Znači li to da u plesu nema pauze?

Unatoč stalnoj pokretljivosti, ples je zapravo satkan od brojnih pauza dužeg ili kraćeg trajanja, odnosno manje ili više vidljivih/osjetilnih, oko kojih se isprepliću pokreti. Te pauze stabiliziraju pokret i omogućuju tranziciju, odnosno daljnje kretanje. Pauza je uostalom definirana baš time što se nastavlja kretati – ono što ulazi u pauzu, iz nje i izlazi. Bez tog prolaza, pauza nije pauza, već kraj. Iako, i kraj može biti shvaćen samo kao duža pauza. 

Pauza u plesu je doduše često nesvjesna, gotovo nenamjerna, i rapidna – a time i vanjskom oku nevidljiva – zbog čega dolazi do zaključka da se ples non-stop kreće i da u njemu pauze nema. Duže pauze izbjegavaju se zato što “ogoljuju” plesača, a to je konfrontacija i za plesača i za publiku. U duljoj pauzi, odnosno nekretanju, osvještavamo pokret koji joj prethodi, a dovedeni smo i u situaciju odluke kojim i kakvim pokretom ćemo nastaviti dalje.

Svjesnost je u plesu i poželjna i nepoželjna. Nesvjesno, ponavljamo jedne te iste obrasce, što je mehanička repeticija navike. Presvjesno, udaljujemo se od logike tijela i ulazimo u analizu pokreta koja ga zapravo koči, odnosno vraća natrag u sigurnost navike. Zakorak nakon pauze nije slučajan, ali ne mora biti niti pod punom kontrolom. Izlazak iz pauze, idealno, dolazi polusvjesno, a da bi tako bilo, pauza ne smije trajati ni prekratko ni predugo. Improvizator, australski violinist Jon Rose, citira ili parafrazira saksofonista Stevea Lacyja kada kaže da je razlika između kompozicije i improvizacije baš u tome što pri kompoziciji imamo cijeli dan za odluku što napraviti, dok u improvizaciji imamo najviše petnaestak sekundi.² 

Renomirana plesna umjetnica Rosalind Crisp o pauzi razmišlja kao o odgodi početka (“a delay“). Crisp je orijentirana na improvizaciju koju karakteriziraju odluke donesene u prostoru i vremenu, pred publikom, radije nego unaprijed zadana koreografija. U tom procesu, plesač traži pokret u hodu. Pri tom pronalaženju, početak je presudan jer stvara odnosno zacrtava putanju kretanja, a svaki zastoj omogućava novi početak. Crisp nas potiče da ne preskačemo brzopleto preko tih mikro početaka već ostanemo duže u pauzi kako bi tijekom samog performansa pronalazili nove, suptilne i neočekivane putanje. Pauza – prekid ili zastoj pokreta – omogućuje osvještavanje, a “ako osvijestimo kako nešto počinje, stvaramo mogućnost promjene.”³ Pauza, dakle, inicira kreaciju. No, ponavljam, ona ne smije trajati predugo jer ukoliko se u pauzi zadržimo predugo, zaglavit ćemo. 

Razmišljajući o pauzi kao predispoziciji daljnjeg kretanja, mogli bi i arhivu protumačiti kao vrstu vibrirajuće, odnosno pokretljive pauze – privremene stanke, radije nego trajnog zastoja. Arhiva bi u tom kontekstu bila pulsirajuća refleksija koja buja potencijalom nastavka. Andrè Lepecki zapravo i ne spominje pauzu kao takvu u svom argumentu, ali kritizira arhivske medije koji, za razliku od ljudskog tijela, zaustavljaju pokret u prošlosti, u nametnutom totalitetu, kroz redukciju. On kritizira zaustavljanje koje dovodi do iscrpljenja daljnjih mogućnosti te finalnog zastoja, poput arheoloških primjeraka koji okružuju plesače pauze. 

Za razliku od arheoloških skulptura, odnosno zauvijek zamrznutih tijela, pauza u plesu nije ledena restrikcija daljnjeg pokreta. Naprotiv, pauza je to kroz što se krećemo, odnosno to što u krajnjoj liniji omogućava daljnje (i drugačije) kretanje. Ako je tako, onda pauza kao takva nije nužno proturječna stalnom kretanju, pa zaustaviti nešto na trenutak nije nužno u konfliktu s plesom.

Zaleđeni “arheološki” arhivi, kakve stvaraju uobičajeni načini dokumentacije, vrste su zaustavljanja koje kritiziraju arhivisti plesa, baš zato što u njima više nema daha. No, da li je fotografija nužno jedna tako beživotna arhiva ili se u njoj može zadržati određena tjelesnost, promjenjiva materija? Može li arhivski medij biti pokretljiv, odnosno vibrirati daljnjom dinamikom radije nego zauvijek zaustaviti ples i njegove “neiscrpne potencijale”?⁴ Teoretičarka Laura Marks tvrdi da kroz određene eksperimentalne pristupe, medij kao što je slika može prenijeti i nastaviti taktilnost, ritam, kinestetičko iskustvo, te niz drugih fenomenoloških faktora koji obilježavaju sveukupni tjelesni doživljaj prijašnjeg pokreta.⁵ Fotografija, dakle, ne mora biti konzervirajuća i deduktivna, a mjesto joj sigurno nije u arheološkom muzeju. Ona može biti sličnija tijelu u privremenoj pauzi; sličnija pauzi koja anticipira nastavak. 

Promatranje pauze u plesu zahtijeva aktivnost sa strane promatrača koji nadopunjuju odnosno tumače pauze. Sada kad im se materija ne servira, oni su ti koji formiraju značenje, stvaraju interes. Oni su ti koji se – metaforički ili literarno – kreću oko pauze; nadopunjuju je. Tako, vjerujem, može djelovati i medij koji zaustavlja pokret u kadru i nudi mali ali intrigantni djelić cjelokupnog pokreta, zadirkujući želju za dodatkom. Moglo bi se to smatrati oblikom erotike.

Da bi nastavila pokret, fotografija mora otvoriti prostor zamišljanja, odnosno predviđanja kako bi se pokret nastavio. To zamišljanje vrsta je daha koju fotografija aktivira u tijelu promatrača. Kako kaže somatska praktičarka, Tess Guinery: “Povratak mašti označava povratak tijelu.”⁶ Fotografija tako može potaknuti osjećaj tjelesnosti i pokretljivosti, pokrenuti cijeli spektar osjetilnih reakcija, te stimulirati promatrača da svojim umom reanimira, odnosno produži ples. Fotografija tada djeluje kao portal u drugu dimenziju. 

