Na valu obilježavanja Međunarodnog dana žena, mnogi su prostori zagrebačke kulturne i umjetničke scene u ožujku svoje programe posvetili upravo ženskoj borbi, kako onoj kod kuće, tako i preko granica. Među njima posebno vrijedi istaknuti benefit izložbu Što je 14. februara? Osmi mart! u galeriji Klet koja je, povodom jubilarnog Noćnog marša pod nazivom Žene – kičma otpora, sabrala prosvjedne slogane proteklih deset godina osmomartovskih prosvjeda u Zagrebu. Tu je i izložba Gosti u grlu umjetnice Nikoline Butorac, otvorena u Etnografskom muzeju u čast ženama diljem svijeta koje su vlastitim životima pružale otpor sustavnom iskorištavanju i invaziji kapitalističkog režima.

Na istom tragu vizije žena kao središnjih figura borbe za budućnost, Galerija Siva, smještena u prostoru stare tvornice Medika, ugostila je izložbu Jin, Jiyan, Azadî vizualnog umjetnika Jana Jafe. Žena, život, sloboda, borbeni povik Kurdinja koji odzvanja iz naslova, svoj je glas dobio kroz deset digitalnih ilustracija mladog autora kurdskog porijekla. 

Kako saznajem u kasnijem istraživanju, Jin, Jiyan, Azadî se u kurdskim ženskim pokretima oslobođenja kao politički slogan izgovara od ranih 2000-ih godina. Nakon istiskivanja fundamentalističke “Islamske države” (IS) u Siriji te uspostave demokratske i autonomne Rožave 2012., izraz postaje međunarodno prepoznatljiv. Novi globalni naboj dobiva 2022. godine kada otpori sveprisutnom državnom nasilju u Iranu, posebno nad kurdskim stanovništvom, postaju simbol ženske revolucije svugdje. Istodobno, ta se borba odvija između unutarnje represije i vanjskih političkih instrumentalizacija, pogotovo u kontekstu novog američko-izraelskog rata protiv Irana.

Jedan od ključnih događaja iranske pobune jest ubojstvo 22-godišnje iranske Kurdinje Jine Mahse Amini, koju pripadnici državne policije odvode zbog nepropisnog nošenja hijaba u javnosti. Posrijedi nije izolirani incident, već praksa koja prati represiju nad ženama u borbi diljem Bliskog istoka – sličnimse činom početkom 2026. godine hvalio i vojnik sirijske vojske u obračunu s pripadnicom Jedinica ženske zaštite (YPJ), slavne vojne formacije koja je borbama protiv Islamske države postala simbol otpora patrijarhatu, ne samo u vojnom, nego i u društvenom smislu. Činjenica da se odrezana pletenica smatra ratnim trofejom dovoljno govori o njezinoj simbolici.

“Rezana, al’ živa”, kako ju opisuje autor, pletenica iskače iz žutog bloka centralnog vizuala izložbe, okruženog zagasitim crvenim i zelenim blokovima – bojama zastave Rožave. Duga i gusta, crna pletenica glavni je motiv koji se proteže kroz deset slika prepunih prepoznatljive estetike iz kurdske kulture i borbe, pogotovo ženske. Tako jedina ilustracija na kojoj je žena sama u fokus stavlja tetovaže kurdskog deq uzorka na njezinu licu i vratu. Na drugom prikazu, ispred puške iz koje se pruža bijeli cvijet, sjedi majka s djetetom u naručju. Negdje se pletenice žena prepliću i granaju poput korijenja, drugdje su ilustrirane zataknute u kurdske şal remene, dok se protagonistice okupljaju u zagrljaj. 

Na ilustracijama se pojavljuju i drugi simboli, poput tembura, instrumenta koji sviraju žene u odjeći boje vojnih uniformi. Motiv slobode posebno dolazi do izražaja u prizoru dviju žena na plavoj podlozi, koje, promatrajući ptice u letu, pružaju svoje ruke poput njih, dok njihove duge, guste pletenice ostaju u fokusu.

