Primjetno je, u zadnjih nekoliko godina, da se ono što bi trebalo biti društveno i političko pitanje, dakle nenasilni prosvjedi vezani uz teme javnih politika, urbanizma, klimatskih odluka ili međunarodnih odnosa, sve češće počinje tretirati kao sigurnosni problem. To jest, prosvjednici u javnom diskursu prestaju biti građani koji blokiraju cestu, organiziraju marš ili razviju transparent, već u političkom i medijskom rječniku sve lakše postaju “radikali”, “ekstremisti”, pa čak i prijetnja državi.

Političko etiketiranje prosvjednika

Primjeri se gomilaju prilično brzo. U Italiji je, nakon sukoba na prosvjedima u Torinu krajem siječnja 2026., vlada Giorgie Meloni u roku od tjedan dana usvojila sigurnosni dekret koji policiji daje proširene ovlasti. Povod za zaoštravanje mjera bio je i incident u kojem su demonstranti napali policajca, što je premijerka Meloni okarakterizirala kao “pokušaj ubojstva”. Prema novom dekretu, policija sada može preventivno pritvoriti recidiviste koji se sumnjiče za planiranje nasilja na prosvjedima, i to do 12 sati, a prema nekim prijedlozima koji su cirkulirali, ta je mjera mogla trajati i do 48 sati.

Konteksta radi, Askatasuna, autonomni društveni centar koji je gotovo 30 godina bio utočište lijevih aktivista u Torinu, u prosincu 2025. prisilno je iseljen, a prosvjed u Torinu organiziran je upravo u znak solidarnosti s iseljenima. Vlast je sukobe odmah okvalificirala kao “urbani terorizam”, što su kritičari ocijenili politički motiviranom strategijom kojom se delegitimiziraju protestni pokreti i skreće pozornost s društvenih problema. 

Važno je napomenuti i da Italija nije čekala sukobe u Torinu da bi zaoštrila zakonodavstvo o prosvjedima. Već u siječnju 2024. donesen je zakon koji kažnjava tzv. “ekovandalizam”, odnosno blokade cesta i oštećivanje infrastrukture od strane klimatskih aktivista. Sigurnosni paket koji je raspravljan u parlamentu kroz 18 mjeseci, a potom ubrzan dekretom, izazvao je oštre kritike šest posebnih izvjestitelja UN-a, povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava i OESS-a, koji su u njemu prepoznali prijetnju vladavini prava.

Zakon kao instrument kontrole prosvjeda

Italija, dakle, reagira većinom represivno, a Ujedinjeno Kraljevstvo otišlo je korak dalje. Naime, u UK-u se ograničenja prosvjeda sve više izravno ugrađuju u zakonodavstvo, čime se represija ne pojavljuje samo kao ad hoc policijska reakcija, nego kao sustavna politika upravljanja nesuglasjem.

Nizom zakona donesenih posljednjih godina, od izmjena zakona o javnom redu do novih policijskih ovlasti, postupno je proširena mogućnost države da kontrolira odvijanje prosvjeda. Policija je time dobila šire ovlasti da ograniči trase marševa, nametne uvjete organizatorima ili intervenira kada se neka akcija procijeni kao ona koja uzrokuje “ozbiljne smetnje” svakodnevnom životu. Ta je fraza postala jedan od ključnih instrumenata za suzbijanje građanske neposlušnosti, posebno blokada cesta i infrastrukturnih smetnji koje klimatski i socijalni aktivisti sve više usvajaju kao taktike.

Najviše je u ovom kontekstu pogođena Palestine Action, mreža poznata po izravnim akcijama usmjerenim prema javnim institucijama, kao i privatnim kompanijama povezanima s izraelskom vojnom industrijom. Vlada premijera Keira Starmera pozvala se na akt o terorizmu te zabranila grupu u srpnju 2025., uvrstivši je na popis terorističkih organizacija zajedno s al-Qaidom i Hamasom, s kaznama do 14 godina zatvora za članstvo ili izražavanje podrške. Povod za zabranu bila je akcija u lipnju 2025., kada su aktivisti upali na vojnu bazu RAF Brize Norton i oštetili dva vojna zrakoplova, uzrokujući procijenjenu štetu od 7 milijuna funti. No posljedice su premašile sve očekivano: britanska policija uhitila je gotovo 2.800 ljudi na protestima, mnoge samo zato što su u tišini držali plakate s natpisom “Podržavam Palestine Action”.

