Dokumentarni film Zemlja za nas autorice Karle Crnčević premijerno je prikazan na 17. Subversive Film Festivalu u Zagrebu, koji je ove godine ujedinio svoj sadržaj pod geslom “Živjeti bez kapitalizma”. Ovaj će mi zajednički nazivnik poslužiti kao idealan okvir za čitanje filma. Bez obzira na moja ili tuđa paratekstualna saznanja o ovoj zajednici, što nam film Karle Crnčević ima za reći o životu bez kapitalizma? Mnogo toga. Nije pritom presudno to što tematizira zajednicu koja nastoji živjeti onkraj kapitalističkih “blagodati” i biti samoodrživa. Film, za mene, savršeno zrcali tu temu upravo jer odolijeva klasičnim kušnjama i ne propovijeda. Čak ni ne inspirira na klasičan “joj, i ja bih to probala” način. Ne koristi svoju formu i sadržaj kako bi docirao i obmanuo u očekivanjima, čime pokazuje da prepoznaje što “život bez kapitalizma” podrazumijeva i što će značiti u budućnosti. Zemlja za nas nepretenciozna je i iskrena “lekcija” svima koji uistinu žele (pre)živjeti bez kapitalizma.

U kojem obliku dolazi ta lekcija? Autorica provodi niz godina snimajući zajednicu. Odlučuje stilski oblikovati svoj film bez naracije, izuzev poetsko intoniranih rečenica na samom početku i kraju filma, koje služe kao neka vrsta kratke i apstraktne ekspozicije. Otkriva nam okvir priče, no u nedostatku intervjua i očito režiranih scena, prošlost, sadašnjost i budućnost ove zajednice otkrivamo jedino putem scena svakodnevice te isječaka razgovora i rasprava. Uz scene sadnje i branja maslina, dječje igre, čišćenja i sređivanja infrastrukture i uz pokoji krupni kadar lica, ruku i rada, ono što dominira su – scene sastanaka članica zajednice. Teme sastanaka su zahtjevne, jer su u suštini egzistencijalne. Zbog toga sastancima dominira, barem kod onih koje u tom trenu raspravljaju, u najmanju ruku – frustracija. Zajednica se, u svojoj namjeri da živi autonomno i autentično, solidarno i ekološki, suočava s opakim vanjskim pritiscima. Prvi od njih je manjak ljudi, potpore i radne snage. Nazire se i sveprisutna klimatska kriza, koja se prvenstveno pojavljuje u obliku suše i nepredvidivih obrazaca padalina.

Sustav, koliko god mi možemo iz njega, često ne može iz nas, pa razgovori o vlasništvu, pravnoj zaštiti, radu i dohodovnim aktivnostima, čini se, izazivaju najviše nesigurnosti i razmirica među članicama. Ipak, glavna okosnica filma nije nijedan od spomenutih vanjskih pritisaka. Okosnica je unutarnja i međupredmetna, proteže se kroz navedene izazove. Nju Crnčević formom zumira, kroz odabrane kadrove sastanaka koji se ponavljaju i imaju najveći emocionalni naboj. Zapravo je manje važno o čemu pričaju protagonistkinje, a važnije kako o tome pričaju. Ili jednostavno da o tome pričaju. I da su često frustrirane. Procesi i međuljudski odnosi, to ljepilo introspekcije, kompromisa, emotivnog rada i zajedničke vizije, u prvom su planu. 

“Sveto trojstvo” svake zajednice ili bilo koje grupe ljudi koje zajednički nešto rade ili proživljavaju jest balans između zadataka, procesa i odnosa. Zadaci se odnose na reprodukciju zajednice, na sadržaj, proizvode, rezultate i rokove. Procesi otkrivaju vidljivu ili nevidljivu strukturu, načine i podjelu rada te vrijednosti koje jesu ili nisu reflektirane u procesima. Odnosi su veze, poštovanje i uvažavanje drugih, njihovog truda i vremena. Osjećaj pripadanja i doma. “Odnosi – proces – zadatak” trojstvo su poput ribičkog tronošca. Kako su međuovisne, ako je i jedna od triju noga dulja ili kraća od drugih, stabilnost pati. Baza je narušena, klizimo, rušimo se unaprijed ili prevrćemo na glavu. Ljepota i prokletstvo zajednica i kolektiva jest ta konstantna izmičuća ravnoteža, koju je moguće postići na neko vrijeme, ali će jedna noga prije ili kasnije opet narasti. To je prirodno stanje zajednica.

Kako kapitalizam pristupa tom tronošcu? Takav sustav najčešće naglašava zadatke. Dajte mi ciljeve, produktivnost, kvantitetu, isporuku. Kapitalistički su procesi hijerarhijski, rigidnih struktura koje osiguravaju brzinu, efikasnost. Kapitalistički odnosi su binarni, ukalupljeni i propisani, temeljeni na odnosima moći i okrupnjavanju mainstreama grupe. Film koji se u suštini nije oslobodio ovih kapitalističkih narativa možda bi odabrao prikazati zajednicu u drugačijem ruhu i upravo prikriti ove izazovne dijelove suživota. Prikazati zajednicu u razdoblju u kojem su “procesna” i “odnosna” noga tronošca u neskladu i učiniti to okosnicom filma je hrabro. Hrabro je jer je zastrašujuće gledati i suosjećati nelagodu koju proces i odnosi izazivaju u protagonistkinjama pa i u nama samima. A opet, taj je pogled nužan, jer je važan za razumijevanje dinamika bilo koje zajednice.

Emotivna nota filma Zemlja za nas počiva na procesima i odnosima. Crnčević pritom nema namjeru raščlaniti te rasprave, ući u dubinu toga što se “stvarno” desilo, kakvi su povijesni odnosi članica, tko je manje ili više u pravu, čiji se glas najviše čuje ili drugo što bi opravdalo ili osudilo bilo koju sudionicu rasprave. Ta je pozadina u ovom trenu, za gledatelje_ice i autsajdere_ice zajednici, sekundarna i s pravom neotkrivena. Iako znamo da sve ove silnice grupnih dinamika oblikuju te emotivne čvorove i zato jesu važne, nije na nama da ih kroz ovaj film otkrivamo. Na nama je da gledamo u sam čvor i uviđamo koliko su procesi i odnosi iscrpljujući, a koliko nužni. Taj je pogled ključan dio istinskog otpora kapitalizmu, bilo da svojim djelovanjem uništavamo eksploatatorske pretpostavke i uvjete sustava i/ili paralelno stvaramo nove vrijednosne prostore i prakse, s čime Zemlja za nas eksperimentira već desetljeće. 

Ono što iščitavam iz filma, s obzirom na kadrove koji su izabrani, jest da je u dotičnom razdoblju zajednica potencijalno patila od “tiranije manjka strukture” (tyranny of structurelessness), fenomena koji je identificirala feministkinja Jo Freeman. Slučaj je to kolektiva koji su u svojoj srži i namjeri horizontalni i “bez vođa”, protivno “visokoproduktivnim i funkcionalnim” hijerarhijama. Oni prakticiranjem procesa donošenja odluka poput direktne demokracije pokušavaju riješiti nejednake odnose moći koje nalazimo u klasičnim vertikalnim strukturama. Ipak, to neće spriječiti pojavu odnosa moći čak i u najneformalnijim i, u teoriji, najhorizontalnijim kolektivima. Dinamike i moć će uvijek postojati, ali će biti pritajene, skrivat će se iza “manjka strukture”. Upravo zato, o strukturama, procesima i dinamikama moći mora se razgovarati otvoreno, što vidimo da Zemlja za nas jasno i pokušava.

Kako su ti razgovori teški, mogu se dogoditi, čemu svjedočimo i u scenama filma, naporni i dugi sastanci koji se naizgled vrte u krug, a fizički, psihički i emocionalno iscrpljuju protagonistkinje. Zajednice izgrađene prvenstveno na bliskim odnosima mogu upasti u  zamku da će se kvalitetne diskusije i procesi “desiti sami od sebe” jer su odnosi dobri. Bliski privatni odnosi između članova ponekad upravo zamaskiraju potrebu za jasno dogovorenim, transparentnim i promišljenim procesima.

Srećom, postoji niz alata i vještina koje doprinose zdravim i uključivim procesima, a istovremeno njeguju odnose. Vještina facilitiranja sastanaka, praćenja agende i vremena, metoda odlučivanja pristankom (sociokracija), nenasilna komunikacija u raspravama, transformacija sukoba ili teorija “vođenih pokreta” (leaderful organizing). Sve te kompetencije nisu urođene nekim talentiranim pojedinkama, one se uče jednako kako se uči bilo koja druga vještina. I to je permakulturni dizajn. Dalje od same ekološke proizvodnje i razumijevanja prirodnih procesa, permakulturno načelo zahtijeva kontinuirani rad na sebi, na grupi i na zajedničkom cilju i viziji zajednice. Upravo su to vještine koje moramo naučiti za budućnost. Ja takvu budućnost bez kapitalizma vidim kao više manje stalni proces raspravljanja i pozicioniranja, prihvaćanja argumenata i kontraargumenata te eksperimentiranja i rekonstrukcije, kako pojedinki u odnosu na zajednicu, tako i zajednice u odnosu na svoje članice. Vidim ju i u kadrovima kojima je Karla Crnčević odlučila predstaviti Zemlju za nas.

