Ovakav razgovor bismo mogli čuti u javnom prijevozu u panici oko mature tipičnoj za ovaj dio godine, a zapravo se radi o replikama iz predstave (Ne)vidljive u produkciji Empiria teatra koju smo imali prilike gledati 24. lipnja u Centru mladih Ribnjak. Predstava u trajanju od dvadesetak minuta okuplja tri glumice, tri stolca i dva crna panoa kako bi nam predočila tri različita životna razdoblja koja započinju stresnim razmišljanjem o upisu na fakultet, izlazak na tržište rada i okupljanje deset godina nakon mature. Redateljica Iva Srnec Hamer i glumice Dorotea Ilečić Sever, Mirna Ostrošić i Lidija Penić-Grgaš nam uz minimalne postupke i skromne uvjete (nema kostima, rekvizite, zvuka, svjetla) iznimno uvjerljivo, na trenutke i komično, prikazuju svaku etapu života upisanu u ovaj autorski tekst. 

Sve tri glumice se izmjenjuju u ulogama glumice, majke, prijateljice i budućih poslodavaca. Imamo priliku vidjeti scenu u kojoj roditelji maturantice skupljaju brošure za izbor fakulteta dok s pola uha slušaju želje svog djeteta (Lidija Penić-Grgaš odlično prikazuje mamu koja bi najradije sama upisala medicinu i svaki dan provodila u laboratoriju). Nakon toga Penić-Grgaš uskače u ulogu nedavno diplomirane glumice koju Ilečić Sever i Ostrošić nemilosrdno rešetaju pitanjima na razgovoru za posao (koji, naravno, nije u struci) te osciliraju od onih tipičnih (Snalazite li se u stresnim situacijama?), onih ponižavajućih (Znate li kako se obračunava radni staž?), onih neprimjerenih (Planirate li imati djecu?) do svima “najdražeg”: Gdje se vidite za deset godina?

Kulminacija u predstavi dolazi u obliku okupljanja za desetu godišnjicu mature u kojoj se Ilečić-Sever, kao glumica na nezavisnoj sceni, zatiče u bujici pitanja svojih starih prijateljica koje sada već imaju djecu i izgrađene karijere. Snaga i ljepota ove izvedbe leži u tome što glumice u trećem dijelu iskaču iz likova i obraćaju se gledateljima kako bi im prenijele vlastite misli koje u patrijarhalnom društvu kakvo je naše nisu prihvatljive, poput priznanja majke: “Nisam osjetila mir od 2016. i osjećam kako polagano gubim vlastiti identitet.” Ili odlučnosti poslovne žene: “Ne znam s djecom i čine me nervoznom i mrzim što se imam potrebu pravdati jer ih nemam.” Tu je i monolog glumice koja ne zna kako će preživjeti mjesec te zapravo živi od posuđivanja novca kojeg vraća čim joj sjedne honorar i tako se vrti u krug. Osim onih rijetkih situacija kada snimi kakvu sapunicu, pa se može počastiti naručivanjem hrane.

Ova je izvedba označila kraj dvogodišnjeg međunarodnog projekta T.O.U.C.H. (Theatre Outreach: Unravelling Connections In Humans) koji je okupio organizacije iz Hrvatske, Italije i Srbije koje su redom Empiria teatar, Uniamoci i Cepora. Svaka od tri organizacije se fokusirala na određenu društvenu skupinu: u Hrvatskoj su to bile mlade i nezaposlene osobe, u Italiji osobe s invaliditetom, a u Srbiji djeca bez roditeljske skrbi. Empiria teatar je za vrijeme trajanja projekta proveo niz radionica u školama i kulturnim centrima koje su se bavile problemom nezaposlenosti mladih, a izvedbu (Ne)vidljive (koja se fokusirala na pitanje rada u kulturi preko priče o mladoj i nezaposlenoj glumici) publika je ranije imala priliku vidjeti i na Festivalu alternativnog kazališnog izričaja.

