Osuđen je 2010. zbog “urote s namjerom da počini zločin protiv državne nacionalne sigurnosti i propagande protiv Islamske Republike” na šest godina zatvora, uz 20-godišnju zabranu snimanja filmova, te smješten u kućni pritvor. Unatoč zabrani, Panahi je nastavio snimati filmove, a s obzirom na njegov međunarodni ugled, režim je to koliko-toliko tolerirao. No, kada je prosvjedovao zbog progona dvojice iranskih kolega, Panahi je ponovno uhapšen 2022. i zadržan u zatvoru, gdje je proveo sedam mjeseci. Pušten je nakon štrajka glađu i međunarodnog pritiska. 

Bila je to samo nesreća je film očito inspiriran Panahijevim boravkom u zatvoru, s obzirom da priča prati skupinu bivših političkih zatvorenika i zatvorenica koji gotovo slučajno otmu svojeg navodnog zatvorskog mučitelja, pokušavajući utvrditi njegov identitet prije nego mu se osvete. Naime, svi su tijekom mučenja imali povez na očima, tako da identifikacija nije tako jednostavna, što dovodi do niza peripetija tijekom kojih Panahi gledateljima_cama nudi i sliku današnjeg Teherana, metropolisa od 10 milijuna stanovnika, kao i prikaz života pod režimom neprijateljski raspoloženim prema građanima, koji grca u korupciji.

Radnja je većim dijelom smještena u jedan dan, a s obzirom na mučnu tematiku, iznenađujuće je koliko u filmu ima apsurdnog humora. Panahi završava film jednom od najpotresnijih scena proteklih godina, sugerirajući istovremeno da se od traume mučenja nikad ne može posve oporaviti, kao i da mučitelji mogu doživjeti samo kratkotrajno oportunističko suočavanje sa svojim zlodjelima, kojima će se prvom prilikom vratiti.

Panahi se u svom stvaralaštvu najviše oslanja na tradiciju talijanskog neorealizma – tijekom nedavnog posjeta Criterion Closetu uzeo je samo jedan film, Kradljivce bicikala, pa Bila je to samo nesreća ostavlja dojam filma koji vjerno prikazuje kakav je život ljudi u današnjem Teheranu. 

Tijekom velikih protesta u Iranu, koji su počeli krajem 2025. i trajali cijeli siječanj, nisam mogao prestati razmišljati o Panahijevom remek-djelu, između ostaloga zato što je u direktnom sukobu sa simplističkim narativom koji nude zapadni mediji, nedvojbeno usmjereni na proizvodnju pristanka za vojni napad na Iran. Kako sam i sam proživio rat u Bosni i Hercegovini, te kasnije imao priliku svjedočiti npr. medijskoj pripremi za napade na Irak i Libiju, a i s obzirom na vlastito dvodesetljetno novinarsko iskustvo, smatram da znam prepoznati kako izgleda ratnohuškačka propaganda. Tko god je to rekao, bio je u pravu: istina je prva žrtva rata.

Da su zapadni mainstream mediji, a kojima pripadaju i hrvatski, u siječnju bili u modusu uvjeravanja javnosti da je vojni napad na Iran prijeko potreban i to što prije, moglo se vidjeti i po tome što su u svojem, uvjetno rečeno, “izvještavanju” naglašavali, a što prešučivali, kao i koliko je bio unificiran narativ koji su prezentirali.

Za početak, objavili su da su protesti u Iranu eksplodirali zbog ekonomskih problema, ali su izostavili spomenuti da su oni primarno rezultat sankcija pod kojima je Islamska republika. To nije bila nikakva tajna, a u međuvremenu se time počeo hvaliti i američki ministar financija Scott Bessent. Pritom je općepoznato da ekonomske sankcije najviše pogađaju obične ljude, a ne politički vrh, pa cijela stvar funkcionira po perverznom principu da se u ime njihove potencijalne slobode najviše tlači ljude koji s tim režimom nemaju veze. 

Nadalje, iako je to javno na bivšem Twitteru objavio bivši direktor CIA-e i Trumpov nekadašnji ministar vanjskih poslova Mike Pompeo, u većini zapadnih medija ignorirana je činjenica da su agenti izraelske tajne službe Mossad infiltrirali proteste u Iranu. The Jerusalem Post također je o tome ekstenzivno pisao. Prisustvo stranih agenata objašnjava i nasilnu eskalaciju protesta, kao i to što su tijekom njih spaljene i džamije, ali toga u većini zapadnih i domaćih medija nije bilo. Izraelski mediji aludirali su i da su njihovi agenti dijelili automatsko oružje prosvjednicima, što pak objašnjava oružane napade na policijske strukture režima, kao i njihov sve krvaviji odgovor. 

Naravno, sve ove činjenice ne opravdavaju represivni islamistički režim u Iranu, ali nude cjelovitiju sliku događaja od one iskrivljene koju su američkoj i europskoj javnosti prezentirali mainstream mediji. 

Krenimo od vizuala koji je, kako su skoro svi zapadni mediji objavili, postao “simbol prosvjeda u Iranu”, te se proširio i društvenim mrežama. Riječ je o videu žene koja cigaretom u ustima pali fotografiju iranskog ajatolaha Alija Hamneija. Screenshot tog videa pretvoren je i u dizajnirani plakat, a sve je predstavljeno kao postupak žene u Iranu koja se hrabro protivi opresivnom, ženomrzačkom režimu. Ispostavilo se da je snimak nastao u Kanadi, ali već je bilo kasno – milijuni ljudi su bili uvjereni da je nastao u Iranu. 

Taj vizual poslužio je mnogima i kao argument da je potrebno što prije vojno napasti Iran, a kako bi se Iranke spasilo od ugnjetavanja. To što bi i tisuće iranskih civila, uključujući i te žene koje se deklarativno želi osloboditi, moglo nastradati u bombadiranju nije se uzimalo u obzir.

Naročito je tragikomično i neprofesionalno bilo kako su hrvatski mainstream mediji pratili ove proteste. Neki od njih su svojim čitateljima_cama poručivali da izvještavaju “iz minute u minutu”, što u praksi znači da su – masovno prepisivali. Cijela im se uređivačka politika svela na to da odluče koje će točno angloameričke medije prepisivati, pritom naravno nekritički preuzimajući njihov narativ o protestima, te ignorirajući sve druge svjetske medije, čijim bi prepisivanjem barem ponudili realniju i kompleksniju sliku događaja. 

U tome je, kao i uvijek, prednjačio Index, koji je u jednom “iz minute u minutu” naslovu sugerirao da čak imaju “izvore u Iranu”, iako Indexovi tipkači contenta ili sjede doma ili u redakciji. U Iranu sigurno nemaju nikakvih izvora. Indexov “izvor iz Irana”, koji je tvrdio da se tamo događa “brutalno klanje”, zove se Masih Alinejad i – živi u New Yorku. To se moglo provjeriti u pola minute guglanja, ali je pitanje koliko je čitatelja_ica Indexa uopće pomislilo da bi trebalo provjeravati. 

Alinejad je iransko-američka aktivistica i novinarka, suradnica Glasa Amerike, koju su američki liberalni mediji, poput The New Yorkera, promovirali kao jedan od vodećih glasova kada je riječ o svemu povezanim s Iranom. Ona se u tom članku prije četiri godine proglasila lidericom iranskih žena koje će srušiti ajatolahov režim. Bolje upućeni u situaciju u Iranu su njenu vodeću ulogu u iranskom ženskom pokretu tada prozvali falsificiranjem stvarnosti. Ovaj put ju je pak Trumpova administracija poslala da u njihovo ime govori u UN-u, a koliko je Alinejad vjerodostojna možda najbolje svjedoči činjenica da je na X-u prvo ustvrdila kako je vladajući režim u Iranu tijekom najnovijih protesta “masakrirao milijune ljudi”, da bi ovih dana došla do brojke od 40 tisuća.

Licitiranje brojem poginulih odnosno ubijenih na nedavnim protestima u Iranu također je pokazalo problematično izvještavanje zapadnih medija. Sredinom siječnja na Indexu je u naslovu osvanuo podatak da je režim ubio najmanje 12 tisuća ljudi, što su pak prepisali s američkog CBS-a. CBS se pak pozvao na tvrdnje medijske mreže Iran International iz Londona, koja se pak pozvala na neimenovane izvore iz iranskih vlasti, koja su pak same priznale da je poginulo oko 2000 ljudi. 

Minimum novinarskog profesionalizma zahtjevao bi provjeru vjerodostojnosti izvora Iran Internationala, naročito u svjetlu činjenice da ih je izraelsko-američki novinar Barack Ravid, koji piše za portal Axios, svojedobno opisao kao “medij koji Mossad redovito koristi za svoj informacijski rat”. Povrh toga, za glavnu urednicu CBS-a, koji je kupio jedan od najvećih donatora IDF-a i Trumpov frend, američki milijarder Larry Ellison, nedavno je imenovana kontroverzna američka novinarka Bari Weiss, poznata po fanatičnim proizraelskim stavovima. Te relevantne informacije na Indexu se nisu mogle pročitati. 

Najnovija brojka plasirana u zapadne medije je oko 6000 poginulih, a to pak tvrdi Human Rights Activists News Agency iz SAD-a. Napomenimo da Associated Press navodi kako “nije mogao neovisno provjeriti te brojke”. Broj se poginulih, po izvještavanju zapadnih medija, prepolovio u dva tjedna. Ima li to veze s time što je Trump zasad odustao od vojnog napada na Iran? 

Dodatno, znakovito je koliko su se različite brojke o ubijenima u Iranu objavljivale u zapadnim medijima zdravo za gotovo, dok su se brojke ubijenih u genocidu u Gazi uvijek propitivale i diskreditirale isticanjem da dolaze od “Hamasovog ministarstva”. 

Što uopće reći o tome koliko je medijskog prostora dobio Reza Pahlavi mlađi, prognani sin svrgnutog iranskog šaha, kojega liberalni mediji bez ironije tituliraju “prijestolonasljednikom”? Pahlavi je taj prostor ponajviše iskoristio za slanje dviju poruka: 1. bombardirajte ljude u Iranu te 2. kad dođe na vlast, Iran i Izrael će biti BFF. Zapitajmo se na trenutak žele li osiromašeni Iranci da po njima počnu padati bombe, kao i koliko im je bitno sprijateljiti se s Izraelom? Prilično je bizarno dobrostojećeg Pahlavija mlađeg iz predgrađa Washingtona predstavljati kao autentičan glas zbog sankcija socioekonomski iscrpljenog iranskog naroda, koji je u većini nedvojbeno nezadovoljan aktualnim režimom, ali također ne želi doživjeti sudbinu Libije, Sirije ili Iraka. Nisu Iranci glupi.

Pahlavijeva medijska promocija bila je često praćena i fotografijama i snimkama iz Irana u vrijeme vladavine njegovog oca, na kojima možemo vidjeti žene u kupaćim kostimima i slično. Poruka koja se time šalje glasi otprilike “vidite kako je bilo super u Iranu dok je na vlasti bio šah”. Izostavlja se pak činjenica da je šah na vlast instaliran nakon državnog udara 1953. godine koji su orkestrirale SAD i Velika Britanija, nezadovoljne jer je tadašnji demokratski izabrani premijer Muhamed Mosadek odlučio nacionalizirati naftnu industriju. 