Naposljetku, kako ti kadrovi djeluju na gledatelja_icu? Obeshrabrujuće ili uzbudljivo? Vrijedi li probati nešto slično, s jasnom idejom koliko će živaca i truda biti potrebno? Mora vrijediti. U postkapitalističkom društvu, oblikovanom klimatskim i ekonomskim krizama i globalnim sukobima, preživjet ćemo jedino u zajednici, onoj koja ima svijest o samoj sebi, svojem članstvu i suodnosu sa svim ostalim bićima na planeti. Vidim zajednicu koja, kao i “bračke vještice” razara eksploatatorske dijelove sustava, oslanjajući se na one na koje u tranziciji još moramo koristiti. Pokušaje utopija ili optimalnih projekcija ne bi trebalo pretjerano romantizirati. Zadaci, procesi i odnosi teška su i svakodnevna borba. Naposljetku, kao i autorica i Zemlja za nas, radije odabirem realan prikaz vještina koje želim njegovati za budućnost, to je lekcija kakvu želim. “Pakao, to su drugi” rekao bi Sartre. No, u svijetu tijekom ili poslije kapitalizma… da budemo jedne bez drugih? Pa to bi tek bio pravi pakao. Radije mi daj realističnu bajku, ne mora biti pastelna i snena.

Od tvoraca belot karata do Shakespearea, nagon za nekom vrstom univerzalne klasifikacije životnog puta ljudski je, a dobio je i svoju modernu hrvatsku verziju. Osam poglavlja diplomski je rad filmske producentice Tamare Puizine koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Riječ je o dokumentarnom omnibusu koji kroz osam desetominutnih portreta, u linearnom redoslijedu, predstavlja iskustva i izazove pred koje društvo stavlja žene od pete do osamdeset pete godine života. Pothvat dočaravanja “ženskog iskustva” ambiciozan je sam po sebi, a operirati unutar 80 godina življenog iskustva s osam različitih redatelja i redateljica stvar čini još kompleksnijom. Kako je nastao ovaj dokumentarac? Koja pitanja otvara, koliko duboko u njih ulazi? Kako pristupa ženskom iskustvu te što donosi gledateljstvu? 

Prije prelaska na sadržaj, važno je osvijestiti potencijale i ograničenja samog formata. U svom najboljem izdanju omnibus omogućuje da više samostalnih kraćih radova ili autora ostave svoj pečat, istovremeno tvoreći cjelinu povezanu nekom idejom. U slučaju Osam poglavlja, producentica je u tradicionalnoj ulozi redateljice, kompozitorice djela koja osigurava koherentnu viziju, dok osam redatelja i redateljica koje su iz ili trenutno žive u Hrvatskoj, operiraju unutar zadanog okvira te u svojoj filmskoj maniri pripovijedaju priču jedne od odabranih protagonistica. Koliko je slobode u doprinosu, razradi ili preosmišljavanju samog koncepta bilo, ne znamo, ali Tamara Puizina sama navodi kako je bila “svjesna da nije bilo lako režirati jednu priču od njih osam, bez uvida u ostale priče i bez mogućnosti utjecaja na koncept u cjelini.” Kako bi doskočila potencijalnim nedosljednostima fotografije, sva je poglavlja snimio jedan snimatelj, Raul Brzić. Što se tehničkih aspekata tiče, svaka je priča zasebna, ima jasan početak i kraj, a karakteriziraju ih različiti pristupi organizaciji sadržaja, ovisno o redatelju_ici. Što se sadržaja tiče, svako poglavlje istražuje izazove i ljepote koje specifična životna faza stavlja pred odabrane protagonistkinje. Ne želim pretjeranim prepričavanjem i seciranjem ubiti potencijalne interpretacije koje svako poglavlje otvara, no za analizu je potrebno dočarati srž osam poglavlja, stoga ću istaknuti fokuse koje smatram ključnima, uz izdvojen citat iz svake priče, koji može poslužiti kao svojevrsni sukus tog poglavlja.

Mogu biti svašta, a ne moram ni biti

Poglavlje koje otvara film režira Jasmina Beširević. U maniri jedinstva mjesta, vremena i radnje pratimo petogodišnjakinju koju otac uči voziti bicikl. Prizori su zaticajni, iz razgovora oca i kćerke pratimo simboličan ulazak u društvo kroz učenje jedne vještine. Na strah od pada, umor i povremeni očaj malene protagonistkinje, roditelj osigurava toplu riječ, zagrljaj i siguran prostor, koji nadvladavaju težinu zadatka. Rečenica “drži me, ne puštaj” upućena roditelju, dobro sažima osjećaj s kojim napuštamo prvo poglavlje.

Drugo poglavlje se na primjeru tinejdžerice, iz vizure Tonća Gaćine, bavi balansiranjem između izvrsnosti i uklapanja. Protagonistkinja se profesionalno bavi plivanjem. Svjedočimo scenama treninga i rutini s bazena dok se u offu djevojka dotiče nekoliko tema važnih za njezin život. Na primjeru profesionalnog sporta ona uočava razliku u fizičkoj spremi između spolova, a javlja se i moment propitkivanja njenog rodnog izričaja od strane mlađih dječaka. Nazivaju je dječakom, što joj izaziva blagu iritaciju, iako razumije da ne bi trebalo. U pokušajima usklađivanja sporta, društvenog života i školskih obaveza, najviše energije ipak odlazi u sport. Tako, za zabavu povodom zadnjeg dana škole kaže: “Mene ni na tome nema, nije da mi teško pada, ali malo mi je žao.”

Trećim poglavljem ulazimo u cipele maturantice, uz režijsku pratnju Dalije Dozet. Fokus je na istraživanju i stvaranju ideje vlastite osobnosti. Velik dio poglavlja ispričan je kroz fotografije, dok protagonistkinja pritom promišlja o tome što je zaista zanima, kako se osjeća po pitanju društva i prijateljstva, kakva joj je osobnost. Svjedočimo i klasičnom ritualu prijelaza – norijadi. Poglavlje prenosi osjećaj iščekivanja nove faze života. Bez obzira na to hoće li biti na faksu, konobariti u Danskoj ili nešto treće zaključuje: “Može biti svašta… Uzbudljivo mi je što ne znam”.

Redateljica Anja Koprivšek nam u četvrtom poglavlju predstavlja protagonistkinju koja za sebe kaže da nije više djevojka, sada je već žena. Poglavlje se bavi osamostaljenjem i profesionalnim ostvarenjem u kasnim dvadesetima. Ona se preselila iz rodnog kraja i postala uspješna glumica, pronašla se kroz posao koji je ispunjava. Svjedočimo kadrovima proba, presvlačenja i izvedbi, na sceni i iza kulisa, kao i specifično filmskom kružnom pokretu kamere oko protagonistkinje. Kroz priču dobivamo dojam da su u ovim godinama neke stvari konačno usvojene. Drugi protagonistkinju doživljavaju kroz ono što radi, a ona se sada zna zauzeti za sebe. “Ne moram više galamiti da bi me netko doživio”, kaže.

Peto se poglavlje bavi temom mentalnog zdravlja, na primjeru žene u tridesetima, koju prati Petar Vukićević. Scene šume, zelenila, šetnje sa psom i umirujućih kadrova sitnih kućnih rutina, praćene su iskustvima protagoniskinje ispričanima u offu. Nakon dijagnoze neke vrste psihičkog poremećaja, lijekova i bolnice, na putu je ka ozdravljenju. Zaključuje da je važno raditi ono što paše, ono što liječi, u tome pronaći utočište. Dok se u prvim poglavljima filma slika jastva istražuje, gradi i definira, u petom se poglavlju rastvara i rastapa. Svjesnija sebe i svojih emocija, protagonistkinja je spoznala da ono što ona jest nije nužno konačno: “Skužila sam da ne da nisam, nego ne moram ni biti.”

Šesto poglavlje, koje nastavlja “ne moram ni biti” liniju misli, donosi nam ženu u 40-ima, koju režijski prati Judita Gamulin. Većinom u formi razgovora grupe žena u krugu, poglavlje se bavi jednim od ključnih pitanja koje društvo stavlja pred ženu – biti majka ili “nemajka”. Svjedočimo raspravi žena i njihovim iskustvima, strahovima i nadama, dok s njima razmatramo zablude, iluzije i društveno nametnuta očekivanja od trudnoće i majčinstva. Nameće se pitanje kako se ostvariti, kako ostaviti trag. Kroz odlučan odabir protagonistkinje da nema djecu, nudi nam se jedan od mogućih odgovora: život se prostire toliko ponad i van te specifične odluke bivanja majkom. Uz zasluženu dozu asertivnosti ona zaključuje: “Apsolutno me ne zanima što društvo misli. Ne zanima me što misli publika s jeftinih sjedišta.”

Protagonistkinja sedmog poglavlja, žena u 60-ima koju nam predstavlja Katarina Lukec, vodi nas kroz dilemu odabira između partnerstva ili samoće. Ona je umirovljena, samostalna i uživa u svojim hobijima, a pratimo je u prizorima aktivne šetnje Maksimirom. Ona je u životu, kao i mnoge, sretno voljela, no pretrpjela je smrt i muža i sina. Nakon toga, iako je bila usamljena, prekinula je odnose koji su od nje tražili previše kompromisa ili tolerancije. Samoća je teška, ali osobni mir je važniji od trpljenja tuđih nebuloza. Naposljetku, iako nije lako niti prirodno biti sam, zaključuje da “nada umire posljednja”. I dalje je otvorena za novu ljubav.

Posljednje poglavlje upoznaje nas s osamdesetpetogodišnjom umjetnicom, majkom i bakom koju redateljica Tiha K. Gudac i filmska ekipa prate u njezinom domu. Ovo je jedino poglavlje koje na “meta” razini prati svoju protagonistkinju: filmska ekipa je vidljiva, postavlja pitanja, otklanja tehničke poteškoće s mobitelom, prati struju svijesti svoje protagonistkinje te proces izrade umjetnička djela. Posljednja žena uživa u plodovima svog duhovno i iskustvom bogatog života. Ona voli ljepotu i želi se okružiti njome. Njezini su sinovi, unuci i snahe kvalitetne i vesele osobe, njezin joj profesionalni i privatni život donose sreću i ponos. “To je najveća ljubav na svijetu”, smatra.

