Prvo pismo, ujedno i prvo koje je pristiglo nakon oglašavanja ove kolumne, glasi: U Zagrebu već neko vrijeme, kao što svi znamo i redovito se jedni drugima žalimo, ima naprosto previše kulturnih događanja. Kako se riješiti FOMO-a, tj. kako ostati kod kuće bez osjećaja krivnje? 

Drugo pismo: U posljednje vrijeme otkrila sam sve čari fenomena JOMO (joy of missing out) iako si kao takozvana radnica u kulturi, da ne kažem kulturna radnica, to teško mogu priuštiti kao svoje trajno stanje. Hoću reći, dužnost mi je ići na kulturna događanja, pratiti što se događa, biti u tijeku, uglavnom me to čak i zanima i zapravo sam češće u životu bila ona koja za to ima elana i u tome pronalazi užitak.

Međutim, mislim da me u posljednje vrijeme hiperprodukcija događanja (živim, naravno, u Zagrebu) zaista dotukla. Svi moji poznanici, kolege i prijatelji rade (često) zanimljive programe, svi ih radimo u isto vrijeme – jer takva dinamika najčešće je određena rasporedima javnih natječaja i toliko je previše svega da više niti jedni drugima ne stižemo biti publika. Čini mi se da je svake godine situacija još gora, da je programa sve više, a moja sreća ostanka doma uz film ili ništa ili knjigu po vlastitom izboru sve je veća.

Mrzi me kad pomislim na neudobne stolice u Kinoteci ili dugi pothvat kaskanja do izoliranog Pogona, spopada me panika od pomisli na velike količine ljudi koje treba površno pozdravljati i koji proizvode buku tako okupljeni na hrpama, obuzima me jeza kad otvorim društvene mreže i vidim po 16 evenata za nadolazeći tjedan, pa onda još moram smišljati kriterije po kojima ću odabrati na što idem.

Želim prihvatiti da je JOMO sasvim legitiman životni stil i da nisam više mlada i nadobudna kao prije, ali bojim se da ću ispasti iz svih tokova i da neću znati što se događa, čak ponekad fantaziram da će mi kolege sa scene to početi zamjerati i neće doći ni na jedno događanje koje ima veze sa mnom. Nemam više ni volje kritizirati sistem i mehanizme javnog financiranja, samo maštam o tome da svi prestanu raditi bilo što imalo privlačno i da se više družimo po kućama.

Drage smorene radnice u kulturi, 

priznat ću da sam čitajući vaša pisma kao poluautsajder u svijetu koji opisujete na prvu pomislila: “Čuj ti njih, pa u većini države mladi ljudi nemaju gdje izaći, a ako ti se ne da, samo ostani doma, gdje je problem?”. Takvi bumerski savjeti nikome nisu potrebni i obećajem da u ostatku odgovora nećete pronaći ni tračak toga. Ipak, osobno mi banalne i neizbrušene reakcije ljudi koji me ne razumiju ponekad znaju djelovati neočekivano ljekovito – možda jer negdje u svemiru postoji i perspektiva u kojoj moj problem i nije problem, ili je lako rješiv? Ma naravno da je ovo problem, idemo se mi time pozabaviti. 

Počet ću od čitateljice koja je poslala prvo pismo za ovu kolumnu (hvala!), koju prvenstveno muči strah od propuštanja ili takozvani FOMO. Kao i svaka sumnja u donesenu odluku, FOMO uzrokuje privremenu amneziju. Dok se ti pitaš jesi li možda ipak trebala otići na predstavu, netko drugi se pita je li ipak trebao dati četvrtu šansu bivšem, a oboje pritom zaboravljate da vam na prošloj predstavi i u prošloj vezi uopće nije bilo dobro. Kao kraljica pustinjačkog stila života mogu podijeliti svoj način nošenja s mislima o tome da se možda sad vani upravo događa nešto nepropustivo: prisjetim se u detalje zašto sam donijela kontroverznu odluku da ostanem doma (a isto vrijedi i kod četvrte šanse bivšem). To se sada nakon dugogodišnjeg iskustva odvije u sekundi, ali za početnike preporučam metodu zapisivanja tih detalja na papir.

Kad idući put odeš na neki event i bude ti naporno, nakon toga sjedni i napiši detaljan esej u duljini od barem 3 kartice o tome. Piši o tome kako su te boljela koljena dok si stajala na koncertu i pila pivo iz plastične čaše, o dosadnim razgovorima koje si vodila prije i nakon predstave, kako si na izložbi čeznula za time da budeš doma i čitaš knjigu, lakiraš nokte, slušaš muziku, gledaš kroz prozor, o tome da si posustala iako si unaprijed znala da ti se ne ide, pa kad idući put ostaneš doma i spopadne te strah da propuštaš događaj godine, pročitaj to. 

Cinizam i pesimizam su na lošem glasu, većinom zasluženo, ali u pravoj dozi mogu biti lijek. Kad te uhvati FOMO, izazovi ti njega da ti kaže na kojim si to silnim zbivanjima bila u zadnjih par godina u kojima si zaista uživala i bez kojih ne bi mogla. Kako je rekla Miranda u jednoj od rijetko negrozomornih scena u And Just Like That tješeći prijateljicu koju je bilo strah da će jednog dana požaliti što nije imala djecu: Problem kod žaljenja je da ono ne nestane kad dobiješ dijete (u ovom slučaju: kad odeš na event). Uvijek će biti putova kojima nećeš ići.

Kad odlučiš propustiti iduću predstavu, umjesto da idealiziraš ono što se tamo događa, prisjeti se koliko često si požalila što nisi ostala doma. Zamisli ljude koje trenutno u predvorju Pogona prolazi jeza od minglanja među kolegama u slobodno vrijeme, osjećaju se kao djeca zarobljena u školi dok čekaju da zazvoni za kraj sata, samo što se to neće dogoditi jer Pogon nema zvono, nego će prvo predugo procjenjivati jesu li se dovoljno zadržali da mogu otići, a onda će uz površno ćaskanje neko vrijeme pokušavati otići, a kad napokon odu, trebat će im cijela vječnost da stignu doma… Možda ćeš požaliti u svakom slučaju, kako smatra Kierkegaard, ali doma je udobnije. 

Problem je veći kad se strahu od propuštanja pridruži i strah od posljedica po karijeru. Količina događanja u Zagrebu je neumjerena, a za vas koje ste uz njih i poslovno vezane, prisustvo na njima zapravo predstavlja prekovremene radne sate. Tu je osjećaj duga prema prijateljima i poznanicima koji su vama bili publika, kao i činjenica da se tamo često dogovaraju budući poslovi. To neće biti moguće potpuno izbjeći sve dok nas ne kloniraju, ali sigurna sam da se ipak ti prekovremeni mogu svesti na mjeru dostojniju čovjeka.

Možda je dovoljno promijeniti stav prema ideji da treba ići na sva događanja: lijepo je podržati prijatelje i kolege kad imaju izložbu, predstavljanje knjige ili koncert, ali ako ti prijatelji redovito imaju takva događanja, neka smanje očekivanja. To se odnosi i na nas: vrijeme je da prestanemo očekivati da će drugi redovito dolaziti na sva naša događanja, čak i ako se bave istim poslom. Nitko nema toliko vremena, a možda ni interesa, i to je u redu. Muž Dolly Parton gotovo nikada nije slušao njezinu muziku, muž Ottesse Moshfegh čita njezine romane s par godina zakašnjenja, a moji prijatelji ne čitaju ovu kolumnu (osim Katije i Marka koje ovim putem pozdravljam <3).