Ovo su općepoznate činjenice, o kojima možete detaljnije pročitati i na Wikipediji, ali ne i u angloameričkim medijima koje ovi hrvatski autokolonijalno prepisuje. Prema njihovom narativu, iranska povijest počinje za vrijeme šaha, u razdoblju navodne slobode i blagostanja, a onda se bez ikakvog razloga dogodila notorna Islamska revolucija – jer poznato je da ljudi dižu revolucije iz hobija ili dokonosti. Teško da ćete saznati išta o tome kako je revolucija tekla i kako su baš islamisti na kraju formirali novu vlast, jer nisu samo oni sudjelovali u revoluciji.

U svakom slučaju, siječanjsko izvještavanje zapadnih i njihovih vazalnih hrvatskih medija o situaciji u Iranu teško da može poslužiti objektivnom i cjelovitom informiranju javnosti, ali se definitivno može izučavati kao školski primjer liberalno-demokratske ratnohuškačke propagande. 

Stoga bih se na kraju vratio Jafaru Panahiju, koji je već duže vrijeme u egzilu i čiji je film Bila je to samo nesreća službeno francuski kandidat za najbolji internacionalni film na Oscarima. 

Panahi je 9. siječnja za američki filmski časopis Variety dao intervju o velikim protestima u svojoj domovini. Upitan o tome što misli o američkoj vojnoj intervenciji u Iranu, Panahi je odgovorio: “Režim je već pao. I, kao što sam već rekao, ljudi koji provode prosvjede na ulicama, oni žele da se to dogodi. Naravno, međunarodna podrška može napraviti razliku. Ali dok ljudi sami ne odluče hoće li nešto učiniti ili ne, ništa se neće dogoditi. Ništa neće napraviti nikakvu razliku. Promjena mora doći iznutra, iz zemlje, voljom naroda.”

Novinar Varietyja je zatražio pojašnjenje: “Smatrate da nije potrebna američka intervencija u Iranu? Točno?”

“Čini se da ne razumijete. Dopustite mi da ponovim: dok ljudi nemaju volju nešto promijeniti iznutra, ništa izvana neće moći napraviti tu promjenu. To mora biti voljom ljudi iznutra”, naglasio je Panahi.

Istina, čini se da mnogi u Americi i Europi ne razumiju situaciju u Iranu. Na tome možemo najviše zahvaliti našim mainstream medijima i društvenim mrežama, koje su postale sredstva za masovno širenje dezinformacija. Koga iskreno zanima kako je u Iranu, preporučam manje Indexa i Facebooka, a više gledanja filmova poput Panahijevih.

Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora. 

Okosnicu predstave čine događanja u bolnici Al-Shifa, koja se sredinom studenog 2023. našla pod opsadom IDF-a s izlikom da je riječ o komandnom centru Hamasa, što je već tada bilo više nego sumnjivo, a u međuvremenu je dokazano kao laž. U bolničkom kompleksu se tijekom opsade nalazilo oko tisuću i pol pacijenata, isto toliko medicinskog osoblja te 15 tisuća izbjeglica, no Frljić se fokusira na sudbinu prijevremeno rođenih beba koje su se nalazile u inkubatorima – odakle i naziv predstave. U podnaslovu, Frljić opisuje Inkubator kao “uspavanku za djecu koja su, prije nego što su progovorila, naučila gramatiku smrti”, te predstavu otvara citatom palestinske književnice Adanije Shibli protiv koherentne narativne strukture. 

Citat Shibli je programatski izabran kao objašnjenje Frljićevog autorskog pristupa u Inkubatoru (nema tu, je li, koherentne narativne strukture), te politički i etički kao primjer zapadnjačkog, preciznije njemačkog licemjerja kada je riječ o teroru Izraela nad Palestincima. Naime, Shibli je u listopadu 2023. trebala dobiti književnu nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga, ali je dodjela odgođena zbog Hamasovog napada početkom tog mjeseca, iako ona s time nije imala nikakve veze. Jedini “krimen” joj je bio što je Palestinka. 

U međuvremenu je raznolika proizraelska i, mutatis mutandis, progenocidna cenzura u Njemačkoj toliko uzela maha da se na meti, prokazana kao antisemitkinja, našla i npr. židovska teoretičarka Judith Butler, kao i brojni drugi Židovi koji nisu cionisti. Među cenzuriranim glasovima našao se i sam Frljić. Inkubator je prvo pokušao postaviti u svom trenutno matičnom kazalištu, berlinskom teatru Maksim Gorki, ali mu je to de facto zabranjeno uskratom financiranja, pa je zato otišao u Ljubljanu. 

Predstava je sastavljena od koliko-toliko povezanih prizora, ponekad skečeva, u kojima Frljić pokušava obuhvatiti što više aspekata trenutnog genocida u Gazi, ali i povijesti izraelsko-palestinskih odnosa, u čemu djelomice uspijeva. Najbolji trenuci Inkubatora su oni satirični, kada čovjek ne može vjerovati da se doista smije Frljićevim nemilosrdnim forama u kontekstu predstave o uništenju Gaze; poput parodije tipičnog kulinarskog TV showa, na pozornici se roštiljaju šnicle po omjeru poginulih Izraelaca i Palestinaca. Kada publika počinje osjetiti miris pečenog mesa, koji na neočekivan način dodatno probija četvrti zid, stvar prestaje biti smiješna, što je vjerojatno bila Frljićeva namjera. Ali kada glumci s pozornice silaze do publike da joj podijele par shawarma sendviča, apsurdni smijeh se vraća, te podsjeća da je Frljić naizmjenično hičkokovski i hanekeovski majstor manipulacije publikom odnosno konfrontacije s njom.

Razorna i donekle katarzična je i scena u kojoj glumci izgovaraju sve standardne liberalne replike kojima se pokušava objasniti zapadna podrška Izraelu i umanjiti ili negirati patnja i humanost Palestinaca, u kojoj se naravno velevažnim tonom postavlja i pitanje: “Osuđujete li Hamas?”, te iznose odavno uobičajene optužbe za antisemitizam u pravcu onih koji se usude kritizirati Izrael. Hvala mu na toj eksternoj validaciji.

S druge strane, slabiji dijelovi Inkubatora su oni koji se, paradoksalno, bave baš inkubatorima u bolnici Al-Shifa, u kojoj zbog izraelske opsade nestaje struje, pa sudbine beba u tim inkubatorima postaju neizvjesne, a onda i tragično izvjesne. Frljić je među najboljim suvremenim sljedbenicima Brechta, te često koristi njegov efekt otuđenja (Verfremdungseffekt), ali ipak ovdje sam sebe poništava. 

Skoro svaki put kada se u predstavi vratimo sudbini tih beba nedostaje dramatike i emocionalnosti. Frljić pretjeruje s groteskom, primjerice u sceni u kojima dvojica glumaca u uniformama IDF-a stavljaju svoje penise u otvore u inkubatorima i – jebu ih? Mi zapravo gledamo polagano umiranje djece, tu se nema što brehtijanski promišljati i reflektirati, već treba plakati i/ili pobjesniti. Ovako sve ostaje previše u domeni jalovog zgražanja.

Jednako tako, poslije svih užasa koje sam mogao vidjeti u protekle dvije godine izraelskog genocida u Gazi, a među njima nije manjkalo ni mrtve ni osakaćene palestinske djece, prizori plastičnih lutki na sceni me nisu uspjeli dirnuti. Zapravo, jedini put kad mi se doista stegnulo grlo tijekom predstave je kad je Frljić iz pomodnog zapadno-buržujskog dijaloga o pristanku za davljenje tijekom seksa prešao na prizore gušenja i mučenja palestinskih zarobljenika u izraelskom zatvoru. Tu gledamo glumce kako glume mučenje drugih ljudi i baš je mučno, kako i treba biti. 

Vrhunac predstave je scena u kojoj glumica Lina Akif glumi vojnikinju IDF-a koja među inkubatorima priča nama u publici šovinističke viceve na račun Palestinaca na engleskom jeziku. Neki od njih su prilično uspjele fore ili igre riječima, time i strašniji. Nakon svake od šala Akif se manijakalno smije, da bi u jednom trenutku prestala zbijati šale i krenula u maltene desetominutni napad smijeha. S jedne strane riječ je o glumačkom tour de forceu, a s druge, o sceni koja što duže traje umnaža vlastita značenja i interpretacijske mogućnosti. 

Je li to komentar na sociopatiju koja je obuzela vojnike IDF-a dok provode genocid ili na cijelo izraelsko društvo koje, po istraživanjima javnog mnijenja, većinski podržava protjerivanje Palestinaca iz Gaze ili na cinizam tzv. demokratskog Zapada…? Taj zlokobni smijeh, koji iscrpljuje i lišava ljudskosti onoga što se tako bešćutno naslađuje, mogu i danima nakon predstave prizvati u ušima – i odmah se naježim od toga.

Inkubator mi je otkrio nešto što prije nisam znao – kako u Izraelu funkcionira praksa doniranja organa (tako da su “donatori” u ogromnoj većini Palestinci jer do njihovih je organa, iz niza razloga, lako doći), ali je to obrađeno u somnabulnom monologu jedne glumice upućenom njenom fiktivnom palestinskom “donatoru”, dok ostali glumci u liječničkim kutama u pozadini izvode prvoloptašku koreografiju šivanja rane. Scena jasno sugerira da Izrael organizirano ubija Palestince s ciljem transplantacije njihovih organa izraelskim Židovima ili bogatim Zapadnjacima, ali redatelj ne odlazi s time do kraja – bio bi frljićevski savršeno provokativan trenutak da se u predstavi tada pojavi dr. Josef Mengele – zbog čega opada inače furiozni tempo predstave.

Frljićeve predstave nikad nisu dosadne, pa ni ovaj put, ali aktualnost i veličina teme kao da su ga tijekom procesa postavljanja predstave preplavile i donekle porazile. Predstava o trenutnom genocidu u Gazi zapravo ne počinje 7. listopada 2023. ili od opsade bolnice Al-Shifa, već počinje s usponom cionizma i uspostavom Izraela kao europskog kolonijalnog državnog projekta rođenog u nizu zločina, između ostaloga kao eho holokausta i kao Nakba, tj. masovno etničko čišćenje Palestinaca 1948. godine.

Frljić se donekle vraća u prošlost, ali relativno površno – u jednom trenutku se na leđima jednog glumca markerom iscrtavaju granice Izraela i Palestine. Razmatra, dakle, i kompleksni povijesni aspekt, ali doslovno na površini, ovaj put kože. Mnogo toga ostaje ispod nje: krv, meso, kosti, sve ono što nije uspio ugurati u predstavu od dva sata. Odmah na početku, Frljić nas upozorava da neće biti koherentne narativne strukture, no palestinska je priča odavno epska. Što ako je baš koherentna narativna struktura potrebna da se razjasni sva buka trenutne situacije? Ili je stvar u tome da bolje nije ni moglo kada se pokušava kazališno reagirati na lajvstrimani genocid koji nam je svima pred očima, pod uvjetom da ih ne odlučimo zatvoriti?

U društveno-političkom i etičkom smislu, Inkubator je eminentno bitna predstava, kao izazov Frljićevim kolegama i suvremenicima u europskom kazališnom i kulturnom svijetu da otvore oči i ponude svoje odgovore na pitanja koja proizilaze iz genocida u Gazi. Da učine nešto! Možda poezija nakon Auschwitza nije imala smisla, ali itekako ima smisla umjetnički reagirati sada i ovdje na užas Gaze i kolosalno licemjerje onoga što si voli tepati da je “slobodni svijet”. Tko šuti, taj se slaže. 

