Iva, započnimo s pozicioniranjem Mesta žensk u naš trenutni kontekst. Nedavno je Svetlana Slapšak, počasna predsjednica udruge Mesto Žensk, napisala da Mesto žensk nije samo prostor (Ljubljana) niti samo vrijeme trajanja istoimenog festivala (deset dana) – sukladno tome, ona nam je u kratkom pamfletu preporučila da bi, na neki način, Ljubljana i njen prostor i vrijeme trebali biti upravo to – grad žena. Citiram: “Prostor: Predstavnici/e, unaprijed izabrani/e putem glasanja e-poštom, vodili/e bi grad, a njihove odluke ostale bi na snazi i nakon završetka festivala. Festival bi se fokusirao na eksperimentiranje s novim demokratskim praksama, čineći Ljubljanu gradom koji je inkluzivniji za sve, posebno za marginalizirane skupine poput starijih, siromašnih, beskućnika i migranata. Vrijeme: festival bi se trebao produžiti na najmanje jedan mjesec svake godine, idealno u oktobru, kako bi se povezao s ritmovima prirode i ruralnim životom. Ovo produženje omogućilo bi dublje angažiranje u društvenim ciljevima i aktivnostima, prelazeći izvan okvira kratkotrajnog događaja kako bi se doista utjecalo na grad.” Veoma proročanski! 

I prije dolaska u Ljubljanu, koji se desio prije skoro četiri godine, imala sam prilike upoznati se i surađivati sa Mestom žensk. Kroz razgovore s ljudima, svima koji su imali kontakta i s udrugom, i s festivalom, primijetila sam tu karakteristiku bezvremenosti vezanu za Mesto žensk – veći je od gabarita jedne organizacijske cjeline. Tako ga se doživljava u nekoj percepciji velikog broja ljudi s kojima sam razgovarala. To je, naravno, povezano i s klasičnim festivalskim duhom koji stvara zajedništvo, intenzivira boravak ljudi skupa i na neki način se uvlači u njihovu svakodnevnicu i nakon festivalskog perioda. Ta vrsta kolektivnog stvara neke veze i važne odnose koji se manifestiraju i utječu na život svih povezanih. Svetlana Slapšak je zaista odlično uspostavila ovu tezu, te Mesto žensk rezonira na sceni, ne samo ljubljanskoj, već internacionalnoj feminističkoj. Ne znam kako bismo organizirale preuzimanje ključeva Grada ☺, ali sigurno ga bojimo feministički.

Razgovarajmo o periodu od posljednje četiri godine, kada si preuzela ulogu programske voditeljice festivala i udruge. U posljednje vrijeme, Mesto Žensk je ostvarilo niz različitih suradnji, osobito u polju umjetnosti i akademije. Možemo se osvrnuti na proteklu godinu s aktivnostima poput konferencije Connecting Lines te izložbe Arheologija otpora u Beogradu. U kojoj mjeri se tvoja lična praksa i koordinacija Mesta Žensk isprepliću? Kako tvoja dosadašnja umjetnička praksa utječe na viziju zajedničkog rada u Mestu Žensk? Informiraju li jedna drugu?

U procesu sam neprestanog učenja. Prilikom apliciranja na ovu poziciju, predstavila sam se kao netko tko želi učiti od organizacije, ali i tko dolazi s vlastitim idejama. Imala sam već definirane teme koje smatram važnima, a uz to sam došla s promišljanjima o programu. Od mene se tražilo da predložim program, pa sam ulogu doživljavala kao priliku za kreiranje tematskih okvira koji bi mogli doprinijeti feminističkoj sceni i otvoriti društveno važna pitanja, uz istovremeno učenje od organizacije. Mesto žensk postoji već 30 godina, što je rezultiralo uspostavljanjem nekih normi koje se ne mijenjaju, poput odluka da se manjinska pitanja stave u fokus.

Istovremeno, radila sam na afirmaciji etabliranih umjetničkih pozicija, ali i onih koje tek dolaze, što smatram važnim ne samo za dobivanje publike i sredstava, već i za otvaranje prostora za nove umjetnice koje možda nemaju priliku negdje drugdje započeti svoju praksu. Iako mnoge odluke nisu formalizirane ili zapisane, primjeri poput izmjene vodećih programskih pozicija važni su jer potiču cirkulaciju ljudi i omogućuju različitim osobama da oblikuju program i dalje razvijaju svoje ideje. Kroz razgovor s Uršulom Cetinski, prvom programskom voditeljicom i direktoricom festivala, shvatila sam da su ove ideje bile prisutne još od samih početaka festivala.

