<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>David Čarapina &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/autor/david-carapina/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Thu, 27 Mar 2025 10:12:37 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>David Čarapina &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Vježbanje pamćenja</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/vjezbanje-pamcenja/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[David Čarapina]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 27 Mar 2025 10:11:32 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[fiume o morte!]]></category>
		<category><![CDATA[igor bezinović]]></category>
		<category><![CDATA[kinemaskop]]></category>
		<category><![CDATA[restart]]></category>
		<category><![CDATA[rijeka]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=73234</guid>

					<description><![CDATA[Dok pred nama rekonstruira detalje jednog totaliteta – svakodnevice, ljudi, uzroka, posljedica – "Fiume o morte!" upozorava na nužnost da razotkrijemo svaki primjer fašizma, ali i jasno postavlja sliku društva za koje se zalaže. ]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">U <em>Muzeju besanih</em> <strong>Carlos Fonseca</strong> zapisuje: &#8220;Nasljeđe je nešto poput ovoga: pisma napisanog u prošlosti koje nikada ne stiže u sadašnjost. A tvoj je zadatak rekonstruirati taj odsutni razgovor.&#8221; <strong>D&#8217;Annunzijevo</strong> riječko nasljeđe nikada nije moglo ostati na samo jednome pismu. Od 1989. i početka &#8220;kraja povijesti&#8221;, otvorile su se pregovaračke pozicije po pitanju zajedničkog europskog pamćenja, a time se pojavio i prostor za reinterpretaciju riječke okupacije, ali i same figure Gabrielea D&#8217;Annunzija.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Svako nasljeđe, a time i svaka njegova rekonstrukcija, za cilj ima odgovoriti našim sadašnjim identitetskim potrebama, dajući nam nužan kolektivni okvir unutar kojega će pomoću selekcije i kultivacije odabranih događaja i činjenica izrasti jedinstvena svijest grupe. Promjene u poimanju europskog pamćenja iznova su rezultirale fokusom na nacionalne priče. Popularizacija D&#8217;Annunzijeve okupacije u &#8220;ključu vesele revolucije ili revolucionarne proslave&#8221; (Badurina N., <em>D’Annunzijeva okupacija Rijeke: prema transnacionalnom pamćenju</em>) posljednjih desetljeća ima svojih razloga, kao i posljedica. Interpretacija se pojavljivati tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, a od devedesetih nadalje dobiva novu pozornicu.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ta pozornica omogućuje isključivanje figure umjetnika, ratnog političara i patriote (kako ga opisuje talijanska <em>Wikipedia</em>), iz povijesti talijanskog fašizma. Promatranjem riječkog iskustva kroz anarhističku i libertarijansku prizmu, kao “petog godišnjeg doba”, otvara se mogućnost da konzervativna struja implicitno, slobodno progovara o talijanskim imperijalističkim tendencijama na Jadranu.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="1920" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/03/Fiume-o-morte-1.png" alt="" class="wp-image-73237"/><figcaption class="wp-element-caption"><em>Fiume o morte!</em> (2025), r. Igor Bezinović</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">A kada se 12. rujna 2019. organizirana grupa fotografirala pred Guvernerovom palačom s vojskom i D’Annunzijevom zastavom, dok su u Trstu otkrivali statuu talijanskog pjesnika, pred Riječane se nužnim postavilo pitanje riječkog pamćenja. Antifašistički okvir, izgrađen pod Jugoslavijom, a još uvijek stabilan i u njezinim zadnjim trenucima, kao što pokazuje opis okupacije u <em>Povijesti Rijeke</em> iz 1989. (“Rijeka je pod diktatorom D&#8217;Annunzijem postala ne samo poprište bezakonja nego i nasilja nad svim onim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s ciljevima njegove vladavine.”; u opisu se jasno ističu i fašističke značajke okupacije), bez novih djela i interpretacija nužno je slabio i pružao sve slabiji otpor društvenim kontrapamćenjima. Mnemonički fragmenti tako ostaju sačuvani samo na akademskim marginama, među starijim generacijama i na stranicama povijesti riječkih autora (<strong>Goran Moravček</strong>, <strong>Igor Žic</strong>&#8230;).</p>



<p class="wp-block-paragraph">Iako je reakcija gradske i državne vlasti, kao i talijanske manjine, bila instantna, još važnijim je bivalo uočiti započinjanje novog, kontinuiranog procesa obnove pamćenja i suprotstavljanja ideji D&#8217;Annunzija kao &#8220;hipija prije hipi-pokreta&#8221; (Perinčić T., <em>Rijeka ili smrt!</em>). Izložba <em>D’Annunzijeva mučenica</em> u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, otvorena istoga dana, a onda i knjiga <strong>Tee Perinčić</strong>, <em>Rijeka ili smrt!</em> (Naklada Val, 2019) bili su prvi znakovi toga procesa. Njima se istraživački i akademski iznova postavljaju interpretacije okupacije. <em>Fiume o morte!</em> <strong>Igora Bezinovića</strong> nastavlja graditi na njihovim naporima, ostvarujući se kao prijeko potreban dokumentarni, ali i igrani blok u pregovorima oko pamćenja.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-8f761849 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1648" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/03/FOM_still_01_1.jpg" alt="" class="wp-image-73243"/></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1648" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/03/Fiume-o-morte-2-1.png" alt="" class="wp-image-73245"/><figcaption class="wp-element-caption"><em>Fiume o Morte!</em> r. Igor Bezinović. Izvor: Restart</figcaption></figure>
</div>
</div>



<p class="wp-block-paragraph">Nastajao deset godina, životni projekt riječkog redatelja uvezuje 16 mjeseci, <a href="https://www.portalnovosti.com/igor-bezinovic-d-annunzio-je-u-rijeku-dosao-da-je-pripoji-italiji">riječima redatelja</a>, &#8220;doslovno lude, luđačke okupacije&#8221; Rijeke od strane Gabrielea D&#8217;Annunzija, konstruirajući ih  na temelju bogate arhive i dugogodišnjeg istraživačkog rada, a onda ih, zaigrano i humoristično, oživljava u sadašnjici. Pišući o ovome filmu, nužnim biva prvo otkloniti strah, opasnost na koju ukazuje <strong>Marijan Krivak</strong> u svojoj <a href="https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&amp;id=3667">kritici</a>, govoreći &#8220;da djelu <em>Fiume o morte!</em> – inače zasluženom dobitniku Tigra na festivalu u Rotterdamu, prijeti da ostane tek odličan kino-artefakt.&#8221; </p>



<p class="wp-block-paragraph">Naime, već sam proces rada na filmu omogućio mu je da osigura svoje mjesto, kako u individualnom, tako i u kolektivnom pamćenju Riječana, okrznuvši gotovo dobar dio populacije tijekom produkcije. Kada se u filmu opisuje proces audicije – slučajni pristup prolaznicima, traganje za posebnim ulogama – teškim biva dovoljno istaknuti koliko Riječana ima anegdotu o procesu snimanja toga filma. Kroz tih deset godina, istraživačkim, produkcijskim i izvedbenim procesima film se ugradio u samo tkivo grada.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><a href="https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/ostalo-kultura/danuncijada-rijeka-ima-svjetsku-pricu-koja-je-trebala-biti-ispricana/" data-type="link" data-id="https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/ostalo-kultura/danuncijada-rijeka-ima-svjetsku-pricu-koja-je-trebala-biti-ispricana/">Usporedbe</a> s fenomenom kazališne predstave <em>Vježbanje života</em> <strong>Nedjeljka Fabrija</strong> i <strong>Darka Gašparovića</strong> u režiji <strong>Georgija Para</strong> nisu neosnovane. Kada se ova povijesna saga o Rijeci i njezinim urbanim kulturama postavila 1990. u HNK Ivana pl. Zajca, <a href="https://www.matica.hr/kolo/294/od-nacionalnih-budnica-do-iskoraka-u-kazalisni-eksperiment-kazaliste-u-rijeci-1987-2004-20159/" data-type="link" data-id="https://www.matica.hr/kolo/294/od-nacionalnih-budnica-do-iskoraka-u-kazalisni-eksperiment-kazaliste-u-rijeci-1987-2004-20159/">odigrala je</a> ne samo kulturnu ulogu, već i  &#8220;važnu društvenu ulogu jer je prikazivanjem jednoga potisnutog dijela riječke prošlosti uspostavljen prekinuti vremenski kontinuitet.&#8221; Kao što su tada književnost i teatar mogli orječotvoriti i izvesti riječki multikulturalni i kozmopolitski identitet, sada on uspješno biva ekraniziran.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Primarnu funkciju ovoga filma Igor Bezinović uglavljuje u samome uvodu filma kao odgovor D&#8217;Annunzijevim namjerama: &#8220;Njemu je bilo važno da ova okupacija ostane zapamćena, kao i nama koji radimo ovaj film.&#8221; Nalik predstavi <em>Vježbanje života</em> u devedesetima, sada i kroz <em>Fiume o morte!</em> dobivena je prilika da se reprezentira i iscenira vlastito kulturno pamćenje.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1920" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/03/FOM_still_03_01_1.8.1.jpg" alt="" class="wp-image-73238"/><figcaption class="wp-element-caption"><em>Fiume o morte!</em> (2025), r. Igor Bezinović. Izvor: Restart</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">I dok cijelo vrijeme pišemo o pamćenju, prvo što će film učiniti vidljivim je – zaborav. Kroz anketu odmah na početku se otkriva kako se još rijetki mogu prisjetiti tko je bio Gabriele D&#8217;Annunzio, kao što ni sam grad ne ostavlja previše tragova okupacije. Unutar tih zadatosti, postavlja se podloga za rekonstrukciju, obnovu priče o okupaciji. Obnovu sprovode upravo sami Riječani, preuzimajući kao naturščici uloge D&#8217;Annunzija, <strong>Guida Kellera</strong>, <strong>Antonia Grossicha</strong>, <strong>Gugliema Marconija</strong>, dobrovoljaca i svih drugih tadašnjih aktera. Iako će Bezinović u intervju za <em>Novosti</em> istaknuti da mu igrana strane priče &#8220;daje mogućnost diskreditacije&#8221;, ona mu istodobno omogućuje da zauzme naoko pasivne repozitorije pamćenja, arhive, iznova ih kontekstualizirajući u želji da ponudi svoju interpretaciju tih događanja. </p>