Nije iznenađujuće što je Inkubator mogao biti postavljen baš u Ljubljani, s obzirom na stav slovenačkih vlasti prema palestinskom pitanju, kao ni što je ispraćen velikim pljeskom u Sarajevu. No, to je donekle i pokazatelj da tim gradovima takva predstava i ne treba. Frljićev Inkubator je potreban osovini Berlin-Zagreb-Beograd (možda je preciznije reći Osovini?), čija službena politika – uz američku, britansku, mađarsku i sl. – čini sve u korist izraelskog genocida nad Palestincima. 

Znakovito je da su Nedićeva Srbija i Pavelićeva NDH, “hrvatska država” kako bi rekli današnji hrvatski domoljubi benkovačke provenijencije i moralne provincije, bile egzemplarni podržavatelji i provoditelji genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, a koji je bio ključni projekt nacističke Njemačke. Sada se sve tri države, dvije od njih članice famozne Europske unije, oličene u kancelaru Friedrichu Merzu, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Aleksandru Vučiću, nalaze opet, skoro pa ponosno, na progenocidnoj strani. Kao da su svi izašli iz istog inkubatora. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naime, pazuh je za mnoge gej muškarce jedna od omiljenih erotskih zona na muškom tijelu, a ovo je bio prvoklasan pazuh. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako taj pazuh pripada Hasanu Pikeru, rođenom 1991. u New Jerseyu, ali odraslom u Istanbulu, kao i da saznam da je dotični popularni streamer na Twitchu, koji prvenstveno komentira politiku, za razliku od većine ostalih na toj platformi koji igraju kompjuterske igrice. Hasanabi, kako mu je nickname, nije samo politički streamer, on je, zamalo sam ejakulirao kada sam pročitao, ljevičarski politički streamer! I to još u SAD-u! Jesam li konačno našao savršenog muškarca?!

Ubrzo sam na Youtubeu otkrio ono što se naziva Hasanabi Industrial Complex tj. brojne kanale posvećene isključivo tome da objavljuju isječke Hasanovih streamova s Twitcha i u roku od dva-tri dana sam postao Hasanabihead, kako se nazivaju njegovi fanovi. Pritom kao i mnogi od njih, odnosno nas, nisam u ove 2-3 godine nikad otišao na Twitch da bih uživo gledao Hasanov stream, primarno iz lijenosti, a sekundarno zbog razlike u vremenskoj zoni, s obzirom da Hasan živi u Los Angelesu, pa je njegovo jutro moja večer. Ionako se sve može naći na Youtubeu.

Iako me privukao besramnim queer baitingom (Hasan je, nažalost, strejt), teško da sam mu to mogao zamjeriti kada sam upoznao njegove komunikacijske vještine i strategije, koje, između ostaloga, podrazumijvaju korištenje humora, odbacivanje liberalne političke korektnosti, golemo znanje o temama koje pokriva (diplomirao je politologiju na Sveučilištu Rutgers), suverenu retoriku i, last but not least, svijest o vlastitom seksipilu i fizičkoj privlačnosti. 

Nisam ni prvi ni zadnji koji je za Hasana saznao preko thirst traps koje periodično objavljuje na društvenim mrežama. Sve je to fanatično lenjinistički (slavnog druga Vladimira Hasan često citira) u službi širenja ljevičarske ideologije u neprijateljski nastrojenom kontekstu i to, u međuvremenu je jasno, s impresivnim rezultatima i u online prostoru i u stvarnom životu. 

Moj seksi jaran Hasan – nema smisla glumiti izostanak parasocijalnosti – otkako je 2018. godine započeo streamati na Twitchu, spasio je tisuće mladih muškaraca od najgoreg desničarenja i mizoginije, pozicioniravši se kao antipod Andrewu Tateu, kojega je deklasirao u debati 2022. godine. 

U vrijeme kada internetom dominira tzv. manosfera, Hasan je jedan od rijetkih popularnih content creatora koji mladim muškarcima nudi drugačiji primjer, a istovremeno izgleda kako bi mnogi od njih htjeli izgledati, mišićavo i markantno (bavi se dizanjem utega i redovito igra košarku), te je vrlo popularan i među ženskom publikom. Pritom svojim muškim gledateljima nudi i konkretne savjete o tome kako ne završiti kao incel, ponavljajući da ”every guy can be a 7” ako se samo malo potrudi. The New York Times je u nedavnom članku dosta dobro sažeo Hasanovu privlačnost naslovom A Progressive Mind in a MAGA Body.

Iako je svojevrsni nepo baby, što će sam odmah priznati, s obzirom na to da mu je ulaz u svijet medija omogućio ujak Cenk Uygur preko tada popularnog Youtube kanala The Young Turks, iza Hasanovog uspjeha stoji prvenstveno puno rada. On streama svaki dan, uključujući i vikende, osam sati, što je impresivna konzistentnost u periodu od sedam godina. Zbog toga sam sebe opisuje kao nekoga tko je “brain broken”.

Na Twitchu ima 2,9 milijuna pratitelja, na Instagramu 1,4 milijuna, na Twitteru 1,6 milijuna, koliko i na Youtubeu itd., što je clout koji se gradio godinama. U međuvremenu je zbog toga često gost i u mainstream medijima, primjerice kod notornog Piersa Morgana. Prema (američkim) mainstream medijima Hasan ima većinom antagonističan odnos, sustavno kritizirajući način na koji pokrivaju određene teme, kao i koje teme zanemaruju, tako nudeći svojim gledateljima_cama sustavnu edukaciju iz medijske pismenosti. No kako je postao vrlo popularan, pa i utjecajan, oni ga više ne mogu ignorirati, pa vješto umije koristiti prostor koji mu sve više nude.

Istovremeno je taj rast popularnosti značio i rast broja hejtera, što je uobičajena dinamika danas na internetu, pa je Hasan često izložen raznim kampanjama čiji je cilj da ga se deplatformira. Glavna optužba na njegov račun je da je antisemit, koja se primarno temelji na njegovom anticionizmu i općenito antiimperijalističkoj politici koju zagovara. Američka vanjska politika i Izrael su redovne mete njegovih kritika već godinama, no stvari su se dodatno intenzivirale nakon što je Izrael krenuo provoditi genocid u Gazi nakon Hamasovog napada 7. listopada 2023., a Hasan još više dao gas kada je riječ o agitaciji za palestinsku emancipaciju.

Optužbe za antisemitizam se u biti temelje na vađenju Hasanovih riječi iz konteksta, poistovjećivanju Izraela sa Židovima ili jednostavno lažima, s obzirom na to da svatko tko malo duže prati što govori shvaća da je jedan od najvećih boraca protiv antisemitizma u online prostoru, kao i da je to njegov iskreni stav, a ne gluma u ime političke korektnosti. Konstantnim razlikovanjem judaizma, židovstva i cionizma Hasan svoju publiku educira o tome što doista jest antisemitizam, a što je zloupotreba tog pojma kako bi se kamufliralo zločine Izraela. Također, za jednog navodnog antisemita Hasan previše kritizira i proziva realni antisemitizam.

Zato je bilo toliko apsurdno što ga je američka proizraelska organizacija Stop Antisemitism prošle godine nominirala za titulu antisemita godine u društvu notornih antisemita poput Candace Owens (koja je na kraju i pobijedila) i Dana Bilzeriana, udrobivši tu još i npr. aktivistkinju Gretu Thunberg i glumca Johna Cusacka, oboje glasne protivnike genocida koji u Gazi provodi Izrael. Ipak, toliko se uspio zamjeriti proizraelskom lobiju da ga u medijskim istupima redovito proziva Jonathan Greenblatt, predsjednik Anti-Defamation League, koju Hasan duhovito zove “Apartheid Defence League”. 

Druga stanardna kritika na Hasanov račun je da je on salonski socijalist i prevarant, koji je postao milijunaš prodajući ljevičarsku politiku, u koju sam ne vjeruje. Glavni argumenti za to su što je 2022. kupio kuću u Los Angelesu za 2,7 milijuna dolara i što voli nositi skupu odjeću. 

Nema sumnje da je Hasan otkako je počeo streamati na Twitchu postao milijunaš (procjenuje se da je zaradio oko 8 milijuna dolara), no taj je novac pretežito zaradio od pretplate onih koji ga gledaju, odbijajući niz sponzorskih ugovora kojima je, da je htio, mogao značajno maksimalizirati profit. Drugim riječima, da je Hasan in it for the money, mogao je već namlatiti i pedesetak milijuna dolara bez problema. Što se tiče kuće, riječ je o cijeni koja za tržište nekretnina u Los Angelesu i nije posebno visoka, uz napomenu da je u nju uselio i svoje roditelje, s kojima živi. 

Istinsku opredijeljenost za lijeve politike dokazao je ne samo onime što sustavno govori, već i fundraisingom za američke sindikate, kao i doniranjem vlastitog novca za sindikalno organiziranje radnika_ca, pomoć Gazi itd. Dodatni primjer da Hasan provodi ono što propovijeda je da je podcast Fear &, koji je pokrenuo s nekoliko prijatelja, utemeljen kao kooperativa u kojoj jednako pravo odlučivanja imaju i oni ispred i oni iza kamere – radničko samoupravljanje u praksi.

Što se tiče sklonosti modnoj ekstravaganciji i općenito hedonizmu, Hasan je tu uz bok maršalu Titu, uz čiju se bistu ponosno fotografirao kada je bio na obiteljskom odmoru u Dubrovniku. Sam ističe da biti socijalist ne znači ne uživati u životu i da ne treba pristati na kapitalistički narativ koji socijalizam izjednačava sa siromaštvom. Možda je to ono što mu hejteri i najviše zamjeraju: Hasan čini da socijalizam izgleda seksi u svakom smislu.

Iako sam ne preuzima titulu novinara, Hasan često, uz uobičajeno pronicljivu medijsku kritiku, proizvodi vrhunsko novinarstvo i u intervjuima koje vodi na streamu, ali i izlaskom na teren. Postoje brojni primjeri za oboje, pa ću se ograničiti na samo dva svježa. 

Prvi je njegov intervju s američkim liječnikom Ferozeom Sidhwom koji je proveo nekoliko mjeseci radeći u Gazi i u kojem je autoritativno razvaljeno niz izraelskih laži koje papagajski prenosi većina zapadnih medija. 

Drugi primjer je njegovo izvještavanje s nedavnih protesta u Los Angelesu, koje je sa svojim snimateljem Marcheom pratio, za razliku od većine mainstream medija, sa strane prosvjednika, a ne policije, u jednom trenutku izbjegavajući i ispaljene gumene metke. Usput je demonstrirao koliko novinarski izbor s koje će se strane policijskog kordona izvještavati utječe na perspektivu i način prezentiranja događaja i činjenica. 

Tom prilikom mogli smo svjedočiti koliko Hasan znači mnogima, što se lako zaboravi uz bujicu hejta kojoj je stalno izložen online. Mnogo ljudi mu je prilazilo da mu se zahvali za njegov rad, tražilo selfije i sl. U svijetu distopije kasnog kapitalizma, vječnog rata, liberalnih laži, mizoginije, homo- i transfobije i imperijalizma, Hasan je za mnoge svjetionik nade.

