Glavni povod ovom okupljanju bilo je predstavljanje novog Bučkviriševog fanzina posvećenog Palestini. Sadržajan i stilski šarolik, ovo izdanje donosi pregled antirodnih pokreta u Hrvatskoj, preporuke lipsync klasika, promišljanja o “labavom zglobu” (limp wrist) kao gesti – označitelju kvir identiteta, dnevničke zapise o aktivizmu užitka, kvir stripove, seks kolumne i još mnogo toga. Iako nema tekstova o Palestini, kupnjom fanzina posjetitelji_ce su dobili_e poster Queers for Palestine na čijoj su poleđini ključne informacije o genocidu u Gazi i povijesti okupacije, kao i poziv na bojkot tvrtki koje financiraju izraelsku vladu.

Program je, uz kašnjenje, započeo upoznavanjem s Bučkvirišom i njegovim predstavnicima: Dolinom Bralom, Disko Tetom i Mist. Naziv kolektiva, kako pojašnjava Dolina, iskristalizirao se tijekom partije Katana, kao igra riječi, svojevrsni kalambur. Kolektiv je dobio kreativan naziv spajanjem riječi “bućkuriš” i “kvir”, što dosljedno odražava njihovo djelovanje, koje opisuju kao “kombinacija svega pomalo s ciljem promicanja lokalne kvir kulture i iskustva”. S formatom fanzina upoznali su se na radionici nevladine udruge gdje im se medij učinio pogodnim za bućkuriš sadržaja i tema kojim se bave. Iako njihovo djelovanje proizlazi iz političkog angažmana, Disko Teta je istaknula da “ne mora nužno sve u vezi njihovog fanzina biti političko, jer ipak okupljaju ljude s različitim interesima i ciljevima, pa se među stranicama fanzina mogu pronaći i veganske kuharice, preporuke kvir plejliste, itd”.

Osim kreativnog djelovanja kolektiv povezuje i aktivizam. Svake prve subote u mjesecu članovi_ice Bučkviriša sudjeluju¹ u kontraakciji tzv. klečavcima, nadglasavajući ih drugačijim metodama: nekad je to transmutacija u puževe pod geslom “puževni budite” (ironična preformulacija imena organizatora klečanja Muževni budite), ponekad narodnjačkom disko plejlistom koja bi rasplesala i klečeće bokove, a nerijetko akcijama podizanja transparenata. “Jako je emotivno iscrpljujuće stajati tamo i biti izloženi fašističkim porukama”, objašnjava Dolina, dodavši da je njihov ludički pristup aktivizmu došao spontano, iz potrebe da sami sebe zabave i zaštite od burnouta.

Kroz razgovor, predstavnici kolektiva istaknuli su da djeluju gotovo isključivo offline, uz izuzetak korištenja e-maila i newslettera. Razlog tome je njihova želja za zajednicom koja će uistinu sudjelovati jer u svoj rad unose “puno toga osobnog”. Bučkviriš surađuje s lokalnim anarhistima i udrugama koje im povremeno ustupaju prostore za organizaciju događanja, a osim aktivističkih akcija često organiziraju druženja, radionice i akcije u caffe barovima. “Ljudi su usamljeni, što nas dodatno potiče da nastavimo djelovati offline kako bismo izgradili zajednicu kroz druženje i stvorili siguran prostor za kvir ljude ne samo u Rijeci nego i diljem Kvarnera”, napominje Dolina.

Rat u Palestini eskalirao je istovremeno s početkom rada kolektiva na drugom broju fanzina, što ih je navelo na promišljanje o načinima na koje mogu pomoći palestinskom narodu. “Ne možemo zaustaviti rat, ali možemo educirati ljude i usmjeriti profit od prodaje fanzina ka kvir zajednici u Palestini”, ističe Dolina, uz poruku kako solidarnost proizlazi iz spoznaje da smo svi žrtve patrijarhata i kapitalizma. 

Disko Teta osvrnula se na komentare poput “ovo nije vaša borba”, često upućene kvir zajednici koja stoji uz palestinski narod, i istaknula da se “radi o borbi protiv opresije i borbi za čovječanstvo, stoga nije pitanje samo kvir prava nego pitanje ljudskih prava”. Usprkos srčanosti, u čitavom diskursu solidarnosti Bučkviriša nedostaje snažnije kritičko raskrinkavanje štetne, kvazi-liberalne politike koja instrumentalizira kvir prava s ciljem prikrivanja i opravdavanja drugih oblika nasilja. Moderator Lovro Turalija iz SZP-a doskočio je tome uvodeći pojam pinkwashinga, služeći se primjerom vojnika_inja IDF-a koji_e se fotografiraju sa zastavom u duginim bojama.

Obično kada se priča o pinkwashingu, neologizmu nastalom po matrici whitewashinga, misli se na prakse velikih korporacija koje se tijekom mjeseca ponosa odjednom prigodno odjenu u dugine boje, dok njihove vrijednosti nisu nimalo u skladu s vrijednostima LGBTQ+ zajednice. Posljedično s okupacijom Gaze, pojam pinkwashinga dobiva dodatni značenjski sloj i postaje propagandnom metodom kojom Izrael gradi lažnu sliku progresivnosti koja bi trebala poslužiti kao moralno opravdanje za genocid nad Palestincima_kama. 

Ta licemjerna propagandna strategija za cilj ima odvraćanje pažnje od problematičnih politika kolonizacije i aparthejda u okupiranoj Palestini, a kao kontrapunkt idiličnom imidžu liberalnog, gay-friendly Izraela hrani rasističku predrasudu o nazadnom palestinskom društvu kao barbarskom i homofobnom. Mitu o Palestini kao monolitnoj i homogenoj cjelini bez unutarnjih rodnih (i svih drugih) antagonizama suprotstavljen je mit o naprednom Izraelu, u čijoj je službi kolonijalnog nasilja odjednom i zastava u duginim bojama. Eva Marija Jurešić, jedna od organizatorica iz SZP-a, dodala je: “Globalna LGBTQ+ zajednica zatrovana je homonacionalizmom i imperijalističkim narativom o moralnoj superiornosti zapadne civilizacije, što čini svako progovaranje o kviru iz dekolonijalne perspektive, a pogotovo one koja u fokus stavlja palestinska kvir iskustva, prijeko potrebnim.”

Program se nastavio filmskim blokom koji je moderirala drag kraljica Cali Sorbet, a uključivao je projekcije triju kratkih filmova kvir tematike, od kojih su dva posvećena umjetnicima_ama palestinskog porijekla. Prvo je prikazan kratki dokufilm Sultana’s Reign o palestinskoj drag kraljici Sultani. Kroz intimne kadrove Sultaninog ulaska u drag tijekom kojih se ona šminka, odijeva, namješta periku i majčino krzno umjetnica progovara o izazovima svog kvir iskustva. Odrastanje na Bliskom istoku i povijest raseljavanja njezine obitelji, strah od suočavanja s ocem i nostalgija za glamurom egipatskih filmskih diva, dio su Sultaninog iskustva o kojem tako ranjivo i dostojanstveno pripovijeda. 

Sve te senzacije u mom trbuhu nagrađivani je animirani kratki film hrvatskog redatelja Marka Dješke, koji je raznježio sve okupljene. Vizualno prekrasan i imerzivan, film prati Matijinu tranziciju iz muškog u ženski rod / spol i izazove u pronalasku iskrene romantične povezanosti s drugom osobom. Kvir odrastanje je emotivno prikazano prvim šminkanjem, vršnjačkim maltretiranjem, prvim spojevima i izlascima, a protagonistica Matia unatoč svim izazovima ne odustaje od sebe. Posljedni u nizu bio je Wifi Rider u režiji Roxy Rezvany, film koji portretira mladog palestinskog modnog dizajnera Shukrija koji spaja globalnu estetiku pop kulture sa svojim kulturnim nasljeđem. 

Nakon kratke pauze za promjenu scenografije i tehnički setup, sa svjetlima reflektora pojavila se Disko Teta. U šljokičastom crveno-crnom kompletu, lipsyncajući uz disko himnu Love Sensation, Disko Teta je užarila plesni podij svojim energičnim nastupom. Savršeno tajmirani zamasi kose, dramatične piruete i preuveličane geste kanalizirale su neustrašivu powerhouse energiju Loleatte Holloway. Svoju performans sekvencu zatvorila je izvedbom domaćeg hita Dolje na koljena, izmamivši publiku da doslovce – padne na koljena. 

