Stigli smo u mali grad Klanjec, dom nešto manje od tri tisuće stanovnika i umjetničke rezidencije i društveno-kulturnog centra Kuća Klajn, iza koje stoje Jerko i producentica Dunja Bovan. Dočekali su nas u maniri širokogrudnih i toplih domaćina, odmah razbijajući uobičajenu barijeru publike i predstave. Da se razumijemo, iz same najave predstave vrlo je jasno da je riječ o interaktivnoj predstavi: Iako se radi o solo izvedbi Jerka Marčića, rijetko koji solo nastaje bez prijatelja, pa tako i ovaj. Solo uz pomoć prijatelja znači da je Jerku za ovu izvedbu potrebna publika, što već samo po sebi stvara nestrpljenje, napetost, iščekivanje. Kao i prije većine proslava, Jerko je sve pripremio. Trebaju mu još samo gosti, prijatelji, publika. Mmm, interakcija, moja najdraža stvar u kazalištu (sarkazam). 

Jerko kao da je nanjušio moj otpor prema interakciji i prije samog početka mi je prišao da me pita mogu li mu pomoći s nečime kad krene predstava. Uzevši u obzir da su nas tako lijepo ugostili, teško je bilo odbiti. Jerko me ugodno iznenadio interakcijom jer je u njoj govorio o svojem prijatelju i kolegi glumcu Mateju Receru, kojeg sam imala čast upoznati prije mjesec dana u ljubljanskom Slovenskom mladinskom gledališču (kaže mi Jerko ma znaš Mateja iz Mladinca, kao da je znao) i čiju sam ulogu preuzela u predstavi u obliku nošenja njegova imena zakačenog na košulji. Ubrzo mi je postalo jasno da će publika kroz uranjanje u predstavu postati prijatelji koji mu trebaju na proslavi.

Predstava se može raščlaniti na tri dijela, nazovimo ih Okupljanje, Izgradnja i Proslava. U Okupljanju prevladava sramežljivi smijeh, tek se upoznajemo jedni s drugima, principom predstave i samom kućom, dobivamo uloge, slušamo njihove priče i konstruiranje odnosa s centralnim likom Jerkom. Zavidna je razina na kojoj je tehnički izgrađena predstava, dobivanje uloga u prijevodu znači dobivanje imena nekog od likova (Blaž, Kum, Velečasni, Mama itd.) i zvučnika iz kojeg se čuju unaprijed snimljene replike.

Interakcija u ovoj predstavi ne znači aktivno sudjelovati u kontekstu improvizacije i snalaženja u sceni, nego samo pristati na preuzimanje oblikovanog obrasca (osim uloge u kojoj osoba glumi da svira klarinet). Posebno mi se svidio koncept scene u kojoj gospođa koja je imala ulogu Mame ostaje sama u sobi s ostatkom publike te se iz gospođina zvučnika Mama obraća publici sad kad smo ostali sami te govori o Jerku njemu iza leđa (iako je jasno da je Jerko snimio glas).

Kroz cijeli prvi dio iščekujemo ulazak u dvoranu koja nikako da bude spremna, imala sam osjećaj da ćemo beketovski do kraja predstave plesati oko nepostojeće dvorane – bila sam u krivu. U dvorani nas je čekao drugi dio, Izgradnja, Jerkov koreografski, energični prikaz onoga u što bih upisala proces izgradnje i kuće i zajednice. Ovaj dio vraća barijeru publike i izvođača u formi stolci-publika i pozornica-izvođač, zvučnik se koristi tek u završnom dijelu u kojemu slušamo različite ljude (nije isključivo Jerkov glas) i njihove izlike za nedolazak.

Osjetan je skok iz prvotne igre u kritički komentar u stilu čemu ovaj trud i žrtva ako nećete ni doći, koji kompletno ima smisla kada uzmemo u obzir da je nezavisnoj sceni za opstanak potrebna i podrška zajednice, a ne samo financijera. U samoj završnici dijela kormilo se prebacuje više u prvotnom smjeru interakcije, gdje nam se Jerko direktno obraća, svi se okrećemo i otvara se zastor posljednje prostorije.

U Proslavu ulazimo kao prijatelji, dočekuju nas grickalice, piće, badminton i “otoci” s jastucima i raznoraznim interaktivnim materijalima poput kolaža, teksta, imenika prijatelja. Moram priznati da nisam bila sigurna je li riječ o pauzi ili opuštenom ulasku u zadnji dio predstave, što mi je zapravo bilo i dosta zabavno za pokušati dokučiti. Jerko, sada u odijelu, prilazi manjim skupinama i pojedincima i priča priče, ali ostavlja publici dovoljno vremena i prostora za istinsko opuštanje. No, odjednom, pljusak u zatvorenom!

Publika kao uvježbana masa na ljetnim glazbenim festivalima brzo dijeli kišobrane i drži ogromnu ceradu, štiteći grupu od nevidljivog kišnog neprijatelja. Tu simpatičnu borbu prekida dolazak lijepog vremena i konačna proslava koju smo čekali (a koja je zapravo cijelo vrijeme s nama ili nešto tako cringe). Na zidu se prikazuju namontirane fotografije i kolaži Jerka i njegovih prijatelja i prijateljica, uz dirljiv govor o samoći i slavlju te slavlju samoće. Na samom kraju Jerko poimence zahvaljuje svima koji su došli i postavlja svjetlosnu konstrukciju koja tvori ono najdirljivije, riječi Volim te.

Jedan od najsnažnijih motiva predstave mi je zahvalnost, koja mi se nakon predstave pretvorila u zahvalnost jer ova predstava i Kuća Klajn postoje. Znate kada odete u goste i donesete nešto, ali i odete s nečime? U Celebration dolazite s bocom otvorenog srca, a odlazite s kutijom narezane topline. Kao šlag na tortu ove predivne proslave je saznanje da je predstava na 50. Danima satire osvojila Nagradu za najbolju predstavu u cjelini, čestitke! Jedino što nam preostaje je pričekati jesen, organizirati izlet do Klanjca i veseliti se tome što ćemo postati Jerkovi prijatelji, ako već nismo.

Premijera predstave održala se u Centru za kulturu i informacije Maksimir, koliko god sam se potajno nadala da će se opskurno održati u samim kabinama zahoda Filozofskog fakulteta. Moja želja djelomično je ispunjena početkom predstave u kojem izvođačice Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić vuku zahodske školjke na pozornicu i barem prividno kreiraju univerzalno poznate kabine. Bez mnogo okolišanja zahodske junakinje uranjaju u tematiku i transportiraju me u beskonačna iščitavanja šarenih natpisa i povezivanja sa starijim kolegicama ili možda kolegicama s kojima sam sjedila na istim predavanjima, i čak, volim sanjati da je pokoja profesorica ostavila kakvu misao. 

U skladu s mojim promišljanjima u predstavi se postavlja pitanje Tko su ti ljudi koji šaraju po vratima WC-a? i konstruiraju se potencijalne priče, od kojih mi je najupečatljivija ona o fantaziranoj ljubavi jedne od junakinja prema učestaloj kroničarki WC-a s potpisom “Hana” i zamišljanja njihovih susreta, ali i zasigurna situacija ženske solidarnosti u činu davanja uloška u kriznim momentima. Zahodskoj igri pridružuje se radijski glas (Dražen Puklavec) koji objašnjava latrinalije, pojam koji označava grafite, crteže, natpise ili umjetnička djela na zidovima javnih zahoda ili pisoara, koji se smatraju vrstom urbane folklorne umjetnosti te koji seže u davna doba starih Rimljana. Baš u stilu Filozofskog, nečemu svakodnevnom i naočigled prostom dati antropološko-etnološko-lingvističko lice. 

