ističu autori, uspješna primjena ovih alata počiva na dugoročnoj izgradnji odnosa, prilagodljivosti i učenju iz prakse, pri čemu učinkovite koalicije uspijevaju povezati kratkoročne potrebe s dugoročnom vizijom i time doprinijeti stvarnim sistemskim promjenama.

Održana u rujnu 2005., Operacija:grad okupila je organizacije i inicijative koje su privremeno oživjele napušteni kompleks tvornice Badel, pretvarajući ga u eksperimentalni prostor kulturnih praksi koje ukazuju na potrebu za novim kulturnim politikama i modelima upravljanja prostorima. Tijekom deset dana izložbi, diskusija, koncerata i urbanih intervencija, manifestacija je otvorila pitanje strukturne nejednakosti nezavisne i institucionalne kulture, ističući pritom potrebu za infrastrukturom koja bi omogućila njezino održivo djelovanje. Operacija:grad bila je jedan od prvih koordiniranih pokušaja da se nezavisna scena politički pozicionira i zajednički artikulira zahtjeve prema gradskoj vlasti za sustavno ulaganje u prostore kulture, o čemu su neki od aktera već govorili u intervjuu objavljenom na ovom portalu.

Tribina je otvorena naizgled jednostavnim pitanjem: “Što je za vas grad i što je grad danas?” Boris Bakal istaknuo je kako grad općenito promatra kao prostor hipertekstualnosti te da ga je Operacija:grad 2005. kao takvog i utjelovila. Članovi organizacija u to su se vrijeme okupljali oko Multimedijalnog instituta, odnosno kluba MaMa koji je bio središnje mjesto razmjene znanja, ideja i potreba tadašnje nezavisne scene. Tomislav Medak pak grad opisuje kao proizvod masovnog društva u kojem iskustvo nije posredovano zajedničkom kulturom nego razmjenskom ekonomijom. Naglasio je i djelatnu moć institucija te potentan prostor frikcije koji nastaje sudarom istih tih institucija i potreba društva, čemu zaposjedanje Badela i svjedoči.

Dva desetljeća kasnije, prisjećanje na Operaciju:grad navodi na promišljanje o transformaciji grada i postavlja pitanje gubi li grad kao urbani prostor na svojoj kulturološkoj i/ili organizacijskoj snazi. Na samoj tribini o tome nije bilo mnogo riječi pa je ostalo otvoreno pitanje jesu li se, i koliko, pogledi sudionika na grad u međuvremenu promijenili. Možda je to tema koju bi, u nekom drugom kontekstu, valjalo razmotriti kroz perspektive i iskustva novih aktera scene.

Za razumijevanje konteksta Operacije:grad nužno je pak osvrnuti se na političku situaciju u Zagrebu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Kako je opisuje Medak, dominantno nacionalistička kulturna politika bila je usmjerena na reprezentativnu kulturu i kanon, s fokusom na muzeje, film i književnost, dok su alternativni pravci ostajali marginalizirani. U takvoj klimi gotovo da nije bilo prostora za infrastrukturu avangarde ili socijalističkog modernizma, čiji su akteri bili istisnuti iz institucionalnog sistema. Istovremeno, propadanje industrije, popraćeno trgovinom državnim nekretninama, ostavlja za sobom zanemarene objekte u kojima scena pronalazi potencijalna rješenja.

U tom je kontekstu nezaobilazna figura Milana Bandića, koji je imao presudnu ulogu u razdoblju kada se intenzivno zagovaralo rješavanje prostora za nezavisnu kulturu. Iako je odnos scene i gradonačelnika od inicijalnog interesa za suradnju prerastao u otvoreni sukob, sveukupni napori ipak su na koncu rezultirali otvaranjem prostora u kojem se održao i ovaj razgovor: četiri godine nakon održavanja Operacije:grad osnovan je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojim zajedno upravljaju istoimena organizacija i Grad Zagreb.

