teško mi je kolegama reći da mi je njihov rad loš. Kako se postaviti u toj situaciji? 

Teško pitanje! Teško je i odgonetnuti kako odgovoriti, jer ne znam misliš li na situaciju u kojoj surađuješ s tim kolegama čiji ti je rad loš, pa to direktno utječe na tebe, ili na situaciju kad ti se samo ne sviđa novi film kolegice s faksa. Jesi li imala problema kad si rekla kolegama iskreno što misliš ili se nikad nisi ni usudila reći nešto negativno? Traže li kolege tvoje mišljenje u procesu rada ili kad je već sve gotovo? Čula sam da u ovom biznisu nije rijetkost da savjetodavci sami izmišljaju pitanja, ali nemojte me tjerati na to! Dajte malo pridjeva, detalja, struje svijesti. Ako vas je strah da će netko shvatiti da ste baš vi poslali pismo, potpišite se pseudonimom i promijenite neke informacije da se kamuflirate. 

Recimo da se radi o situaciji da ti se ne sviđa nečiji samostalan autorski rad – na primjer, kolegica s faksa pozvala te na predstavu. Predstava ti je bila grozna, a poslije u gužvi srećeš autoricu i očekuje se da nešto kažeš. Želiš ju podržati jer znaš da je u tu predstavu utukla godine rada, ali ne želiš ni lagati. Ima li tu uopće sretnog kompromisa? U svakom slučaju ćeš morati živjeti ili s time da ju je tvoj komentar ili izostanak komentara možda pogodio, ili s time da nisi bila do kraja iskrena. 

Neke ljude savjest uopće ne muči u takvim situacijama, pa dijele oduševljene komplimente iako to ne misle, a ima i onih koji drugima pokušavaju potkresati krila brutalnom kritikom što pravdaju kao “iskrenost”. Nelagoda je zapravo dobar znak, jer ako ju osjećaš, znači da ne želiš biti okrutna, ali ti i lažna pristojnost stvara mučninu. Živjela nelagoda, to je već pola posla. Često zapravo nije potrebno usiljenu društvenu situaciju kakva je otvorenje izložbe ili premijera filma pretvarati u priliku za iznošenje kritike.

Neizmjerno je iritantno dijeliti negativno mišljenje o nečemu što druga osoba radi ako ona to mišljenje nije tražila. Dok strepimo jer pretpostavljamo da kolege samo čekaju na našu cijenjenu presudu, možda je kolegici dovoljno da smo se pojavili na njenoj izložbi i dovoljno je mudra da ne peca komplimente. Možda joj je i draže da kažemo neki površni Bravo, Čestitam ili Svaka čast nego da joj u gužvi nakon izložbe držimo govor o tome što nam se sve nije svidjelo. 

Osim toga, davanje iskrenog mišljenja o umjetničkom radu najvjerodostojnije je kad dolazi od ljudi koji osobno ne poznaju autora ili autoricu. U tom žanru čovjek si može dopustiti svašta i pritom nas sve skupa dobro zabaviti i odriješiti tegobnog zadatka da sami to govorimo ljudima koji su nam dragi. Evo nam za primjer lik Genea Hackmana u filmu Night Moves, koji je rekao da je jednom pogledao Rohmerov film i pritom se osjećao kao da gleda farbu koja se suši na zidu, ili princ Charles koji je za prijedlog dogradnje Nacionalne galerije u Londonu rekao da je poput monstruozne izrasline na licu voljenog prijatelja.

Evo nam i teksta Marka Kostanića koji je kult Danijela Dragojevića prozvao teorijom zavjere na hrvatskoj kulturnoj sceni, a evo nam i Ane Fazekaš koja je u kritici romana Marka Tomaša napisala: “Dalo bi se statistički dokazati da svaki put kad se srednjoškolac dohvati Bukowskoga, raste opasnost da još jedan aspirirajući pisac navuče traperice i počne pisati mamurne romane kao da je pitanje samo sljedećeg pelinkovca da čovjek propiše kao otac pijane proze”. 

Hvala nebesima da uz takve kritike možemo odahnuti i osjetiti da nismo jedini s upitnicima nad glavom kad gledamo svesrdno hvaljene a osrednje filmove, ili čitamo bezvezne pisce koji zajedno sa književnom scenom misle da zaslužuju Nobelovu nagradu za roman prvijenac. Kad bi nam kolege bili među takvima, možda bi bilo lakše podijeliti svoje mišljenje o njihovom radu, ali najčešće nas za mišljenje pitaju kolege koji nisu postigli veliku slavu i ne želimo ih obeshrabriti. Ali ako smo dovoljno bliski, nema druge nego reći istinu. Počnimo od toga kako to ne napraviti. 

Kad se prisjetim najgorih kritika koje sam dobila, tu je prijateljica koja mi je za kratki film rekla “Ne znam što da ti kažem“, i jedan bivši prijatelj koji je pohvalio moj dnevnik koji je potajno pročitao, da bi onda kritizirao kratku priču koju sam napisala kao razočaranje u odnosu na dnevnik, uz savjet da izbrišem sve osim jedne rečenice koja se njemu sviđa. Čak je i laganje znak veće socijalne inteligencije od davanja takvih komentara. Ako ti se cijeli stil kolegice uopće ne sviđa i nemaš ništa korisno za reći, umjesto da ju ubiješ razornom kritikom svega, bolje je prešutjeti sve to i ipak otići krotko u tu blagu noć. 

Ako misliš da imaš nešto korisno za reći i da bi kritika mogla nekome pomoći, super, ali uvijek uzmi u obzir kakva je osoba kojoj to govoriš i u kojoj je fazi. Neki su nesigurni i jednostavno im treba podrška više nego kritika, a drugi idu kroz život obasipani komplimentima, nagradama i uspjesima. Na jednoj radionici pisanja prije desetak godina mentor je čitao moj tekst na glas i kroz smijeh komentirao: “Ok, ova rečenica ti je baš dobra. Ali onda ova rečenica nakon nje, pa kaj je to, jel ti pišeš za Cosmo?!”.

Sada mi je to smiješno, ali tada sam bila na rubu suza jer je on bio siguran da pišem rečenice kao za Cosmo zato što sam lijena, a ja sam svaku od tih rečenica peglala i prepravljala po pedeset puta. S druge strane, drago mi je da me tada nisu hvalili kao novu nadu hrvatske proze jer sada ne mislim da je to što sam tad pisala bilo dobro, i jako mi je drago da će moj roman prvijenac biti dostojan Nobelove nagrade. 

Popularna sendvič metoda umetanja zamjerki između dvije pohvale je dosta prozirna (“Dobra ti je haljina, kroj ti ne stoji dobro, materijal je grozan, ali boja je super”), ali sve skupa će biti humanije ako uz sve što ti se nije svidjelo nešto i pohvališ. Naravno, umjesto da iznosiš svoje sudove kao božica objektivne kritike, ljepše je zadržati svijest o tome da je tvoj stav subjektivan i govoriti iz te pozicije. Kako god primjedbe bile umotane, ne postoji ništa što nas može zaštititi od toga da nas pogode.

Kritike koje nas najviše pogode (ali ne i obeshrabre) često su najkorisnije. Prošli mjesec sam više puta dubinski očajavala zbog sugestije da izbacim neke dijelove teksta koji sam pisala, ali kad sam to probavila, bilo mi je jasno da kritika stoji i na kraju sam bila zahvalna na njoj. Jesam li prije toga plakala? Jesam li bila bijesna? Da! Ali je li mi koristilo? Da! Nisu suze kraj svijeta, dapače, kako kaže KBO!, dok god je suza, bit će i čoveka. 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo jednom mjesečno.

radim u kulturi već par godina, i iako je to stvarno nešto što stvarno volim, sve manje u to vjerujem i sve mi se više i gadi. 

Oni koji se hvale kako rade programe koji doprinose boljitku i jednakosti u društvu uglavnom su oni koji plaćaju jedva minimalac i izrabljuju ljude. Oni koji se prave da žive od umjetnosti uglavnom imaju nasljeđene nekretnine, socijalni kapital koji su stekli rođenjem i prezimenom. 

Honorari su mali, stres je velik, teško mi je razmišljati o ikakvoj budućnosti. Često razmišljam da odustanem i promijenim karijeru. 

Strah me srama koji to donosi, strah me i toga da što ako se budem htjela “vratiti” i ne uspijem. Kako se boriti s takvim svakodnevnim anksioznostima i strahovima od neuspjeha? (I gdje pronaći posao od kojeg se ustvari može živjeti?) 

Draga radnice u kulturi, 

na ovu temu mogu odgovoriti samo svojom zrcalnom žalopojkom, a objema bi nam sigurno puno više koristio savjet iskusnijih radnica i radnika u kulturi (bivših i sadašnjih), koje pozivam da doprinesu temi u komentarima. Pokažite nam put! 

Evo moje žalopojke: radim “normalan posao” već neko vrijeme, i iako mi to donosi stabilnu plaću, plaćeni godišnji i bolovanje, istovremeno sam frustrirana time što mi dani odlaze na posao koji nema veze sa stvarima koje me zanimaju i u kojima (ponekad mislim da) sam dobra. Često razmišljam da odustanem od te sigurnosti i u freelance modelu se bavim svime čime se i sada bavim u “slobodno” vrijeme, ali strah me da se neće dati živjeti samo od honorara u novinarstvu i izdavaštvu koji su jednom rječju sramotni.