It’s all fun and games dok ne dođemo do onih najbolnijih natpisa, poput Prije par mjeseci silovao me dečko i krivim sebe za to koji uistinu pretvaraju prostor zahoda u svojevrsnu ispovjedaonicu, ali bez ispraznih molitva već s popratnom podrškom kolegica u obliku odgovora bejb nisi ti kriva <3 i upućivanjem na savjetovalište FFZG-a. Očekivala sam, ali i htjela da se predstava zadrži na intimnijoj sferi, ženskim pričama, solidarnosti, ali je zahvatila i šire probleme poput kolektivne nervoze neisplativosti i neprofitabilnosti studija na FFZG-u na tržištu rada (malu metaforičku suzu sam pustila jer se spomenuo i moj studij).

Scena u kojoj izvođačice žustro preslaguju toaletne pločice i ponavljaju Strah me samog straha i Idi na terapiju vratila me u gutanje knedle na seminarima Morfologije i traženju utjehe u samoći prešaranih zidova zahoda, ali i krikovima kolegica koje u natpisima pitaju za pomoć oko polaganja kolegija.

Prije početka predstave pomislila sam: Sigurno će se spomenut’ ili de Saussure ili Žižek. Već na samom početku pošteni smijeh pokupila je rečenica Žižek te gleda dok pišaš, koja dočarava iskustvo studiranja na Filozofskom, ako zamislimo da smo zapravo u Žižekovom panoptikumu. Njegov prepoznatljiv glas čujemo u spomenutoj sceni preslagivanja pločica u kojoj se ponavlja isječak njegovog predavanja o hermeneutici zahodske školjke i razlikama u izgledu školjki u europskim zemljama te posljedično o razlikama načina izbacivanja izmeta. Prvi put mi je bilo smiješno, drugi put mi je bilo smisleno, sve ostale puteve mi je bilo naporno.

Kad smo već bili kod Žižekovog filozofiranja, usput smo dobili i kratko predavanje o kategorijama natpisa, koje je bilo slatko, ali efektno tek kad smo došli do natpisa Sve je uvijek isto uz napisan datum i objašnjenja kako su se kroz godine dodavali novi datumi, komentari, ali i srce, čija je poanta prikaza povezivanja iskustava ono što mi je išlo u korak s mojim već spomenutim očekivanjima od predstave. 

Prema kraju otvaraju se teme zabrinutosti oko stanja u društvu i svijetu koje nadilaze prostor zahoda, no predstava tada otvara niz široko postavljenih društvenih pitanja, pa je taj brzi presjek nažalost ostao na razini površnog i neuvjerljivog. Izvođačicama se na pozornici pridružio glazbenik Marin Živković koji je na klaviru pratio povremene songove koji su mi ostavili dojam simpatičnog, kao i dijelovi repetitivnog scenskog pokreta (Ena Jagec).

Koliko god se vidio rad na glazbi i pokretu, svejedno imam osjećaj da se njima pokušao zamaskirati manjak dubljeg istraživanja/maštanja/pričanja priča, čemu pridonosi i kratko trajanje predstave (malo manje od sat vremena). Završna misao Naša revolucija izašla je iz faking WC-a nosi moćnu poruku i naizgled monumentalnu emociju, ali mi ta emocija bježi iz palete zbog izostanka dubljeg bavljenja pitanjem kakva je to točno revolucija.

Unatoč “filerima” i samo zagrebanju dublje tematike, zahvalno je bilo gledati kako je autorski tim tekstualnim suputnicama iz vremena studiranja udahnuo priču i dao im značaj ulaska u format kazališne predstave te je bilo toplo i nostalgično prisjetiti se napisanih riječi šulkolegica za koje se nadam da su upravo iz tih WC-a sa sobom ponijele revolucionarni duh.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli FFZG🚾 (@ffzgwc)

Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

S Matildom smo razgovarali o njenim brojnim umjetničkim interesima, o tome na koji je način njezin život između lutaka, glume, jazza i različitih gradova oblikovao jedinstven umjetnički ritam i o odnosu burnouta i kreativnog rada.

Što je bio presudan trenutak koji te potaknuo da potražiš nove mogućnosti u nekoj drugoj sredini izvan Hrvatske?

Mislim da sam oduvijek htjela otići jer mi se nije sviđao mentalitet okoline, bila sam žedna novih učenja i profesionalnih mogućnosti. U Zagrebu sam se družila s raznolikim, kvir i liberalnim ljudima i mi smo si stvorili neku svoju malu zajednicu. No, vrlo često smo doslovno morali bježati od ljudi koji su nas htjeli napasti jer smo bili “previše”, drugačiji, kakvi god. 

Nakon Zagreba sam prvo otišla u Osijek studirati Glumu i lutkarstvo. To je bila velika prekretnica. Studirala sam tri godine i tamo sam naučila nevjerojatno puno, zapravo više nego kasnije u Švicarskoj, i to i danas cijenim. Ipak, tamo se nisam osjećala kao kod kuće. Mentalitet, priče o ratu koje su stalno bile prisutne… Jednostavno mi nije odgovaralo. 

Nakon toga sam otišla u Švicarsku na diplomski iz lutkarstva. Fakultet je, nažalost, više naginjao fizičkom teatru nego lutkarstvu, ali ljudi su bili divni. Upravo sam tamo upoznala dvoje kolega s kojima od 2022. imam svoju kazališnu kompaniju Their Unparalleled Majesties’ Grand Royal Tabletop Theatre Company. Zajedno radimo predstavu Boxlife s kojom putujemo po svijetu. Do sada smo igrali u Švicarskoj, Češkoj, Austriji, Njemačkoj te u Americi, u San Franciscu. Ovog rujna pozvani smo na najprestižniji lutkarski festival u svijetu, Festival Mondial des Théâtres de Marionnettes u Francuskoj, te na Međunarodni festival u Subotici, a nadam se i barem jednoj izvedbi u Zagrebu.

U isto vrijeme jazz nikad nije nestao iz mog života. Uvijek sam ga nekako ubacivala u etide i predstave, išla na jam sessione, jednostavno ga nisam mogla izbaciti iz glave. Prije odlaska u Švicarsku otišla sam u Grožnjan na jazz kamp i tamo upoznala kontrabasista Gorana Rukavinu, koji je postao moj mentor i prijatelj. Shvatila sam koliko mi je kontrabas nedostajao, iako je bio težak instrument i često sam se osjećala kao da ne napredujem. Nakon diplome iz lutkarstva odlučila sam: sad ili nikad. Imala sam 26 godina i upisala jazz akademiju. Pripremala sam se nekoliko mjeseci, u međuvremenu odradila internship u Lutkovnom gledališču u Sloveniji i sada sam u Grazu.

Ta Švicarska mi je u tvojoj biografija bila tako neuobičajena, nisam navikla da je to zemlja u koju ljudi iz naše okoline idu studirati. Što je bilo prije, fakultet ili Švicarska?

Fakultet sam odabrala jer zapravo ne postoji puno diplomskih studija za lutkarstvo. Postoji jedan u Pragu, ali tamo moraš znati jezik, a prednost imaju studenti koji su završili njihov preddiplomski studij. Gledala sam i Berlin, ali taj studij se plaća i opet je tu bio problem jezika. U tom trenutku pojavio se novi studij, Teatro di figura na Accademia Teatro Dimitri. 