Po pitanju današnje političke situacije, razgovor se fokusirao na dostupnost prostora za kulturnu produkciju, a Bakal je posebno istaknuo postojanu napetost između zagrebačke gradske vlasti i nacionalne politike. U pogledu uloge Grada, zaključak tribine jest da od strane gradske vlasti postoji interes za rješavanje pitanja prostora za nezavisnu kulturu, iako sudionici nisu pretjerano optimistični oko brzine i opsega samih promjena. Određeni pomak dogodio se 2023. osnivanjem gradske ustanove Novi prostori kulture. No, kako ističe Burlović, NPK je po modelu upravljanja tek još jedna ustanova u sustavu, iako programski pokazuje senzibilitet prema nezavisnoj sceni, dok pitanje prostora za produkciju i dalje ostaje otvoreno.

Sudionici tribine neprestano su naglašavali koliko je kolektivizam bio ključan u planiranju i provedbi Operacije:grad. Još mnogo prije same intervencije, akteri zagrebačke nezavisne scene kroz policy forume razmjenjuju znanja, artikuliraju potrebe i koordiniraju pristupe, a kroz projekt Nevidljivi Zagreb Platforma 9,81 pronalazi napuštene, mahom industrijske, objekte prikladne za prenamjenu u prostor kulturnog eksperimenta. Upravo je zajednička aktivnost stvorila okvir u kojem je scena mogla djelovati učinkovito i strateški. Danas, potaknuta sličnim ali i novim problemima s kojima se nezavisna kultura susreće, kolektivna akcija ponovno je uvjet za preživljavanje. 

Pred kraj tribine sudionici su se prisjećali izvedbi i radova koji su bili izvedeni i predstavljeni u Badelu. Iako sjećanje polako blijedi, svi su se prisjetili performansa Siniše Labrovića Stado.org i rada Mladena Stilinovića Staviti na javnu raspravu. Janja Sesar, tada urednica Kulturpunkta, prisjetila se ploče s ispisanim tekstovima koja je služila kao analogni portal i reklama mladog medija. Iz publike su pritom pristizale kratke anegdote – o hranjenju leptira bananama ili danas nezamislivoj izvedbi simulacije potresa u zgradi Badela – koje su zaokružile prisjećanje na razdoblje u kojem se oblikovala suvremena nezavisna scena.

Dvadeset godina kasnije, Operacija:grad ostaje podsjetnik da su pomaci u kulturnom prostoru podjednako rezultat kolektivne imaginacije i političke odluke. Pred kulturnim radnicima_ama danas stoji isti izazov – kako ponovno osmisliti prostor zajedništva i djelovanja u vremenu koje traži nove oblike solidarnosti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kroz izvedbe i radionice, od 26. svibnja do 1. lipnja, festival otvara prostor za razmišljanje o brizi kao emocionalnoj gesti u bliskim odnosima, ali i društvenom, političkom i subverzivnom činu. Selektori festivala Hugo Baranger, Jean Bourzeix i Mateja Pribanić, ujedno i producentica, okupili su autore_ice koji tematiziraju ulogu brige u transformaciji društvenih odnosa. O programu i aktualnosti festivala razgovarali smo s organizatorima.

Kada briga postaje više od emocionalnog refleksa i kako ste taj koncept primijenili na selekcijski postupak?

Dvadeset i osmo izdanje FAKI-ja odvija se u kontekstu rastućeg individualizma koji je doveo do krize brige. Kod biranja radova za festival nastojimo odabrati one radove koji će otvoriti prostor za promišljanje raznih kriza koje smo proživljavali i koje proživljavamo. Bitno nam je da odabrane izvedbe i performansi imaju moć da potaknu publiku na promišljanje i refleksiju o temi koju obrađujemo. Zato se nadamo da će ovogodišnje izdanje potaknuti publiku i umjetnike na promišljanje i prihvaćanje subverzivnih svojstava brige jer jedino tako ona može postati otpor, ali i dužnost svih nas.

Festival okuplja domaće i inozemne autore_ice, a univerzalnost iskustva brige i otpora otvara prostor za multiperspektivni prikaz suvremenih borbi i oblika solidarnosti. Možete li nam ukratko predstaviti ovogodišnji izvedbeni program koji spaja naizgled oprečne dimenzije univerzalnog i pojedinačnog?