Strah me i što ako se budem htjela vratiti i ne uspijem naći posao koji ima prednosti mojeg trenutnog posla. Kako se boriti s povremenim očajem jer je svaki dan proveden u popunama zaliha i niveliranju cijena u Excelu još jedan dan u kojem nisam radila ono što me zanima? Gdje se može pronaći mecena koji bi mi omogućio da stvari koje volim ne radim samo u pukotinama od posla, vikendom i na godišnjem, nego kao svoj glavni posao? 

Sve ovo podsjeća na jednu scenu iz ruske bajke Carević Ivan, Sivi vuk i Žar-ptica. Carević Ivan u jednom trenu u šumi naiđe na kameni stup kod kojeg se križaju tri puta, a na njemu piše: “Tko nastavi jahati pravo, prolazit će kroz glad i studen. Tko krene nadesno, živjet će, ali će mu konj uginuti. Tko krene nalijevo, bit će ubijen, ali će mu konj ostati živ.” Na ilustraciji pod kamenim stupom leže razbacane konjske i ljudske lubanje – očito je bilo onih koji su se odabrali žrtvovati za svoje konje (svaka čast). 

Malo slobodnije preneseno na našu situaciju: tko u kulturnom sektoru nastavi jahati pravo, prolazit će kroz neizvjesnost i potplaćenost freelance života, radit će bez petka i svetka, i zbog svega toga će mu se kultura vjerojatno početi gaditi. Ako omjer rada, odmora i dokolice ne valja, ljubav prema poslu neminovno će zamijeniti iscrpljenost, frustracija, osjećaj nepravde i zavisti onima koji imaju 2+ nekretnine pa se komotno bave umjetnošću, a još se i prikazuju kao borci za bolje društvo (što možda i jesu, ali svakome tko mora preživljavati isključivo od honorara u kulturi to ne može ne djelovati cinično). 

Sve što pišeš o tome kako funkcionira nezavisna kulturna scena je istina, ali ništa od toga nije ekskluzivni problem te scene. Ljudi s velikim nasljedstvom bit će u financijskoj prednosti kako god okreneš, i posvuda ima onih koji izrabljuju radnike a drže se kao da su reinkarnirani Robin Hood. Nemoj dozvoliti da općenito razočaranje scenom zamuti osobne razloge za ostanak ili promjenu karijere. Uostalom, kad bi nam glavni cilj bio doprinos društvu, svi bismo bili u HGSS-u. Važnije pitanje od moralne čistoće scene je voliš li to što radiš usprkos svemu tome, i možeš li zaraditi dovoljno za život. 

Tko krene nadesno, naći će način da djelomično ostane u svijetu kulture uz “normalno” zaposlenje – možda će naći neki posao u nepunom radnom vremenu, posao na kojem poskrivečki može raditi neke svoje stvari, ili posao koji se radi od doma, pa će se uz posao nastaviti baviti umjetničkim radom sa strane. Problem s ovim modelom je da se od toga često i dalje teško preživljava, a kombiniranje posla na pola radnog vremena s honorarnim poslovima u struci zvuči puno bolje nego što jest. Previše rada, premalo novaca, premalo slobodnog vremena i ponešto frustracije su garantirani. U ovoj varijanti preživjeli smo i mi i konj, ali ne preostaje nam baš puno energije da živimo. 

Tko krene nalijevo i nađe posao od kojeg se zapravo može živjeti, rješit će glavni problem preživljavanja, ali neće biti oslobođen druge vrste problema. Bit će nezadovoljan jer su sve šanse da to neće biti posao u struci, i osjećat će se kao da nije tamo gdje bi zapravo htio biti. Prednosti ovog aranžmana su racionalno gledano najveće, ali podsjećati se da je super da imaš posao jer možeš platiti režije ne pomaže kad se usred sastanka o povećanju prodaje zapitaš što se to dogodilo s tvojim životom, ili kad kasno popodne dođeš doma bez energije za to da skuhaš večeru, a kamoli da još nešto radiš. Konj će živjeti, ali ćemo svako jutro pred ulazom u ured naići na svoju lubanju koja leži na podu. 

Malo sam pretjerala – nije sve to skupa nužno baš tako crno, ali morala sam nekako izvući ovu metaforu do kraja. Postoje freelance radnice_i u kulturi koji žive pristojno čak i ako nemaju nekoliko nekretnina (Kako? Ne znam), a povijest i sadašnjost pune su primjera umjetnica i umjetnika koji su stvarali i uz “dnevne” poslove s punim radnim vremenom – Kafka, T. S. Eliot, Vivian Maier i Toni Morrison su samo neki s te liste. Ono što ipak stoji je da nijedna opcija nije idealna i ne rješava ključni problem: pravila igre su namještena. Sredstava za kulturu je malo, pa su i honorari besramno mali, što automatski predstavlja barijeru za sve koji nemaju druge izvore prihoda. Tko ima usud da se želi baviti kulturom, morat će se pomiriti s tim da kako god okreneš neće biti lako ni komotno. 

Uglavnom, Carević Ivan skrenuo je udesno jer je želio živjeti, Sivi vuk mu je pojeo konja, ali se ispostavilo da je to magični vuk koji mu je odlučio služiti u potrazi za Žar-pticom i izvlačiti ga iz svih problema po putu. Zahvaljujući Vuku, Carević Ivan na kraju je dobio ne samo Žar-pticu, nego i konja sa zlatnom grivom i ljubav svog života, iako je cijelo vrijeme bio jako blesav i sebičan. Rad u kulturi ne garantira takav hepi end nikome, čak ni ako se odrekne svog metaforičkog konja, ali malo optimizma ipak ne škodi. 

Sljedeći savjet sama nisam nikako u stanju poslušati, ali što se tiče borbe sa strahovima od neuspjeha, mislim da će te pretjerano promišljanje i predomišljanje samo još dodatno iscrpiti. To ne znači da trebaš ishitreno donijeti odluku, nego da umjesto beskrajnog Should I Stay or Should I Go? odrediš neki datum kada ćeš donijeti odluku. Neke stvari možeš saznati samo kroz iskustvo. Dok ne pokušaš nešto promijeniti, ne možeš znati što te čeka.

Možda se u tvojem trenutnom načinu rada nešto promijeni i freelance rad ti postane izdrživiji. Možda se ispostavi da ti je baš trebao normalan posao da bi se bez egzistencijalnog grča posvetila povremenom radu u kulturi. Možda shvatiš da si sretnija kad radiš neki običan posao nego sada. Možda promijeniš više poslova dok ne nađeš neki koji ti odgovara, a trenutno ti uopće ni ne pada na pamet što bi to bilo. Možda ti iskustvo “pravog” posla bude užasno, ali ti da novu perspektivu na freelance rad u kulturi koju sada nemaš. Meni se u zadnjih godinu i pol dogodilo sve od navedenog pomalo. 

Za razliku od bajke o Žar-ptici, izbor između rada u kulturi i uredskog kompromisa nije fatalan ni konačan. Možeš neko vrijeme raditi uredski posao, pa neko vrijeme živjeti kao freelance radnica u kulturi kad te obuzme neki kreativni projekt kojem se ne možeš posvetiti uz posao, pa se onda nekada vratiti u 9 – 5. Možeš kombinirati posao s povremenim umjetničkim angažmanima. Možeš se odmoriti od svega toga i samo raditi neki normalan posao. Ali strah da se nakon toga nećeš moći “vratiti” je neosnovan – ako su mogli Britney, Edward Hopper i Harper Lee, moći ćeš i ti. 

Sretno! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

imam 55g i još se životno tražim, da li je to normalno? 

X.

Draga_i X, 

ne znam kako je imati 55 godina, ali brinuti se jer život nije došao do Trenutka kada sve postaje jasno vjerojatno izgleda isto i s 28 i sa 40 i s 55. Iz tvog pisma ne mogu izvući puno informacija pa ću pretpostaviti da pod “još se tražim” misliš na to da nisi pronašla_o svoj životni poziv, i/ili na generalni osjećaj da ti život nije tamo gdje misliš da bi trebao biti. 

Svaki pretjerano čvrst i neprobojan narativ koji ljudi stvaraju o sebi čini mi se kao pouzdan znak da nešto ne valja, pa bih rekla da je prije nenormalno naglašavati da si se “životno pronašao” nego obrnuto. Ovu hipotezu potvrdila mi je i pretraga online rasprava na tu temu: ljudi koji tvrde da su se pronašli izražavaju se kao roboti koji su pročitali puno loše self-help literature ili pišu stvari poput “Things really fell into place in my brain after I did acid tbh“. 

Ne želim reći da svatko tko ima osjećaj da se pronašao glumi, ali ideja da postoji trenutak u kojem se jednom zauvijek možemo pronaći i postići nirvanu prije nirvane očito je fikcija. Čak i ako smo među sretnicima koji znaju čime se žele baviti nismo ujedno našli cjepivo za povremeni osjećaj izgubljenosti i preispitivanje sebe. Dapače, imati takozvani životni poziv češće izgleda kao prokletstvo koje te progoni nego kao mirna oaza. Ali ljepše zvuči kada kažeš da si se pronašla, kao što je ljepše slušati glas voditeljice izvlačenja srećki na Lotu nego u tišini gledati kako se kuglice nemirno komešaju u prozirnom bubnju. 