To su konačno primijetili i američki (neo)liberali iz Demokratske stranke, potreseni nakon što je Donald Trump spektakularno potukao Kamalu Harris na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Analizom demografskih podataka glasača shvatili su da su, između ostaloga, izgubili mlade muške glasače, koje je Trumpova kampanja lukavo targetirala kroz njegova (uspješna) gostovanja na podcastima i streamovima usmjerenim na takvu publiku. Zaključili su da im treba njihova verzija Joea Rogana, pa su pogledali u pravcu Hasana Pikera kao jedinog progresivnog streamera koji po utjecaju konkurira eksponentima manosfere. 

No, Hasan im je odmah poručio da glavni problem Demokratske stranke nije optika ili proizvodnja više liberalnih i ljevičarskih internetskih zvijezda (iako potonje ne bi bilo loše zbog dominacije desnice u tom polju), već njihova neoliberalna politika koja pretpostavlja interese krupnog kapitala i poduzetnika interesima radničke većine, kao i njihovo liberalističko moraliziranje s visoka u vezi svega i svačega. Jednostavnije, ako Demokratska stranka želi pobijediti, treba se na izborima natjecati s platformom uvođenja javnog zdravstva za sve građane, pa Hasan kaže da bi u tom slučaju rado i besplatno bio njihov propagandist.

Što nas na kraju dovodi i do pitanja gdje je naš Hasan Piker? Pod “naš” mislim na Hrvatsku i cijeli postjugoslavenski prostor, što se terminologijom Europske unije naziva Zapadni Balkan. Očito ga nema, a prijeko je potreban. 

Dapače, najveća srodna internetska zvijezda postjugoslavenskog prostora je (bio?) srpski Youtuber Baka Prase, koji je, svjesno ili ne, utjelovljenje sada dominantnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, sociopatskog individualizma, antiintelektualizma, heteropatrijarhalne mizoginije i autokolonijalizma. Vjerojatno je zato i bio tako popularan, jer je bolno tipičan proizvod ovog (post)tranzicijskog Zeitgeista, pa su se mladi Balkana s njime mogli identificirati kao s nekime tko je uspio, a nije – po dominantnim kriterijima – luzer poput većine koja obitava u ekonomskoj mizeriji europske periferije.

Naravno da sam se i sam zapitao jesam li ja taj koji bi mogao replicirati nešto poput regionalnog Hasana, s obzirom na to da bih vjerojatno svaki dan mogao satima relativno upućeno komentirati politiku i društvo iz (jugo)socijalističke pozicije, ali sam s 45 godina previše star, da ne govorim o tome da bih morao krenuti i na fitness journey, što mi se ne da. 

Stoga mi jedino preostaje da mladim ljevičarima i ljevičarkama na kojima svijet ostaje pokroviteljski poručim da se okane suhoparnog teoretiziranja u zatvorenim kružocima ili pisanja ovakvih i sličnih tekstova, već da počnu otvarati profile na TikToku, Instagramu itd., kao i streamati na Twitchu, Youtubeu i ostalim platformama te vrste i tamo sustavno vršiti agitaciju i propagandu za naše ideje. Praznina zjapi, samo se netko treba usuditi i odlučiti da je ispuni ljevičarskim sadržajem. Ja bih se na to pretplatio, neovisno jesu li u sadržaj uključeni i seksi muški pazusi, ali njihovo prisustvo sigurno neće odmoći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zahvaljujući Da Vincijevom kodu Opus Dei je postao sinonim za vjerski fanatizam, bolesnu ambiciju, opsjednutost financijskom i političkom moći, tajnovitost i raznolike nečasne radnje, pa bi se iz katoličke perspektive moglo reći da je kroz Browna djelovao ni manje ni više nego sam Duh Sveti. 

Naime, mnogo toga što je Brown u svom romanu izmaštao u vezi Opusa Dei u međuvremenu se pokazalo točnim, što potvrđuje i u jesen prošle godine objavljena publicistička knjiga Opus: The Cult of Dark Money, Human Trafficking, and Right-Wing Conspiracy Inside the Catholic Church istraživačkog novinara Garetha Gorea u izdanju kuće Simon & Schuster. S Goreom smo, za razliku od Dana Browna, na terenu provjerenih činjenica, a one otkrivaju kako se svatko tko ne želi živjeti u klerofašističkoj diktaturi u stilu Francove Španjolske treba ozbiljno zabrinuti u vezi utjecaja i ambicija ove katoličke prelature. 

Gareth Gore se za Opus Dei isprva zainteresirao pišući o iznenađujućem kolapsu moćne španjolske banke Banco Popular 2017. godine, saznavši da je njezin dugogodišnji čelnik Luis Valls-Taberner bio istaknuti član ove prelature, dok je banka desetljećima neformalno funkcionirala kao bankomat Opus Deija, zbog čega je na kraju i propala. Kao iskusan financijski novinar, Gore laicima za tu tematiku jasno obrazlaže sve načine na koje je Opus Dei kroz tajni sindikat unutar organizacijske strukture banke sisao sredstva iz Banco Popular za svoje projekte, ali to je samo početak priče o paleti mračnih radnji koje opisuje Opus.

Članovi i članice Opusa Dei su nominalno pozvani na duhovnost utemeljenu u posvećujućoj vrijednosti običnog rada, te se dijele na supernumerarije, numerarije i pridružene prelaturi. Supernumerariji su uglavnom muškarci i žene u braku, formalno jako upućeni na svoj obiteljski život, a pridruženi i numerariji pak žive u celibatu, s time da numerariji većinom stanuju u centrima Opusa Dei, zaduženi za dušebrižništvo ostalih vjernika. Iza toga se zapravo krije ultrakonzervativna ideologija usmjerena protiv sekularizma i bilo kakvih progresivnih ideja, te vjerski fanatizam koji je odbojan i brojnim običnim katolicima. 

Sve to je pak proizvod ideja osnivača ove katoličke organizacije, španjolskog katoličkog svećenika Josemaríe Escrive (1902. – 1975.), u međuvremenu proglašenog i svecem, a pored kojeg se zasad tek blaženi Alojzije Stepinac sa svojom beskrajnom ljubavlju prema genocidnoj NDH čini ipak kao manje monstruozna pojava. Stepinac je bio provincijski um s provincijskim namjerama usmjerenim prvenstveno na jednu naciju, dok je Escrivá bio zainteresiran za svjetsku dominaciju. 

Prema mitologiji osnutka Opusa Dei, Escrivi se 1928. direktno obratio Bog s misijom posvećivanja katolika u njihovim svakodnevnim poslovima u sekularnom društvu. U teoriji to i ne zvuči tako loše, no praksa se kroz skoro pa stoljeće postojanja Opusa Dei pokazala prilično zastrašujućom. Prvo što upada u oči u vezi Escrivine neupitne i fanatične pobožnosti je njegova opsesija s mortifikacijom mesa ili, jednostavnije rečeno, bičevanjem. Prema javno dostupnim podacima, koje navodi i Gore u svojoj knjizi, Escrivá se sam toliko bičevao da bi mu pozavidio i Marquis De Sade. 

Daleko manje iznenađenje je Escrivina mržnja prema španjolskoj republici i podrška Francu, čiji je režim bio među prvim mecenama Opusa Dei, omogućivši im rast iz početne opskurnosti. Novac je za Escrivu uvijek bio ključan i poželjan u što većim količinama, te je svoje sljedbenike sustavno tjerao da mu priskrbe što veća financijska sredstva, ne nužno na načine koji su bili legalni ili iole pošteni.

Prema ženama je znao biti naročito okrutan, promatrajući ih prvenstveno kao sluškinje, dok je mnogo više simpatije imao za Adolfa Hitlera, tvrdeći da ga se difamira tvrdnjom da je ubio šest milijuna Židova. Prema Escrivi, bilo je to “samo” četiri milijuna. Moćnicima je pristupao snishodljivo, glumeći skromnost i produhovljenost, dok je potčinjene često nemilosrdno gazio, ponižavao i iskorištavao. Tokom godina je oko sebe izgradio kult ličnosti staljinističkog stila.

Opus skrupulozno opisuje širenje Opusa Dei izvan granica Španjolske, ali i unutar struktura Katoličke crkve, unatoč dokazima kako su redovito kršili kanonsko pravo, funkcionirajući kao svojevrsna sekta. Na potpuni su uzlet ipak morali čekati do 1978. godine kada je za papu izabran Ivan Pavao II. – s obzirom da su njegovi prethodnici prema Escrivinoj družbi ipak imali zadršku. Nisu im skloni bili ni isusovci, ali su im zato sva vrata unutar Katoličke crkve bila otvorena tijekom dugotrajnog pontifikata Ivana Pavla II., koji je u Opusu Dei vidio ideološki srodne (ultra)konzervativce. Primjerice, jedan od najbližih suradnika Hrvatima najdražeg pape bio je Joaquin Navarro-Valls, član Opusa Dei i voditelj Ureda za tisak Svete stolice od 1984. do 2006. 

Gore na 448 stranica Opusa – od kojih je 100 posvećeno fusnotama, što svjedoči o akribičnosti autorovog pristupa – vješto razotkriva brojne opačine ove prelature, koja je posebno alergična na osmu Božju zapovijed (“Ne reci lažna svjedočanstva!”). Moram priznati da sam čak i ja, koji očito nemam puno ljubavi za organiziranu religiju, ostao osupnut količinom laži koje je Opus Dei izrekao kroz desetljeća svojeg postojanja. Dapače, beskrupulozno laganje ljudima u oči jedna je od standardnih metoda njihova djelovanja. Kako to izgleda u praksi i kakve posljedice proizvodi pokazuje i trenutni sudski proces u Argentini, u kojem 43 bivše članice tuže Opus Dei zbog toga što su ih, kao djevojčice iz siromašnih obitelji, lažima o prilikama za obrazovanje namamili i pretvorili u roblje, da bi ih onda godinama brutalno eksploatirali i zlostavljali.

Opus tako predstavlja katalog raznolikih zločina – od seksualnog zlostavljanja i njegova svjesnog zataškavanja preko psihološkog i ekonomskog terora koji je neke članove_ice odveo i u suicid pa do raznolikih financijskih malverzacija – zbog čega ovu knjigu, iako je prohodno napisana i vrlo zanimljiva, postaje sve teže čitati kako stranice odmiču. Zadnji put kad sam imao takav osjećaj mučnine je bilo dok sam čitao Army of Evil: A History of SS Adriana Wealea, jer u jednom trenutku postaje nemoguće ne zapitati se povišenim tonom “Koji je k tim ljudima?!” 

Tu se krije i jedina velika mana Goreove knjige, jer on kao financijski novinar ne uspijeva objasniti što to psihološki privlači ljude Opusu Dei i zašto bi itko htio biti član organizacije s takvom poviješću. U tom smislu, Gore je ipak trebao ići dublje, no kao ekspoze, Opus je doista vrhunsko publicističko štivo, o čemu svjedoče i pohvalne kritike u medijima poput The Washington Posta i Financial Timesa. 

Opus Dei se s time očekivano ne slaže, pa su početkom ove godine proizveli demantij na čak 106 stranica, u kojem Gorea optužuju da ih je prevario, ali zapravo malo toga uvjerljivo dematiraju. Nije im po volji bio ni dokumentarni film Deutsche Wellea Faith, power, manipulation – The secrets of the Opus Dei sect iz 2022. godine, koji su kritizirali jer su prikazani kao “kontroverzna i tajnovita organizacija”, iako su izvan svake sumnje – kontroverzna i tajnovita organizacija. Jednostavno je: ako te npr. 43 bivše članice tuže na sudu tvrdeći da si ih pretvorio u roblje, onda si, najblaže rečeno, kontroverzan, a po svim dokazima koje Gore donosi točnije je reći da se radi o kriminalnoj organizaciji. Ako tvoji aktivni članovi pretežito nisu spremni javno deklarirati svoje članstvo, onda si tajnovit.