Zanimljiv je jedan odabir riječi u drugom pismu – kažeš da ponekad fantaziraš da će ti kolege zamjeriti što im nisi došla na njihova događanja, pa neće više dolaziti na tvoja. Možda to uopće ne bi bilo tako strašno? Idealno bi bilo kad u tome ne bi bilo zamjeranja, ali to ionako nije u tvojoj kontroli. Za potpuno ostvarenje fantazije fali još samo da organiziraš ta kućna druženja koja priželjkuješ. 

Što se tiče konkretnih odluka, možda je koristan pristup odrediti dane u tjednu kad želite biti doma, ili ukupnu tjednu ili mjesečnu količinu događanja koja vam je prihvatljiva, i držati se tog broja neovisno o ponudi. Iskusni poznanici su mi prenijeli da je takozvani Irish exit, tj. odlazak bez pozdrava dobra strategija za situacije kad vas samo događanje zanima, ali vam se ne da u slobodno vrijeme minglati i pričati o poslu s kolegama. Kažu da ovom strategijom možete uštediti i do dva dana godišnje. 

Budući da pohađanje kulturnih događanja predstavlja društveno i samonametnute prekovremene radne sate, mora postojati pravo na kompenzaciju. Predlažem da svaki radnik_ca u kulturi počne koristiti pravo na mjesec ili dva godišnje slobodno od praćenja kulturnih događanja. Još jedna učinkovita taktika za smanjenje ove radne obaveze je posvađati se s dijelom scene. Na kraju, predlažem da u novi bonton nezavisne kulture uđe slanje pozivnica na vlastita događanja s mjerom. Umjerenost je vrlina, jednom godišnje je uvrh glave. 

Želim vam sreću i puno manje događanja! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

zaglibila sam u zabavljanju sa zabranjenim voćem, konkretno oženjenim mentorom na disertaciji. Traje već nekoliko godina i u mojoj glavi to je bilo malo razbibrige dok traje istraživanje, uz koju sam paralelno imala veze/odnose sa svojim vršnjacima. 

Otkad je počeo iznositi dublje osjećaje i ozbiljne planove za budućnost uplašila sam se i ne znam kako mu reći da to ne želim, a da ne ugrozim poslovnu suradnju i općenito odnos mentor-doktorand. Hvala ti! 

Draga ljubiteljice zabranjenog voća, 

malo razbibrige, kažeš. Kad ja čujem riječ razbibriga, pomislim na sunčanje i pljucanje koštica od trešanja u travu, sviranje usne harmonike na trijemu, čupkanje korova u vrtu i slične aktivnosti, a ne na aferu s mentorom. Ali pokušat ću komentar ovog ne baš idealnog odabira osobe za malo razbibrige svesti na minimum, jer 1) sad si već tu gdje jesi i 2) kad se sjetim svojih ljubavnih odabira, jedino mogu reći: tko sam ja da sudim. Uostalom, afere na radnom mjestu spadaju u klasike, a malo kome se nije koji put dogodilo da adrenalin doživi kao afrodizijak. Postoji razlog zbog kojeg je u lunaparku red za najžešći vlak smrti puno veći nego za panoramski kotač. 

Pitaš nemoguće pitanje: kako da prekineš privatni odnos s mentorom a da to ne ugrozi vašu poslovnu suradnju. Nažalost, jedina osoba koja može utjecati na to kako će izgledati vaša suradnja nakon toga je on. To je ono za što se kaže “biti na poziciji moći” – da nije tako, ne bi se uplašila kad bi počeo spominjati dublje osjećaje, nego bi dobila ick. Mora da ti je palo na pamet da izmisliš neki razlog za prekid koji bi te spasio od mogućih posljedica. Možda da mu kažeš da želiš brak i djecu odmah, u nadi da će se on povući? Ali uvijek postoji šansa da bi rekao: Može, idemo!, tako da preostaje samo onaj stari pošteni način za prekinuti s nekim: reći mu da želiš prekinuti. 

Način na koji ćeš mu to reći neće znatno utjecati na njegovu reakciju. Možda nije idealno da ostaviš ceduljicu i nažvrljaš “Pregrizi metak, ostavljam te” kao Lemmy iz Motörheada ili da mu na ekran nalijepiš post-it na kojem piše “Oprosti. Ne mogu. Nemoj me mrziti” kao Jack Berger iz Seksa i grada, ali čak i ako to saopćiš retorički besprijekorno, njemu će to malo značiti. Prekid je uvijek brutalan i treba ga obaviti s očekivanjem da će takav i biti. Najmaštovitije što je čovječanstvo smislilo za ublažavanje udarca je dirljivo tupavi evergreen “nije stvar u tebi, stvar je u meni”, što dovoljno govori o uzaludnosti ideje da se može nekoga ostaviti a da ga/ju se ne povrijedi. 

Najbolji pristup je kratko i jasno iznijeti poantu, ali bez grubosti. Čuti da netko želi prekinuti s nama jedna je od najgorih stvari koje nam se mogu dogoditi u mirnodopskim okolnostima. Međutim, to nikome ne daje za pravo da se iskaljuje. Ako on počne navoditi primjere tvog ponašanja koji govore suprotno tj. uvjeravati te da on bolje razumije tvoje osjećaje od tebe, samo ponovi da si sigurna u svoju odluku i da ga moliš da to poštuje. Ako počne opširno govoriti o tome koliko se zaljubio u tebe u pokušaju izazivanja grižnje savjesti, reci da se ti nažalost u njega nisi. Ako postane neugodan, otiđi. Nadam se da će reagirati s poštovanjem prema tvojoj odluci, ali bolje je da se pripremiš na neugodnije scenarije. Više puta sam doživjela da ostavljena strana pretvori prekid u ispitivanje u policijskoj postaji ili mračnu monodramu s elementima interakcije s publikom, i želim da budeš pametnija od mene ako do toga dođe. Svom oženjenom mentoru nisi dužna ništa osim jasne poruke da se više ne želiš privatno viđati s njim. 

Htjeti prekinuti je dovoljan razlog da se prekine. Nemoj dozvoliti da te njegove eventualne reakcije natjeraju da kreneš opravdavati svoje osjećaje. Ta rasprava je besmislena i neće nikome pomoći. Kad nekoga ostavljamo, normalno je osjećati krivnju, ali svoje osjećaje ne biramo prema moralnom kompasu. Kad se radi o zaljubljivanju, svi smo mi samo plastične vrećice na vjetrometini osjećaja – kako tuđih, tako i svojih. Najbolje što možemo je naučiti očitati smjer vjetra i iskreno prenijeti rezultate očitanja onima kojih se tiču. 

Iz ovo malo informacija o tvom mentoru teško je predvidjeti kako će se dugoročno ponašati prema tebi na poslu. U najboljem slučaju, neće ti raditi probleme oko doktorata i trudit će se držati nepristrano baš zato što je svjestan svoje pozicije u cijeloj priči. Nadam se da će biti tako. Srednja varijanta je da će neko vrijeme biti osvetoljubiv, ali će ga proći. Možda možeš malo otegnuti s doktoratom da vidiš hoće li doći vedrija vremena. U najgorem slučaju ćeš biti na udaru osvete u stilu Heathcliffa i možda ćeš morati donijeti neke veće odluke oko doktorata ili posla, ali sve ostalo je samo u njegovim rukama. U najmanju ruku, čak i u najblažem scenariju garantirana je velika neugoda u neizbježnim susretima na poslu. Zato je moj glavni savjet onaj od kojeg sam se suzdržala na početku: ubuduće, ako ikako možeš, pokušaj da ti ljubavnik ne bude kolega s posla, bar ne onaj koji je zadužen za ocjenjivanje tvog rada i ima pravo glasa o tvojem unaprjeđenju ili otkazu. 