Pretpostavljam da osjećaj da se još nisi našla_o ima veze s nekim događajima koje ne navodiš u pismu. Možda se radi o famoznoj krizi srednjih godina, ali ni ona ne dolazi niotkuda. Period u kojem sam se najviše osjećala kao da kasnim za životom zapravo nije imao veze s mojim godinama, nego s velikim i stresnim promjenama koje su se dogodile prije toga. Sad sam svjesna toga, ali tada sam se samo mjesecima budila s rečenicom Imaš 28 i još ništa nisi postigla u životu! I zadnjih mjeseci mi zna protutnjati kroz glavu slična rečenica, samo na drugu temu. I ta rečenica počinje s Imaš već 37…, ali sada barem lakše vidim vezu između tog osjećaja i nemilih događaja koji su mu prethodili. Možda ti pomogne da se umjesto je li to normalno pitaš što te baš sada dovelo do toga da se brineš jer se “još” tražiš. 

Opsesija sobom postala je zaštitni znak suvremenog doba, a ideja o “pronalasku sebe” sužena je do razine groteske. Problem je da nas svi putokazi usmjeravaju da se tražimo na potpuno krivim mjestima i vrednujemo samo one dijelove života koje možemo staviti u životopis. Ali nemamo nikakvih dokaza da uspješna karijera ili impresivna postignuća garantiraju da ćemo se osjećati manje izgubljeno. To puno češće ima veze s načinom na koji živimo dane nego s uspjesima koje možemo uvrstiti u LinkedIn profil. Ako mogu udijeliti ikakav savjet s ovo malo detalja koje imam iz tvog pisma, to bi bilo da proširiš definiciju potrage za sobom, jer sam sigurna da si se u 55 godina pronašla/pronašao na puno različitih načina. 

Kako god definirali to pronalaženje sebe, ideja da se možemo “pronaći” jednom zauvijek je smiješna. Možda postoje ljudi koji se nikada ne dovode u pitanje i ne osjećaju nesigurno u vezi sebe, ali takvi ne zvuče kao simpatično društvo, a i pitanje je kako to izgleda iznutra. Puno zdravije mi se čini gledati život kao vječni coming-of-age žanr u kojem se jasnoća pojavljuje na trenutke ili u fazama. Fraza o pronalasku sebe zvuči bremenito i usmjerava na neke velike podvige, a osjećaj da smo baš na mjestu gdje želimo biti najčešće dolazi iz malih (a ono, velikih) stvari. Ako se ikad osjećam kao da sam se pronašla, to je vikendom kad ne moram ići na posao i mogu ostati dulje u krevetu, otići na plac pa sjesti na kavu s knjigom. 

Evo kako je tu životnu važnost malih trenutaka koji neizbježno blijede opisao Christopher Isherwood u romanu Samac:

Nekoliko puta u životu imao sam trenutke potpune jasnoće. Trenutke u kojima, na nekoliko kratkih sekundi, tišina potopi buku i više ne mislim nego osjećam; sve postaje neobično oštro i svijet djeluje svježe. Tada se čini kao da je sve što postoji tek nastalo.

Nikad ne uspijem zadržati te trenutke. Držim ih se koliko mogu, ali kao i sve drugo, i oni izblijede. Od tih sam trenutaka živio. Oni me vraćaju u sadašnjost i tada shvatim da je sve upravo onako kako treba biti.

Ako nam uopće treba vizija potrage za sobom, predlažem ovu. 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo jednom mjesečno.

imam velikih problema s prokrastinacijom. Ne samo oko stvari koje radim iz nužde (rad za klijente), već i stvari koje volim. To mi stvara osjećaj da me nije briga, da sam zapravo lijena. Ali ako me nije briga, zašto se onda osjećam loše kad odgađam napraviti nešto kad trebam riješiti neki problem ili kad usred rada na nekom tekstu ili crtežu naiđem na prepreku? Zašto se onda osjećam mentalno umorno? Razumijem da u tome ima elemenata perfekcionizma i velike samokritičnosti. Sve racionalno znam šta bi mi trebalo olakšati nošenje s time, a opet ne mogu postići da smanjim to odlaganje na minimum.

Draga prokrastinatorice, 

ako postoje ljudi koji su lijeni i sretni s time, to zvuči toliko blizu nirvani da nije čudno da je danas postalo popularno tvrditi da lijenost ne postoji. Jer često u pozadini “lijenog” ponašanja nema ni trunke bezbrižnosti, nego se događa psihička paraliza koja strašno iscrpljuje. Lijenost kao etiketa zaudara na moralnu osudu onih koji su na takvim mukama, a često i na zavist prema ljudima koji znaju odmarati i ne žele stalno raditi. Osim toga, ta je etiketa duboko ukorijenjena u protestantskoj etici i duhu kapitalizma, i zaslužuje da je se izbaci iz upotrebe. Iz tvog pisma je očito da nisi “zapravo lijena”, a jasni znakovi su mentalni umor, perfekcionizam i samokritičnost koje spominješ. 

Prokrastinacija je čest problem i ima načina da ga se ublaži. Ali prvo se treba probiti kroz hrpu krivih ideja kojima naša kultura vrvi i samo dodatno otežava tu muku, u stilu “buraz, samo se digni s tog kauča”. Baš sam neki dan nabasala na intervju s Henryjem Rollinsom u kojem on kaže:

People put stuff off, like the angry guy who didn’t climb the mountain when he was 20 because ‘there wasn’t time’. No, you didn’t make time. (…) ‘One day, I’m gonna write that novel’. Pal? You better start tomorrow morning because the right time never happens. It’s when you boldly determine it.

Svaka čast Henryju na svemu, ali ljudima koji se muče s prokrastinacijom takvo bodrenje znači koliko i nekome tko leži ispod ogromne vreće brašna i jedva diše. Ljudi koji prokrastiniraju znaju što rade i osjećaju anksioznost oko toga, pa se svejedno ne mogu “samo natjerati” da se pokrenu, i to često baš oko stvari do kojih im je najviše stalo. Psihologija kaže da prokrastiniranje nije problem sa samokontrolom i disciplinom, nego se radi o izbjegavanju teških emocija. Za napaćene umjetnike u blokadi, mislim da su to uglavnom strah od toga da ćemo ispasti loši umjetnici (perfekcionizam i samokritičnost samo su drugo ime za to) i nesigurnost.

Regulacija emocija je nešto u čemu smo kao čovječanstvo jako loši. Kad osjetimo tu težinu, pobjegnemo u nešto što će nam dati kratkoročno zadovoljstvo i utjehu. To može biti gledanje serija ili nešto što se čini “produktivno” kao što je čišćenje kupaonice, ali na kraju se osjećamo još teže jer smo itekako svjesni da odgađamo, Henry. 

Mislim da su razne upitne ideje o umjetnosti i o tome što čini “pravog umjetnika” glavni krivci za prokrastinaciju. Prije svega, na razini automatske asocijacije umjetnik je i dalje muškarac, i trebat će još dugo da postane jednako prirodno zamisliti ženu kao umjetnicu. Vrijedi osvijestiti da još uvijek na leđima nepravedno nosimo i taj dodatni planetarni teret dokazivanja da mi to uopće možemo.

Nije da je muškarcima po ovom pitanju lako samo zato što su lišeni tog dijela tereta – tu je i grandiozna mistifikacija umjetnosti s kojom se svi moramo nositi. Jedan primjer je ona pjesma od Bukowskog So You Want to Be a Writer u kojoj, između ostalog, veliki pjesnik poručuje da odustanemo ako se mučimo s nalaženjem pravih riječi, jer pisanje mora iz naše duše “izletjeti kao raketa”. Efekt takvih poruka je da pomislimo da nismo pravi umjetnici ako se ne osjećamo manijakalno inspirirano i poletno u svakom trenutku. 

Na sreću, ima i onih koji govore o tome koliko se muče u procesu stvaranja. Evo što na primjer kaže filozof i kritičar Steven Shaviro: 

Iako bih voljela da se Shaviro, ti, ja i svi slični malo manje mučimo, taj njegov post na mene djeluje puno više ohrabrujuće od svih savjeta u stilu Just Do It. Muka je normalna i ne samo da nije uzaludna, nego je nužna da bi se išta dogodilo. I kod mene to ide tako: prve skice za sve tekstove, pa tako i za ove kolumne, zaista su očajne i ne bi mi bilo drago da ih itko vidi. Ali ako ostanem dovoljno dugo sramotiti se pred samom sobom, u jednom trenu pojavi se mudrost koja zna kako će tekst teći. Za razliku od puno priča i početaka romana od kojih sam odustala kad bi zapelo, ovdje vjerujem da će se muka isplatiti (a i imam rok, što nije za zanemariti). Ključ je, dakle, u tome da vježbamo vjeru u to da muka vodi nekamo, pa da uspijemo dovoljno dugo ostati sa svojim grozomornim pokušajima. Bez očajnih prvih skica nema ničega!

Nešto što mi zna pomoći je promatranje vlastite psihe kao teatra. Kad krenem pisati, u tom teatru uvijek se ubrzo pojavi diktator koji je nezadovoljan sa svime, ponavlja da je to što sam dosad napisala katastrofa i da je najbolje da odustanem, a onda dođe klošar koji kaže ovom prvom da je naporan i da ga ne može više slušati i da ide umjesto toga gledati seriju ili nešto puno gluplje od toga. Često klošar pobijedi, ali ako uspijem malo popričati s obojicom, u tom igrokazu se uvjerim koliko su dosadni i iracionalni. Cilj je ne poistovjetiti se s nijednim i ostati dovoljno dugo da se pojavi i treća osoba koja ima strpljenja odslušati borbu te dvojice idiota, smireno zakolutati očima na to i onda konačno početi pisati. 

