Paradigmatski primjer takve alternative je nekadašnje dječje lječilište u Krvavici. Smješteno u borovoj šumi tik uz more, izgrađeno sredinom šezdesetih godina kao specijalizirana ustanova za liječenje djece s respiratornim bolestima, ovo je zdanje s vremenom prošlo kroz niz funkcionalnih i simboličkih promjena. Od mjesta liječenja i skrbi, preko turističkog odmarališta 70-ih i ratnog kompleksa 90-ih, do današnjeg statusa ograđene i zapuštene građevine, Krvavica odražava širi proces komercijalizacije, institucionalnog zanemarivanja i zaborava. Upravo tu slojevitu povijest i suvremeno stanje nastoji obuhvatiti opsežna dvojezična publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici, koja otvara niz pitanja o odnosu prema nasljeđu, javnom prostoru i kolektivnoj memoriji.

Krvavica u tom smislu nije zanimljiva samo kao svjedok političkih i društvenih promjena, već i kao remek-djelo modernističke arhitekture koje potpisuje splitski arhitekt Rikard Marasović. Riječ je o iznimnom primjeru promišljanja prostora skrbi, zdravlja i zajednice, oblikovanom s jasnom funkcionalnom i estetskom namjenom. Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici ne fokusira se samo na dokumentiranje arhitektonskih vrijednosti, već koristi ovu zgradu kao polazište za šire promišljanje o odnosu prema javnim dobrima, o ideji društvene skrbi i o tome kako kolektivno pamćenje oblikuje prostor – i obrnuto. Na više od 500 stranica okupljeni su stručni tekstovi, arhivsko gradivo, osobna sjećanja i vizualni materijal, koji zajedno tvore gustu i višeglasnu naraciju o jednom mjestu i njegovim značenjima.

To je polazište i ambicija publikacije koja ne bilježi tek okolnosti nastanka i sudbinu ovog modernističkog zdanja, već komprimira dugogodišnji istraživački, aktivistički i arhivistički rad. Taj rad dobio je i umjetničku dimenziju, predstavljenju u obliku izložbe u splitskom Salonu Galić 2021. godine. Zato je važno istaknuti kustosku pozadinu dviju urednica publikacije, Nataše Bodrožić i Antonije Vodanović, koje same sugeriraju da se publikacija može čitati i kao prošireni katalog izložbe. 

Publikaciju su zajednički izdali udruga Slobodne veze iz Zagreba, te nizozemski Set Margins’, dok je za grafičko oblikovanje bio zadužen Nikola Križanac. Njezin izlazak potaknuo je brojne i raznovrsne reakcije u gotovo svim relevantnim medijima u formi vijesti ili komentara njima najatraktivnijeg aspekta priče. Zato je namjera ovog teksta ponešto drugačija; posvetiti se samoj publikaciji i načinu na koji pristupa temi, slojevima koje otvara i pitanjima koja postavlja o odnosu prema prostoru, nasljeđu i zajedničkom dobru. 

Za početak, osvrnimo se na naslov. (Ne) vjeruj pripovjedaču odnosi se na kustoski koncept baziran na izazivanju utemeljenih narativa i zazivanju novih tumačenja. Riječima Bodrožić, “pripovjedač je nesiguran, sjećanje je manipulativno polje, a društveno pamćenje krhko”. Takva perspektiva usmjerava čitatelja na kritičko čitanje publikacije, sugerirajući da kolektivni zaborav nije neutralan – on se može mobilizirati u ideološke svrhe jer predstavlja pogodno tlo za oblikovanje povijesti, a time i sadašnjosti. U tom se okviru propituju i uvriježene dogme, poput one o državi kao lošem vlasniku, koja se često održava kroz romantizaciju privatnog vlasništva nauštrb zajedničkog dobra.

Publikacija priču gradi strpljivo i temeljito, otvarajući je tekstom povjesničarke umjetnosti Lidije Butković Mićin. Ona donosi povijesni pregled razvoja jadranskih klimatskih lječilišta za djecu, od začetaka institucionalne skrbi u drugoj polovici 18. stoljeća, kada jača paternalistička uloga države, do pojave prvih tretmana tuberkuloze temeljenih na korištenju klimatskih pogodnosti. Poglavlje je obogaćeno vrijednim arhivskim gradivom, među kojim posebno valja istaknuti propagandne plakate o prevenciji, te izvatke iz Dječje čitanke o zdravlju iz 1927. godine s tekstovima Ivane Brlić Mažuranić i ilustracijama slikara Vladimira Kirina. 