<p class="wp-block-paragraph">U <em>Fiume o morte!</em> izokreće se D&#8217;Annunzijeva želja da okupacija ostane upamćena kao spektakl. Kroz humor se ističe grotesknost svih okupatorskih elemenata. Primjerice, trenutak ulaska u Rijeku <strong>Izet Medošević</strong>, kao jedna od mnogobrojnih inačica okupatora, obilježava sviranjem adaptirane verzije pjesme <em>Giovinezza, </em>pjesme koja će prvo obilježiti okupaciju, a kasnije postati i službenom himnom <strong>Mussolinijeve</strong> stranke. Komedija koja prožima igrani dio omogućuje nam da pristupimo, razumijemo i u konačnici uprizorimo prvi fašistički pozdrav, dolazak talijanskih dobrovoljaca, “Krvavi Božić“ i niz drugih životnih detalja uhvaćenih na fotografijama.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Kontradikcija između arhivskih materijala i njihovih živih reprezentacija ponekad rezultira ironijskim efektom, dok u određenim trenucima suptilno ukazuje na bezvremenske paralele kao što je povlačenje usporedbe između suvremenih navijačkih skupina i D&#8217;Annunzijevih dobrovoljaca. Iako samo nakratko, ukazuje se i na raspodjelu riječke industrije. Ali to su sve detalji jednog totaliteta koji se rekonstruira pred nama, njegove svakodnevice, ljudi, povoda, uzroka, i konačno, posljedica.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-8f761849 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1652" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/03/FOM_still_02_1-1.jpg" alt="" class="wp-image-73263"/></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1649" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/03/FOM_still_02_2-1.jpg" alt="" class="wp-image-73282"/><figcaption class="wp-element-caption"><em>Fiume o morte!</em> (2025), r. Igor Bezinović. Izvor: Restart</figcaption></figure>
</div>
</div>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Fiume o morte!</em> ne daje definitivne zaključke, ali odmak od didaktične eksplicitnosti je osvježavajuć. &#8220;Talijanske kolege rekli su mi da fašizam ne spominjem previše u uvodu, pa ću stati ovdje&#8221;, kazat će sam redatelj u dokumentarcu, ali gledatelj nesumnjivo dobiva jasnu poruku o riječkim događanjima kroz kapilarno raslojavanje događaja, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Čak i samo isticanje da se o odabranim temama ne smije pričati zbog tržišne logike ironično se uklapa u jednu još širu priču.      </p>



<p class="wp-block-paragraph">Preostaje nam samo još vratiti se na uvodna promišljanja – kako <em>Fiume o morte! </em>želi zapamtiti D&#8217;Annunzijevu okupaciju? Dobar dio gledatelja, a onda i kritičara, uočava povlačenje paralela s Benitom Mussolinijem i <strong>Adolfom Hitlerom </strong>kao njihovom pretečom, dok se danas mogu i vući paralele s drugim suvremenim političarima. Oduzmete li smijeh i kontradikcije izazvane sudarima prošlosti i sadašnjosti, ostaju nam njihove odluke, govori, simboli, posljedice koji i danas odzvanjaju aktualno.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ususret novim interpretacijama D&#8217;Annunzija, <em>Fiume o morte!</em> nam pokazuje točno ono što je <strong>Umberto Eco</strong> zapisao u eseju <em>Vječni fašizam</em>: &#8220;Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički.&#8221; Ili redateljevim riječima: &#8220;Iskustvo istraživanja njegove biografije naučilo me da ne upadam u zamku rasprave je li bio fašist ili nije. Najsigurnije je reći da je bio militantni nacionalist. Čovjek koji jako voli rat, a voli i naciju. Hoće li to netko nazvati fašizmom ili neće? Ja to zovem fašizmom.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ali u pozadini toga prikaza ostvaruje se još jedna ideja. Naime, (gotovo) cijeli film pripovijeda se na fijumanskom dijalektu koji predstavlja temelj reprezentacije jedne multikulturalne zajednice koja je postojala prije, a nastavlja živjeti i poslije, usprkos svemu. Progovarajući na njemu, ostvaruje se konačan čin, ne samo preuzimanja, već i transformacije pamćenja na ove događaje. <em>Fiume o morte!</em> tako ne samo da ispunjava <em>ecovsku</em> dužnost da razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki primjer fašizma, već i jasno postavlja branu, sliku društva za koje se zalaže.&nbsp;&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ako smo to u devedesetima ostvarivali vježbanjem života, sada je došlo vrijeme da to sačuvamo vježbanjem pamćenja.</p>



<p class="wp-block-paragraph"></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Grad u krizi identiteta</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/grad-u-krizi-identiteta/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[David Čarapina]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 20 Sep 2023 12:35:30 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[autobusni kolodvor žabica]]></category>
		<category><![CDATA[ivana peranić]]></category>
		<category><![CDATA[Izvedba]]></category>
		<category><![CDATA[oproštaj sa žabicom]]></category>
		<category><![CDATA[Rijeka]]></category>
		<category><![CDATA[tranzit]]></category>
		<category><![CDATA[urbanizam]]></category>
		<category><![CDATA[Žak Valenta]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=58061</guid>