Jedna vježba koju sam naučila od Elif Batuman ima dodirnih točaka s prizivanjem duhova: krenem pisati dijalog s knjigom koju želim napisati, razgovaram s njom i pravim se da ona već postoji kao neki entitet, samo što se još nije materijalizirala. U tom dijalogu joj se požalim da je zapelo, pa je ispitujem što bi joj se svidjelo, kao da sam ja njezina frizerka i moram se potruditi da shvatim što točno želi. Ova vježba je super ne zato što dovede do jasnih rješenja, nego zato što kad knjiga progovori, uvijek unese znatiželju i optimizam umjesto nestrpljivosti i želje da se odustane. 

Poanta ovakvih vježbi je odvojiti se od glasova koji nas pokušavaju spriječiti da išta napravimo, neutralno ih poslušati i stvoriti prostora za one glasove koji misle da imamo nešto za reći. U svemu tome treba imati puno strpljenja, ne odustajati brzo i uložiti trud da izbacimo iz glave savjete o dizanju s kauča, koji nas samo mogu obeshrabriti jer zvuči kao da bi nakon dizanja s kauča sve trebalo biti lako. Ne bi! Za još praktičnih ideja preporučam odličan tekst o prokrastinaciji na koji sam naišla, kao i knjigu Julie Cameron Umjetnikov put.

Ipak, nije ideja samo se mučiti i grčevito pokušavati istisnuti pjesmu ili crtež iz sebe. Ako Bukowskog shvatimo manje doslovno, možda je htio reći da se nema smisla samo mučiti: pokušaj to što radiš doživjeti kao nešto što ti donosi veselje, a ne kao obavezu i kaznu. Kako? Da bi kreativnosti uopće bilo, najvažnije je ublažiti grč koji osjećaš i vratiti veselje koje si sigurno nekad osjećala u vezi crtanja. Kreativnost treba hraniti, a najbolji način za to je odmor od konstantnog pritiska da se nešto mora stvoriti.

Znam da prokrastinacija stvara dojam da nisi dovoljno napravila i da ne zaslužuješ odmor, ali ne daj se uvući u taj začarani krug. Zna se da kreativnosti nema bez opuštenosti, odmora i bezbrižne lijenosti koja je, naravno, vrlina. Kako je rekao Stilinović, “nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati”. 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

Prvo pismo, ujedno i prvo koje je pristiglo nakon oglašavanja ove kolumne, glasi: U Zagrebu već neko vrijeme, kao što svi znamo i redovito se jedni drugima žalimo, ima naprosto previše kulturnih događanja. Kako se riješiti FOMO-a, tj. kako ostati kod kuće bez osjećaja krivnje? 

Drugo pismo: U posljednje vrijeme otkrila sam sve čari fenomena JOMO (joy of missing out) iako si kao takozvana radnica u kulturi, da ne kažem kulturna radnica, to teško mogu priuštiti kao svoje trajno stanje. Hoću reći, dužnost mi je ići na kulturna događanja, pratiti što se događa, biti u tijeku, uglavnom me to čak i zanima i zapravo sam češće u životu bila ona koja za to ima elana i u tome pronalazi užitak.

Međutim, mislim da me u posljednje vrijeme hiperprodukcija događanja (živim, naravno, u Zagrebu) zaista dotukla. Svi moji poznanici, kolege i prijatelji rade (često) zanimljive programe, svi ih radimo u isto vrijeme – jer takva dinamika najčešće je određena rasporedima javnih natječaja i toliko je previše svega da više niti jedni drugima ne stižemo biti publika. Čini mi se da je svake godine situacija još gora, da je programa sve više, a moja sreća ostanka doma uz film ili ništa ili knjigu po vlastitom izboru sve je veća.

Mrzi me kad pomislim na neudobne stolice u Kinoteci ili dugi pothvat kaskanja do izoliranog Pogona, spopada me panika od pomisli na velike količine ljudi koje treba površno pozdravljati i koji proizvode buku tako okupljeni na hrpama, obuzima me jeza kad otvorim društvene mreže i vidim po 16 evenata za nadolazeći tjedan, pa onda još moram smišljati kriterije po kojima ću odabrati na što idem.

Želim prihvatiti da je JOMO sasvim legitiman životni stil i da nisam više mlada i nadobudna kao prije, ali bojim se da ću ispasti iz svih tokova i da neću znati što se događa, čak ponekad fantaziram da će mi kolege sa scene to početi zamjerati i neće doći ni na jedno događanje koje ima veze sa mnom. Nemam više ni volje kritizirati sistem i mehanizme javnog financiranja, samo maštam o tome da svi prestanu raditi bilo što imalo privlačno i da se više družimo po kućama.

Drage smorene radnice u kulturi, 

priznat ću da sam čitajući vaša pisma kao poluautsajder u svijetu koji opisujete na prvu pomislila: “Čuj ti njih, pa u većini države mladi ljudi nemaju gdje izaći, a ako ti se ne da, samo ostani doma, gdje je problem?”. Takvi bumerski savjeti nikome nisu potrebni i obećajem da u ostatku odgovora nećete pronaći ni tračak toga. Ipak, osobno mi banalne i neizbrušene reakcije ljudi koji me ne razumiju ponekad znaju djelovati neočekivano ljekovito – možda jer negdje u svemiru postoji i perspektiva u kojoj moj problem i nije problem, ili je lako rješiv? Ma naravno da je ovo problem, idemo se mi time pozabaviti. 

Počet ću od čitateljice koja je poslala prvo pismo za ovu kolumnu (hvala!), koju prvenstveno muči strah od propuštanja ili takozvani FOMO. Kao i svaka sumnja u donesenu odluku, FOMO uzrokuje privremenu amneziju. Dok se ti pitaš jesi li možda ipak trebala otići na predstavu, netko drugi se pita je li ipak trebao dati četvrtu šansu bivšem, a oboje pritom zaboravljate da vam na prošloj predstavi i u prošloj vezi uopće nije bilo dobro. Kao kraljica pustinjačkog stila života mogu podijeliti svoj način nošenja s mislima o tome da se možda sad vani upravo događa nešto nepropustivo: prisjetim se u detalje zašto sam donijela kontroverznu odluku da ostanem doma (a isto vrijedi i kod četvrte šanse bivšem). To se sada nakon dugogodišnjeg iskustva odvije u sekundi, ali za početnike preporučam metodu zapisivanja tih detalja na papir.

Kad idući put odeš na neki event i bude ti naporno, nakon toga sjedni i napiši detaljan esej u duljini od barem 3 kartice o tome. Piši o tome kako su te boljela koljena dok si stajala na koncertu i pila pivo iz plastične čaše, o dosadnim razgovorima koje si vodila prije i nakon predstave, kako si na izložbi čeznula za time da budeš doma i čitaš knjigu, lakiraš nokte, slušaš muziku, gledaš kroz prozor, o tome da si posustala iako si unaprijed znala da ti se ne ide, pa kad idući put ostaneš doma i spopadne te strah da propuštaš događaj godine, pročitaj to. 

Cinizam i pesimizam su na lošem glasu, većinom zasluženo, ali u pravoj dozi mogu biti lijek. Kad te uhvati FOMO, izazovi ti njega da ti kaže na kojim si to silnim zbivanjima bila u zadnjih par godina u kojima si zaista uživala i bez kojih ne bi mogla. Kako je rekla Miranda u jednoj od rijetko negrozomornih scena u And Just Like That tješeći prijateljicu koju je bilo strah da će jednog dana požaliti što nije imala djecu: Problem kod žaljenja je da ono ne nestane kad dobiješ dijete (u ovom slučaju: kad odeš na event). Uvijek će biti putova kojima nećeš ići.

Kad odlučiš propustiti iduću predstavu, umjesto da idealiziraš ono što se tamo događa, prisjeti se koliko često si požalila što nisi ostala doma. Zamisli ljude koje trenutno u predvorju Pogona prolazi jeza od minglanja među kolegama u slobodno vrijeme, osjećaju se kao djeca zarobljena u školi dok čekaju da zazvoni za kraj sata, samo što se to neće dogoditi jer Pogon nema zvono, nego će prvo predugo procjenjivati jesu li se dovoljno zadržali da mogu otići, a onda će uz površno ćaskanje neko vrijeme pokušavati otići, a kad napokon odu, trebat će im cijela vječnost da stignu doma… Možda ćeš požaliti u svakom slučaju, kako smatra Kierkegaard, ali doma je udobnije. 

Problem je veći kad se strahu od propuštanja pridruži i strah od posljedica po karijeru. Količina događanja u Zagrebu je neumjerena, a za vas koje ste uz njih i poslovno vezane, prisustvo na njima zapravo predstavlja prekovremene radne sate. Tu je osjećaj duga prema prijateljima i poznanicima koji su vama bili publika, kao i činjenica da se tamo često dogovaraju budući poslovi. To neće biti moguće potpuno izbjeći sve dok nas ne kloniraju, ali sigurna sam da se ipak ti prekovremeni mogu svesti na mjeru dostojniju čovjeka.

Možda je dovoljno promijeniti stav prema ideji da treba ići na sva događanja: lijepo je podržati prijatelje i kolege kad imaju izložbu, predstavljanje knjige ili koncert, ali ako ti prijatelji redovito imaju takva događanja, neka smanje očekivanja. To se odnosi i na nas: vrijeme je da prestanemo očekivati da će drugi redovito dolaziti na sva naša događanja, čak i ako se bave istim poslom. Nitko nema toliko vremena, a možda ni interesa, i to je u redu. Muž Dolly Parton gotovo nikada nije slušao njezinu muziku, muž Ottesse Moshfegh čita njezine romane s par godina zakašnjenja, a moji prijatelji ne čitaju ovu kolumnu (osim Katije i Marka koje ovim putem pozdravljam <3).