Opus Dei danas djeluje u više od 70 država svijeta, među kojima je i Hrvatska. Najpoznatiji njihov član u našoj državi je trenutni eurozastupnik Stjepo Bartulica, koji je prethodno bio i savjetnik bivšeg predsjednika Ive Josipovića i bivšeg predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića. Kao njihov član se deklarirao i fizičar s Instituta Ruđer Bošković Vuko Brigljević, koji živi u celibatu, dok je liderica udruge U ime obitelji Željka Markić svojedobno na direktno pitanje Aleksandra Stankovića o svom članstvu u Opusu Dei odbila odgovoriti. Ako nije članica, zašto jednostavno nije rekla ne?

Znakovito je da Goreova knjiga u nešto više od šest mjeseci otkako je objavljena na engleskom govornom području nije izazvala interes hrvatskih mainstream medija, s obzirom na njihovu prepisivačku strast u odnosu na zapadne medije. Opus je dobio dosta prostora (i pohvala) baš u onim stranim medijima iz kojih naši redovito i opširno prepisuju, pa se moram zapitati je li ignoriranje Goreove knjige posljedica potpune kadrovske devastacije domaćih medija i njihove grozne uređivačke politike ili je utjecaj Opusa Dei u hrvatskom društvu i politici postao još jedna tabu tema. 

Bartulica je čest gost hrvatskih medija, ali ga o Opusu Dei nikad nitko ništa ne pita. Bi li isti tretman imao i neki hrvatski visokopozicionirani političar koji bi bio, recimo, član Muslimanskog bratstva, čiji je politički cilj uspostava islamske države sa sloganom “Kuran je naš ustav”? Opus Dei ima sličan cilj, razlika je samo što želi uspostaviti katoličku teokraciju.

Goreova knjiga završava detaljnim opisom kako je Opus Dei bio ključan igrač u ultrakonzervativnoj koaliciji koja je preko američkog predsjednika Donalda Trumpa preuzela kontrolu nad tamošnjim Vrhovnim sudom, rezultiravši, između ostaloga, ukidanjem ustavnog prava na prekid trudnoće. 

Baš se ovih dana diljem Hrvatske organiziraju javne manifestacije čiji je glavni politički cilj isto. Lako s njima, jer tzv. hodači za život ne skrivaju što su im namjere i kako se za njih bore, dok Opus Dei preferira djelovanje u sjeni i pozadinsko povlačenje konaca regrutiranjem članova za zauzimanje pozicija u političkoj, intelektualnoj i poslovnoj eliti. 

Zato im je Hrvatska sa svojom sklonošću prešućivanju i nezamjeranju savršena meta, a profesionalna i moralna propast vodećih hrvatskih medija kec na desetku, jer nesmetano mogu širiti svoje pipke. Novinarski ekvivalent Garetha Gorea u Hrvatskoj očito nemamo niti je u trenutnoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze hrvatski novinari uopće i moguć, tako da nam kao kakva-takva zadnja linija obrane ostaje reputacijska šteta koju je ovoj sekti nehotice napravio Dan Brown. Opus Dei najviše voli kad ih nitko ništa ne pita, kamoli propituje, a u današnjem hrvatskom društvu mogu računati baš na to.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako mi to nije bilo dovoljno, mogao sam isto naučiti prateći većinu zapadnih mainstream medija u kojima je svaki razgovor s bilo kime tko je propalestinski nastrojen počinjao s pitanjem o osudi Hamasa. Pritom je iza tog pitanja, ukoliko čovjek na njega ne odgovori potvrdno, stajala prijetnja da vas automatski proglase antisemitom. Namjera je nesumnjivo bila svaku kritiku Izraela i izraelskih ratnih zločina u Gazi proglasiti antisemitizmom i svakog kritičara antisemitom. 

Tome i služi namjerna terminološka zbrka u kojoj se odbija razlikovati pojmove Židovi, Izraelci i cionisti, te ih se tretira istoznačnima, iako u svijetu ima nešto manje od 16 milijuna Židova, dok Izrael ima oko 9,8 milijuna stanovnika od čega su 7,2 milijuna Židovi, a nešto više od 2 milijuna Palestinci, koji žive kao građani drugog reda. Očito je da nisu svi Židovi ujedno i Izraelci, kao i da nisu ni svi Židovi cionisti, dapače mnogi su anticionisti. Pored toga, mnogi cionisti nisu Židovi, primjerice Joe Biden i Donald Trump.

Iako sam odavno svjestan neprofesionalne tragikomedije koju predstavlja zapadni medijski mainstream, u koji na njihovu sreću pokondirene tikve uključujem i hrvatske mainstream medije, ipak sam ostao osupnut količinom manipulacija, laži i ignorancije koji su u proteklih godinu i pol dana plasirani u javnosti u korist Izraela i njegove genocidne politike prema Palestincima. Najbolje je to sažeo američki satirički portal The Onion u naslovima članaka Words Beside “Genocide” U.S. News Outlets Use To Describe Genocide i “New York Times” Invents Entirely New Numerical System To Avoid Reporting Gazan Death Toll. 

Što se tiče hrvatskog medijskog mainstreama, dovoljno je zabilježiti kako odluka Izraela da prekrši primirje i onda u 48 sati poubija 200 palestinske djece nije zavrijedila naslovnice. Tako u praksi izgleda progenocidna uređivačka politika.

Beskrajno je licemjerje podržavatelja Izraela, koji su se pokazali otpornim na bilo kakve činjenice i argumente, ali zato spremnima difamirati skoro sve one koji zauzimaju propalestinski stav kao antisemite. Pritom nema sumnje da postoje antisemitski nastrojeni protivnici Izraela, a postoje bogme i proizraelski nastrojeni antisemiti (njih Benjamin Netyanahu naročito voli), kao što ne bi trebalo imati sumnje da postoje i oni koji to nisu, uključujući i brojne Židove diljem svijeta koji su glasno prosvjedovali protiv izraelskih zločina u Gazi. Njihova hrabrost i moralna jasnoća su inspiracija, jer uvijek je najteže ići protiv svojih ili “svojih”.

Kao LGBT čovjek koji podržava palestinsku emancipaciju suočio sam se i s drugim LGBT ljudima, ali i homofobima, koji su reagirali na istovjetni način i koristeći iste talking points. Primjerice, u Izraelu se održavaju Povorke ponosa, a u Gazi i na Zapadnoj Obali ne, Izrael je gay friendly, a Hamas je homofoban, pa kako mogu podržavati Palestince. Logika ove argumentacije se temelji na tome da održavanje Prajda čini irelevantnim ubijanje desetaka tisuća djece. Ako LGBT Izraelci u svojoj državi imaju određena prava, ali ne i LGBT Palestinci koji su izraelski državljani, i ako je Tel Aviv svojevrsna gej meka, onda bi svi LGBT ljudi trebali zažmiriti na genocid koji provodi Izrael? Za tu vrstu moralnog idiotizma nisam spreman. 

Palestinu podržavam jer se bore za oslobođenje od kolonijalnog okupatora, kao što se i ja borim za oslobođenje od heteropatrijarhata koji mi od rođenja kolonizira život. Njihova je borba u tom smislu i moja, a nisam ni prvi ni zadnji LGBT čovjek koji je to shvatio. Uostalom, nakon više od dva desetljeća iščitavanja raznolike LGBT i queer literature, historiografije, teorije i filozofije, shvatio sam da je za razumijevanje položaja LGBT ljudi u heteropatrijarhalnom svijetu dovoljno pročitati samo dvije knjige Frantza Fanona: Crna koža, bijela maska i Prezreni na svijetu. Njegovim riječima, “borba je jedino rješenje”. 

Uništenje Gaze i njenih stanovnika koje Izrael nemilosrdno provodi od 7. listopada 2023., zapravo i godinama prije toga, donijelo nam je, između ostaloga, mnogo groznih slika. Susjedstva sravnjena sa zemljom i pretvorena u deponije bombama razvaljenog građevinskog materijala, ubijena i izgladnjela djeca, masakrirani civili svih uzrasta, bolnice koje se guše u ranjenima i liječnici na rubu fizičkog i mentalnog sloma, pa onda i bolnice sravnjene sa zemljom, očaj ljudi u šatorima, djeca koja pješače kilometrima iz jedne navodno sigurne zone u drugu, pa čak i bebe sa snajperskim mecima u glavi – tako izgledaju ratni zločini, tako izgleda praktično provođenje genocida.

Toj kolekciji užasnih slika vrijedi pridodati još jednu, a to je slika izraelskog vojnika Yoava Atzmonija, koju su izraelske vlasti još u studenom 2023. objavile na Instagramu. Na njoj Atzmoni u punoj vojnoj opremi stoji negdje u ruševinama okupirane Gaze i s osmijehom na licu drži zastavu duginih boja, na kojoj je na engleskom napisano “In The Name of Love” (“U ime ljubavi”). Izraelska vlada je toj fotografiji na Instagramu dodala i sljedeću poruku: “Prva zastava Prajda ikad podignuta u Gazi.” 

“Yoav Atzmoni, koji je član LGBTQ+ zajednice, želio je poslati poruku nade ljudima u Gazi koji žive pod Hamasovom brutalnošću. Njegova je namjera bila podići prvu zastavu ponosa u Gazi kao poziv na mir i slobodu”, dodali su.

Od početka svoje vojne operacije, dakle par tjedana prije objave te fotografije, Izrael je u Gazi, prema podacima objavljenim u veljači ove godine u časopisu The Lancet, ubio najmanje 64 tisuće ljudi do kraja lipnja 2024., a u međuvremenu još tisuće i tisuće. Među ubijenima je više od 59 posto djece, žena i staraca. Tako izgleda izraelska verzija “ljubavi, mira i slobode” za Palestince i to ne samo u proteklih godinu i pol dana, nego još od uspostave države Izrael 1948. godine, koju je pratilo masovno etničko čišćenje Palestinaca iz njihovih domova.

Zastava duginih boja na ruševinama Gaze iz studenog 2023. je očito bila cinično iskorištena kao propagandni rekvizit za Izrael u već uobičajenoj praksi koja se naziva pinkwashing. To znači da se ostvarenje određenog stupnja LGBT prava u nekoj državi koristi kako bi se opravdalo zločine te države prema drugima, a i u pinkwashingu i u zločinima Izrael je negdje pri vrhu svjetske ljestvice. 

Ne mogu šutjeti o tome, jer je zastava duginih boja i moja. Kada pogledam što sam učinio u korist Palestinaca u proteklom periodu, u najvelikodušnijoj verziji za sebe mogu zaključiti “not great, not terrible”. Napisao sam stotine tvitova, sudjelovao na dva skupa podrške Palestini, sredio gostovanje jednom propalestinskom sugovorniku na televiziji N1, otišao na jedan benefit koncert i kupio četiri postera na humanitarnoj izložbi za Palestinu. 

Nisam ništa organizirao niti sam ikako izložio svoje tijelo nasilju prosvjedujući protiv genocida u Gazi u režiji izraelskog premijera Benjamina Netyanahua i izvedbi IDF-a, provođenog uz podršku SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Srbije i, da bude posve jasno, Hrvatske. Sve ove države izvoze oružje Izraelu kojim on provodi uništenje Gaze, a za prijedlog Možemo! iz listopada prošle godine da Vlada Republike Hrvatske suspendira sve postojeće dozvole hrvatskim tvrtkama za izvoz oružja Izraelu u Saboru je glasalo samo 20 zastupnika. To znači da je palestinska krv i na hrvatskim rukama. Većini Hrvata to izgleda nimalo ne smeta, što nije iznenađenje, o čemu malo kasnije.