					<description><![CDATA[Kroz pokret i priču Ivane Peranić i Žaka Valente "Oproštaj sa Žabicom" suočava nas s vizijom urbanog razvoja Rijeke koja izrasta na konzumerističkim i neoliberalnim temeljima.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">Urbana geografija Rijeke izmjenjuje se rapidnom brzinom, kroz niz stambenih (<a href="https://projekt-rio-kantrida.com/en/">RIO-Kantrida</a>), kulturnih (Art-kvart), gospodarskih (<a href="https://www.rijeka.hr/gradska-uprava/gradski-projekti/aktualni-projekti-2/gospodarstvo/luka-rijeka/">novi lučki terminali</a>), društvenih (Marina), obrazovnih (Sveučilište u Rijeci) i logističkih (<a href="https://www.rijeka.hr/predstavljen-projekt-izgradnje-spojne-ceste-luckog-podrucja-s-drzavnom-cestom-d-403/">D403</a>) projekata, prodirući duboko u identitetsko tkivo grada. Govorimo o urbanoj tektonici koja se, u sličnom obujmu, zadnji put tako pomicala u drugoj polovici 19. stoljeća; tada se formirao gradski obalni pojas, utvrđivala lučki operativna obala, formirala stambena politika, a ljudi i industrija selili uz more. Godine su to izgradnje kazališta, osnutka <em>Novog lista</em>, uvođenja kanalizacije, a u kratkom razmaku izmjenjuje se plinska s električnom rasvjetom. U sličnom obujmu Rijeka danas iznova proživljava transformaciju.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Plan razvoja grada Rijeke za razdoblje od 2021. do 2027. godine u tekućim dvadesetima i riječkom gradilištu <a href="https://www.rijeka.hr/gradska-uprava/plan-razvoja-grada-rijeke-2021-2027/" data-type="URL" data-id="https://www.rijeka.hr/gradska-uprava/plan-razvoja-grada-rijeke-2021-2027/" target="_blank" rel="noreferrer noopener">prepoznaje</a> natruhe tog doba, dodajući i čas ludih dvadesetih prošlog stoljeća, vjerujući kako može nadići “demografske, gospodarske i ostale izazove” te ući u globalne tokove. Javno mnijenje, ipak, više ostavlja dojam rezigniranosti, kontrapunktirajući očekivanjima i željama gradske uprave. Na svakodnevnoj razini se nužne i važne rasprave vezane za demografske, generacijske, kulturne i identitetske teme sudaraju s kolektivnim pamćenjem, nostalgijom i skepsom, rasplinjuju u sudarima s nostalgijom te nestaju u hodnicima riječke svakodnevice. Ipak, kada bi morali odabrati mjesto s kojega možemo najbolje sagledati aktualnu identitetsku krizu te sukob želja prošlosti i zahtjeva budućnosti, mnogi bi uprli prstom u autobusni kolodvor Žabica.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1707" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/Zabica_041-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-58063"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Aleš Suk</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">“Projekt novog autobusnog terminala i garažne kuće za 900 vozila u Rijeci je jedan od prvih koraka ‘osvajanja’ područja riječke luke”, vizija je koje se od 2005. godine i raspisivanja prvog projekta autobusnog kolodvora Žabica držao <a href="https://www.3lhd.com/hr/projekt/autobusni-terminal-zabica">Studio 3LHD</a>. Izgrađena 1947. godine, Žabica se u posljednja dva desetljeća prometnula u svojevrsni spremnik frustracija, simbol riječkog razvoja od devedesetih godina nadalje, ali i <a href="https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/suceljavanje-rijeckih-kandidata-4-kako-poboljsati-prvi-dojam-o-rijeci-gostima-koji-stizu-autobusom/" data-type="URL" data-id="https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/suceljavanje-rijeckih-kandidata-4-kako-poboljsati-prvi-dojam-o-rijeci-gostima-koji-stizu-autobusom/" target="_blank" rel="noreferrer noopener">uvijek popularan</a> opozicijski alat kada se užare političke rasprave. Iako planirana gotovo dvadeset godina, prijelomnica je bila prošle godine.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Potpisivanje ugovora o <a href="https://www.rijeka.hr/potpisivanje-ugovora-o-kupoprodaji-nekretnina-za-izgradnju-kompleksa-zabica/" data-type="URL" data-id="https://www.rijeka.hr/potpisivanje-ugovora-o-kupoprodaji-nekretnina-za-izgradnju-kompleksa-zabica/" target="_blank" rel="noreferrer noopener">kupoprodaji zemljišta</a> za 85 milijuna kuna (11,3 milijuna eura) između Grada Rijeke i tvrtke Rijeka Plus te kupca, tvrtke Best in Parking &#8211; Razvoj, za gradnju kompleksa Žabica u rujnu prošle godine mnoge je, nakon dugogodišnjeg čekanja, iznenadio brzopoteznošću. Za tri godine u Rijeci bi nas trebao dočekati autobusni terminal Žabica (s minimalno 14 perona), garaža s preko 800 mjesta, novi komercijalni sadržaji te rekonstruirani Trg Žabica. Uzmemo li u obzir dovršetak ceste D403, kao i tekuće projekte vezane za obalni pojas (Porto Baroš, Željeznički kolodvor), modernizacija Žabice sada predstavlja jedan od ključeva razgradnje dosadašnjeg urbanog ustroja s ciljem “osvajanja obale”.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Na tim temeljima nastaje i umjetničko-utopijski triptih Rijeka Deluxe. Premijerno izveden prošle godine, <a href="https://kulturpunkt.hr/najava/izvedba/oprostaj-sa-zabicom/"><em>Oproštaj sa Žabicom</em></a><strong><em> </em></strong>ponovo se upisao u tekuće putničke tokove autobusnog kolodvora kroz pokret i priču izvedbenog para riječkih umjetnika, <strong>Ivane Peranić</strong> i<strong> Žaka Valente</strong>. Riječ je o prvom dijelu triptiha koji je proizašao iz koncepta Ivane Peranić i <a href="https://krila.org/rijecko-kazaliste-u-potrazi-za-nuznom-pozornicom/" data-type="URL" data-id="https://krila.org/rijecko-kazaliste-u-potrazi-za-nuznom-pozornicom/" target="_blank" rel="noreferrer noopener">umjetničkog istraživanja</a><em> Riječko kazalište – u potrazi za nužnom pozornicom </em>te je, nakon prošlogodišnje premijere, iznova izveden u sklopu ovogodišnjeg europskog festivala suvremenih kazališnih praksi <em>TranziT</em>.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1707" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/Zabica_029-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-58065"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Aleš Suk </figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">“Čini mi se da na neki način ona utjelovljuje i personificira grad na Rječini na najtočniji mogući način. Pomalo pretrpana, kaotična, neuređena, pomalo i zapuštena, ali opet puna života i pokreta, mjesto susreta ljudi, putnika, gradskog prometa, mora, industrije, pijanca i pekarskih proizvoda, preopterećena, a istovremeno pusta. Bit će teško zamisliti Rijeku bez nje i zato kada plešem duet na Žabici osjećam kao da plešem s Rijekom u paru,” <a href="https://krila.org/rijecko-kazaliste-u-potrazi-za-nuznom-pozornicom/">ističe autorica koncepta</a> pišući o razlozima zašto upravo u autobusnom kolodvoru Žabica vidi idealan komunikacijski kanal s utopijskim imaginacijama grada Rijeke.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Od čega se opraštamo?</strong>&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Razliku je moguće iznaći već u jeziku. Terminal zamjenjuje kolodvor, podcrtavajući time kapitalnu promjenu mjesta u nemjesto, prihvaćajući suvremene prekomjernosti u želji da ponovo pronađe svoje koordinate u globalnom svijetu. Ivana Peranić i Žak Valenta pogađaju identitetsku notu prikazom para koji svojim traganjem jedno za drugim, a onda i busom, otvaraju horizonte kolektivnog i individualnog pamćenja. Izvedbeni par udara u zajednički okvir, rastvarajući mediteranski, rivijerski riječki štih, ali i zlatne godine dokolice kada je bilo <a rel="noreferrer noopener" href="https://hrcak.srce.hr/file/304024" data-type="URL" data-id="https://hrcak.srce.hr/file/304024" target="_blank">uobičajeno</a> “stići u Rijeku, obaviti posao, okupati se, nauživati se morskog zraka i sunca i isti se dan udobno vratiti u Zagreb”. Ipak, promatrajući svisoka, s platoa pored ulaza u Kapucinsku crkvu, publika je suočena s fragmentarnošću sjećanja. Izvedbeni par isključivo nama ostavlja da njihov okvir ispunimo svojim individualnim sjećanjima, dajući time priliku svakome da se oprosti od Žabice. Univerzalni, putnički, kolodvorski sentiment je pogođen (odabir glazbene podloge ga intenzivira), na nama je hoće li nas uspomene odvesti u Trst, na Krk, ili u noćni izlazak.</p>



<p class="wp-block-paragraph">U tome je i najveća vrijednost izvedbe: umjetnički par učinio je riječko kulturno pamćenje vidljivim. Stojeći na uporištima nekadašnjih riječkih stvarnosti i nekadašnjih <em>deluxe</em> ostvarenja, umjetnici su, barem nakratko, oživjeli prostor koji predstavlja savršenu podlogu za sažimanje svega onoga što personificira Rijeku. Još važnije, izvedba u živom prostoru omogućuje svima onima koji tek dolaze ili presjedaju u Rijeci da osjete generacijski diskurs i odrednice grada. Sami ostvaraj očuđenja je dovoljan, ostavljajući njima na izbor hoće li, ili ne, ući u prostor koji se otvara.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1707" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/Zabica_031-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-58064"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Aleš Suk </figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Danas je Rijeka “jedno od područja <a href="https://www.rijeka.hr/wp-content/uploads/2021/03/Plan-razvoja-Grada-Rijeke-za-razdoblje-2021.-2027..pdf" data-type="URL" data-id="https://www.rijeka.hr/wp-content/uploads/2021/03/Plan-razvoja-Grada-Rijeke-za-razdoblje-2021.-2027..pdf" target="_blank" rel="noreferrer noopener">najveće gustoće</a>”, gdje su “najopterećenije prostorne cjeline gradsko središte, Podmurvice-Preluk i Sušak koje zauzimaju nešto više od trećine površine Grada, a u njima živi oko 70% stanovništva”. S tim urbanim izazovima danas se, većinom, bavi privatni kapital koji, konačno, utkaje vrijeme u prostor. I dok su lučki projekti budili nostalgičnu crtu (“gle sine, još jedan kruzer/tanker”), potpisana transformacija Žabice suočava nas izravno s vizijom Rijeke na konzumerističkim i neoliberalnim temeljima. Ako smo i htjeli plakati na oproštaju, nismo, jer nas je jedan oproštaj podsjetio na dugi niz ostalih koji slijede: <a href="https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/tko-se-smije-kupati-na-kostabeli-hilton-to-je-privatna-plaza-ministarstvo-to-nije-privatna-plaza/">Kostabela</a>, Kantrida, Drenova. Sve su to mjesta gdje dolazi do estetizacije prostora nauštrb života stanovnika, otvarajući ga tokovima kapitala i moći.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Događaji poput <em>Oproštaja sa Žabicom </em>za publiku su važni jer predstavljaju vježbe konstituiranja vlastitih sjećanja te razumijevanja kolektivnog identiteta i pamćenja. Ali važni su i zbog nastojanja da se kroz njih iznova promisli sadašnjost te se suoči s odrazom riječkog društva i njegovim porazima (i ponekom pobjedom) nad supermodernitetom i drugim velikim riječima globalnog društva.&nbsp;</p>