Zanimljiv je jedan odabir riječi u drugom pismu – kažeš da ponekad fantaziraš da će ti kolege zamjeriti što im nisi došla na njihova događanja, pa neće više dolaziti na tvoja. Možda to uopće ne bi bilo tako strašno? Idealno bi bilo kad u tome ne bi bilo zamjeranja, ali to ionako nije u tvojoj kontroli. Za potpuno ostvarenje fantazije fali još samo da organiziraš ta kućna druženja koja priželjkuješ. 

Što se tiče konkretnih odluka, možda je koristan pristup odrediti dane u tjednu kad želite biti doma, ili ukupnu tjednu ili mjesečnu količinu događanja koja vam je prihvatljiva, i držati se tog broja neovisno o ponudi. Iskusni poznanici su mi prenijeli da je takozvani Irish exit, tj. odlazak bez pozdrava dobra strategija za situacije kad vas samo događanje zanima, ali vam se ne da u slobodno vrijeme minglati i pričati o poslu s kolegama. Kažu da ovom strategijom možete uštediti i do dva dana godišnje. 

Budući da pohađanje kulturnih događanja predstavlja društveno i samonametnute prekovremene radne sate, mora postojati pravo na kompenzaciju. Predlažem da svaki radnik_ca u kulturi počne koristiti pravo na mjesec ili dva godišnje slobodno od praćenja kulturnih događanja. Još jedna učinkovita taktika za smanjenje ove radne obaveze je posvađati se s dijelom scene. Na kraju, predlažem da u novi bonton nezavisne kulture uđe slanje pozivnica na vlastita događanja s mjerom. Umjerenost je vrlina, jednom godišnje je uvrh glave. 

Želim vam sreću i puno manje događanja! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

zaglibila sam u zabavljanju sa zabranjenim voćem, konkretno oženjenim mentorom na disertaciji. Traje već nekoliko godina i u mojoj glavi to je bilo malo razbibrige dok traje istraživanje, uz koju sam paralelno imala veze/odnose sa svojim vršnjacima. 

Otkad je počeo iznositi dublje osjećaje i ozbiljne planove za budućnost uplašila sam se i ne znam kako mu reći da to ne želim, a da ne ugrozim poslovnu suradnju i općenito odnos mentor-doktorand. Hvala ti! 

Draga ljubiteljice zabranjenog voća, 

malo razbibrige, kažeš. Kad ja čujem riječ razbibriga, pomislim na sunčanje i pljucanje koštica od trešanja u travu, sviranje usne harmonike na trijemu, čupkanje korova u vrtu i slične aktivnosti, a ne na aferu s mentorom. Ali pokušat ću komentar ovog ne baš idealnog odabira osobe za malo razbibrige svesti na minimum, jer 1) sad si već tu gdje jesi i 2) kad se sjetim svojih ljubavnih odabira, jedino mogu reći: tko sam ja da sudim. Uostalom, afere na radnom mjestu spadaju u klasike, a malo kome se nije koji put dogodilo da adrenalin doživi kao afrodizijak. Postoji razlog zbog kojeg je u lunaparku red za najžešći vlak smrti puno veći nego za panoramski kotač. 

Pitaš nemoguće pitanje: kako da prekineš privatni odnos s mentorom a da to ne ugrozi vašu poslovnu suradnju. Nažalost, jedina osoba koja može utjecati na to kako će izgledati vaša suradnja nakon toga je on. To je ono za što se kaže “biti na poziciji moći” – da nije tako, ne bi se uplašila kad bi počeo spominjati dublje osjećaje, nego bi dobila ick. Mora da ti je palo na pamet da izmisliš neki razlog za prekid koji bi te spasio od mogućih posljedica. Možda da mu kažeš da želiš brak i djecu odmah, u nadi da će se on povući? Ali uvijek postoji šansa da bi rekao: Može, idemo!, tako da preostaje samo onaj stari pošteni način za prekinuti s nekim: reći mu da želiš prekinuti. 

Način na koji ćeš mu to reći neće znatno utjecati na njegovu reakciju. Možda nije idealno da ostaviš ceduljicu i nažvrljaš “Pregrizi metak, ostavljam te” kao Lemmy iz Motörheada ili da mu na ekran nalijepiš post-it na kojem piše “Oprosti. Ne mogu. Nemoj me mrziti” kao Jack Berger iz Seksa i grada, ali čak i ako to saopćiš retorički besprijekorno, njemu će to malo značiti. Prekid je uvijek brutalan i treba ga obaviti s očekivanjem da će takav i biti. Najmaštovitije što je čovječanstvo smislilo za ublažavanje udarca je dirljivo tupavi evergreen “nije stvar u tebi, stvar je u meni”, što dovoljno govori o uzaludnosti ideje da se može nekoga ostaviti a da ga/ju se ne povrijedi. 

Najbolji pristup je kratko i jasno iznijeti poantu, ali bez grubosti. Čuti da netko želi prekinuti s nama jedna je od najgorih stvari koje nam se mogu dogoditi u mirnodopskim okolnostima. Međutim, to nikome ne daje za pravo da se iskaljuje. Ako on počne navoditi primjere tvog ponašanja koji govore suprotno tj. uvjeravati te da on bolje razumije tvoje osjećaje od tebe, samo ponovi da si sigurna u svoju odluku i da ga moliš da to poštuje. Ako počne opširno govoriti o tome koliko se zaljubio u tebe u pokušaju izazivanja grižnje savjesti, reci da se ti nažalost u njega nisi. Ako postane neugodan, otiđi. Nadam se da će reagirati s poštovanjem prema tvojoj odluci, ali bolje je da se pripremiš na neugodnije scenarije. Više puta sam doživjela da ostavljena strana pretvori prekid u ispitivanje u policijskoj postaji ili mračnu monodramu s elementima interakcije s publikom, i želim da budeš pametnija od mene ako do toga dođe. Svom oženjenom mentoru nisi dužna ništa osim jasne poruke da se više ne želiš privatno viđati s njim. 

Htjeti prekinuti je dovoljan razlog da se prekine. Nemoj dozvoliti da te njegove eventualne reakcije natjeraju da kreneš opravdavati svoje osjećaje. Ta rasprava je besmislena i neće nikome pomoći. Kad nekoga ostavljamo, normalno je osjećati krivnju, ali svoje osjećaje ne biramo prema moralnom kompasu. Kad se radi o zaljubljivanju, svi smo mi samo plastične vrećice na vjetrometini osjećaja – kako tuđih, tako i svojih. Najbolje što možemo je naučiti očitati smjer vjetra i iskreno prenijeti rezultate očitanja onima kojih se tiču. 

Iz ovo malo informacija o tvom mentoru teško je predvidjeti kako će se dugoročno ponašati prema tebi na poslu. U najboljem slučaju, neće ti raditi probleme oko doktorata i trudit će se držati nepristrano baš zato što je svjestan svoje pozicije u cijeloj priči. Nadam se da će biti tako. Srednja varijanta je da će neko vrijeme biti osvetoljubiv, ali će ga proći. Možda možeš malo otegnuti s doktoratom da vidiš hoće li doći vedrija vremena. U najgorem slučaju ćeš biti na udaru osvete u stilu Heathcliffa i možda ćeš morati donijeti neke veće odluke oko doktorata ili posla, ali sve ostalo je samo u njegovim rukama. U najmanju ruku, čak i u najblažem scenariju garantirana je velika neugoda u neizbježnim susretima na poslu. Zato je moj glavni savjet onaj od kojeg sam se suzdržala na početku: ubuduće, ako ikako možeš, pokušaj da ti ljubavnik ne bude kolega s posla, bar ne onaj koji je zadužen za ocjenjivanje tvog rada i ima pravo glasa o tvojem unaprjeđenju ili otkazu. 

Sretno i hrabro! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

našla sam se u vremensko-egzistencijalnom škripcu koji dolazi s istekom zadnje apsolventske godine. Za kraj, ostavila sam rješavanje izbornog književnog kolegija za koji moram pisati seminar. Temu seminara sam mijenjala tri puta jer nikako nisam osjetila “klik”. Pročitala bih nekoliko članaka i tu bi stala.

Konačno, u teškoj anksioznosti proticanja ispitnih rokova odlučila sam se za četvrtu temu kojom se bavim u diplomskom radu, no kad sam trebala početi slagati dijelove seminara s informacijama koje sam bilježila, nisam mogla natipkati ni dvije rečenice. Evo me sad, četiri dana prije predaje i dalje se mučim s materijalom i spisateljskom blokadom.

Prastara književna teorija mi je dosadna, a strah od očekivane komunikacije s profesorom nakon predaje rada ne jenjava. Kako da se riješim tog tereta da će me se, ako ne napišem seminar koji će spasiti svijet, razotkriti kao ‘’intelektualnu prevaranticu’’?

Draga apsolventice, 

u potpunosti suosjećam sa škripcem u kojem si se našla jer sam svojedobno provela par godina u njemu, kao i dosta ljudi koje poznam. Nisi sama, nego si dio fenomena koji često pogađa studente i studentice Filozofskog fakulteta.¹ Zašto se to događa, koji nas to demon drži u apsolventskom limbu godinama, a neke i natjera da od diplome odustanu? I osobni faktori sigurno igraju svoju ulogu, ali s obzirom na našu brojnost, očito je veliki dio odgovora izvan nas. Kakva je to struktura koja ovu pokolebanost potiče da procvjeta u svom punom jadu? 