Što se suradnji koje spominješ tiče, kao i nekih drugih koje smo ostvarile na Mestu žensk, svakako je riječ o povezivanju poznanstava, tema i iskustava koje imam kao umjetnica odnosno koja donosim iz ranijih organizacija u kojima sam (ko)kreirala program, s mogućnostima koje imam kao programska voditeljica Mesta žensk. Kroz sve te uloge sudjelujem na istoj umjetničkoj sceni, a teme koje sam otvarala kroz programe prožimaju moju praksu, od umjetničke preko uredničke do kustoske.

To je bio primjerice slučaj s temom dekolonizacije Jugoistočne Europe i cijelim programskim sklopom Jug u nama, koji je obilježio 28. ediciju festivala kroz opsežan izložbeni, perfomativni i diskurzivni program, a kasnije je u manjem opsegu gostovao i u Centru za suvremenu umjetnost u Celju i u tranzitu.sk u Bratislavi. Jednako tako reagiram i na impluse i prijedloge koji dolaze kroz neke nove veze koje se stvaraju kroz suradnju s Mestom žensk pa je tako nastala i ko-kurirana konferencija Connecting Lines, koja je spajala teme feminizma, skrbi i ekologije dok je Arheologija otpora, koja se bavila feminističkim praksama otpora, nastala u okviru 29. edicije festivala, a onda smo našli okvir za suradnju sa galerijom Podroom i Kulturnim centrom iz Beograda. Ta nova znanja i iskustva se danas naravno upisuju i u moje djelovanje u kolektivima izvan Mesta žensk.

Koliko je važan tematski i formatski kontinuitet festivala, i kako različiti formati doprinose njegovim glavnim ciljevima?

Format festivala pruža kontinuitet i trajnost, a to očekivanje kod publike omogućava nam da komuniciramo sa širom međunarodnom zajednicom, ali i da pratimo razvoj umjetnica kroz godine. S druge strane, naš godišnji program cilja drugačiju, noviju publiku, kroz pokušaj da tijekom godine obradimo različite tematske cjeline iz više perspektiva. Na taj način, stvaramo priliku za dublji uvid u određene teme, iako nam nije cilj donijeti konačne zaključke, već omogućiti jasnije razumijevanje i zaokruživanje određenih pitanja kroz višestruke pristupe.

Čini se da su suradnje putem različitih formata ključne za naš razgovor, pa bih voljela čuti tvoje refleksije o tome kako najbliži suradnici i suradnice Mesta žensk doživljavaju pojam kolektiva i kolektivnog. Kako, prema vašem iskustvu, taj odnos funkcionira u kontekstu organizacije festivala, a kako se reflektira na šire koncepte očuvanja i održavanja kolektivnosti, kolektiva, kolektivnog?

U kontekstu djelovanja u organizaciji, primijetila sam da se mnoge odluke donose kroz redovite sastanke i brzo odlučivanje, što podsjeća na principe agilnog upravljanja projektima. Često na tim sastancima otvorimo više tema, ali zbog količine posla ne uspijemo ih do kraja raspraviti i definirati, pa se neke odluče u hodu. Ipak, postoji puno razmjene informacija, što je za mene izuzetno važno. Kada sam došla u Mesto žensk, programiranje je bilo centralizirano u smislu da je jedna osoba bila zadužena za komunikaciju s brojnim suradnicima i oblikovanje programa. No, s obzirom na multidisciplinarni karakter našeg festivala, brzo sam shvatila da bi podjela odgovornosti po područjima stručnosti bila korisnija. Takva podjela omogućuje dublje razumijevanje specifičnih umjetničkih praksi, ne samo kroz prizmu feminizma.

Tako sam postepeno uključila zainteresirane kolegice koje su s Mestom žensk surađivale u drugim funkcijama i nisu bile formalno zadužene za programiranje. Kolegica Sara Šabec je još 2022. preuzela filmski program, dok je Ana Lorger, dramaturginja, ove godine preuzela izvedbene umjetnosti, a Brigita Gračner kao vanjska suradnica priprema glazbeni program već drugu godinu. Ova podjela zaduženja omogućila je veće uranjanje u pojedine segmente programa. Ova suradnička metoda rada reflektira feminističke principe – transparentnost, podjelu odgovornosti i ravnopravnost. Unutar festivala, gdje je organizacijski posao najkompleksniji zbog koncentracije programa u kratkom vremenskom okviru, većinu odluka donosimo u cijelom organizacijsko-produkcijskom timu, u plenumu, što je također važno za suradnički i transparentan rad. S vanjskim suradnicama i suradnicima također nastojimo raditi obazrivo, te omogućiti prostor i vrijeme za rješavanje eventualnih nesuglasica. Naš cilj je da se umjetnice i suradnice koje sudjeluju na festivalu osjećaju dobrodošlo i ugodno, što nam često potvrde kroz pozitivne povratne informacije.