<pre class="wp-block-verse">
</pre>



<p class="has-text-color wp-block-paragraph" style="color:#818283;font-size:16px">Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta&nbsp;<em>Ekosustavima uključive kulture&nbsp;</em>koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.</p>



<figure class="wp-block-image"><img decoding="async" width="300" height="59" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/aem-logo-e1688629289723.jpg" alt="" class="wp-image-56609"/></figure>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Arhiv kao žarišna točka aktivacije</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/arhiv-kao-zarisna-tocka-aktivacije/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[David Čarapina]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 04 Sep 2023 11:38:26 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[arhivi]]></category>
		<category><![CDATA[arhivi odozdo]]></category>
		<category><![CDATA[community arhivi]]></category>
		<category><![CDATA[MayDay Rooms]]></category>
		<category><![CDATA[mjere štednje]]></category>
		<category><![CDATA[radničke borbe]]></category>
		<category><![CDATA[radnički pokreti]]></category>
		<category><![CDATA[rosemary grennan]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=57528</guid>

					<description><![CDATA[S kolektivom MayDay Rooms, londonskim arhivom posvećenim društvenim pokretima, razgovaramo o prikupljanju i aktiviranju građe vezane uz nasljeđe radikalne povijesti.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">Londonski <a href="https://maydayrooms.org/">MayDay Rooms</a>, kolektiv čije ime zrcali stanje urgentnosti, djeluje kao arhiv, resursni prostor te sigurna luka za različite društvene pokrete i njihove povijesti. Arhivsku okosnicu čini povijesna građa vezana za društvene borbe od šezdesetih godina nadalje, protežući se od niza alternativnih pokreta i kampanja otpora sve do eksperimentalne kulture i djelovanja marginaliziranih i potlačenih skupina. Od toga kako je uopće došlo do potrebe za osnivanjem MayDay Roomsa, kako njihov arhiv funkcionira do toga koji je cilj prikupljanja materijala povezanog s različitim društvenim borbama, razgovarali smo s jednom od triju članica kolektiva, <strong>Rosemary Grennan</strong>.</p>



<pre class="wp-block-verse"></pre>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Započnimo od nulte točke: možete li se, u kratkim crtama, predstaviti našim čitateljima?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Ja sam Rosemary Grennan te sam dio Mayday Roomsa posljednjih, sada će već biti, osam godina; vrijeme brzo prolazi! U MayDayu se bavim svime pomalo jer nismo hijerarhijski organizirani: arhiviram, programiram, sve pomalo. Specijalizirala sam se na području digitalne arhivistike, posebice oko pitanja izgradnje online arhivskih resursa.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1384" height="1120" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/Screenshot-2023-09-04-at-12.56.04.png" alt="" class="wp-image-57543"/><figcaption class="wp-element-caption">MayDay Rooms / Instagram</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Sada možemo otpočeti naše putovanje u arhiv. Priča započinje 2013. godina kada se Mayday Rooms osniva. Kako su izgledali prvi dani same organizacije? Koja je bila ideja i inspiracija za arhiv i njegovo ime?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">MayDay Rooms je osnovan 2013. tijekom brutalnih mjera štednje i rezova u području javnih usluga u Velikoj Britaniji koji su doveli do zatvaranja niza javnih knjižnica, društvenih centara i kulturnih prostora. Takva politika, u kombinaciji sa zakonima protiv skvotiranja donesenima 2011. godine (usmjereni kriminalizaciji skvotiranja stambene imovine), rezultirala je gubitkom društvenih i zajedničkih prostora koji su djelovali i kao spremnici kulturnog pamćenja i povijesti. Unutar tog konteksta dolazi do osnutka MayDay Roomsa, institucije koja se suprotstavlja tim procesima s ciljem očuvanja povijesti i građe o društvenim borbama i otporu. Takoreći, naša zadaća je istodobno učiniti tu građu dostupnom svima, ali i povezati je s današnjom borbom i otporom.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Osnivači MDR-a uspjeli su osigurati veliku zgradu koja se nalazi u samom središtu grada, u ulici Fleet Street. Ulica je poznata kao povijesno središte kulture tiska u Britaniji još od 16. stoljeća: prvotno zbog čartista i buntovničke štampe te distribucije naslova <em>Prava čovjeka</em> <strong>Thomasa Painea</strong>, a kasnije i zbog same činjenice što je bila središtem britanske novinske industrije do Wappinškog spora 1986. kada je <strong>Rupert Murdoch </strong><a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Wapping_dispute" data-type="URL" data-id="https://en.wikipedia.org/wiki/Wapping_dispute" target="_blank" rel="noreferrer noopener">razbio</a> Printers Union. Sama lokacija je odabrana kao simbol hitno potrebnog otpora na području gdje se stari novinski uredi pretvaraju u luksuzne stanove čiji su stanodavci danas bankari, odvjetnici i špekulanti nekretninama.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Urgentnost situacije odražava se i u samom nazivu organizacije MayDay Rooms. Njena prvotna konotacija usmjeruje nas prema Međunarodnom danu rada, a druga se odnosi na međunarodni signal za spašavanje. Obje reference nastoje izraziti urgentnost vezanu za nasljeđe radikalne povijesti uslijed niza rezova i zatvaranja prostora, ali i nagovijestiti svjetliju budućnost&nbsp; koju simbolizira 1. maj. Što se tiče drugog dijela našeg imena, on je tu da naglasi važnost posjedovanja fizičkog prostora kao točke susreta između radikalnih povijesti i sadašnjih borbi.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="960" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/mayday_blog.jpeg" alt="" class="wp-image-57544"/><figcaption class="wp-element-caption">MayDay Rooms / Blog</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Tko je prije Mayday Roomsa bio – Mayday Rooms? Jesu li postojali prethodnici? <strong>Otkud ste crpili inspiraciju</strong> kad ste pokretali organizaciju?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Našli smo jedan, jedini dokument u arhivi o prethodnicima koji su se zvali Public Library. Riječ je o knjižnici koja je prikupljala isti materijal kao i mi danas u Mayday Rooms, a djelovala je u Londonu tijekom 1970-ih. To je jedini zapis koji smo uspjeli pronaći; u biti, sve je nestalo. Već na tom primjeru možete vidjeti koliko su takve kolekcije krhke.</p>