Zapravo sam prvotno željela upisati Puppet Try, projekt u kojem bi se svakog semestra selilo u drugu državu, ali nažalost, taj je projekt propao radi pandemije. Nakon Osijeka bila sam prilično izgubljena. Većina mojih kolega je nastavila studij, a ja sam sjedila u Zagrebu i nisam znala što dalje. Na kraju je Teatro Dimitri bio jedini studij na koji sam se prijavila. Primili su me i dobila sam stipendiju, što mi je tada jako puno značilo.

U kojem trenu ti je došlo da spojiš glumu, lutkarstvo i jazz?

Mislim da sam oduvijek spajala glazbu i kazalište. Na faksu u Osijeku često smo radili lutkarske etide u kojima smo svi bili iza scene. Svi smo bili bend, svirali smo i pjevali, i bili scenografi i dramaturzi. Mi smo radili sve, što je zapravo bilo fenomenalno jer su uvjeti bili nikakvi. Nismo imali pravu scenu, možda je sada imaju. Tada smo imali dvije prostorije, tri reflektora, od kojih su četiri i pol bila pokvarena. 

Što si dobila iz tog iskustva nedostatka i neprestanog improviziranja, a što iz iskustva obilja i dostupnosti?

U Osijeku smo naučili biti beskrajno kreativni jer nismo imali mnogo. Imali smo profesore i prostor, donekle, ali vrlo često smo radili vani ili u garderobi. Jednostavno nije bilo dovoljno prostorija za sve, pa kad bi netko radio svoj završni projekt, ti si se morao povući negdje drugdje. Radili smo doma, u 7 ujutro ispred Akademije jer bi netko zaboravio doći otključati prostor. Doslovno sam studirala od 7 ujutro do 9 navečer. Vikendima bismo se nalazili kod prijatelja, skuhali kavu i radili lutkarske etide. Nismo imali materijale, izvlačili smo stvari iz ormara, rezali, šivali lutkama vestice, izrađivali sve sami. Ta kreativa koju smo tamo stekli mislim da mi je najviše pomogla u stvaranju vlastitih projekata. 

Primjerice, za projekt Where is the Beat? napisala sam tekst, skladala pola glazbe (drugu polovicu Ivan Luić), imala dva vanjska oka, ali nisam imala dramaturga_inju, scenografa_kinju ni majstora_icu za svjetla. Navikla sam se biti sam svoj kazališni kreator, što smatram velikom prednošću jer naučiš razmišljati o svemu. Naravno, uvijek je bonus imati nekoga tko ti može dati vanjsku perspektivu.

U Švicarskoj su resursi bili dostupniji. Da sam bila u Zürichu, to bi bio potpuno drugačiji svijet, ali naš je faks bio u talijanskom dijelu zemlje, prvu godinu smo proveli u bivšoj vojarni koju smo dijelili s vojnicima. Nije bilo glamurozno, ali kada bi došlo vrijeme projekata, imali smo na raspolaganju oko pet tisuća franaka dok smo u Osijeku imali, recimo, 300 kuna. Možda ne pamtim točne iznose, ali razlika je jasna. Mogla sam platiti ljude s kojima sam radila, glazbenike s kojima sam surađivala. Švicarska me, s druge strane, otvorila. Tamo sam se počela manje sramiti svog tijela. U Osijeku sam se često osjećala nesigurno jer nisam bila “konvencionalno ženstvena”. Uvijek sam dobivala te tipične ženstvene uloge koje mi nisu bile ugodne. 

Reci mi više o ideji i procesu rada na Where is the Beat?

Dugo sam se mučila s tim što želim napraviti. Još sam na preddiplomskom u Osijeku htjela osmisliti vlastiti projekt, ali me bilo strah i bila sam u lošem mentalnom stanju. Na kraju sam s kolegicom napravila lutkarsku predstavu o baki i psu. Bila je namijenjena odraslima, radilo se o baki koja se drogira jer joj je umro suprug. Nije bila posebno uspješna, ali prošla sam i preživjela. Unatoč tome, uvijek sam osjećala potrebu da napravim nešto vlastito, kao da sam sama sebi morala nešto dokazati. Taj unutarnji glas koji mi je stalno govorio “nisi dovoljno dobra” bio je uvijek prisutan.

Zato sam za diplomski odlučila napraviti nešto sama. Prvo sam htjela da tema bude potpuno drugačija, nisam željela govoriti o burnoutu, depresiji i mentalnom zdravlju. Ali ništa drugo nije dolazilo. U jednom trenutku sam jednostavno odustala od borbe i rekla: “U redu, ne mogu ništa drugo smisliti, idemo s ovim.” Prva scena koja se pojavila bila je rečenica: “All of my friends feel like shit.” To je bila prva iskrena misao koja se dogodila, jer su svi moji prijatelji pričali istu priču. Umorni su, iscrpljeni, stalno im se plače, nisu sigurni imaju li depresiju, osjećaju se preopterećeno i izgorjelo.

Mislim da si baš pogodila moment u društvu koji je dosta jak i aktualan. 

Ali poanta je bila da predstava ne bude depresivna i teška. Ne volim mračne predstave. To je moja osobna preferencija, ali sjećam se jedne predstave u Švicarskoj o silovanju i pomislila sam: zašto sam ja ušla i sada sat vremena gledam to. U svijetu već ima dovoljno rata, smrti i užasa, pogotovo sada. Zašto bih ja htjela donijeti još nešto što nosi taj osjećaj?

Možda na svoj način mogu pomoći ljudima da se osjećaju manje sami u svemu tome. Da ih barem na sat vremena nasmijem i da ih inspiriram. To mi je bila glavna poanta, a naravno, djelomično je sve to bila i terapija za mene, iako si to nisam željela priznati.

Što ti je bila glavna inspiracija za predstavu?

Veliku ulogu je odigrala skulpturalna instalacija ambijentalnog karaktera Dokolica umjetnice Ines Krasić. Osim toga, na mene je utjecala i knjiga njemačko-korejskog filozofa Byung-Chul Hana pod nazivom The Burnout Society. U predstavi sam citirala nekoliko njegovih rečenica, onih velikih misli koje ti ostanu u glavi pa o njima razmišljaš mjesecima i tek ih nakon godinu‑dvije doista shvatiš.

Kakve planove imaš za Where is the Beat? 

S jedne strane, voljela bih je usavršiti, a s druge, postoji taj dio mene koji želi da za mene ostane nedovršena jer još uvijek osjećam potrebu da bude savršena, a znam da nije. Istovremeno, dio mene zna da je želja za stalnim dorađivanjem u suprotnosti s onim što predstava sama poručuje, a to je da je dovoljno dobro zapravo dovoljno. Ne moraš biti fenomenalna u svemu što radiš. Skuliraj se, odi sjest, pojedi grah u Zagorju, c’mon man.

S obzirom na lutkarsku pozadinu i kazališno iskustvo, kako zamišljaš svoje mjesto i doprinos unutar jazz scene?