Ovogodišnji festival nosi zajedničku temu sestrinstva. Šta je utjecalo na ovu odluku, te kako će tema biti prisutna kroz program?

Što se tiče ovogodišnjeg programa festivala, tema sestrinstva je promišljena kroz kritički kontekst koji adresira i pozitivne i negativne strane sestrinstva. U srži naše ideje su i teorije bell hooks, koja npr. u knjizi Feminist Theory: From Margin to Center formulira kritiku dominantnih pozicija bijelih feministkinja koje sestrinstvo i zajedništvo propovijedaju bez svjesnosti o vlastitim privilegijama. To se posebno odnosi na njihovo razumijevanje sestrinstva, koje se odvija kroz prizmu viktimizacije, umjesto kroz istinsku solidarnost i političku podršku. Umjesto povezivanja kroz viktimizaciju, naglasak bi trebao biti na solidarnom zastupanju i podržavanju drugih. Ove godine tema sestrinstva obilježava 30 godina našeg festivala, a predstavlja se kao refleksija nasljeđa izgrađenog na dugogodišnjem radu mnogih žena koje su prethodile današnjem timu. Ne radi se o glatkoj suradnji bez sukoba, već o solidarnoj suradnji koja uključuje dogovaranje i zajedničko planiranje, što dodatno jača kolektivnu dinamiku festivala.

Primjerice, u vizualnom programu imamo samostalnu izložbu Katarine Jazbec, čiji rad polazi od vrlo osobnog razumijevanja sestrinstva kroz odnose s članovima bliže obitelji, ali se postupno širi na temu “više-no-ljudskog” (eng. more-than-human) i briše granice među vrstama. U filmskom programu su zanimljivi naslovi poput kanonskog filma Julie Dash Daughters of the Dust, koji se bavi izoliranim zajednicama oslobođenih robova na jugu Sjedinjenih Američkih Država, prikazujući kako su odnosi među ženama bili temelj izgradnje tih zajednica. Iz izvedbenog programa izdvojila bih produkciju Sukeban koju realiziramo u koprodukciji s Cankarjevim domom, a režira je Varja Hrvatin. Predstava se bavi odnosima koji su premješteni iz realnog socijalnog konteksta na web, istražujući kulturu mizoginije koja se razvija u digitalnom svijetu, i feminističke odgovore na takva strujanja. Posebno zanimljivo mjesto zauzima i promocija njemačkog časopisa FKW, koji se bavi feminističkom kritikom infrastruktura kao istovremeno neophodnih mehanizama za održavanje života i mehanizma opresije. Časopis okuplja različite tekstove koji analiziraju infrastrukturne izazove kroz prizmu brige i podrške, ističući važnost brige za infrastrukturu kao ključnog elementa preživljavanja. Sve ove različite perspektive pridonose dubljem razumijevanju sestrinstva, ne samo kroz feminističku prizmu, već i kroz ideje koje se zauzimaju za sestrinstvo onkaj ljudskog. 

Arhiv Mesta žensk je otvoreni za javnost, a njegova građa u posljednje vrijeme promovirana i putem društvenih mreža i internetskih članaka. Zašto je arhiv važan, na koji način reflektira nehijerarhične i sestrinske umjetničke prakse koje su oblikovale povijest festivala?

