Aneta Vladimirov: “Šta veli stvarnosna poezija na ubistvo djece u Gazi – Izmena pita” (isječak), čitano 13. siječnja 2024. na maršu za Palestinu “Život, sloboda, pravda”

Ne sjećam se jesam li imala i devet godina kada sam u djedovoj kući upoznala njegovu sestru iz Prijedora. Mora da je to bila 1994. Nikada je prije nisam vidjela, a sada je najednom stalno bila s nama. Manja od sjene, a ipak tako primjetna. Moji roditelji i drugi odrasli u obitelji obično su je pozdravljali s knedlom u grlu. Ona je pak uglavnom šutjela i zurila u prazno. Kada bih je pitala kako je, odgovarala bi da će biti dobro kada bude ispod crne zemlje. Iz njezinih je riječi isijavala jeza. 

Jednom sam je pitala što se dogodilo. Ubili su, zaklali su, uzeli su joj – njih jedanaestero. Muža, djecu, unučad. Osim jednog. Ništa nije ostalo iza njih, osim nje koja je ionako samo htjela poći za njima i njega koji je otišao put nepoznatog. Svaka moja stanica pamti njezino lice, njezine oči i prazninu koju je nosila kao teško breme. Nosim je poput slike u novčaniku, no u onom skrivenom pretincu. Tamo su sva ta sjećanja na ljude nagrižene ratom i nepovratnim gubicima; sav onaj progutani strah u nogama koje bježe od granata, sve one riječi izgovorene nekim balijama i mudžahedinima, iako smo tek bili djeca krivih imena. 

Nisam imala ni četrnaest godina kada sam svakodnevno, po nekoliko puta dnevno, na televiziji u tišini gledala izbjeglice s Kosova. Kažem tišini, a sve je bilo samo ne tišina; erupcija tuge nagrizala je stanice oko rubova, ostavljala nikad izbrisive tragove na skrivenom džepu sada već novčanika sa stažom. Od toga trenutka bilo je posve jasno kako će moj život izgledati. No ne i da ću dvadeset i nešto godina kasnije oplakivati živote nepoznatih i tupo gledati još jedan genocid. Ne i da se ta riječ – GENOCID – neće htjeti izgovoriti, prelomiti sa usana prominentnih boraca za pravdu, ni s lijevih političkih govornica niti u znanosti i kulturi. Jer izgovoriti to ima cijenu. Sanitizira se gotovo svaki prostor pa i onaj od kojeg bih očekivala da će nositi glas i akt otpora. 

Nadomak sam četrdesetim godinama kada je masovno ubijanje i ekstremno nasilje, kojemu ni genocid nije dovoljno snažan predikat ni imenica, uvuklo novu gramatiku masovne smrti u već okupiranu palestinsku zemlju i njezine ljude. Činim sve što trebam da samu sebe ne izjedem od srama i nevjerice, da se maknem iz sintakse mrtvog jezika komplicirano je. Da ne budem bystander, jer takvih me strah više od onih sa strojnicama. 

Dok svijet tako promatra, oni nestaju, izdišu. 

Brojanje pakla ne staje već 173. dan. Jedna sam od mnogih koji tragaju za tračkom svjetla kroz rad Inicijative za slobodnu Palestinu s kojom smo sredinom ožujka na Savskom nasipu puštali zmajeve za Gazu. Više od 30 djece i roditelja izradili su zmajeve u Močvari pod vodstvom zmajoljubaca Žare i Žarka, na njih iscrtali lubenice, ispisali poruke slobode i pustili ih visoko u nebo. Za djecu Gaze, za njih koji preživljavaju zadnjim atomima snage usred horora neprestanog bombardiranja i izgladnjivanja. Zmajevi za Gazu jedna je od niza akcija koju je Inicijativa za slobodnu Palestinu organizirala posljednjih mjeseci. 

Od listopada prošle godine, organizirali smo veća prosvjedna okupljanja, i to: prosvjed Kontra ratu, kontra okupaciji. Sloboda Palestini na Trgu žrtava fašizma, Ne u naše ime na Kvaternikovom trgu, marš kroz Zagreb Život, sloboda, pravda te nedavni prosvjed ispred Izraelske ambasade Ruke dalje od Rafaha. Gramatika ovih okupljanja opire se šutnji, dapače, koristi pojedinačni i kolektivni glas kao otpor nasilju i neprihvaćanju stravičnog izbrisa Palestinaca i Palestinki s lica Zemlje. 

Izuzev prosvjednih akcija, naš je rad i senzibilizacijski. Nedavno smo, u suradnji s umjetničkom organizacijom BLOK, organizirali akciju I djecu također postavivši privremenu instalaciju od tisuću i više dječjih cipela u javnom prostoru upozoravajući na opetovani užas izbrisa života na tisuće djece i beba. Posljednjih smo mjeseci organizirali i niz drugih akcija, poput projekcija imena ubijenih na javnim pročeljima ili poruka za zaustavljanje genocida na zgradi izraelske ambasade, teach-in susreta, konferencija za medije, susrete s našim palestinskim sugrađanima kao i humanitarnu akciju za hrvatske državljane evakuirane iz Gaze. 

Nedavno smo pokrenuli i čitalačko-razgovorni kružok o palestinskom pitanju te širim pitanjima antikolonijalne i antiimperijalne borbe u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, koji ide svake prve srijede u mjesecu od 17 do 19 sati. Organizacija ovakvog stalnog događaja u prostoru MSU-a posebno je važna u svjetlu nedavne suradnje Inicijative i Muzeja unutar koje se otvorilo polje previranja o političkom referenciranju i afektivnim posljedicama korištenja termina genocid. 