Performans Pauza ukazuje na pauzu kao aktivno stanje, možda čak i stanje koje zahtjeva najviše aktivnosti, najviše elana. Zauzeta kao iščekivanja daljnjeg pokreta, pauza je liminalni prostor, odnosno međuprostor (pauza između nečega; pauzom do nečega). Pauza je prodor, ali i otpor neprestanom kretanju što ju čini i radikalnom (naročito u plesu). Kao prekid putanje, pauza je aktivno traženje pokreta kojim ne bismo prirodno krenuli. Lako je moguće da baš tom pauzom – tim momentalno zaustavljenim trenutkom – medijska arhiva može omogućiti, a ne zakočiti, kreativne nastavke. Dokumentacija, tim rezoniranjem, nije prekid već (pre)orijentacija – zaustavljanje kolotečine toka, intenziteta, brzine, ritma, namjere. Bez pauze nema promjene, a i promjena je, napominje Lepecki, suština plesa i njegove nemirne zaigranosti.

1.  To je moja slobodna interpretacija argumenta iznesenog u tekstu André Lepeckija, The Body as Archive: Will to Re-Enact and the Afterlives of Dances (2010). Lepecki artikulira načine na koje ples može izbjeći Orfejevu kletvu zamrzivanja u vremenu (“dance may […] escape Orpheus’s curse of being frozen in time.“, strana 29) i smatra da je adekvatan pristup arhiviranju plesa kroz tijelo u pokretu, odnosno kroz reaktivaciju i kompostiranje plesa novim performansom koji oslobađa njegove daljnje potencijale, radije nego kroz dokumentaciju koja ima birokratski afinitet te represivni učinak koji se kosi sa pokretljivošću odnosno nezaustavljivošću plesa. Ja tu stvaram, odnosno razmatram i zadirkujem, vezu između pauze i Lepeckijevog argumenta, odnosno pauze kao uhapšenog pokreta, iako riječ “pauza” kao takva nije spomenuta u izvornom tekstu, kao što ċe biti jasno u nastavku. Moje misli, rekla bi, ne kose se sa Lapeckijevima, već ih produžuju. ↩︎
2.  Ovu misao zabilježlila sam na koncertu Jona Rosea u Phoenix Central Parku, Sydney, 9. travnja 2026. ↩︎
3. Ovo je moj prijevod misli Rosalind Crisp koju sam zapisala na njezinoj radionici u Sydneyu, u srpnju 2024. U originalu: “If you notice how it starts, something starts to change.” Prijašnje misli isto su parafraza Crispinih instrukcija tijekom iste radionice. Crisp potiče: “Delay the response – absorb before you respond.” I: “Don’t skip over the beginning – the choices are in not doing.” ↩︎
4. Citat Andre Lepeckija, u originalu: “… non-exhausted creative fields of ‘impalpable possibilities’” (The Body as Archive, strana 31). ↩︎
5. Više o tom argumentu i pristupu, u Laura Marks, The Skin of the Film: Intercultural Cinema, Embodiment, and the Senses. ↩︎
6. Moj prijevod: “When imagination returns, it means we are back in our body.” Misao preuzeta sa Instagram stranice @tessguinery_art ↩︎

Mila and I met, briefly, back in 2019 while I was visiting Berlin. We set for a coffee but I was more awakened by Mila’s vibrant energy and brisk intellect, than a dose of caffeine. With that same excitement, I’ve been following her practice ever since and was intrigued by her (seemingly) unexpected foray into stand-up comedy. An opportunity to meet again, coinciding with her Zagreb exhibition at the GMK, was a wonderful occasion to delve deep into the core of her artistic interests which, very logically, connect the two professions. 

Ira: Mila, you and I met back in 2019, before Covid, before the stand-up…

Seems like a lifetime ago. A lot changed in these five years in terms of my practice and how I see myself as an artist. In 2019, I was still defining my artistic interests, exploring different things. Nowadays I have a better clue what I want to do, even though I can never claim I’m fully formed. 

Is this clarity connected to the discovery of stand-up? Does it involve greater incorporation of humour in your artwork? 

Yes, definitely, stand-up is a big addition to the development of myself, not just as an artist but as a person. I do think that even before I discovered stand-up, there was something cooking in me. My works had satirical or ironic points of view, provoking something uncomfortable which is a fertile ground for a joke. But my artistic practice was very slow, and given I’m an extrovert and a very active and social person, it didn’t make sense to me to have a practice that has such a different pace to my personality. When I discovered stand-up, which is now an everyday activity that I do, it was like a piece of me that was missing, an outlet that I needed. At the same time, I was very much saturated with my art practice, or with the art world and its protocols. I didn’t feel my art in my guts like I did ten years before; I was not as excited about it. And then coming into stand-up, it really opened a new meaning of art or how art or an opinion can be produced in a different way.

During those early days of stand-up, did you see it as something that would be incorporated into your art practice, or something that would come alongside it, or even replace it? 

When I started doing stand-up, it was just a couple of open-mics here and there and I was not brave enough to claim, I’m gonna do this for the rest of my life. I saw it more as something that could refresh my artistic practice. Like, I could use it as a research method. I have an idea and in order to see if it oscillates with bigger groups, I do a couple of jokes about it and if people laugh, there is something there and I can put another artwork or exhibition together. But with stand-up, it’s very hard not to get addicted. It’s not just from the physical point of view where you get addicted to dopamine; I got addicted to how to write a joke. And of course, when people start laughing with your opinion, it’s very much validating – means I’m not crazy to think that way. Also, I was putting a lot of work into it. I’d go do stand-up every night and it started taking a lot of my physical and mental space. So I realised this is not just a sidekick and a research method for my art practice, it’s becoming something more serious. It filled up a gap that was missing for me and my personality. I was always full of opinions, full of shit, and I just needed something to frame it properly, where there is no mediator between me and the audience, no artwork, no curator. I’m directly with the audience and I tell you what I think, and I can see what you think based on your reaction, which you cannot fake. 

So now that you put it in an exhibition and present extracts from your comedy gigs (which were not filmed originally to be shown in that context), you’re again losing that directness with the audience, our immediate reactions. How did you approach placing it in this context? 

This is the first time I’ve put the jokes in the gallery. There are a couple of reasons why I decided to do it now. I did several stand-up performances within the museum or in a gallery, which was definitely much more challenging than doing it in a comedy club because the audience is quite monotone, mostly artists and cultural workers. As much as they think they’re open minded, they’re very narrow minded in their own liberal intellectual spaces. Also, in these gallery contexts, I would feel like I need to mix the performance with something, follow it with a discussion where I do a couple of jokes and then we discuss. This was a good experience in terms of, let me try introduce this (i.e. stand-up) to arts people. Of course, people know what stand-up is but they don’t necessarily go to live comedy or understand how it works. And so at GMK, I’ve put different types of open mics on TVs, to show many different ways of doing a joke. How one night it does well and tomorrow it does not. I’m basically showing my studio work, not the finished jokes. And my studio for comedy is a comedy club. In order for something to be funny, someone needs to laugh and I cannot do this by writing it in my house. I don’t know if it’s a joke until I test it with a live audience. So what I’m showing at GMK is a work in progress. Some jokes are half done, some are not good, some are. It’s just to show variety, so people get an insight into how it’s made. I’m not expecting an active laughter. Of course, if you laugh, great, but I know there is a difference between being in a comedy club and being alone with your headphones. Laughing is something very social, and it’s also sometimes a very shameful thing. So that’s why it’s best to have it at night, because night is always for some kind of shameful activities.