<p class="wp-block-paragraph">U Londonu ima stvarno dobrih primjera sličnih organizacija. Puno radimo s <a href="https://56a.org.uk/">56a Infoshopom</a> koji je izvorno bio skvot, a onda je, u dogovoru s općinom, počeo plaćati malu najamninu. Oni predstavljaju pravi izvor za pokrete i borbe za stanovanje na području jugoistočnog Londona. Inspirirale su nas i ambicioznije organizacije kao što je Međunarodni institut za društvenu povijest u Amsterdamu. Oni su svojevrsna meka radničkih i društvenih pokreta. Što se tiče digitalne strane, inspirirali su nas drugovi iz Hrvatske, prvenstveno projekti kao što je <a href="https://www.memoryoftheworld.org/blog/tag/library/">Memory of the World</a> i druge &#8220;knjižnice iz sjene&#8221;.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Također smo bili vrlo inspirirani te smo vodili razgovore s njujorškim <a href="https://interferencearchive.org/" data-type="URL" data-id="https://interferencearchive.org/" target="_blank" rel="noreferrer noopener">Interference Archiveom</a>, arhivom društvenih pokreta koji vode volonteri. Imamo vrlo slične ideje te smo, umjesto konvencionalnih metoda očuvanja građe, više usredotočeni na korištenje i otvoreni pristup; mislimo da je to bolje nego paziti da nitko ništa ne dira.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>To nas vodi do konceptualne srži same organizacije – arhiva. Kako su izgledali njegovi počeci?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">MDR je započeo s brojnim <em>unboxing</em> događajima u Marx Memorial Libraryju u Londonu. Ondje su se tri naša osnivajuća darovatelja – <strong>George Caffenzis</strong>, <strong>Silvia Federici</strong> i <strong>Peter Linebaugh</strong> – osvrnula na zbirke koje su pohranili: marksističko-feminističku kampanju <em>Wages for Housework NYC</em> (1972-81), <em>Midnight Notes Journal</em> (1971-2001) i <em>New England Prisoner Association News </em>(1973.-75.). Dok je otvarao svoj kovčeg kako bi pokazao nekoliko arhivskih kutija koje su sadržavale i njegovu Zerowork<em> </em>kolekciju, Linebaugh ih je usporedio s Pandorinom kutijom iz koje izlijeću različiti fragmenti i drame iz prošlosti. Ipak, nastavio je kazavši da je predanost MayDay Rooma u kolektivnom arhivističkom radu koji olakšava teret darovatelja koji se inače smatraju jedinima odgovornima za ovaj tip povijesti, kao i u usmjerenosti ovog poduhvata budućem organiziranju.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1193" height="890" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/1970s-Italian-Wages-for-Housework.png" alt="" class="wp-image-57545"/><figcaption class="wp-element-caption">Materijal pokreta &#8220;Nadnice za kućanski rad&#8221; iz Italije 1970-ih / MayDay Rooms</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Počevši od ove tri skromne zbirke, arhiv je u posljednjih deset godina narastao do 60.000 jedinica tiskanog materijala, 2000 filmova i videa te digitalne građe koja broji preko 19.000 unosa. Iako crpimo inspiraciju iz &#8220;povijesti odozdo&#8221;, MDR je prije svega arhiv koji živi. Okosnica našeg rada je aktiviranje radikalnog i eksperimentalnog povijesnog materijala, prvenstveno kroz suradničko obrazovanje, neformalna istraživanja, digitalizaciju i <em>online</em> distribuciju. Aktivno prikupljamo materijale od ljudi koji su bili uključeni u prošle (i sadašnje) društvene borbe, akcije i intervencije, pokušaje transformacije svijeta ili borbe protiv moći.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Prema kojim pravilima se vodite kada odlučujete koju građu ćete preuzeti na čuvanje?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Prikupljena i čuvana građa predstavlja povijest i kulturnu produkciju društvenih pokreta – sve od plakata i <em>printeva</em>, bedževa, majica, periodičnih publikacija, pamfleta, <em>zinea</em>, knjiga, filmova, audio zapisa i druge efemerne građe. Naš arhiv usredotočen je na društvene borbe, radikalnu umjetnost i činove otpora od 1960-ih do danas: sadrži sve od novije feminističke poezije do tehno parafernalija iz 1990-ih, od situacionističkih časopisa do zapisa o pobunama i industrijskim transformacijama, od obrazovnih eksperimenata iz 1970-ih do zatvorskih spisa.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Trenutno naš arhiv broji više od 100 zbirki koje sve zajedno imaju preko 50.000 pojedinačnih arhivskih jedinica. Osobito smo zainteresirani za prikupljanje efemerne građe: dokumenata proizašlih iz lokalnih, neformalnih kampanja i kolektiva koji nam omogućuju praćenje povijesti radikalne, izvanparlamentarne ljevice u Britaniji i širom svijeta. Samo prošle godine naša je kolekcija porasla za više od 5000 fizičkih predmeta, posebno povezanih s projektima alternativnog obrazovanja, pokretom za oslobođenje žena (Women’s Liberation Movement), kolektivom <a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Reclaim_the_Streets" target="_blank" rel="noreferrer noopener">Reclaim the Streets</a> i borbama talijanskih radnika.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1193" height="891" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/Screenshot-2023-09-04-at-12.53.19.png" alt="" class="wp-image-57547"/><figcaption class="wp-element-caption">Arhiva, MayDay Rooms / Instagram</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Sve navedeno možemo smatrati dijelovima radikalne povijesti, povijesnim fragmentima koje bismo teško našli među spisima institucionalnih arhiva. Kako dolazite do same građe?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Građu ne prikupljamo sami. Zapravo, ne prilazimo drugima s pitanjem &#8220;možemo li dobiti vaš materijal?&#8221;. Ljudi dolaze nama i kažu: &#8220;Imamo taj i taj materijal, zanima li vas?&#8221; To ima i dosta veze s političkim mrežama čiji smo članovi. Kolektivi koji nam prilaze donose odluku o tome da njihova građa ne ide u sveučilišnu knjižnicu ili slične ustanove, već kod nas gdje ćemo s građom postupati na drugačiji način.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ponekad dobijemo stvarno veliku donaciju građe, poput osobnog arhiva u kojem se može pratiti nečije sudjelovanje u politici kroz dugi niz godina. Takav tip građe je poprilično veliki izazov. S druge strane, prije tjedan dana netko je došao s malim svežnjem materijala s prosvjeda protiv poreza na dohodak tijekom ranih 90-ih.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kako pristupate svakoj od kolekcija?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Važan aspekt našeg rada je činjenica da se on odvija u kontekstu životnih iskustava samih darovatelja; uvjetovan je njihovim povijesnim refleksijama i vezama s mnogim pojedincima i skupinama koji prolaze kroz MDR. Upravo zato MDR poziva darovatelje i sudionike da kritički razmotre arhive koje nam povjeravaju – bilo javnim putem, kroz organizaciju događaja, bilo privatno, tijekom neformalnih sastanaka. Ponekad pokušavamo formirati i financirati projekt oko toga, kako bismo osigurali resurse za detaljniji rad na danoj građi. Primjerice, kolekcija na kojoj trenutno radimo je o <a href="https://maydayrooms.org/archive_item/troops-out-movement/">Troops Out Movement (TOM)</a>, što je bila kampanja u Britaniji za izvlačenje trupa iz Sjeverne Irske.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Ključna riječ u cijeloj priči je aktivacija. Što znači baviti se arhiviranjem u vašim prostorijama?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Temeljni rad MayDay Roomsa je nastojanje da se aktivira radikalna i eksperimentalna povijesna građa, prvenstveno kroz suradničko obrazovanje, naš javni program, neformalno istraživanje, digitalizaciju i <em>online</em> distribuciju. Na taj način MDR želi stvoriti dinamične situacije, umjesto da pasivno sjedimo na arhivskoj građi. Korištenjem intrinzičnog društvenog potencijala povijesnog materijala želimo omogućiti susret prošlosti i budućnosti na otvorenom polju, van okvira službenih domena znanja. Ne možemo predvidjeti što će se na tom polju dogoditi, to&nbsp;ostaje na onima koji se okupe oko same građe.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1186" height="1019" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/David-Rosenberg-doing-a-radical-history-walk-for-MayDay-Rooms.png" alt="" class="wp-image-57549"/><figcaption class="wp-element-caption">Šetnja s Davidom Rosenbergom, MayDay Rooms / Instagram</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kako iz perspektive arhivistice osiguravate najbolje moguće uvjete za proces aktivacije?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Nastojimo stvoriti kontekst u kojem se svi ljudi osjećaju ugodno kada dolaze u arhiv, a ne samo znanstvenici ili umjetnici. Organiziramo događaje gdje uključujemo ljude u proces arhiviranja, poput skeniranja kataloga. Održavamo puno radionica izvan zgrade, surađujemo s drugim političkim skupinama, pokušavamo uključiti pokrete koji trenutačno vode kampanje, pokušavamo reagirati na aktualna politička zbivanja koristeći našu arhivu, nastojeći pronaći koje lekcije nam nudi naša građa. <a href="https://maydayrooms.org/the-cost-of-living-crisis-and-histories-of-direct-action/">Trenutno provodimo niz događaja</a> o taktikama izravne akcije usmjerenima na današnje troškove života.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Gledano s arhivske razine, imamo vrlo bliske odnose s našim darovateljima. Nastojimo poticati međugeneracijske razgovore među ljudima koji su donirali građu, a koji su često, budući da se radi o novijem razdoblju povijesti, još uvijek živi. Također provodimo radionice za mlade tijekom kojih se fokusiramo na kreativne pristupe arhivu tako da se ljudi mogu uistinu osjetiti pozvanima da zakorače u povijest. Primjerice, imali smo skupinu štrajkaša koji su došli prije koji tjedan i upotrijebili arhivu da izrade novi propagandni materijal.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1380" height="1247" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/MT-mayday.png" alt="" class="wp-image-57553"/><figcaption class="wp-element-caption">MayDay Rooms / Instagram</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Pitanje otvorenog pristupa dovodi nas do digitalne strane priče. Kako u svojoj arhivskoj praksi pristupate procesima digitalizacije?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Trenutno nije sve katalogizirano, ali postoji evidencija cjelokupne građe, kao što postoje i svi opisi. Trenutačno selimo naš katalog, a i prelazimo na katalog baziran na mapama umjesto na stavkama jer su rijetke situacije kada ljudi traže pojedinačne stavke. Umjesto toga radije žele pogledati cijelu kolekciju. U MayDay Roomsu pokušavamo promišljati način na koji radimo s arhivama te vidimo svoje zbirke kao nešto što bi trebalo biti aktivno u sadašnjosti kroz strategije otvorenog pristupa, ponovne upotrebe i kroz izgradnju arhiva kao zajedničkog resursa. Taj etos prožima i naš pristup digitalnim arhivima, kao i same digitalizacijske procese. Naša platforma za digitalno arhiviranje <a href="https://leftove.rs/">Leftove.rs</a> utemeljena je na ideji da bi radikalna arhivska praksa trebala biti okrenuta prema javnosti te promicati distribuciju, suradnju i korištenje.