Ako nikad nisi slušao jazz i dođeš na koncert, sve ti je čudno. Jazzeri se međusobno smiju nekim internim forama, razumiju glazbene citate ili prepoznaju trenutke kada se netko u bendu zabuni i onda to postane simpatično, a ti stojiš tamo i nemaš pojma što se događa. Mislim da bi bilo divno kada bi jazz glazbenici otvorili vrata publici, ne samo izašli na pozornicu i odsvirali svoje originalne pjesme. Ako im pokažeš svoju energiju, ako se zabavljaš i to dijeliš s publikom, tu nastaje konekcija. 

Voljela bih uvesti humor u jazz koncerte, kao što neke pjevačice mijenjaju stare, često seksističke tekstove jazz standarda na duhovit način. Publika se nasmije, a kvaliteta glazbe ne pati. Smatram da humor i otvorenost publici samo obogaćuju iskustvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Amateri na koje se referiram članovi su Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji su ove sezone imali čak dvije premijere, i to u razmaku od dva mjeseca. Za potrebe teksta pridružit ću im i prošlogodišnju predstavu, s kojom je počela trilogija koju ću kolokvijalno nazvati Trilogija krležijanskog pederluka (objasnit ću ove naizgled oprečne pojmove u nastavku). 

Tekstove i režiju potpisuje komparatist, anglist i germanist Mihael Željko Crnčec, uzbudljiva i osvježavajuća pojava za čiji budući kazališni rad imam opravdano visoka očekivanja. Njegovi tekstovi i režija odlikuju se zrelošću, promišljenim humorom i vještim vladanjem slojevitom i razgranatom građom, kakva često izostaje i kod mnogo starijih i iskusnijih aktera kazališne scene. Prije nego zaronite sa mnom u pregled ovih kazališnih biserčića, predlažem da predstave pogledate online ako niste uspjeli uloviti uživo: Ljubav na Odru (premijera 25.4.2024.), Gorke suze bradate Venere (premijera 5.3.2025.) i Grozomira! (premijera 20.5.2025.). 

Ljubav na odru temelji se na filmu 8 žena francuskog redatelja Françoisa Ozona i na odabranim dramskim i proznim tekstovima Miroslava Krleže. U Crnčecovoj adaptaciji likovi su inspirirani Krležinim ženskim likovima: Laurom Lenbach (U agoniji; Nora Čulić Matošić), Anom Borongay (Zastave; Sara Klobučar), Klarom (Leda; Hana Modrić), Reginom (Povratak Filipa Latinovicza; Emilija Sinjeri), Melanijom Krvarić (Tri kavaljera frajle Melanije; Ivona Jurajec), Šarlotom Castelli-Glembay (Gospoda Glembajevi; Magdalena Tandarić), Jadvigom Jesenskom (Na rubu pameti; Adna Hebib) i Evom (Vučjak; Inja Munić). Radnju je moguće prepričati u par sintagmi: osam žena, kuća usred ničega, jedan mrtav muškarac, poveći broj isprepletenih odnosa i tajne koje izlaze na vidjelo. Za početak, oduševio me jezik koji je ostao dosljedan kroz sve tri predstave, jezično ukusan gulaš krležijanskih izraza, germanizama i kiča da baroku dah stane: 

Ponudila je, ali Ana se boji da će time narušiti već ionako vrlo krhku ravnotežu svoga antiinflamatorno-antihipertenzično-antineuralgičko-antipiretičko-antiseptičkog-antihistaminičko-antimikotičkog koktela, koji bi trebao usporiti širenje avetne sjenke koja joj bdije nad srcem; Natürlich, Medikamente, a to što dnevno popušiš drajundrajcig ili, wie viel, zeksunzekcig cigareta, to isto po apotekarskom receptu? Ili tih elf bis cvelf konjaka koje progutaš između fruštuka i abendesena kak bogomoljka svog mužjaka? 

Svaka od glumica vješto nosi svoj lik, vjeruje mu i prepušta se dobro istajmiranim komičnim momentima i kolektivnoj kemiji. Veo stvaralaštva 30-ih godina 20. stoljeća razbija se uplivom histerično duhovitih i bizarnih obrata poput scene svađe Laure i Šarlote: Šarlota priznaje da je imala aferu s Boženom Begović, koju je prevarila s njezinim ocem Milanom Begovićem, što je dovelo do Boženinog samoubojstva. Laura shvaća da je taj isti Milan Begović i njezin ljubavnik, a ujedno i rival njenog muža. Nakon što otkriju uzajamne veze s njim u okršaj ulaze pištolj i hrvanje, ali i strastveni poljubac. Zna se tko pije, ali ne zna se tko plaća, što je u duhu ove trilogije savršen recept za salve smijeha i gromoglasan pljesak ne samo na kraju predstave, već i na pojedine glazbene numere i replike.

Gorke suze bradate Venere u centru pozornosti imaju cmoljavog i prekomjerno teatralnog Oskara de Fabianija (David Gračanin) kojeg Ana spominje u Ljubavi na odru kao kazališnog redatelja s kojim je postavila jedan dramolet u Parizu te kojeg Laura naslovi kao “jednog od Aninih pederasta, asfaltirani kulturtreger”. S njime su u ljubavnom trokutu njegov sluga Pierrot (David Bakula) i Ganimed, mladi glumac u usponu.

Zaplet se temelji na filmovima Gorke suze Petre von Kant Rainera Wernera Fassbindera i Petar von Kant Françoisa Ozona, a u predstavi se pojavljuju voljeni likovi Ana i Klara iz prethodne predstave, uz dodatak drugih likova inspiriranih Krležom, poput kontese Agate Habzsinics-Gerincsy-Muraközy (Emilija Sinjeri) te Helene von Karling-Lendway (Kata F. Strofa) iliti Jelene Karađorđević, koja je inspirirana likom kontroverzne srpske pjevačice Jelene Karleuše. 

Gračanin plijeni pozornost od prve do zadnje minute predstave svojim besprijekornim razmaženim i hohštaplerskim prenemaganjima i transformacijama u bojažljivo krhko stvorenje, pogotovo u sceni u kojoj se vraća u djetinjstvo i na silu puši cigaretu da bi zadovoljio svoju francuski arogantnu majku Agatu. Čarobna je drag kraljica Kata F. Strofa u ulogama britke Helene i mistične kraljice od Sabe, a pogotovo u najiskrenijem trenutku predstave u kojem njezin jezik (metaforički) reže svo glumatanje: 

Ja znam tko ste Vi gospodine Fabiani, pljujem na ljude poput Vas. Kad Vam dosade vaša kazališta, opere i baleti, spuštate se u ovo blato i gledate nas kao živine u zoološkom vrtu. Sve te Vaše fraze na jezicima koje ja ne razumijem, sve vaše nagrade tamo gdje bi Vam srce trebalo biti, ja Vam se s oproštenjem poserem na to. Ja sam tu da zabavim onu raju vani, a vama su oni nitko i ništa. Hvala Vam na ponudi, ali meni je sasvim fajn ovdje. 

Jedan od omiljenih kazališnih trikova mi je kad sporedni lik dobije svoj trenutak slave i divljački ukrade svu pozornost, što je Bakula napravio sa svojim Pierrotom u dirljivoj sceni u kojoj izvodi Maybe This Time Lize Minnelli te umire. Drugi put. 