Organizacijska memorija ključna je za organizacije koje su skoro pa institucije poput Mesta žensk, posebno jer priroda udruge i festivala nije takva da bismo imale stalne članice koje bi dosljedno pričale našu povijest. Još uvijek uređujemo stariju arhivu koja je dostupna na našoj web-stranici, i na platformi Mrežni muzej, a fizička arhiva je prema dogovoru dostupna u našem uredu. Ove godine obilježavamo 30 godina festivala, a sljedeće 30 godina udruge Mesta žensk, pa ćemo, kako bismo proslavile obljetnice i istakle našu dugu prisutnost na sceni, ovaj period posvetiti događajima koji se bave arhivom. Tijekom ovog razdoblja, razgovarat ćemo s bivšim programskim direktoricama i suradnicama kako bismo dokumentirale našu povijest i arhivirale informacije koje još nisu zabilježene. Želimo povezati sve informacije i učiniti ih lako dostupnima na našoj web-stranici. Arhiviranje je neprestan posao, a dokumentiranje aktivnosti Mesta žensk ključno je za razumijevanje naše povijesti. Često zaboravljamo važnost prošlih praksi, čak i kada su se neki događaji činili manje značajnima. Svaki put kada vidim projekte temeljene na arhivskom materijalu, postajem svjesna koliko je važno mladima pokazati da nisu sami, nisu prvi, i da pripadaju (kontra)kanonima, da su ove prakse postojale i ranije, da imaju svoj kontinuitet. To je ključno za širenje svijesti o našoj kulturi i podršku budućim generacijama.

Kako će čitati ovo pitanje? Hoće li pomisliti da se u riječi “kakvi” nalaze i oni odvojeni za ubijanje, ili će misliti samo na osjećaje onih koji će ostati u vozu nakon događaja? Ili će možda čak pomisliti na segregaciju na osnovu nacionalnog pripadanja? 

Stoga ovo pitanje nije jednoznačno: s jedne strane ono je teško pitanje lične pozicionalnosti – informisane iskustvom i društvenom pozicijom – u odnosu na ovaj specifičan stravični zločin, jedan u nizu mnogih o kojima se i dalje nedovoljno govori. S druge strane ono je pitanje pozicija u odnosu na historiju i sjećanje, koje se dešavaju u istom trenutku kada i događaj. Ali najvažnije, ono nije ni pitanje, nego ukaz na strašnu činjenicu ovih stvarnih organizovanih ubistava te posebna oda čovjeku koji je ubijen sa svojim suputnicima, koji su se u tom trenutku od njega razlikovali nacionalnim i religijskim predznakom krvoločno i zauvijek učitanim u njih. Zato što nije šutio. 

Kako ti možeš pisati o ovom događaju? A kako o filmu? Je li to isto? Kako se otkriti, a ne učiniti tekst o sebi? Zašto se bojiš?

S Nebojšom Slijepčevićem dijelila sam mali prostor Gorki Teatra u oktobru prošle godine, skupa s drugim zainteresiranima za bogati program LOST – You Go Slavia koji se u tada novonastalom berlinskom kontekstu na različite načine pokušao opirati gluhim aproprijacijama i instrumentalizacijama društvenom histerijom ohrabrenih lokalnih dušebrižnika koji su u svom mnogoriječju odbijali govoriti o genocidu u Gazi, ili su ga, još češće, potpuno poricali. 

Gledali smo nedavno remasteriranu verziju filma Bahrudina Bate Čengića, Slike iz života udarnika, priču o fiktivnom rudaru Ademu pažljivo oblikovanom prema životima stvarnih udarnika poput Alije Sirotanovića. Sjedili smo blizu, na stepenicama, ne dalje nego što bismo sjedili u kupeu voza. Oboje smo imali po pitanje za šarmantnog Karpa Godinu, zaslužnom za majstorsku fotografiju filma, jedno poslije drugoga. Nismo se upoznali niti razmijenili riječ. Možda smo oboje plakali tokom istih scena u filmu, možda smo se smijali jedno pored drugoga. To ne možemo i ne moramo znati. U prostorima poput kina ili kupea voza gdje su anonimnost i intimnost istovremeno zagarantovani, događaj mijenja tok vremena intenzivnije no drugdje jer neminovno iziskuje prekid anonimnosti. U situacijama u kojima je anonimnost poželjna, intimnost postaje opasnost, prijetnja da će vrijeme skrenuti nekuda drugud. Tu večer nije. 

Mjesecima poslije, čekajući let za Dubrovnik u avionu dok nam je pilot Marko javljao da moramo da parkiramo jer je “weather horrible” & “is just gonna get worse and worse” što je uznemirilo moje berlinske prijateljice a mene sa velikom bosanskom simpatijom podsjetilo da Marko, vjerovatno istim žarom kao i mi, samo čeka da se skotrlja na konavosku plažu, gledala sam Čovjeka koji nije mogao šutjeti. 

Šta je zajedničko ova dva filma? Nastojanje reparativnosti, usudim se čitati. 