You spoke about a different sensation of time between visual art and stand-up, how visual art felt too slow for your personality. But I’m getting a sense that writing a successful joke also takes time… 

Yes, but you are not sitting around waiting for inspiration. Every day you’re doing something for it, putting yourself in front of the audience. But yes, when it comes to making a good joke, it takes months. There is this one joke that took me two months to complete. I was performing it for weeks but felt in my gut that it’s not giving justice to the certain community I wanted to highlight. But I didn’t have any other way of making it right, unless I continue performing it and observe the reactions; what works and what does not, what gets the laughs and what shocks, which groups are shocked and why that may be. So yeah, it took a couple of months to come to the end of the joke but every night (while still working on it) you are performing it, which gives you that sense of adrenaline. 

Are you trying to say that a reaction of shock makes something a bad joke? Could it be that someone just lacks a sense of humour? And also, it seems to me that shock could be quite a valuable reaction…

It can be very valuable, but I think comedians who just want to shock… Look, we can shock everyone with certain statements that are the opposite of what majority thinks. So it’s easy to shock, but much harder to justify that point of view, defend it. It’s like, you dig a hole and try to get out of this hole. That’s what I do for many jokes. Of course, some people are shocked because you’re touching on the topics they think you should not joke about. They’re like, oh, should I laugh at this? And then once you make them laugh, it’s almost like you tricked them into laughing. So yeah, to paraphrase another comedian: It’s not enough just to cross a border with a joke, you need to bring the audience with you across that border. 

Before we talk about the other few works that you have in the exhibition, which were part of your art practice before the stand-up, I wanted to ask about your aesthetic choice to present these stand-up sketches on old TVs rather than fancy plasma screens stuck to the wall. 

Well, first of all, these TVs are borderline garbage. People get rid of them almost for free, so they are accessible. If we needed to rent big plasma TVs, they would need to be connected to the walls which means I’d lose the wall for anything else. Also, these TVs create a sculptural formation in the space. I was mostly leaning on the aesthetics of Nam June Paik, having these screens almost presenting a body, a physical presence in the space, which felt fitting because stand-up comedy has the performers. I also didn’t want it to be like a Netflix thing, or have the aesthetics of phones. I grew up with this kind of TVs. It’s almost like an Instagram reel on the old TV.

Yeah, it makes it archaic in a way, which encourages us to see the stand-up differently… So, around them are a few of your self-portraits layered with drawings or texts containing short catchphrases or slogans. What can you tell us about them?

These sentences are from the things I collect or hear and take a note of, and then make into something like a slogan. There’s not a lot of them in this exhibition, because I didn’t want to saturate the space. There’s a lot of Milas in the space as it is. Eight TVs with Mila on them. Plus, a large-scale wallpaper: “If I stop smiling, they will see how angry I am” which I presented before (not in Zagreb) but wanted to show again as it correlates with the content of the stand-up jokes, in terms of me trying to rationalize the world around me, make sense of it by making a joke out of it.

I like what you’ve mentioned just then – a lot of Milas – because it speaks to your ongoing interest in identity and how it can be discombobulated through different contexts we find ourselves in, and especially the experience of migration which you and other members of your close family and community have an experience of. The sense of being fractured and trying to reassemble oneself in a cohesive identity that would fit the new context. So this aesthetic of a lot of you in the space, seems beautifully fitting.

The experience of migration is the one where you constantly need to moderate yourself. Voice yourself down. Be careful how you behave in certain situations so not to come across as wild or big mouth or rude or too direct or whatever. So yes, I have channelled this into these self-portraits which are mostly not the happy versions of me; they are the versions of myself that would not be seen as pleasant in a public space. And then they have these interventions on them, in the form of drawings or text, which are almost like a diary. Some of them are very personal or intimate, but you’re also invited to interpret them in your own way. I try to make them slightly disturbing, too.

Which is where that reaction of shock plays in again. These works have that element of discomfort, or disturbance as you said.

Of course. Because if I need to moderate myself even in an artwork, where am I then. If I can’t dare to be free enough here. Some of them are more, some of them are less provoking. But as a series when you put them together and it’s hundreds of them, it gives you this anxious feeling. 

The texts that are layered over these self-portraits look like graffiti. They are handwritten by you, I assume, sprayed over the image. And because it looks like graffiti, there’s this sense of vandalism, whether it’s you vandalizing your own image or someone else is destroying your image with this thought or drawing. What’s more, these interventions are made in black or red, and when it’s red and the tint leaks slightly, there’s a sense of blood dripping.

Yes, when I was doing it, I really felt like I’m vandalizing my own work. When you’re spraying on a large scale, there is no way back if you make a mistake. And I like this possibility of a risk, that you can actually ruin your own work. A risk that you might “bomb”, which is the same in stand-up. There’s also another work in the exhibition, with the boxing gloves that already has the red paint on the gloves and on my portrait, and it almost feels like someone else did it to me. So yeah, there is this sense of self-inflicting… not pain, but being uncomfortable or something.

Exposing yourself to us by making these social commentaries. And it’s these social conditions, which you are reacting to, that are punching you… In fact, many of your comedy and your art inspiration in general, comes from the experience of discomfort and frustration. Which is perhaps summed up in the exhibition title: Hurts so Good?

Yes, frustration is generative. I think even starting the stand-up came from it. It was at the time when the war in Ukraine started and it was all over the news, and I had no clue how much it provoked me. The whole narrative that it’s the first conflict on European soil since the Second World War. It really triggered so much anger in me. It was like they finally publicly admitted that they didn’t give a shit about what happened in Bosnia. I hated this ignorance or selective empathy that happened, and that opened something in me. To make sense of it, I needed to write it down. I need to tell you. And the only way I could tell you was on stage, through a joke, through stand-up. Hey, I want you to see my point of view. And I want you to understand that I’m not the only one. I’m not crazy to think like that. I hope you understand as well. Making a joke about it and people reacting, made me feel a bit at ease.

Like a release.

Exactly. It was really like a release, but a lot of that came from being frustrated. Even today, the best jokes come from being frustrated, or being annoyed. I think that’s something that’s always very fruitful. I mean, there are some comedians that are always angry on stage. I don’t think that’s healthy, either. There is this fear, if I’m not angry anymore, will I be creative, will I make good jokes? It’s not healthy to be frustrated and angry just so you could be creative. But it’s a very fruitful point of view, being annoyed or living in the cracks of society. I’m an immigrant here in Germany, I don’t speak the proper language, but I fit in some crack that gives me a specific perspective.

Now that you mention that, another interest of yours is language, the fact that you operate outside of your mother tongue, “a second hand English” as you said in one sketch. Can you say a bit about that?  