Najava predstave bila je medijski popraćena, izdvajam naslov Večernjeg lista: Premijera u zagrebačkom studentskom domu: Predstava ‘Gorke suza bradate Venere’ portretira život jednog zapadnjačkog homoseksualca. Kao naručeni stigli su homofobni komentari internetskih intelektualaca i mislilaca, koji su toliko bizarno napisani da su mi se učinilo da bi savršeno pristajali u sam tekst Crnčecovih drama, potencijalno u monolog Oskara de Fabianija: “sve ovo je dio plana, prvo su nam uzeli jugoplastiku, onda obiteljski zakon, a sad mladima kroz ove predstave peru mozak da zaboravimo tko smo i što smo ma prava umjetnost je umrla onog dana kad su uveli kvinoju u studentsku menzu.”

Grozomira! je kruna ove trilogije i svojevrsni hommage velikoj Miri Furlan. Kako stoji u najavi, ova predstava “crpi inspiraciju iz lova na vještice koji su protiv Mire Furlan početkom ratnih 90-ih pokrenuli hrvatski mediji, političari i njezini kolege u kazališnim krugovima”. Ako sam mislila da su prethodne dvije predstave prepune apsurdnih obrata, nisam bila spremna na Grozomiru!, u najboljem mogućem smislu. 

U središtu radnje je Jadviga Jesenska koju smo upoznali u Ljubavi na Odru, koju Adna Hebib igra kao da joj je rođena jednojajčana blizanka, sa sluhom za tragikomičan ton ove ljubiteljice otrova i skandaloznih ljubavnih odnosa. Ona iskače iz vlaka u pokušaju samoubojstva nakon prekida s ljubavnikom i završava u selu Balegarje, u čijim je stanovnicima usađen strah od glumice-serijske ubojice Grozomire Furijan, ali i nadolazećeg uragana.

Selo se sklanja u kazalište u kojemu dolazi do lavine, prosto rečeno, balege – jedan po jedan lik umire, otkrivaju se tajne dostojne najokorjelijih teoretičara zavjera: tko je ljude pravio u kobasice, tko je oteo čije dijete i prodao u bijelo roblje, tko je sabotirao kočnice Eni Begović, tko je u vezi sa svojim djetetom, tko je zapravo stanovnik konkurentnog sela Izmetarja i tako dalje. 

Kao vrhunac višestrukih obrata izdvojila bih momente u kojima intendantica gradskog kazališta Mica Džigerica (Nora Čulić Matošić) priznaje da je zapravo Josip “Dikan” Radeljak te kada barunica Olga Bukovečka-Cmrok-Paunovac-Tuškanac (Emilija Sinjeri) otkrije da ipak nije Dora Pejačević. Također, dan-danas se grohotom nasmijem kada se sjetim oltara posvećenog Eni Begović na kojem stoji uokvirena fotografija Daenerys Targaryen iz serije Game of Thrones. 

U predstavi se pojavljuje glumica Klara Klanfarova (Hana Modrić), jedini lik koji se pojavio u sve tri predstave. Vjerujući da je jedina preživjela, trijumfalno izlazi na scenu, ali dok pokušava sići s pozornice “kao pravi glumci”, spotakne se i pada mrtva, što sam shvatila kao nagovještaj kraja ove slavne epohe Teatra K. Grozomira! od svojih prethodnica traži više koncentracije zbog sulude količine obrata, ali je ipak najopuštenija i najautentičnija, što bih pripisala slobodi koju je donijelo odmicanje od postojećih predložaka.

Kad se male entuzijastične ruke slože, poboljšat’ se sezonu može. Ova trilogija dokaz je nepresušnih ideja mladih i talentiranih individualki i individualaca koji su, unatoč nevelikom budžetu, uz mudro snalaženje, vreću volje i iskren talent, pokazali da je vrijeme da se sa škripavih dasaka Kina Forum presele na škripave daske institucionalnih kazališta. Selektori kazališnih festivala, gledam vas.

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U žurbi ilegalno parkiramo blizu Kulturnog centra Travno i hitrim korakom ulazimo u dvoranu u 20:10, s grižnjom savjesti kašnjenja na predstavu, ne znajući da zapravo stižemo na vrijeme dodjele nagrada ovogodišnjeg PIF-a (Međunarodnog festivala kazališta lutaka). Nakon simpatične dvadesetominutne dodjele i očite dominacije predstave Šapat duše Tamare Kučinović u izvedbi članova ansambla HNK Varaždin u polju nagrada za naj_______, na red je stigla ispitna produkcija 3. godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Ništa nije večno sem Brene. I ostalo je povijest. Ona jugoslavenska.

Nagovještaj atmosfere nadolazeće predstave bio je jasan za vrijeme same podjele nagrada, koja se održala na pozornici s već postavljenom scenografijom. Dok je voditeljica čitala imena dobitnika imala sam napeti staring competition sa slikom Josipa Broza Tita, koja je stajala iznad mikroprikaza sobe na koju mi sliči veći dio zagrebačkih stanova u najmu. Na scenu ispod Titove slike dolaze Maša (Tea Mandarić) i Olga (Lora Kovač), sestre oprečnih iskustava u prošlom sistemu – Maša je titoljupka i jugoslavenska poslušnica, dok je Olga prkosna propitkivačica i vjernica iza zatvorenih vrata. Njihovom društveno-političkom ping-pongu prepiranja kao dodatan reket dolazi treća sestra Irina (Ana Ilakovac), gastarbajterica s poklonima, pokojim njemačkim izrazom u govoru i nadom u bolje negdje drugdje.

Tri sestre, tri potencijalne sudbine u svakom nam sistemu, i tri odabira: ostati i prihvatiti situaciju, ostati i buniti se protiv situacije ili potražiti sreću drugdje? Jasno je da je pitanje postavljeno čitatelju/gledatelju u sadašnjosti, čemu su u predstavi par puta odlično doskočili i upalili svjetla uz britak pogled postave u publiku. Jasno sugestivno bez nepotrebnog objašnjavanja i banaliziranja, dovoljno kratko za nasmijati se i shvatiti poantu, i nastaviti dalje uz hitro vraćanje na priču. Predstava započinje raspravom o cenzuri, lajtmotivom Jugoslavije – Maša i Olga razgovaraju o slučaju filmskog redatelja Lazara Stojanovića čiji je diplomski film Plastični Isus (1971.) zabranjen, a on sam osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Plastični Isus domišljato je iskorišten motiv, osim u kontekstu rasprava o cenzuri, nalazi se i među poklonima ausländerke Irine, a apsurd ovog blagoslova s Hrelića dolazi do vrhunca kada ga Asja (Asja Vidović), Mašina kći “drukčija od drugih”, stavlja na glavu u hipnotizirajućoj plesnoj sceni.

Dvije sestre nakratko pomiruje balkanska heroina Lepa Brena, upriličena u lutku kojom vješto i uigrano barataju Ivan Dragičević, Matej Žerjav, Rafael Anočić i Stjepan Bešlić. Travnom se ori Miki, Mićo, a na pameti mi misao Shvaćaju li ovi Španjolci koji nisu nakon podjele nagrada izašli iz dvorane o kakvoj je glazbeno-društvenoj veličini riječ? dok slušaju Joj, joj, Miki, Miki joj, sve bih dušo dala, kad bi bio moj. Sigurna sam da su osjetili barem tračak naivne balkanske nade u iskreno zajedništvo za vrijeme scene u kojoj lutka Brena izvodi Jugoslovenku, pjesmu na koju mi se oči napune suzama, ne jer sam jugonostalgičarka (rođena sam 1996., pobogu), već zbog razočaranosti u jeftine pokušaje prodavanja ideje zajedništva koje pijemo kao čašicu otrova uz jutarnju prijatnu kaficu.