Kroz fikcionaliziranje stvarnih događaja čija je činjeničnost zatrta, sakrivena, nekažnjena, ali nimalo manje stvarna i stvarnih posljedica po dva imenovana muškarca, njihove savremenike i njihove porodice, i Slijepčević i Čengić govore o drastičnim pomacima u vremenu intervenišući u njih. Pritom je život protagonista, i priča o njihovim životima, posveta životu kao takvom. 

Reparativnost je stoga ključan pojam za ovo čitanje filma, a odnosi se na posebnu vrstu mišljenja i djelovanja koje autorica pojma i metode reparativne kritike, reparativnog pisanja, Eve Kosofsky Sedgwick performativno definira kroz esej Paranoidno i reparativno čitanje, ili, tako ste paranoidni da mislite da je ovaj esej o vama.¹ Ukratko, posebnim umjetničkim intervencijama koje često uključuju otkrivanje i fikcionaliziranje izbrisanih, zabranjenih ili nedostupnih biografija ili detalja određenog događaja stvara se politički angažovana mogućnost prekida tišine do liječenja, vidanja, popravljanja, njegovanja razderanog društvenog tkiva.

Tjeskobno B sjedište postalo mi je preusko već pri prvim naznakama nervoze konduktera na ekranu, dok je iznad mene rukama mahao stvarni krakati stjuard. Kako sam gledala pripadnike paravojne jedinice Osvetnici² kako ulaze u kupee i traže balije kako bi ih likvidirali dok drugi putnici upadaju sve dublje u svima nam poznata zelena sjedišta starih jugoslovenskih vozova, moj strah i nelagoda postali su akutni. Nisam mogla nigdje, nisam mogla izaći ispred kupea poput Dragana (Goran Bogdan) i zapaliti cigaru da se smirim. Stjuard je mahao, putnica do borila se protiv mene laktovima, dečko pored već je glasno hrkao, Marko nam se obraćao na svom neentuzijastičnom dalmatinskom engleskom, a ja sam se našla u vozu. 

Balijka. Da piše o ovome. Na godišnjem. Nije više ni dijete. A nema pojma. Ma jel ona balijka? Ma i da jeste i da nije… A možda baš zato ti da pišeš… Kako ćeš to… Preživjela nije tvoja riječ. Potomak preživjelih. Balijka… Ma hajde…

B sjedište me žvakalo i gutalo, pa mi je standardni repertoar umirujućih misli prošao kroz glavu. Sigurno su ovakve vrste misli učestale među mojim vršnjacima, jer smo u njima odrastali. Teško je to priznati i izustiti: Ime bi te spasilo, znanje bi te spasilo, neko bi te spasio, spasio bi te zakon države, spasio bi te tata od druga Srbina. Ti bi bila u poziciji da nekog drugog spasiš, ali da li bi, kao posljednja misao. Ne bi te niko spasio. 

Kome ove misli pripadaju? Odakle u mom tijelu? Tijelu koje sjedi u avionu za Dubrovnik, a ne u vozu Beograd-Bar. Ne dolaze kao iznenađenje. Ne znam kome pripadaju, ali su tu. Nosim ih u svom udobnosti sklonom tijelu a njega kao važan zalog za bolje življenje, osunčan slavljenjem života prethodnika i prethodnica, ljudi poput Tome Buzova, poput njegovih suputnika s kojima je dijelio istu sudbinu, poput sugrađanki, članova porodice, mojih, ko god oni bili.

Film Čovjek koji nije mogao šutjeti nije dokumentacija zaboravljenog događaja ili života neznane žrtve. On je, poput kolumne koja ga je inspirisala, vrijedna i pažljiva intervencija u stranputice kulture sjećanja. Intervencija koja, stalno i različito za različite generacije – poput moje rođene sredinom devedesetih, ili onih mlađih – otkriva sedimente prešućenog u našoj svakodnevnici, a vidanje čini neprekidnim i uvijek potrebnim procesom.