Pisanjem ovog teksta sam si u najgorem slučaju sabotirao određene karijerne prilike, ali s obzirom da sam i prije toga odustao od hrvatskog medijskog mainstreama, ni to nije značajna žrtva. Stoga moram zahvaliti svim ljudima iz Inicijative za slobodnu Palestinu za sve što su učinili, oni i one su žrtvovali svoju komociju i izložili se. Poštovanje izražavam i svima koji su nastupili na dobrotvornom koncertu za Palestinu u Močvari, naročito mladom Marku Bošnjaku, u međuvremenu izabranom da bude predstavnik Hrvatske na Eurosongu.

On je izvrsno objasnio zašto je to učinio: “Znam da bi mi bilo lakše da se držim neutralnog stava i da se ne izjašnjavam o određenim temama, ali ako već imam glas i platformu, želim je koristiti za nešto više od promocije svoje glazbe. Svjestan sam rizika, ali smatram da se za prave stvari vrijedi zauzeti – čak i ako to znači suočavanje s negativnim reakcijama.”

No, čak sam i ja sa svojim mlakim angažmanom uspio nadmašiti veliku većinu hrvatskih LGBT udruga i organizacija, malobrojnim izuzecima čast. Kritika koju sam prošle godine u par tekstova iznio na njihovo djelovanje se u biti mogla sažeti kako provode politiku asimilacije LGBT ljudi u heteropatrijarhalni poredak odnosno postojeće homofobno hrvatsko društvo, a njihova višemjesečna šutnja o Palestini je samo još jedna potvrda toga. Pritom je nedavni potpis na apel organizacija civilnog društva za poštivanje međunarodnog humanitarnog prava nakon što je Izrael prekršio primirje u Gazi too little too late. Potpisali su Dugine obitelji, kolekTIRV i Zagreb Pride, no zaboravili su na svojim profilima na društvenim mrežama to objaviti. Dapače, Gaza se tamo ne spominje, niti je bilo nekih većih poziva ljudima u LGBT zajednici da se pridruže propalestinskim protestima. Čini se da se plaše izaći iz ormara u vezi Palestine i Izraela.

Ne treba biti iznenađen što one hrvatske LGBT udruge, koje se na svojim profilima na Facebooku hvale bliskim odnosima s Američkim veleposlanstvom u Zagrebu, šute o Palestini. Ili ćeš s američkom veleposlanicom promovirati vidljivost interseksualnih osoba ili ćeš javno podržati Palestince i osuditi izraelski genocid nad njima. Oboje ne ide, tako da mogu čak pozdraviti izostanak licemjerja i dosljedno zauzimanje progenocidne pozicije šutnjom u tom festivalu pinkwashinga. Time su hrvatske LGBT udruge dokazale da su se savršeno uklopile u dominantni koncept tuđmanističke “hrvatske države”. 

Naime, Franjo Tuđman je 1990., na početku svoje političke karijere, jasno izrekao stav da “NDH nije bila samo genocidna tvorevina, već i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom”, a malo kasnije je dometnuo da je sretan što mu “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Tuđman je relativizacijom NDH izražavao antisemitske stavove i Republika Hrvatska je utemeljena na narativu o “doktoru Franji Tuđmanu, stvoritelju hrvatske države”, koji danas malo tko u Hrvatskoj propituje. Prihvativši takav narativ, Hrvatska se otvorila za opravdane optužbe za antisemitizam, pa je zato i Tuđman patio od toga da konačno isposluje priznanje RH od strane Izraela, koji je figurirao u svijetu kao arbitar onoga što je antisemitizam, a što ne. 

Tuđman je zato i iz svoje kupusare Bespuća povijesne zbiljnosti izbacio neke antisemitske citate i teze. Pristavši na takvu pogodbu, Hrvatska se odrekla mogućnosti da legitimno kritizira Izrael, već se odlučila ugledati na njega kada je riječ o guranju vlastite prljavštine pod tepih. Pa zašto mislite da su hrvatski desničari, pritom i često filoustaše, u međuvremenu tako žestoko proizraelski nastrojeni? Zato što bi i oni kao Izrael izbrisali zločine osnutka “hrvatske države” (za njih je to i NDH) odnosno “židovske države”. 

Na tu su tuđmanističku pogodbu pristali i hrvatski nacional-liberali, od kojih sam godinama u Zagrebu mogao čuti zgražanje nad tim što su, kaku kažu, komunisti oduzeli židovske stanove i u njih se uselili. Naravno, komunisti nisu nacionalizirali ili eksproprirali bilo čiju imovinu zato što je njen vlasnik bio Židov, već iz klasnih razloga. Oduzimali su i imovinu ljudi drugih vjera i nacija, komunisti nisu nikad imali na meti Židove samo zato što su Židovi, za razliku od ustaša i nacista. Uostalom, odlazak u Titove partizane bio je način za mnoge Židove da prežive ono što su im namijenili Hitler i Pavelić sa svojim Rasnim zakonima i holokaustom. 

Svrha tog nacional-liberalnog zgražanja nad oduzimanjem “židovskih stanova” je zapravo u tome da se izjednače ustaše i partizani, te da se kroz falsificiranje motiva komunističkih poteza u poraću ublaži ustaško-nacistički genocid nad Židovima u NDH u stilu “i jedni i drugi su bili loši prema Židovima”. Samo liberalima može pasti na pamet kako je sustavno industrijsko ubijanje Židova s ciljem njihovog potpunog istrebljenja ekvivalentno oduzimanju imovine Židovima (i svima drugima) koji su bili bogati.

Dovoljno je vidjeti kako se Irska ponaša u vezi Palestine da bude jasno koliko je Hrvatska bijedna. Irci su iz svojeg povijesnog iskustva britanskog kolonijalizma i agresije naučili biti solidarni s drugim narodima u istoj poziciji. Hrvati jauču kako su ih kroz povijest tlačili Ugari i Srbi, ali su, sada kad imaju nacionalnu državu, zaključili da im je draže biti uz tlačitelja. 

S obzirom na to da se u Hrvatskoj pretežito prihvatilo kako genocid nije diskvalifikacija države, naročito ako je to “hrvatska država”, onda je logično što hrvatsku javnost baš i nije uzrujao genocid nad Palestincima u Gazi. Kao što je i logično da zagovaratelje LGBT ravnopravnosti iz hrvatskih LGBT udruga izraelsko uništenje Gaze nije pokrenulo na akciju, jer cilj ideologije LGBT ravnopravnosti je u mnogočemu ostvaren u Izraelu, što se najbolje vidi u tim fotografijama izraelskih vojnika sa zastavama duginih boja na ruševinama Gaze. Izraelski pederi i lezbe su, kao i izraelski strejteri, ravnopravno dobili priliku sudjelovanja u genocidu. IDF doista ne diskriminira Izraelce po seksualnoj orijentaciji, LGBT ravnopravnost je u tom smislu ostvarena, gej Izraelci također imaju priliku masakrirati palestinsku djecu do mile volje.

Što je u svemu tome s LGBT Palestincima? Islamistički Hamas je homofoban i život LGBT Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali nije lagan. Sigurno je mnogo teži nego život LGBT Izraelaca u Izraelu. No, ne bi li to onda trebao biti još jedan dodatni razlog LGBT ljudima za solidarnost s LGBT Palestincima, a ne s Izraelom? Također, nema nikakve sumnje da je mnogo više LGBT Palestinaca nastradalo od Izraela, nego od Hamasa. 

Gay friendly Izrael nije baš tako gay friendly kad je riječ o LGBT Palestincima. Poznata je praksa IDF-a da targetira palestinske gej muškarce i ucjenjuje ih da budu špijuni za njih, inače će objaviti ne samo njihovim roditeljima, već i svima u njihovoj zajednici da su gej. Baš time se bavi potresni kratki igrani film Blood Like Water palestinske autorice Dime Hamdan. Što je s HIV+ gej Palestincima kojima Izrael blokira dostavu lijekova i time ih polako osuđuje na smrt, ako ih prethodno ne ubije bombama?

Vrijedi napomenuti i da je Ministarstvo zdravstva Gaze, koje u hrvatskim medijima vole nazivati “Hamasovo ministarstvo zdravstva” kako bi ga diskreditirali, na početku izraelske agresije na Gazu kontaktiralo sve pacijente oboljele od HIV-a i isporučilo im lijekove za tromjesečni period. Više od toga nisu imali. 

Što više pomaže gej Palestincima, lijekovi koji će spriječiti da se HIV razbukta u smrtonosni AIDS ili izraelski vojnik koji maše sa zastavom duginih boja i laprda o ljubavi, miru i slobodi dok sudjeluje u masovnim ratnim zločinima nad svim Palestincima, uključujući i one koji su LGBT? Koja je to točno utjeha ako te ni krivog ni dužnog ubije gay friendly vojska “jedine demokracije na Bliskom istoku”? Zašto bi itko tko je LGBT to podržavao? Zbog dobrih partyja u Tel Avivu i tamošnje Povorke ponosa? Nema dovoljno velike zastave duginih boja koja može pokriti genocid.

Meni je lako oportunistički osuditi Hamas, no je li to tako lako i (LGBT) Palestincima? Prepustit ću odgovor Ehudu Baraku, bivšem izraelskom generalu, pa onda i premijeru: “Pitali su me prije tridesetak godina što bih učinio da sam Palestinac. Prije tridesetak godina sam bio dovoljno novi u politici da kažem istinu, da bih se da sam rođen kao Palestinac vjerojatno pridružio nekoj terorističkoj organizaciji.” Uostalom, po međunarodnom pravu i s obzirom na to da Izrael okupira palestinske teritorije, Palestinci imaju pravo na otpor u skladu s pravilima ratovanja.

Kad već citiram druge, onda ću završiti s citatom Nelsona Mandele, borcem protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici i dobitnikom Nobelove nagrade za mir. “Poistovjećujemo se s PLO-om jer se oni, baš kao i mi, bore za pravo na samoodređenje”, rekao je svojedobno Mandela, a drugom prilikom naglasio: “Znamo vrlo dobro da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca.”

Nema te IDF-ove zastave duginih boja koja bi ovog pedera uvjerila u suprotno.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Ispostavilo se da je to očekivanje iz ranih dana hrvatske neovisnosti bilo jednako ispravno kao i ono o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu”. Lisnica je u sjedištu Europske centralne banke u Frankfurtu, a puška u centrali NATO-a u Bruxellesu. Hrvatska suverenost – bye bye!

Pored toga, sada policija trenira strogoću, primjerice ako se netko u hrvatskom javnom prostoru pojavi s jugoslavenskom ili palestinskom zastavom. Naučila je to mlada ekipa iz Revolucionarnog komunističkog saveza, koja se prošle godine pojavila s jugoslavenskom zastavom na zagrebačkoj i pulskoj Povorci ponosa, a onda i prorektor Sveučilišta u Rijeci, Gordan Jelenić, koji je na Noćni marš u povodu Dana žena došao s palestinskom zastavom. 