Nakon predstave je uslijedio panel hibridne prirode preko platforme Zoom pod nazivom Inkluzivno kazalište u kontekstu marginaliziranih skupina i nezaposlenosti mladih. U razgovoru su sudjelovali psiholog Sandro Krašić, nastavnica, kritičarka i urednica Andrea Divić i plesna umjetnica Iva Nerina Sibila, a moderatorica je bila kazališna redateljica Nika Bokić koja je ujedno bila i asistentica na projektu T.O.U.C.H. Panel je otvoren pitanjem o uvjetima rada na nezavisnoj sceni i koliko se razlikuju od onih u drugim zanimanjima te postoji li primjer pozitivne prakse na umjetničkoj sceni. Bokić napominje da samo u Centru mladih Ribnjak trenutno igraju dvije predstave koje se tematski bave radnim uvjetima: Predstava koju želimo gledati i (Ne)vidljive, a Iva Nerina Sibila dodaje dva plesna naslova koja se mogu pogledati u TALA PLE(j)Su: BARTLBLOB i Plesna predstava. 

Jedan od najčešće spominjanih problema vezanih za rad na nezavisnoj sceni je rad od projekta do projekta; prekarni rad koji ne poznaje godišnji odmor ili radno vrijeme i kojem je bolovanje nepoznat pojam. Kao tema se otvorio i izbor fakulteta što smo i vidjeli u predstavi, te koliko monetarna isplativost utječe na upis i izbor buduće struke. Ne gleda se interes ili izvrsnost u nekom polju, već mogućnost stalnog zaposlenja sa izdašnom plaćom. Iako ovakva priča nije nova, čini se da mladi sve manje i manje upisuju smjerove koje zaista žele studirati. Poteglo se i pitanje sindroma sagorijevanja, poznatijeg kao burnout koji se pojavljuje sve ranije i ranije. Divić je podijelila neka iskustva rada u školi u kojoj su očekivanja ogromna te se čini da je u Zagrebu teže upisati gimnaziju nego fakultet jer svi moraju imati odlične ocjene. Na učenike_ice utječu i društvene mreže koje im romantiziraju rad i učenje ili postavljaju nerealna očekivanja i nedostižne ciljeve. 

Koliko god se srednjoškolka razlikovala od slobodne umjetnice, čini se da ih muče slični problemi. Društvena očekivanja su prisutna i kod jednih i kod drugih, kao i pritisak produktivnosti, kod jednih su to savršene ocjene, kod drugih izbacivanje rada za radom kako bi mogle financirati osnovne životne potrebe. Jednog dana, ne tako daleko, ove prve će se naći na poziciji ovih drugih, već upoznate s burnoutom kao posljedicom kroničnog stresa uzrokovanog lošim i / ili preopterećujućim uvjetima rada. U poslovima koji se percipiraju kao rad iz ljubavi, pritisak je samo očitiji jer nema institucionalne podrške ili je ona neadekvatna. Da bi budućnost bila drugačija, potrebne su sistemske promjene. A borba za bolje radne uvjete tiče se svih nas pa i onih koje (još) nisu na tržištu rada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mrzim istinu! je jedna od onih predstava koju su svi pogledali (ili barem kažu da jesu). Nije nemoguće budući da je u zadnjih 13 godina izvedena preko 200 puta. Mene je do ovog siječnja nekako uvijek zaobišla (ili ja nju, tko bi to znao). Možda sam ju gledala davno, pa nisam ništa razumjela, pa me bilo sram. Iako je nerazumijevanje najnormalnija pojava koja nikako nije povod osjećaju srama, budući da predstave Olivera Frljića često funkcioniraju na nekoliko razina, a gledatelji s njegovih predstava nerijetko izlaze s nizom proturječnih dojmova i osjećaja. Od nelagode preko srama do suosjećanja i poistovjećivanja s likovima, pitanja poput koga voliš više? ili je li ti ikad nešto falilo? su univerzalno iskustvo sviju nas koji smo imali roditelje ili roditeljsku figuru tijekom odrastanja. Kompleksnost obiteljskih odnosa koja se u predstavi prikazuje znači da većina gledatelja može pronaći nešto s čime će se poistovjetiti, nešto što je slično nekom našem iskustvu. Frljićevo razgolićivanje odnosa u vlastitoj obitelji zapravo pojačava ili podcrtava pitanja fikcije i istine, autentičnosti sjećanja i njegova izobličenja, umnožavajući perspektive koje isti događaj vide na drugačije načine. Redatelj nas gura u nesigurnost u kojoj propitujemo ono što gledamo na sceni. 