Izdvojili bismo dva performansa. Jedan od njih je intervencija Sanne Toivanen i Oskara Luke koji će svojim jedinstvenim jedan-na-jedan performansom Confess to Nature omogućiti publici da se ispovijedi prirodi. Autori će ovim performansom otvoriti prostor tišine, priznanja i povezivanja, a posjetitelji su pozvani zastati, pogledati prirodu “u oči” i izreći ono što nose u sebi – bez osude i bez publike. 

S druge strane, performans Second Class Queer malezijskog umjetnika Kumara Muniandyja kroz britki humor propituje identitet, odbacivanje i dinamiku pripadnosti unutar queer zajednica, a sve s ciljem razotkrivanja postkolonijalnih obrazaca, rasnog fetišizma i struktura moći.

U oba performansa autori su na vješt način uspjeli premostiti oprečne dimenzije univerzalnog i pojedinačnog. Rasni fetišizam, postkolonijalni obrasci, klimatske promjene i druge teme koje će se obrađivati za vrijeme festivala dio su širih strukturnih nejednakosti koje se manifestiraju u našoj svakodnevici, a u slučaju marginaliziranih skupina one postaju sastavni dio njihovih ličnosti, što autori svojim radovima i pokazuju. 

Autofikcija, autoreflekivnost i ispovijest motivi su koje obrađuje nekolicina izvođača_ica. Je li osobna dimenzija ključna za brigu kao otpor, ali i rad na nezavisnoj sceni i s alternativnim kazališnim praksama?

Na FAKI-ju dominiraju solo perfomansi i manje predstave, zbog čega i ne čudi da se autori_ce koji izvode na našem i srodnim festivalima odlučuju obrađivati motive autofikcije, autorefleksije i ispovijesti. Rad na nezavisnoj sceni, a posebno rad izvedbenih umjetnika_ca, može djelovati izolirajuće na sve uključene. Svi mi akteri s nezavisne scene sve teže nalazimo na razumijevanje za naš rad van mikro-zajednica u kojima djelujemo. Zato, u ovom kontekstu, postaje sve teže obrađivati druge motive, a svi mi uključeni na ovaj ili onaj način, moramo biti spremni prihvatiti borbu i činjenicu da će se ona duboko ispreplesti s osobnim.

Pozamašan dio programa posvećen je radioničkom formatu što je posebno zanimljivo u kontekstu tematskog određenja ovog izdanja festivala. Predstavite nam ukratko taj dio programa.

Briga za druge manifestira se, između ostalog, edukacijom i obrazovanjem, pa su tako radionice sastavni dio FAKI-ja. U ovom izdanju pripremili smo tri radionice koje će publici dati detaljan uvid u proces nastanka umjetničkog djela. Prva je radionica That which waters the ground slovačkih umjetnica Kláre Kuse i Celestíne Minichove koje će dan prije svojeg performansa Disappearing Ecologies, održati dvosatnu radionicu na obali Save. 

Istog dana festivala, španjolske umjetnice Carlota Berzal i Maria Cazenave održat će radionicu plesnog teatra, s fokusom na korištenje osobne povijesti. U posljednjoj festivalskoj radionici Bea Insa, članica La Pacheca kolektiva, bavit će se osobnim iskustvima, sjećanjima i osjećajima kao scenskim materijalom. 

Spomenute umjetnice, uz radionice, održat će izvedbe i performanse na festivalu. Njihove su izvedbe usko povezane s temama radionica, pa će tako sudionici_e dobiti detaljan uvid u kreativni proces koji stoji iza gotovog djela što će ih, nadamo se, potaknuti i da se sami okušaju u kreativnom radu i umjetničkom istraživanju.

FAKI je u Attacku pokrenut 1998. godine kao odgovor na dominaciju elitizma i komercijalizaciju u institucionalnoj kulturi. Kako vidite situaciju danas, postoji li napredak ili se scena susreće s istim, ali osuvremenjenim problemima? 