Slijedio je nastup Cali Sorbet, koja je iznenadila svojim eksperimentalnim pristupom dragu. Njen nastup bio je čista suprotnost od Disko Tete: intenzivnu camp energiju zamijenio je intiman, eksperimentalni performans koji je uključivao videoprojekcije s kadrovima iz njezinog svakodnevnog života i izlazaka. Odjevena u spavaćicu s bijelim korzetom i čipkastim ovratnikom, Kali je lipsyncala na pjesme MC Sajsi, Nipplepeople i Bojane Vunturišević i hipnotizirala publiku atmosferičnošću nastupa u koji je utkala puno emocije i ranjivosti.

Nakon zasluženih ovacija, drag kraljice su nas pozvale da se rasplešemo i da ostanemo “kontra patrijarhata, kontra homofobije”. Uz velikodušne količine pelinkovca i najšarenija disko svjetla, dio okupljenih ostao je plesati uz selekciju najvećih hitova, a svi su prije ili kasnije otišli doma s primjerkom fanzina i inspiracijom za promišljanje međunarodnog kvir pokreta i intersekcionalnosti kao ključnog pristupa u borbi protiv opresije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

1. Izvorna objava teksta sadržavala je netočnu informaciju da kolektiv Bučkviriš organizira kontraprosvjedne demonstracije. Ispravak je objavljen 10. studenoga 2025. ↩︎

Kako premostiti taj jaz i stvoriti prostor susreta, otvorenosti i interkulturne interakcije središnja je tema niza događaja Platforme Upgrade, čiji ovogodišnji projekt u okviru programa Kultura i umjetnost u zajednici u fokus stavlja zagrebački kvart Trnje, promišljajući otvorenost ove gradske četvrti ka interkulturnoj razmjeni, kao i njezine potencijale za dobrodošlicu i integraciju pojedinaca različitih vjerskih, rasnih, nacionalnih i drugih profila. Raznolika programska večer u Pogonu Jedinstvo uključivala je tribinu Od eksploatacije do solidarnosti – strani radnici u Zagrebu u kojoj su sudjelovali Nikola Vukobratović, Sunčica Brnardić i Sweta Pudasaini zajedno s moderatorom Leonardom Jurićem, a program se nastavio izložbom Otvoreni kvart? učenika_ica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koja promatra kvart Trnje kao mjesto krajnosti i raznolikosti, ali i postavlja pitanje o njegovoj otvorenosti u kaosu urbanističkog razvoja koji ga je zadesio. Završetak večeri upotpunio je glazbeni program: koncert benda Toumaranke Orchestra i etno music party s Bezumom za DJ pultom. 

Ususret prazniku rada programska večer prigodno je otvorena tribinom na temu stranih radnika_ca, čijim se prisustvom kompenzira manjak radne snage, posljedica višegodišnjeg iseljavanja hrvatskog stanovništva. Kulturnjaci i radnici_e iz civilnog sektora činili su najveći dio publike koju je privukla ova tribina, “reprezentativna”, kako vele organizatori, za “dijalog o pravnim i radničkim aspektima migrantskog rada i sindikalnom organiziranju kao interkulturnom fenomenu”. Sunčica Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske predstavila je osnovne statističke i demografske podatke kako bi pojednostavila razumijevanje sistemskog kaosa s kojima se suočavaju strani radnici u hrvatskim institucijama tržišta rada. Brnardić je istaknula kako dvije trećine stranih radnika_ca čine radnici iz susjednih nam zemalja (BIH, Srbija, Kosovo), dok preostalu trećinu koja bilježi značajan rast čine radnici_e iz južne i jugoistočne Azije. Izmjenom Zakona 2021. kvotni sistem zapošljavanja je zamijenjen testom tržišta rada koji provodi HZZ i ukoliko se ispostavi da nema odgovarajućih kandidata, poslodavac podnosi zahtjev za dozvolu i rad državljana trećih zemalja. 

“Strani radnici predstavljaju heterogen pojam i rad s njima je poput crne rupe jer nemaju pristup sindikatima ni institucijama tržišta rada”, zaključila je Sunčica Brnardić, uz napomenu da je “potrebno šire regulirati cijenu rada i kolektivne ugovore, definirati minimalne plaće po sektorima (što već postoji u sektoru graditeljstva i ugostiteljstva)”. Iako nedostaje kontrola države u provođenju ovih mjera, ne može se poreći da se neki pomaci ipak ostvaruju.

Jedina strana radnica u prostoriji i sugovornica na tribini Sweta Pudasaini doselila je iz Nepala u Hrvatsku prije osam godina kada nije bilo toliko stranih radnika pa smatra da je zbog toga bila bolje prihvaćena. “Sada puno Nepalaca dolazi u Hrvatsku i uglavnom se drže zajedno. Zbog jezične barijere nemaju mogućnost socijalizacije s lokalcima, a ta nemogućnost komunikacije uvjetuje rasizam i mržnju”, objasnila je Sweta navodeći da smatra kako bi država trebala osigurati lakšu integraciju, makar u vidu tečajeva hrvatskog jezika. Dok se državne politike sustavno oglušuju na dijalog o integraciji stranaca u Hrvatskoj, konkretni se pomaci naziru u gradu Zagrebu, gdje je lokalna vlast u gradskom proračunu za 2024. namijenila 150 tisuća eura za tečajeve jezika za strane radnike. 

Nikola Vukobratović osvrnuo se na problem agencija za pomoć pri zapošljavanju stranih radnika, kojima je država prepustila reguliranje zapošljavanja: “To su nano-agencije koje kontrolira puno veća agencija iz Katra, one su dio široke mreže agencija”. Naglasio je kako je to veliki administrativni kaos u kojem su radnici barem u legalnom statusu – slaba utjeha s obzirom da su taj legalni status stekli pod cijenu zaduživanja. Uzme li se u obzir ekonomska realnost stranih radnika, njima se “žuri vratiti dug od 7 do 10 tisuća eura, koliko su morali platiti agencijama”, dodala je Sunčica Brnardić uz zaključak da strani radnici u slučaju povrede ljudskih ili radničkih prava najčešće ne ulaze u sudske sporove jer im se to ne isplati u trenutku dok im prioritet otplatiti dug.

Uslijedila je tema nezainteresiranosti stranih radnika za edukacije o sindikalnom organiziranju. Srećom, Sweta se nadovezala s prijeko potrebnim reality-checkom, objasnivši da njeni sunarodnjaci dolaze iz države u kojoj ne postoji mirovinski sustav, a ugovor o radu postoji jedino u državnim institucijama, pa im je jako teško razumjeti koncepte bruto i neto plaće, a kamoli sindikalnog organiziranja. “Puno njih ne razumije sasvim dobro engleski, a edukacije se često rade bez prevoditeljice”, dodala je napominjući kako su neki od Nepalaca u Hrvatskoj nepismeni, što zahtijeva prilagodbu metodološkog pristupa i samog jezika komunikacije da bi se informacije o radničkim pravima učinile što pristupačnijima. “Vjerujem kad bi se stručni pravni jezik prilagodio i kada bi se tema prezentirala jednostavnim i pristupačnim jezikom, ciljanoj skupini nepalskih radnika bilo bi lakše razumjeti koja su njihova prava i kako reagirati ako se njihova prava ne poštuju”, dodala je Sweta.