Nedavno su stigle i rijetke pozitivne vijesti iz ove države. Presuda Visokog suda u veljači 2026. privremeno je zaustavila jedan od najdalekosežnijih pokušaja kriminalizacije aktivističkih mreža: sud je zaključio da je zabrana bila nerazmjerna i nezakonita, jer je grupu svrstala u teroriste bez dostatne pravne osnove. Vlada je, međutim, odmah najavila žalbu, a zabrana ostaje na snazi dok se žalbeni postupak ne okonča. Zanimljiv je podatak i da je broj uhićenja zbog terorizma u UK-u porastao za 660 posto u jednoj godini, a 86 posto ukupnih uhićenja bilo je vezano uz podršku Palestine Action.

Nešto slično dogodilo se u Australiji početkom ove godine, kada su vlasti u Sydneyu pokušale proširiti policijske ovlasti uoči demonstracija organiziranih za vrijeme posjeta izraelskog predsjednika. Propalestinski prosvjedi već su mjesecima privlačili tisuće Australaca, no ovaj se put vlast opredijelila za izvanredne mjere, uključujući pojačavanje provjera identiteta, ograničavanje skupova i preventivne intervencije. Uz to, policija je udarala prosvjednike i naposljetku uhitila njih 27. Organizatori prosvjeda i grupe za građanska prava osporili su mjere na sudu tvrdeći da nerazmjerno ograničavaju pravo na javno okupljanje, no njihove su tvrdnje odbačene i sudska odluka pogodovala je policiji. Postoje pak i drugi, nešto sretniji slučajevi koji bi u funkcionalnoj pravnoj državi bili bare minimum, npr. slučaj u kojem je vrhovni sud proglasio neustavnim zakon koji policiji dopušta ograničavanje prosvjeda u blizini vjerskih objekata.

Bauk antifašizma

Ni Sjedinjene Države ne izlaze iz ovog obrasca, koji se dodatno učvrstio tijekom drugog mandata Donalda Trumpa. Odgovor vlasti na prosvjede protiv njegovih imigracijskih politika obilježen je represivnim intervencijama i kriminalizacijom aktivističkih praksi. “Antifa” je paralelno proglašena domaćom terorističkom organizacijom, iako pritom ni FBI zadužen za istragu “grupe” ne zna odgovoriti na pitanja o strukturi, članstvu ili operativnim mrežama notornih antifašista, odnosno anti-Amerikanaca, kako ih još nazivaju.

To je, kao i u Mađarskoj, jedan od pristupa kojim se učinkovito postiže širenje ovlasti i kriminalizacija političkog aktivizma te suzbijanje disidentskih i lijevih pokreta. Tamo je, slijedeći Trumpa, vlada sada bivšeg premijera Viktora Orbána u jesen 2025. “Antifu” proglasila terorističkom organizacijom, a već su godinama zabranjeni simboli srpa i čekića te petokrake. Sličan smjer vidimo i u Češkoj gdje je nedavnom izmjenom zakona kriminalizirano promicanje komunističke ideologije, što uključuje i određene oblike korištenja njezinih simbola, a česta je to tema rasprave i kod nas. 

Mogli bismo reći da je situacija u Hrvatskoj nešto manje dramatična jer nemamo antifa političkih zatvorenika osuđenih na višegodišnje kazne zatvora, ali itekako imamo nasilnih privođenja, SLAPP tužbi, pa i “zamolbi” od policije da se na prosvjede ne donose nikakve zastave, naročito ne bivše države ili Palestine (zato je gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić na Noćnom maršu hodala kraj ogromne hrvatske zastave, valjda da se njome pokrije ako vidi neku petokraku). Ako netko istakne tu notornu petokraku još uvijek neće biti osuđen kao terorist (antifašist), ali će dobiti prekršajnu prijavu za ometanje javnog reda i mira, što je možda, uz isticanje palestinske zastave, ponajbolji primjer kako se kod nas paušalno sankcionira aktiviste i aktivistkinje dok se desnica ne izbori za zakonodavni okvir koji će ih zadovoljiti.