Nije tajna da živimo u svijetu koji više ne vrednuje vještine koje steknemo na faksu. Protiv toga se borimo istinom koja je luda koliko i plemenita: znamo da nam neće biti lako ili moguće zaposliti se u takozvanoj struci, ali mi ustrajemo jer to volimo, jer želimo biti načitani ekonomski luzeri. Eto nam problema: ako nismo ovdje zbog diplome, nego zbog ideje da s fakultetom moramo osjećati “klik”, onda nemamo luksuz da se u taj faks imalo razočaramo, da nam je možda većina toga na faksu blago dosadna, ili da budemo (ispod)prosječni studenti. 

A diplomski rad, kao kruna svega i zadnja šansa da se bavimo time što volimo prije nego se zaposlimo u administraciji ili marketingu – pa to ne može biti tek tako odrađeno, to mora biti genijalno! I tako nastaje monstruozan pritisak uz koji je gotovo nemoguće pisati, pogotovo ako potiskujemo da nam je pisanje u akademskom formatu mukotrpno i mislimo da samo moramo pronaći pravu temu pa da se sve posloži. Dani prolaze, mijenjamo teme diplomskog rada, ništa se ne događa, ušli smo u limb. 

Malo je ljudi koji su stvoreni i istinski motivirani za akademski rad i bavljenje teorijom, i potpuno je normalno da te zanima samo jedan djelić od svega što se uči na faksu. Bilo bi puno lakše položiti ispite, diplomirati i zatvoriti to poglavlje kad bi si to mogli priznati. Ali, kao što i sama kažeš, problem je da bi to značilo ispasti intelektualna prevarantica pred profesorom književne teorije. I to ne samo pred njim – jer u tebi kao uljez živi jedan internalizirani intelektualni snob starog kova, uvjeren da će teorija spasiti svijet.

Mislim da nam se svima taj profesor donekle uselio u svijest kroz studiranje, jer i on, još i više nego mi svoj odabir faksa, mora uzdignuti svoje poslanje na razinu svetosti kako bi se branio od toga da ga puno studenata smatra dosadnim, a ostatak svijeta suvišnim. Ali njegov hoch stav prema studentima, kao i svaki hoch stav prema bilo čemu, puno je mračniji problem od svih odgađanja pisanja seminara ili diplomskih radova ovog svijeta. 

Ovaj problem možeš riješiti jedino tako da svjesno razočaraš tog internaliziranog teoretičara, tako da ponavljaš “Meni je to dosadno i samo se želim toga riješiti!” kao oslobađajuću mantru dok pišeš seminar koji će biti korektan, ali ne mora biti ništa posebno. Zašto bi uopće slušala nekog lika koji bi te posramljivanjem htio nagovoriti da ti je zanimljivo nešto što te ne zanima? Uvjeravati sebe da želiš nešto što ne želiš pouzdan je put do napaćenosti. Možda se diplomiranim komparatistima književnosti ne nudi pregršt poslova u struci, ali izbor je ipak puno šareniji od bavljenja prastarom književnom teorijom. 

I zato predlažem jednu mentalnu vježbu koju nam je preporučila Tomica Šćavina na radionici pisanja kao korisnu stvar kod spisateljske blokade – da zamisliš tog snoba u sebi kao stvarnu osobu, daš mu ime, tijelo, odjeću i jednu putnu torbu i onda ga pošalješ na imaginarni četverodnevni put negdje daleko u tropske krajeve. Svoju priliku da pročita i ocijeni tvoj rad će ionako imati, ali on nema tu što raditi dok pišeš. Svaki put kad ti se tijekom pisanja javi s nekom rečenicom tipa: “Ajme, pa ovo je tako banalno i nedovoljno teorijski briljantno”, reci mu neka se ostavi tvog seminarskog rada i nastavi čitati Jakobsona na plaži. 

A ti, bez njegovog kvocanja, napiši seminar koji ne ide previše u širinu, ima neku jasnu i jednostavnu tezu, uvod, sredinu, zaključak, popis literature, i gotovo. Svi znamo kome će biti zabavnije. Ako ti ne bude išlo, samo baci pogled na naslovnu ilustraciju Ene Jurov koja o snobovima na plaži govori više od tisuću riječi. <3

Sretno zaposlena u administraciji knjižare nakon što je odustala od akademske karijere, 

Dora

P.S. Za utjehu, evo jednog zapisa iz dnevnika Susan Sontag Ponovno rođena – dnevnici i bilješke, 1947. – 1963. (Domino, 2011.)

“26.5.1949. 
Promatram život oko sebe novim očima. Posebno sam se uplašila kad sam shvatila koliko sam blizu bila tome da skliznem u akademski život. Išlo bi bez napora… samo nastaviš s dobrim ocjenama (vjerojatno bih ostala na engleskom – naprosto nemam matematičkih sposobnosti za filozofiju) – ostaneš do magisterija i postaneš asistent, napišeš nekoliko radova o opskurnim predmetima za koje nikoga nije briga i sa šezdeset budeš ružan, i poštovan redoviti profesor. Jer, pretraživala sam danas knjižnicu Odsjeka za anglistiku – dugačke (stotinu stranica) monografije o takvim predmetima kao što su: ‘Upotreba tu i vous u Voltairea’, ‘Društvena kritika Fenimora Coopera’, ‘Bibliografija radova Breta Hartea u kalifornijskim časopisima + novinama (1859. – 1981.)’.

Isuse Kriste! Čemu sam se ja gotovo predala?!?”

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

1. “Filozofski fakultet” će se u ovom tekstu koristiti kao krovni pojam za sve fakultete na kojima se nudi studij iz područja humanistike. ↩︎

umjetnički genij još nije mrtav, iako nam to obećavaju barem od 60-ih godina prošlog stoljeća. Na fakultetima sam učila o Smrti autora, o tome da je ideja genijalnosti nešto što je pripadalo drevnim umjetničkim pravcima poput romantizma ili da se njome zanose samo oni najiritantniji kolege napuhani ambicijom, samopromocijom ili naprosto jednom uvjerenošću da su strahovito posebni, a promaklo im je da nisu. Ipak, ta umjetnička genijalnost pokazuje se podmuklijom i žilavijom nego što je to na prvi pogled očito. 

Npr. u svojim radnim situacijama, koje su uglavnom smještene u kontekst kolektivne kulturne proizvodnje, vrlo često svjedočim privatizaciji zajedničkog truda, ideja i kreativnosti pod Nečijim Imenom. Nerijetko primjećujem da prijedlozi koje razni suradnici_e daju za zajedničku stvar kasnije budu pripisani samo jednoj osobi. Često također svjedočim tome da netko nešto kaže, samo da bi kasnije to netko ponovio na upečatljiviji način i pobrao sve zasluge. 

I ta osoba čak ni ne mora nužno biti muška, iako često jest. Ne mora više niti biti zlostavljač_ica klasičnog tipa: ne urla na kolege, ne gađa ih predmetima, ne potplaćuje ih, niti ikoga seksualno uznemiruje – baš naprotiv, često ovoj vrsti privatizacije svjedočim u situacijama koje se vole kititi opisima mekanih struktura, u kojima smo nježni jedni prema drugima, ali i dalje netko iz te mekoće izađe s poenima genijalnosti.  

Tražim li previše? Jesam li naivna ako mislim da bi kolektivno stvorena umjetnost trebala pripadati kolektivu, a ne Geniju? Ima li uopće umjetnosti bez narcizma? Moramo li i za smrt umjetničkog genija također čekati smrt kapitalizma i patrijarhata? Ne da mi se čekati, pa sam htjela zamoliti za savjet kako da se nosim s tuđom genijalnošću kad već svoje nemam. Nekoliko sam se puta poželjela prestati baviti kulturom, ali nažalost ništa drugo ne znam raditi, a i nekako sumnjam da su druge radne okoline pošteđene svojih Genija. Unaprijed hvala na pažnji i nadam se da će moje pismo naći put do tvojeg srca.

Draga antigenijalko,  

uh, teško pitanje. Kako se nositi s ljudima koji se kite tuđim perjem, i pritom uživaju status genijalaca? Takva ponašanja zaslužuju onaj muzički tn-tn-tn-tn! efekt iz ključnih scena meksičkih sapunica, kad se otkrije da je kućna pomoćnica cijelo vrijeme trovala obitelj jer im želi oteti kuću i parkirna mjesta. Međutim, zlikovci iz sapunica budu otkriveni, a ovdje toga nema. Okolina nema pojma što se događa kad na sastanku kolegica ideju koju si joj prethodno iznijela nasamo predstavi kao svoju, ili kad redatelj prisvoji doprinose glumaca ili montažerke bez ikakvog priznanja. 

Izderati se pred svima: “Ukrao si mi ideju, pička ti materina!” prvi je refleks, ali nažalost ne vodi do željene pravde. Iz mog iskustva, ni suočavanje nasamo nije rješenje. Ljudi koji si pripisuju zasluge za tuđi rad to ne mogu ni priznati sami sebi, i jako su uspješni u tome da nekako na kraju ti ispadneš problem. Jer moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego zastati i osvijestiti što radimo drugima, da parafraziramo dobrog starog Gibonnija. Ovo je, dakle, jedan od onih problema bez rješenja, osim ako rješenjem smatramo usvajanje drugačijeg kuta gledanja koji možda može olakšati. A nema nam druge, pa krenimo. 