Koja su sve iskustva ostala među recima? 

S tehničke strane, pokreti kamere, filmska izražajna sredstva i formati svakog pojedinačnog poglavlja se razlikuju, no film se, bez obzira na to, doima stilski ujednačenim. Različiti pristupi organizaciji misli motivirani su pričama protagonistkinja. Tako su, na primjer, upotrebljene fotografije kao sredstvo pripovijedanja o djevojci koja se zanima za fotografiju ili se o temi majčinstva razgovara u krugu žena kako bi mnoštvo iskustava, briga i ideja došlo do izražaja. Različitost svake priče i njihovo jasno odjeljivanje podcrtava kolaborativnu narav ovog filma, prvenstveno sinergiju između iskustva protagonistkinja i vizija redatelja_ice, a konceptualno i između producentice i osmero redatelja i redateljica. 

No, pitanje koje se postavlja jest pitanje sadržaja, još specifičnije, pitanje kriterija. Kako je odabrano tih osam identiteta te posljedično protagonistkinja i što sam taj odabir sugerira? Kako format omnibusa doprinosi dubljem razumijevanju i širenju shvaćanja “ženskog iskustva”, kao i izgradnji ženskog identiteta u današnjem hrvatskom društvu? Na vlastitom primjeru, identifikacija s portretima osobno mi je bila poprilično laka i uspješna. Identificiram se kao žena, u tridesetima sam pa sam iskustveno prošla barem četiri od osam prikazanih faza. Jesam li se prepoznala? Apsolutno. Prepoznavanju također doprinosi i kadar direktnog pogleda protagonistkinja u kameru, koji se pojavljuje u svakoj od kratkih priča i koji je, usprkos različitim pristupima, ujedinjujući filmsko izražajni element svih osam poglavlja. 

Usprkos mom prepoznavanju u iskustvima i životnim fazama ovih žena (čak sam išla u istu srednju školu kao jedna!) što je gledanje ovog dokumentarca probudilo u meni? Smatram da je Osam poglavlja otišao nekoliko koraka dalje od pukog prikaza svetog trojstva žene / majke / kraljice, te, za naša i druga podneblja, tipične kombinacija očekivanja od žena. Napravio je nekoliko odrješitih koraka u smjeru slobode propitkivanja, fleksibilnosti i samoodređivanja nad prividnim zadatostima ženskog roda. No, možda je nedostajalo par koraka dalje. Izašli smo iz pitomog vrta patrijarhalno-liberalnih očekivanja od žena, ali smo još daleko od džungle istinskog pluraliteta življenih iskustava. Da budem potpuno fer, ne znam bi li ijedno umjetničko djelo uistinu uspjelo u namjeri zrcaljenja apsolutne pluralnosti. To vjerojatno ne možemo ni očekivati od 80-minutnog dokumentarca. No, odabir forme omnibusa sugerira proces selekcije i taj proces logično dolazi u pitanje. 

Osam poglavlja presjek je “normalnosti” koje sačinjavaju klasičnije verzije djetinjstva, mladenaštva, hobija, fakulteta, karijera, obitelji i mirovine. Mnoga od poglavlja optimistična su i harmonična, nekoliko ih karakterizira egzistencijalno propitkivanje i pokušaj balansiranja, a obuhvaćeni su i iznimno teški periodi života poput psihičkih poremećaja i smrti najbližih osoba. Bez obzira na kombinaciju različitih predznaka (životnih ushita, propitkivanja i padova) svjedočimo jednom presjeku normalnosti koji je, zbog samorazumljivih ograničenja, zanemario moguće varijacije, devijacije i margine. Moje poistovjećivanje s više faza dokaz je toga da “srednji put” zbilja je življeno iskustvo mnogih žena, zbog čega je apsolutno vrijedno prikaza. Međutim, gledati ovakav tip filma za mene je istodobno i iskustvo prepoznavanja i iskustvo praznine. Ono što vidim pretpostavlja da postoji nešto što ne vidim, nešto što nije obuhvaćeno. Klasne, etničke, seksualne, vjerske, genetske, društvene i ine odrednice koje čine oceane različitih stvarnosti. Koncept, koliko god bio kvalitetno i promišljeno izveden, u svojoj srži je nezahvalan jer je ambicija prevelika – žensko iskustvo od pete do osamdeset pete u deset minuta po ženi. Kategorizacija donosi red, ali podrazumijeva i reduciranje, u ovom slučaju pri konceptualizaciji te pri odabiru protagonistkinja. Jer od svega mogućeg biramo presjek. Koja su sve iskustva ostala među recima? 

Ipak, u ovoj priči više vrijedi činjenica da su pokušaji isticanja unutarnjih struktura koje obilježavaju mitove, narative i živote zbilja korisni, koliko god “univerzalno” bilo sklisko područje. Poriv za klasifikacijom faza životnog puta prirodan je i legitiman; probale su karte, probao je Shakespeare, probao je i Osam poglavlja. I nekoliko koraka izvan liberalno-patrijarhalne zone očekivanja je par koraka koje apsolutno želim(o) i moram(o) prijeći! I deset minuta razmišljanja o tome je li legitiman odabir ne imati djecu, trebam li mariti što propitkuju moj rod ili trebam li se upustiti u vezu jer se bojim samoće, vrijedno je iskustvo. A entuzijazam djevojke pred još neistraženom budućnosti, sigurnost u odabir karijere neke druge žene ili ponos starice nad cijelom svojom životnom ostavštinom svakako dira u neku posebnu žicu. Kao onaj as herc, u svoj svojoj proljetnoj lepršavosti.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Okolišni i klimatski pokret mladih u Hrvatskoj nije jedinstveni pokret koji djeluje pod zajedničkim nazivnikom, kao što je to čest slučaj u drugim europskim zemljama, već ga čini niz manjih inicijativa i grupa koje djeluju samostalno, ali se međusobno podržavaju i surađuju. Neke od njih fokusirane su na zaustavljanje štetnih procesa, druge nastoje promijeniti svijest o važnosti očuvanja okoliša i borbe protiv klimatskih promjena, dok treće stvaraju alternative postojećem sustavu pokazujući da drugačije prakse nisu samo moguće, nego i bolje, društveno pravednije, a ponekad i zabavnije.

Stoga u novoj epizodi podcasta I to je pitanje kulture? Dora Sivka i njezina sugovornica, znanstvenica i dugogodišnja aktivistkinja Sara Matić predstavljaju rad različitih aktivističkih grupa i inicijativa, prvenstveno grassroots grupa i onih koje su pokrenuli ili u kojima mladi čine veći dio članstva. Ističu specifične fokuse njihova rada i načine na koji oni doprinose dugoročnoj društveno promjeni, ali ukazuju i na brojne izazove s kojima se pritom suočavaju. Čuli smo i mlade članove i članice predstavljenih inicijativa koje pozivaju na uključivanje u ekološki aktivizam i poručuju: “Pokušajte ovo kod kuće!”

Uredila: Dora Sivka
Tekstove čitala: Lena Medar
Produkcija: Audio Store Transonica

Podcast je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Zašto nam je bilo važno izraditi ovakav dokument, pored drugih slične vrste i namjene? Zašto je zanimljiv upravo u ovom trenutku, kada je svijet na svojevrsnoj prekretnici po pitanju odluke na koji način i koliko radikalno želi adresirati klimatsku krizu?

Uključivanje mladih u procese donošenja već je dugo hot topic. Od političkih stranaka i institucija do akademskog i civilnog sektora, sve zanima kako ispuniti kućicu ciljne skupine “mladih”, a da to po mogućnosti ne uključuje samo otvaranje TikTok računa. U nekim primjerima kvačica u kućici više-manje služi zadovoljenju forme. Katkad se senzacionalistički razmeće “budućnošću mladih”, skupljajući pritom na njima političke bodove. No, s vremena na vrijeme ih se na uistinu smislen način nastoji povezati s javnim institucijama, civilnim sektorom i donositeljima odluka, dajući mladima prostor da u ime svoje generacije, one koja će naslijediti Zemlju, autentično progovore o svojim vizijama iste. Mnoštvo EU projekata, nacionalnih, lokalnih, Erasmusa i drugih, pokušava osnažiti mlade kako bi postali istinski dionici društvenih i političkih procesa. Najobuhvatniji u provedbi i dosegu, a vjerojatno i najraskošniji u budžetu, pritom je tzv. Dijalog Europske unije s mladima (nekoć zvani “strukturirani dijalog”) koji je 2018. iznjedrio jedanaest ciljeva temeljenih na stavovima i mišljenjima više od 50 tisuća mladih iz zemalja Europske unije o pitanjima koja se njih direktno tiču.

Pozitivno je to što ovakvi dokumenti nisu više samo simbolički PDF-ovi. Nekoliko važnih pojava zadnjih godina naznačilo je ozbiljan pomak u poimanju mladih kao važnog društvenog aktera. Taj je proces dodatno ubrzala klimatska kriza jer je njezina narav dugoročna i sveprožimajuća, a ako trenutni donositelji odluka i ne osjete njene najgore posljedice, neminovno se pred njih stavlja pitanje kakav će svijet ostaviti onima koji dolaze iza njih. Mladi su zapravo “ciljna skupina” klimatskih promjena, čijim posljedicama već svjedočimo, a najgore tek očekujemo.