Na otvorenju izložbe 12. ožujka, Jan Jafo podijelio je s nama glavnu namjeru ovog projekta: “Bilo mi je važno dopustiti utišanom kurdskom glasu da progovori kroz umjetnost. Nažalost, često glasovi Kurda teže dopiru izvan regije, pogotovo u vremenima političkog nemira”. U trenutku kada je Iran meta američko-izraelskih napada, Jafo se pita ima li, pored zabrinutosti za sigurnost iranskog stanovništva, pažnje i za sudbine Kurda. Njegov se najnoviji nastup na lokalnoj umjetničkoj sceni može čitati kao traženje odgovora na to pitanje.

Za mladog Jana ovo predstavljanje nosi odmak s obzirom na tematsku i političku širinu za kojom izložba poseže. Kako kaže, dosad je gravitirao introspekciji kao ulazu u vizualni ili izvedbeni komad, pa radovi koje ovdje pokazuje predstavljaju iskorak u novom smjeru: “Ova je izložba za mene svakako nešto novo. Umjetnost mi je uvijek služila da govorim o sebi i svojim osjećajima. Prvi put sam odabrao pristup i temu koja nije primarno osobna – sada je i kolektivna, mnogo veća od mene.”

Svoj recentni umjetnički doprinos i “hrabriju” temu Jafo “duguje” ubrzanim političkim mijenama za Kurde Bliskog istoka, pogotovo Sirije, na čijem sjeveroistoku početkom ove godine defakto doživljavaju pad autonomne Rožave. Radovi koje zagrebačka publika u Galeriji Siva ima priliku vidjeti do 19. ožujka nastaju upravo tijekom posljednja tri mjeseca. Dok politička tranzicija u postasadovskoj Siriji dodatno povećava ranjivost žena u raseljenim i manjinskim zajednicama, otpor koji simbolizira Jin, Jiyan, Azadî djeluje posebno urgentan.

Domaćini izložbe prepoznali su njezinu vremensku i političku relevantnost. Producentica ATTACK-ove Galerije Siva, Laura Ladavac, na otvorenju ističe: “Ovo je upravo pravi prostor i prava publika za iznijeti ovako važnu temu. Oni čine snagu naše nezavisne scene. Marginalnost često znači da iza nje stoje ljudi, volja, kohezivnost i smislenost koja cilja razvoju angažiranih programa.” 

Prikazane često u gesti kolektivizma, a uvijek u silueti snage i prkosa, žene na crtežima ipak simboliziraju više od kurdskog identiteta. Jafo u konačnici ciklus posvećuje “svim ženama kojima pripisujemo osobine hrabrosti i snage”, bile to žene Kurdistana, Irana, Palestine, Afganistana, Balkana ili bilo kojeg drugog polja borbe za oslobođenje. Iskustva kurdskih žena koja služe kao polazišta ilustracijama nisu samo poziv na njihovu pravednu reprezentaciju u udaljenim geografijama, već i naše solidarno prepoznavanje zajedničkih linija borbe. 

Prekretnu 2015. godinu mnogi pamte po takozvanom “dugom ljetu migracija”, razvučenom u “dugu migracijsku jesen i zimu”, kada je otvaranje Balkanskog koridora omogućilo prolazak ljudi u pokretu kroz našu, tada većinom tranzitnu, zemlju. Na kretanje više od 660 000 ljudi u bijegu od ratnih sukoba, progona, političkih i ekonomskih neizvjesnosti odgovoreno je humanitarnom mobilizacijom. Kroz urgentan, ali ustrajan rad s ljudima na granicama, u tranzitnim centrima, izbjegličkim kampovima i prihvatilištima za tražitelje azila, kroz razgovore i prva analitička filtriranja onoga čemu svjedoče (ne samo te 2015. godine, već i tijekom turbulencija europskog režima migracija koje će uslijediti) radnice, volonterke i aktivistice prikupljale su iskustva i lekcije – temelje današnjeg djelovanja. 