Poslušno prepisivanje

Slični obrasci, doduše nasilniji kada govorimo o reakciji policije, već su ranije bili vidljivi i u slučajevima antimilitarističkih prosvjeda, poput onog na prošlogodišnjem vojnom mimohodu, kao i u travnju iste godine kada je ispred Ministarstva vanjskih poslova privedeno čak 17 aktivistica koje su prosvjedovale protiv suradnje Hrvatske i Izraela. Sud je sada utvrdio da je riječ o mirnom prosvjedu, da nije bilo kršenja javnog reda i mira te da je policija prekoračila svoje ovlasti pri njegovu prekidu i uhićenju prosvjednika. Iako su donesene nepravomoćne oslobađajuće presude, sam postupak upućuje na širi obrazac odvraćanja od prosvjednog djelovanja, koji vidimo i u drugim primjerima.

Oni se uklapaju u šire tendencije koje pratimo u nominalno demokratskim društvima. U ranije spomenutom Ujedinjenom Kraljevstvu jesenas je zbog podrške Palestine Action uhićeno čak 857 mirnih prosvjednika u jednom danu, a u Njemačkoj su u posljednjih nekoliko godina uhićenja na mirnim prosvjedima postala toliko uobičajena da je to prestala biti vijest. To se osobito odnosi na propalestinske i antimilitarističke prosvjede, ali i one usmjerene protiv kompanija poput Rheinmetalla, velikog proizvođača oružja koji je nedavno stigao i u riječku luku. U prijevodu, naši represivni organi poslušno i rado “prepisuju” od drugih europskih država, a nema sumnje da će tako i nastaviti.

Primjerice, tijekom posjeta Ursule von der Leyen Zagrebu krajem siječnja tri su osobe na mirnom prosvjedu ispred Sabora dobile prekršajne prijave, a nedavno je sankcioniran i prosvjednik koji je na prosvjedu sindikata nosio, zamislite, anarhosindikalističku zastavu. U tim slučajevima nije riječ o nasilju niti o narušavanju javnog reda, već o simboličkom političkom izrazu koji se sankcionira administrativnim putem. Takvi postupci sugeriraju da problem za institucije nije nužno ponašanje prosvjednika, već sadržaj i ideološki okvir poruka koje artikuliraju.

Istovremeno, selektivnost u pristupu represiji postaje sve očitija. Primjerice, prosvjedi ispred kuće roditelja Borisa Dežulovića u Splitu, tijekom kojih su desničarski prosvjednici nasrtali na policiju, nisu rezultirali sličnim obrascem dugotrajnog procesuiranja ili preventivnog pritvaranja kakav se sve češće primjenjuje nad lijevim i progresivnim aktivistima. Drugim riječima, prosvjed nam je i dalje dopušten, ali pod uvjetom da ne smeta, ne blokira, ne vrijeđa i, po mogućnosti, ne postoji.

Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.

Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u. 

Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.

Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.

Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi. 

Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista. 

Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.

U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.

Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu. 

S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.

Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone. 

Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete? 

Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”

Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna. 

Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.

Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti. 

Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način. 

Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.

Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.

Prostorom se širio miris japanskog curryja od škampa i povrća, prženih sjemenki i ukiseljenog bulgura, a ljudi su na svoje podmetače zapisivali asocijacije na pakiranje i hranu, sve s pažnjom koja se rijetko viđa. Za Ioanu i Jiye, koje su u Rijeci provele tri tjedna na rezidenciji Riso i prijateljice, upravo se u tim trenucima najbolje mogao vidjeti smisao njihova rada: hrana kao povod, ono u čemu se zajednički uživa, a sve praćeno razgovorom tijekom kojeg je lako otvoriti se.

Burta kolektiv nastao je gotovo slučajno kada su se Ioana i Jiye prije dvije godine upoznale na aplikaciji Feeld. “Moramo prvo napomenuti: naš odgovor nije sponzoriran, ali upoznale smo se na dejting aplikaciji. Vidjela sam Ioanine fotografije, zbirku kvirfeminističkih knjiga, ogromnu količinu hrane koju je kuhala, i jednu sliku naglavačke. Pomislila sam: ‘Ova osoba radi svašta, jede čudnu hranu, čita knjige’, i to me zaintrigiralo.” priča nam Jiye, dok Ioana dodaje kako su ubrzo postale dobre prijateljice, premda ljudi često misle da su skupa, što im je slatko.