Sretno i hrabro! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

našla sam se u vremensko-egzistencijalnom škripcu koji dolazi s istekom zadnje apsolventske godine. Za kraj, ostavila sam rješavanje izbornog književnog kolegija za koji moram pisati seminar. Temu seminara sam mijenjala tri puta jer nikako nisam osjetila “klik”. Pročitala bih nekoliko članaka i tu bi stala.

Konačno, u teškoj anksioznosti proticanja ispitnih rokova odlučila sam se za četvrtu temu kojom se bavim u diplomskom radu, no kad sam trebala početi slagati dijelove seminara s informacijama koje sam bilježila, nisam mogla natipkati ni dvije rečenice. Evo me sad, četiri dana prije predaje i dalje se mučim s materijalom i spisateljskom blokadom.

Prastara književna teorija mi je dosadna, a strah od očekivane komunikacije s profesorom nakon predaje rada ne jenjava. Kako da se riješim tog tereta da će me se, ako ne napišem seminar koji će spasiti svijet, razotkriti kao ‘’intelektualnu prevaranticu’’?

Draga apsolventice, 

u potpunosti suosjećam sa škripcem u kojem si se našla jer sam svojedobno provela par godina u njemu, kao i dosta ljudi koje poznam. Nisi sama, nego si dio fenomena koji često pogađa studente i studentice Filozofskog fakulteta.¹ Zašto se to događa, koji nas to demon drži u apsolventskom limbu godinama, a neke i natjera da od diplome odustanu? I osobni faktori sigurno igraju svoju ulogu, ali s obzirom na našu brojnost, očito je veliki dio odgovora izvan nas. Kakva je to struktura koja ovu pokolebanost potiče da procvjeta u svom punom jadu? 

Nije tajna da živimo u svijetu koji više ne vrednuje vještine koje steknemo na faksu. Protiv toga se borimo istinom koja je luda koliko i plemenita: znamo da nam neće biti lako ili moguće zaposliti se u takozvanoj struci, ali mi ustrajemo jer to volimo, jer želimo biti načitani ekonomski luzeri. Eto nam problema: ako nismo ovdje zbog diplome, nego zbog ideje da s fakultetom moramo osjećati “klik”, onda nemamo luksuz da se u taj faks imalo razočaramo, da nam je možda većina toga na faksu blago dosadna, ili da budemo (ispod)prosječni studenti. 

A diplomski rad, kao kruna svega i zadnja šansa da se bavimo time što volimo prije nego se zaposlimo u administraciji ili marketingu – pa to ne može biti tek tako odrađeno, to mora biti genijalno! I tako nastaje monstruozan pritisak uz koji je gotovo nemoguće pisati, pogotovo ako potiskujemo da nam je pisanje u akademskom formatu mukotrpno i mislimo da samo moramo pronaći pravu temu pa da se sve posloži. Dani prolaze, mijenjamo teme diplomskog rada, ništa se ne događa, ušli smo u limb. 

Malo je ljudi koji su stvoreni i istinski motivirani za akademski rad i bavljenje teorijom, i potpuno je normalno da te zanima samo jedan djelić od svega što se uči na faksu. Bilo bi puno lakše položiti ispite, diplomirati i zatvoriti to poglavlje kad bi si to mogli priznati. Ali, kao što i sama kažeš, problem je da bi to značilo ispasti intelektualna prevarantica pred profesorom književne teorije. I to ne samo pred njim – jer u tebi kao uljez živi jedan internalizirani intelektualni snob starog kova, uvjeren da će teorija spasiti svijet.

Mislim da nam se svima taj profesor donekle uselio u svijest kroz studiranje, jer i on, još i više nego mi svoj odabir faksa, mora uzdignuti svoje poslanje na razinu svetosti kako bi se branio od toga da ga puno studenata smatra dosadnim, a ostatak svijeta suvišnim. Ali njegov hoch stav prema studentima, kao i svaki hoch stav prema bilo čemu, puno je mračniji problem od svih odgađanja pisanja seminara ili diplomskih radova ovog svijeta. 

Ovaj problem možeš riješiti jedino tako da svjesno razočaraš tog internaliziranog teoretičara, tako da ponavljaš “Meni je to dosadno i samo se želim toga riješiti!” kao oslobađajuću mantru dok pišeš seminar koji će biti korektan, ali ne mora biti ništa posebno. Zašto bi uopće slušala nekog lika koji bi te posramljivanjem htio nagovoriti da ti je zanimljivo nešto što te ne zanima? Uvjeravati sebe da želiš nešto što ne želiš pouzdan je put do napaćenosti. Možda se diplomiranim komparatistima književnosti ne nudi pregršt poslova u struci, ali izbor je ipak puno šareniji od bavljenja prastarom književnom teorijom. 

I zato predlažem jednu mentalnu vježbu koju nam je preporučila Tomica Šćavina na radionici pisanja kao korisnu stvar kod spisateljske blokade – da zamisliš tog snoba u sebi kao stvarnu osobu, daš mu ime, tijelo, odjeću i jednu putnu torbu i onda ga pošalješ na imaginarni četverodnevni put negdje daleko u tropske krajeve. Svoju priliku da pročita i ocijeni tvoj rad će ionako imati, ali on nema tu što raditi dok pišeš. Svaki put kad ti se tijekom pisanja javi s nekom rečenicom tipa: “Ajme, pa ovo je tako banalno i nedovoljno teorijski briljantno”, reci mu neka se ostavi tvog seminarskog rada i nastavi čitati Jakobsona na plaži. 

A ti, bez njegovog kvocanja, napiši seminar koji ne ide previše u širinu, ima neku jasnu i jednostavnu tezu, uvod, sredinu, zaključak, popis literature, i gotovo. Svi znamo kome će biti zabavnije. Ako ti ne bude išlo, samo baci pogled na naslovnu ilustraciju Ene Jurov koja o snobovima na plaži govori više od tisuću riječi. <3

Sretno zaposlena u administraciji knjižare nakon što je odustala od akademske karijere, 

Dora

P.S. Za utjehu, evo jednog zapisa iz dnevnika Susan Sontag Ponovno rođena – dnevnici i bilješke, 1947. – 1963. (Domino, 2011.)

“26.5.1949. 
Promatram život oko sebe novim očima. Posebno sam se uplašila kad sam shvatila koliko sam blizu bila tome da skliznem u akademski život. Išlo bi bez napora… samo nastaviš s dobrim ocjenama (vjerojatno bih ostala na engleskom – naprosto nemam matematičkih sposobnosti za filozofiju) – ostaneš do magisterija i postaneš asistent, napišeš nekoliko radova o opskurnim predmetima za koje nikoga nije briga i sa šezdeset budeš ružan, i poštovan redoviti profesor. Jer, pretraživala sam danas knjižnicu Odsjeka za anglistiku – dugačke (stotinu stranica) monografije o takvim predmetima kao što su: ‘Upotreba tu i vous u Voltairea’, ‘Društvena kritika Fenimora Coopera’, ‘Bibliografija radova Breta Hartea u kalifornijskim časopisima + novinama (1859. – 1981.)’.

Isuse Kriste! Čemu sam se ja gotovo predala?!?”

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

1. “Filozofski fakultet” će se u ovom tekstu koristiti kao krovni pojam za sve fakultete na kojima se nudi studij iz područja humanistike. ↩︎

umjetnički genij još nije mrtav, iako nam to obećavaju barem od 60-ih godina prošlog stoljeća. Na fakultetima sam učila o Smrti autora, o tome da je ideja genijalnosti nešto što je pripadalo drevnim umjetničkim pravcima poput romantizma ili da se njome zanose samo oni najiritantniji kolege napuhani ambicijom, samopromocijom ili naprosto jednom uvjerenošću da su strahovito posebni, a promaklo im je da nisu. Ipak, ta umjetnička genijalnost pokazuje se podmuklijom i žilavijom nego što je to na prvi pogled očito. 