Njezin komentar ponukao me da se zapitam zašto tribina nije održana na engleskom jeziku, kako bi rasprava bila pristupačna i stranim radnicima, tj. ne isključujemo li izborom hrvatskog jezika iz dijaloga upravo onu skupinu ljudi kojoj je tribina posvećena i čiji položaj intelektualiziramo? To sam pitanje postavila i u javnom forumu, na što je moderator Leonard Jurić objasnio je da je stvar u “organizacijskim kapacitetima svih uključenih, ali bilo kakav dijalog na ovu temu je konstruktivan”. Programski koordinator Operacije grad Sven Janovski dodao je da u organizaciji ovakvih skupova “teško dolazimo do ljudi i puno njih ne želi javno pričati o ovakvim temama, ne osjećaju se dovoljno sigurno”. To otvara novi set pitanja o tome zašto se ne osjećaju dovoljno sigurno i što oni dobivaju javnim izlaganjem. Jasno je da jednom tribinom nije moguće rješiti problem iz korijena, ali su tijekom rasprave isplivale ideje o drugim formatima koji bi mogli biti prijemčiviji i uključiviji. Tako je jedan posjetitelj obznanio da “ima jedna ekipa Nepalaca tamo malo dalje koja trenira nogomet kod bivšeg Urnebesa, ja mislim da bi oni puno radije igrali nogomet nego dolazili ovo slušat’ jer je to zabavnije sto posto”. Ako Nepalci vole nogomet, zašto ne igramo nogomet s njima? Postoji li neki drugi format susreta i interkulturne razmjene osim intelektualiziranja integracijskih strategija na tribinama na jeziku nerazumljivom strancima? Gdje ima volje, ima i načina.

Brojna pitanja koja su ostala u zraku nakon tribine amortizirala je izložba Otvoreni kvart?, fotografsko mapiranje učenika_ica Fotografskog odjela ŠPUD-a. Fotografije su bile isprintane na rupičastoj foliji obješenoj na drvenu konstrukciju nalik na stožac (šator?), zbog čega je izložba spontano postala interaktivna jer su se djeca uvlačila i skrivala u šatorske konstrukcije. Pet šatorskih punktova s radovima posvećeno je različitim aspektima otvorenosti kvarta Trnje. Posjetitelji su uživali u promišljenim kadrovima srednjoškolaca koji su prikazivali i prizivali razne teme: intergeneracijske susrete u kvartovskim parkićima, puteljcima i tratinama, prostorije udruge Are You Syrious? s doniranim potrepštinama posloženim na prekrcanim štenderima, kontraste obiteljskih kuća i visokih nebodera, kao i sve reprezentativne kvartovske prizore koje su učenici vješto ovjekovječili svojim objektivima.

Za kraj programske večeri, nastup afričko-hrvatskog benda Toumaranke Orchestra nadoknadio je sve nesavršenosti ranijeg dijela programa. Uigrani bend s karizmatičnim frontmenom Abijem Seydijem veselim je ritmom rasplesao i najsramežljivije bokove, stoga nije dugo trebalo da se publika prepusti pozitivnoj atmosferi. Da je glazba univerzalno razumljiva kreativna sila koja nadilazi intergeneracijske i interkulturne razlike najbolje je dokazao plesni podij u Močvari, na kojem se moglo vidjeti djecu kako intuitivno plešu i rade zvijezde u prvim redovima, a posjetitelje starije dobi kako energično cupkaju lijevo-desno u zadnjim redovima. Takvi entuzijazam i energičnost su nam prijeko potrebni mislimo li ostvariti neku promjenu i potaknuti solidarnost s drugim kulturama, a do tad mantrajmo: gdje ima volje…

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade, u sklopu projekta Trnje: Otvoreni kvart.

Unatoč nezapamćenoj vrevi koja nije tipična za običan četvrtak u Mediki (osim SNOP-a prošlog su se četvrtka održala su još 3 događaja: izložba Lovre Škiljića Biblical Violence u Galeriji Siva, tribina i promocija knjige Diskografija ex-yu punka i novog vala Vinka Barića i veganska trpeza vrijednog People’s Kitchen kolektiva), u prostoru Attacka formirala se prava mala oaza ambijentalnog happeninga. Kao nova pojava na kulturno-izvedbenoj sceni, SNOP je najavljen kao niz performativno-diskurzivnih večeri posvećenih umjetničkom stvaranju na presjeku sfere zvuka, slike i prostora. Prva SNOP večer posvećena je ambijentalno-eksperimentalnoj glazbi čije su iskustvo recepcije transformirale site-specific instalacije Monike Milas, a glazbeni program predstavili su zagrebački DJ Kornet i producent Varboska uz pojačanje gostujućeg DJ SAUD-a iz Beograda.

Ulaskom u prostor Attacka istog trena opravdava se ono inovativno u programskom opisu. Posjetitelje je dočekao sasvim drugačiji Attack od onog na koji smo navikli: umjesto kaotičnog meteža, buke, dim mašina i senzorne hiperstimulacije, prostor su ispunili turski ćilimi i imerzivne prostorne instalacije Monike Milas, a miksete na DJ pultu, koji je inače na uzdignutoj bini, spuštene su na ćilime tako da se publika mogla još bolje povezati s izvođačem i njegovom glazbom. Iznad DJ-a postavljena je kaleidoskopska instalacija koja je reflektirala svjetlo tako da su izvođači bili okrunjeni svjetlosnom aureolom kao da su se nebesa poviše njih otvorila. Prostor s ćilimima i instalacijama omeđen je kvadrofoničnim ozvučenjem koje je za ovu priliku omogućio Kordoom Hi-Fi Soundsystem. Postavljena svaki u svoj kut prostora, četiri kanala zvuka omogućila su najbolje moguće iskustvo slušanja onima koji se nalaze unutar ozvučenog kvadrata.

Uoči početka glazbenog programa organizatori_ce su održali predstavljanje koncepta SNOP-a uz kratki razgovor s izvođačima. “SNOP je bila Monikina ideja. Kada je SAUD pokretao vlastiti kulturni centar u Beogradu, naziva KC Živa, jedna od ideja za izbor naziva bila je SNOP”, objasnio je Kornet kako su odlučili imenovati program performativnih događaja. Kornet inače djeluje unutar zagrebačkog klupskog kolektiva Volta zajedno s još trojicom DJ-eva okupljenih oko zajedničkog cilja promocije klupske elektronske glazbe. “Uvijek smo koketirali s eksperimentalnom glazbom, od početra rada Volte ideja je bila organizirati ovakav događaj, nešto što će u fokus staviti iskustvo slušanja glazbe. Želimo odskočiti od klasičnih klupskih događaja” dodao je Kornet uz napomenu kako svake zime objavljuje serijal ambijentalnih mikseva pa se prirodno pojavila i želja da ih podijeli s publikom uživo.

Monika se osvrnula na kolektivnu iscrpljenost od konvencionalnog clubbinga: “željni smo suradnje i eksperimentiranja, što god ono uključivalo: live nastupe, performanse, instrumentalnu glazbu”. Izrazila je želju za suradnjom sa svim umjetnicima_ama koji žele eksperimentirati s prostorom namijenjenim za clubbing, a koji ga žele prenamijeniti u laboratorij igre. Budući da je nebrojeno puta izložila svoje instalacije upravo u Attacku, Monika je spontano doživjela očekivano zasićenje: “nakon što dvadeset puta radiš instalacije na istom stageu, teško da možeš nadmašiti samog sebe”. SNOP je zamišljen kao platforma koja se ne ograničava na jednu skupinu ili kolektiv, nego mladim umjetnicama_ima pruža priliku da surađuju, međusobno se inspiriraju i istraže nove pristupe i mogućnosti na klupskoj sceni.

Na vratima Attacka organizatori_ce su zalijepili upozorenje Poštuj atmosferu u klubu! Ne stvaraj buku!, i zaista, zakoračivši u Attack kao da sam prošla kroz portal i teleportirala se u onaj pastoralni prizor iz spiritualnih memeova. Publici nije dugo trebalo da se opusti i prepusti atmosferi, tako da su posjetitelji vrlo brzo zauzeli svoja mjesta na tepisima i ugnijezdili se u najudobniji mogući položaj, bilo sjedeći ili ležeći, a pridošlice su se obazrivo ušuljavali u prostor četveronoške puzajući do slobodnog komadića ćilima. U turskom sijedu, Kornet je otvorio glazbeni program ambijentalnim setom koji je započeo mističnim glosolalijama, a razvijao se u kreativnim sekvencama koje su se smisleno nadovezivale jedna na drugu i hipnotizirale publiku čak i u najtišim trenutcima seta.