Lepa lutka me u spomenutim scenama iznimno zabavlja i zadivljuje, ali mi se grlo steže u sceni u kojoj lutka više nije bezvremenska glazbena ikona, već protusistemski novinar za kojeg je zakukuljeno rečeno da se bacio kroz prozor. Napeta scena fizičkog nasilja u kojoj su jedini akteri lutka novinara, neidentificirani muškarac i lampa, ostavlja gorak okus u ustima i dozu straha za sve one hrabrije i buntovnije, u kojem god sistemu bili. 

Nakon četrdesetak minuta u kojima je Tito gravitacijsko polje svih zbivanja, i predstavi i njemu dolazi kraj. Tito umire, Maša očajava, Olga ojačava i svi prisutni skupljaju se na hrpicu dok slušaju već poznati audiozapis objave smrti iz 1980. Slušamo Duge noge, Brena lutka poprima Brena realnu veličinu lutkara Stjepana Bešlića koji u visokim štiklama izvodi zvijezdu, a zatim mirno sjeda pored sestara. Na pozornici ogoljeni glumci-lutkari pitaju i sebe i nas kada je to uistinu bilo bolje ili je to vrijeme sada ili je bilo ili nas možda čeka, neopterećeni teretom govora o vremenima u kojima nisu živjeli jer nekako iskreno daju do znanja da ne znaju, jer kako bi znali? Neizostavan motiv slobode dolazi ponovno na red u ovom obraćanju, u momentu u kojemu Stjepan Brena s prekriženim nogama u štiklama nestašno prokomentira manjak queer slobode u Jugoslaviji, što sam shvatila kao kratak obračun s pojavom jugonostalgije u mlađoj queer populaciji. Naši junaci ne daju odgovor na pitanje kad je bilo bolje niti se kroz predstavu trude ponuditi odgovor, već nam daju na pladnju perspektive i svoja proučavanja uz vraški dobru zabavu.

Skladan tim talentiranih glumaca i lutkara, pitak i duhovit tekst Ivana Dragičevića i nepretenciozno hvatanje u koštac s teškom ukorijenjenom povijesno-društvenom temom omogućili su mi da pogledam jedan od najboljih studentskih ispita u dosadašnjem životu, za koji mi je čak neobično i pomalo bizarno reći da je “studentski ispit” jer mi izlazi iz konvencionalnih i već ustaljenih okvira ispita. Nadam se da će zagrebačka publika ponovno uskoro imati priliku pogledati Ništa nije večno sem Brene, uz dodatnu nadu da će toga puta u publici biti i njihovi zagrebački glumački kolege.

U sklopu 15. Ljetnih noći Teatra Exit na terasi Centra mladih Ribnjak zbivala se klaunska fizička rapsodija naslova Komik Motion u režiji legendarnog Davida Shinera. Svoju je premijeru i prve reprize doživjela “davne” 2022. u sklopu programa Lude Kuće, u vrijeme pandemije, potresa, beznađa i manjka smijeha, sve dok se nije preselila u ljetni repertoar Teatra Exit. Jesmo li spremniji za grleniji smijeh dvije godine nakon? Činilo mi se da jesmo.

O Davidu Shineru nemam što napisati što nije već napisano, čovjek pored čijeg imena na Wikipediji stoji (clown), osvajač Tonyja, jedan od istaknutijih aktera Cirque du Soleila, kreator vlastite glumačke metode, glumac, komičar, redatelj, dramatičar, klaun s velikim the ispred. Performer je to kojeg gledaš i zaboraviš da u ruci zapravo ne drži čašu, ružu ili pušku, tako da ću pored svih spomenutih titula dodati i glumački mađioničar. Sa Shinerom na sceni snage su hrvatskog (u ovom slučaju klaunskog) teatra: Bojan Ban, Domagoj Ivanković, Irena Tereza Prpić (alternacija Nikolina Majdak), Ivan Đuričić, Iva Peter Dragan i Iskra Jirsak. Lako bi bilo izvana zaključiti da je riječ o David Shiner & company vrsti showa, ali istina je vrlo daleko – oformljena kompanija domaćih glumaca uigranošću, brzinom i vještinom skupa sa Shinerom čine tečnu klaunsku kompoziciju – nazovimo to just company.

Predstava je podijeljena u sedam svojevrsnih epizoda, točaka, scena ili činova, kako nam draže bilo. Prva i druga su sličnog karaktera, simpatična igra već viđenih scenarija odlaska u lov i udvaranja, uz duhovit plot twist pogoršanja situacije u kojoj su likovi – lovci i policija, djevojka i zavodnik-pljačkaš. U trećoj su epizodi malo veći ulozi, sve glumice i svi glumci uključeni su u dinamičan prikaz japanskog restorana i nezgoda prilikom naručivanja, rezultirajući masovnim pokoljem. Dramatični kolektivni seppuku, gibberish japanski, kostimi nalik tradicionalnoj japanskoj odjeći – ismijavanje ili hommage? Ili čak važnije pitanje – jesmo li spremni za razgovor o kulturalnoj aproprijaciji ili je to samo još jedna od zločestih novina woke Zapada? Nema u nas to veze, bitno da se smijemo jer u tom baljezganju japanskog čujemo i neke hrvatske riječi – odlično! Ali to nije sve – zašto u tu kombinaciju ne bismo ubacili i neizostavno ismijavanje romskih stereotipa, poput prosjačenja, bacanja kletve i mnogobrojne djece od kojih neka imaju imena Elvis i Dijamant? Bitno da je smijeha, nećemo se valjda uvrijediti.

Kompletan zaokret i ulazak u metaforički mrak dogodi se u četvrtoj sceni, prvoj lutkarskoj, kada zakoračimo u disfunkcionalnu obitelj prepunu nasilja, psovki i omalovažavanja. Zamjetan je bio izostanak smijeha u publici jer je nastupilo zgražanje i prepoznavanje realnosti zlostavljanja unutar obitelji i bespomoćnost u pružanju pomoći. Složnost naših (anti)junaka vidjela se u maltretiranju i izbacivanju socijalne radnice, a posebno je hladno rezonirala rečenica upućena istoj: You will not ruin this perfect family. Pohvalila bih scenicu samokritiziranja našeg društva u kojoj socijalna radnica pita sina koji se školuje kod kuće koji je glavni grad Hrvatske, na što on pomalo bahato, ali točno odgovara: What the fuck is Croatia? 

Svoje ponovno pojavljivanje imaju u šestoj epizodi koja započinje nadrealnim prikazom lutke čudovišta, kao nagovještajem avanture. Tko će se ubrzo predstaviti kao grupa potencijalnih spasitelja? Pa logično samuraji. U bilješkama s predstave zapisala sam Opet Japan? Isto pitanje ostalo mi je neodgovoreno i do ovog trenutka. Brze scene dogovora i planiranja borbe vrhunski je izveo dobro uvježban kolektiv uz humorističnu scenu dekonstruiranja magije veličanstvenog čarobnjaka kojeg je utjelovio Domagoj Ivanković, u zadnjih par godina hvaljen i rado gledan majstor fizičkog teatra. Spomenute agresivne lutke u ovoj epizodi komuniciraju sa samurajima u pomalo zamornoj i ponavljajućoj sceni, sve dok se ne ispostavi da upravo one upravljaju lutkom čudovišta – u sijanju straha složni, unutar četiri zida jedni za druge pogubni!