Posebno zbunjuje to što se takve nepravde događaju u nominalno fer kolektivima. Međutim, koji radni kolektiv danas nije nominalno fer? I najveći eksploatatori poput Ubera, Wolta i drugih platformi predstavljaju svoj model iz pakla kao odličnu priliku za slobodnjake koji žele raditi fleksibilno i pod vlastitim uvjetima, pa kud ne bi i umjetnički kolektivi posuli stvarnost s malo šećera. Danas će svatko, čak i protiv svoje volje, pokupiti koji mudar izraz iz arsenala površnog političko-psihoterapijski osviještenog govora 21. stoljeća. Ali umjesto da nas sve to dovede do zdravijih odnosa i radnih kolektiva, stekli smo profinjeniji (i često izluđujući) vokabular kojim prikrivamo iste probleme kao i prije par stoljeća. 

Upravo ta tužna činjenica može donijeti malo olakšanja: ako ostaviš retoriku po strani i počneš misliti o svojoj radnoj okolini kao samo jednoj u nizu, umjesto kao o revolucionarnoj ćeliji, bit će malo lakše nositi se s takvim nepravdama. Posvuda ima ljudi pogonjenih željom za društvenim statusom i slavom, čak i u humanitarnim organizacijama i raznim plemenitim zvanjima – zna se da gotovo svaki treći liječnik završi u HDZ-u. Zašto bi kultura bila išta bolja? Da je Barthes umjesto Smrti autora napisao Smrt primarijusa, medicinske sestre bi odmah znale da će tu priča i stati.

Ako je stvarnost uporno u velikom raskoraku od ideala, nije cinično prestati očekivati suprotno. To nipošto ne znači da ideale treba napustiti, nego samo mudrije birati mjesta na kojima ih pokušavamo živjeti. Sigurna sam da nije baš svaki umjetnički kolektiv poligon za uzdizanje genija i da ćeš pronaći takve i prije smrti kapitalizma, ako već nisi. Za ove druge će pomoći da gledaš na njih kao najobičnije poslove, pune najobičnijih kolega, u kojima se nažalost gotovo pa podrazumijeva laktarenje i borba za moć. 

Moj način nošenja s nepodnošljivim ljudima je da se prisilim osjetiti i malo sažaljenja. Ne pomaže puno, ali barem me čuva od ulaska u fizičke obračune, uglavnom u prometu. Kad doživiš da ti netko ukrade ideju ili si pripiše zasluge za zajednički rad, teško je ostati smirena, kao i kad ti se na autoputu brzinom od 270 km/h na milimetar približi nabrijani BMW koji ti još k tome i blica dugim svjetlima jer ne može pričekati da mu se makneš iz trake. Ali što točno takvi imaju od svega toga? U tom autu sigurno se nitko ne zabavlja, nitko ne gleda Velebit kroz prozor, jer od Velebita u toj gramzivoj žurbi ostaje samo mrlja. U glavi nekoga tko toliko vapi za društvenim statusom da prisvaja tuđe ideje isto je kao u tom BMW-u. To je život proveden pod terorom samodokazivanja jer negdje duboko ispod toga zjapi neadresirana crna rupa. Možda takvi stignu od Zagreba do Dubrovnika za dva sata i možda su pokupili lovorike za tuđi rad, ali bijedna je to egzistencija. 

Naravno, treba se izboriti za to da budeš plaćena i potpisana za svoj rad. Ali u situacijama koje si opisala možda je najbolja taktika prisjetiti se da smisao ionako nije u aplauzu, promocijama i nagradama, nego u samom procesu rada, u tome da je ideja odabrala baš tvoju glavu da u njoj sine. To ti nitko ne može oduzeti. Kao ni to da svaki put kad publika osjeti nešto dok gleda predstavu ili film koja je plod kolektivnog rada, istinska zasluga ide kolektivu, tko god bio slavljen kao genijalni redatelj. Kad ti kolegica otme ideju i netko je pohvali, zapravo hvale tebe. 

Znam da sve ovo može zvučati pomalo kršćanski i da te okretanje drugog obraza možda ne tješi, pa dugujem barem jedan konkretan savjet. Nećeš biti prva ni zadnja ako odlučiš bijes i osvetu pretvoriti u motor umjetnosti i napisati dramu ili scenarij inspirirana svim tim Genijima oko sebe. Predviđam dobar odjek kod publike, jer sam iz istraživanja na ovu temu stekla dojam da malo tko ne dijeli tvoje frustracije. 

Sretno! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Imam 35 godina i ove godine sam se, napokon, više-manje riješio anksioznosti što je rezultiralo ogromnim povećanjem socijalnih aktivnosti, odlazaka na eventove i isprobavanju novih hobija od kojih sam godinama uvijek oklijevao. I sve to zvuči divno krasno, što i je, ali samo su 24 sata u danu, većinu kojih treba spavati i raditi i teško je naći balans.

Trenutačno uživam u radionici pisanja i u glazbenoj školi, ali to, uz redovno socijaliziranje, ostavlja jako malo vremena za samog sebe, za odmor, a i teško je uopće naći vremena za raditi na svemu na čemu radim. Pošto mi nije strano dovesti se do burnouta i onda pauzirat hrpu toga, kako najbolje postići neki balans? Kako odrediti što (a i koga) ostaviti u životu, što odbaciti?

Iscrpljujuće je pokušati raditi apsolutno sve odjednom, a opet je teško izbaciti jednu stvar koja te veseli kako bi se fokusirao na drugu.

Dragi više-manje neanksiozni mladiću, 

za početak, čestitam što se si odvažio zakoračiti u svijet. Tvoj entuzijazam je rijetka i lijepa stvar, a tvoje pismo izdvaja se među ostalima koja čekaju red u Pitaj Doru inboxu. Dok većinu muči smorenost i razočaranje smislom umjetnosti, rada i postojanja, ti ne znaš kud bi sa sobom od previše smisla. Prije nego se upustimo u analizu i tretiramo tvoje stanje kao problem, zaustavimo se malo u ljepoti oduševljenja svijetom koje trenutno osjećaš. Možda fraza “grlom u jagode” službeno znači biti nepromišljen, ali osobno ne znam puno ljepših izraza u našem jeziku. 

Tvoje je stanje potpuno razumljivo s obzirom na to da si prvi dio života proveo skrivajući se od svega, i na neki način mislim da ni nemaš problem. Ako si potpuno izgladnio, normalno je da ćeš se baciti na hranu, prejesti se i završiti na ispumpavanju želuca, a onda ćeš naučiti s vremenom dozirati. Kako kaže izmišljeni latinski citat na tetovaži Angeline Jolie: quod me nutrit me destruit. 

Dobro mi je poznata tamna strana tvojeg, usudit ću se reći, i dalje anksioznog tipa volje za životom. Osobno sam dosta vremena provela u bujici eksplozivnog oduševljenja svime s brzim sagorijevanjem, koji bi obično došao nakon tmurnih perioda u kojima mi se svijet činio raščaran i bezvezan. Proći će! Ne znam koliko krugova sagorijevanja, povlačenja od svijeta i ponovnog bacanja grlom u jagode je potrebno, ali dođe vrijeme kad se kakav-takav balans uspostavi. Nema potrebe da anticipiraš burnout, pokušaj uživati u poletu i zanosu dok traju. 

Odgovor na tvoja pitanja kako postići balans i kako znati što i koga izbaciti iz života, bojim se, neće biti odgovor na ono što te zapravo mori, ali evo nekih konkretnih smjernica. Nisi Hermiona Granger i nemaš vremokret, nečega se moraš odreći. Uz posao, spavanje i druženje, optimalno je baviti se jednom (po jednom) kreativnom aktivnosti. Odreci se onoga što ti nije najvažnije.

Ako ti je sve podjednako uzbudljivo, još bolje: odaberi nasumično, baci pravu ili fiktivnu kovanicu. Ispiši se iz glazbene škole osim ako planiraš biti klasični instrumentalist. Što se druženja i evenata tiče, mislim da se nitko ne bi trebao opirati volji za druženjem dok god ga to veseli. Kada prođeš fazu istinske zabave i shvatiš da forsiraš izlaske a radije bi bio doma, znat ćeš da je vrijeme za promjenu. Ne može prije zore svanuti, kaže još jedna mudra izreka. 

Znam, glavni problem je taj da se ne želiš ničega odreći jer konačno uživaš u raznim stvarima i to je tako nepravedno. Ali ako želiš postići balans, potrebno je da prihvatiš (još jednu) narodnu mudrost: život nije fer, i da aktivno radiš na suzdržavanju od stvari koje će te odvesti u preopterećenje. Kao što ti je netko kad si bio dijete rekao da je dosta crtića i da je vrijeme za spavanje, tako ćeš morati i ti reći samom sebi da je dosta kad te uhvati vatrena želja da upišeš još i tečaj japanskog dok prolaziš kraj škole stranih jezika.

Od ustajanja iz kreveta, preko brige o sebi i drugima, do odlaska na spavanje u normalno vrijeme, ništa u životu nije fer i puno toga je muka. Nije fer da smo smrtni i da imamo ukupno zastrašujućih 4000 tjedana na raspolaganju, ali za razliku od milijuna drugih nepravdi na ovom svijetu, protiv te se nema smisla boriti. 