Kako su istaknule panelistice tribine Deset godina od dugog ljeta migracija, i danas sve posvećene srodnim borbama, posljednjih je deset godina pokazalo koliko je ta jesen na zimu 2015./2016. ostavila otisak u kontinuitetu solidarnog djelovanja na polju izbjeglištva, započetog još ranih 2000-ih u jeku ratova devedesetih, uz velike zasluge ljudi okupljenih oko Centra za mirovne studije. Period otvaranja, pa zatvaranja balkanske rute zapamćen je kao neponovljiv po širini mobilizacije i broju volontera, da bi se mnogi ad hoc oblici organiziranja zatim slijevali u smjeru profesionalizacije. 

Uz proces oformljivanja inicijativa, akteri borbe za migrantska prava kroz posljednje desetljeće iskusili su i različite oblike pritisaka, od kriminalizacije solidarnosti, preko nevidljivog rada i skrbi, do nemogućnosti progovaranja o direktnom i strukturnom nasilju te mašineriji kontrole kojoj ono služi. Aktivisti su se suočavali kaznenim prijavama i policijskim pritiscima zbog postupanja koje su smatrali nužnim humanim djelovanjem, a građane se zastrašivalo porukama da pružanjem pomoći ljudima u pokretu riskiraju kazneni progon. O takvoj klimi govori i predsjednica AYS-a Suzana Rendulić, ističući da su slučajevi kriminalizacije solidarnosti služili “svima nama kao opomena da ipak ne budemo tako glasni”.

No ti se pritisci nisu odvijali samo na razini pojedinačnih slučajeva. Zakonodavni, ali ponajprije ideološki okviri unutar kojih su akteri primorani djelovati kontinuirano preusmjeravaju definicije i načine direktne pomoći i zagovaračkog rada. Takvi okviri ograničavaju ljudske i financijske kapacitete te određuju tko i kojim alatima preuzima odgovornost za potrebe izbjeglica. Istodobno, dominantni diskurs oblikuje “prihvatljive” modele rada s ljudima u pokretu, svodeći migrantska kretanja na “krizno stanje” na koje se odgovara humanitarnim radom, pritom potiskujući njegovu političku dimenziju.

“U susretu s tzv. humanitarnom industrijom dolazimo do pitanja projektnih ograničenja, financijske održivosti i načina na koje su organizacije civilnog društva i civilne inicijative prisiljene funkcionirati”, kaže Romana Pozniak, znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku koja se i volonterski uključila u rad s izbjeglicama. Ističe kako projektna logika često sužava prostor djelovanja: “Ako ste pod projektom koji financira pružanje određenih usluga, vi se pušbekovima, nasiljem na granicama, skrbi, radom i pitanjima kojima su doista transformativna, koja su smislena i snažna – marginalno ili čak uopće ne stignete i ne možete baviti.”

Treba naglasiti da samo zato što je radnicama i volonterkama bilo otežano baviti se ovim pitanjima, ne znači da to polje kritike nisu ustrajno načinjale. Upravo su oni koji su bili aktivni na terenu često prvi prepoznavali manjkavosti postojećih odgovora na prisilna kretanja te ih nastojali artikulirati.

Etnologinja Marijana Hameršak, koja migracije istražuje iz akademske i etnografske, terenski utemeljene perspektive, danas ocjenjuje: “Mediji su tada povlačili paralelu s izbjeglištvom devedesetih, ali se to radilo pojednostavljeno, bez poveznica na iskustva diskriminacije, zatvorenih granica i deportacija za naše izbjeglice. Govorilo se više u kategorijama gostoprimstva, nego solidarnosti. Ostajalo se na razini spektakla, isključivo na humanitarnom, bez političkog – bez da se uopće prepoznavalo da se i tu radi o pravu na samoodređenje, pravu na život u konačnici, svemu onome o čemu danas govorimo primjerice u kontekstu Palestine.”  

Govoreći o poziciji volontera, Hameršak ističe da je unutar tog prostora ipak postojala mogućnost politizacije situacije: “Kad ulazimo kao volonteri u kamp, ne ulazimo samo da bismo dijelili hranu i odjeću nego da vidimo što se unutra događa, da pokušamo razumjeti situaciju i svojim duljim prisustvom tamo pokušavamo raditi na promjeni.”

