Prva polovica marta u Rijeci govori štošta. Na istočnoj strani grada Sveučilište u Rijeci, odnosno Centar za napredne studije jugoistočne Europe, u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Danske u RH i Maerskom, organiziraju konferenciju Connectivity and Maritime Security for the Mediterranean. Nekoliko dana ranije, ATRAC (Jadranski edukativno-istraživački centar za reagiranja na iznenadna onečišćenja mora) zapadnije, u Muzeju Grada, organizira Dan otvorenih vrata za 10. obljetnicu postojanja Centra. U centru grada, u Filodrammatici, Drugo more u suradnji s kolektivom Oaza, a u okviru projekta MADE IN Platforma i festivala Moje, tvoje, naše, otvara izložbu (Ne)ukroćeno more.

Tri male riječke vijesti, pravilno raspoređene gradom, naizgled djeluju nepovezano. Trima događajima zajednička je tema – more. Razlike među njima su značajne i tiču se pristupa. Program Sveučilišta bavi se povezivanjem. Kako stoji u knjižici programa, “povezivanje na Mediteranu je dvostruki mač: potiče ekonomski rad i regionalnu međuovisnost, a pritom izlaže ranjivosti infrastrukture, upravljanja i sigurnosnih sistema.” Za spomenutu konferenciju, Rijeka je prvenstveno lučki grad, Jadransko more je transportni koridor, pojava koja na značaju dobiva prema strateškoj ulozi koju ima za NATO. Jedan od suorganizatora programa, Maersk, danski je logistički mogul znakovit po transportu oružja.

ATRAC program, na drugoj strani grada i značenja, usmjeren je na posljedice. Siniša Orlić, ravnatelj uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, za Novi List tim je povodom izjavio: “[V]alja imati na umu da se u hrvatskim lukama godišnje pretovari oko 23 milijuna tona različitih tereta, od čega gotovo polovinu čine tereti koji su klasificirani kao opasni. Ostvarujemo i promet od oko devetnaest milijuna putnika godišnje, a na području našeg epikontinentalnog pojasa nalaze se tri polja za eksploataciju ugljikovodika. Kada sve uzmemo u obzir, postoje značajne potencijalne opasnosti od pomorskih nesreća i onečišćenja mora. Zbog toga je naša obaveza da samostalno i u suradnji s ostalim državama koje okružuju Jadran, kao i svim dionicima plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora, posvetimo posebnu pažnju zaštiti mora.” 

Izložba (Ne)ukroćeno more, bavi se “morem kao ekosustavom i morem kao resursom” i u slučajnoj igri značenja, postavlja se u metaforičku sredinu. Naime, iz lokalnih vijesti lako je uočiti složenost teme koja za grad kakav je Rijeka ima opipljive posljedice. Za neupućene, iako smještena uz more, Rijeka ni po čemu ne nalikuje klasičnom jadranskom obalnom mjestu – za one koji u njoj žive, riječ je o gradu koji je tek slučajno na moru pa ga zbog toga zaobilaze kako masovni turizam, tako i mehanizmi kojima se ulaže u održivost.

Pisati o izložbi koja se u spomenutom kontekstu bavi morem, priziva fusnote u kojima bubri život izvan galerijskog prostora. Razumljivo je stoga kako su tri rada izložena u (Ne)ukoroćenom moru, osmišljena kao dio šireg diskurzivnog i interdisciplinarnog programa, a ono što ih čini osobitim je što su njihovi autori, Robertina Šebjanič, Igor Eškinja te Silvio Vujčić i Miro Roman, radove stvarali po narudžbi, pri čemu je važan dio njihovih projekata bio istraživački rad.  

La decouverte de la pourpre (Otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje u središte promatranja stavlja kvrgavi volak. Riječ je o vrsti puža koji se od pretpovijesti koristio za bojanje tkanina, a koji je zbog interesa za purpurni pigment činio temelj feničke ekonomije. Eškinja signalizira kulturnu povijest – od Rubensove skice po kojoj Theodor van Thulden slika prizor Herkula i psa na čijem krznu ostaje pigment, do ljubičaste kao simbola luksuza na odjeći vladara. Ono što pripada sadašnjosti proizvodni je višak. Prazne kućice volka opstaju kao neiskoristivi materijal i za Eškinju su tihi subjekt povijesti koji u galerijskom prostoru dobiva centralno mjesto. Kako će napomenuti tijekom diskusije, vjerojatni je razlog preživljavanja volka pad Rimskog carstva. 

Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo vizualnog umjetnika i modnog dizajnera Silvija Vujičića, arhitekta i znanstvenika Mire Romana i kolektiva SOLL multimedijalni je postav koji se sastoji od video snimke i modne kolekcije izložene na 3D-print modelima. SOLL, umjetna inteligencija čiji se rad koristi sa 6 različitih UI pretraživača (stoga kolektiv), treniran je na bazi sastavljenoj od 31656 mediteranskih tekstilnih uzoraka. SOLL koristi Mediteran kao polazište za stvaranje te proizvodi ili “dovršava” Mediteran kao uzorak za tekstilni materijal. Rezultat SOLL-ovog rada je udaljeno čitanje (distant reading) u kojem se materijalno reinterpretira tijelo (prema bazi skulptura božanstava tipičnih za područje), i iz Mediterana kao apstraktnog načela (baza mediteranskih uzoraka) izvodi tekstilna kolekcija.

Rad Jadran I: Odjeci ponora slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, nastao na temelju rezidencijalnog boravka autorice na istraživačkom brodu TARA na Baltičkom moru, problematizira trajne tragove ljudskog djelovanja na more kao ekosustav. Dvodijelni postav se sastoji od video eseja i velikih vunenih tepiha s morskim motivima. Šebjanič se zanima za soničko zagađenje pa ga unosi u iskustvo promatranja ostataka oružja; dok gledamo snimke čahura biokemijskog otpada na morskom dnu, na zvučnome zapisu kakofono se gomilaju imena organizacija iz čijih je projekata oružje došlo. Kao što je morski biosustav napadnut zvukovima ljudskoga djelovanja, tako Šebjanič intervenira u iskustvo gledanja snimke. Naspram oružja i institucija, autorica postavlja sporu, manualnu praksu izrade tepiha. Riječ je kontrastiranju grubih vojnih akcija s lokalnim zanatskim radom kao činom ljubavi i ugode.

Otpor materije

Davor Mišković iz Drugog mora u katalogu izložbe reći će “još je Homer u Odiseji pisao kako je more sila koja će slomiti čovjeka”, a izložba (Ne)ukroćeno more poigrava se otporom materije prema nesmotrenosti ljudskih činova.

Pišući o materijalističkoj agensnosti, Jane Bennett kao jednu od dvije maksime za istraživački postupak u Powers of the Hoard: Notes on Material Agency navodi “stavljanje stvari u prvi plan, ljudi u pozadinu” (2012). Upravo takav, materijalistički i objektni pristup, djelovao je kao referenca koja se uporno plela u moj doživljaj sva tri rada u Filodrammatici. 

Igre u radovima Eškinje i Šebjanič podsjetile su me na drage dnevnike čitanja. Kvrgavi volak motiv je kakvim bi se u Saturnovim prstenovima bavio Sebald ili kakvog bi u Kada više ne razumijemo svijet uz priču o prusko plavoj naveo Labatut.

Šebjanič, čiji mi je rad pobudio intenzivnu reakciju, izvrće odnos ljudskog djelovanja i materije kako bi patološka isprepletenost čovjeka s ekosustavom postala bolno evidentna. Snimke morskog dna, a poglavito zvuk koji presijeca miran ritam dubine, spojen s tepihom koji evocira kućno i dom, grebe u načine na koje smo kao civilizacija unijeli nemir u habitate, kao da su mjesta koja možemo koristiti prema vlastitoj ugodi i nahođenju. 

Govorimo dakle o radovima koji daju glas materiji u koju je povijest fizički otisnuta. Ona nije diskurzivna jer materija nije tekst, ali će pažnja usmjerena na objekt, neminovno proizvesti priču o životu materijala. 