Naime, u siječnju je u suradnji Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba i Instituta za radikalnu imaginaciju (IRI) iz Italije organizirana manifestacija Crveno, zeleno, crno i bijelo. Iako primarno planirana kao manifestacija koja propituje i upozorava na ozbiljne posljedice klimatskih promjena, program se odvijao u vrijeme ekstremnog nasilja kojemu država Izrael izlaže Pojas Gaze i ostatak Palestine. Dvije su suradničke institucije pristupile Inicijativi i otvorile prostor za suoblikovanje završnog akta planiranog u formatu skupštine na kojoj se čita skriptirani scenarij. Naime, MSU i IRI mjesecima su ranije radili s grupom klimatskih aktivista, aktivistkinja i javnih osoba koji u svome radu tematiziraju ili se bave na specifične načine klimatskim promjenama, a s kojima su pomno pripremili ovaj završni performans. Na kraju performansa, govorom je otvoren prostor za uvezivanje pitanja klimatske pravde i društvene pravde, pa tako i tematiziranje genocida i ekocida u Palestini kao i politika šutnje, sanitizacije i cenzure javnog govora o genocidu. U okviru takvog čvorišta kreirali smo performans Što te nema Inicijative za slobodnu Palestinu u kojem smo ukazivali na tišinu genocida, toliko vidljivom i prisutnom krvoproliću koje pulsira u gramatici tišine, onoj kakvu poznajemo iz devedesetih u tonovima Srebrenice i Rwande, pa i kasnijih godina u bolnoj izmjeni strukture daha i zidova Libije, Kašmira, Iraka, Sirije, Sudana… 

Taj esej o tišini govori “o onima kojih još uvijek nema na prosvjedima da progovore, o onima koje smo trajno izgubili kao čovječanstvo, kao vrsta koja je odgovorna za svoje najranjivije, koliko i za svoje najsnažnije. Iako od Gaze vjerojatno trenutno nema težeg kutka za biti čovjek na ovom planetu, nekako je mnogo teže biti čovjek drugdje, primjerice ovdje kod nas, jer solidarnost s Palestinom traži više od sućuti unutar četiri zida”, kažemo. Ovaj smo esej promišljali mnogo prije nego što smo znali da ćemo ga ispisati i naglas čitati, on vuče svoje korijene u našim djetinjstvima i mladostima. Njegove su riječi odraz razgranatosti šutnje, suzbijene empatije, bijega od glasa i protesta, na svim razinama pa tako i u kulturnim institucijama. MSU je bio prva kulturna institucija koja je izašla iz gramatike šutnje i otvorila prozor u svijet govora, performansa, sluha i vizuala otpora. 

Izuzev eseja i njegova performativna čitanja, složili smo se oko važnosti izlaska izvan Muzeja i vizualiziranja otpora kroz snažnu poruku koja bi bila istaknuta na zgradi Muzeja i otvorena prema javnosti. Predložili smo vizual antiratne Guernice u palestinskim bojama kako se proteže zapadnim pročeljem Muzeja. Uz natpis Stanimo uz Palestinu, dodali smo i Stop genocidu, no riječ genocid nije mogla proći uski koridor prihvatljivih narativa. Predikat i imenica u jednom narušavaju gramatičko pravilo. Ni zapadno pročelje nije moglo biti dom protegnutoj Guernici zbog nemogućnosti tehničke izvedbe. Stop genocidu preoblikovali smo u Dosta cenzure, tražeći od Muzeja i drugih kulturnih institucija introspekciju. Plakat Guernice Filestinije, kako je zovem otkad sam je ugledala, u manjim je dimenzijama obješen na istočnu stranu Muzeja s pogledom na balkone susjedne zgrade.

Nakon što smo pročitali esej o tišini, vokalistica Jovana Lukić i Nikola Škarić u pratnji na gitari odveli su nas u pjesmu Što te nema te poveli na kolektivnu šetnju prema izlaznim vratima Muzeja, preko muzejskog platoa pa sve do istočne strane gdje je stajala Guernica u crvenoj, crnoj, zelenoj i bijeloj boji, u bojama Palestine, u snazi perpetuirane dokumentaristike zločina i u kakvom-takvom otporu gramatici tišine. Ne zadugo jer je plakat skinut ubrzo nakon zajedničkog performansa. 

Ne moram ni govoriti koliko je otvaranje prostora poput Muzeja suvremene umjetnosti bio važan za ovaj performativni i politički akt, bez obzira na to koliko je samo i simboličan u širenju prostora otpora zločinu i politikama šutnje oko njega. No, bila bi važna i dalja introspekcija, filestiniranje svih pročelja i unutarnjih prostora, kao namjera i neodmicanje kulturnih institucija u odupiranju nasilju gramatičkog pravila – lojalnosti ili pak same nelagode. Jer ako netko treba stajati uz ljude to je kultura. Kultura koja valorizira život svakog čovjeka, nosi snagu sjećanja na onu koja pruža otpor okupaciji, na onoga koji biva u dostojanstvu čak i kada ga se potire. Takva kultura ne povlači linije demarkacije između onih stradalih u Srebrenici, Varšavskom getu i Gazi.  

Gotovo 39 000 ubijenih na nama kao ljudskom kolektivu ostavlja trag, a pročelja, hodnici, skriveni kutci, platoi, festivali tolerancije i kinodvorane u sebe trebaju upisivati gramatiku neprihvaćanja smrti. I isticati složenu i relacijsku sintaksu koja beskompromisno izgovara “Nikada više vrijedi za sve”. Jer to nikada više izgovara se lakše sintaksom i gramatikom uredno pisanih deklaracija. No, dodajmo toj inskripciji ritam otpora, epistemičku dijakritiku abolicije rasizma, apartheida, dehumanizacija i izbrisa.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.