Organizatori ovih protestnih marševa nisu imali potrebu intervenirati zbog tog znakovlja (zašto bi?), no “naši dečki” jesu. Pritom se dubiozno pozivaju na važeće zakone Republike Hrvatske, što je samo dodatno dovelo u pitanje smislenost i opravdanost policijske intervencije u oba slučaja.

Zakonska akrobatika

Jelenić je odmah nakon Noćnog marša priveden i kažnjen s 200 eura prema članku 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi: “Tko istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 200,00 do 1.000,00 eura.”

Zašto bi građani RH uopće trebali imati poziv društveno-političke organizacije ili odobrenje tijela državne uprave za isticanje neke zastave? Također, u članku 26. precizira se da je riječ o “zastavi druge države”, a svi smo svjesni sramote da Hrvatska, za razliku od 146 od 193 članice Ujedinjenih naroda i 10 od 27 članica Europske unije, ne priznaje Palestinu kao državu. U Hrvatskoj palestinska zastava zato nije “zastava strane države”.

Kako su zabilježile Novosti, Jelenić nije jedini građanin RH koji je imao posla s policijom zbog isticanja palestinske zastave. “Naši dečki” doslovno hodaju po kućama i maltretiraju građane koji se usude postaviti palestinsku zastavu na prozor ili balkon svog stana, valjda kako ne bi bilo nikakve sumnje na čijoj je strani službena RH u trenutnom genocidu u Gazi. 

Još krajem listopada 2023. Hrvatska je, po odluci premijera Andreja Plenkovića, bila među samo 14 država koje su u Općoj skupštini UN-a glasale protiv rezolucije kojom se pozivalo na “hitno, trajno i održivo humanitarno primirje koje će dovesti do prekida neprijateljstava”. Za je glasalo 120 članica, dok ih je 45 bilo suzdržano. S obzirom na hijerarhijsko i politizirano funkcioniranje hrvatske policije, teško je povjerovati da je progon onih koji isticanjem palestinske zastave iskazuju solidarnost s Palestincima rezultat inicijative nekoliko procionistički nastrojenih službenika. Ne, oni samo sprovode naređenja.

Ne čudi što je u paketu s palestinskom zastavom na udaru i ona jugoslavenska, s obzirom na to da je SFRJ podržavala palestinsku borbu za emancipaciju i 1988. priznala Palestinu, što je civilizacijski i politički doseg za koji RH četrdesetak godina kasnije još nije sposobna. Iz perspektive današnje Hrvatske, koja ne smije ništa zucnuti Izraelu, a živote Palestinaca uopće ne percipira kao relevantne, dirljivo je prisjetiti se solidarnosti s Palestincima koja je nekoć vladala kod nas. I u socijalističkoj Hrvatskoj i u socijalističkoj Jugoslaviji.

Selektivna represija

Kako ni jugoslavenska zastava nije “zastava strane države” – jer Jugoslavija više ne postoji – ni na njeno isticanje u javnosti nema smisla primjenjivati već spomenuti članak 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Ako nije problem što se Markovim trgom šetaju nakićeni purani koji se nazivaju vitezovima dinastijskog Reda sv. Jurja kuće Habsburško-Lotarinške, na čijem je čelu Veliki meštar reda Karl von Habsburg-Lothringen, zašto bi bio problem javno isticati zastavu SFRJ (ili SRH)? Po čemu je simbolika monarhističke Austro-Ugarske, koja je Hrvate koristila kao topovsko meso u klaonici Prvog svjetskog rata, neprijeporna, dok je zastava socijalističke Jugoslavije – koju su stvarali i Hrvati i koja je u biti hrvatska ideja (ako ne vjerujete, samo pitajte srbijanske nacionaliste) – nepoželjna i neprihvatljiva u javnom prostoru?

Policija se u tim slučajevima najčešće dosjeti još jedne bizarne kvalifikacije Prekršajnog zakona, one o “vrijeđanju moralnih osjećaja građana”, što je potpuno proizvoljna kategorija s obzirom na to da bi pluralizam mišljenja i sloboda govora u demokratskom društvu trebali imati primat nad “vrijeđanjem moralnih osjećaja građana”. Nije ni jasno kako se to (empirijski) uopće može utvrditi koji su moralni osjećaji građana, a niti otkud uvjerenje da građani dijele iste moralne osjećaje, kao i stupanj uvredljivosti istih.

U svakom slučaju, uvrijeđenih moralnih osjećaja građana, izgleda, bilo je u mjestašcu Jakšić pored Požege, gdje je 47-godišnji stanovnik 2022. godine na svoju kuću izvjesio jugoslavensku zastavu, zbog čega je promptno reagirala policija i kaznila ga. Sada pak troše značajne resurse da bi zbog zastave SFRJ progonili ljude iz Revolucionarnog komunističkog saveza, pa su njihovu članicu priveli nakon ovogodišnjeg Noćnog marša u Zagrebu, identificiravši je na temelju nadzornih snimki ili fotografija. U praktičnom smislu to znači da je netko u policiji morao pregledavati sate materijala u potrazi za djevojkom čiji je “krimen” nošenje zastave socijalističke Jugoslavije.

Ispada da u liberalno-demokratskoj Hrvatskoj 2025. nismo daleko od Obznane vlade Kraljevine SHS iz 1920. godine, kojom je zabranjena Komunistička partija Jugoslavije, tada treća politička snaga u državi. Naoko kontradiktorno, no zapravo posve logično, jer su i Republika Hrvatska i Kraljevina SHS kapitalističke države, kojima je obrana kapitalističkog poretka očito iznad slobode govora i izražavanja. Drugim riječima, u Hrvatskoj i dalje postoji verbalni delikt – dovoljno je u pravcu premijera Plenkovića povikati “HDZ lopovi! Lopine!” pa ćete dobiti prekršajnu prijavu, kao što je 2017. saznao tada 18-godišnji Marko Starčić – samo što se više tako ne zove. 

Čak je i portal udruge Željke Markić u jednom članku jasno zaključio da “u Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji (pod određenim okolnostima) zabranjuje isticanje jugoslavenske zastave”. Dapače, pošteno su konstatirali kako ni članak 325. Kaznenog zakona, koji kažnjava javno poticanje na nasilje i mržnju prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti, vjere ili seksualne orijentacije, ne podržava policijsku intervenciju zbog isticanja jugoslavenske zastave, “osim ako je popraćeno govorom mržnje ili sličnim postupcima”, a u slučajevima u Zagrebu i Puli toga definitivno nije bilo.

Svitanje demokracije

Dok je hrvatska policija jako stroga i još više maštovita u tumačenju važećih zakona kada je riječ o palestinskoj i jugoslavenskoj zastavi, prema nekom drugom znakovlju je vrlo blaga i spremna ignorirati zakone i sudsku praksu. Primjerice, Europski sud za ljudska prava je 2019. presudio kako je ustaški pozdrav Za dom spremni “manifestacija rasističke ideologije”, te simbolizira “ustaški pokret nastao iz fašizma te da je utemeljen na rasnoj mržnji i stoga simbolizira mržnju prema ljudima temeljenu na različitoj religiji ili etničkom porijeklu”, a sve to znači da nije pokriven pravom na slobodu govora. Hvala Josipu Šimuniću na tome! 

O tome kako se hrvatska policija odnosi prema “ZDS” dovoljno je otići na bilo koji koncert Marka Perkovića ili na bilo koji javni skup na kojem se pojavljuju veterani HOS-a, koje njihov ratni lider Ante Prkačin sam opisuje kao “nastale na tradiciji ustaša”. Dovoljno je prisjetiti se muških suza hrvatskog policajca koji je u kolovozu 2023. zaustavio notornog Marka Skeju na putu za Knin. Istog onog Skeju koji je 1995. usred Splita postrojio crnokošuljaše iz IX. bojne Rafael vitez Boban (nomen est omen!) i s njima skandirao: “Tko smo mi? Mi smo ustaše!”.

Nešto je trulo u državi Hrvatskoj u kojoj represivni aparat iskazuje toliki elan i troši tolike resurse na progon građana koji javno ističu palestinsku i jugoslavensku zastavu. Je li to strah od emancipacije i od borbe protiv okupatora? 

U svakom slučaju, znam točno što mislim o tom policijskom treniranju strogoće. Najradije bih to sažeo u četiri slova, od kojih su dva ista, ali sam već naučio na vlastitim leđima da bi to značilo kako će me hrvatska policija skinuti s leta za Berlin, poslati po mene djelatnike iz Odjela za terorizam kako bi me po hitnom postupku odveli na Prekršajni sud, gdje će me sudac u tragikomičnom procesu brže-bolje osuditi jer sam vrijeđao policiju. Ah, ti osjećaji tankoćutnih nositelja pendreka! 

Iste kafkijanske procese sada doživljavaju i građani RH koji su javno isticali palestinsku i jugoslavensku zastavu. Srećom, više nismo u “totalitarnom mraku”, već živimo slobodu i demokraciju. Doista je svanulo – baš kao u onoj pjesmi “Evo zore, evo dana”.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

“Najbolja regionalna serija ove godine”, “toliko dobra da izaziva čvor u želucu” i “fantastična i krajnje jeziva analiza propasti jednog društva” glase neke od lauda hrvatskih kritičara, koji su se, izgleda, predozirali zanatskom i autorskom nedoraslošću velike većine domaće serijske produkcije (s izuzetkom izvrsnog Srama), pa im se za srbijanske i šire kriterije prilično slaba, konfuzna i na trenutke čak i nehotice smiješna Sablja učinila velikim televizijskim događajem. Nije.

Sablju autorski i režijski potpisuje dvojac Goran Stanković i Vladimir Tagić. Iako se kao likovi pojavljuju i sam Đinđić (Dragan Mićanović), Milorad Ulemek Legija (Sergej Trifunović), Vojislav Koštunica (Predrag Bjelac), Čedomir Jovanović (Marko Grabež) i ostali akteri tog sada već povijesnog perioda, okosnicu priče čine dvojica policijskih inspektora, Boris Rakić (Ljubomir Bandović) i Ljuba Vasiljević (Feđa Štukan), novinarka Danica Mandić (Milica Gojković) i mladi kriminalac Uroš Ristić Mali (Lazar Tasić), svi redom izmišljeni proizvodi autora Stankovića i Tagića i njihovih suradnika na scenariju (Dejan Prćić, Maja Pelević, Marjan Alčevski). 

Ideja je očito bila kroz njihove postupke prikazati različite strane operacije Sablja – policijsku, medijsku i mafijašku – no problem je u tome što ti likovi do kraja serije ostaju plošni i nekonzistentni, unatoč tome što se upoznajemo i s njihovim privatnim, a ne samo profesionalnim životima. Glumci se trude, ali je problem u onome što je napisano u scenariju, kao i načinu na koji je sve to režirano, te tih osam epizoda postaju sve lošije kako radnja odmiče.

Primjerice, u četvrtoj epizodi novinarka Danica dolazi s kolegicom u dom za starije i nemoćne u posjet prometnom policajcu koji je 1999. na Ibarskoj magistali zaustavio kamion kojim je kasnije pokušan atentat na opozicijskog lidera Vuka Draškovića (odvio se u režiji Državne bezbednosti (DB), koju je tada vodio Rade Marković, poslušnik Slobodana Miloševića). Bivši policajac sjedi u menzi i nevoljno žlicom prebire po tanjuru rijetkog variva od graha dok ga Danica rešeta pitanjima. On potvrđuje svoj stari iskaz da je zbog prometnog prekršaja zaustavio atentatora na Draškovića, koji je ubrzo pušten intervencijom DB-a. Kada ga Danica pita zašto nije došao svjedočiti na suđenju o tome, iako je bio na listi svjedoka, on se teatralno odmiče od stola i veli: “Bio sam. Ali se onda dogodila još jedna saobraćajna nesreća.” Tek tada vidimo mi gledatelji, ali i Danica, da je dotični u invalidskim kolicima i da mu je jedna noga amputirana ispod koljena. Kreće i dramatična muzika.