S druge strane, rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo Mediteran vidi samo kao tekst, pa se u artificijelnoj izvedbi zaključaka o njemu autori poigravaju materijalnim apsurdima do kojih dolazi u čitanju Mediterana: savršena, ali disfigurirana ljudska tijela, odjevena u kupaći kostim koji savršeno reprezentira podneblje a da o njemu ne govori gotovo ništa. Zamjerka od koje promatrajući ovaj rad nisam mogla pobjeći tiče se održivosti. S obzirom da je riječ o izložbi koja nastoji problematizirati ekološke katastrofe, uporaba UI kao znakovitog potrošača vode kao resursa djelovala mi je neoprezna, ali kako je riječ o novim izazovima u korištenju tehnologije, vjerujem da je tek potrebno dobro promisliti i jasno kodificirati načine na koji pristupamo temi generativnih modela.

Vratim li se na vijesti s početka ovoga članka, promatrajući postav, činilo mi se da materija vrišti. Naime kada je more postavljeno u središte, a ljudi u pozadinu, priča o kulturi i povijesti Mediterana značajno se opire perspektivi kakva je, primjerice, nametnuta u opisu konferencije Sveučilišta. 

Nakon izložbe premećem etimologiju pojma talasokracija, pitam se tko čime vlada i drago mi je da je netko ozbiljno prebacio more u poziciju subjekta. Neukroćenost iz naslova izložbe gubi zagrade, a ja držim fige da Rijeka neće, kao u radnji neke klimatske fikcije, postati jedan koridor za valove. 

S obzirom da si ratovanje na internetu iz estetskih i zdravstvenih razloga ne dopuštam, naša se rasprava odvija u mojoj glavi. Teren je prigodan jer svoj ulog u raspravi o cijenama s N.N. temeljim na vrlo realnim osnovama – potencijalnom dobitku na Eurojackpotu i stalno rastućim zahtjevima svog Pinterest boarda pod naslovom kuća. U manjku mogućnosti za posjedovanje doma nisam usamljena. 

Tko su ti klijenti o kojima N.N. govori?   

Većina mojih poznanika živi u nekretnini koja pripada njihovim roditeljima ili plaća rentu. Prema podacima Eurostata za 2022., Hrvati roditeljske domove napuštaju kasnije od svih ostalih u EU (prosječna dob 33.4), dok je cijena nekretnina u Hrvatskoj u prvom kvartalu 2023. skočila za 14 %, što čini najveći skok u EU.

Razmišljam o N.N. intenzivno i često, ali u situacije u kojima će mi pasti na pamet ne bih ubrojila gledanje predstave.

Ipak, to se dogodilo 16. veljače na Nekretninama umjetničke organizacije Muzak u Rijeci. Muzak je mala kazališna družina koja u otvorenom sastavu postoji već nekoliko godina (službeno od 2019., neslužbeno i od 2017.), a okuplja kako kazališne profesionalce_ke, tako i umjetnike_ice, znanstvenike_ice i filozofe_kinje. Osim Nekretnina, Muzak je do sad pred publiku doveo dvije predstave –  birokratsku satiru Pravdan Devlahović: Dostaviti n/r g. J. (koprodukcija sa Centrom za dramsku umjetnost, 2023.) i apokaliptični spektakl Desert grows. (2018.). Kritička raščlamba socijalnih i pop-kulturnih fenomena, kao i ludistički pristup izvedbi prema kojemu pozornica postaje mjesto isprobavanja filozofskih i artističkih hipoteza, potpisno su obilježje ove umjetničke organizacije čiji se rad ne odvija in continuo nego funkcionira kao okvir za izvedbene suradnje. 

Muzak, koji ovaj put čine Nataša Antulov, Lucija Luque Akrap, Sara Salamon, Espi Tomičić i Nebojša Zelič, u prvi plan Nekretnina stavlja tekst koji oblikuje postdramski. Izvođači_ce nisu likovi, već medij koji prenosi tekst, a ulogu protagonista preuzima tržište čiji zakoni ne prepoznaju pojedince. Tekst služi kao bojište, mjesto gdje se odvija otpor protiv neumoljivih sila apstrakcije. 