Well, I don’t do stand-up in my mother tongue (Bosnian) but in a so-called “broken English”. Sometimes I feel this limitation as very liberating because it makes you sharper, you say things without bullshitting. Not that I’m saying you need to dumb down your language. If anything, you need to bring it up.

But it makes you more direct. 

Yeah, it makes you more direct. Some comedians tell me they don’t like it because it makes it harder to write, but I like the sharpness that comes out of it. Could even be charming. For instance, I almost never use “the” or “a” and somehow the audience is fine with it. And it kind of helps me make a rhythm. Maybe I’m not going to get Netflix special because of the grammar, but I’m not sure if I care about it. On the other hand, this is the only communication tool that I have, language, so maybe at some point I should get a bit better in terms of …

…Although in the text about your Broken English podcast, you mention the importance of resistance to proper English, not over-correcting your second language and making it so neat that it becomes fake and you become invisible. In your words, we should consider “the ’pollution’ of English as an act of protest.”

Broken English podcast came before stand-up. I was so sick of the art applications I was putting together, where you need to wash your language so that by the end of it you don’t even know if it’s you and your ideas anymore. Of course, when I came to Germany, I tried to speak better English, with no accent, but at some point I was like: For whose ears? And why do I care more about your ears than my own tongue? In my comedy sketches, I sometimes struggle to pronounce certain words, but somehow the joke still seems to work. The audience gets it despite, because there is a certain melody to it. And so they tolerate this kind of thing.

I feel like with language it’s about confidence. If you pronounce something confidently, even if it’s mispronounced, the meaning comes across. Because we do understand each other beyond language anyway.

Exactly. There are so many other things that are not just simply words.

That reminds me of something that your GMK curators (Antonela Solenički & Petar Vranjković) wrote in the exhibition essay, and it has to do with “corpoliteracy”, which I understand as something like the body-language or gestures that convey meaning and complement or clash with the language used. This brings us back to the juxtaposition of your image and the text graffitied over it, how maybe on the image you have an expression that conveys one thing but then the text that is layered over it (which represents your internal thought) exposes something else. So the two clash, creating confusion in terms of what we can rely on. 

Or sometimes they complement each other. Almost like a meme. And because of my image being austere, you get the seriousness of a joke, which I like. A lot of people are scared of jokes. A lot of people find jokes vulgar and think it’s entertainment for the peasants. In museums and galleries, we’re meant to be whispering, laughter is inappropriate. We need to quiet down and be demure; jokes seem as something that is not highly intellectual. So having the presence of active laughter in these kinds of spaces, or allowing that kind of language in these spaces, is an intervention. In reality, these spaces are very much constrained. I don’t think that an art space nowadays is very free, in terms of being able to say what you want to say. I was thinking, why are people so scared of a joke? It’s because it feels like I’m tricking them into laughing: Oh my God, I laughed at this which means everyone is going to think that I’m complicit with your opinion. This fear is created by the woke and politically correct culture, cancel culture. All these concepts are great concepts, but when overused, they borderline with ignorance. People become so scared to voice their opinions or thoughts. But we can have opinions and thoughts; you don’t necessarily act on them.

I think there’s a belief that if we don’t say things, we stop thinking them. If we don’t express what we actually feel, that’s somehow going to erase the feeling itself. But perhaps the only way to transform an opinion is by voicing it and having a healthy dialogue. 

If something is on our mind socially and politically, why not speak about it on stage. We shouldn’t be afraid of it. And look, I can say whatever I want at this point because I’m not famous. I’m not on television. I don’t have a large following on Instagram. I don’t have a big influence on people’s opinions. And for me, every joke is still a small art piece for myself, and I treasure it as that.

I feel like you could get bigger. But, that might come at the expense of needing to censor yourself. Would you consider making that compromise?

There is always a way to say what you want to say. You just need to become better at writing. At this stage I don’t know if I want to become big; I’m still trying to figure out how my visual art practice mixes with stand-up, and if it is possible to merge them. I think it is, because I’m one person. But it’s going to take at least five, six years for me to crystallize how this together is together. But yeah, would I censor myself, I don’t know. Now it’s hard to imagine this. I don’t know what kind of money is going to be in the game. Maybe tomorrow I sell my soul. I really don’t know. If you asked me five years ago when we met in 2019, what are you going to be in 2024, it would have been a wild idea if someone told me, you’re going to do stand-up 10 to 15 times a week. It’s wild turns in life. So, I don’t know what’s going to happen in five years, but I’m trying to be patient in terms of how I’m going to grow as an artist and comedian. The best thing for me would be to have both of these worlds. Stand-up is currently an obsession, but I still have a fetish for objects or doing something with my hands, and I like being part of the visual art world too. And I think that my practice in visual art contributes to my approach to writing jokes. I took the discipline of making an artwork into writing a joke. When you’re making a concept for an artwork, you need to make it bulletproof from every part, because you will be asked how you see this work in different contexts. It’s the same with a joke, you need to make it logical so it works across many levels and classes and societies. 

Mila i ja upoznale smo se, nakratko, 2019. godine prilikom mog posjeta Berlinu. Sjele smo na kavu, a znatno više od popijenog kofeina razbudila me Milina poletna energija i britak um. Od tada s velikim interesom pratim njen rad i zaintrigirao me je njen (naizgled) nenadan ulazak u stand-up. Prilika da se ponovno sretnemo, povodom njene zagrebačke izložbe u GMK-u, bila je divan povod da prodremo u suštinu njenih interesa koji, vrlo logično, povezuju te dvije profesije.  

Mila, ti i ja smo se upoznale 2019. godine, prije korone, prije stand-upa…

Čini se kao da je prošao cijeli jedan životni vijek. Mnogo se toga promijenilo u ovih pet godina, u smislu moje prakse i načina na koji sebe vidim kao umjetnicu. 2019. sam se još tražila i definirala svoje umjetničke interese, istražujući različite stvari. Danas imam bolju predodžbu što i kako želim raditi, iako nikada ne mogu tvrditi da sam potpuno formirana. 

Je li ta jasnoća vezana s otkrićem stand-upa? Podrazumijeva li veće uključivanje humora u tvoja umjetnička djela? 

Da, definitivno, stand-up je veliki dodatak mojem razvoju, ne samo kao umjetnice, već i kao osobe. Rekla bih da se u meni nešto kuhalo čak i prije nego što sam otkrila stand-up. Moji su radovi imali satirična ili ironična gledišta, provocirali su nelagodu, što je plodno tlo za šalu. Ali moja umjetnička praksa je bila vrlo spora, a s obzirom da sam ekstrovert i vrlo aktivna i društvena osoba, nije mi odgovarao taj tempo. Otkriće stand-upa, kojim se sada bavim svakodnevno, zakrpalo je neki dio mene koji je nedostajao. To je bio ispušni ventil koji mi je trebao. U isto vrijeme, bila sam i jako zasićena svojom umjetničkom praksom, odnosno svijetom umjetnosti i njezinim protokolima. Nisam osjećala onu dubinsku povezanost, nije me toliko uzbuđivala. A onda, kada sam ušla u stand-up, otvorio mi se novi pogled na umjetnost, odnosno drugačiji način proizvodnje umjetnosti ili mišljenja. 