U petoj i zadnjoj sedmoj epizodi događa se osobno moja najgora kazališna noćna mora – interakcija s publikom, ali ne u smislu da osoba iz publike na mikrofon možda odgovori na neko pitanje ili nakratko pridrži rekvizit, već u smislu aktivnog pridruživanja Shineru na pozornici. Srećom (za mene), odabrani su drugi (ne)sretnici, od kojih su se neki snašli bolje, a neki zbunjenije, ali u svakom slučaju iznimno simpatično. U petoj sceni Shiner izabire žensku osobu da mu bude partnerica u sceni spoja, bez riječi joj daje upute i vodi je kroz igru i nedaće kroz koje njegov lik šarmera prolazi. Uzevši u obzir da je dobar dio scene improvizacija, tu i tamo nije bio dobro tempiran odgovarajući ton te je tonac “dobio svoje” od Shinera, ali u klaunskoj maniri, što ne bih protumačila kao drsko obračunavanje već priliku za dodatnu porciju smijeha. Odabrana volonterka junakinja pristajala je na upute i zaradila gromoglasan pljesak i poštovanje preostalog dijela publike jer, realno, nije lako nepripremljen stajati na pozornici ne samo pred glumačkom legendom, već i igrati uz nju. Neukusan trenutak dogodio se na samom kraju epizode u kojoj je gostujuća volonterka na prevaru poljubljena u usta. Nekima nestašan akt i povod za smijeh, nekima nepotrebno i prisilno kršenje intime.

Nakon mješavine smijeha, pitanja, jeze i divljenja stiže posljednja epizoda, kruna interakcije i klaunskog, moram reći podje*avanja. Shiner na pozornicu izvlači čak četiri pripadnika publike i svakome zadaje specifičnu ulogu u nijemom filmu koji njegov junak u sceni snima. Zbog količine ponavljanja uputa i zbunjenosti činilo se da će kraj Komik Motiona trajati vječno, ali naši su nas kolege iz publike svojim nepraćenjem uputa zaista nasmijali do suza i prigodno priveli kraju ovaj klaunski kolaž.

Impresivne vještine zanata, komadić nesvakidašnjeg umijeća, onomatopejski teatar i skupina briljantno talentiranih umjetnika recept su dugovječne i uspješne predstave za koju bi se zasigurno, floskularno rečeno, “tražila karta više”. Ali kada se u recept ubace nepromišljeno ismijavanje nama dalekih, ali i onih bližih kultura, uz dodatak fizičkog čina bez pristanka, jelo poprima drugačiji okus, pomalo slan i bljutav. Šteta, baš smo mu se veselili.

Ovogodišnje izdanje organizirano u sklopu VoxFeminae festivala nosilo je podnaslov Rod za život, aludirajući na Hod za život koji se održavao istog dana. Bitno je spomenuti da se ove godine dogodila i jedna nepravda (ironično ne mislim na koračanje za ukidanje osnovnih ljudskih prava) – na isti se datum nije održao Eurosong, kao prikladan after LezBijade. Nije se osjetio manjak uzbuđenja zbog te činjenice, već smo dobili dva queer vikenda, što na svu sreću postaje sve češća pojava u Zagrebu.

Zbog samog podnaslova bilo bi lako zaključiti da je riječ o dnevnom prosvjednom događaju, ali istina je u tome da je LezBijada jedno od rijetkih dnevnih queer okupljanja, što je jedna od voditeljica istaknula uz komentar: Pa pol’ nas ne zna kak’ izgledamo na dnevnom svjetlu! Snažan dašak aktivizma osjetio se u pozivu okupljenima da potpišu peticiju inicijative My Voice, My Choice, koja zahtijeva da EU učini sve u svojoj moći da osigura siguran i dostupan pobačaj, ali i u praćenju vijesti from the other side, s naslovima poput: Šefica udruge na “Hodu za život” mahala tuđom bebom. Majka vikala: Glava, glava!

Ha, lezbijske Olimpijske igre, nastale kao neobičan spoj sportskih disciplina i tipičnih lezbijskih stereotipa. Mjesto na kojem ne trebamo biti sportašice da bismo se bavile sportom, niti sport shvaćamo preozbiljno. Zapravo mi je najslađe kad mi ljudi dođu s velikim staklenim očima užasno zahvalni kad osvoje medalju i kažu: “Ja nemam nikakvu medalju, nisam nikad ništa osvojila.” Meni je to tak slatko i toplo – da se netko osjeća dobro, da može objesiti tu medalju i promatrati to kao neki svoj uspjeh, natipkala mi je na Whatsappu Emina, članica Zbeletrona, ikona zagrebačke LGBT+ scene i jedna od voditeljica ovogodišnjeg uzbudljivog izdanja lezbijske Olimpijade. U tandemu s još jednom ikonom, Ivom, gladnog DJ aliasa Puter Štangica, bacale su dosjetke i šale na račun lezbijki kao da su se tjednima pripremile i vježbale unaprijed, što bi zaista bilo u duhu same LezBijade. Učinilo mi se da su misteriozno uvijek pune čaše i debelo sunce učinili svoje, ali na najduhovitiji mogući način. 

Kao dokaz njihovog vrsnog humora, prilažem naslove i opise disciplina:

Otkopčavanje grudnjaka na 100 cm leđno – i najsigurnije su pale na ovoj disciplini!
Muf na dah – koliko dugo možete bez daha, ako je iz finih razloga?
Stolni penis – samo smo ga htjele opet napuhati.
Rod za život – potpuno nova disciplina, nikad viđeno do sad!
Skvirtanje u dalj – što vlažnije, to bolje!
Sklečavci – ovo nam je još jedna nova disciplina jer je bitno naglasiti da postoje puno zabavniji razlozi za klečanje u životu.
Ples sa lezbama – predlažemo da pogledate Dirty Dancing i pronađete inspiraciju u kosi Patricka Swayzeja…
Pičkado – što si bliže cilju, to je sreća veća!
Skok u stan – jedna tipična lezbijska disciplina izgrađena na nesretnim sudbinama svih naših i vaših bivših djevojaka.

Kao odgovor mojim prijateljima na pitanje zašto se nikad ne prijavim za natjecateljski dio – bilo je tu trčanja, i to na koljenima, i to unazad, gađanja, plesanja, agresivnog jedenja, svega što slabe kosti i manjak kondicije teško podnose. Agilne natjecateljice (bilo je tu i natjecatelja, ali neka ostane u ženskom rodu (za život)) satima su spremno, vješto i domišljato manevrirale disciplinama i izazovima, frcale su kapljice znoja i s lica promatrača od napetosti koju je sa sobom nosio svaki novi zadatak.

Na kraju natjecateljskog programa bilo je jasno da su sve pobjednice, ali su neke dobile bogate nagrade sponzora, vjerojatno one s najviše bodova. Bitno je sudjelovati i podružiti se, reći ću ja. Salve smijeha, mokrih majica, glasnog navijanja, škicanja bivših i njihovih sadašnjih djevojaka, sve nam je to LezBijada omogućila. Postojana bila i dovijeka lezbijke trenirala!