U ogoljeni industrijski prostor DeltaLaba, Muzak uvodi minimalan broj elemenata – izuzev četvero izvođača, na sceni su prisutne jedne ljestve i mikrofoni. U kontrastu s reduciranom scenografijom, tekst je Nekretnina bogat – gusti, intimni monolozi i sličice osobnih povijesti transformiraju se u problemska čvorišta javnog. 

Tenzija koja pokreće tijek Nekretnina razvija se iz sukoba značenjskih režima – jezik tržišta nekretnina sudara se s jezikom življenog iskustva. Iako je klasični dramski sukob suspendiran, dinamika predstave razvija se na dvije formalne razine. Jednu liniju kretanja čini progresija od osobnog prema društvenom, dok se druga, kako je konkretnije naznačeno i diobom izvedbenog prostora na dijelove, odnosi na vrijeme – prošlo, sadašnje i buduće. 

Iako u izvedbi ne sudjeluje direktno, publika Nekretnina dio je mizanscene. Naime, sjedeća su mjesta klupice (za idejno rješenje gledališta zaslužna je Sara Salamon, a klupice je izradio Zoran Badurina), koje se dramaturški nadovezuju na koncepciju izraženu u pozivnom tekstu: “Jučer smo sjeli na klupicu na trgu i potražili poeziju u tržištu nekretnina. […] na klupici pred nama se rastvorio prazan prostor tvrdeći da je kazališni prostor, ali tako prazan mogao je biti prostor neba, soba u londonskom Grenfellu ili čaša u koju točimo prosecco.” Gledalište u predstavi sudjeluje forumski jer se prava izvedba Nekretnina ne događa negdje drugdje, ona je dio našega sada i ovdje: kako u Rijeci zbog sve češćih privatnih koncesija ostaje sve manje prostora nekomercijalne namjene, Ivex u kojem gledamo predstavu možda uskoro neće biti dostupan za događanja ove vrste.

Mašine za življenje

Dok kredom bilježi tlocrt tijela na sceni i linijski trasira sjećanja kao kretanje, izvedbena četvorka Nekretnina sukobljava praznu geometrijsku formu sa šarolikim sličicama osobnih prošlosti – metar kvadratni preinačuje se u hrkanje djeda i bake s druge strane zida, nekadašnje mjesto kreveta, dnevni raspored, zvukove i mirise. Dvije su stalne reference s kojima se tekst poigrava; Poetika prostora (1958) Gastona Bachelarda i Prema arhitekturi (1923) Le Corbusiera. Kada poniru u osobno, Muzakovci ukazuju na to da je “kuća mašina za življenje” (Le Corbusier) te je način na koji mislimo o nekretninama uvijek povezan s funkcijama koje one ostvaruju u imaginativnim konekcijama s prvim domovima, dojmovima i očekivanjima (Bachelard). 

Kao kuću, a naročito u prostoru djetinjstva, prepoznajemo i vanjski prostor. Slika livade koja je zajednički dnevni boravak kvartovskih klinaca ili misao “javni prostor – to su brbljajuće glave” (naziv za riječke dizalice koje smo u djetinjstvu gledali s prozora), javljaju se kao nastojanje da se viđenju kvadrata kao cifre destabiliziraju uporišta. 

U dramski najintenzivnijem dijelu predstave, Lucija Luque Akrap i Espi Tomičić te Nataša Antulov i Nebojša Zelič izvode dijalog dvaju parova. Priče o upoznavanju, zajedničkom životu, navikama, potrebama, radu, roditeljstvu i ljubavi, prelamaju se preko kvadrata kao materijalnog određenja odnosa. Dok se Akrap i Tomičić stišću unutar jednog metra i progovaraju o izazovima prostorom uvjetovanih kompromisa, Antulov i Zelič gledaju se s različitih strana scene i prenose priču bivših partnera koji su prekid veze i razdvojeno roditeljstvo trebali uvesti u jednadžbu tržišta nekretnina.  

O, kvadratiću!