Pojava Fridays For Future (FFF) pokreta svakako je jedna od pokretača trenda masovne mobilizacije mladih diljem svijeta i, posljedično, ozbiljnijeg shvaćanja njihovih zahtjeva. Sama  predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen otvoreno navodi europski pokret mladih kao inspiraciju za predlaganje Zelenog europskog plana, sveobuhvatne političke agende kojom EU do 2030. želi smanjiti emisije stakleničkih plinova za 60 %, kako bi do 2050. postala prvi klimatski neutralan kontinent. U Njemačkoj, mladi FFF aktivisti_kinje su uložili i dobili tužbu na ustavnom sudu, koji je presudio da je vladina klimatska politika nedorečena i nedovoljno ambiciozna te da odgađajući smanjenje emisija krši prava i slobode budućih generacija. Osim što je bila svojevrsni presedan, presuda je donesena netom prije njemačkih izbora, što je izvršilo dodatan pritisak na političke stranke. Ako je ikada imalo smisla iskoristiti svoju poziciju mlade osobe kako bi se promijenio tok budućnosti, to je sada. Pozornica je spremna i odgovorni su gotovo primorani uzeti glasove mladih u obzir. Posebice je važno iskoristiti trenutak i kako bi aktivno pružili podršku mladima iz podzastupljenih društvenih kategorija, čiji se glasovi često ne čuju i ne sudjeluju u oblikovanju novih politika.

Prepoznavanje i preispitivanje odnosa moći

Otvorenih pisama u doba klimatske krize ima mnogo i svaki targetira drugačiju pojavu ili dionika, od zahtjeva raznih poznatih osoba i influencera, preko nacionalnog Apela za sustavnu klimatsku akciju hrvatskih Znanstvenika za klimu, do lokalnih primjera, poput Apela za zelenu obnovu Sisačko moslavačke županije šireg hrvatskog civilnog društva.

Mnogi od njih nastali su u procesima dijaloga s mladima, gdje glavni princip rada predstavljaju strukturirane konzultacije i konferencije. Završne se preporuke mladih usuglašavaju s onima relevantnih dionika, dok proces vode nadležna ministarstva i nacionalne radne skupine. U slučaju System:Reset projekta proces su umjesto institucija vodili mladi aktivisti_kinje, oni_e koje glagol “djeluj” ne asocira na konferenciju s donositeljima odluka, već prije na blokiranje neke termoelektrane na ugljen ili direktne akcije u lokalnim zajednicama. Proces sakupljanja njihovih vizija i formuliranja zahtjeva provodila je Young Friends of the Earth (YFoEE), europska mreža mladih okolišnih aktivista čija je članica i Zelena akcija, a koja baštini intersekcionalni pristup pitanjima okoliša i klime. YFoEE je od svog osnutka 2007. godine, od prvotne faze fokusa na kvantitetu zagovaračkih kampanja, doživjela zaokret u paradigmi pristupa organiziranju, što je ovjekovječila objavljivanjem Manifesta za ravnopravnost i interkulturalnost. Zaključak manifesta jest da su društvene nejednakosti i obrasci opresije kao i odnos prema pitanjima ekonomije i rasta neodvojivi dio okolišne i klimatske pravde. Stoga se ova specifična kombinacija aktivista_kinja i mladih u deprivilegiranom položaju koji vode proces bazirala na prepoznavanju i preispitivanju odnosa moći. Takve pretpostavke otvorile su prostor radikalnijim iskustvima i vizijama, čemu svjedoče i rezultati. Zahtjevi su sveobuhvatniji, radikalniji i dalekosežniji, a i njihova implementacija nije zamišljena toliko kroz lobiranje u institucijama, već kroz djelovanje u lokalnoj zajednici.

Proces se sastojao od dva ključna dijela: formiranja lokalnih i europskih vizija i zahtjeva mladih te osnivanja tzv. youth hubova. Hubovi su mjesta za praxis, prostori u kojima se odvija proces definiranja zahtjeva, predvođen mladima. Pritom su mladi diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj, sami i odriješenih ruku koordinirali grupe i osmišljavali aktivnosti. Poanta je bila davanje kreativne i aktivističke slobode i mentorske podrške mladima da prepoznaju problem ili adresiraju ono što je bitno za njihovu lokalnu zajednicu te da ponude odgovor i rješenje. Na primjeru Hrvatske, osnovalo se šest youth hubova: u Dardi, u Čakovcu, Puli, Solinu, Križevcima i Koločepu, jednom od Elafitskih otoka. Voditelji_ce hubova pritom su organizirali radionice “sakupljanja vizija” kojim su se malo po malo, tijekom godine dana, formirali zahtjevi i vizije mladih. Metodologija pod nazivom Vrijednosti, Budućnosti i Vizije bila je namijenjena mladima koji potencijalno nemaju doticaj s aktualnim političkim i društvenim previranjima, te je stoga morala biti inkluzivna i prilagođena različitim razinama iskustva, znanja i interesa. Za početak, bazirala se na prvotnom istraživanju individualnih i kolektivnih vrijednosti koje bi baštinilo društvo u kojem mladi žele živjeti. Zatim, u dijelu Budućnosti, istraživalo se kako pojedini mainstream i marginalni trendovi utječu na promjene u društvu. Za kraj, u dijelu Vizija, na temelju vrijednosti i budućnosti koje su mladi identificirali, zamišljale su se vizije društva u kojima bi željeli živjeti. Pritom se fokusiralo na devet podjednako važnih aspekata: dekarbonizaciju i odgovor na klimatsku krizu, kružne sustave proizvodnje, zagađenje okoliša, prehrambene sustave, zajednička dobra, umjetnost, kulturu i obrazovanje, upravljanje i donošenje odluka, financiranje i transformaciju sustava te zdravstvenu skrb i društvenu pravdu.

Najpozitivnije od svega jest što sveobuhvatnost ovih zahtjeva i njihov idealizam ne djeluju nužno naivno, već inspirativno. Naposljetku, sve navedeno na 17 stranica bi uistinu valjalo provesti. Naš (pravedan) zeleni plan za Europu predstavlja jedan od opsežnijih i direktnijih dokumenata o tome “što bi zapravo trebalo napraviti” kako bismo živjeli u ekološki održivom i društveno pravednom sustavu. Ono što je potrebno jest volja za njihovo ostvarenje. U ovom trenutku, bez političke moći i kanala kojima bi ih se implementiralo u relevantne politike, ovaj dokument po svojoj prilici neće značajno promijeniti političku volju. Ono čemu hoće služiti jest odgajanje i osnaživanje mladih i budućih aktivista. Svojom dugoročnom i beskompromisnom vizijom bit će smjernica i putokaz za nove aktivne generacije. Maleni isječak toga kako bi društvena promjena mogla izgledati u praksi vidjeli smo već za vrijeme youth hubova: bilo da su istraživali potencijale za kvalitetnu ruralno-turističku infrastrukturu Križevaca, zbog nedostatka sadržaja za mlade gradili igralište za odbojku u mjestu Darda, organizirale buvljak razmjene u Puli ili metodom forum-kazališta govorile o položaju Romkinja u društvu, sudionici i sudionice su “prakticirali to što su propovijedali”, stvarajući alternative sustavu unutar njega samoga.

Sveobuhvatna i odlučna vizija budućnosti koju su iznjedrili važna je i u kontekstu trenutnog političkog trenutka jer se na razini EU zaista vodi rasprava oko smjera Europskog zelenog plana. Iako EZP načelno naglašava važnost tranzicije u gotovo svim sektorima, postoji opravdana bojazan da će europski čelnici i vlade kao svoj pristup tranziciji odabrati zeleni kapitalizam, što velik dio klimatskog pokreta osuđuje jer izostavlja element radikalne transformacije društva i načina upravljanja koje su nam potrebne. Politike i prijedlozi politika koje se fokusiraju na tehnologiju i znanost te “zeleni rast” načelno ostavljaju postojeće političke, društvene i ekonomske strukture netaknutim. Zato je važno da u toj diskusiji 3300 mladih okupljenih oko dokumenta Naš (pravedan) zeleni plan za Europu ističe da su političke i društvene borbe ključne za klimatsku akciju, zahtijevajući promjene koje će biti transformativne kako za okoliš, tako i za društvo i ekonomiju, jer, parafrazirajući aktivističku frazu, nema smisla spašavati okoliš, ako ćemo živjeti u sj****im društvima.

Članak je objavljen u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciran kroz program Erasmus+ Europske komisije. Objavljeni tekstovi odražavaju isključivo stajališta autora i ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.

Temom granice bavi se dokumentarni film Žica redateljice Tihe K. Gudac, koji pažljivo navigira upravo obiljem tumačenja i odnosa prema žici na granici, nastojeći dati nepristran pregled situacije na terenu. Prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu 2021. osvojio je, između ostalog, i nagradu kritičara FIPRESCI. Uvodi nas u situaciju u lokalnoj zajednici, nakon što je 2015. slovenska vlada postavila preko 200 km žilet-žice uz rijeku Kupu i posred zelene granice Hrvatske i Slovenije, u svrhu sprečavanja tzv. ilegalnih migracija. “Žica” je originalno zamišljena kao jedna od šest epizoda TV-serijala Granice (Borderline), istoimenog projekta koji okuplja filmske ekipe iz Belgije, Litve, Slovenije, Bjelorusije, Švedske, Italije i Hrvatske, s ciljem promišljanja univerzalnih i lokalnih značaja granica u Europi. Iako je krenula od mikrorazine i reakcija lokalaca u odjednom žilet-žicom razgraničenom okolišu, u pet godina snimanja fokus hrvatske epizode, ujedno i samostalnog dugometražnog filma, silom prilike proširio se na neuralgičnu točku europskih i nacionalnih javnih rasprava – pitanje migracija. Upravo je obrana od tada neizražene prijetnje ilegalnih prelazaka bila argument za postavljanje žice. Kako su prelasci s vremenom postali učestaliji, tema se pokazala nezaobilaznom, kao što redateljica sama navodi. Pohvalno je što se odlučila ipak uhvatiti s njom u koštac jer bi izoliranje priče na “pitanje odnosa između dvije lokalne zajednice”, bez uključivanja šire teme koja izaziva burne polemike, većina vjerojatno okarakterizirala kao površan i kukavički pothvat. Ipak, u svojoj odlučnosti da se temom bavi, Gudac se opredjeljuje za opservacijski pristup. Ne pretpostavlja, ne docira, niti propituje dubinske motivacije svojih sugovornika, čime izbjegava mogućnost zaplitanja u moralna i ideološka pitanja. Fokus tako postaje pregled perspektiva, sa svim protuargumentima.