U tim ranim danima stand-upa, jesi li ga vidjela kao nešto što ćeš uključiti u svoju umjetničku praksu, ili nešto što će doći pored nje, ili ju čak i zamijeniti? 

Kad sam započinjala sa stand-upom, radilo se o nekoliko otvorenih mikrofona tu i tamo, i nisam imala hrabrosti tvrditi da ću se time baviti do kraja života. Vidjela sam to više kao nešto što bi moglo osvježiti moju umjetničku praksu. U smislu da bih mogla koristiti stand-up kao metodu istraživanja. Primjerice, kada imam ideju i voljela bih vidjeti  da li oscilira s većim brojem ljudi, napravim par šala, pa ako izazovem smijeh znači da ima nešto u tome i isplati se realizirati još jedno umjetničko djelo ili izložbu. Ali stand-up je zarazan. Ne samo s fizičke točke gledišta gdje postaneš ovisna o dopaminu; ja sam postala ovisna o tome kako napisati šalu. I naravno, kada se ljudi počnu smijati zajedno s vašim mišljenjem, to je vrlo afirmirajuće – znači da nisam luda što tako mislim. Također, u to sam uložila puno rada. Svake večeri sam izvodila stand-up i to mi je počelo oduzimati puno fizičkog i mentalnog prostora. Tako sam shvatila da ovo nije samo nešto “sa strane” i istraživačka metoda, već nešto ozbiljnije. Stand-up je popunio prazninu koja je postojala u meni i mojoj osobnosti. Uvijek sam bila puna stavova, puna sranja, i samo mi je falio način da to pravilno uokvirim, nešto gdje nema posrednika između mene i publike, nema fizičkog umjetničkog djela, nema kustosa. Izravno sam s publikom – govorim vam što mislim i mogu vidjeti što vi mislite na temelju vaše reakcije, koju ne možete lažirati. 

Sada kada si to prenijela u izložbu, gdje predstavljaš isječke svojih stand-up nastupa (koji izvorno nisu snimljeni da bi bili prikazani u izložbenom kontekstu), opet gubiš tu izravnost s publikom, naše neposredne reakcije. Kako si pristupila postavljanju stand-upa u ovaj kontekst? 

Ovo je prvi put da šale prikazujem u galeriji. Postoji nekoliko razloga zašto sam se sada odlučila za to. Odradila sam nekoliko stand-up nastupa u muzejima i galerijama, što je definitivno puno izazovnije nego raditi ih u komičarskom klubu jer je publika prilično monotona, uglavnom umjetnici i kulturni radnici. Koliko god mislili da su otvorenog uma, vrlo su uskogrudni u svojim liberalno-intelektualnim prostorima. Osim toga, u galerijskim kontekstima sam osjećala da nastup moram upotpuniti diskusijom, znači napravim nekoliko šala, pa onda raspravljamo. To je zapravo bilo korisno iskustvo u smislu pokušaja da stand-up približim ljudima iz vizualne umjetnosti. Naravno, oni znaju što je stand-up, ali ne idu nužno u klubove doživjeti ga uživo i ne razumiju kako funkcionira. Tako sam za GMK izdvojila presjek svojih stand-up nastupa kako bih pokazala mnogo različitih situacija. Kako jedne noći ide dobro, a sutra ne. U osnovi pokazujem svoj studijski rad, ne gotove šale. A moj studio za komediju je klub. Da bi nešto bilo smiješno, netko se mora nasmijati, a ja to ne mogu testirati pišući u kući. Ne znam je li nešto šala dok je ne isprobam pred publikom. Dakle, ono što pokazujem u GMK-u je rad u nastajanju. Neke šale su napola gotove, neke nisu dobre, neke jesu. Cilj mi je prikazati raznolikost, kako bi ljudi dobili uvid u to kako to funkcionira. Ne očekujem aktivan smijeh. Naravno, ako se nasmijete, super, ali znam da postoji razlika između kluba i samotne situacije sa slušalicama. Smijeh je nešto vrlo društveno, a ponekad je i vrlo sramotna stvar. Zato ga je najbolje prakticirati noću, jer noć je uvijek za neku vrstu sramotnih aktivnosti.

Spomenula si drugačiji osjećaj vremena u vizualnoj umjetnosti i stand-upu, kako je vizualna umjetnost prespora za tvoju osobnost. Ali čini mi se da pisanje uspješnog stand-upa također zahtijeva vrijeme.

Da, ali ne sjediš čekajući inspiraciju. Svaki dan radiš nešto konkretno, staješ pred publiku. No svakako, kada je riječ o dobroj šali, potrebni su mjeseci. Na jednoj sam šali recimo radila dva mjeseca. Izvodila sam je tjednima, ali sam u sebi osjećala da da ne uzdiže dovoljno određenu zajednicu koju sam željela istaknuti. No nije bilo drugog načina da to ispravim, nego da ju nastavim izvoditi i promatram reakcije; što djeluje, a što ne, što izaziva smijeh, a što šokira, koje su skupine šokirane i zašto. Dakle, da, treba nekoliko mjeseci da dovršiš šalu, ali svaku je večer (dok još radiš na njoj) izvodiš, što daje osjećaj adrenalina. 

Želiš li reći da šok kao reakcija čini šalu lošom? Nije li moguće da nekome jednostavno nedostaje smisao za humor? Također, čini mi se da bi šok mogao biti vrlo vrijedna reakcija.

Može biti vrlo vrijedna, ali mislim da komičari koji samo žele šokirati… Gle, možemo šokirati svakoga određenim izjavama koje su suprotne onome što većina misli. Dakle, lako je šokirati, ali puno je teže opravdati to stajalište, braniti ga. To je kao da kopaš rupu i onda pokušaš izaći iz te rupe. To radim s mnogim šalama. Naravno, neki su ljudi šokirani jer se dotičete tema o kojima smatraju da se ne bismo trebali šaliti. Brinu se: “Oh, trebam li se tomu smijati?” A onda kad ih nasmiješ, to je gotovo kao da si im podvalila tu reakciju, nasmijala ih protiv njihove volje, nekom “prevarom”. Uglavnom, kao što kaže jedan drugi komičar: “Nije dovoljno samo prijeći granicu sa šalom, moraš dovesti publiku sa sobom preko te granice.” 

Prije nego što porazgovaramo o ostalim radovima koje prikazuješ na izložbi, a dio su tvoje umjetničke prakse prije stand-upa, htjela bih te pitati o estetskom izboru da prikažeš stand-up skečeve na starim televizorima, radije nego na modernim plazma ekranima montiranim na zid. 