Politizacija migracija – od njihovih uzroka i graničnih režima do sustava kampova i politika integracije – postala je neizbježna perspektiva za one koji su u izravnom kontaktu s ljudima u pokretu. Lekcije stečene u posljednjih desetak godina danas oblikuju nove prakse, koje unutar ograničenih okvira civilnog sektora nastoje odgovoriti na šira pitanja migracija, pravde i solidarnosti. Jedan takav pokušaj razvija se i na adresi zagrebačkog kluba MaMa.

Radi se o seriji razgovora pod nazivom Transnacionalne solidarnosti, dijelu programskog pravca Ljudi u pokretu Multimedijalnog instituta. Program vode Marija Krstanović (MaMa) i Bojan Mucko (IEF), u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu) koje uz organizacijsku najčešće preuzimaju i moderatorsku ulogu.

Sesije Transnacionalnih solidarnosti okupljaju teoretičarke, novinare, umjetnice, aktiviste te naše sugrađane_ke s manjinskim, migrantskim i izbjegličkim iskustvima čije nas životne priče, profesionalne i osobne predanosti podsjećaju na važnost nadgranične podrške i razmjene. Publici se ovim susretima nudi pogled u zajednice koje nisu dovoljno reprezentirane ili su pak dehumanizirane u hrvatskom medijskom prostoru i javnom diskursu. 

Odabiri tema i pristupa korijene ima u panel diskusiji Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva, održane povodom Svjetskog dana izbjeglica u lipnju 2024. godine, koja je bila glavni okidač pokretanja ovog programa. Panelisti i panelistkinje iz Palestine, Sudana, Konga, Eritreje i Jemena govorili su o ratnim i kriznim situacijama u zemljama iz kojih su prisilno emigrirali, ali i svjedočili o životu kao izbjeglice u Hrvatskoj. “U tijeku panela shvatile smo da ljudi žele govoriti i otvarati prostore gdje mogu pričati o krizama, ratovima, sukobima koji se dešavaju u njihovim zemljama na kritički, analitički način”, objašnjava jedna od pokretačica programa, Lucija Mulalić. 

Mulalić ističe i važnost pružanja povijesnog konteksta koji je gotovo svaki put vezan uz kolonijalnu prošlost i neokolonijalnu stvarnost. “Učinilo nam se da baš i nema prilika koje otvaraju takve prostore, okupljaju ljude koji bi pričali o svojim iskustvima, pa i zajednicu koja bi se bolje informirala, dijelila neka svoja znanja i gradila solidarnost u praksi”, dodaje.

Format ovih jednomjesečnih susreta spoj je ljudskog, interkulturnog i političkog zbližavanja – poziv da privučemo stolac bliže i slušamo. Program svojim bottom-up pristupom odgovara na uočene potrebe i stvara platformu na kojoj ljudi s migrantskim i izbjegličkim iskustvima mogu autentično govoriti o svojim životima i političkim kontekstima koji ih oblikuju. U tom smislu je podjednako riječ o ozbiljnoj geopolitičkoj analizi koliko i toploj susjedskoj kavi. 

Načini na koje stvaramo prostor za, NGO-ovskim jezikom rečeno, “korisnike” interkulturnih programa, njihovu (samo)reprezentaciju i (sve više problematiziranu) integraciju, u posljednjih se deset godina konstantno nastavljaju preispitivati. Transnacionalne solidarnosti nastaju upravo iz tog akumuliranog znanja i iskustava.

Kako ističe Lucija Mulalić, svakodnevni rad u civilnom sektoru često zapada u “folklorizaciju kulturnih identiteta” koji nam se prezentiraju gotovo festivalski, a pritom ne ostavlja mnogo prostora za smislenu tematizaciju pitanja kolonizacije, rasizma, struktura globalnih nejednakosti koje upravo proces migracija ogoljuje. Primjer Eritreje, istražene kroz razgovor sa Seidom Ibrahimom, ilustrira kako se iz samo jedne osobne priče mogu iščitati različiti slojevi sustava: od prisilne vojne službe u Eritreji, preko sustava izbjegličkih kampova Italije, do “hrvanja” s hrvatskim inspektoratom rada. 