Pitanje je, kakvu to istinu tražimo u predstavi koja se zove Mrzim istinu! i je li pronalazak iste bitan? Tražimo li neku životnu istinu, koja zapravo nema veze s predstavom ili tekstom? Nešto što će nam razjasniti neke naše privatne dileme? Ako se to dogodi, odlično, no možda imamo prevelika očekivanja. Tražimo li istinu vezanu za obitelj Frljić? Zašto nas to uopće zanima? Je li nam itko vezan za ovaj projekt dužan bilo što, a kamoli istinu?

O uspješnosti ove predstave svjedoče brojne nagrade, usmena predaja o komadu koja se pretvorila u legendu, puno gledalište na izvedbama i njena dugotrajnost. Žiri festivala Gavelline večeri joj je dodijelio Nagradu “Dr. Branko Gavella” za najbolju predstavu uz pojašnjenje da “predstava najavljuje jedno novo kazališno doba u kojem radikalne autorske estetike uspijevaju pronaći istinski dijalog sa svim članovima kazališne zajednice.” Lijepe riječi, ali možda su najbitnije ove: istinski dijalog. Možda u njima leži odgovor na to koliko je istina bitna. Bitna je istinska reakcija na ono što gledamo na sceni, a to ova predstava postiže. Postiže to u komičnim trenucima obiteljske svakodnevice, u onim nasilnijim, za koje se možda prenaivno nadam da nisu baš dio svačije svakodnevice i u onim nježnijim, nadam se malo češćim dijelovima naših života.

Obitelj Frljić možda nije obitelj Frljić, već naša. Možda su to naši susjedi u kvartu ili u publici. U nekom trenutku se svi prepoznajemo, bilo to u trenutku nespretnog flerta i prvog upoznavanja Frljićevih roditelja u kafiću, u kompetitivnosti djece za roditeljsku ljubav i pažnju (budući da majka Slađana više voli kćer Marinu nego sina Olivera), u predstavljanju obiteljske idile vanjskom svijetu u trenutku kada ista ta majka koristi sinov školski uspjeh kako bi se pohvalila drugim majkama iz istog razreda čija djeca možda nisu imala tako dobre rezultate. U jednoj sceni gledamo i prisluškujemo dva telefonska razgovora koja majka vodi sa svojim susjedama i po svemu sudeći, prijateljicama. Svrha poziva je pitati prijateljice kako su im djeca prošla u školi, pa kad saznaje da su dobili loše ocjene, pohvaliti se Oliverovim odličnim uspjehom. Ali mali Oliver nikada ne čuje pohvalu iz usta majke upućenu njemu. Zamislite da ste malo dijete i da je jedini put do majčine ljubavi biti najpametniji na svijetu. Koje dijete ne bi postalo najpametnije i najuspješnije samo da može čuti riječi koje mu majka nikada neće izreći, bez obzira na to jesu li iskrene ili ne.