Prije svega, ovi televizori su na granici smeća. Ljudi ih se rješavaju gotovo besplatno pa su dostupni. Da smo iznajmljivali velike plazma televizore, morali bi biti spojeni na zidove što znači da bih izgubila zidni prostor za bilo što drugo. Također, ovi stari televizori stvaraju skulpturalnu formaciju u prostoru. Uglavnom sam se oslanjala na estetiku Nama Junea Paika, gdje ekrani gotovo predstavljaju tijelo, fizičku prisutnost u prostoru, što mi se činilo prikladnim jer stand-up komedija ima izvođače. Također, nisam željela osjećaj Netflixa ili estetiku mobitela. Odrastala sam uz ovu vrstu televizora.

Da, ta vrsta izlaganja čini stand-up gotovo arhaičnim, što nas potiče da ga promatramo u nekom drugom svjetlu… Dakle, oko tih televizora izložila si nekoliko autoportreta koji su prekriveni odnosno išarani crtežima ili tekstovima koji sadrže kratke fraze ili slogane. Što nam možeš reći o njima?

Rečenice koje preklapaju autoportrete složene su od stvari koje skupljam odnosno čujem i bilježim, a zatim pretvaram u nešto poput slogana. Na izložbi u GMK-u nema ih puno, jer nisam željela zasititi prostor. U prostoru je već puno Mila. Osam televizora s Milom na njima. A uz to i velika tapeta: “If I stop smiling, they will see how angry I am”, koju sam već predstavila drugdje, ali sam ju htjela ponovno izložiti jer upotpunjuje sadržaj stand-up šala, u smislu da se radi o mom pokušaju da racionaliziram svijet oko sebe, dam mu smisao kroz šalu.

Zanimljivo mi je ovo što si upravo spomenula – puno Mila – jer govori o tvom interesu za identitet kojim se baviš u mnogim svojim radovima. Istražuješ raštrkanost identiteta kroz različite kontekste, a posebno kroz iskustvo migracije koju si doživjela ti i članovi tvoje uže obitelji i zajednice. Osjećaj razlomljenosti i pokušaj sakupljanja u kohezivni identitet koji se uklapa u novi kontekst. Dakle, ova estetika “mnogo tebe” čini se prikladnom.

Točno. Iskustvo migracije je ono u kojem se stalno trebate moderirati. Smanjiti se. Paziti kako se ponašate u određenim situacijama kako ne biste djelovali divlje ili nepristojno ili previše izravno ili što već. To sam kanalizirala u ove autoportrete koji uglavnom nisu sretne verzije mene; to su moje verzije koje se ne bi smatrale ugodnima u javnom prostoru. I uz to sadrže intervencije u obliku crteža ili teksta. Za mene je to postalo gotovo poput dnevnika. Neki od njih su vrlo osobni ili intimni, ali također ste pozvani da ih interpretirate na svoj način. Pokušavam ih učiniti i pomalo uznemirujućim.

Tu se opet pojavljuje ta reakcija šoka. Ovi vizualni radovi imaju taj element nelagode ili uznemirenja, kao što si rekla.

Naravno. Jer ako se trebam moderirati u umjetničkom djelu, gdje sam onda. Ako se ne mogu usuditi biti dovoljno slobodna ovdje. Neki od njih su više, neki manje provokativni. Ali kao serija, kada ih stavite puno skupa, daju tjeskobni osjećaj. 

Tekstovi koji su slojevito postavljeni preko tih autoportreta izgledaju kao grafiti što daje osjećaj vandalizma, bilo da ti vandaliziraš vlastitu sliku ili netko drugi uništava tvoju sliku tom mišlju ili crtežom. Uz to, boja intervencija je crna ili crvena, a kada je crvena i tinta malo curi, dojam je kao da kaplje krv.

Da, kad sam to radila, stvarno sam se osjećala kao da vandaliziram vlastiti rad. Kada sprejate na velikoj površini, nema povratka ako pogriješite. Sviđa mi se taj rizik, da zapravo možete uništiti vlastiti rad. To je slično riziku koji postoji u stand-upu, gdje šala može da zakaže. Na izložbi je i jedan rad s boksačkim rukavicama koji već ima crvenu boju na rukavicama i na mom portretu, i gotovo se čini kao da mi je to učinio netko drugi. I da, slažem se, postoji osjećaj samonanošenja… ne boli, već nelagode ili nečeg sličnog.

Nelagoda koja proizlazi već iz toga što nam se izlažeš kroz te društvene komentare. A društveni uvjeti na koje reagiraš, upravo su ti koji te udaraju… Uostalom, tvoja komedija pa i tvoja sveukupna umjetnička praksa općenito proizlazi iz iskustva frustracije, što je možda sažeto u naslovu izložbe: Hurts so Good?

Da, frustracija je generativna. Mislim da je i početak mog stand-upa proizašao iz nje. Bilo je to u vrijeme kada je započinjao rat u Ukrajini i bio je u svim vijestima, a ja nisam ni shvaćala koliko me to isprovociralo. Cijeli narativ da je to prvi sukob na europskom tlu od Drugog svjetskog rata je izazvao toliko bijesa u meni. Konačno su javno priznali da ih nije briga za ono što se dogodilo u Bosni. To neznanje, ili selektivna empatija, otvorilo je nešto u meni. Da bih iz toga stvorila neki smisao, morala sam to zapisati. Morala sam vam reći. I jedini način na koji sam vam mogla reći bio je na pozornici, kroz šalu, kroz stand-up. Hej, želim da vidite moje stajalište. I želim da shvatite da nisam jedina. Nisam luda što tako razmišljam. Nadam se da i vi razumijete. A onda, kada sam se našalila na račun toga i ljudi su izreagirali smijehom, to mi je malo olakšalo te osjećaje.

Kao ispuštanje.

Točno. Bilo je to stvarno kao oslobađanje. Ali puno toga je došlo iz frustracije. Čak i danas, najbolje šale dolaze iz frustracije ili ljutnje. Mislim da je to uvijek vrlo plodonosno. Doduše, postoje neki komičari koji su uvijek ljuti na pozornici. Ne mislim ni da je to zdravo. Postoji strah da ako se više ne ljute, neće biti kreativni, no nije zdravo biti frustriran i ljut samo da biste zadržali kreativnost. Ali ti osjećaji i stavovi su svakako vrlo plodno gledište, da li se radi o ljutnji ili činjenici da živiš u pukotinama društva. Ja sam imigrantkinja ovdje u Njemačkoj, ne govorim “pravilni” jezik, ali uklapam se u neku pukotinu koja mi daje specifičnu perspektivu.

Sada kada si to spomenula, još jedan od tvojih interesa je upravo jezik, činjenica da djeluješ izvan svog materinjeg jezika i koristiš “engleski iz druge ruke”, kako kažeš u jednom skeču. Možeš li reći nešto o tome?  

Da, ne radim stand-up na svom maternjem jeziku (bosanskom) već na takozvanom “slomljenom engleskom” (broken English). Ponekad osjećam da je to ograničenje zapravo vrlo oslobađajuće jer me čini oštrijom, govorim bez filtera. Ne kažem da trebate zaglupiti svoj jezik. Ako ništa drugo, morate ga uzdići.