Pomak je, dakle, u širem i dubljem ulasku u dinamike moći. Ako je politizacija (prekokontinentalnih) migracija bila ključna za promigrantski rad prije deset godina, današnji se iskorak vidi u radikalnijem tonu programa poput ovog – informiranog abolicionizmom, kritikom globalnog kapitalizma i europskih režima migracija, ali i aktualnih politika integracije koje sve jasnije otkrivaju svoje rasijalizirano naličje.

Važno je primijetiti da oslanjanje na široke političke obzore program Transnacionalnih solidarnosti ne čini manje pristupačnim – atmosfera tople susjedske kave važan je dio ovoga formata koji i zajednicu okuplja već više od godinu dana. Taj spoj prisutan je na svakom susretu i rezultat je svjesnog traženja novih načina da se složene teme jasnije komuniciraju što široj publici. 

Dodatni izazov u ovako koncipiranom formatu predstavlja i činjenica da govornici dijele poprilično osjetljiva iskustva rata, nasilja, izbjeglištva, o kojima često po prvi put govore javno. Nužno je stoga graditi povjerenje između moderatora i gostiju, a u pozadini povjerenja, pak, ponekad stoji i dulji zajednički rad. Primjerice, prosinačka sesija tematizirala je urbanu marginalizaciju romskog stanovništva Struga i Vrtnog puta, a gosti i gošće razgovarali su s Marinom Horvat i Bojanom Muckom, aktivistima s dugogodišnjim iskustvom terenskog i zagovaračkog rada u podršci članovima romske zajednice Zagreba u borbi za prostornu i društvenu pravdu. 

Rasprave na susretima u MaMi često su otkrivale globalne sličnosti i regionalne specifičnosti konkretnih obrazaca opresije. Pored razgovora s Romima_kinjama u borbi za stambeni dignitet, imali smo prilike čuti i članove sirijske dijaspore koji u Hrvatskoj osnivaju radničke sindikate ili pak jordansku feministkinju koja je govorila o otporu patrijarhatu, islamofobiji i cionizmu. Razmjene u kojima se prepoznaju širi, dijeljeni mehanizmi isključivanja i nejednakosti konkretiziraju pojam solidarnosti koji se često lako izgovara, ali teže živi u praksi. 

Transnacionalne solidarnosti u tom smislu nude orijentir u složenim preplitanjima geografski bližih i daljih struktura moći. Kada se sve te zemlje, povijesni i politički konteksti, manjinske i klasne pozicije – zajedno s primjerima struktura represije i eksploatacije – stave u jednu programsku liniju, mozaik njihovih veza postaje jasniji.

Kontinuitet solidarnog djelovanja vidljiv je i u tome što su mnogi akteri tadašnjih inicijativa i danas među ključnim nositeljima lokalnog pokreta solidarnosti. Time svaki pomak – naprijed ili unazad – prati i iskustvo i razumijevanje kako su se konteksti, prilike i prepreke mijenjali. Mnoge radnice i aktivistice svjedoče nastavku ograničenja civilnog sektora, profesionalizaciji inicijativa koja nije uklonila prekarnost njihovog rada niti osigurala uvjete za utjecaj i način djelovanja kakav smatraju potrebnim. Kao i ranije, i danas se nastoji djelovati mimo zadanog okvira, inzistirajući na kritičnom i transformativnom pristupu migracijama. 

Transnacionalne solidarnosti pritom veliku pozornost pridaju njihovim uzrocima, i to kroz globalnu i antikolonijalnu perspektivu. Program koji teme komunicira na vremenski aktualan, a iznimno informiran i angažiran način, nastavlja privlačiti publiku i umrežavanjem je oblikovati u zajednicu. Godinu dana u provedbi, a više od deset godina u akumulaciji znanja, ovaj kulturno-diskurzivni program u dva sata razgovora svakoga mjeseca uspijeva upakirati cijeli svijet u jednu sobicu zagrebačke nezavisne kulture.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.