Netko se možda prepoznaje u napetoj atmosferi obiteljskog ručka (ili večere) kada se od svih prisutnih očekuje dobro vladanje i ugodan razgovor. Je li to izvedivo u ovoj obitelji koja nam je predstavljena? Teško. Na sceni je pak nemoguće zbog konstantnih prekida glumaca (Iva Visković, Ivana Roščić i Rakan Rushaidat) koji rade na ovome komadu i koji nerijetko napadaju redatelja Olivera (Filipa Križana), poput izlaženja Ive Visković iz lika sestre uz upozorenje Oliveru da se ipak radi o prikazu njegove obitelji, stvarnih ljudi koji su živi i postoje. U takvim je uvjetima teško večerati, a kamoli izvoditi tekst ovolike emocionalne nabijenosti. 

Gledanje, tj. praćenje radnje moglo bi se usporediti s detektivskim radom (bez obzira na to je li nam istinitost prikazanog bitna ili ne). Pratimo razvoj priče i likova koji tijekom komada mijenjaju uloge. Kako je moguće da je majka na prvu tipična žrtva obiteljskog nasilja, da bi kasnije možda bila i podmukliji zlostavljač od nasilnog oca? Nasilja bome ima i neugodno ga je gledati, ali budući da je istraživanje iz 2022. godine pokazalo da u Hrvatskoj više od trećine roditelja smatra da je tjelesno kažnjavanje djece prihvatljivo, možda i nije loše imati predstavu koja na ovako direktan i neugodan način prikazuje realnost nasilja u domu. Obiteljsko nasilje je protuzakonito, da; prihvatljivo u 21. stoljeću, također, da. 

Koliko god da scenografija (rekviziter Mladen Božović i stolar Dragan Pavlić), kostimi (garderobijerke Đurđa Janeš i Jagoda Kolenko), zvuk (ton majstori Boris Fažo i Vlado Horvatić), svjetlo (Miljenko Bengez, Damir Kruhak, Mario Vnučec i Boris Bogojević), režija i tekst (Oliver Frljić) mogu podići predstavu na višu razinu, toliko mislim da u ovakvim, emocionalno težim komadima, ništa ne može pokriti lošije glumačke izvedbe. U ovom slučaju radi se o izvrsnim izvedbama. Glumačkoj ekipi je siječanj ove godine bio prvi blok izvedbi nakon svibnja 2022. Da nisam znala koliko je prošlo, nikada ne bih pogodila. Ipak, nekim gledateljima je ovo bilo drugo ili treće gledanje i rekli su da su osjetili. Možda ću i ja jednoga dana, ali ako ova izvedba nije bila testament toga da tijelo i mišići pamte (uz mašinu znanu kao mozak), ne znam što je. Zbog male scene na kojoj se komad odvija, bez obzira na to gdje sjedimo, sve nam je vidljivo i dostupno. 

A što nam je to vidljivo? Lacan je jednom usporedio slijepljene stranice knjige prepune skrivenog srama svakog od nas sa širom otvorenim stranicama ispunjenih slavom, a upravo su te slijepljene stranice one koje treba odvojiti kako bismo se mogli dalje razvijati kao pojedinci, kao ljudi. Frljić ovim približavanjem (ubacivanjem u obiteljsku kuću) želi upravo to, odvojiti čvrsto stisnute listove kako bi se otvorila tema obiteljskih trauma koja je i dalje slabo obrađena u javnom prostoru. “Nesvjesno je ono poglavlje moje povijesti koje je obilježeno prazninom ili nastanjeno lažima: to je cenzurirano poglavlje, ali istina je već negdje zapisana, na tijelu u histeričnim simptomima te sjećanjima iz djetinjstva.”¹ Lacanovi zapisi iz 1953. bi se lako mogli pronaći u programskoj knjižici Mrzim istinu!, a čak i ako je sve viđeno praznina koja je ispunjena lažima, nekako moramo početi razdvajati ove čvrsto slijepljene listove. Uvijek se na kraju dana možemo vratiti i reći – nije to bilo tako.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

1. Željka Matijašević, (2006.) Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan; citat iz Lacan (1953), Fonction et champ de la parole et du langage en psychanalyse ↩︎