Pretakanjem i nadograđivanjem slojeva izmjenjivali su se različiti zvukovi, od pozadinske buke, kapljica kiše, ptičjeg pjeva, vodopada, do klasičnih instrumenata poput klavira, bubnjeva, žičanih i puhačkih instrumenata. Vokali su se rijetko uključivali u set, a kada bismo ih čuli to su bili vokali nalik na crkvene, ili autotune, pa čak i Rosalíjini ekspresivni vokali iz pjesme Aunque Es De Noche, inače adaptacije poeme sedamnaestostoljetnog katoličkog sveca Ivana od Križa. Takav izbor zvukova i vokala u vješto nadograđenim slojevima i pretakajućim sekvencama doprinosio je izgradnji jako mistične atmosfere koja je učinila iskustvo slušanja – u nedostatku bolje i manje otrcane riječi – prekrasnim. Dojam misticističke katarze slušanja pojačale su Monikine animirane videoprojekcije koje je ona ovisno o tempu glazbe ubrzavala (ili puno češće – usporavala) i koje su se neuhvatljivo probijale kroz prostorne instalacije stvarajući dodatnu intrigu. Zajedno sa zastorima od tila, Monikine site-specific instalacije supstancijalan su dio prostora i “puno su dramatičnije od recimo instalacija od stiropora koje se mapiraju, zato što ovo nije motivom jasno definirano, što ljude intrigira, odnosno preuzme prostor i pažnju”, prokomentirala je autorica. 

Pauza između setova također je dio iskustva recepcije, trenutak za predah i refleksiju o poslušanome. Nekima je pauza poslužila i za brzinsko protezanje nogu, ali takvi teško da su po povratku uspjeli uloviti mjesto na ćilimu jer je interes za SNOP-ovom ambijentalnom večeri bio nevjerojatan. Nakon Korneta nastupio je Varboska, producent koji je maksimalno iskoristio kvadrofonično ozvučenje u svojoj live izvedbi jer se poigrao s različitim zvukovima na različitim kanalima. Koliko su neki posjetitelji uživali i opustili se dovoljno govori činjenica da su se izuli i zalegli, a sigurno bi im dobro došla i dekica da se ušuškaju. Varboskine sekvence sa zvukovima prirode, kiše koja lije i pljuskanja valova isprepletale su se s povremenim zvukovima šaptanja i drone glazbe. Dosljedna reverberacija zvuka potencirala je slojevitost zvukova reproduciranih u setu i ostvarila dojam kao da smo u crkvi na eksperimentalnoj glazbenoj misi.

Nakon još jednog kratkog predaha, SAUD je imao čast zatvoriti posebnu večer setom koji je bio najmekši i najtiši, a publika je spremno prihvatila sve intimne loopove i efekte koje je SAUD pripremio. Treba napomenuti kako su svi setovi bili lišeni elitističkog pretendiranja na neshvaćeno eksperimentalističko stvaranje i pružili su publici jedno jako zahvalno iskustvo. Oni koji do kraja večeri još nisu upali u stanje transcendentalne meditacije vjerojatno su zaspali, a po završetku SAUD-ovog seta prostor su ispunili tišina i mrak – najneagresivniji fajrunt u povijesti clubbinga. Još jedna stvar indikativna je za to koliko je prva SNOP večer bila posebna i nekonvencionalna: posjetitelji su klub napustili svježi kao rosa, a idući dan nitko nije imao ubojit mamurluk. 

SNOP je dokazao ne samo kako se post-clubbing i eksperimentalni clubbing događaju i kod nas, nego i koliko je publika željna događaja koji idu kontra mainstream izlazaka, ili SAUD-ovim riječima “svi mi volimo clubbing i obožavamo da đuskamo, ali ovde se radi o izlaganju aktivnom slušanju”. Ne radi se ni isključivo o publici ni sceni, jer se dalo osjetiti koliko je izvođačima bilo posebno dijeliti ambijentalnu, intimnu glazbu s drugima. “Inače puštam eksperimentalne stvari na otvaranju setova, koje onda postepeno prelaze u clubbing. Do sad mi je to bio jedini kanal za puštanje ovakve vrste glazbe”, prokomentirao je Kornet. Publika željna programa poput ZEZ-ovih i KONTEJNER-ovih napokon je došla na svoje: audiovizualna iskustva koja ekstrapoliraju kulturne prakse, kao i društvene i klupske konvencije moći će doživjeti na SNOP-ovim večerima koje će se održavati na dvomjesečnoj bazi.

Koncept otvorenih vrata približila nam je Katerina Duda, umjetnička suradnica na Odsjeku za animirani film i nove medije: “Ove godine uskladili smo izložbu studenata i studentica za kraj semestra s Danom otvorenih vrata. Raznolikost studentskih radova na izložbi pruža najbolji uvid u sam studij i politiku studija. Naši studenti i studentice bili su dežurni i rado provodili zainteresiranu publiku kroz radove i odgovarali na pitanja o prijemnom i studiju. Isto tako, u našem media labu postavili smo nekoliko radnih ‘stanica’ koje su negdje na tragu medija kojima se bavimo. Tako se moglo intervenirati u dijapozitive, osvijestiti zvuk ili sliku na određeni pojam, a naš alumni Kris Komljenović vodio je radionicu live izvedbe zvuka. Uz to, tu su bili i profesori_ce koji su razgovarali s kandidatima i kandidatkinjama, pregledavali mape i sl.”   

U drugoj godini održavanja nastave na novoj lokaciji, zapušteni prostor Jadran Filma obogatio je umjetnički život gradske četvrti Gornje Dubrave. Na mračni i napukli betonski prilaz Akademiji pada svjetlo iz prozorskih stakala zgrade, a gužva koja me dočekuje u dvorištu pred ulazom najavljuje događanje u ponovno oživljenom prostoru Jadran filma. Prostorije klase, bijeli zidovi i hodnici Akademije poslužili su kao izložbeni prostori, neki su se radovi postavili čak i u otvorene studentske ormariće, što su posjetitelji dodatno osvijestili kada bi neki od studenata_ica otvarali susjedne ormariće da bi skupili ruksak ili radni pribor.

Iz studentskih ormarića provirili su radovi poput srcu drage Prijatne kavice Nives Adžage (BA1) i Moji čuvari koje je od gline izradila i ilustrirala Marta Bosnić (BA1). Lucija Bogunović (MA2) izložila je dio procesa rada za diplomski u obliku intervencije, ili točnije nadogradnje na već postojeću kuhinju na Akademiji. Njezin se rad tematski i prostorno nadovezuje na impromptu kuhinju sačinjenu od stola, kuhala i čajne opreme, poviše koje se na TV ekranu reproduciraju kadrovi iz kuhinje dekonstruirane na proste faktore, poput katrige.

Glavna hala na drugom katu najveća je odsječka prostorija u kojoj su se održali live nastupi Ivane Galić (MA1) i Hane Hostić (BA2). Tijekom akustičnog eksperimenta eterični “björkasti” vokali Ivane Galić praćeni beatovima ambijentalne elektronike prožimali su se sa središnjom halom i hodnicima Akademije gradeći zvučnu kulisu izložbenom prostoru. To je učinilo još intimnijim opažanje radova u kojima studenti_ce izlažu prostore čežnje i nostalgije, kao što je prezentacija procesa rada Ivane Šerić (BA2), koja je publici predstavila komadić hvarske plaže u obliku papirnate makete sačinjene od slojeva koji glume valove.

Uz prostore neugasive čežnje, Klara Šoštarić (BA3) predstavila je 3D vizualizaciju prostora akademije, modeliranog po različitim prostorijama zgrade Jadran filma koje je prethodno fotografirala. Hiperrealističnom virtualnom šetnjom po prostorijama Jadran filma izbacuje se iz ravnoteže ustaljena binarna koncepcija digitalnog i fizičkog prostora, fikcije i stvarnosti. Neki od predstavljenih radova bili su inspirirani stvarnim prostorima, i to onima iz susjedstva – javnim intervencijama ili umjetničkim promišljanjima kvartovske vreve oko tržnice Dubrava, što je indikativno za uzajamni utjecaj zajednice Akademije na život i svakodnevicu u gradskoj četvrti u koju je po novome smještena. 

 “S jedne strane iz centra grada preseljeni smo u udaljenu Dubravu gdje smo izmaknuti od sadržaja, izložbi i drugih zbivanja. Sam dolazak do Jadran filma je vremenski pothvat. S druge strane, ovo je prvi put da je čitav Odsjek okupljen na jednom mjestu”, objašnjava Duda što za Akademiju znači rad u relativno novom prostoru Jadran filma.