Ali to te čini izravnijom. 

Da, to me čini izravnijom. Neki komičari mi kažu da im se to “pomanjkanje” engleskog ne sviđa jer im otežava pisanje, ali meni se sviđa oštrina koja proizlazi iz toga. Moglo bi čak biti i šarmantno. Na primjer, gotovo nikad ne koristim the ili a i nekako je publika u redu s tim. Čak mi i pomaže da stvorim ritam. Možda zbog gramatike neću dobiti Netflixov specijal, ali nisam sigurna koliko mi je to bitno. S druge strane, jezik je jedini način komunikacije koji imam, pa bih možda u nekom trenutku trebala postati malo bolja u smislu …

…iako u tekstu kojim opisuješ svoj podcast Broken English spominješ važnost otpora pravilnom engleskom, u smislu da ne trebamo pretjerano ispravljati svoj drugi jezik čineći ga toliko urednim da postane lažan, a mi postanemo nevidljivi. 

Podcast Broken English počeo je prije stand-upa. Bilo mi je muka od umjetničkih aplikacija gdje trebate oprati svoj jezik tako da na kraju više ne znate jeste li to vi i vaše ideje. Naravno, kad sam došla u Njemačku, trudila sam se bolje govoriti engleski, bez naglaska, ali u jednom trenutku sam pomislila: za čije uši? I zašto mi je više stalo do tvojih ušiju nego do vlastitog jezika? U svojem stand-upu ponekad se borim s izgovorom određenih riječi, ali nekako se čini da šala svejedno djeluje. Publika je shvaća usprkos naglasku, jer postoji određena melodija. Oni to toleriraju.

Osjećam da se kod jezika radi o samopouzdanju. Ako nešto izgovorimo samouvjereno, čak i ako je pogrešno izgovoreno, značenje proizlazi. Ionako se razumijemo i izvan jezika.

Točno. Postoji toliko drugih stvari koje prenose smisao, a nisu riječi.

To me podsjeća na nešto što su tvoji kustosi Antonela Solenički i Petar Vranjković napisali u eseju za izložbu, a vezano je uz termin corpoliteracy koji oni prevode kao “korpoliterarnost”, a ja ga shvaćam kao govor tijela odnosno geste koje prenose značenje i nadopunjuju jezik koji se koristi, ili se sukobljavaju s njim. Tu se vraćamo na jukstapoziciju tvoje slike i teksta ispisanog preko nje, gdje možda na slici imaš izraz koji prenosi jednu poruku, dok tekst (koji predstavlja tvoju unutarnju misao) izlaže nešto drugo. Dakle, to dvoje se sukobljava, stvarajući konfuziju oko toga na što se možemo osloniti. 

Da, ili se ta dva sloja nadopunjuju, gotovo kao meme. A budući da je moj imidž strog odnosno stoičan, dobivate ozbiljnost šale, što mi se sviđa. Mnogi se ljudi boje šala. Mnogi ljudi šale smatraju vulgarnima i misle da je to zabava za seljake. U muzejima i galerijama trebamo šaputati, smijeh je neprikladan. Šale se čine kao nešto što nije dovoljno intelektualno. Dakle, samo prisustvo aktivnog smijeha u ovakvim prostorima, ili dopuštanje takve vrste jezika u tim prostorima, jest intervencija. U stvarnosti, ti su prostori vrlo ograničeni. Mislim da umjetnički prostor danas nije baš slobodan u smislu mogućnosti izražavanja stavova. Razmišljala sam, zašto se ljudi toliko boje šale? To je zato što osjećaju da ih navodim da se nasmiju protiv njihove volje: “O moj Bože, nasmijao sam se ovome, to znači da će svi misliti da sam suučesnik u tom mišljenju.” Taj strah djelomično proizlazi iz politički korektne kulture, kulture otkazivanja. Svi ti koncepti su sjajni koncepti, ali kada se pretjerano koriste, graniče sa zdravim razumom. Ljudi se toliko boje izraziti svoja mišljenja ili razmišljanja. Ali možete imati mišljenja; ne morate nužno djelovati u skladu s njima.

Mislim da postoji uvjerenje da ako nešto ne kažemo, prestajemo to misliti. Ako ne izražavamo ono što zapravo osjećamo, to će nekako izbrisati sam osjećaj. Ali možda je jedini način transformacije određenih mišljenja upravo njihovo izražavanje i zdravi dijalog. 

Ako nam je nešto na umu društveno i politički, zašto o tome ne bismo razgovarali na pozornici. Ne bismo se trebali bojati. Gle, u ovom trenutku ja mogu reći što god želim jer nisam slavna. Nisam na televiziji. Nemam pratitelja na Instagramu. Nemam veliki utjecaj na mišljenje ljudi. I za mene je svaka šala još uvijek malo umjetničko djelo, i kao takvu je cijenim.

Osjećam da bi ti mogla postati slavna. No, to bi moglo doći uz zahtjev da se cenzuriraš. Bi li razmislila o tom kompromisu?

Uvijek postoji način da kažeš ono što želiš reći. Samo trebaš postati bolja u pisanju. U ovom trenutku ne znam želim li postati slavna; još uvijek pokušavam shvatiti kako se moja vizualna umjetnička praksa miješa sa stand-upom i je li ih moguće spojiti. Mislim da jest, jer ja sam jedna osoba. Ali trebat će mi najmanje pet, šest godina da iskristaliziram kako je to zajedno, zajedno. Ali da… bi li se cenzurirala, ne znam. Sada je to teško zamisliti. Ne znam kakav će novac biti u igri. Možda sutra prodam dušu. Stvarno ne znam. Da si me prije pet godina, kada smo se upoznale, pitala što ću biti 2024., bila bi mi suluda ideja da ću raditi stand-up 10 do 15 puta tjedno. To su divlji preokreti u životu. Dakle, ne znam što će se dogoditi za pet godina, ali pokušavam biti strpljiva u smislu rasta, i kao umjetnica i kao komičarka. Najbolja stvar za mene bi bila zadržati oba svijeta. Stand-up je trenutno opsesija, ali još uvijek imam fetiš na predmete i rad s rukama, i volim biti dio svijeta vizualne umjetnosti. Mislim da moja praksa u vizualnoj umjetnosti doprinosi mom pristupu pisanju šala. Disciplinu stvaranja umjetničkog djela prenijela sam u stand-up. Kada izrađujete koncept za umjetničko djelo, morate ga učiniti neprobojnim sa svih strana, jer će vas pitati kako vidite ovo djelo u različitim kontekstima. Isto je i sa šalom, morate je učiniti logičnom kako bi funkcionirala na mnogim razinama, klasnim i društvenim. 