Npr. u svojim radnim situacijama, koje su uglavnom smještene u kontekst kolektivne kulturne proizvodnje, vrlo često svjedočim privatizaciji zajedničkog truda, ideja i kreativnosti pod Nečijim Imenom. Nerijetko primjećujem da prijedlozi koje razni suradnici_e daju za zajedničku stvar kasnije budu pripisani samo jednoj osobi. Često također svjedočim tome da netko nešto kaže, samo da bi kasnije to netko ponovio na upečatljiviji način i pobrao sve zasluge. 

I ta osoba čak ni ne mora nužno biti muška, iako često jest. Ne mora više niti biti zlostavljač_ica klasičnog tipa: ne urla na kolege, ne gađa ih predmetima, ne potplaćuje ih, niti ikoga seksualno uznemiruje – baš naprotiv, često ovoj vrsti privatizacije svjedočim u situacijama koje se vole kititi opisima mekanih struktura, u kojima smo nježni jedni prema drugima, ali i dalje netko iz te mekoće izađe s poenima genijalnosti.  

Tražim li previše? Jesam li naivna ako mislim da bi kolektivno stvorena umjetnost trebala pripadati kolektivu, a ne Geniju? Ima li uopće umjetnosti bez narcizma? Moramo li i za smrt umjetničkog genija također čekati smrt kapitalizma i patrijarhata? Ne da mi se čekati, pa sam htjela zamoliti za savjet kako da se nosim s tuđom genijalnošću kad već svoje nemam. Nekoliko sam se puta poželjela prestati baviti kulturom, ali nažalost ništa drugo ne znam raditi, a i nekako sumnjam da su druge radne okoline pošteđene svojih Genija. Unaprijed hvala na pažnji i nadam se da će moje pismo naći put do tvojeg srca.

Draga antigenijalko,  

uh, teško pitanje. Kako se nositi s ljudima koji se kite tuđim perjem, i pritom uživaju status genijalaca? Takva ponašanja zaslužuju onaj muzički tn-tn-tn-tn! efekt iz ključnih scena meksičkih sapunica, kad se otkrije da je kućna pomoćnica cijelo vrijeme trovala obitelj jer im želi oteti kuću i parkirna mjesta. Međutim, zlikovci iz sapunica budu otkriveni, a ovdje toga nema. Okolina nema pojma što se događa kad na sastanku kolegica ideju koju si joj prethodno iznijela nasamo predstavi kao svoju, ili kad redatelj prisvoji doprinose glumaca ili montažerke bez ikakvog priznanja. 

Izderati se pred svima: “Ukrao si mi ideju, pička ti materina!” prvi je refleks, ali nažalost ne vodi do željene pravde. Iz mog iskustva, ni suočavanje nasamo nije rješenje. Ljudi koji si pripisuju zasluge za tuđi rad to ne mogu ni priznati sami sebi, i jako su uspješni u tome da nekako na kraju ti ispadneš problem. Jer moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego zastati i osvijestiti što radimo drugima, da parafraziramo dobrog starog Gibonnija. Ovo je, dakle, jedan od onih problema bez rješenja, osim ako rješenjem smatramo usvajanje drugačijeg kuta gledanja koji možda može olakšati. A nema nam druge, pa krenimo. 

Posebno zbunjuje to što se takve nepravde događaju u nominalno fer kolektivima. Međutim, koji radni kolektiv danas nije nominalno fer? I najveći eksploatatori poput Ubera, Wolta i drugih platformi predstavljaju svoj model iz pakla kao odličnu priliku za slobodnjake koji žele raditi fleksibilno i pod vlastitim uvjetima, pa kud ne bi i umjetnički kolektivi posuli stvarnost s malo šećera. Danas će svatko, čak i protiv svoje volje, pokupiti koji mudar izraz iz arsenala površnog političko-psihoterapijski osviještenog govora 21. stoljeća. Ali umjesto da nas sve to dovede do zdravijih odnosa i radnih kolektiva, stekli smo profinjeniji (i često izluđujući) vokabular kojim prikrivamo iste probleme kao i prije par stoljeća. 

Upravo ta tužna činjenica može donijeti malo olakšanja: ako ostaviš retoriku po strani i počneš misliti o svojoj radnoj okolini kao samo jednoj u nizu, umjesto kao o revolucionarnoj ćeliji, bit će malo lakše nositi se s takvim nepravdama. Posvuda ima ljudi pogonjenih željom za društvenim statusom i slavom, čak i u humanitarnim organizacijama i raznim plemenitim zvanjima – zna se da gotovo svaki treći liječnik završi u HDZ-u. Zašto bi kultura bila išta bolja? Da je Barthes umjesto Smrti autora napisao Smrt primarijusa, medicinske sestre bi odmah znale da će tu priča i stati.

Ako je stvarnost uporno u velikom raskoraku od ideala, nije cinično prestati očekivati suprotno. To nipošto ne znači da ideale treba napustiti, nego samo mudrije birati mjesta na kojima ih pokušavamo živjeti. Sigurna sam da nije baš svaki umjetnički kolektiv poligon za uzdizanje genija i da ćeš pronaći takve i prije smrti kapitalizma, ako već nisi. Za ove druge će pomoći da gledaš na njih kao najobičnije poslove, pune najobičnijih kolega, u kojima se nažalost gotovo pa podrazumijeva laktarenje i borba za moć. 

Moj način nošenja s nepodnošljivim ljudima je da se prisilim osjetiti i malo sažaljenja. Ne pomaže puno, ali barem me čuva od ulaska u fizičke obračune, uglavnom u prometu. Kad doživiš da ti netko ukrade ideju ili si pripiše zasluge za zajednički rad, teško je ostati smirena, kao i kad ti se na autoputu brzinom od 270 km/h na milimetar približi nabrijani BMW koji ti još k tome i blica dugim svjetlima jer ne može pričekati da mu se makneš iz trake. Ali što točno takvi imaju od svega toga? U tom autu sigurno se nitko ne zabavlja, nitko ne gleda Velebit kroz prozor, jer od Velebita u toj gramzivoj žurbi ostaje samo mrlja. U glavi nekoga tko toliko vapi za društvenim statusom da prisvaja tuđe ideje isto je kao u tom BMW-u. To je život proveden pod terorom samodokazivanja jer negdje duboko ispod toga zjapi neadresirana crna rupa. Možda takvi stignu od Zagreba do Dubrovnika za dva sata i možda su pokupili lovorike za tuđi rad, ali bijedna je to egzistencija. 

Naravno, treba se izboriti za to da budeš plaćena i potpisana za svoj rad. Ali u situacijama koje si opisala možda je najbolja taktika prisjetiti se da smisao ionako nije u aplauzu, promocijama i nagradama, nego u samom procesu rada, u tome da je ideja odabrala baš tvoju glavu da u njoj sine. To ti nitko ne može oduzeti. Kao ni to da svaki put kad publika osjeti nešto dok gleda predstavu ili film koja je plod kolektivnog rada, istinska zasluga ide kolektivu, tko god bio slavljen kao genijalni redatelj. Kad ti kolegica otme ideju i netko je pohvali, zapravo hvale tebe. 

Znam da sve ovo može zvučati pomalo kršćanski i da te okretanje drugog obraza možda ne tješi, pa dugujem barem jedan konkretan savjet. Nećeš biti prva ni zadnja ako odlučiš bijes i osvetu pretvoriti u motor umjetnosti i napisati dramu ili scenarij inspirirana svim tim Genijima oko sebe. Predviđam dobar odjek kod publike, jer sam iz istraživanja na ovu temu stekla dojam da malo tko ne dijeli tvoje frustracije. 