Njihov rad isprepliće politiku, hranu i kvirfeministička iskustva iz dijaspore, a njihova suradnja razvila se u prijateljstvo i zajednički umjetnički jezik koji njeguje pisanje, crtanje i dijeljenje obroka. Nazvale su se Burta, po rumunjskoj riječi za trbuh, a koja opisuje topao osjećaj prejedanja.

“U Rumunjskoj ljudi često jedu previše i onda se hvataju za trbuh i žale. Kad si s nekim blizak, hvataš se za trbuh i kažeš: ‘Joj, moj trbuh (burta), prejela sam se’” objašnjava Ioana. A na korejskom, kaže Jiye, “buruda” znači “biti sit”. Ta slučajnost im je dobro “sjela” pa su objeručke prihvatile naziv. 

Uz njihovu prijavu, na rezidenciju Riso i prijateljice pristiglo je još 35 prijava iz cijelog svijeta. Članovi_ce žirija –  Ksenija Orelj iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Ana Dumančić iz zagrebačkog studija SMAK Press i Lucian Barbua iz studija Balamuc i afterhoursworkclub iz Temišvara –  nezavisno su složili svoje short-liste, a Burta se našla na svakoj. Rezidencijalni program vodi dizajnerica Ana Labudović, koja od 2019. gradi istoimenu mikroizdavačku platformu kao mjesto susreta kulturne i nezavisne scene. Rezidencije su formalno počele 2024., a ove su godine prvi put bile otvorene kolektivima.

“Pokušala sam za prijave na ovu rezidenciju uspostaviti nekakve kriterije, odnosno uputu žiriju, koji su se ticali estetskog, komunikacijskog, community faktora. Žiri je upisivao svoje bodove u tablicu, ali su imali ‘lufta’ i da kažu što im je gut feeling, jer uvijek ima onaj neki kandidat koji se možda ne uklapa u sve parametre, ali se ističe na drugi način. To su ovog puta bile Burta. Mislim da smo totalno pogodili, pogotovo jer je kod njih prisutan taj kvirfeministički pristup radu, ali i solidarnost, razmjena znanja, otvorenost za zajednicu, ljubav ka kuhanju i hrani”, kazala je Labudović.

Za novoosnovani Burta kolektiv ovo je prva rezidencija, a kako nam Ioana objašnjava, do sada su bile navikle na odbijanja. “Kao samostalna umjetnica prijavljivala sam se na hrpu natječaja, odgovor se dobije možda jedan od pet ili čak jedan od deset puta. Rekla sam Jiye da se pravi da nas neće izabrati i da jednostavno uživa u procesu. A onda smo dobile mail: ‘Veselimo se vašem dolasku u Rijeku’.” kaže Ioana. 

“Prijatelji su me pitali: ‘Kako ti možeš biti na umjetničkoj rezidenciji? Pa ti nisi umjetnica.’ I to je na neki način istina, ja osam godina radim u organizacijama za ljudska prava dok se crtanjem bavim samo povremeno. Ovo što sada imam je potpuno drugačiji ritam života, i trebala mi je ta pauza”, govori nam Jiye te dodaje kako je, kada je shvatila da će se povremeno baviti umjetnošću, odlučila kako želi da ta umjetnost bude razumljiva i njezinoj devedesetjednogodišnjoj baki koja je do prije deset godina bila nepismena.

Njihov boravak u Rijeci dug gotovo tri tjedna uključivao je puno posla, od prikupljanja priča vezanih uz kofere, planiranja javnih događaja i rasprave o svakom detalju stvaranja knjige od nule. Svakodnevno su posjećivale studio, razgovarale s Anom i istraživale risografski tisak, ali i odlazile na tržnicu po svježe voće i povrće, u trgovine začinima, šetnje marinom i skrivenim riječkim parkovima.

“Kuhanje za 15 ljudi traje gotovo dva dana. Kupovina, guljenje, pa samo kuhanje, slaganje, čišćenje. To je osmosatni radni dan, a ljudi često misle da je ovo što se radi ‘po kući’ nešto usputno. Da, taj rad nije spektakularan, no nije baš ni nevidljiv i važan je upravo jer on nosi sve ostalo”, poručuju. 