Film je građen oko centralnog motiva granice obavijene žicom. Već prvim kadrom uspostavlja se okvir, tekstualno se objašnjavaju pojmovi “Jugoslavija”, “Europska unija” i “Schengen”. Te formalne, političke strukture misaono nas smještaju u granice ove priče. Drugi kadar podcrtava taj naum: isti šumski, gorski okoliš presječen rijekom vizualno i tekstualno postaje teritorij, odjeljuje se na dva politička entiteta: Sloveniju (bivša Jugoslavija, EU, Schengen) i Hrvatsku (bivša Jugoslavija, EU, van Schengena). Tu leže vrata Tvrđave Europe. Ovakvim apostrofiranjem daje se do znanja da su ove nadstrukture nadređene mišljenjima, idejama i iskustvima koje će tijekom filma iznijeti različiti sugovornici. Te strukture postavljaju ili ne postavljaju žilet-žicu, ona je njihov alat.

Gudac se u izlaganju fokusira na odnos tri grupe aktera prema centralnom motivu žice. Upoznajemo one koje žicu priznaju, one koji je negiraju, te one koji je prelaze. Redateljica pritom svakoj perspektivi daje podjednako prostora, nastojeći snimiti zaticajne prizore, puštajući da sudionici i njihova svakodnevica sami osvijetle pluralnost odnosa prema istom fenomenu.

Prva skupina lokalaca prihvaća žilet-granicu. U njoj vide nužnost i sigurnost jer se, potaknuti vlastitim obiteljskim traumama o nasilnim egzekucijama iz 2. svjetskog rata, boje slične sudbine od strane, prema njihovim riječima, “islamskog radikalizma”. Oni podržavaju žicu, pomažući joj u efektivnijem obavljanju posla vlastitim nadziranjem i “gonjenjem migranata”, s naznakom da se sami ne libe nasilnijih metoda. S druge strane, postoje i oni koji inspiraciju crpe iz granice kao mjesta susreta. Koriste je kao lajtmotiv za različite sportsko-kulturne događaje poput plivačkih utrka po schengenskoj granici nasred Kupe ili simboličnim susretima na mostovima. Njihova vizija sloge ograničena je pritom na dva naroda, Slovence i Hrvate, uz naznake da se slažu s aktivnostima policije kao i s, ako ne estetikom, onda funkcijom žice.

Druga skupina lokalaca aktivno negira smisao žice, bilo iz perspektive osobne koristi ili ideoloških načela. Tako jedan dio smatra da žica samo nagrđuje okoliš i šteti lokalnom turizmu te se ne boje za vlastitu sigurnost, nego za gubitak poslova. Za drugu grupaciju odbijanje žice baština je antifašističke Slovenije i Hrvatske. Zanimljivo je pritom kako obje grupe, i prva koja prihvaća i druga koja negira žicu, svaka iz svoje vizure vuku historijske paralele sadašnje situacije s najnotornijim periodom europske povijesti, fašizmom. U svojem općem neslaganju oko nužnosti žice slažu se u jednoj stvari – stanje je alarmantno. Nije ni čudo, FRONTEX, europska Agencija za graničnu i obalnu stražu, od svog osnutka 2004. godine i tadašnjeg budžeta od 6 milijuna eura, u 2019. je na raspolaganju imao 333 milijuna, da bi se u 2020. popeo na 460 milijuna. Žica je pritom rudimentaran oblik “zaštite”, EU kontinuirano ulaže u novu opremu: 5 metara visoke zidove, zvučne topove, sve do posebnih kamera na grčko-turskoj pograničnoj rijeci Evros, koje prodiru kroz lišće i pronalaze one koji se skrivaju u grmlju. Sve s ciljem daljnjeg utvrđivanja svojih vanjskih granica i odvraćanja ljudi bez obzira na razloge dolaska.

Treću skupinu koju Gudac prezentira čine upravo ti ljudi i njihova perspektiva ne-lokalaca, onih koji žicu prelaze. Način prikazivanja ovdje se s pravom mijenja. Umjesto zaticajnih kadrova i neformalnijih intervjua kakve viđamo s prve dvije skupine, migrantima ne vidimo lica. Njihove perspektive upoznajemo kroz voice-over i kadrove praznih šuma, cesta, rijeka i noći. Okoliš, iako je jednak, ovdje nije pitom niti u službi života, dokolice i turizma. U ovom je slučaju on prepreka i zadobiva zloslutni predznak, pojačan suptilnim, ali napetim soundtrackom u pozadini. Suočavamo se s iskustvima prelaska divljih teritorija i granica kakve rijetko kad imamo priliku čuti iz prve ruke. Voiceover i kadrovi okoliša u službi su zaštite identiteta osoba, ali su i simbolički odabir – činjenica je da ljude koji prelaze granice ne vidimo, ne upoznajemo, udaljeni smo od njihovih iskustava i njihove strane priče. Oni predstavljaju apstraktnu prijetnju, za kakvu se rijetko može roditi iskrena zabrinutost ili empatija, koja samo ponekad ostavlja tragove svog prolaska u obliku odbačene odjeće ili pomaknute žilet-žice.

Ova namjera potvrđena je jednim umetnutim dijelom, koji nas vodi na hrvatsko-bosansku granicu. Ako je u fokusu slovensko-hrvatske žilet-žica, u slučaju granice s Bosnom i Hercegovinom to su obližnji izbjeglički kampovi. Bosna je hotspot gdje trenutno boravi oko 8000 osoba. Iz Bosne migranti ne prelaze, ondje ostaju zatočeni. Zbog toga ih u ovom dijelu filma i upoznajemo, Gudac im prikazuje lica, jer suprotno od situacije na gornjoj granici, vrlo su vidljiva pojava. Posrijedi je humanitarna kriza. Žive u napuštenim kućama i improviziranim kampovima, ponekad uz pomoć osoba poput mještanke od mila zvane “mama”, koja im iz solidarnosti i empatije pomaže pri njihovom putu ili ostanku, kuhajući, pričajući s njima i slušajući ih. Oni su siročad i njezina djeca, a ona je njihova majka, figura koja pruža bezrezervnu, razumu ponekad i neshvatljivu podršku.

Sve ove perspektive Gudac prihvaća jednako otvoreno, dajući im prostora, ali ih i kontrastirajući montažom. One su naracijski isprepletene tako da nijedna previše ne dominira, već se upotpunjuju i zrcale. Kada vidimo prisno ozračje prijateljske i zabavne utrke dvaju naroda posred Kupe, u sceni nakon osjetimo prestravljenost migranta koji istu rijeku nekako mora prijeći, progonjen policijom. Nakon što shvatimo pogubne uvjete prelaska granice, u idućem kadru suočavamo se s činjenicom o ukradenom čamcu i provaljenim kućama. Takvim nizanjem scena i sekvenca, svojom nam unutarnjom logikom koja ne zazire od sukoba perspektiva, Gudac poručuje da je ovo kompleksno pitanje koje nema jednostavnih rješenja. Pritom bez obraćanja s visoka, već na primjeru iskustva svojih sugovornika uspijeva osvijetliti probleme i prakse koje europske inicijative, kao i lokalna inicijativa Dobrodošli!, ističu kao nužne za spoznati. To su nasilan tretman izbjeglica od strane policije, protjerivanja, tzv. pushbackovi, zastrašivanja, kriminalizacija solidarnosti, gubitak života na migrantskim rutama… Ono što nedostaje da bi upotpunilo priču jest aktualni politički kontekst, no on je toliko krhak i razjedinjen da je vjerojatno bilo mudro ostaviti ga po strani. Na ovaj način, iako ne saznajemo koji je trenutno stav političkih nadstruktura iz početnih kadrova, film dugoročno neće zastarjeti, ostat će presjek silnica jednog lokaliteta koji lako poprima univerzalne tonove.

Zbog svega rečenog, u moru audiovizualnih diskusija o ovoj temi, Žica je relevantno ostvarenje. Gudac je uspjela napraviti film koji se ne vodi unaprijed zadanim idejama, već prvenstveno sluša i pušta da ga priče oblikuju. Iako se ne opredjeljuje za jednu od perspektiva, odabirom izjava i kadrova nameće nam zaključak. Zadnja scena u tišini nas suočava s odjećom, obućom i potrepštinama ostavljenim i razbacanim po praznoj šumi, uz bodljikavu žicu. Kako je autorica namjeravala krenuti iz intimnijeg fokusa dviju lokalnih zajednica, ali je razvoj situacije nametnuo širi okvir, tako će i budućnost oblikovana klimatskim promjenama i nestabilnim geopolitičkim situacijama nametnuti stav prema migracijama kao ključno pitanje budućnosti Europske unije, pa i svijeta. Procjenjuje se da će do 2050. godine između 50 i 250 milijuna ljudi morati napustiti svoje domove i zemlje, kako zbog prirodnih nepogoda, tako i zbog tzv. sporonastupajućih katastrofa, poput dugotrajnih suša, dezertifikacije, podizanja razine mora, propadanja usjeva i nedostatka pitke vode. Sve to treba pridodati ostalim političkim, vjerskim i inim razlozima za izbjeglištvo. Zaključak je jednostavan: pitanje migracija nećemo riješiti bodljikavom žicom. Dok god nema sigurnih puteva te se onemogućava pristup sustavu azila i krše međunarodni propisi, ljudi će biti prisiljeni prelaziti granice nezakonitim putevima, riskirajući vlastite živote u potrazi za sigurnošću.