Sretno! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Imam 35 godina i ove godine sam se, napokon, više-manje riješio anksioznosti što je rezultiralo ogromnim povećanjem socijalnih aktivnosti, odlazaka na eventove i isprobavanju novih hobija od kojih sam godinama uvijek oklijevao. I sve to zvuči divno krasno, što i je, ali samo su 24 sata u danu, većinu kojih treba spavati i raditi i teško je naći balans.

Trenutačno uživam u radionici pisanja i u glazbenoj školi, ali to, uz redovno socijaliziranje, ostavlja jako malo vremena za samog sebe, za odmor, a i teško je uopće naći vremena za raditi na svemu na čemu radim. Pošto mi nije strano dovesti se do burnouta i onda pauzirat hrpu toga, kako najbolje postići neki balans? Kako odrediti što (a i koga) ostaviti u životu, što odbaciti?

Iscrpljujuće je pokušati raditi apsolutno sve odjednom, a opet je teško izbaciti jednu stvar koja te veseli kako bi se fokusirao na drugu.

Dragi više-manje neanksiozni mladiću, 

za početak, čestitam što se si odvažio zakoračiti u svijet. Tvoj entuzijazam je rijetka i lijepa stvar, a tvoje pismo izdvaja se među ostalima koja čekaju red u Pitaj Doru inboxu. Dok većinu muči smorenost i razočaranje smislom umjetnosti, rada i postojanja, ti ne znaš kud bi sa sobom od previše smisla. Prije nego se upustimo u analizu i tretiramo tvoje stanje kao problem, zaustavimo se malo u ljepoti oduševljenja svijetom koje trenutno osjećaš. Možda fraza “grlom u jagode” službeno znači biti nepromišljen, ali osobno ne znam puno ljepših izraza u našem jeziku. 

Tvoje je stanje potpuno razumljivo s obzirom na to da si prvi dio života proveo skrivajući se od svega, i na neki način mislim da ni nemaš problem. Ako si potpuno izgladnio, normalno je da ćeš se baciti na hranu, prejesti se i završiti na ispumpavanju želuca, a onda ćeš naučiti s vremenom dozirati. Kako kaže izmišljeni latinski citat na tetovaži Angeline Jolie: quod me nutrit me destruit. 

Dobro mi je poznata tamna strana tvojeg, usudit ću se reći, i dalje anksioznog tipa volje za životom. Osobno sam dosta vremena provela u bujici eksplozivnog oduševljenja svime s brzim sagorijevanjem, koji bi obično došao nakon tmurnih perioda u kojima mi se svijet činio raščaran i bezvezan. Proći će! Ne znam koliko krugova sagorijevanja, povlačenja od svijeta i ponovnog bacanja grlom u jagode je potrebno, ali dođe vrijeme kad se kakav-takav balans uspostavi. Nema potrebe da anticipiraš burnout, pokušaj uživati u poletu i zanosu dok traju. 

Odgovor na tvoja pitanja kako postići balans i kako znati što i koga izbaciti iz života, bojim se, neće biti odgovor na ono što te zapravo mori, ali evo nekih konkretnih smjernica. Nisi Hermiona Granger i nemaš vremokret, nečega se moraš odreći. Uz posao, spavanje i druženje, optimalno je baviti se jednom (po jednom) kreativnom aktivnosti. Odreci se onoga što ti nije najvažnije.

Ako ti je sve podjednako uzbudljivo, još bolje: odaberi nasumično, baci pravu ili fiktivnu kovanicu. Ispiši se iz glazbene škole osim ako planiraš biti klasični instrumentalist. Što se druženja i evenata tiče, mislim da se nitko ne bi trebao opirati volji za druženjem dok god ga to veseli. Kada prođeš fazu istinske zabave i shvatiš da forsiraš izlaske a radije bi bio doma, znat ćeš da je vrijeme za promjenu. Ne može prije zore svanuti, kaže još jedna mudra izreka. 

Znam, glavni problem je taj da se ne želiš ničega odreći jer konačno uživaš u raznim stvarima i to je tako nepravedno. Ali ako želiš postići balans, potrebno je da prihvatiš (još jednu) narodnu mudrost: život nije fer, i da aktivno radiš na suzdržavanju od stvari koje će te odvesti u preopterećenje. Kao što ti je netko kad si bio dijete rekao da je dosta crtića i da je vrijeme za spavanje, tako ćeš morati i ti reći samom sebi da je dosta kad te uhvati vatrena želja da upišeš još i tečaj japanskog dok prolaziš kraj škole stranih jezika.

Od ustajanja iz kreveta, preko brige o sebi i drugima, do odlaska na spavanje u normalno vrijeme, ništa u životu nije fer i puno toga je muka. Nije fer da smo smrtni i da imamo ukupno zastrašujućih 4000 tjedana na raspolaganju, ali za razliku od milijuna drugih nepravdi na ovom svijetu, protiv te se nema smisla boriti. 

Puno toga je već izgovoreno i napisano o frenetičnom dobu koje živimo, o opsesiji produktivnošću i nemogućnosti istinske dokolice. Tvoje muke nisu niknule niotkuda: svi smo prezasićeni porukom da moramo biti bolji i napredovati, biti oni koji postižu više. Naše poimanje protoka vremena vezano je uz početke industrijskog doba i cijepanje dana i tjedna na umjetne jedinice u službi stvaranja profita, a danas smo toliko pounutrili kapitalističke principe da je postalo normalno reći da smo odradili trening, kavu, izlet ili svadbu.

Nažalost, u vremenima u kojima je politička opcija koja zagovara više dokolice teška utopija, ostaje na svakome ponaosob da izdržava tu planetarnu tjeskobu popraćenu pričom o kraju svijeta kako zna i umije. Pružati otpor takvom shvaćanju vremena je nešto što moramo raditi sami, ali ipak moramo. Život nije proizvodna traka koju moramo optimizirati da bismo što efikasnije stigli do groba.

Nije bez vraga da se boravak u prirodi preporuča kao lijek za živce. Ključna stvar je da tamo vrijeme protječe drugim tempom. Šumska ekipa cvrkuće i krekeće, šumi, grakće, šušti, žubori i pirka onkraj svake ideje o žurbi, ekspanziji i moranju. Ako pitaš potok ili livadu s koje aktivnosti da se ispišeš, ne šalim se, možda dobiješ ideju da tome pristupiš sezonski – zašto tridesete ne bi posvetio pisanju, a četrdesete muzici, ili dio svake godine jednome, a dio drugome? I potok presuši ljeti, a drveće odbaci lišće zimi. Ne moraš sve raditi sada i odmah – da citiram još jednog narodnog mudraca, pokojnog mi dedu: Na brzinu se muhe loviju. 

Bez dosade, dokolice i odmora ionako nema umjetnosti, a bez greške nema kreativnosti. A kao što znaju najmudrija bića – životinje, mala djeca i zaljubljeni parovi – najljepše od svega je kvalitetno protratiti vrijeme. Što god odlučio u vezi svojih aktivnosti, nadam se da ćeš uvijek naći neko vrijeme za izgubiti. 

Sretno!

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima. Razmišljala sam ne generalizirati ali jednostavno ne ide – kad god radim bilo kakav projekt, bilo kakvu suradnju s gotovo bilo kojim starijim muškarcem (da, čak i onima koji se na prvu čine kao da su kul i nazivaju sebe feministima), sve se uvijek maksimalno zakomplicira, patroniziraju me ili budu neugodni ili oboje i sve ostalo u paketu odjednom, a ja onda prokrastiniram i imam sto miliona tisuća napadaja panike i ne jedem i ne spavam zbog svega što tzv. suradnja s njima prouzroči. 