Dovoljno je samo pogledati nesrazmjer u financiranju institucionalne i nezavisne kulture, no stvarni problem nezavisne scene je kronični nedostatak prostora za produkciju i izvedbu radova. U ovom pogledu, situacija se nije puno promijenila, ili je još i gora ako uzmemo u obzir potres koji je dodatno ugrozio bazen dostupnih prostora za nezavisnu kulturu. 

Što se tiče FAKI-ja, on tradicionalno gravitira prostoru Medike, a za Mediku možemo tvrditi da savršeno reprezentira stanje na nezavisnoj sceni. Nakon potresa, značajan dio prostora je ostao napušten i u derutnom stanju, Cirkorama je morala napustiti svoju dvoranu, a od nadležnih institucija sve teže nailazimo na razumijevanje. Tako da trenutno imamo situaciju u kojoj značajan broj umjetnika nema pristup prostorima za produkciju i izvedbe, a istovremeno veliki dio prostora nastavlja propadati bez naznaka da će se išta promijeniti po tom pitanju. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego nastaviti borbu, kad je ionako već duboko isprepletena s osobnim!

Prva europska nagrada ove vrste, SozialMarie se svake godine dodjeljuje projektima iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije i Hrvatske koji na inovativan i održiv način odgovaraju na aktualne društvene izazove, uključuju marginalizirane skupine i nude rješenja koja se mogu prenijeti na druge kontekste. Uz tri glavne novčane nagrade, dodjeljuje se i dvanaest jednakovrijednih priznanja, a uz financijsku podršku, nagrada osigurava i međunarodnu vidljivost te mentorsku podršku.

Među 15 nagrađenih projekata iz konkurencije od preko 400 prijava, našla su se i tri iz Hrvatske. Treću nagradu osvojio je Maritimo Recycling iz Dubrovnika, inicijativa koja se bavi borbom protiv plastičnog zagađenja kroz razvoj pristupačnih naprava za reciklažu i uključivanje osoba s invaliditetom u radne procese. 

Na popisu od 12 projekata nagrađenih jednakovrijednim priznanjem našao se projekt Alternativna nastava Centra za mlade Ribnjak iz Zagreba, osmišljen kao odgovor na rastuću ksenofobiju u društvu. U sklopu programa, migranti gostuju kao nastavnici u zagrebačkim školama, dijeleći osobne priče, znanja o svojim kulturama i umjetničke prakse. Kroz izravni susret učenika s iskustvima migracije, projekt otvara prostor za razmjenu, rušenje stereotipa i upoznavanje kulturne raznolikosti. Umjesto da ih se prikazuje kroz prizmu traume, migrante se nastoji afirmirati kao nositelje znanja, čime se potiče empatija i gradi društvena kohezija.

U dvije školske godine, program je realiziran u 75 škola kroz ukupno 100 nastavnih sati koje su vodili Pouabe Ndeugoue Octavie Florettе iz Kameruna, Nawar Ghanim Murad iz Iraka, Hüseyin Semih Adigüzel iz Turske, Abdoulie Jobe iz Gambije, Maku iz Malavija, Commi Balde Kouyate iz Senegala, Lydmila Voloshyna iz Ukrajine, Ljiljana Ostrižina iz Ukrajine i Sweta Pudasaini Vražić iz Nepala.

Druga hrvatska inicijativa nagrađena jednakovrijednim priznanjem je Sunce u Križevcima Zelene energetske zadruge ZEZ, prva solarna elektrana u Hrvatskoj u vlasništvu zajednice. Riječ je o inicijativi koja transformira javne krovove u zajedničku imovinu i omogućuje kolektivno vlasništvo kroz kooperativni model.

Glavne nagrade ovogodišnje SozialMarie otišle su dvama slovenskim projektima. Prvu nagradu osvojio je Časoris, online novine koje stvaraju djeca za djecu, usmjerene na razvoj medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja. Drugo mjesto pripalo je kampanji My Voice, My Choice, europskoj građanskoj inicijativi za reproduktivna prava koja okuplja više od 300 organizacija i više od milijun potpisnika. Više o toj inicijativi možete pročitati u intervjuu s članicama slovenskog Instituta 8. mart.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.