LaLa i BeBe materije su na kojima se provode znanstveni (i plesni) eksperimenti, a mi, publika, pozvani smo tim eksperimentima svjedočiti ali ih ne smijemo prenositi u javnost. Instrukcija je to kojom ova predstava započinje, a koju tekst predstave posebno usmjerava novinarima u publici, uz prijetnju drastičnim mjerama (uključujući istrebljivanje) ukoliko njeni detalji izađu u javnost. Dakle, tu moj osvrt staje…

Ili bi trebao stati?

Dok gledam predstavu, iz drugog (od dva) reda intimnog izvedbenog prostora Male scene Hrvatskog doma u Karlovcu, krijem da pišem bilješke i osjećam nelagodu kad god primijetim da sam razotkrivena. Zapravo i ne znam je li upozorenje na početku bilo fora ili konkretna instrukcija, a takav je i cijeli ton predstave – na ivici između komedije i društveno-političkih opaski. U suštini – kako se čini prema publici koja me okružuje – predstava je namijenjena djeci, no britak i inteligentan tekst funkcionira na višestrukim nivoima – kao uostalom i svako kvalitetno dječje štivo koje je ujedno usmjereno i roditeljima i bakama, te mu se vraćamo u različitim dobima života otkrivajući nove dimenzije i nova značenja. I iako je ova predstava namijenjena edukaciji djece, ona često aludira na znanja koja djeca već posjeduju, a koja smo zapravo mi odrasli zaboravili. Recimo da “bez igre nema znanosti (a ni umjetnosti),” odnosno nema stvaranja i napretka, ne odzvanja kao nova informacija djeci u publici – koja ni ne znaju kako drugačije nego kroz igru – ali odzvanja nama odraslima, kao podsjetnik.

Magnetsko polje igre nastalo je upravo na principima igre, isprobavanja, te kolaboracije unutar umjetničkog tima koji je predstavu razrađivao kroz niz radionica, odnosno rezidencija koje su, osjećam, bile pune smijeha, zabave, i kreativne opuštenosti. Osjeća se ta otvorenost eksperimentiranju i slobodi i u konstantnoj fleksibilnosti same strukture predstave koja poziva na sudjelovanje publike (prvenstveno djece, iako i odrasli osjećaju dovoljnu opuštenost da sudjeluju) i dopušta publici da ko-kreira njen tijek i neke od najbriljantnijih momenata. Jedan je takav, upečatljiv, bio moment kada se djecu u publici tražila pomoć pri izračunavanju znanstvene formule, a na pitanje koliko je 14 minus 2, dječak – bez strepnje i nesigurnosti – ispaljuje da je to 5. Reakcija publike je euforična: pljesak i glasni uzvici “Bravo! Bravo!”, a plesna čestica BeBe spontano dobacuje: “To je znanost kakva nam je potrebna!” Prizor je to koji u sebi nosi niz mogućih tumačenja, uključujući i to da nam možda zaista i treba neka druga matematika, odnosno neko radikalno preokretanje i resetiranje stvarnosti (onoga što znamo), gdje 14 minus 2 postaje 5.

Više od svega, to aplaudiranje “grešci” dopušta otvorenost prema “veličanstvenom propadanju” o kojem Magnetsko polje igre također govori, i na koje poziva. Naime jedna od najznačajnijih opaski u predstavi upravo je komentar koji poručuje da znanost prigrljava prostor neuspjeha, dok ga se umjetnost boji. Ona je naime paralizirana idejom uspjeha. Kao izlaz iz tog ‘znanstvenog problema’ nudi se PROPALONG, poziv na “neuspješno istraživanje veličanstvenog propadanja pred očima javnosti”. Magnetsko polje igre takvo propadanje ne doživljava, budući da je predstava – kao eksperiment – “uspjela”. Međutim ono što je bitno je da je predstava nastajala kroz igru, bez straha, te ostala otvorena tom istom poigravanju i na sceni, tijekom izvedbe; a taj je pristup, paradoksalno, jednadžba uspjeha.

Impulzivni i improvizirani momenti zaista jesu najslađi dio ove predstave jer stvaraju osjećaj bivanja u nekom posebnom one off trenutku. Da se razumijemo, nisu to veliki pomaci iz unaprijed skriptiranih situacija, ali dovoljni da stvore osjećaj intime (odnosno povezanost) među publikom koja dijeli jednu specifičnu verziju predstave koju nitko drugi neće. U tom kontekstu i onaj poziv na tajnovitost poprima novo značenje.

Magnetsko polje igre inspirirano je radom i likom Nikole Tesle, na čiji 166. rođendan se predstava (izvedba kojoj sam nazočila) održava; 10. srpnja u sklopu Karlovac Dance Festivala. Promišljanje kakav bi svijet bio bez i prije Tesle, te kako bi Tesla u njemu danas živio (recimo, što bi mu bio ringtone), još je jedna od mnogih dimenzija ove ne samo multidisciplinarne već i multitematske, odnosno slojevite predstave. To propitivanje svijeta prije i poslije Tesle je, za mene, posebno efektno u trenutku kada se na scenu postavlja televizor, a spominje se i riječ “kavez”. Asocijacija između dvoje nije eksplicitna, ali je interpretacija pozvana.

Aluzije na Teslin svijet javljaju se i u svakom trenutku kada “plesne čestice” LaLa i BeBe svojim kretanjima realiziraju mnogobrojne znanstvene eksperimente, a zrakom lete termini iz fizike – energija, sila, izolacija, brzina, uzemljenje, kontakt, prijenos – ukazujući na neiscrpnu sličnost između plesa i fizike, a zatim i između umjetnosti i znanosti koje su, međutim, i dijametralno suprotne, baš kao i honorari koje umjetnici primaju u odnosu na kvalitetu dostavljenog rada (saznajemo da je tako bilo u slučaju Damira Šimunovića, kompozitora predstave). Kolizija, konflikt, i poneka harmonija između dva plesna tijela (odnosno dvije “plesne čestice”); suptilno ukazuje i na koliziju, konflikt, i harmoniju između umjetnosti i znanosti; a trenuci kada tjelesne interakcije postanu izrazito intenzivne, popraćeni su komentarom: “Plesni znanstvenici navikli su na oltaru umjetnosti žrtvovati svoja tijela”. Uostalom, od plesača se očekuje da budu bosi, iako su cipele – provjereno – dobar izolator.

Uz rizik kolizije, završiti ću tekst jednom nepovezanom mišlju…

Ovaj tekst – odnosno njegova okosnica – nastajao je kroz kretanje; izgovaranjem misli i refleksija tijekom vožnje na autocesti Karlovac-Zagreb. Brzina, akceleracija, pretjecanje, koćenje, usporavanje, … pokreti koji, kao i u plesu, podliježu zakonima fizike; bili su prisutni pri njegovu stvaranju, i neophodni za tok misli i ideja. Pa budući da Magnetsko polje igre sugerira utjecaj – odnosno prisutnost – fizike u plesu, pitam se koliko je plesa i kretanja prisutno u fizici, odnosno znanosti. Je li plesao Tesla?