Da jednostavno od sada nadalje odbijam bilo kakvu suradnju s njima? Da počnem patronizirati ja njih? Da se razumijemo – premda sam mlada žena, oni se ne libe biti neugodni čak ni kada sam i ja tehnički/poslovno u “poziciji moći”. Spasa? Ima li? Ikada?

Draga patronizirana radnice, 

došla su i takva vremena da muškarci nazivaju sebe feministima, samo da bi nam već za tjedan dana držali predavanja o tome kako se radi posao koji radimo godinama, odbacivali naše ideje dok nameću svoje i seksualno nas uznemiravali. Jao nama! 

Dugoročno odustati od svih projekata i suradnji koji uključuju starije muškarce vjerojatno bi bio karijerni i financijski poraz. Muškarci na višim pozicijama koji se ne ponašaju prema ženama s poštovanjem su sveprisutni, a kreativne branše nisu iznimka. Zato ću “Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima” prije svega shvatiti kao vapaj frustracije. 

To ne znači da s nekim muškarcima ne bi trebalo prestati raditi. Ako ti nadređeni kolega šalje poruke o svom penisu koji oslovljava nadimkom, stavlja ti ruku na bedro dok se vozite u autu, tjera te da ustaneš da vidi kako ti stoje hlače na guzici (sve stvarni primjeri), i ne prestane s tim nakon prve prozivke, mirne duše možeš odlučiti da to znači prekid suradnje. A što s onim blažim primjercima iz sive zone? I patroniziranje je spektar, a kreće se od onoga koje je nesvjesno ili nastaje iz gluposti, do patroniziranja iz zlobe, s otvorenom namjerom da se nekoga ponizi. S nekim oblicima može se izaći na kraj, ili barem pokušati. Potpunog spasa od toga nema, čak ni ako odlučimo surađivati isključivo sa ženama. 

Neću reći ništa revolucionarno kad kažem da ljudi koji se ne osjećaju dobro u vezi sebe patroniziraju jer si ne znaju priuštiti osjećaj da nešto vrijede ako to ne ide na tuđi račun. Definitivno pomaže osvijestiti da takvo ponašanje nema nikakve veze s nama, ali neka psiholozi pokušavaju pronaći razumijevanje za to. Kad smo na udaru agresije, naš posao je da se obranimo. Kako? Ako na to uzvratiš istom mjerom, tj. patroniziranjem, samo ćeš se uključiti u srednjoškolsku štafetnu trku s palicom od govana i izgubiti od ekipe koja je u tome bolja jer provodi cijele dane na “školskom”. Jedini dobar odgovor na patroniziranje je prozvati takvo ponašanje i odbiti sudjelovati u štafeti od govana. 

Sažetak mojih istraživanja na ovu temu glasi: najbolje je mirno konstatirati da se patroniziranje upravo dogodilo i ne opravdavati se kad uslijede napadi (najčešći su: nemaš smisla za humor, preosjetljiva si, karijeristica si i ne poštuješ starije, iskusnije kolege), nego pokazati da ti takve etikete ne mogu ništa i vratiti fokus na ono što je bitno, u stilu: “Ako se to tako zove, onda nemam smisla za humor, ali poanta je da ne želim da mi se tako obraćaš”. Za uspjeh je ključno biti smirena i izgovoriti sve to tonom kojim bi na dosadnom obiteljskom ručku zamolila ujnu da ti doda krumpir salatu. Ponekad je jedna takva rečenica dovoljna da zauvijek promijeni dinamiku. Ako suradnici ne razumiju takav “fidbek” i ne poprave ponašanje, onda nema druge nego prekrižiti i njih. Što je sazrijevanje nego jedna duga i sve efikasnija eliminacija svega što nas ne veseli? 

Ipak, kod patroniziranja je puno veći problem ono što pokrene u nama. Da nimalo ne povjerujemo takvim komentarima, mogli bismo odmahnuti na njih rukom, pomisliti: O, siroti čovjek, i nastaviti raditi. Nažalost, većina nas neproduhovljenih umjesto toga pomisli: Joj, možda je u pravu, možda živim svoj Trumanov show dok mislim da nešto vrijedim, a uopće nisam dobra spisateljica/glumica/plesačica… ali istovremeno osjećamo bijes zbog nepravde, i tako završimo u emocionalnom kaosu. Koliko god iritantno to zvučalo, tu je najbolja taktika koja stoji na raspolaganju jačanje samopouzdanja.

Krajnje pojednostavljeno, to znači promjenu načina na koji se obraćamo same sebi: da se trudimo ne naglašavati svoje nedostatke ni umanjivati svoje uspjehe i vrline i slično, a u tome pomaže dijeljenje muka s kolegicama s posla, iz sindikata, udruge, s bilo kojim kolektivom koji može dati podršku. Najvažniji dio borbe je da ne dajemo same patronizatorskim glasovima veću moć nego što zaslužuju, a tek onda se možemo baciti na isprobavanje praktičnih primjera suprotstavljanja.¹ 

Sad kad sam sve ovo rekla, vrijeme je da iznesem kontroverzno mišljenje da je bijeg ponekad bolji od borbe i da priznam da bih prva pobjegla iz cijele branše da moram svakodnevno imati posla s ponašanjima kolega kakva su mi prepričale poznanice koje rade na filmu i u kazalištu. Suprotstaviti se diktatoru kad je potrebno je jedna stvar, ali raditi s njim i svakodnevno ga podnositi sasvim druga. Imamo pravo na to da umaknemo tropu “žena-zmaj koja svakog može ‘hendlati’” i odaberemo mir. Uostalom, ako možeš odbiti suradnju sa starijim muškarcima a da ne moraš promijeniti profesiju, zašto ne, bar privremeno? Od perioda s puno napadaja panike, bez sna i hrane treba odmoriti. 

Dugoročno, vjerojatno je najbolje rješenje negdje između ovih krajnosti. Predlažem da nakon odmora surađuješ s problematičnom skupinom muškaraca rjeđe nego dosad, i to samo s onima koji se već nisu dokazali kao nemogući za suradnju, da vježbaš smireno reagiranje na svaki neugodan komentar, i ovisno o rezultatu odlučuješ nastavljaš li surađivati s njima. I najvažnije, da treniraš samopouzdanje kako ne bi dolazila doma s upljuvcima frustriranih kolega i povjerovala u njih. 

Doduše, nipošto ne želim ni stajati na putu novom avangardnom pokretu – ako je apsolutno odbijanje suradnje s muškarcima put kojim odlučiš krenuti, pozdravljam, ali onda neka to ne bude tiho povlačenje, nego manifest u kojem će se tražiti državna potpora za sve radnice koje se odluče pridružiti, i veliki intervju u Gloriji! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

1. Tu od pomoći može biti Jefferson Fisher (https://www.instagram.com/jefferson_fisher/), odvjetnik koji se proslavio kratkim i jasnim primjerima komunikacije s teškim ljudima, i podcast kolektiva Girls twiddling Knobs: https://www.youtube.com/watch?v=6Vo1ZqGEPmc ↩︎

Na ramenima divova poput Žuži Jelinek, Lastana, Tina i Tine iz Teena, Magde Weltrusky i drugih otvaramo prostor za muke i probleme naših čitatelja i čitateljica. Pritom ćemo se držati onoga što nam je blisko i baviti se problemima u području rada i preživljavanja, kreativnosti, kulturne proizvodnje i potrošnje, smisla života unutar i izvan posla, kulture i umjetnosti. Nećemo ulaziti u strogo ljubavne, obiteljske i srodne teme, ali to ne znači da ne možete slati probleme koji su dijelom i takve prirode. Nekoliko primjera problema kakve rado primamo: 

• Više nisam u cvijetu mladosti, a i dalje nisam pronašla svoj životni poziv. Upomoć! 
• Pronašla sam svoj životni poziv, ali to me nije usrećilo onako kako sam se nadala. Upomoć! 
• Zašto sam svaki dan satima na Instagramu umjesto da radim na svom Važnom Umjetničkom Projektu? 
• Trebam li dati otkaz i posvetiti se kreativnim projektima? 
• Moram li proživjeti težak život da bih imao što za reći kao umjetnik? 
• Nametljivi kolega iz benda redovito predstavlja moje ideje kao svoje. Da li da mu razbijem gitaru o glavu? 
• Hoću li požaliti ako objavim rad koji se očito temelji na mojoj friško prekinutoj vezi?
• Prije godinu dana niz mojih suradnica izašlo je u javnost s optužbama da sam ih seksualno uznemiravao. Trebam li sada režirati film o ocu koji svoju kćer oblači u lutku i tjera je na prostituciju? 