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><a href="https://leftove.rs/">Leftovers Digital Archive</a> je suradnja između MayDay Rooms u Londonu i 0x2620 u Berlinu. Trenutačno imamo više od 19 000 predmeta (skenovi originalnih dokumenata), od kojih su gotovo svi OCRed (optičko prepoznavanje znakova). Znači, svi dokumenti su u potpunosti pretraživi. Vrsta materijala koju čuvamo pokriva cijelu paletu političke efemere: plamfleti, plakati, fotografije itd. Iako je MayDay Rooms pokrenuo projekt, Leftove.rs ne čine isključivo naše digitalne zbirke; koristimo se digitalnom građom iz različitih izvora: od torrent datoteka novina iz 1970-ih i autonomno vođenih internetskih zbirki ljevice u Francuskoj sve do materijala pokreta za oslobođenje žena izvučenih iz državnih arhiva. Leftove.rs tako stvara sigurnosnu kopiju za druge arhivske kolekcije, te upućuje&nbsp; na originalne izvore.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Dosta smo radili i na digitalizaciji video materijala. Imamo nešto što se zove <a href="https://amp.0x2620.org/about">Activist Media Project</a>, koji je uglavnom fokusiran na antiglobalizacijski pokret. Nemam konkretne brojeve, ali radi se o velikom broju digitaliziranih jedinica; uglavnom je riječ o DV vrpcama, nekim U-Matic vrpcama te VHS-u.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kako druge institucije i grupacije gledaju na vaš rad?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Druge institucije su često zainteresirane učiti od nas jer su, primjerice, u procesu reforme u svojim arhivskim praksama. Važno je napomenuti da je naš pristup arhiviranju drugačiji od institucionalnog. Neki bi mogli pretpostaviti da se zagovaranje naših metoda arhiviranja protivi postojanju institucionalnih zbirki, ali to nije slučaj. Ipak, prepoznajemo da manji arhivi mogu biti otvoreniji i kritičniji u načinu na koji prikupljaju i rade s povijesnom građom. S druge strane, etablirane institucije pokazale su se neprocjenjivima po pitanju traženja savjeta u različitim aspektima arhivistike, kao što je usmena povijest ili problem zastarjelosti podataka. Osim toga, održavamo snažne veze s nekoliko politički orijentiranih arhiva u Britaniji, a pomažemo i drugima pri uspostavljanja manjih zbirki.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kako gledate na vaše arhivske prakse kada ih usporedite s tradicionalnijim pristupima?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Nitko od nas nije imao profesionalno arhivističko obrazovanje, što je u određenim trenucima predstavljao blagotvoran učinak za naš rad. Naime, to nam omogućuje da osmislimo vlastite pristupe koji nisu ograničeni specifičnom obukom ili profesionalnim standardima. Imamo slobodu uvođenja kategorija metapodataka koje ne diktiraju određeni okviri te možemo uključiti ljude u zadatke poput skeniranja i katalogiziranja. Međutim, ne zanemarujemo utvrđeno znanje. Jednostavno smo neopterećeni strogim i krutim skupovima praksi ili idejama da postoji isključivo jedan ispravan način na koji se stvari rade.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Možete li nam prezentirati organizacijsku strukturu MDR-a te kazati tko je sve uključen u rad?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">MDR se trudi učiti iz politika zastupljenih zbirkama te je organiziran nehijerarhijski oko dva različita kolektiva te upravnog odbora. Članovi prvog kolektiva&nbsp; zajedničkim snagama vode arhiv koji se nalazi u središtu zgrade. Bilo je više različitih varijacija kolektiva, a svaka je sa sobom donosila različite političke obveze i iskustva koja su zauzvrat donosila nove fokuse, suradničke mreže i kolekcije. Drugi je <a href="https://maydayrooms.org/about/">Building Collective</a> koji koristi prostor za vlastite aktivnosti. U zamjenu nam pomaže voditi zgradu i učiniti je dostupnijom ljudima koji žele koristiti prostor za svoje sastanke i događanja. Svakih par mjeseci održavamo druženja otvorena javnosti, a čiji je domaćin Building Collective. Ona nam daju priliku da se okupimo, kuhamo, opustimo i saznamo što svaki kolektiv namjerava.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="960" height="720" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/mayday-room.jpeg" alt="" class="wp-image-57550"/><figcaption class="wp-element-caption">MayDay Rooms / Facebook</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Koliko se trenutno projekata odvija? Kako netko može započeti projekt u okviru MDR-a?&nbsp;</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Trenutačno imamo nekoliko tekućih projekata kao što su <a href="https://maydayrooms.org/uncovering-the-archive-what-story-will-you-tell/"><em>Uncovering the Archive</em></a>, projekt posvećen mladima, te <em>Activist Media Project</em>. Iako su pojedini projekti vezani za digitalne arhive došli svojem prirodnom kraju, kao <a href="https://newarchitecturemovement.org/"><em>New Architectural Movement Digital Archive</em></a> ili <a href="https://brixton-timeline.maydayrooms.org/"><em>Brixton Gentrifitication Struggles Timeline</em></a>, leftove.rs je još uvijek aktualan. Ujedno, uspjeli smo osigurati sredstva za projekt usredotočen na mirovni pokret, demilitarizacijsku kampanju, kao i antinuklearne napore u Velikoj Britaniji; za što vjerujemo da je posebno relevantno u aktualnom kontekstu.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kako u kolektivu od samo tri osobe iznosite sve aktivnosti? Imate li volontere koji pomažu?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Postoje procesi u koje smo svi uključeni. Ovdje uglavnom govorimo o pitanjima upravljanja, održavanja zgrade, osiguravanja financija . Ja sam, primjerice, više specijalizirana za digitalnu arhivistiku. Imamo i arhivista, a također i osobu zaduženu za programiranje te komunikaciju. U konačnici, duboko vjerujemo da bi svi trebali znati kako organizacija funkcionira.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Nije nam baš ugodno koristiti volontere u procesima koji uključuju temeljne funkcije organizacije. Ipak, uzimamo volontere koji žele raditi vlastite arhivističke projekte ili događaje vezane za arhiv. Jasno, pomažemo im u organizaciji, bilo dijeljenje vještina, opreme ili drugih resursa. Također primamo i ljude na praksu ako se financira kroz tečajeve ili od strane institucija.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Kakva je financijska slika Mayday Roomsa? Koliko ovisite o projektima?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Prvo, zgradu nam je kupio The Glass-House Trust. Ovo je petokatnica u središtu Londona. Nismo vlasnici zgrade, ali također ne plaćamo najam. Daju nam temeljnu potporu svake godine; u biti nam pokrivaju naše plaće, iako je s novim troškovima to sve manje moguće. Osim toga, apliciramo na projekte za financiranje drugih aktivnosti; na primjer, javljamo se na pozive Umjetničkog vijeća i drugih manjih socijalističkih zaklada. Omjer je 50:50.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Zbog inflacije su troškovi poprilično porasli i ove smo godine morali tražiti više novaca. Ali, mi smo relativno stabilni kada je riječ o osnovnim, temeljnim troškovima. Nalazimo se na točki gdje bismo, čak i da ne dobijemo dodatni projektni novac, mogli funkcionirati na bazičnoj razini. Ipak, da bismo učinili nešto ambicioznije, često moramo prikupljati dodatna sredstva.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1246" height="831" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/09/mayday-ured.jpeg" alt="" class="wp-image-57551"/><figcaption class="wp-element-caption">MayDay Rooms / Facebook</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Koju lekciju biste htjeli podijeliti s drugim sličnim nastojanjima i kolektivima?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Pravi je luksuz imati zgradu, da budem iskrena. Čini mi se kako mnogi nemaju upravo taj luksuz. Stoga moj glavni savjet je: pronađite zgradu, pokušajte ne plaćati najam. Čini mi se kako je to ključ dugoročnosti svake organizacije.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Koji su vaši kratkoročni i dugoročni planovi?</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Naš najvažniji cilj je održati trenutno stanje. Dugoročno gledajući, predviđam da ćemo doći do pristupačnijeg prostora za javnost. Ovdje ne govorim o zamjeni prostora, već o uspostavljanju prostora u koji prolaznici mogu lako ući, koji će funkcionirati kao svojevrsni izlog. Stremimo i prema tome da osiguramo resurse pojedincima željnima provođenju vlastitih istraživanja i projekata na temelju ovog tipa građe. Vrijeme i resursi uvijek su dobrodošli. U idealnom slučaju, voljeli bismo popuniti praznine u našim kolekcijama te izaći iz londonskih okvira. S obzirom na to kako je UK izuzetno centralizirano oko Londona, voljela bih pokušati surađivati s projektima iz drugih gradova, istražujući sve ono što nam oni mogu ponuditi.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Konačno, nadam se da ćemo dovršiti digitalnu arhivu, iako to nije odveć ambiciozna aspiracija jer se temelji na viziji na kojoj kontinuirano radimo. Često govorim ljudima da mi &#8220;aktiviramo arhiv&#8221;, stalno ga nastojeći povezati s današnjim borbama. Ovi arhivski resursi služe kao revitalizacijska sredstva suvremene borbe kroz povijesni kontekst. Doduše, nije svaki pokušaj uspješan, i to je najvažnije priznati. Putovanje uključuje kontinuirano učenje, s obzirom na smisao upravljanja ovakvom organizacijom, ali i vrste odnosa koje nastojimo njegovati s ljudima s kojima surađujemo.</p>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color has-small-font-size wp-block-paragraph">Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture &#8211; Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</p>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color has-small-font-size wp-block-paragraph">Istraživanje se provodi u sklopu projekta &#8220;Arhivi odozdo &#8211; organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva&#8221; podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="490" height="172" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2021/09/Active-citizens-fund_4x-1_0.png" alt="acf logo" class="wp-image-38998"/></figure>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Fanzin se ne piše da opstane, već da ostane</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/fanzin-se-ne-pise-da-opstane-vec-da-ostane/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[David Čarapina]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 23 May 2023 09:18:16 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[ana labudović]]></category>
		<category><![CDATA[deltalab]]></category>
		<category><![CDATA[DIY]]></category>
		<category><![CDATA[fanzini]]></category>
		<category><![CDATA[fanzinoteka]]></category>
		<category><![CDATA[Fažana]]></category>
		<category><![CDATA[izdavaštvo]]></category>
		<category><![CDATA[kasarna fažana]]></category>
		<category><![CDATA[Oleg Morović]]></category>
		<category><![CDATA[prostor urbane kulture]]></category>
		<category><![CDATA[Rijeka]]></category>
		<category><![CDATA[RISO&prijatelji]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=55388</guid>