Usred olimpijsko-lezbijske ekstaze primijetila sam da ne vidim postavljene kamere, a pri samom kraju događaja Emina i Iva potvrdile su moje zapažanje priznanjem da nisu stavile snimati događaj – pripisat ću to napornim pripremama i jakom suncu. Sigurno i uzbuđenju. Svoju sam sumnju pokušala preduhitriti uključivanjem diktafona, što nije rezultiralo uspjehom jer sam nakon preslušavanja shvatila da sam uglavnom uhvatila razgovor dviju lezbijki o brzom useljavanju s partnericom, što bi tematski bio sjajan prijedlog za jednu od disciplina LezBijade – da već nije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

prude (noun)

: a person who is excessively or priggishly attentive to propriety or decorum
especially: a woman who shows or affects extreme modesty
Merriam-Webster Dictionary

A slur men brainwashed by porn use to refer to women who have self respect and dignity.
“Ugh, Jenna is such a prude, she wouldn’t let me piss in her mouth OR her pussy.”
by 678402 February 26, 2018; Urban Dictionary

Prva informacija o stand-upu bečke queerfeminističke komičarke i izvedbene umjetnice Denice Bourbon stigla mi je u polusnu u kojem sam krivo pročitala da je riječ o nastupu imena Pride, što me u jeku postizbornog predviđanja ekstremnog zadesničarenja nagnalo na neki čudan uzdah-izdah i kiselu polubezvoljnost. U najavi događaja, koji se odvio u sklopu Kulturpunktovog i SPID-ovog programa Kritička dramaturgija: odučavanje, saznala sam da je riječ o naslovu Prude, iliti Čedna, a za oko mi je zapelo i posljedično otjeralo kiselinu: “Iako je dozlaboga opterećena čednošću, svejedno će podijeliti svoje znanje o ‘podivljaloj labiji’ i ‘disanju anusa’, ali naravno, na pristojan način.” Labija i anus, savršen mamac za odraslo nečedno dijete i slobodan utorak navečer u kalendaru. 

I to jezivo kišovit utorak navečer. Javila se bojazan koja se pojavljuje kišovitim danima – hoće li publika odustati od petljanja s kišobranima i pokušati spriječiti potencijalne slomljene gležnjeve na klizištima? Nije odustala, i naša su se mokra tijela (u čednom smislu) nagurala u simpatičnu podrumsku dvoranicu Crnog mačka u kojem su se preklapali uzvici: “Ima ovdje mjesta! Ima tu slobodan stolac! Ma idem ja na stepenice! Smije se pušit’ dolje?!” Stisnuli smo se, prihvatili činjenicu da ćemo se sljedećih sat-dva uljudno i slučajno dodirivati u prolazu do šanka ili toaleta, posuđivati si upaljače, ali i s nadom da će nam se smjehovi poklopiti, barem par puta.

Miris međunožja kao icebreaker, ali ne onaj radionički

I onda se pojavila Ona. Na scenu je nedramatično stupila mamurna Denice (možda sam naivno zaključila da je mamurna zbog kratke priče o tome koliko je popila u Crnom mačku noć prije – čitaj: možda mamurna, možda baždarena) i svojom je energijom na prvu loptu dala dojam da je tip osobe čiji ćemo razgovor načuti u brzom šopingu u supermarketu i privatno se nasmijati zbog bizarnog sadržaja tog razgovora, ali i tip osobe koja se neće libiti obraniti sebe i svoje društvo razbijenom bocom na afterpartyju, uz popratno psovanje. U najboljem mogućem smislu moja se predodžba obistinila.

Pomalo (zapravo u još manjoj dozi od pomalo) nervozna Denice oborila me s nogu već nakon par minuta “priznanjem” o svojoj uspješnoj tranziciji iz nekadašnje TERF-ice te “blaćenjem” uobičajenih icebreakera svake radionice ikad. Vrlo je brzo na red došao i njen duhoviti komentar na zabranu pušenja u Beču i otkriće (s Balkana sam, sve smrdi po cigaretama, zato uporaba riječi “otkriće”) da se u nepušačkim okruženjima više osjete mirisi znoja, kože, tijela i plinova (zapisala sam si u bilježnicu “prdeca”, zapravo mi je prikladnija ta riječ zato što sam u tijeku pisanja razmišljala o povezivanju riječi “prdec” i “prude” u “prudec”).

Do tog trena pitoma atmosfera prigušenog i pomalo pristojnog smijeha rasplinula se u komadiće kada je Denice napravila odvažnu prvu interakciju s publikom, pitajući da dignu ruke oni koji su se nekad zapitali je li taj miris koji osjete zapravo miris vlastitog međunožja. Nećemo se lagati – ponekad jest (makar za hrabar dio publike). Nakon dizanja ili skrivanja ruke, metaforički smo zasukale_i rukave i kao masa se odlučili prepustiti diskutabilno čednim, ali sigurnim rukama Denice Bourbon. Njena čednost izvirila je u dijelovima posvećenima nelagodi koju osjeća u prisustvu muških bradavica ili u situaciji kada je prvi put upitana što voli seksualno, što mi se naposljetku učinilo neobičnim – više u nastavku zašto.

Sestrine izlučevine & Judita iz vagine

Kao osobni favorit izdvojila bih priču o tome kako ju je jedna brazilska umjetnica tetovirala svojim spolnim organom (pokušala sam naći internetski zapis o tome, ali mi je izbacilo “Nikita Denise Fucking In The Floor With Her Tattoos” pa ćete mi vjerovati na riječ). Denice je htjela imati tetoviranu svoju najdražu sliku, jedan od prikaza Judite s Holofernovom glavom autora Lucasa Cranacha Starijeg, ali je ispala neidentificirana mrlja. Jer ipak, rad nije rađen mašinicom koja je bila u ruci, već u vagini. 

U najavi događaja također me zaintrigirala misao “(…) ona čvrsto vjeruje da mikrofon nosi veliku odgovornost i zato voli koristiti svoje vrijeme na pozornici da bi davala dobre savjete”, a jedan od tih savjeta je da opuštanje anusa pomaže s bolovima u donjem dijelu leđa. S motivacijom vjerodostojnog life coacha uvjeravala nas je da uistinu pomaže te da samo moramo stisnuti i odagnati strah da ćemo prdnuti dok to radimo. Živi bili pa vidjeli, pritom ne prdnuli? Nastavila je u tom nevinom šeretskom tonu i ispričala nam o svojoj odluci da ode na deset dana meditacijskog silent retreata na kojem je vragolasto provocirala ostale tihe suputnike, bilo to pijenjem kave nakon 18 sati ili pušenjem cigareta na propuhu s mokrom kosom. U kontekstu savjeta uslijedio je lagani upliv u intimna, međunožna područja, s “ajme, da, stvarno” primjedbom o nepredvidljivosti mlaza vaginalnog mokrenja i odgonetnućem: usne se pomiču. Demonstrirala nam je (prstima u zraku) što napraviti za uspješno ciljanje. Žive bile pa usmjereno piškile?

Heteronormativnost i patrijarhat tek su nakon spomenutih eskapada i anegdota eksplicitno došli na red, u pitanju možeš li kontrolirati pokrete penisa kao što možeš kontrolirati pokrete prstiju (svojevrsni i vrlo jasni nod to the lesbians), u reklami za trimere za muškarce sa sloganom Your balls will thank you, urnebesnom usporedbom straight pridea s beskonačnim koncertom Eda Sheerana i izjavom: “I have straight friends“.

Svoj nastup završila je bisom i zabavnom pričom o egzibicijama na festivalu, ali ga je originalno “zakucala” pričom o sestrinom desetosatnom porođaju dok je cijelo vrijeme u pozadini svirao Pearl Jam, nezgodicom u kojoj je neka porođajna tekućina završila na njenom licu i savršenom čednom izjavom: I’ve had my sister’s cunt on my face.