Žica to intuitivno poentira. Osjećaj koji u svojih 75 minuta izaziva jest svojevrsna bezizlaznost i neodrživost trenutne situacije. Izaziva je kombinacija činjenica da će po pitanju migracija situacija pogoršati, a pribjegavanje quickfix “rješenjima” poput žice samo odugovlači prijeko potrebni razgovor o temeljnom pitanju, koje svatko sebi mora postaviti. To je pitanje za svakog EU diplomata, svaku političarku u parlamentu, nacionalnom ili europskom i svakog člana i članicu bilo koje suverene države. Pitanje je: tko smo i tko želimo biti? Ožičena Tvrđava Europa ili dom za sve ljude u potrebi?

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Sretan Božić, Yiwu intrigantan je film, ali ne na način na koji bismo očekivali. Premisa mu je  izrazito privlačna i filmski potentna – grad koji ne slavi Božić, a u svojih 600 tvornica proizvodi osjećaj Božića, u obliku kičastih i većinom nepotrebnih proizvoda, za većinu svijeta. Automatska asocijacija za mnoge gledatelje vjerojatno će biti – sweatshop. No, ono što je mogla biti “velika priča” o globalizaciji, konzumerizmu, odnosima moći na mikro i makrorazini, radništvu ili samoostvarenju pojedinca u okvirima komunističkog ili kapitalističkog sustava, Kovačević namjerno pretvara u nešto relativno neočekivano – vrlo intimni, vrlo realni prikaz života stanovnika grada Yiwu.

Znači li to da ćete kroz film dobiti odgovore na pitanja koja vas zanimaju? Hoćete, ali odgovor će biti zakamufliran sa sto scena svakodnevice. Rezultat će biti osjećaj, a ne spoznaja, što je istovremeno i prednost i mana filma, ovisno o tome kako mu inicijalno pristupimo i što od njega očekujemo. Pojasnit ću.

Film nas uvodi u život nekoliko stanovnika i obitelji koje žive i rade u Yiwuu. Svjedočimo njihovim radnim zadacima u tvornicama (oslikavanju božićnih kuglica, slaganju žičano – plišanih sobova, posipanju šljokica po tkaninama), obiteljskim i prijateljskim razgovorima (tijekom posla, za ručkom, u noćnom izlasku) i slobodnom vremenu provedenom u stanovima i improviziranim domovima za radnike tvornica. Film pritom pretendira prikazati zaticajne prizore, ono “što bi se ionako dogodilo”. Kamera je statična, kadrovi dugi, montaža ujednačena i nevidljiva, zvukovi su dijegetički (pogon, propagandne pjesme, karaoke). Nema pitanja ni intervjua. Verbalne informacije koje gledatelj dobiva svode se na organski dijalog koji je vrlo realan, i koji bi se, čak i ako su snimatelj, redatelj i prevoditelj odmah do, vjerojatno odigrao i bez intervencija.

Likovi vode tipično svakodnevne razgovore – ne odajući pritom nikakvu velebnu spoznaju. Saznajemo da su umorni, zadovoljni, da teže boljem društvenom i materijalnom statusu, da su se zaljubili, da su prekinuli vezu, da žele da djeca idu u školu i obrazuju se, i slično. Osim dijaloga, u pravilnim intervalima u kadru se prikazuje i nekoliko prepiska na kineskom, između likova određenih svojom društvenom funkcijom; dopisuju se vlasnik tvornice i menadžer, djevojka i kolegica s posla, muž i žena, šefova kćer i njezin bratić. Odabrani pojedinci u čiju intimu dobivamo uvid su neimenovani i uspješno dobivaju univerzalni prizvuk – oni su sukus, njihovi životi zrcale one svih stanovnika Yiwua.

Iako su im preokupacije u srži općeljudske, odaju nam i specifične kontekstualne elemente. Iz razgovora crpimo naznake sukoba komunističkog i kapitalističkog diskursa i setova vrijednosti, koji se uglavnom odražava u odnosu starijih i mlađih generacija prema poslu i budućnosti. Tako stariji i dalje propovijedaju i baštine komunističke vrijednosti predanog rada (na poslu budi uvijek nasmijan i optimističan) i doprinosa zajednici (voli to što imaš priliku raditi, mani se beskorisnih fantazija). Mlađi pak smjer razvoja vide u poduzetništvu, žele biti svoji vlastiti šefovi (iako se to često svodi na otvaranje svoje tvornice ili dućana), uz poneku ustaljenu kapitalističku frazu poput “samo bahati uspijevaju u ovom društvu”. Razgovori i neverbalne scene otkrivaju i naznake prije spomenutih “velikih priča”. Prepoznajemo njihovo prisustvo, iako se pojmovi nikad izričito ne imenuju. U tom tonu, 97 minuta pratimo “pos’o – kuća – birtija” kretanja što, upareno sa sporim, jednoličnim ritmom i dugim kadrovima svakodnevno dosadnih scena, na trenutke zamara.

No, što je točno Kovačevićeva intencija koja se zrcali u njegovom pristupu ovoj temi, i zašto istovremeno funkcionira kao prednost i kao mana? Redatelj navodi da mu je želja dati što objektivniji prikaz složenosti suvremene Kine, bez “kurioziteta i senzacija” kakve bi očekivali od ovako zanimljivog predloška. Upravo se od takvih zapadnjačkih izleta u stereotipe o životu u Kini ograđuje, tvrdeći u intervjuima da je namjerno izbjegavao senzacionalistički pristup i u prvi plan stavio iskreno realnu i emotivnu stranu priče, lišenu dramatizacije. U tom nastojanju Kovačević apsolutno uspijeva. Kao gledatelji suočeni smo s općim i vlastitim konstruktima. Očekujemo lošije uvjete rada, iscrpljene potplaćene radnike, poremećene društvene odnose, implicitne kritike zapadnog svijeta i kulturne ekspanzije njihovih običaja. Dobivamo – distanciran pristup neutralnog implicitnog autora, dok upoznajemo ljude koji su i nezadovoljni i zadovoljni i indiferentni prema svim tim pitanjima. Nema glorificiranja, nema demoniziranja. Situacija je jednostavno toliko svakodnevna da joj ne možeš ni zamjeriti što je naporna za gledati.

I prije uspjeha zadnjeg filma Ramljak je uživao reputaciju jednog od inovativnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, a svoj trag ostavlja na zagrebačkoj nezavisnoj sceni još od kasnih 90-ih kao jedan od osnivača Radio Studenta, kluba Močvara, časopisa Nomad i Human Rights Film Festivala. U filmske vode kreće amaterskim trash filmovima o kung-fu majstoru Bori Leeju nakon čega se okreće različitim hibridnim formama, a dio puta obilježava plodonosna suradnja s Markom Škobaljem (Najpametnije naselje u državi, In utero i Trapula). Ramljak se u samostalnoj izvedbi ističe neslužbenom “trilogijom prostora”, filmovima Kino otok, Mezostajun i Dom boraca, koji se bave sudbinama prostora: napuštenih otočkih kina, praznih ulica Korčule zimi i zaboravljenim i monumentalnim Domom boraca i omladine pokraj Kumrovca.

U razgovoru s redateljem razmišljamo o njegovoj razvojnoj putanji i dosadašnjem opusu, težnjama na filmu, kao i stanju hrvatske nezavisne scene.

Ti si bio prvi umjetnički direktor Human Rights Film Festivala, a sada je tvoj film O jednoj mladosti u programu njegovog 18. izdanja. Na koji način se film o životu i odnosima tvog prijatelja Marka Čaklovića istovremeno dotiče i pitanja ljudskih prava?

HRFF smo originalno pokrenuli u vremenu u kojem u Zagrebu nije bilo festivala dokumentarnog filma pa je, nalik na One World Film Festival u Pragu, on trebao biti festival dokumentaraca o ljudskim pravima. Sadašnji koncept HRFF-a je širi: prikazuju se dokumentarni i igrani filmovi, koji se u užem ili širem smislu bave ljudskim pravima. HRFF pritom prikazuje kvalitetne art filmove koje nitko drugi ne bi pustio u Zagrebu, što je vrlo važno. Gdje se tu uklapa moj film je stoga više pitanje za sadašnjeg umjetničkog direktora, no poveznice ima.