1. Prevod autorice, tekst dostupan na: https://bit.ly/46r4dUe. Kritičke refleksije na reparativnost u našem kontekstu trenutno temeljito istražuju Kurziv, Maska i Krytyka Polityczna putem evropskog projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem (vidi na: kulturpunkt.hr/blic/laboratorij-reparativnih-praksi). ↩︎
2. Iako nisu tako imenovani u filmu, ovdje se moje čitanje kolumne Borisa Dežulovića koja je, kako Slijepčević kaže, i njega inspirisala za filmsku interpretaciju, spaja s filmom i drugim saznanjima o stvarnom događaju. Dežulovićeva kolumna, koja se također može čitati kao reparativan tekst, originalno je objavljena 27. februara 2014. godine u Slobodnoj Dalmaciji, a danas ju se u različitim verzijama može čitati na mnogim online portalima. ↩︎

And bodies hit the floor for you

And break me, shake me, devastate mе

Come here, baby, tell me that I’m wrong

Opet je pozvonio na moja vrata, i, u nedostatku asistenta, morala sam pauzirati opsesivno slušanje jedne jedine pjesme Florence and The Machine te mu sama otvoriti. Bio je lijep, zgodan i mnogo viši od mene, ramena su mu zauzimala cijeli moj štok. Bio je tužan. Sakrio je to širokim osmijehom.

“Opet mi treba Vaša pomoć, detektivka”, rekao je svojim prodornim glasom koji je u trans bacao publiku prilikom svakog njegovog javnog obraćanja. Gdje je Groucho kada ga trebam, pomislila sam, a onda se sjetila da nemam ni društvenog ni finansijskog kapitala koji bi omogućio komički element da pravi tampon-zonu između mene i mog klijenta. Ema, koja bi rado uskočila u Grouchovu pregaču, živjela je u Beču sa svojim mužem i svako poslijepodne išla u gradsku baštu da okopava paprike. Ni njoj nije bilo do zajebancije, kamoli moje sa noćnim morama. 

Ponudila sam ga čajem. “Opet se ponavlja” – prešao je na stvar – “taj strašni osjećaj nedostatka, kao da me nešto zove u neki drugi život”. Već smo se znali od ranije, puka nas je slučajnost spojila jednu noć kada se pokušavao izvući iz mnogih krakova jednog veselog monstruma, kojeg sam čistom razboritošću uspjela uvjeriti da ga pusti. Slušala sam ga bez riječi i potom zamolila da napusti salon. Njegove su noćne more završavale čim mi ih ispriča, a to nisam mogla naplatiti. Sutradan sam opet slušala istu pjesmu malo glasnije pa nisam čula kada mi je legao na zvono, dok ga je veselo proždirao monstrum od kojeg sam ga ranije spasila. To poslijepodne, nijedan od njih dvojice nije našao svoj put ka meni. 

****

“Ma ona ti je katastrofa” – rekao joj je iako je bila nezadovoljna ovom procjenom. “Totalno je ufurana, prije bi radila s nekim iz Beča nego s bilo kim od nas, digla nos, sve nas preskoči, a ništa ne radi”, komentarisao je dok su pušili ispred galerije. Taman su završili postavljenje izložbe Sjećanje budućnosti i žrtava koju su mediji opisali kao imersivno iskustvo vođeno AI tehnologijom, a bila je planirana i izrada video-projekcije Pomirenje i ljubav na zgradu porušenu u posljednjem ratu, u sklopu projekta koji je konzorcij evropskih donatora finansirao unutar većeg programa Vertical Facility Purviews IV. 

Kada su me angažovali da saznam gdje su to poslijepodne nestali mladi, perspektivni umjetnici – iza njih je ostao samo opušak, nasekirano mi je objasnio načelnik općinske policije uhvativši se s dva prsta za sinuse – nazvala sam projektnu koordinatoricu Vertical Facilityja kao prvu adresu na kojoj bi nešto moglo poći po zlu. Osjećaj me nije varao. Javila mi se uz vrisak. Kancelariju im je u tom trenutku rasturalo mnogokrakato čudovište koje se činilo posebno veselim proždrijevši asistenticu koja je jučer u kuhinji ispričala najintimnije tajne svoje prijateljice zgodnom Marku čiji je otac vodio projekat. 

****

Pokušavale smo održati online sastanak. Preuranjeno sam mislila da bismo skupa mogle biti istraživačice noćnih mora. Njen partner, jedan od najomiljenijih mladih lica istraživača noćnih mora na lokalnoj sceni, odlučio je u istoj prostoriji gdje se nalazi njen kompjuter gledati utakmicu. Pojačao je do kraja i uzvikivao pri svakoj prilici u kojoj je ona trebala nešto da kaže.

Javila mi se poslije da mi kaže da odustaje od našeg zajedničkog rada. “Ništa lično”, rekla je, “ali mogla bi malo više paziti kada gradiš odnose s ljudima”. 