Na tu se povijesnu podlogu nadovezuje razgovor Nataše Bodrožić sa Sanjom Petrović Todosijević, višom znanstvenom suradnicom i jednom od osnivačica Centra za jugoslovenske studije, koji otvara pitanje politika djetinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji. Arhitektica Jelena Borota u poglavlju Izgubljena tipologija nudi stručni doprinos analizi tipologije dječjih odmarališta i lječilišta, smještajući iznimni pothvat Rikarda Marasovića u širi arhitektonski, ali i društveno-povijesni kontekst. U tom se okviru pojavljuje i vrlo detaljan referat iz 1950. o pravu djece na ljetovanje, djelo arhitekata Rajka Tatića i Ljubiše Dragića, koji svjedoči o tadašnjem pristupu planiranju prostora namijenjenih dječjoj skrbi i odmoru, doprinoseći iznimnoj arhivskoj vrijednosti ovog izdanja.  

U nastavku, publikacija ulazi u osobniji registar, gdje se kroz uspomene djece i mještana isprepliću osobna i kolektivna sjećanja mještana. Iznesena su autentična svjedočanstva, predočene zbirke razglednica, pisama, fotografija, kao i novinski članci, mahom iz Slobodne Dalmacije, koji svjedoče o važnim događajima koji su zadesili lječilište, kao što je veliki požar iz kolovoza 1985. godine koji je poharao makarsko primorje, doveo do evakuacije stanovništva i u čijem je gašenju sudjelovalo 30 000 ljudi. Ovi arhivski materijali ne samo da rekonstruiraju jedno vrijeme, sjećanje i života lječilišta, nego svojim emotivnim potencijalom izravno komuniciraju s umjetničkim slojem čitavog projekta, unoseći u publikaciju autentični duh života.

Priča se dalje kronološki nastavlja na period ratnih devedesetih kada je, nakon odlaska JNA, kompleks u Krvavici postao centar za vojnu obuku, smještaj za ranjenike i izbjeglice. Ovu najmanje poznatu povijesnu epizodu pokušale su rasvijetliti Bodrožić i Vodanović, naišavši na očekivanu nevoljkost institucija da razjasne vojne okolnosti koje su se odvijale u tom periodu ili da ustupe ikakvo arhivsko gradivo. U publikaciji je u cijelosti objavljen i ključni tekst poetskog naziva Perje na buri kojim je 2008. godine u 50. broju časopisa Oris arhitektica Miranda Veljačić inicirala interes za objektom u Krvavici.  Taj se tekst, kako ističe Bodrožić, ističe temeljitom arhitektonskom analizom i dijagnozom stanja objekta, a njegovo naglo izranjanje iz prošlosti u suvremenost suočava čitatelja s aktualnim stanjem i neizvjesnom sudbinom Marasovićevog modernističkog zdanja. 

Opširni znanstveni tekst Antonije Vodanović o “kulturi sjećanja i zaborava” naslanja se na pristup oralne historije s ciljem  da se “da prikaz povijesne slojevitosti lječilišta te demistificira njegovu funkcionalnu i prostornu uporabu temeljem novih saznanja”. Ta  se namjera ostvaruje kroz obilno arhivsko gradivo, kao i razgovore s pacijentima, zaposlenicima, korisnicima i mještanima, ambiciozno obuhvaćajući period od 1965. do 1991. godine.

S druge strane, povjesničar i arheolog Ivan Huljev unosi svjež i pomalo iznenađujuć pogled na zdanje lječilišta, pristupajući mu iz arheološke perspektive – naizgled neočekivano, no zapravo u skladu s razinom devastacije koja je nastupila od dvijetisućitih godina. Tada je zgrada demilitarizirana i prenesena u ruke državne agencije Club Adriatic, što je dovelo do uklanjanja nadzora nad objektom i njegovog ubrzanog propadanja. Takav kontekst opravdava Huljevljevu ideju o tretiranju ovog modernističkog remek-djela kao arheološkog nalaza.

Povjesničarka umjetnosti Josipa Balajić pridonosi tekstom koji polazi od dokumentarne serije Betonski spavači i epizode Tajanstveni objekt u borovoj šumi, kojom je lječilište privuklo veću pozornost javnosti. No potom radi zaokret prema osobnijem narativu i piše iz perspektive svoje obitelji, koja se u zgradu doselila u svibnju 1992. godine. Riječ je o kombinaciji osobnog i kolektivnog iskustva stanara, njihovih strepnji i nagađanja o budućnosti samog zdanja.