Kad sam kretao raditi O jednoj mladosti imao sam tri osnovna cilja: prvo, sačuvati umjetnost jednog izuzetno talentiranog čovjeka od zaborava, drugo, progovoriti o problemu nemogućnosti komuniciranja svojih teškoća i emocija, i negativnim posljedicama te nemogućnosti i treće, dočarati vrijeme poslijeratnih 90-ih. Taj treći cilj je doduše trebao biti u pozadini i nije mi bio toliko ključan koliko prva dva, ali izgleda da se dosta ljudi zakačilo baš za to. Radi se o jednom šizofrenom razdoblju, u kojem je Hrvatska napokon postala samostalna država, a njeno vodstvo je radilo sve što je u njihovoj moći da zabrani drugačija mišljenja. Onemogućavao se razvoj kulture i nezavisnih medija, zemlju se izoliralo od Europe i svijeta. U to vrijeme nije bilo filmskih festivala, nekomercijalnih klubova, nema novaca, nitko nigdje ne putuje, a i doba je prije Interneta. Kao tadašnjim dvadesetogodišnjacima nije nam puno toga preostajalo nego da se vozimo po gradu, duvamo i slušamo muziku. Iz nedostatka sadržaja koje smo htjeli konzumirati, mi smo počeli pokretati stvari. Tu je valjda taj moment ljudskih prava.

U filmovima tzv. neformalne trilogije prostora, u filmu Baba Višnjine 38 pa donekle i u O jednoj mladosti vidljiva je sklonost jukstapozicijama, najčešće jednog prostora i njegove dvije vremenske dimenzije. Te dimenzije različito tretiraš od filma do filma, ali se mogu sažeti u ideji: “ovako je bilo nekada, ovako je sada”. Od kuda ova težnja i misliš li da će ona obilježiti tvoju poetiku? Hoće li se toga ljudi sjetiti kad pomisle na tebe kao autora?

Zanimljivo, trenutno pripremam tri filma i sva tri se opet bave prošlošću. Najiskrenije ne znam od kuda dolazi ta težnja i zašto se stalno bavim prošlošću ili sjećanjem na zaboravljene ljude, prostore ili događanja. Ne mislim za sebe da sam osoba koja živi u prošlosti. U srednjoj školi sam volio povijest, ali nisam lik koji samo kopa, preokreće i vrti po svojoj, tuđoj ili generalnoj povijesti. Možda bih to trebao probati otkriti na psihoterapiji. Ali da, vjerojatno je da će me to obilježiti kao filmaša.

U početku si se probio uspješnim trash filmovima i humorističnom satirom, nakon čega prelaziš na igrane i dokumentarne filmove, koji su često hibridno eksperimentalni. Kamo ćeš dalje? Hoćeš li se usidriti u dokumentarnom rodu i istraživanjima prošlosti? Hoće li trash estetika ili komedija ostati zabilježene kao ranija autorska faza ili bi se ponovno upustio u te vode sada?

Cijeli moj filmski put je išao vrlo spontano. Ništa nisam zapravo planirao niti imao jasne strategije. Od početka faksa sam se htio baviti filmom, ali nisam imao hrabrosti krenuti. Na Boru Leeja sam slučajno naletio preko Klikovog temata o filmskom amaterizmu. U sklopu toga otišao sam do Sinja napraviti intervju s njime. On me tamo pitao bi li mu ja napravio film u Zagrebu, na što sam neoprezno rekao “da”. Ti filmovi su zaista bili trash – jer tu nitko nije znao što radi: niti je Bore Lee znao kung fu (čega je on svjestan, ali to koristi radi komičnog efekta), niti smo mi znali režirati, snimati ili montirati – zapravo to je bio čisti amaterizam. Iako su nas neki kritizirali da smo mi Boru tu iskoristili, činjenica je da je njemu išao sav novac od zarade na distribuciji filmova, a i on je postigao svoj cilj – da bude popularan u cijeloj regiji. A meni je to samo štetilo, jer su me godinama na raznim fondovima odbijali, trpajući me u taj trash koš.

Nakon toga s Markom Škobaljem pokušavam raditi “ozbiljnije” filmove. No mnogo scenarija nam je odbijeno na natječajima. Problem je bio u tome što nismo bili dijelom profesionalnih krugova, pa smo se onda okrenuli drugim načinima: tražili smo projekte, radionice, pozive. Tu smo naišli i na natječaj za Zagrebačke priče, regionalnu radionicu Ateljea Varan u Beogradu, projekt Sarajevo grad filma i slično. Tako smo pet kratkih filmova snimili gotovo bez ikakve bez pomoći HAVC-a ili Ministarstva. Sve su to bile ideje i projekti koje su Marka ili mene zainteresirale i privukle na rad, bez konkretnog plana. Tako sam nastavio i dalje samostalno, ovaj put uz pomoć institucija. Neformalna trilogija o prostorima također se desila stihijski, nisam imao ideju i plan baviti se arhitekturom na filmu. Načelno, ideje koje me intrigiraju neko dulje vrijeme odlučujem ostvariti, jer očekujem da će me ta želja držati dovoljno dugo da film napravim kvalitetno. Kako je ovo sve kod mene krenulo iz hobija i strasti, i ne smatram to svojim poslom u onom klasičnom smislu, tako ni nemam planove razvijanja “biznisa” i strategija, kako da npr. završim u Cannesu za dvije godine.

Kad smo kod Cannesa, koliko su za tebe očekivanja domaće ili strane publike važan faktor u odlučivanju s kojom idejom i kojim projektom ideš u realizaciju? U filmu tvog prijatelja Marka, talentiranog i sposobnog kulturnog radnika i umjetnika između ostalog, karakterizira otpor prema plaćenim angažmanima koje on smatra prljavim po defaultu. Razmišljaš li o tome što je profitabilno ili “in”? 

Radim filmove prvenstveno za sebe. Nije da mi nije bitno hoće li se drugima svidjeti, ali bitnije mi je da kad ih ja pogledam za 10, 20 godina mogu reći da su mi i dalje OK. Svjestan sam da će se neki filmovi svidjeti većem, a neki manjim broju ljudi. Za Dom boraca sam znao da će većini biti teško probavljiv, no iako mi svi govore da je O jednoj mladosti moj daleko najbolji film dosad – za mene je to i dalje Dom boraca. Zato što je najbliži filmovima kakve volim gledati, u kojima atmosfera i stanje prevladavaju nad radnjom.

Što se tiče publike, nije lako pogoditi što će se svidjeti stranoj publici, što je opet odvojeno od toga što će se svidjeti stranim festivalima i selektorima. Postoji određena vrsta filmova i tema s ovih područja koje strani festivali žele prikazivati. Popularne teme s Balkana su rat, nasilje i kršenje ljudskih prava. Ne čudi da su filmovi s ovih područja koji su međunarodno uspješni uglavnom u tom kalupu. O jednoj mladosti je prvo bio odbijen na 20-ak najvećih svjetskih festivala, s objašnjenjem da je film odličan, ali mu nedostaje širi kontekst, previše je intiman, zbog čega ga strana publika neće shvatiti. A onda kad su ga neki drugi, rekao bih hrabriji festivali počeli uzimati, nagrade se nižu jedna za drugom, a i reakcije publike su odlične. To je problem s festivalskom kulturom danas – selektori koji ne znaju kako prodati ovakav film, koji nema magičnih taglineova za kataloge. Nemaju ga hrabrosti uvrstiti “samo zato što je dobar”, čime podcjenjuju i film i publiku.

Kad sam bio mlađi razmišljao sam o strategijama kako jednog dana postati međunarodno slavan redatelj, ali razlozi zašto sam to htio nisu bili vezani uz film kao takav. Više su se ticali nekog mog manjka zadovoljstva sa samim sobom i želje za važnošću. A onda kad sam postao stariji shvatio sam da se ne bavim filmom radi toga, nego upravo iz užitka bavljenja filmom. Dok god su ti filmovi dovoljno uspješni da mi osiguraju financiranje sljedećih, to mi je sasvim dovoljno.

O jednoj mladosti je proglašen najboljim dokumentarnim filmom Dokufesta 2020, uz objašnjenje stručnog žirija “jedan se film, kao nezavisan glas, posebno izdvaja za ovogodišnju nagradu”. Što znači nezavisan glas u ovom kontekstu? 

Ne znam što bi značilo “nezavisan glas”, nezavisan od čega? Vjerojatno je vezano uz prošlo pitanje. Izgleda da su oni pronašli kvalitetu u onome što je drugima bio problem, to jest nije im smetalo što nisam dao širi kontekst i recimo spomenuo “rat u Hrvatskoj”. Ono što ja nisam htio je iz današnje pozicije reinterpretirati prošlost o kojoj se radi u filmu. Htio sam pomoću tih fotografija i videa ljude uvući u to vrijeme, koristeći ono što smo mi tada znali, osjećali i radili. Namjerno nisam dao širi kontekst, što je nekim festivalima bio problem. Film se iz tog razloga razlikuje od mnogih dokumentaraca koji upravo igraju na tu kartu aktualnosti i općeg, globalnog konteksta. Možda su tako tumačili “nezavisan“ glas. Jedino to tako mogu objasniti.

Zanimljiva je činjenica da si Akademiju upisao kao zreli autor. Što se promijenilo ulaskom u suradnje s institucijama i javnim strukturama? Je li bilo gušenja “nezavisnog glasa” i ukalupljivanja u neki akademski mainstream? 

Akademiju sam upisao s 42 godine zato što sam htio diplomu. Iskoristio sam studiranje da snimim Dom boraca i O jednoj mladosti i jako mi je drago što sam to napravio. Bez kvalitetne infrastrukture Akademije to bi bilo teško izvedivo. S obzirom na osjetljivost teme, uvijek je postojala mogućnost da ne ispadne dobro. A činjenica da radim film u okviru ADU mi je davala tu slobodu da ga i javno ne prikažem ako se to dogodi, što da sam ga radio kroz HAVC-ov sistem ne bi bilo u redu. Isto tako, zbog Markove prirode i prirode projekta, dobro sam se osjećao što je cijeli film napravljen u okvirima akademskog procesa i nitko nije honoriran za posao na njemu. Ukratko, da nije bilo Akademije ovaj film ne bi postojao.