Središnja tema zinea koji nastaje na rezidenciji rezultat je večere The Case of the Suitcase, a bavi se time kako koferi, torbe, posude i improvizirane tehnike migracije nose priče. “U početku smo mislile da će fokus zinea biti na raznim metodama i tehnikama pakiranja, tim malim znanjima koja ljudi imaju kad šalju hranu preko pola svijeta. Kod moje majke to je uvijek bilo nešto sofisticirano, vrlo pametno pakiranje, ali nikad nije prepoznato kao rad. Na kraju smo proširile temu”, priča nam Ioana kojoj je majka iz Rumunjske često slala hranu u poznatim kariranim ‘krmačama’.

Petnaestak ljudi na večeri je ispričalo svoje priče; o velikom pladnju zbog kojeg se umjesto dvosatnog leta išlo na dvodnevno putovanje vlakom da bi se pladanj naposlijetku slomio u vožnji, o švercanju dvije kile najboljeg beogradskog kajmaka preko granice usred ljeta pri čemu je kolteralna žrtva bio jedan otopljenim ledom natopljen auto, o konstantnim selidbama i bizarnim uvjetima stanodavaca, o paketima koji nikako da stignu, ali nerijetko i o majkama, češće onima koje neumorno svojoj djeci u emigraciju šalju pakete. Jiyeina majka živjela je u Indiji i skupa su letjele za Južnu Koreju, u vrijeme kada je na indijskim aerodromima bilo neobično vidjeti ženu iz istočne Azije kako putuje bez muškarca. 

“Ona je jako htjela ponijeti sa sobom nekoliko manga nazad za Koreju, međutim to se nije smjelo, pa ih je strpala u svoju ručnu torbu i preko njih prosula cijelo novo pakiranje uložaka i tampona. Kada je kontrolor prtljage otvorio njezinu torbu, posramio se prizora ženskih higijenskih potrepština, brzo torbu vratio mojoj mami i tako je ona prošla kontrolu s nekoliko komada manga”, ispričala je Jiye. 

Neke od priča koje su sudionice sa svima podijelile na večeri bit će uključene i u zine koji će, skupa s izložbom, ove subote biti predstavljen u Deltalabu. Naime, podmetači za posuđe ujedno su služili i kao svojevrsni leksikon, pa su nakon večere sudionice mogle odgovoriti na nekoliko pitanja. 

“Nisam očekivala da će nam se ljudi tako otvoriti. Mi smo samo dvije strankinje koje su ovdje došle par dana, a koje su svi u tom trenutku poznavali možda sat vremena. Ali ispunjavali su papire s takvom pažnjom da je to bilo dirljivo”, kazala je Ioana, dok je Jiye dodala da svi imaju neku svoju priču, bilo da je samo putovanje ili ipak selidba, migracija, ili makar priču o tehnikama pakiranja, naročito hrane.

Na večeri se puno govorilo i o osjećajima, onom pomalo paradoksalnom osjećaju slobode i usamljenosti uslijed konstantnih putovanja, strahu od zaboravljanja stvari pri pakiranju koji smo zgodno nazvali FOMI (Fear of missing items), o hrabrosti, nesigurnosti i anticipaciji, o tome kako su nam skoro svima u mozak ugravirane dozvoljene dimenzije za prtljagu pri letenju Ryanairom, ujedno i klasna oznaka. 

Iako se u kulturnim i ljudskopravaškim kontekstima, naročito projektima koji su rezidencijalni i interkulturalni, puno govori o “građenju zajednice” (engl. community building), obje su vrlo oprezne s tim pojmom. “Ne bih rekla da smo mi sad došle i stvorile zajednicu u tri tjedna. To je spor proces. Ali mislim da smo bile pozvane u nečiju postojeću mrežu i to je najvažnije”, kaže Ioana, dok Jiye dodaje kako im je svakako bilo važno na ovoj rezidenciji upoznati ljude i neke već postojeće zajednice.