Zbog svih livada koje su postale parkirališta, Muzakovci konfrontiraju sadašnji trenutak s pričom Deborah Levy iz zbirke Real Estate (2021) u kojoj žena koja je gomilala nekretnine zbog njih gubi na kvaliteti života, a ono što joj ostaje su upravo čisti kvadratni metri. Efekt začudnosti kod Levy u svakodnevici se pretače u otrježnjujuće podatke – dok su “mašine za življenje” u svom centru imale zajednicu, odnose i čovjeka, tržište nekretnina najlukrativnije je onda kada su nekretnine prazne. Rijeka i Hrvatska nisu imune na trendove koje spominje Levy, pa se suočavamo sa zaključkom koje će u predstavi iznijeti jedan od izvođača: “više ne mogu uživati u gradu koji toliko volim, sad taj grad trebam platiti.”

Iako Nekretnine slobodno koriste humor u oblikovanju rasprave s tržištem, predstavu će zatvoriti odmaknuvši se od ironije i cinizma. Svjetla se gase, izvođači staju, a dio scene koji označava budućnost pripada praznom kvadratu i glasu Planera koji dopire iz zvučnika. Planer poziva na djelovanje, traži nove mogućnosti za preuzimanje kontrole nad divljim zakonima kapitala.

Dok sam pisala ovaj tekst, N. N. je objavila novi oglas – “iznimna prilika” ovoga puta iznosi 5000 € po kvadratu. Nisam ljuta, kesim se. U sebi joj prenosim poruku iz budućeg vremena kojom završava predstava: “Ako ne budemo imali mjere, izgubit ćemo veličinu”. Možda bi joj tada bilo jasnije što zapravo znači kvadratni metar.

Srećko Horvat je filozof čiji je rad davno nadišao hrvatske okvire, a njegova bibliografija trenutno broji više od deset knjiga prevedenih na nekoliko svjetskih jezika, od kojih možemo istaknuti naslove Što Europa želi (sa Slavojem Žižekom, 2013.), Radikalnost ljubavi (2016.) i Poeziju iz budućnosti (2023.). Ovom prilikom Horvat je predstavio filozofski projekt svoje posljednje knjige After the Apocalypse koju je 2021. na engleskom jeziku objavio američki Polity Press, a potom na hrvatskom 2022. i domaći V.B.Z. pod naslovom Nakon Apokalipse. U izlaganju se Horvat, osim temeljnim tekstom knjige, bogato koristio primjerima aktualnih novinskih članaka, reklamama i internetskih kurioziteta. 

Nakon posljednjeg dana

Predavanje Poslije apokalipse Horvat otvara Kafkinom parabolom o dolasku Mesije: “Mesija će doći onda kada više nikome ne bude potreban. On neće doći posljednjeg dana, doći će dan nakon posljednjeg dana.” Kao što će u nastavku predavanja postati jasnije, promjena odnosa prema kraju točka je iz koje Horvat izvodi nove mogućnosti djelovanja. 

Trenutak u kojem razgovaramo o apokalipsi zasićen je primjerima u kojima dolazi do pomućenja odnosa fikcije i stvarnosti. Začudne primjere poput izvoza arktičkog leda, najčišćeg H20 na svijetu, koji se doprema u Ujedinjene Arapske Emirate kako bi gosti koktel-bara u Dubaiju mogli uživati u luksuznom, 100 000 godina starom osvježenju, za Horvata su jedna od mnogih kontradikcija zelene tranzicije. Naime, grendlandski start-up Arctic Ice na drugi kraj svijeta izvozi led kako bi potaknuo razvoj zelene ekonomije u svojoj zemlji, dok su njegovi krajni uživatelji magnati čije se bogatstvo temelji na fosilnim gorivima. Riječ je, dakako, o raskoraku između stremljenja da se umanji šteta i očuva okoliš, te da se istovremeno omogući raskošno i ekstravagantno dočekivanje kraja. Nespojivost postaje jedan od temelja za prevrednovanje značenja apokalipse ili kako će nešto kasnije Horvat pojasniti “najbogatiji se spremaju za kraj svijeta nakon što su ga omogućili”. 