“Svaka godina ima svoj prostor klase, imamo gluhu sobu za snimanje zvuka, media lab, sobu za šivanje ili rad s prljavim materijalima (dirty room). Fotografski laboratorij ponovno je uspostavljen nakon što je zgrada u Zagorskoj stradala u potresu. U JF-u malo nam nedostaju  ravni bijeli zidovi, ali imamo puno svjetla, vrt, velike prostorije. Otkrivamo neke nove momente djelovanja i ponovno gradimo OZAFIN zajednicu na koju su itekako utjecali kovid i potres. Zbog raseljenosti i online nastave u formativnim godinama, sadašnji studenti i studentice Odsjeka nisu studirali_le u onoj atmosferi zajedništva koju je naš odsjek gradio i zato nam je izazovno misliti o tome svemu ii uspostavljati nove odnose. Prošle godine pokušali smo urediti vrt, napravili smo druženje u vrtu uz live izvedbe studenata i studentica, pekli smo pizzu. U sklopu nastave, bavili smo se kvartom u nekoliko navrata. Postavili smo tri javne izložbe za kraj svakog semestra koje su bile dobro posjećene”, zaključuje predavačica.

Semestralna prezentacija i Dan otvorenih vrata Akademije važan su oblik javnog izlaganja, ne samo kao mjesto susreta s novim umjetničkim praksama i kao prostor (pre)odgajanja publike o tome što sve novi mediji mogu biti, već i zbog mogućnosti da utabaju staze koje će proširiti kulturno-umjetničku rutu grada Zagreba. Duda najavljuje da po izlasku iz zimske letargije možemo očekivati još i više razloga za posjet Akademiji u prostorima Jadran Filma, gdje će se nastava održavati još nekoliko godina dok se se obnove potresom oštećene zgrade Akademije u Ilici i na Jabukovcu: “Zimski semestar povlači zatvaranje u prostor i klase, ali ljetni semestar uvijek donosi neki novi elan, više druženja i novih projekata pa se veselimo proljeću koje nam dolazi. Nadamo se da ćemo u ovih nekoliko godina koliko smo podstanari u Jadran filmu, ovo mjesto učiniti točkom na kulturno-umjetničkoj mapi grada Zagreba.”

Činjenica da su nakon samo jedne pandemijom ugrožene turističke sezone natpise preuređuje se zamijenili oni opasniji koji sugeriraju konačni kraj – iznajmljuje se – dovoljno govori o neodrživosti turističkih politika i praksi koje se provode posljednjih godina u obalnim gradovima. Sve naglašenija isključenost lokalne zajednice i nepristupačnost sadržaja u gradskoj jezgri lokalnom stanovništvu u pandemiji je rezultirala propadanjem obrta i ugostiteljskih objekata čija je ponuda prilagođena isključivo potrebama i zahtjevima turista. A takvih je puno, štoviše, iznimke stanu na prste jedne ruke. Iznimka koje se Splićani/ke s čežnjom prisjećaju bio je kultni kafić Na kantunu, jedan od rijetkih ugostiteljskih objekata koji je radio tijekom cijele godine, a osim toga je zadržao i identitet grada i cijene pristupačne džepu lokalnog čovjeka. To nažalost nije bilo dovoljno da opstane, pa je 2019. godine grad ostao bez ove domaće oaze.

Split je nekoć bio skrojen po mjeri čovjeka i prostori gradske jezgre dominantno su služili potrebama Splićana/ki (male radnje specijaliziranih djelatnosti, trgovine, uslužni servisi) da bi se mehanizmima neplanske turistifikacije pretvorio u grad bankomata, wine&dine Potemkinovo selo koje opadanjem prvog lišća tone u zimski san. Posljednjih nekoliko godina gradski je život u povijesnoj splitskoj jezgri dodatno destimuliran time što je lokalno stanovništvo prisiljeno zadovoljiti svoje potrebe u trgovačkim centrima, kamo se preselio svaki vid djelatnosti. Još od 2007. godine postojala je ideja donošenja Plana upravljanja gradskom jezgrom, dokumenta koji bi regulirao upravljanje povijesnom jezgrom grada Splita i čija bi izrada omogućila gradu povoljniji položaj u natjecanju za financijska sredstva iz EU. Izrada PU prošla je nekoliko stagnacijskih faza, da bi se u konačnici od nje u potpunosti odustalo. Nacrtu PU se zamjerao nedostatak pravne regulative, nekoordiniranost, nejasno definiran izvor financiranja, izostanak konkretnih ciljeva i rokova za izvršenje. Nije dugo trebalo da zbog neučinkovitosti vladajućih struktura pompozno najavljivani PU padne u zaborav, ostavljajući prostor za devastaciju gradske jezgre i dalje otvorenim.

Kulturni život na rubu ponora

Da interesi lokalnog stanovništva nisu zastupljeni u upravljanju raspoloživim prostorom gradske jezgre i da urbanitet nije glavno mjerilo najbolje ilustrira sudbina kultnih mjesta splitskog kulturnog i društvenog života. Kino poduzeće Split od pedesetih je godina prošlog stoljeća imalo pet svojih kina na upravljanje u povijesnoj gradskoj jezgri: Central, Karaman, Tesla, Marjan i ljetno kino Bačvice. Privatizacijom 1994. Kino poduzeće Split postaje Ekran d.o.o., a prostori kina kojima Ekran upravlja investitorima postaju sve atraktivniji. Od 2011. Split je siromašniji za dva kina: prostor kina Marjan prenamijenjen je u restoran-kavanu, a prostor kina Tesla nakratko je pretvoren u klub, da bi ubrzo dobio još nadrealniju svrhu – postao je Froggyland, stalni postav prepariranih žaba. Na mjestu gdje su nekoć bili redovi za kupnju karata za film, danas je ostao samo vonj prepariranih vodozemaca. Sljedeći neprežaljeni udarac na kinokulturu dogodio se krajem 2015. godine kada se zatvorilo najveće splitsko kino Central, mjesto gdje su mnogi (uključujući mene) pogledali svoj prvi film (u mom slučaju Harry Potter, naravno). Jedino preostalo kino u gradskoj jezgri trenutno je kino Karaman, i to isključivo zahvaljujući privremenoj zaštiti Konzervatorskog odjela koja je već istekla, pa ni sudbina ovog kina nije sasvim sigurna.

Osim kina, ništa bolje nisu prošle ni gradske knjižare. Kultno okupljalište splitske inteligencije, knjižara Morpurgo, jedna je od tri najstarije u Europi, ali jedina koja nije mijenjala lokaciju od 1860. godine otkad je otvorena. Čuvena knjižara Morpurgo zatvorila je svoja vrata u lipnju 2017., u istom tjednu kada je zatvorena još jedna knjižara s Narodnog trga (tzv. Pjace), knjižara Krleža. Za razliku od Krleže, za knjižaru Morpurgo još ima nade jer se nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, stoga djelatnost koja se obavlja u tom prostoru mora biti isključivo knjižarska. Dok Morpurgo opet ne otvori svoja vrata, Splićanima i Splićankama preostaje samo jedna jedina knjižara u povijesnoj jezgri.

Većina kulturnog sadržaja u prostorima gradske jezgre tijekom socijalističke modernizacije bila je u funkciji buđenja kulturnog duha iz provincijske uspavanosti. Prelaskom u tržišno gospodarstvo došlo je do tranzicijskog zamiranja, grad je napravio puni krug i vratio se općoj uspavanosti u zimskim mjesecima. Inovativnim i kreativnim pristupom problemu zimske (ne)iskorištenosti prostora gradske jezgre pokušava doskočiti neprofitna organizacija Culture Hub Croatia koja projektom Praznine aktivira privremeno zatvorene prostore u povijesnom centru i tako nastoji udahnuti život praznim ulicama u gradskoj palači. Iz pozicije građanki Splita i kulturnih radnica, osnivačice CHC projekta su umjesto uzaludne kritike problema masovnog turizma koji je opustošio centar grada odlučile prebaciti fokus na aktivno djelovanje. Projekt iza kojeg stoje Marina Batinić, Jasmina Šarić i Kristina Tešija vratio je događajnost i kreativne sadržaje centru Splita reaproprijacijom tj. udomljavanjem neiskorištenih i praznih prostora u gradskoj jezgri.

