Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.