S druge strane, apokalipsa je medijski sveprisutna, a takav simptom vremena u kojem živimo Horvat će nazvati “hiperinflacijom apokalipse”. Navodi poput “apokaliptični uvjeti u Gazi” ili “hoće li UI izazvati apokalipsu” ukazuju na to da je apokaliptično diskursno usidreno u svakodnevnicu i pojavljuje se u različitim iteracijama, istovremeno i višestruko. Upravo zato, Horvat inzistira na konceptualnom raščišćavanju jezika o apokalipsi jer se opasnost normalizacije takvoga jezika u praktičnom smislu očituje u prihvaćanju stvarnih primjera s onu stranu fikcije – poput spomenutog grenlandskog start-upa, bivšeg CEO-a Googlea Larryja Pagea koji posjeduje pet otoka, luksuznih bunkera i gradova za doček kraja svijeta – kao uobičajenih i samim time nečime na što nema potrebe reagirati.

 Apokalipsa se već dogodila 

U Horvatovu tumačenju apokalipsa je predstavljena kao epistemički, politički i moralni izazov pa je definicija kojom otvara raspravu na tragu etimološki starije inačice termina usko vezana ne uz kraj, već uz promišljanje. Za razliku od tumačenja značenjski bližem kataklizmi koja donosi kraj svijeta (grč. kataklysmos), apokalipsa o kojoj on govori čuva izvorno značenje za koje je ona prizma promatranja, proces raz-otkrivenja. Takva je tradicija prevođenja pojma apokalipsa vidljiva i u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Otkrivenju. Otkrivenje ili raz-otkrivanje do kojega dolazi, za razliku od onoga koje poznaje kršćanstvo, ne završava dolaskom spasitelja, već je suočavanje s eshatološkom realnosti – izumiranjem. 

Takvo se tumačenje apokalipse naslanja na rad Günthera Andersa (1902-1992) njemačkog filozofa i novinara čiji je rad, a poglavito djelo Die Antiquiertheit des Menschen (1956-1990; čija su prva dva poglavlja u izdanju za Nolit 1985. objedinjena u jednoj knjizi i prevedena kao Zastarelost čoveka) zbog aktualnosti doživjelo revitalizaciju u anglofonoj filozofiji. Kao što Anders primjećuje – pojam kraja, tema ljudskog promišljanja otkad je mišljenja, u 20. stoljeću dobiva nikad ranije zamislive konture trenutkom izuma atomske bombe. Kako će naglasiti Horvat, za Andersa Hirošima simbolizira novi trenutak, onaj “u kojem tehnologija postaje subjekt povijesti”. Slika nuklearnih kratera na Maršalovim Otocima, nastalih nuklearnim testiranjem koje je SAD kontinuirano provodio između 1946. i 1958., podcrtava Andersov temporalni obrat u tumačenju apokalipse – “apokalipsa se već dogodila”.

S druge strane, mehanizmi mjerenja koje poznajemo postali su nepouzdani u onome što Horvat, prema američkom književniku Josephu Campbellu, naziva polikrizom. Prijetnje se ne pojavljuju pojedinačno niti su ograničene na određeni trenutak i vrijeme, a posljedice su globalne i na rubu ireverzibilnosti. Polikriza je kontekst koji stoga zahtijeva prevrednovanje pristupa i potragu za načinima na koje je moguće ući ukoštac s novonastalim situacijama.

Kao potencijalni odgovor, Horvat nudi tzv. točke prevrata, odnosno tipping points – očekivane granice do kojih kao civilizacija smijemo ići (npr. 1.5 stupanj zatopljenja), a koje su i alat razumijevanja i eshatološko oruđe. Točke prevrata odnose se na višesmjerno i višerazinsko promišljanje promjena i pomaka do kojih dolazi, a koje je potrebno analizirati ne samo u granicama pojedinačnih fenomena, već na razini čitavog sustava. Za Horvata se njihova eshatološka dimenzija očituje u podsjećanju na razinu promjena (globalno zatopljenje, izumiranje), ali – možda još i važnije – istodobnosti i su-djelovanja događaja koji izazivaju takve promjene. Dok točke prevrata predstavljaju posljednji pokušaj da se tentativno zahvate razmjeri prijetnji, izostanak djelovanja u realnostima polikrize predstavlja opasnost da će stupanj katastrofe prestati biti pojmljiv. 