Puno toga je već izgovoreno i napisano o frenetičnom dobu koje živimo, o opsesiji produktivnošću i nemogućnosti istinske dokolice. Tvoje muke nisu niknule niotkuda: svi smo prezasićeni porukom da moramo biti bolji i napredovati, biti oni koji postižu više. Naše poimanje protoka vremena vezano je uz početke industrijskog doba i cijepanje dana i tjedna na umjetne jedinice u službi stvaranja profita, a danas smo toliko pounutrili kapitalističke principe da je postalo normalno reći da smo odradili trening, kavu, izlet ili svadbu.

Nažalost, u vremenima u kojima je politička opcija koja zagovara više dokolice teška utopija, ostaje na svakome ponaosob da izdržava tu planetarnu tjeskobu popraćenu pričom o kraju svijeta kako zna i umije. Pružati otpor takvom shvaćanju vremena je nešto što moramo raditi sami, ali ipak moramo. Život nije proizvodna traka koju moramo optimizirati da bismo što efikasnije stigli do groba.

Nije bez vraga da se boravak u prirodi preporuča kao lijek za živce. Ključna stvar je da tamo vrijeme protječe drugim tempom. Šumska ekipa cvrkuće i krekeće, šumi, grakće, šušti, žubori i pirka onkraj svake ideje o žurbi, ekspanziji i moranju. Ako pitaš potok ili livadu s koje aktivnosti da se ispišeš, ne šalim se, možda dobiješ ideju da tome pristupiš sezonski – zašto tridesete ne bi posvetio pisanju, a četrdesete muzici, ili dio svake godine jednome, a dio drugome? I potok presuši ljeti, a drveće odbaci lišće zimi. Ne moraš sve raditi sada i odmah – da citiram još jednog narodnog mudraca, pokojnog mi dedu: Na brzinu se muhe loviju. 

Bez dosade, dokolice i odmora ionako nema umjetnosti, a bez greške nema kreativnosti. A kao što znaju najmudrija bića – životinje, mala djeca i zaljubljeni parovi – najljepše od svega je kvalitetno protratiti vrijeme. Što god odlučio u vezi svojih aktivnosti, nadam se da ćeš uvijek naći neko vrijeme za izgubiti. 

Sretno!

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima. Razmišljala sam ne generalizirati ali jednostavno ne ide – kad god radim bilo kakav projekt, bilo kakvu suradnju s gotovo bilo kojim starijim muškarcem (da, čak i onima koji se na prvu čine kao da su kul i nazivaju sebe feministima), sve se uvijek maksimalno zakomplicira, patroniziraju me ili budu neugodni ili oboje i sve ostalo u paketu odjednom, a ja onda prokrastiniram i imam sto miliona tisuća napadaja panike i ne jedem i ne spavam zbog svega što tzv. suradnja s njima prouzroči. 

Da jednostavno od sada nadalje odbijam bilo kakvu suradnju s njima? Da počnem patronizirati ja njih? Da se razumijemo – premda sam mlada žena, oni se ne libe biti neugodni čak ni kada sam i ja tehnički/poslovno u “poziciji moći”. Spasa? Ima li? Ikada?

Draga patronizirana radnice, 

došla su i takva vremena da muškarci nazivaju sebe feministima, samo da bi nam već za tjedan dana držali predavanja o tome kako se radi posao koji radimo godinama, odbacivali naše ideje dok nameću svoje i seksualno nas uznemiravali. Jao nama! 

Dugoročno odustati od svih projekata i suradnji koji uključuju starije muškarce vjerojatno bi bio karijerni i financijski poraz. Muškarci na višim pozicijama koji se ne ponašaju prema ženama s poštovanjem su sveprisutni, a kreativne branše nisu iznimka. Zato ću “Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima” prije svega shvatiti kao vapaj frustracije. 

To ne znači da s nekim muškarcima ne bi trebalo prestati raditi. Ako ti nadređeni kolega šalje poruke o svom penisu koji oslovljava nadimkom, stavlja ti ruku na bedro dok se vozite u autu, tjera te da ustaneš da vidi kako ti stoje hlače na guzici (sve stvarni primjeri), i ne prestane s tim nakon prve prozivke, mirne duše možeš odlučiti da to znači prekid suradnje. A što s onim blažim primjercima iz sive zone? I patroniziranje je spektar, a kreće se od onoga koje je nesvjesno ili nastaje iz gluposti, do patroniziranja iz zlobe, s otvorenom namjerom da se nekoga ponizi. S nekim oblicima može se izaći na kraj, ili barem pokušati. Potpunog spasa od toga nema, čak ni ako odlučimo surađivati isključivo sa ženama. 

Neću reći ništa revolucionarno kad kažem da ljudi koji se ne osjećaju dobro u vezi sebe patroniziraju jer si ne znaju priuštiti osjećaj da nešto vrijede ako to ne ide na tuđi račun. Definitivno pomaže osvijestiti da takvo ponašanje nema nikakve veze s nama, ali neka psiholozi pokušavaju pronaći razumijevanje za to. Kad smo na udaru agresije, naš posao je da se obranimo. Kako? Ako na to uzvratiš istom mjerom, tj. patroniziranjem, samo ćeš se uključiti u srednjoškolsku štafetnu trku s palicom od govana i izgubiti od ekipe koja je u tome bolja jer provodi cijele dane na “školskom”. Jedini dobar odgovor na patroniziranje je prozvati takvo ponašanje i odbiti sudjelovati u štafeti od govana. 

Sažetak mojih istraživanja na ovu temu glasi: najbolje je mirno konstatirati da se patroniziranje upravo dogodilo i ne opravdavati se kad uslijede napadi (najčešći su: nemaš smisla za humor, preosjetljiva si, karijeristica si i ne poštuješ starije, iskusnije kolege), nego pokazati da ti takve etikete ne mogu ništa i vratiti fokus na ono što je bitno, u stilu: “Ako se to tako zove, onda nemam smisla za humor, ali poanta je da ne želim da mi se tako obraćaš”. Za uspjeh je ključno biti smirena i izgovoriti sve to tonom kojim bi na dosadnom obiteljskom ručku zamolila ujnu da ti doda krumpir salatu. Ponekad je jedna takva rečenica dovoljna da zauvijek promijeni dinamiku. Ako suradnici ne razumiju takav “fidbek” i ne poprave ponašanje, onda nema druge nego prekrižiti i njih. Što je sazrijevanje nego jedna duga i sve efikasnija eliminacija svega što nas ne veseli? 

Ipak, kod patroniziranja je puno veći problem ono što pokrene u nama. Da nimalo ne povjerujemo takvim komentarima, mogli bismo odmahnuti na njih rukom, pomisliti: O, siroti čovjek, i nastaviti raditi. Nažalost, većina nas neproduhovljenih umjesto toga pomisli: Joj, možda je u pravu, možda živim svoj Trumanov show dok mislim da nešto vrijedim, a uopće nisam dobra spisateljica/glumica/plesačica… ali istovremeno osjećamo bijes zbog nepravde, i tako završimo u emocionalnom kaosu. Koliko god iritantno to zvučalo, tu je najbolja taktika koja stoji na raspolaganju jačanje samopouzdanja.

Krajnje pojednostavljeno, to znači promjenu načina na koji se obraćamo same sebi: da se trudimo ne naglašavati svoje nedostatke ni umanjivati svoje uspjehe i vrline i slično, a u tome pomaže dijeljenje muka s kolegicama s posla, iz sindikata, udruge, s bilo kojim kolektivom koji može dati podršku. Najvažniji dio borbe je da ne dajemo same patronizatorskim glasovima veću moć nego što zaslužuju, a tek onda se možemo baciti na isprobavanje praktičnih primjera suprotstavljanja.¹ 

Sad kad sam sve ovo rekla, vrijeme je da iznesem kontroverzno mišljenje da je bijeg ponekad bolji od borbe i da priznam da bih prva pobjegla iz cijele branše da moram svakodnevno imati posla s ponašanjima kolega kakva su mi prepričale poznanice koje rade na filmu i u kazalištu. Suprotstaviti se diktatoru kad je potrebno je jedna stvar, ali raditi s njim i svakodnevno ga podnositi sasvim druga. Imamo pravo na to da umaknemo tropu “žena-zmaj koja svakog može ‘hendlati’” i odaberemo mir. Uostalom, ako možeš odbiti suradnju sa starijim muškarcima a da ne moraš promijeniti profesiju, zašto ne, bar privremeno? Od perioda s puno napadaja panike, bez sna i hrane treba odmoriti. 

Dugoročno, vjerojatno je najbolje rješenje negdje između ovih krajnosti. Predlažem da nakon odmora surađuješ s problematičnom skupinom muškaraca rjeđe nego dosad, i to samo s onima koji se već nisu dokazali kao nemogući za suradnju, da vježbaš smireno reagiranje na svaki neugodan komentar, i ovisno o rezultatu odlučuješ nastavljaš li surađivati s njima. I najvažnije, da treniraš samopouzdanje kako ne bi dolazila doma s upljuvcima frustriranih kolega i povjerovala u njih. 

Doduše, nipošto ne želim ni stajati na putu novom avangardnom pokretu – ako je apsolutno odbijanje suradnje s muškarcima put kojim odlučiš krenuti, pozdravljam, ali onda neka to ne bude tiho povlačenje, nego manifest u kojem će se tražiti državna potpora za sve radnice koje se odluče pridružiti, i veliki intervju u Gloriji! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

1. Tu od pomoći može biti Jefferson Fisher (https://www.instagram.com/jefferson_fisher/), odvjetnik koji se proslavio kratkim i jasnim primjerima komunikacije s teškim ljudima, i podcast kolektiva Girls twiddling Knobs: https://www.youtube.com/watch?v=6Vo1ZqGEPmc ↩︎