Spreman sam, naravno, u određenoj mjeri suspendirati nevjericu, ali nas autori serije Sablja izgleda hoće uvjeriti da je Danica toliko neperceptivna i kao osoba i kao novinarka da uopće nije primijetila kako joj je sugovornik u invalidskim kolicima sve dok joj on to nije sam pokazao. Dakle, ušla je u menzu, prišla mu s leđa, sjela s njime za stol i razgovarala par minuta i tek kada se on odmaknuo od stola i skrenuo pažnju na kolica, ona ih je registrirala. Prethodno je pak sva pitanja postavljala u maniru nabrijanog isljednika, što baš i nije način na koji bi novinar trebao razgovarati s potencijalnim izvorima, barem ako od njih nešto želi doznati.

Sablja je puna takvih scena u kojima se glavni likovi odjednom ponašaju kao idioti, i to ne zato što su se autori od početka odlučili da im glavni likovi budu idioti, već im je njihov idiotizam u određenom trenutku potreban za stvaranje nategnute napetosti i za nastavak dramaturški slabo konstruirane priče.

Najgori primjer je u šestoj epizodi, u kojoj inspektor Vasiljević shvaća da njegov partner Rakić radi za DB preko tasta Žarka Ilića (Zlatko Burić), za kojeg se ispostavlja da je najbliži suradnik Radeta Markovića i jedan od organizatora pokušaja atentata na Vuka Draškovića. Vasiljević nadalje ispravno deducira da je Rakić izdao i potencijalnog svjedoka pokajnika, koji je nakon toga ubijen. Kada ga s time konfrontira, Rakić sve priznaje i Vasiljević mu kaže da više neće moći raditi u policiji. 

Vasiljević se dotad pokazao kao pošten, inteligentan i kompetentan inspektor, no već u sljedećoj sceni on zajedno s Rakićem sjeda u auto i kreće u noćno hapšenje pripadnika Zemunskog klana, mafijaške skupine koja je sudjelovala u atentatu na Đinđića. U tom hapšenju Rakić koristi situaciju da bi hladnokrvno, uz tek “Jebiga, kume”, ranjenom Vasiljeviću smjestio metak u čelo. Sve to ne bi bilo moguće da Vasiljević nije odjednom “odlučio” biti jako glup i povjerljiv prema svom partneru, kojem je prethodno, u istoj epizodi, već prestao imalo vjerovati. Prvo mu kaže da je de facto izdajnik profesije, suučesnik u ubojstvu kojeg čeka zatvor i koji više nema što tražiti u policiji, te kako će se on osobno potruditi da tako bude, a već u sljedećoj sceni ga vodi kao podršku u hapšenje naoružanih mafijaša na rubu grada. Čovjeku bude žao izvrsnih glumaca Bandovića i Štukana koji su dali sve od sebe kako bi i takve gluposti učinili uvjerljivima. 

Previše je takvih trenutaka u Sablji da bi ih se moglo ignorirati. Previše je i nepreglednih akcijskih scena, ekspozicijskog dijaloga, kadrova snimljenih kroz prozor iako ne predstavljaju ničiju subjektivnu perspektivu, loših naglasaka (mafijaši u Rijeci govore čisti dalmatinski dijalekt, ako niste znali). Previše je i isforsirane napetosti pomoću drndanja muzike Aleksandra Ranđelovića ili pak isforsirane dirljivosti pomoću jecanja muzike Aleksandra Ranđelovića. Previše je toga u Sablji ofrlje i prvoloptaški da bi to doista bio napet i uvjerljiv politički krimić kakav su Stanković i Tagić mislili da snimaju.

Lik mladog kriminalca Uroša, koji se sve dublje upetljava u poslove Zemunskog klana, jedva da vrijedi spomenuti, iako ga pratimo kroz svih osam epizoda. Njegova ključna karakteristika je to što mu je otac nestao na Kosovu (ah, on je žrtva zlih Albanaca!), pa bismo valjda zbog toga trebali s njime suosjećati, iako kroz priču ima niz prilika da se izvuče iz mafijaškog blata u koje je upao, ali nijednu od njih ne iskoristi. Autori Sablje misle da nam s Urošem prikazuju kako jedan u osnovi dobar mladić postaje hladnokrvni ubojica, a zapravo gledamo mafijaški uspon jednog karakternog slabića. 

Ni Zoran Đinđić ne prolazi bolje, unatoč zalaganju Dragana Mićanovića u toj ulozi. Dobro je skinuo poznate manirizme pokojnika i njegovu dikciju. No, Đinđić je u scenariju Sablje tek amorfna masa nabacanih citata, jednodimenzionalan i pogubljen, što ubijeni premijer Srbije sigurno nije bio. Hiperinteligentni i vrhunski obrazovani Đinđić je, između ostaloga, bio sposoban i, ako je potrebno, beskrupulozan politički taktičar i improvizator, te čovjek s jasnim političkim ciljem, a u Sablji izgleda kao netko tko igra šah ne razmišljajući o nijednom potezu unaprijed.

Tako koncipiran lik Đinđića svjedoči i o političkoj impotentnosti Sablje, koju dokazuje i to što njeno prikazivanje nije pratio napad tabloida pod kontrolom Aleksandra Vučića, kakav je prethodno doživjela u svakom smislu superiorna serija Porodica Bojana Vuletića iz 2021. godine, o hapšenju Slobodana Miloševića. Zato je Sablja mogla ići na RTS-u, jer za Vučića nije opasna, a trebala bi biti.

Porodicu je krasilo aristotelovsko jedinstvo vremena, mjesta i radnje, te odlično profilirani likovi, i stvarni i fiktivni, koje je vrhunska glumačka ekipa uvjerljivo oživjela, a onda i koherentna i napeta režija, kao i mnogo precizniji prikaz odnosa između medija i politike, dakle sve ono čega u Sablji nema. U Porodici je prikazana i reakcija običnih ljudi na politička previranja u Srbiji, primjerice kroz lik fanatične pristalice Slobodana Miloševića koju je glumila Svetlana Bojković, dok toga u Sablji također nema. 

Poveznica Porodice i Sablje je lik mlade novinarke (u Porodici se zvala Nataša i glumila ju je Isidora Simijonović), izgleda omiljeni trop u recentnoj srbijanskoj kinematografiji, s obzirom na to da je mlada novinarka također i protagonistica filma Pored tebe Stevana Filipovića iz 2023. Očito u Srbiji postoji potreba da se reflektira i uloga medija u društvu, pa je u Porodici prikazano kako su glavni antagonisti mlade novinarke njeni kompromitirani urednici, dok je u Sablji najveći neprijatelj tajna služba povezana s mafijom. Dapače, vlasnik privatne televizije na kojoj Danica radi je toliko oduševljen njenim radom, kao i radom cijele informativne redakcije, da im povećava plaće i potiče ih na proizvodnju još više beskompromisnih političkih emisija. Ah, taj divni privatni kapital koji osigurava slobodu medija nasuprot zle države!

Možda je to tako doista bilo početkom stoljeća u Srbiji, ali danas je jasno da stvari nisu tako jednostavne. Vidjeli smo kako su npr. krupni kapitalisti Jeff Bezos i Patrick Soon-Shiong, vlasnici The Washington Posta i Los Angeles Timesa, otvoreno intervenirali u uređivačku politiku ovih medija uoči američkih predsjedničkih izbora, a kako se ne bi zamjerili Donaldu Trumpu. S druge strane, vidimo kako je Vučić u Srbiji pod svoju kontrolu stavio sve televizije s nacionalnom frekvencijom, i javni servis RTS i privatne televizije poput Pinka i Happyja, koje funkcioniraju kao propagandni kanali vlasti, njega osobno i njegove Srpske napredne stranke. 

Slično je, ali baršunastije u izvedbi, učinio i Andrej Plenković u Hrvatskoj, pacifiziravši većinu mainstream medija marketinškim ugovorima s ministarstvima i državnim firmama. Tako se može ovih dana vidjeti i da se, primjerice, Janaf reklamira čak i na opskurnom desničarskom portalu Direktno. S druge strane pak imamo krupne kapitaliste poput Pavla Vujnovca ili Marija Radića, koji je pak cijelu televiziju Z1 pretvorio u propagandni stroj svoje nove stranke Dom i nacionalno okupljanje. Imamo i privatne medije opsjednute “poduzetničkim mindsetom”, poput Indexa Matije Babića, koji su godinama glorificirali Matu Rimca, da bi on onda prvom prilikom, za izdašne poticaje, skočio u naručje vladajućem HDZ-u. O tome kako se ciljano prešućivalo pogodovanje stranke Fokus Rimcu u Svetoj Nedjelji da ne govorimo. Sada o tome, uslijed stranačkog raskola, otvoreno govore i ljudi iz Fokusa, a kada je na to godinama prije, s dokazima, upozoravala Katarina Peović iz Radničke fronte, navodno slobodni privatni mediji su je naizmjenično ignorirali i ismijavali kao luđakinju. Nije čudo što sve manje ljudi vjeruje mainstream medijima. 

Te vrste kompleksnosti u analizi položaja i uloge medija, ali i novinara koji u njima rade, u formiranju javnog mnijenja u Sablji naravno nema, pa je zato npr. cijela tabloidna kampanja blaćenja i prijetnji koja je prethodila atentatu na Đinđića spomenuta samo u jednoj kratkoj sceni. O tome tko je i kako financirao tada sve te tabloide, koji su čak otvoreno pozivali na Đinđićevo smaknuće, Sablja nema ništa za reći. Zapravo je baš to i najveći problem ove serije: ona nema što za reći. Na momente se pravi da ima, ali nema. Jer kad bi htjela nešto konkretno reći, morala bi se htjeti zamjeriti, a to nikako ne želi. U tom smislu je serija Sablja prilično – hrvatska. Ne bi se štela mešati. 

Koga zanima hrabar, vjerodostojan i doista napet tretman priprema za Đinđićevo ubojstvo, kao i posljedica tog atentata za Srbiju, mogu preporučiti Krivičnu prijavu za oružanu pobunu, koju je beogradski odvjetnik Srđa Popović 2010. podnio Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal. Čitanje Popovićeve prijave traje mnogo kraće nego gledanje Stankovićeve i Tagićeve osmodijelne serije, a nudi daleko više.

Operacija Sablja je trajala od 12. ožujka do 22. travnja 2003. Tijekom njenog trajanja privedeno je više od 11 hiljada ljudi, više od dvije hiljade zadržano je u 30-dnevnom pritvoru, a uhapšeno njih 871. Obim operacije Sablja, koja je prožela sve slojeve društva u Srbiji, pa su iza rešetaka završili i pjevačica Ceca Ražnatović i neki Koštuničini savjetnici, u seriji Sablja uopće nije prikazan. Šteta, jer operacija Sablja je doista fantastičan materijal za dramsku seriju, kojoj bi vjerojatno najbolje bilo pristupiti kao altmanovskoj freski srbijanskog društva u tom trenutku, Kratkim rezovima koji bi u desetak epizoda zarezali mnogo dublje i šire nego što se ova tupa Sablja usudila.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.