Pilot projektom Praznine2020 zatvoreni prostori u staroj gradskoj jezgri prenamijenjeni su u otvorene ateljee za umjetnike, ali su dostupni na korištenje i građanima za razne aktivnosti. Kako stoji u opisu prošlogodišnjeg izdanja, riječ je o inicijativi kojom su putem javnog poziva građani i udruge civilnog društva bili u prilici predložiti i ostvariti aktivnost u jednom od prostora. Bogati program sastojao se od otvorenih ateljea osam umjetnika iz Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Kosova te od radionica i pop-up događanja (razgovora s umjetnicima, radionica i meet up-ova). Pozitivne reakcije sudionika i posjetitelja Praznina potakle su organizatorice da se, unatoč pandemijskim okolnostima, projekt održi i u 2021. godini. Novih pet prostora u gradskoj jezgri dali su na raspolaganje umjetnicima, građanima i ostalim udrugama civilnog društva u Splitu u okviru inicijative Posvoji prostor u razdoblju od 30. siječnja do 20. veljače 2021. Projekt je oživio pola Dominisove ulice: posvojeni su prostori restorana UJE u Dominisovoj 3, turističke agencije Splitlicious u Dominisovoj 9 i Pikulece tapas bara na broju 4. Osim prostora u Dominisovoj, iz zimskog sna probudili su se prostor suvenirnice Diocletiano u Bosanskoj 4 i UJE wine bar u Rodriginoj 1.

Pet prostora koji su dobili novu namjenu u okviru projekta inače neumorno rade tijekom ljetne sezone, pogotovo ugostiteljski objekti UJE gdje se u ljetnim mjesecima uvijek traži stol više naspram zimskih mjeseci kada su prostori pod ključem. Privremeno se u prostoru UJA instalirao mali priručni studio nezavisnog radija KLFM pa se u restoranu 19. veljače realizirao cjelodnevni program Radija u gradu. Par dana kasnije kolektivi Redakcija i Queeranarchive u restoranskom prostoru organizirali su radionicu sitotiska, uz izložbu vizuala i distribuciju fanzina. Prostor wine bara je od 8. do 14. veljače postao otvoreni atelje albanske umjetnice Donike Çine, koja je u njemu postavila svoju instalaciju Off Season. “Moram priznati da sam dobila sjajan prostor na korištenje, wine bar ima originalni zid antičke rimske palače, a pritom je u interakciji s tehnologijom”, komentirala je Donika svoj privremeni studio tijekom Artist talka koji je održan po završetku izložbe. Crnogorska umjetnica Teodora Nikčević posvojila je prostor turističke agencije, gdje je nastavila svoj rad na projektu There will be no other end of the world. Za vrijeme trajanja Praznina2021 u centru Splita mogle su se posjetiti izložbe u pop-up otvorenim ateljeima koje su posvojili lokalni i regionalni umjetnici poput Tina Dožića, Tanje Deman, Ivane Radovanović, Marka Gutića Mižimakova i Bojana Koštića.

Osim izložbene funkcije, prostori su poslužili i drugim svrhama: u njima su se održavale kreativne radionice, postavljene su interaktivne instalacije i video projekcije, a održavani su i razgovori sa sudionicima/ama projekta. U prostoru privremeno zatvorenog restorana autorice Ružica Gašperov i Sara Kopeczky Bajić održale su radionicu kreativnog pisanja, pa su zainteresirani polaznici radionice 16. veljače 2021. mogli saznati Kako ukrotiti priču. Po završetku radionice Gašperov je prokomentirala kako je odaziv bio zadovoljavajući, s obzirom na epidemiološke mjere. “Ideja ‘udomljavanja’ je izvrsna, a po onome kako su se polaznici izjasnili da bi željeli nastaviti s radom na radionici smo zaključile da gradu nedostaje ovakvih projekata tijekom cijele godine, a zimi pogotovo. Nadamo se da će naš grad oživit i da će se ljudi, pogotovo mladi, imati gdje sastajati i pokrenuti neku dobru vibru koja bolno nedostaje u ovom gradu”, dodaje.

Ovakvim dosjetljivim, a održivim konceptom reaproprijacije prostora njeguje se postojeće gradsko nasljeđe, istovremeno gradeći temelje za buduće modele kulturnih praksi koje bi bilo poželjno baštiniti da se sačuva urbanitet Splita. Dok sve strane nekoć uključene u izradu nacrta Plana upravljanja gradskom jezgrom uspješno štite svoje interese, građani i njihovi interesi i dalje ostaju nezaštićeni. Iako većina domaćeg stanovništva živi od turizma, upravo nas je godina provedena u pandemiji naučila da se isključivo na turizam ne možemo osloniti – ili barem ne možemo na ovaj model masovnog turizma koji karakterizira sezonalnost, agresivna apartmanizacija i infrastrukturna preopterećenost. Dubrovnik je već naučio lekciju nakon UNESCO-vog upozorenja da će protok pretjeranog broja turista i loše upravljanje kruzerskim turizmom ugroziti status svjetske baštine, na što je grad promptno reagirao uvođenjem ograničenog dnevnog broja posjetitelja. Osim materijalne baštine moramo sačuvati i život, vratiti stanare/ke i građane/ke u grad i okrenuti se razvoju strategija održivog turizma, ne želimo li da frustracija i nezadovoljstvo domaćeg stanovništva eskalira u tzv. antituristički pokret koji se već širi u gradovima poput Venecije, Barcelone, Rima i Mallorce, u kojima monokultura turizma prijeti da potpuno uguši život na kojem se održava.

Berlin, simbol slobode, umjetnici Ivani Papić bio je simbol potrage za boljim životom. Rođena i odrasla u Splitu, umjetnica zadnjih sedam godina živi u glavnom gradu Njemačke, gdje od 2018. studira na specijalističkom postdiplomskom studiju na Universität der Künste Berlin. Njena prva izložba Berlin, obećani grad – izvještaj iz call centra, otvorena je početkom listopada u Galeriji MKC u Domu mladih Split, u koprodukciji Otvorenog likovnog pogona, udruge Mavena – 36 njenih čuda i POGONA – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, u kojem se ista izložba otvara 27. listopada. Dio iskustva selidbe u zapadnoeuropsku metropolu Ivana Papić prenijela je splitskoj publici interaktivnom zvučnom instalacijom nastalom iz opsežnog participacijsko-istraživačkog projekta o životu i radu doseljenika u Berlinu. Intervjuiravši bivše i sadašnje internacionalne zaposlenike_ce call centra, umjetnica je kolažirala njihove biografske iskaze u tematske jedinice koje zadiru u problemska pitanja poput migracija, identiteta i osjećaja pripadnosti.

Posjetitelji izložbe prostorom se kreću kroz devet stanica instalacije, a na svakoj stanici podizanjem slušalice na adaptiranom uredskom telefonu mogu poslušati audio-kolaž sastavljen od triju kratkih priča koje prate razloge njihove selidbe, iskustvo rada u telefonskom centru i poimanja doma. Tematski postavljene stanice funkcioniraju kao poglavlja univerzalne iseljeničke priče mladih radnika_ca i prostorno su mapirane iscrtanom shemom na podu izložbenog prostora, evocirajući kretanje berlinskom podzemnom željeznicom. Prostorno mapiranje simbolički predstavlja tranziciju, a ambijent berlinskog U-Bahna potenciran je petominutnim loopom sa zvukovima iz berlinske podzemne željeznice, ostavljajući dojam da posjetitelji izložbe kao slučajni prolaznici osluškuju fragmente priča protagonista.