“Često sam putovala na konferencije i živciralo me kada ljudi odu negdje i kažu: ‘Ah da, taj grad je odličan’ dok u realnosti nisu ni izašli iz hotela, a hoteli su svugdje isti. Ovom rezidencijom smo htjele izbjeći to, bilo nam je divno upoznati i Anu i njezine prijatelje, vidjeti tko i što čini ovaj grad”, zaključila je Jiye.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Art, a ne rat izvedba zamišljena je kao koreografsko promišljanje prostora obilježenog poviješću poslušnosti, kontrole i kolektivne tjelesnosti. Kao aktivnog sudionika i svojevrsni arhiv koristi nekoć Vojno, a danas Otvoreno igralište Kampus na Trsatu u Rijeci. Ispitna produkcija nastala je suradnjom Akademije primijenjenih umjetnosti (APURI) i HNK-a Ivana pl. Zajca u okviru ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći, a u srijedu, 2. srpnja, pred stotinjak gledatelja izveli su je studentice i studenti treće godine studija Gluma i mediji: Ernest Belošević, Sara Bunić, Tonka Bušić, Tea Sekelj, Zoja Sirovec, Mare Šimić, Karla Šoštarić, Matea Tkalčević i Mateo Zvono.

Ovih devet mladih ljudi, uz mentorstvo profesorice Mile Čuljak, otvorilo je prostor za zajedničku kontemplaciju o moći i normama u predstavi koja istražuje tijelo i prostor, ali i otvara brojna pitanja. Kako je podsjetila Čuljak, predstava se referira na činjenicu da je zgrada APURI nekoć bila vojarna, a današnje Otvoreno igralište mjesto na kojem su se vojnici disciplinirali za potencijalni rat. 

“No, mi smo odlučili prakticirati art i kada smo to krenuli raditi studenti su puno vremena proveli promatrajući ovaj prostor. Važno nam je bilo pitanje svih ljudi koji su ovdje bili i bivali, a koji su također imali svoje snove. Ta snovitost se pretočila u emocionalno tijelo koje smo detektirali. Još jedan element bila je disciplina; ljudi koji su tu dolazili radili su na nekoj disciplini, a i mi na tome radimo. To je glumačka i izvođačka disciplina, no srž je da im ona nudi oslobođenje, a ne opresiju”, objasnila je Čuljak. Tranzicija iz opresije u oslobođenje jasno je prikazana u predstavi, kako promjenom kostima, tako i nijansama u pokretima tijela. Jedno je pak ostalo isto, a to je uigranost – jer, za razliku od vojnika, glumcima ne treba opresija kako bi postigli sklad. 

Iako se Art, a ne rat prvenstveno odnosi na povijest prostora, nezaobilazna je i poveznica s aktualnim globalnim događanjima, kao i ponovnim uvođenjem vojnog roka u Hrvatskoj. Ovom predstavom, kako nam je kazao student Mateo Zvono, htjeli su istražiti kakva sve tijela postoje na terenu i kakva se tranzicija događa s tijelom: od tijela povezanog s vojskom, tijela koje je kruto, koje čeka naredbu, pa do tijela u pokretu – onog koje se igra, ima tri dimenzije i zapravo živi u prostoru. 

No, tijekom proba za ovu izvedbu, prisutnost tijela koja se bave umjetnošću u prostoru koji se gotovo isključivo koristi za sport, predstavila je problem skupini neidentificiranih muškaraca koji su u ponedjeljak, 30. lipnja napali studentice, studente i njihovu profesoricu. 

Kako je idućeg dana navedeno u priopćenju Odsjeka za izvedbene umjetnosti APURI, iako se radi o javnom prostoru na kojemu su studentice i studenti najavili svoje okupljanje te objasnili kako se radi o pripremi ispita i o probi za predstavu, doživjeli su neprekidne verbalne napade i otvorene prijetnje. Dovikivali su im: “Udarit ću te”, “Gle ove debile”, “Kakav je ovo sotonizam?”, “Pogodi je loptom u glavu”. Situacija je eskalirala otuđenjem dijela opreme te prekidom probe. 

Priopćenje Odsjeka objavljeno je na brojnim portalima, nakon čega je uslijedio niz komentara online ratnika koji su ovo ponašanje pokušali opravdati argumentom da se igrališta koriste za sportske aktivnosti, a da za predstave postoje kazališta. Tako neki komentatori pišu: “Koliko je meni poznato, predstave se vježbaju i izvode u kazalištu, a ne na igralištu”; “Šta bi rekli iz kazališta da lokalna ekipa dođe igrati nogomet na pozornicu”; “Došli plesati balet na košarkaško igralište? ‘Napadnuti’ je jako rastezljiv pojam”. No kako je jednostavno podsjetio jedan od studenata – ovo je igralište, a igralište služi za igru. 