Žalovanje, melankolija, solastalgija

Subvertirajući klasičan prikaz pet stadija žalovanja Kübler-Ross modela (negiranje, ljutnja,  pregovaranje, depresija, prihvaćanje), Horvat razlaže susret društva s apokaliptičnim u sedam procesnih reakcija. Kao što će izložiti u drugom dijelu predavanja, za sve velike recentne krize (pandemiju, rusko-ukrajinski sukob, globalno zatopljenje…) moguće je uspostaviti kretanje iz (1) faze supraliminalnog u kojoj apokalipsa stvara fascinaciju i odupire se razumijevanju, prema (2) apokaliptičnoj sljepoći, ignoriranju, odbijanju i negiranju problema. U fazi (3) komodifikacije apokalipse, kapitalistički će sustav iznjedriti načine na koje apokalipsa može postati profitabilna da bi potom tijekom (4) fetišizacije na već stvorenim mehanizmima stvaranja dobiti izgradio nove režime kapitaliziranja na fascinaciji koju društvo iskazuje prema scenarijima vlastitoga kraja. Faze normalizacije (5) i otpora (6) bave se trenucima naviknutosti na stanje krize, odnosno pokušaja promjene. Posljednja faza, (7) faza melankolije, u kontrastu s prihvaćanjem koje označava krajnju točku procesa žalovanja, podsjetnik je na nemogućnost apsolviranja gubitka. 

Za razliku od frojdijanske dihotomije žalovanja i melankolije prema kojoj je potonja patološka jer ne uspijeva isplivati iz ponavljanja gubitka, Horvat se vodi Benjaminom, za kojega je odnos između polova gubitka ipak složeniji. Naime, gubitak o kojem govorimo značajan je – riječ je o gubitku horizonta, svijeta, vrste, poznatoga i upravo u stalnom podsjećanju na značaj onoga što se gubi, leži i potencijal melankolije da pokrene promjenu. Temporalni obrat čitanja apokalipse u ovom se smislu odnosi i na gubitak – umjesto nostalgije koja opstaje u prostoru izgubljenog, Horvat navodi solastalgiju – anticipacijsku bol gubitka. Drugim riječima, raz-otkrivanje gubitka u žaljenju za onim što će nestati. Melankolija, koja nije privilegija mnogih koji su izloženi stvarnim neposrednim prijetnjama, svejedno je luksuz koji je potrebno reafirmirati. Gledati u mjesto gubitka, iz njega izvesti zeigeist, točka je iz koje počinjemo.

Horvatovo predavanje vrlo konkretnim jezikom utire put prema filozofski kompleksnim razradama pa se upravo inzistiranje na primjerima i stalno osuvremenjivanje materije pokazuju kao njegova najveća kvaliteta. Ipak, jedan od “propusta” koje je moguće pripisati događaju rezultat je njegovog formata. Čini se kako je zbog uobičajenog, ali za ovu potrebu oskudnog trajanja od sat vremena, Horvat imao prilike tek naznačiti neke od točaka koje njegovo izlaganje čine zanimljivim ne samo u teorijskom kontekstu, već i relevantnim polazištem za konkretne rasprave o zelenim politikama. Prije svega tu je problematizacija zelene tranzicije u klasnom kontekstu jer se uz bok isticanju paradoksa apokalipse i moći, otkupljivanja zelenog otiska i sličnih praksi, nalazi često neugodna implikacija žrtava tranzicije – trećesvjetskih, siromašnih, rasno i klasno negativno markiranih života za koje je preživljavanje jednako vezano uz neposredne ekonomske uvjete kao i za savladavanje pošasti od kojih siromašniji stradavaju prvi. U tom smislu, Horvat naglašava kako je stvarna zelena tranzicija moguća tek pod uvjetima klasne. Ipak, u nastojanju da čim uspješnije prikaže temeljne teze, neke od misli na tragu gore spomenutih ostale su na razini fusnote.

Za dublje porinuće u ove teme ostaje nam stoga okrenuti se knjizi na kojoj se predavanje temeljilo, a organizatorima i Horvatu poručiti – dajte nam još!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.