Što se tiče kvalifikacija, mogu se pohvaliti da se savjet koji sam jednom prilikom poslala prijateljici pretvorio u screensaver na nekoliko mobitela, kao i to da mi psihoterapeutkinja često ponavlja da imam odličnu intuiciju (Doduše, nakon toga obično slijedi “ali…”, ali taj dio za ovu kolumnu nije bitan). Ipak, kao glavnu kvalifikaciju navest ću da se i sama redovito koprcam u raznim problemima.

Gotovo ništa iz anksiozno-depresivne lepeze sentimenata nije mi strano; često me progoni nesigurnost oko svega što radim; teško mi se pokrenuti oko stvari koje su mi najvažnije; važno mi je što drugi misle; u trci za zadovoljstvom, da ne kažem srećom, promijenila sam više poslova nego mnogi u životnom vijeku, i za to vrijeme neuspješno pokušavala napisati roman. Rado ću iz svoje bare problema pružiti ruku k vašoj, u uvjerenju da nas u osnovi sve more slični problemi, kao i da nema ničeg iritantnijeg od ljudi koji se prave da su sve skužili i dijele savjete s visine. 

Kao novinarka koja se bavi raznim vrstama nepravdi i nejednakosti, budite sigurni da ću vaše probleme prvo smjestiti u odgovarajući društveni kontekst, jer znamo da hiperindividualizam vodi samo u krivnju, a da je kapitalizam najveći krivac za sve. Ipak, neku vlast nad samima sobom imamo, a ni to područje mi nije strano – dapače, najviše me od svega zaokuplja što je taj život i kako ga treba živjeti, i ne ustručavam se konzultirati ni self-help literaturu s tim ciljem. Pišite mi! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na LINKU. Pitaj Doru objavljivat će se zadnjeg petka u mjesecu. 

Prema dubinama Zemlje sam se i zaputila, pa skrećem lijevo na usku i strmu cesticu koja kroz par sela vodi ravno prema planini. Nakon vijuganja cestom (Što ako netko dođe iz suprotnog smjera? Tu nema druge nego cijeli kilometar voziti u rikverc! Nije nitko došao) na sve strane širi se ogromno polje. Raslinje je sprženo suncem, iste je visine kao i cesta, doziva vozače koji su prošli test da si daju oduška i skrenu s puta. U daljini kao da doista netko vozi poljem. Usporavam, gasim muziku i otvaram prozore. 

Posred polja vozi mat crvena golf dvojka, za njom trčkara zlatni retriver, par sekundi pauze, pa za njima koze, jarci i mali kozlići, bijeli, smeđi i crni, cupkaju i zveckaju zvončićima, dižu za sobom prašinu. Kroz polje odjekuju zvonca karavane i promukli motor auta, a nad njima se u daljini diže hrbat Dinare kao kameno platno. Golf vozi preko ceste i nastavlja na drugu stranu polja. Na vozačkom mjestu ne vidim nikoga, kao da upravlja sam sobom. Zaustavljam auto i izlazim van: koze jure preko ceste, a auto i retriver su nestali. Više se ne čuje motor, i nisam sigurna je li ih ikad i bilo. 

Na cilju stoji nekoliko auta i par blistavih Harley-Davidsona. Malo dalje štand sa suvenirima bez prodavača. S promatračnice na početku strmog puteljka koji vodi nizbrdo gledam dolje. Ljudi su okupljeni oko Velikog vrila, najvećeg izvora Cetine koji zovu i Zmajevim okom, Modrim okom, Okom Dalmacije. Izvor je u sjeni i ne vidi se tamnoplava rupčaga u sredini nad kojom cijelo ljeto lete dronovi i uslikavaju žene kako raširenih ruku plutaju nad bezdanom, kao da ih odozdo nitko ne gleda. 

Neki se još kupaju u zjenici Dalmacije. Silazim u krater i sjedam na stijenu uz rub izvora. Sunce osvjetljava još samo njegov vanjski obruč i otkriva tirkizni pijesak i presijavanje zelenih nijansi riječne trave. Zadnje kupanje ubrzo prestaje i zavlada tišina. Bajkeri u kožnim odijelima, obitelji i kupači omotani ručnicima – svi su zauzeli mjesta i umirili se. Neko vrijeme gledamo u izvor kao da čekamo da iz dubina dinarskog bazena izroni božanstvo koje će imati odgovore ili izvesti performans. Netko se konačno promeškolji, kaže nešto na glas i amfiteatar se polako počinje prazniti. Dok se penjemo prema parkiralištu, još vlada osjećaj kao da je nekog odgovora bilo, makar će sve to nestati još danas, s prvim svakodnevnim nemirima. Trajnog spasa nema.

Pejzaži od kojih se vilica razjapi draži su mi od onih koji je opuštaju, pa se od tada često vraćam Oku. Po treći put mu idem u susret, vozim po istoj uskoj bijeloj cesti kroz široko polje, a sa mnom je sada i moj pas. Ovog puta sve je drugačije, u zraku je saharska prašina, boje su isprane, Dinara se tek nazire i ne glasa se, gotovo kao da je ni nema. Grupa magaraca iz polja skreće na cestu i staje mi na put. Gasim motor i čekam okružena njihovim velikim ušima u saharskoj magli. Magarci polako počinju hodati, ali kad krenem za njima, okreću se i opet me okružuju. Stoje. Nakon nekog vremena ipak skreću u polje. 

Na obali je jedna češka obitelj s bebom i dvoje tinejdžerske djece koja se drže po strani. Roditelji su u kupaćima, ali nitko se ne kupa. Moj pas ulazi u ledenu vodu Velikog vrila. Brzo se predomišlja i trese vodu sa sebe. U tom trenu vidim da se na obali iza nas postrojio čopor ogromnih žućkastih zvijeri. Uši su im podrezane, pjena na ustima, šape veće od raširenog ljudskog dlana. Moj uvijek prijateljski nastrojeni pas kreće prema njima. Osjećam nagli pomak perspektive: dotad sam mislila da sam ja autorica ovog dana, ali u trenu mi postaje jasno da sam samo lik u priči koja ima i ovo poglavlje. To poglavlje počinje sada. 

Najveća od zvijeri odlučno se baca na mog psa koji prema njoj djeluje tako malo i mršavo. Ugriz za nogu, za pazuh, pa za vrat, sve u sekundi. Reži i zabija mom psu očnjake sve dublje u vrat, a on vrišti kako ga nikad nisam čula. Zatičem svoje ruke na ogromnim očnjacima, pokušavam rastvoriti tu čeljust. Zubi se ne pomiču. Moj pas se otima i riče neko vrijeme, a onda prestane ispuštati zvukove. Potpuno se umiri i više se ne čuje ništa osim režanja zvijeri. Budim se u neku novu stvarnost u kojoj ne želim biti. Tijelom mi prolazi užas: ubit će je, preda mnom će je ubiti, bez ikakvog razloga, tu sam i ne mogu ništa, možda ju je već zaklala, možda je već gotovo, možda će i mene. 