Stariji muškarci koji su u njenom partneru prepoznavali sebe u mladosti sjedili su u kafani ispod njihove zgrade. I on je sišao da im se pridruži. Neko je nekoga uvrijedio, svaki je napisao tekst o drugome i objavio na lokalnom portalu. Mnogokrakato čudovište sjedilo je s njima i grlilo svakog ponaosob svojim krakovima, dovoljno sito od prošlog dana. 

****

“Ona ti je luda, ba.”

Nije se ni okrenuo da ga pogleda, samo ga je uzeo i odgrizao mu uho pa glavu, kao svježu mrkvicu. 

****

Konačno sam ga uspjela locirati u Škotskoj, na poziv šefa tamošnjih vatrogasaca, starog prijatelja, Slovenca, koji je napustio svoju kustosku karijeru u zemlji u kojoj je rođen već prije deset godina. “Potrebna si nam ovdje, drugarice” – javio mi je – “i ti i ja znamo s čim imamo posla”. Dovezla sam se u Ljubljanu svojim autom, popila piće sa detektivkom od koje sam preuzela kancelariju (“posvetila sam se mačkama. mau” – rekla je) i ukrcala se na voz za London. 

****

Nije me iznenadilo da sam ga našla okruženim poznanicama koje su milovale njegove krakove. Ležao je izvaljen dok su me one strijeljale pogledima. Pokušala sam ponovno razborito razgovarati s njim, znajući da će i njih proždrijeti prvom prilikom, ali one nisu dale. Jedna od njih, koja je drugima šaputala kako sam nesolidarna i kako lažem da sam detektivka, i kako okolo pričam neistine o njoj koja jadna ništa nije uradila osim što mi je ponudila da radimo skupa nekada davno, a ja odbila, uživala je u kontroli koju je imala nad krakovima. Voljela je kontrolu i voljela je imati sve pod kontrolom. Držala je mobitel u ruci i navigirala svoju listu prijatelja po društvenoj relevantnosti. “Njoj ću se javiti, dobra je spisateljica”, mislila je u trenutku kada je u prostoriji glad nadvladala razum.  

Nije bilo okršaja. Kada sam se iz sjene približila ka njima, prolomio se još jedan vrisak i one su završile u utrobi mog poznatog neprijatelja. Jedna od njih ostala je po strani i skeptično me posmatrala. Za to joj dugujem. 

****

Ponudila sam ga čajem. Odbio je i zahtijevao koktel iz popularnog sarajevskog bara Blind Tiger, gdje su kokteli zaista dobri. “Moramo te vratiti odakle si došao, znaš” – doviknula sam mu iz kuhinje, treskajući koktel-šejkerom. U svaki krak sam mu tutnula po jedan Bee’s Knees, divnu mješavinu alkohola, limuna i meda. Uzvratio je teškim čudovišnim zvukom iz dna stomaka. Dok me čekao da odem po još, vukao se po mom salonu, prelazio preko namještaja, tražio zapise iz dnevnika, pisma i pjesme. Osjetio je strašnu glad. 

Kratka priča je dio Kulturpunktovog tjedna strave, u kojemu povodom Halloweena, Dana mrtvih i srodnih aktualnih svetkovina kroz niz priloga prizivamo jezive i fantastične pojave i bića u kulturi. 

Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj

Olja Savičević Ivančević, Ženi koja se igra[1]

Barbie kućica mog djetinjstva imala je crvene zidove, plave itisone preko kojih je bilo prostrto par ponjava i fotografija bosanskog ćilima, namještaj mahom iz Barbie itinerara koji smo kupovali kod Kineza; sklopljen od Lego kockica ili apsajklovanih ambalaža, s izuzetkom lavaboa i WC šolje koja je pripadala originalnoj Shelly koja kaki i piški, sve s malim toalet-papirom, poklonom iz daleke Amerike. Plafoni u mojoj Barbie kućici bili su visoki, jer je kućica bila sklopiva plastična kutija koju je mama vješto usvojila od mesara Zije i Adija preko puta naše zgrade. Nadograđeno na sprat bilo je (ne)originalno Barbie kupatilo, izolirano od ostatka kuće slojem heklanja. Da sam onomad u Barbie kućicu provela i struju, s plafona bi vjerovatno visila sijalica bez abažura i obasjavala moja Barbie sijela dobro poznatom žutom nijansom naših ranijih tranzicijskih godina. 