					<description><![CDATA[Uokvirujući "Fanzinoteku" kao arhiv nezavisnih publikacija, posjetitelj se suočava s jednom od paradigmatskih institucija kulture pamćenja.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">Tijekom dopisivanja s organizatorima iskristalizirat će se dva ključna trenutka gostovanja <em>Fanzinoteke </em>u Rijeci. &#8220;Fanzin je živ, ne znam smijem li reći življi nego ikad&#8221;, kazat će riječka strana priče, <strong>Ana Labudović</strong>, dok će ju nesvjesno dopuniti fažanska polovica, <strong>Oleg Morović</strong>, sjetivši se Kylo Rena; &#8220;<em>Let the past die, kill it if you have to.</em>&#8221; Tim dvokorakom, netom završena izložba <em>Fanzinotek</em>a u prostorima DeltaLaba jednostavno i efektivno zaobilazi nostalgičnu, <em>mainstream</em> retoriku zlatnih godina, radije odlučujući posjetitelja suočiti s punim potencijalom <em>zine</em> forme.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Organizirana od strane riječkog projekta <em><a href="https://www.facebook.com/risoiprijatelji" data-type="URL" data-id="https://www.facebook.com/risoiprijatelji">RISO i prijatelji</a> </em>te fažanske udruge <a rel="noreferrer noopener" href="http://www.facebook.com/kasarnaprostorurbanekulture" data-type="URL" data-id="www.facebook.com/kasarnaprostorurbanekulture" target="_blank">Prostor urbane kulture</a>, riječka selekcija arhiva nezavisnih publikacija <em>Fanzinoteka </em>posjetiteljima se predstavila kroz izložbeni i čitaonički prostor. Osnovne, tematske smjernice izložbenog djela nastojale su, prema riječima Ane Labudović, dati više prostora &#8220;lokalnom kontekstu, autoricama, radionicama i punku&#8221;. U takvom asinkronijskom i ahistorijskom rezu jedni uz druge slažu se mikrohistorijski trenuci u stranicama riječkog K<em>ulta</em> i <em>Zida</em>, uvidi autorica kao što su <strong>Nika Rukavina</strong> ili <strong>Ivana Armanini</strong>, fažanske radioničke ekspozicije, a onda i sijaset globalnih punktova od Ljubljane do Bristola, pa sve do Argentine i nazad do istarskog poluotoka. Kroz odabrane publikacije sažima se globalna DIY priča medija koji opstaje kao svojevrstan punkt otpora i slobode, ali i prozor u budućnost dizajna i izdavaštva. U tom kontekstu bitnim se čini raščlaniti opis i genezu Fanzinoteke, vodeći se reakcijom samog Olega Morovića i Kylo Rena: <a href="https://tenor.com/view/star-wars-the-last-jedi-kylo-ren-kylo-bensolo-gif-10525716">&#8220;<em>Let the past die, kill it if you have to</em>.&#8221;</a></p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1920" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/05/20230512_203424-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-55455"/><figcaption class="wp-element-caption">foto: David Čarapina</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Uokvirujući <em>Fanzinoteku</em> kao arhiv nezavisnih publikacija, posjetitelj se suočava s jednom od paradigmatskih institucija kulture pamćenja. Ina se suprotstavlja poimanju arhiva kao repozitorija pasivnog kulturnog pamćenja te, ponajviše, kao organiziranom, sterilnom birokratskom prostoru. Iako službeno nastaje 2017. godine, njena priča seže do srednjoškolskih dana njenog voditelja i predsjednika Prostora urbane kulture, Olega Morovića. Dani su to nastanka fanzina poezije <em>Polet</em> u suradnji s <strong>Olegom Šuranom</strong> i <strong>Andijem Pekicom</strong> koji danas broji preko pedeset brojeva: &#8220;To su bile prve publikacije koje sam čuvao, ali ne najbolje, s obzirom na to da nemam sve brojeve u arhivu. <em>Polet </em>smo uvijek dijelili besplatno a ponekad bi za njega dobio tuđi <em>zine</em> i kroz tu razmjenu zapravo sve kreće. To je dan-danas najčešći način kako dolazim do novih uradaka raznih autora.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ipak, za arhiv će se ključnom pokazati spomenuta 2017. godina kada otpočinje rasplitanje niza procesa. S radom kreće Prostor urbane kulture, preuređuju se prostori ondašnje Kasarne te se odlučuje za iskorak iz dotadašnjih okvira Fažanske udruge mladih:</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Do tada, programi Udruge bili su isključivo punk koncerti (i to jako uspješni i prepoznati na istarskom poluotoku), dok je naša želja bila iskoristiti puni potencijal tog prostora i stvoriti jedan društveni i kulturni moment, mjesto susreta, oazu kreative, napraviti nešto za lokalnu publiku u mjestu koje je mrtvo zimi a ljeti preplavljeno turistima.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">U tome naumu uspijevaju; zadnjih godina rad Kasarne Fažana seže od glazbenog (<em>Kold Nites</em>) i filmskog (<a href="https://www.facebook.com/vodnjanfazana"><em>Vodnjan film festival u Fažani film festiva</em>l</a> i <a href="https://vladimirfilmfestival.com/about/"><em>Vladimir Film Festival</em></a>) programa, sve do umjetničkih rezidencija (zadnjih mjeseci boravio je francuski glazbeni producent i nezavisni umjetnik <strong>Axel Delcroix</strong> aka Memori) i programa posvećenih nezavisnom izdavaštvu. Toliko puta istaknutu DIY filozofiju kroz niz intervjua i medijskih predstavljanja rada udruge najbolje reprezentira upravo rad na samome mediju kroz radionice <em>Print Zine</em> koje sudionicima omogućuju da pomoću dostupnih materijala i ideja osmisle vlastitu publikaciju:</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Gledam na fanzine kao na <em>gateway</em> drogu u kreativu, art i dizajn. Klinci se totalno opuste i gube (u pozitivnom smislu) satima a kasnije neki i nastave brijat taj đir. Mladi dizajneri i studenti otvoreniji su prema eksperimentiranju, barem dok ih se ne ukalupi. Vjerujem da im se, kao i meni, dogodi situacija da im print studio ili tiskara ne žele izraditi nešto na način kako je zamišljeno jer &#8216;to nije moguće&#8217;, drugačiji uvez, razne dimenzije unutar iste publikacije i slične stvari. Ja bih u tim situacijama najčešće uzimao stvari u svoje ruke i sam izrađivao šta sam zamislio.&nbsp;I gotovo uvijek je moguće. <em>DIY for life</em>. Ono što pokušavam reći, a vjerujem da nisam uspio prenijeti, jest da fanzini (preciznije artzini) mogu biti inspiracija dizajnerima i izdavačima za napraviti nešto van okvira ustajalih praksi.