– Pusti ga! – čujem ženski glas. 

Zvijer pušta mog psa na miru. Živ je. Glas je došao od mlade žene koju ranije nisam vidjela. Shvaćam da se obratila zvijeri, a ne meni. Žena stoji nad njom i rukama joj nježno zatvara njušku, kao da upravlja njome bez sile. Gleda me i govori bez riječi: Idi. Ja ću ih zadržati. Kosa i oči su joj crne, a na sebi ima šarenu haljinu. Da mi se nije obratila na hrvatskom s jakim dalmatinskim naglaskom, bila bih sigurna da je arapska princeza.

Uzimam psa u ruke i nosim ga uzbrdo prema autu. Ispred mene Česi s bebom bježe iz grotla, a njihova starija djeca već su nadomak ceste. Nešto mi govore, ali ih ne čujem. Gore je potpuna tišina, sparina i spokoj. Šarene vunene torbe obješene na štandu sa suvenirima vijore na povjetarcu. 

U prvom mjestu s dućanom kupujem vodu, a pas ne želi izaći iz auta. Navečer se skriva ispod stola u unajmljenoj sobi, a moje ruke se stežu kao su se zaledile u onom grotlu. Ipak, javlja mi se osjećaj uzbuđenja jer se nešto dogodilo. Pišem poruke nošena adrenalinom jer imam nešto za ispričati, novi komad scenarija koji mogu ponosno baciti na stol svakog razgovora. Poražavajući osjećaj. 

Iduće jutro budim se s lakoćom, neobjašnjivo. Svaki put kad se to dogodi, pokušavam kao znanstvenica vlastite psihe ustanoviti obrazac, uhvatiti razloge kako bi se to moglo ponoviti, ali nisam još ništa dokučila. Teret nekad dođe, nekad sam od sebe nestane, nema razloga. Jedino znam da na ovakav dan brže izlazim iz kuće. Pas šepa, ali veseo je i prilazi svima, kao da je već zaboravio što se dogodilo. Njemu sve to možda ipak spada u prirodne događaje. 

Zaustavljam se na livadi punoj stećaka. Pas čeka u autu dok ja prelazim cestu i gledam kamene gromade pune simbola i likova. Sunce, mjesec, cvijet, čovjek. Nešto sitno i ljubičasto drhturavo mi ulazi u vidno polje; dva leptira. Idem za njima preko cijele livade dok se jedan konačno ne umiri. Krila su mu s gornje strane ljubičasta, a tijelo mu je svjetlucavo plavo, kao da se bacio u kutijicu plavog sjenila sa šljokicama pa otresao krila. Evo i drugoga, slijeće mi na ruku i tu se zadržava dok mi prvi mi leti oko nogu. Možda bi bilo više dobrih dana kad bih pratila leptire, pomislim. A onda se bez upozorenja zrakom razlijeva zvuk grmljavine, zvuk od kojeg brzo zaboravljam leptire i bježim u auto. 

Kiša se po staklu slijeva u mlazovima. Brisač, slap vode, brisač, slap vode, od ceste samo siva mrlja. Ulazim u Sinj i parkiram pred restoranom u kojem sam nekad davno sjedila na terasi nad koju se nadvila krošnja svilenog bagrema. Parking se naglo puni, iz auta istrčavaju ljudi s jaknama navučenima preko glave i ulaze unutra. U restoranu vlada atmosfera dekadentnog ratnog skloništa, po separeima sjede muškarci i jedu meso dok iz zvučnika potiho dopire Anica, kninska kraljica. I ovdje su ljudi za sobom ostavili razne simbole, ali umjesto sunca i mjeseca, tu vladaju bijele i crvene kockice. Konobar nas spazi i pokaže na psa, pa na izlaz, i gura me, moj hod mu nije dovoljno brz. Zalupi vratima za nama. 

Ispred auta se stvorila lokvetina, ali nema vremena za zaobilaženje, sandale mi upadaju u nju, pas skače na stražnje sjedalo i tamo se trese. Jadan taj stvor, oluja mu je najveći strah, a vodim ga izravno u munje i gromove. Prati me posvuda i ne raspolaže svojom sudbinom, ali tješim se da ipak živi jedan od najboljih života od svih koji mu se nude. Nebo se čini svijetlije nalijevo pa skrećem u tom smjeru. Cesta me vodi van grada, pa lagano uzbrdo, a munje oko mene sijevaju i slijeću u makiju nekoliko metara od ceste. Tješim psa koji hiperventilira, govorim nemoj se bojati, sve je dobro, a spopadaju me treskavica, grčevi i misli o osveti vlasniku restorana; još me samo hvatanje za volan uzemljuje. Sve se pod vodopadom na staklu spaja u mutno sive i zelene nijanse neba i trave pored ceste, a onda preda mnom raspali munja svih munja i sve je zasljepljujuće srebrno. 

*

Planinska staza vodi me onamo kamo želim doći, to znam, iako se ne sjećam kako smo se ovdje našli. Pas protrči pored mene s mrtvom pticom u ustima. Pomislim otkud mu ta ptica, a on odgovara: Pa ulovio sam ju! i otrči dalje. Svuda oko nas prostire se pusta visoravan teksture i boje tepiha od devine dlake, posipana tamnozelenim okruglastim grmovima i kamenjem. Tu i tamo pod tepihom uzdiže se koje brdašce. Uspinjem se na vrh jednog brda, a u dnu s druge strane izranja štand za kojim stoji čovjek sa slamnatim šeširom i velikim loncem iz kojeg se puši. Moj pas sjedi pored njega. Osjećam sve jači miris tijesta pečenog u dubokom ulju. 

Stižem do štanda i čovjek mi daje veliki komad tijesta od kojeg je već otkinuo djelić za psa. Na bijeloj pregači mu piše Kralj uštipaka. Kaže da mora raditi bez pauze, inače se tijesto pokvari. Okreće se prema velikoj plastičnoj kanti za boju u kojoj stoji smjesa za tijesto, uključuje električnu bušilicu s pjenjačom montiranom na vrhu i nastavlja miješati tijesto. Pozdravljam kralja uštipaka i nastavljam dalje, a zvuk bušilice sve je tiši. 

Put dalje vodi između dva brdašca. Odjednom za sobom čujem topot kopita i mičem se u stranu. Pored mene projuri konjanik. Lice mu je crveno, odjeven je u crveno, na crvenom konju crvenih uzda i stremena. I onda se pojavi sunce.  

Nakon blagog uspona dolazim na čistinu. Na njoj je drvena kućica, a ispred nje je pakiran moj auto. U pozadini se nazire makadamski put koji vodi do asfaltirane ceste. Dolazim do auta i netko mi se obrati. 

– Kamen u ovim krajevima je lijep, ali nesretan i uklet. 

Pored mog auta stvorila se žena duge, potpuno bijele kose. Ne sijede, baš bijele. Na čelu joj je veliki ožiljak. 

– Ali meni se to sviđa – kažem. 

– Znam, zato sam ti donijela nešto što bi trebala imati uz sebe. Ali sada dosta, vrijeme je da odmoriš. Što prije uđi u more i speri tu nervozu sa sebe. 

Pas se pojavi pored auta, ispušta mrtvu pticu na tlo i skače na stražnje sjedalo. Unutra me čekaju pokloni bijele žene: kutija Helexa i suzavac u spreju. Prije nego krenem put mora, bacam pogled u retrovizor. Nestale su i bijela žena i njezina kućica, a mrtva ptica zamahnula je krilima i dala se uvis. 

Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.