“Gluma i pokreti i sve izvedbene umjetnosti su igra – igra s partnerom, igra s grupom. Mi smo prostoru jednostavno ponudili neku našu igru, a to što je prostor i okolina nisu najbolje prihvatili samo je dokaz u kakvom društvu živimo – u društvu koje ne pristaje na različitosti, društvu u kojem nema prostora da budeš drugačiji. U svakom slučaju, rad je bio inspirativan jer jedan od naših zadataka jest i promatrati okolinu i iz nje učiti i tražiti inspiraciju, što je ovdje bila poslastica za raditi”, kazao je Mateo. Slično mišljenje dijeli i Sara Bunić koja kaže kako joj je najzanimljivije, ali i najčudnije, to što igralište i jest prostor za tijela u kojem se svi bave tijelom, a tek način na koji se nečije tijelo kreće postaje odrednica za to hoće li biti prihvaćeno ili ne. 

Premda je predstava fokusirana na umjetničku refleksiju i odnos prema neposrednoj okolini, glumice i glumci odlučili su da ne žele da fokus njihovog višemjesečnog rada bude na nasilnom incidentu, već su se u našem razgovoru implicitno osvrnuli na društvene reakcije koje ograničavaju pravo na slobodno korištenje javnog prostora, ali i na svoje osjećaje u tom istom prostoru. 

Cjelokupno iskustvo izlaganja vlastitog tijela u otvorenom javnom prostoru Karla Šoštarić opisala nam je jednom riječju – nezaštićenost. “Promatrači nisu pripremljeni da će se ovdje nešto odviti, za razliku od kazališta, zbog čega se osjećam nezaštićeno, nažalost ponekad i neprihvaćeno. No s druge strane, imali smo i dobra i loša iskustva. Nakon prve probe sve me nekako prošlo jer, na kraju krajeva, nisam sama. Nas je devetero i bilo bi mi daleko drugačije da sam sama.” Osjećaj zajedništva koji Karla ističe spomenule su i druge kolegice i kolege s godine, a isti se snažno provlači i kroz njihovu plesnu koreografiju, kada jedni druge podižu na ramena, pokazujući kako su veliki kada se drže skupa, a mali kada na sceni ostanu sami. 

Zajedništvo i zajednica veliki su dio site-specific izvedbi poput ove jer, kako objašnjava Zoja Sirovec, specifičnost je u tome što se oni kao glumice i glumci prilagođavaju prostoru, no prostor se isto na neki način prilagođava njima, pa nastaje posebna dinamika. Tako objašnjava da je na probama bila velika razlika ujutro, kada su na igralištu hodali ili trčali stariji ljudi koji su im pružali podršku i upućivali lijepe riječi, od večeri kada su dečki igrali nogomet i košarku, kada je na igralištu bilo puno više ljudi. 

U jednom trenutku izvedbe devetorka unisono izgovara: “Osjeti poglede koji se lijepe na tvojem tijelu. Osjeti poglede koji te ne određuju.” Dok sjedimo na betonskim tribinama, Mare Šimić mi detaljnije pojašnjava: “Dok radimo, mi vidimo tko nas gleda i primjećujemo pokušaje interakcije. Budu nam simpatični jer se tamo na igralištu uglavnom igraju djeca, no ovo u ponedjeljak je bilo nešto drugo. Nije nam toliki problem bilo ni vrijeđanje jer smo na to navikli i znamo da ljudi imaju različite komentare na naše predstave, ali prijetnja je već neka druga stvar”, zaključila je.

Tonka Bušić dodaje da shvaća da ih okolina ne prihvaća lako i da se ovakav tip predstave ne događa toliko često, ali je zato važno raditi što različitije predstave i navikavati publiku, a općenito i ljude oko sebe, na nešto novo.

Pred kraj predstave, prije nego što se kao štafeta pronijela bijela zastava s natpisom ART, izvođači su skinuli s glava vreće koje su ih gušile i od njih napravili balone. Balon su zatim objema rukama zagrlili – jer na kraju biraju nježnost. Biraju art, a ne rat. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.