Protagonisti izložbe Berlin, obećani grad – izvještaj iz call centra osvrću se na uzroke i okolnosti vlastitih migracija, pritom ne navodeći ekonomske razloge kao primarni okidač egzodusa, tako da se u ovom kontekstu ne može govoriti isključivo o ekonomskim migracijama “trbuhom za kruhom” ili jednostavno o socijalnom obrascu migracija iz ruralnih sredina u urbane. Uz ekonomske, protagonisti u svojim pričama navode i druge razloge: stjecanje visokog obrazovanja, opće nezadovoljstvo i nepovjerenje u institucije matične zemlje, želju za širenjem vidika u velikom gradu i slično. U većini intervjua protagonisti rezoniraju snažnu ideologiju individualizma prema kojoj se Berlin mistificira kao obećani grad, grad u koji se dolazi ostvariti svoje snove i/ili potencijale, ne osvrćući se pritom na činjenicu da svoju romantiziranu viziju života u velikom gradu ostvaruju kao moderni gastarbajteri. Prisiljeni raditi od-9-do-5 poslove za koje su najčešće prekvalificirani da bi si uopće omogućili život u obećanom gradu, mladi obrazovani ljudi sa svojim znanjima i vještinama u ovom kontekstu predstavljaju tek ljudski kapital čiji rad ima određenu ekonomsku vrijednost i nekom trećem donosi profit, a njima minimalac. Prema tome, iako nije najvažniji, ekonomski aspekt u ovakvim narativima ima dvostruku ulogu jer je istovremeno i pokretač i prepreka; motivacija je mladim ljudima da migriraju, ali i neka vrsta utega koji im otežava pronaći svoje mjesto pod berlinskim suncem.

Metropole poput Berlina s velikim priljevom internacionalne radne snage meka su velikim kompanijama. Korporativni sistem rada iskorištava činjenicu da inozemna radna snaga traži upravo poslove od-9-do-5 radi stabilnosti ugovora i viznih režima koji to zahtijevaju. Osmosatne smjene minimalno plaćenog posla telefonskog agenta ne ostavljaju dovoljno prostora inozemnim radnicima za učenje jezika u sklopu intenzivnih tečajeva, kao ni za razvijanje ostalih znanja i vještina koje bi im pomogle u profesionalnom napretku u novoj sredini. U jednoj od priča, zaposlenik call centra osvrće se na to kako u Berlinu uvijek pitaju was machst du? u smislu čime se baviš, a ne was arbeitest du? sa značenjem koji posao radiš. Iako radi kao telefonski operater, protagonist taj posao ne smatra svojim pozivom ni profesijom, pa na takva pitanja najradije odgovara da je pjesnik jer se time želi profesionalno baviti. Iz ovakvih priča da se naslutiti da romantizirana zamisao ganjanja svojih snova u velikom gradu u realnosti i ne izgleda baš tako, jednom kad čovjek upadne u žrvanj niskoplaćenog rada.

Uz izložbu Ivane Papić prigodno se uklopio popratni program Kustoske škole u organizaciji udruge Mavena. Ovogodišnje, peto izdanje održano je pod nazivom Kad jednom odeš, uvijek si stranac – istraživački projekti ekonomskih i političkih migracija u suvremenom društvu, a osim Papić predavanje o migracijama održala je njena mentorica na Institutu za umjetnost u kontekstu Kristina Leko, te arhitektica i istraživačica Ana Dana Beroš koja je svoje istraživačke projekte na temu migracija predstavila u izlaganju Gradovi izbjeglica / Planet gastarbajter. Ivana Papić u svom se predavanju osvrnula na vlastiti istraživačko-umjetnički rad, proizašao iz interesa za fotografiju, priče i portrete još u ranoj dobi, koji se razvio u metodu biografskih intervjua kao svojevrsne razmjene iskustava s drugim radnicama i radnicima. Kao fokus svog participacijsko-umjetničkog rada izdvaja životne i radne uvjete radničke klase u suvremenom digitaliziranom društvu te ga smješta u kontekst vlastitog iskustva, ističući kako je “i sama sam bila dio radničke klase posljednjih nekoliko godina života u inozemstvu”.

Berlin obećani grad – izvještaj iz call centra tako se spontano nastavlja na autoričin prijašnji rad, prije svega istraživanje vrijednosti kulturnog i umjetničkog rada te poslovnih prilika za žene koje nisu zaposlene u kulturnim institucijama niti djeluju u okviru nekog umjetničkog kolektiva. U okviru projekta Nine to Five Worries iz 2018. godine istraživala je kulturno-umjetnički rad u kontekstu migracija i dokumentirala iskustva mladih žena od sredine dvadesetih do sredine tridesetih godina koje su kao doseljenice u Berlinu pokušavale započeti karijeru u kulturnom ili umjetničkom sektoru. Kao neminovna posljedica neplaćenog rada u umjetničkoj proizvodnji, neke su umjetnice bile prisiljene uzdržavati se radeći od-9-do-5 poslove, nevezane za njihovu vokaciju. Promišljajući kulturno-umjetnički rad u kontekstu migracija, problematičnim se javljaju društvene pretpostavke prema kojima se van institucija, umjetničkih rezidencija ili sličnih tipova samoorganizacije nemoguće uzdržavati. Osim toga, bilo kakva vrsta samoudruživanja ili participiranja u umjetničkom kolektivu je često isključiva – u okvire tako organiziranog umjetničkog rada teško se uklapa osoba koja paralelno ima stalni posao od kojeg se uzdržava ili, recimo, žena s djetetom.

Razvijena industrijska i postindustrijska društva u radničku povijest upisuju povijest migracija i danas je nemoguće promišljati jedno bez drugoga, međutim narativi audio-izložbe kolažirani su na način da ne problematiziraju radnička pitanja, niti protagonisti odaju dojam osviještenosti o pripadnosti radničkom kolektivu u ulozi imigranta. Umjesto promicanja osjećaja klasne pripadnosti ili specifičnije, pripadnosti rastućoj skupini migrantskih radnika, intervjui izložbe fokusirani su na osjećaj ne-pripadnosti. Upitani gdje se osjećaju doma, većina protagonista osjeća da više ne pripada ni u državi iz koje su iselili, kao ni tamo gdje su emigrirali, gdje će zauvijek biti stranci, ma koliko dugo se ondje zadržali. Na pitanje gdje je dom odgovaraju iskazima u stilu “dom je ovdje, ovdje sada radim i ovdje mi je obitelj”, “dom je i ovdje i tamo, ali i nije”, “dom je svugdje i nigdje, nekad osjećam da je cijeli svijet moj dom, a ponekad mislim da ne pripadam nigdje”.

Osjećaj izmještenosti i nepripadanja upisan je u diskurs mladih migrantskih radnika i neizvjesno je hoće li njihove migracije učiniti puni krug i vratiti se u rodnu zemlju: “ne vjerujem, iako nikad se ne zna”, “možda tek u mirovini”, “vjerojatno u mirovini, ne radi toga da se vratim s hrpom novca, nego jer me realnost u mojoj državi previše nervira”. Koliko god se iz ovakvih izjava može iščitati da novi dom migrantima zaista pruža ono čega im u matičnim zemljama nedostaje i u tom smislu ispunjava obećano, toliko se često zapostavlja druga strana priče – suvremene migracije za brojne migrantske radnike i radnice predstavljaju simboličku babilonsku kulu, trajni rascjep identiteta.

Atenska četvrt Exarchia nalazi se u samom centru grčke metropole i godinama je bila baza intelektualne ljevice i simbol anarhističkog pokreta, te je u tom smislu uživala određenu autonomiju, nešto poput čuvene četvrti Christiania u Kopenhagenu. Policijske snage nemaju ovlasti nad Exarchijom jer su tamo jedini zakon sloboda i solidarnost, što jasno poručuje svaka fasada zgrade u toj četvrti, ispisana grafitima s antiautoritativnim porukama. Nakon dužničke krize, atenski aktivisti su zatvorene trgovine i slične prazne prostore (pa i čitave zgrade) u Exarchiji prenamijenili u skvotove, gdje su utočište našle ne samo anarhističke grupe, nego i brojni imigranti, svi obespravljeni i marginalizirani članovi društva. Ta se aktivistička oaza svojim samoupravljanjem pokazala uspješnijom naspram države: organizirane su kuhinje solidarnosti, knjižare, skvotovi i improvizirane klinike, a čitave obitelji izbjeglica u Exarchiji su pronašle novi dom, čime se skvotiranje pokazalo kao dobra alternativa pretrpanim izbjegličkim kampovima i rješenjima koje su nudile nevladine organizacije.