Što se tiče gušenja nezavisnog glasa – puno toga ovisi o tome kako se postaviš, koliko si zreo i siguran u sebe i koliko se daješ oblikovati. Nijedan od profesora ne postupa s krivim namjerama, ali moguće je da te odvedu u krivom smjeru. Tome se treba oduprijeti. Kad sam došao bilo mi je rečeno da moram biti svjestan da ovdje neću moći raditi “eksperimentalne” filmove poput Kina otok. Iako on uopće nije eksperimentalan film, on je čak dokumentarni mainstream u svjetskom kontekstu. No ja sam nastavio po svome. Morao sam se dosta boriti za Dom boraca, da mi uopće dozvole taj pristup. Za O jednoj mladosti se, s druge strane, uopće nisam morao boriti, svi su bili puni podrške i vrlo zadovoljni rezultatom.

O jednoj mladosti je nastao selekcijom između 15 000 Markovih negativa. Film na kraju dostiže svoj emotivni vrhunac u trenutku u kojem priznaješ da ga smatraš vašim zajedničkim djelom: Marko je direktor fotografije, a ti si redatelj. Doista, prošlost progovara kroz Markov očiti fotografski talent i on je neporecivi sukreator djela. Kada promotriš film kao završenu cjelinu: koliko su slike uspješno rekonstruirale prošlost? Do koje je to mjere moguće?

Zanimljivo, ali teško pitanje. To je prošlost koje se iz raznih razloga ne sjećam baš detaljno. Desila se prije 20 godina, jako smo puno duvali, kao što se vidi iz filma, a ja se sada osjećam kao neka ne druga, nego treća osoba. Dosta toga mi je u magli. Kada gledam te fotografije uđem u neko stanje, ali je li to doista to stanje ili sadašnja projekcija tog stanja – to je užasno teško za reći.

No kada gledaš neke serije Markovih fotografija snimljene u vrlo kratkom periodu – kao kakav foto strip – zaista možeš dobiti vrlo snažan dojam tog doba. Mi smo u procesu montaže krenuli s foto stripovima, u početku smo dosta serija uključili, po recimo 10-ak fotografija snimljenih u razdoblju od deset minuta. Kako je montaža išla dalje, shvatili smo da ako želimo postići atmosferu koju smo željeli, fotografije trebaju trajati dulje i treba ih biti manje. Tako je naposljetku u filmu ostalo samo nekoliko tih “foto stripova”. No recimo ona serija fotografija tijekom koje Markova djevojka Vedrana pripovijeda o branju kupina i vođenju ljubavi je dobar primjer. Uključeno je pet fotografija, a bio je jedan cijeli film koji su oni međusobno snimili. Kada pogledaš tih 20-ak fotografija – ti si s njima na livadi i osjećaš ljubav i strast među njima. Ne mogu sa sigurnošću reći da je to uspješno rekonstruirana prošlost kada uopće nisam bio dijelom te scene, ali mislim da je Marko na mnogim fotografijama upravo to uspio uloviti i prenijeti na druge.

Imaš li potrebu da tvoji filmovi ostvare mjerljiv utjecaj u društvu? Na primjer, paralelno sa stvaranjem filma Kino otok započeo je velik projekt Kino Mediterana – ponovno oživljavanje kina u Dalmaciji i digitalizacija Kino mreže, čemu si i sam pridonio promocijom svojeg filma o toj temi. To je konkretan društveni pomak. S druge strane, rekao si da je cilj posljednjeg filma da svijet spozna da je postojao Marko Čaklović. Tako svako novo gledanje O jednoj mladosti omogućuje da Markovo postojanje i djelovanje ostavlja zbiljski trag putem sadašnjih i budućih gledatelja. Koliko je važan i kako uopće mjeriš “utjecaj” svojih filmova? 

Kako u kojem filmu. Moj posao je da snimim film, što će se događati dalje nije na meni, iako se uvijek nadam da će se nešto i zbiljski promijeniti. Na primjer, kada se Mezostajun, film o tome kako je orijentiranost na turizam ubila život u zimsko doba u Dalmaciji, prikazivao na Korčuli i drugdje, ljudi su ostali šokirani s onim što su vidjeli, iako je to realnost u kojoj žive. No dok to netko sa strane ne zabilježi i predstavi u nekom formatu, možda ne shvaćaju što se tu dogodilo. Volio bih da se i dalje razvije ova priča, iako to nije na meni. I napraviti film o nekim temama je samo po sebi aktivistički. Što se tiče konkretnijih koraka, možda se u sljedećih nekoliko godina preselim na Korčulu i otvorim kulturni klub, no vidjet ćemo.

Redatelj si i filmski kritičar, što nije toliko čest slučaj. Jesi li izgubio onaj teorijom neopterećeni pogled gledatelja? Da se identificiraš se s likovima i uroniš u film, a da ne razmišljaš svjesno ili nesvjesno o pozadinskim procesima stvaranja filma? Ili je takav “djevičanski pogled” izgubljen?

Već dvije, tri godine nisam aktivan kao kritičar, no smatram da to čak nije toliko bitno za ovaj aspekt, to jest da to nema veze s teorijom. Rad na filmu kao takav je ono što uništava taj djevičanski pogled, jer onda postaneš svjestan kako nastaju filmovi. Više manje sada sve filmove gledam kroz dvije prizme: 1. ja bih to napravio drugačije, to jest bolje ili 2. ovako nešto dobro nikad neću moći napraviti, najbolje da se prestanem baviti filmom. No ne fali mi zapravo ta magija neopterećenog gledanja, malo si idem na živce s ovim mislima, ali i dalje je gledanje filma (u kinu) nezamjenjivo iskustvo.

Na tom tragu, za sebe kažeš da si filmofil, a u svojim radovima već si istraživao prostor kina i njegovu važnost za rast i razvoj zajednice i pojedinaca. U kontekstu pandemije, kako zatvaranja kinodvorana, prebacivanje fizičkih festivala na digitalne platforme i online premijere utječu na gledateljsko iskustvo? Jesu li filmovi posredovani online alatima zakinuti za neku svoju dimenziju ili nisu?

Otkako je krenula digitalna distribucija i mogućnost da se film gleda na računalu, među starijim filmofilima se vode te rasprave. Mogu li se usporediti iskustva gledanja filma na laptopu u krilu sa slušalicama i gledanja u kinu? Meni sama činjenica da imam izbor stisnuti pauzu kada gledam film na laptopu uništava koncentraciju i pažnju. Čim mi postane dosadno, naporno ili nerazumljivo, odmah želim pogledati mobitel, pojesti nešto. Osobno mi ništa ne može zamijeniti iskustvo u kinu.

Što se tiče pandemije, bojim se da će se mnogim festivalima ovo novonastalo stanje svidjeti – gledanost im je veća online, a troškovi su manji i organizacijski je manje zahtjevno. Neki će zaključiti da im je jednostavnije imati online festivale. Treći problem je što će globalna kriza uništiti velik broj kino lanaca, kao i privatnih i nezavisnih kina. Kao što se spominje u Kino otoku – prvi udarac kinu je bila televizija, zatim video, zatim kod nas rat, pa prelazak na digitalnu tehnologiju, a posljednja je očito pandemija koronavirusa. Ovo bi mogao biti udarac zbog kojeg bi kino moglo postati elitna zabava na razini baleta i opere. Ako ovo stanje potraje, bojim se da bi se broj kina u svijetu mogao prepoloviti.

Da završimo u optimističnijoj noti, 90-ih godina aktivno si sudjelovao u stvaranju kultnih mjesta zagrebačke nezavisne i alternativne scene. Kako ti se danas čini ta ista scena, bez obzira na pandemiju? Koje su njezine najsvjetlije tendencije i inovacije?

Mi smo ova mjesta pokrenuli iz vrlo sebičnih razloga – nismo gdje imali ići van, Radio 101 nam je postao dosadan, nismo imali mjesta za pisati što smo htjeli, nije bilo filmskih festivala… Tada nismo razmišljali o tome hoće li sve to postojati za 20 godina i pretvoriti se u kulturne institucije. Iznimno mi je drago da te stvari i dalje postoje (osim Nomada koji je davno propao), da su utjecajne i da se mladi ljudi tamo educiraju i formiraju. Bilo bi fenomenalno da se stvari pokreću s gradske ili državne razine, kao što je to slučaj u Ljubljani ili drugim europskim gradovima, no mi nažalost ne živimo u takvom društvu. Jako mi je drago da se i dalje rađaju nove scene, mjesta i projekti bez obzira na gradsku i državnu politiku koje ignoriraju alternativnu kulturu. Primjerice, do početka korone u Zagrebu je bila vrlo živa nova jazz scena koja se rodila u zadnjih par godina bez ikakve institucionalne pomoći.

No istovremeno ne mislim da ijedna institucija mora trajati vječno i nisam nostalgičan za nekim točkama zagrebačke urbane kulture koje više ne postoje. Normalno je da se stvari otvaraju i zatvaraju. Ne razumijem nostalgiju oko mjesta poput Jabuke, Kulušića, Saloona… Zašto bi Jabuka morala postojati dovijeka? U Jabuci se ništa bitno za kulturu Zagreba nije desilo minimalno zadnjih deset godina. Razumijem da su ljudi prosvjedovali jer je ovo još jedan simbol borbe protiv Bandića. No činjenica je da se Jabuka pretvorila u birtiju, jednu od stotinu birtija u Zagrebu u koju neki vole ići, a neki ne. Tako da ne vidim katastrofu u tome. Ako Radio Student, Močvara ili HRFF u sljedećih deset godina izgube svoj smisao, u redu je da se zatvore, ili ukinu, pa će se pokrenuti nešto drugo.