Osim što su mezile, pisale zadaće i kakale u Shellynu WC šolju, moje Barbike su živjele u zajednici u kojoj su vladali principi solidarnosti i konvivalnosti te su donosile odluke, oh, toliko odluka, uvijek sve zajedno, iako je Barbika s krilima iz Slovenije imala veto, poput tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Išle su u tajne misije sa žabama i pingvinima iz Kinder-jaja i sjedile skupa do kasnih sati u kuhinji. 

U filmu Grete Gerwig, Barbie, čini se da Barbike žive slično kao moje – iako holivudski glamurozno, na momente karikaturno, deliberativno demokratski i definitivno nepogođene ratom i restauracijom kapitalizma – u originalnoj i brendiranoj Mattel estetici koju povremeno uzurpiraju Kenova naivna nastojanja da sam dekorira prostor, zabrljano nebriljantnim, plošnim ženoosnažujućim govorima ljudskih likova koji filmu ne doprinose ama baš ništa. 

Barbie me nije vratio u djetinjstvo. Bacio me, kao i Barbie samu, u egzistencijalistički bezdan, gdje sam se 19. jula svakako nalazila i prije ulaska u kino. Za mene, on nije bio ništa novo: Barbie mi je zvučao kao Sve su to vještice, mim-stranica kojom protu-arhiviram vernakularni ženski odgovor na patrijarhat (i samim time arhiviram patrijarhat), skupa s članicama porodice, prijateljicama, kolegicama i poznanicama. Puna kino sala smijala se stvarnim razgovorima između muškaraca i žena koji su samo povremeno hiperbolirani. Puna kino sala smijala se stvarnim razgovorima koje stvarno vodimo u našim stvarnim patrijarhalnim temporalnostima, isto kao što se smijemo Vještice mimovima. Puna kino sala smijala se sama sebi. Egzistencijalistička intervencija u velikom stilu, ako se adminku pita. 

Holivudski filmovi, brendovi, kao i, uostalom, neoliberalni muzeji, arhivi i galerije, ako već aktivno ne doprinose jačanju alt-desničarenja, mogu samo aproprirati stvarne političke borbe i reciklirati aktivističke diskurse kako bi obnovili, regenerirali i umnožili svoj profit. Ovo je jasno Barbici u birkicama, Barbici u tzv. stvarnom svijetu, ali i ja kao i ona biram da se s ovim saznanjima brzo vratim u Barbie svijet, pospremim što se pospremiti da, usput se dobro zabavim i saznam i nešto o sebi kao ženi kojom postajem.

Doprinos ovog filma stoga nije revolucionaran, ali zašto bismo to uopšte očekivale? Film je feministički, i Greta Gerwig nam je zaista olakšala takvo čitanje, a nije beznačajno ni da uopšte postoji holivudski feministički film koji premašuje sve rekorde gledanosti, a koji je režirala žena. Tko bi rekao da će to ikada biti moguće razočarano buljeći u sise Wonder Woman prije par godina! 

Značajno je i pokazno da su mladi desno naginjujući muškarci diljem svijeta vrlo brzo odlučili proglasiti Margot Robbie za mid^[2], sveteći joj se tako za njenu izdaju patrijarhata u kojem su bili spremni da ovoj dotadašnjoj ljepotici pruže sve. Značajno je i da su drugi ideološki isprdci imali potrebu da artikulišu svoje negodovanje na film, ali i da je publika širih shvatanja primjetila karakteristike incela u nekim od karakteristika koje su pripisane Kenu. Bez obzira na različite interpretacije, bitno je prepoznati Barbie i bez dizanja nosa ponosno je obgrliti kao polugu kojom je ženski egzistencijalizam afirmiran kao postojeći, stvaran i u svojoj stvarnosti suštinski suprotstavljen patrijarhatu. Također, osobna i nježna oda prostoru majčinstva kao još jednom prostoru povezivanja odrasle žene s djevojčicom u njoj, a istovremeno i s njenom kćeri, čini se kao ključna za sveukupno dirljiv i značajan doprinos ovom odlasku u kino. 

Gretina Barbie nema nadograđeno kupatilo s heklanjem na krovu svoje kuće, ali to je ne čini manje zanimljivom ni bitnom. Njena jednodimenzionalnost i plastičnost sasvim je dovoljna: ona je sve. 

1. Olja Savičević Ivančević, “Ženi koja se igra”, Divlje i tvoje (Zaprešić: Fraktura 2020)

2. mid – Kako objašnjava Urban Dictionary, pridjev koji se koristi za vrijeđanje ili degradiranje suprotnog mišljenja (ili drugih osoba), označavajući ih kao prosječne ili lošeg kvaliteta.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.