Smjenom vlasti u srpnju 2019. na čelo države došla je Nova demokracija s premijerom Kyriakosom Mitsotakisom. Uskoro se nova politička klima odrazila na Exarchiju, pa je Mitsotakis 20. studenog 2019. izdao zahtjev da se oslobode svi skvotovi i počeo aktivno provoditi politiku “čišćenja” Exarchije, usmjerenu prvenstveno na premještaj izbjeglica iz skvotiranih prostora u “odgovarajuće” izbjegličke kampove. Otada se stalno organiziraju racije, pa ne iznenađuju ni helikopteri s početka priče. “Skoro kao ratno stanje”, ironično će Dionisyos koji objašnjava kako je do toga došlo: “Specijalni policijski redovi stalno pokušavaju prisilno izbaciti izbjeglice iz skvotova, ali anarhisti im pružaju prejak otpor. Prije (za vrijeme SYRIZA-e, op.a.) to je bilo nezamislivo. Otkad su policajci 2008. upucali petnaestogodišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa i navukli na sebe gnjev građana, prvenstveno studenata i anarhista, u Exarchiji policija nije bila dobrodošla, niti je smjela ulaziti u stanove i zgrade bez sudskog naloga”. Sada policija učestalo ima nasilne okršaje sa skvoterima. Na putu prema Exarchiji stiže mi poruka: “Nemojte se prepasti ako vidite molotovljeve koktele ili požare, samo skrenite u drugu ulicu”, poručio je aktivist Kostas koji godinama živi u toj kaotičnoj četvrti.

Iako su aktivističke ideje u Exarchiji zaživjele i profunkcionirale u praksi, novi se premijer Mitsotakis žestoko namjerio na izbjeglice-skvotere, ali i čitavu četvrt. Mitsotakis planira ovu multikulturalnu modernu agoru preurediti u mirnu stambenu četvrt, uz pomoć svog nećaka Kostasa Bakoyiannisa, novog gradonačelnika Atene. Ova bi obiteljska vizija koštala deset milijuna eura, a njena bi realizacija trajala najmanje pet godina. Zašto je vlastima odjednom toliko bitno “očistiti” grad od izbjeglica u skvotiranim prostorima i razmahivati se parolama o građanskoj sigurnosti (koja je sve samo ne ugrožena u Exarchiji), postalo mi je jasnije čim sam se zatekla na glavnom trgu Exarchije. Tamo me dočekao Kostas, a po vrevi na ulicama nije se dalo naslutiti da je tek koji sat ranije policija započela nasilnu raciju. “Već danima policija pokušava skvoterima oduzeti zgradu par ulica dalje. Skoro im je uspjelo, ali su je anarhisti danas opet zauzeli”, objasnio je Kostas, a crvenkasta nijansa noćnog neba reflektirala se nad Exarchijom kao znamen otpora.

Prošetali smo nemirnim ulicama do Politehničkog sveučilišta koje izgleda kao ogromna obrazovna Medika jer je svaki centimetar fasade prošaran grafitima, poput solidarnost s revolucionarnom samoobranom, na engleskom i arapskom jeziku. U moru silnih grafita i aktivističkih poruka nerijetko se proziva i vodeća platforma za najam smještaja – Airbnb. “Kad sam se tek doselio u Exarchiju prije sedam godina, cijene najma su bile niske”, objašnjava Kostas kako je došlo do gentrifikacije kvarta. “Ljudima je valjda bilo nelagodno živjeti među anarhistima… dok se nije ispostavilo da je turistima Exarchija prilično atraktivna, jako je instagramibilna, pa sad plaćam najam triput više”. Siromašniji dio stanara bio je prisiljen odseliti zbog porasta cijena, a bogatiji se dio okoristio mehanizmima turistifikacije pretvorivši svoje stanove u Airbnb smještajne jedinice.

Četvrt se nalazi u samom centru i zbog svoje buntovničke povijesti privlačna je turistima koji dolaze po svoj komadić autohtonog iskustva života u Exarchiji. Međutim, ono što su dobili zaista je u duhu te četvrti – ljepilo u ključanicu i grafitima ispisana vrata iznajmljivača AIRBNB, NO PASARAN. Aktivisti se svim sredstvima bore protiv gentrifikacije vlastitog kvarta, pa osim lijepljenja ključanica i sličnih gerilskih metoda, bitku vode i na terenu svojih protivnika – na društvenim mrežama. Exarcheia Tourism naziv je anti-autoritativne grupe koja zastupa alternativnu i buntovnu viziju Exarchije, a račune je otvorila na Twitteru, Facebooku i Instagramu. Na taj način preko društvenih mreža Airbnb-turistima otvoreno poručuju da se vrate kući i da će otpora uvijek biti. “Kineski investitori su kupili čitave zgrade koje zjape prazne i čekaju da se preurede. Takvih ghost hotela ima sve više”, komentira Kostas, “ovo više nije iznajmljivanje stanova iz čiste potrebe da se preživi kao što je to bilo na početku krize, već čista eksploatacija”.

Otkad su skvotovi i prazni/napušteni prostori općenito prepoznati kao zlatna koka Exarchije, izbacivanje izbjeglica iz tih prostora nastavilo se oštrije nego ikad, dok se istovremeno država suočava s nikad većim priljevom tražitelja azila. Pogledamo li retrospektivno, od 2015. kada je nastupila, izbjeglička kriza u Grčkoj ne jenjava. Prema službenim podacima UNHCR-a, Grčka broji više dolazaka nego Španjolska, Italija, Malta i Cipar zajedno, a samo u 2019. morskim putem je 36.141 osoba došla u Grčku tražiti azil, od čega su trećina toga djeca. Posljednji valovi migranata povećali su pritisak i dobiti azil postalo je gotovo nemoguće. Vlast se pokušava obraniti od “tereta” azilanata krojeći kafkijanske zakone o azilu, prema kojima su primjerice djeca azilanata obvezana pohađati lokalne škole jer ukoliko to ne učine – čitavoj obitelji se odbija zahtjev za azil. Postojeći izbjeglički kampovi su pretrpani i nemaju humane uvjete za život, a nerijetko služe i tome da se azilanti čim više izoliraju od lokalne zajednice.

Šećem ulicama Exarchije i razmišljam kako se tu ne prave nikakve razlike između Grka i izbjeglica, svi žive skladno, barem koliko im to vlast dopušta, a neredi koji nastaju nisu prouzročeni konfliktom lokalaca (stanara Exarchije) i izbjeglica. “Recimo, na Samosu su incidenti normalna stvar, zapravo se čudim što ih nema još i više”, na moje misli nadovezuje se britanski volonter Theo, na povratku s otoka Samosa gdje je dva mjeseca radio u ad-hoc kampu nevladine organizacije. “Ljudi su u tako nehumanim uvjetima dovedeni do ruba i stoga su spremni na sve. Alpha-centar smo sklepali u jedno popodne nakon što je u glavnom kampu izbio požar u kojem je preko 700 ljudi izgubilo dom i sve što su posjedovali”, objašnjava Theo izvanredno stanje koje ga je zateklo po dolasku na Samos sredinom listopada 2019. Preko pet tisuća izbjeglica zapelo je u kampu namijenjenom za 600 ljudi, bez mogućnosti da im se osigura transfer na kopno. Očito je da se Grčka našla u situaciji s kojom se ne zna nositi, pa se ni očajnički prijedlog vodenog zida (plutajuće barijere ured Egejskog mora koja bi trebala biti gotova do lipnja 2020.) ne može nazvati rješenjem. Osim toga, zakon o azilu je dodatno postrožen, a planira se i rekvizicija određenih prostora da bi se izgradili centri za zadržavanje izbjeglica prije njihove deportacije.

Po pitanju migrantskih politika, Grčka je ostavljena da se u potpunosti sama snalazi s praktičnim pitanjima, a pregovori s EU ne ulijevaju nadu da će to promijeniti, niti se nazire ikakvo humano rješenje. Direktno inspirirana Orbanovom politikom žice, Nova Demokracija poseže za nesenzibilnim rješenjima i ozbiljno planira realizirati plutajući bedem na Egejskom moru, ignorirajući (kao i ostatak EU) praktičnu pomoć u vidu medicinskog osoblja, socijalnih radnika i prevoditelja. Ne čini li se onda primjer samoupravljanja Exarchije u ovom kontekstu kao provjerena alternativa nehumanim kampovima i centrima? Napuštam Exarchiju i dok aktivisti pobjedonosno pale kontejnere osjećam olakšanje jer tko-zna-koliko ljudi danas nije izbačeno iz svojih domova, a sve i da isele ljude iz Exarchije, ideje solidarnosti i otpora iseliti ne mogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.