“</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1920" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/05/20230512_203625-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-55459"/><figcaption class="wp-element-caption">foto: David Čarapina</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Fanzinoteka</em> tako postaje nastavak, simbolična reprezentacija ideja, htijenja i želja producentskog tima koji zadnjih godina isključivo pogoni volonterski adrenalin. Kada je 2020. godine arhiv počeo brojati preko 500 publikacija, grafika, plakata i fanzina, sam voditelj došao je na ideju organizacije godišnjih izložbi. Nakon prve selekcije u Fažani će organizaciju poremetiti pandemija, ali od protekle zime cijela priča dobiva na ubrzanju; nakon organizacije na domaćem, fažanskom terenu, arhiv na poziv Olega Šurana dolazi na Akademiju vizualnih komunikacija gdje se izlaže u sklopu platforme Interakcije, a sada i u Rijeku na poziv Ane Labudović i huba <em>RISO &amp; Prijatelji</em>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ipak, izložba je samo dio narative; drugi njegov dio sačinjavaju sami posjetitelji ulaskom i boravkom u čitaonici. Svaki arhiv ima svoj set mehanizama izgradnje i selektiranja materijala; fažanski bazičnu osnovicu definira okrenutošću suvremenoj produkciji s naglaskom na radove vizualnih umjetnika i DIY procese. Otvarajući mogućnost ostvarivanja vlastitog istraživanja/selektiranja <em>zine</em> građe, mnogobrojni nanovo bivaju aktualizirani, radije doli samo pogledom okrznuti. Time se ostvaruje dvojak cilj: osvješćuje se činjenica kako nije na arhivistu da interpretira, već upravo na posjetitelju/istraživaču, ali se i odbija nostalgijsku priču, radije se okrećući narativu gdje fanzin postaje &#8220;neka nova zvijer&#8221;:</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Nekada su fanzini koštali 2 kune, danas se mogu naći za 50 eura. Ne mislim time omalovažavati punk <em>zinove</em>. Ne radi se tu o tome da su manje vrijedni: oni su itekako vrijedni, uložen je rad, vrijeme i trud u njihovu izradu i distribuciju. Razlika je ta što se fanzini danas tiskaju u raznim tehnikama, na skupim papirima, ručno uvezani, i u konačnici sadrže originalni artwork umjetnika/ca. Jebiga, nova vremena.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Na temelju toga možemo slobodno pridružiti se dizajnerici Labudović i reći: &#8220;Fanzin je živ, ne znam smijem li reći življi nego ikad.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Konačan pečat fanzinskog tjedna treba tražiti u paralelno održavanim radionicama RISO tiska i stop animacije <em>Print-A-Loop</em>. Nastajući odvojeno, program za odrasle i djecu pod vodstvom animatorice Katrin Novaković i dizajnerice Ane Labudović idealno se nadogradio na gostovanje Fanzinoteke, dajući bliži uvid u metode kreiranja RISO tiska i stop-animacija. Uz to, radionice su širu javnost upoznale i s projektom <em>RISO i prijatelji</em>, specijaliziranon DIY/DIWO tiskarom koja djeluje pretežno u području kulture, nezavisne scene i lokalnih zajednica. Njihov postanak voditeljica Ana Labudović sažet će u pet jednostavnih koraka:</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Vidjela sam strip otisnut na RISO mašini.<br>Zaljubila se.<br>Otisnula sam plakat, pa umjetničku knjigu (Hušman+Huzjan+Tadić) u tiskari blizu Bjelovara za koju sam znala da ima RISO.<br>Poželjela da mi mašina bude bliže.&nbsp;<br>U kolovozu 2019. RISO duplikator stiže u riječki studio.&#8221;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1707" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/05/MG_7984-1-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-55458"/><figcaption class="wp-element-caption">foto: Matija Zanoškar</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Od tog trenutka nadalje, publikacije su samo nastavile dolaziti. Prvi fanzin (<em>36 ̊ u Martićevoj</em>) nastaje tijekom radionice u Galeriji Miroslav Kraljević kada se suočava i s punim obujmom posla (&#8220;Shvatila sam da mi 1500 listova treba proći kroz ruke (bar dvaput)&#8221;). Uslijedio je rad na kvartovskom fanzinu Udruge Kuraž, <em>Škurinjske balkonske novine</em>, oblikovan i tiskan zajedničkim snagama s lokalnom zajednicom kroz radionice. Uz lokalni, kvartovski moment, RISO &amp; prijatelji paralelno se uključuje u suradnički izdavački projekt <em>Biblioteka 0 općenito</em>, iniciran od strane <strong>Ane Hušman</strong>, a usmjeren prema &#8216;distribuciji relevantnih sadržaja/teorijskih misli o društvu, umjetnosti i kulturi&#8217;.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Iako sama ne inzistira na čvrstom nazivu ili viziji, radne smjernice se naziru kroz motivaciju da projekt potiče &#8220;produkciju samoiniciranih umjetničkih, teorijskih i <em>community-building</em> sadržaja kroz formate samoizdavaštva i DIY tiska&#8221;, ali i &#8220;bildanje vlastite zajednice.&#8221; U skladu je to s Aninim opisivanjem fanzina kao &#8220;točke interakcije, razmjene, zezancije, otpora, fanatizma, bildanja vlastitog <em>bubblea</em> ili ega, pripadanja, dodira s mikro-svjetovima koji nas zanimaju, odmora od <em>scrollanja</em>&#8230;&#8221;.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1707" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/05/MG_8010-1-scaled.jpg" alt="" class="wp-image-55456"/><figcaption class="wp-element-caption">foto: Matija Zanoškar</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Fanzinoteka</em> je pružila idealnu podlogu za ostvariti taj fanzinski ideal praksom kroz seriju radionica. Prirodan je to nastavak prošlogodišnjih radionica <a href="https://radiona.org/radionica-riso-print-a-sec-hibrid-tiska-i-animacije/"><em>riso print-a-sec – hibrid tiska i animacije</em></a><em> </em>nastalih u suradnji s Radionom, ali i podloga za budućnost projekta koja se trenutna miješa u suradnji sa sekcijom mladih Udruge LORI. Na širem riječkom području fanzin se iznova budi, kako u umjetničkim krugovima, tako i u kvartovskim zajednicama, nalik udrugama Kuraž i Urbani separe, koje uviđaju njegove mogućnosti kada je riječ o artikulaciji ideja. U svjetlu riječke budućnosti, rastegnute od transformacije riječke obale do podizanja kulturnog bloka u Benčiću, svako sredstvo za pročišćenje komunikacijskih kanala biva bitnim; posebice kada se čini da je, kazat će Ana, &#8220;Rijeka toliko alarmantno ispražnjena od ljudi između 25 i 40 godina te civilni sektor samo pokušava održati na okupu ono što je ostalo.&#8221;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Hoće li fanzin spasiti svijet? Naravno da neće, ali zar je to ikada bila poanta? <em>Fanzinoteka</em> i radionice <em>Print-A-Loop</em> pokazale su nam, iznova, kako nam format fanzina daje mogućnost da konstantno promišljamo našu, kako individualnu, tako i kolektivnu imaginaciju. Omogućujući horizontalna i vertikalna kretanja, edukativna komponenta istraživače uvlači u format koji nužno traži od njih da propituju izdavačke, dizajnerske te, u konačnici, kulturne paradigme. Podsjećajući nas na dostupne kapacitete i mogućnosti, kako nas, tako i medija, fanzini danas žele iskoristiti svaki, i zadnji tračak škarta za drugačiju perspektivu.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