Nakon raznolikih pristupa kojima se gradi višeslojna naracija o zgradi i njezinoj povijesti, fokus se u jednom dijelu publikacije preusmjerava na njezina autora. U tom smislu ova publikacija ima iznimnu historiografsku važnost jer predstavlja jednu od rijetkih prilika da se prodre u osebujan lik, kao i arhitektonsko i umjetničko djelo enigme Rikarda Marasovića. Tu je važan doprinos znanstvene savjetnice Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu Tamare Bjažić Klarin koja nudi detaljnu “Skicu za biografiju i smjernice za daljnje istraživanje” ovog zanemarenog arhitekta rođenog u Splitu 1913. godine. Antonia Vodanović dodatno produbljuje sliku zalazeći u manje poznatu stranu njegova rada, upoznavajući nas s fragmentima slikarskog opusa koji otkrivaju senzibilitet i umjetničke preokupacije koje su ovog arhitekta formirale od najranije mladosti. 

Završni dio publikacije donosi vizualnu dokumentaciju izložbe održane u Salonu Galić 2021. godine, s prikazom cjelokupnog postava. Time se simbolično zatvara narativni krug i priča usmjerava prema otvorenom završetku – onome koji poziva na komunikaciju i dijalog. U tom su duhu za sam kraj ostavljeni i razgovori koje je Nataša Bodrožić vodila sa zagrebačkim arhitektom i suautorom serijala Betonski spavači Marojem Mrduljašem, kao i s predstavnicima lokalnih inicijativa angažiranih na očuvanju Dječjeg lječilišta u Krvavici. Ti razgovori simbolično naglašavaju potrebu da se priča nastavi, ne samo kroz njezino arhiviranje, već i kroz aktivno promišljanje budućnosti ovog prostora u okviru novih modela upravljanja i korištenja.

Publikaciji (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj Dječjeg lječilišta u Krvavici teško je pronaći ozbiljnije zamjerke. Možda bi se moglo raspravljati o strukturi i rasporedu pojedinih tekstova, no to su tek nijanse u odnosu na cjelinu koju ova knjiga uspješno oblikuje. Riječ je o primjeru iznimno predanog istraživačkog rada koji objedinjuje obilje arhivske građe i niz stručnih tekstova relevantnih autorica i autora, a pritom uspijeva u zahtjevnom zadatku: kritički obuhvatiti prošlost, sadašnjost i neizvjesnu budućnost jednog prostora. Pričajući priču o dječjem lječilištu otvorenom prije točno 60 godina, knjiga se svojim pristupom nameće kao iznimno suvremen i aktualan doprinos. Nije riječ o izdanju za prašnjave police – njezina otvorenost i bijeg od hermetičnosti čine je jednako korisnom stručnjacima poput arhitekata, arheologa, urbanista i povjesničara, kao i pristupačnom široj zainteresiranoj javnosti.

Ne treba zanemariti ni pomalo subverzivan karakter ove publikacije. Ispod površine narativa o “oborenoj svemirskoj letjelici s kojom zatečeni domoroci ne znaju što bi osim da je prodaju“, kako je to slikovito sažela Jelena Borota, vrije slojevita priča o zaboravljenoj i potisnutoj prošlosti, o politički kuriranoj stvarnosti koja ne skriva samo arhitektonska remek-djela i njihove autore, već i osobna i kolektivna sjećanja ljudi i vremena. U tom se okviru otvaraju pitanja o sudbini javnih dobara i provocira dominantno prihvaćena teza o privatizaciji kao jedinom putu obnove i napretka. Riječ je o propitivanju usmjerenom na sadašnjost, a vođenom mišlju o budućnosti koja ne zaboravlja društvenu ulogu prostora ni njegovo mjesto u kolektivnom sjećanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Spomenimo kako je u Splitu došlo i do promjene vlasti, te kako svaka odgoda pridonosi neizvjesnosti i svojevrsnoj anksioznosti u vezi sudbine ovog zdanja i njegovih korisnika, jer je nezavisna scena po svojoj prirodi krhka pa je svaka ovakva situacija tektonski poremećaj koji je ugrožava. Dom mladih živim održavaju pojedinke_ci s nezavisne scene, volonteri_ke i prekarni radnici_e s nesigurnim, skromnim primanjima, koji često rade u neadekvatnim uvjetima, a materijalni manjak kompenziraju toplinom zajednice i projektima realiziranim u njoj i za nju. 

Što se tiče faze obnove Doma mladih, u ovom trenutku znamo kako je u travnju izdana građevinska dozvola za projekt rekonstrukcije, a datum početka znat će se kada se finalizira javna nabava za izvođača radova, no sve je izglednije da bi to moglo biti najesen ove godine. Ipak, loša iskustva neprestanih odgoda početka radova nalažu oprez, a ozbiljnost projekta i uloženi novac sugeriraju uspjeh, tako da se i ponavljana krilatica iz same objave Platformata “veselimo se obnovi” može čitati u ključu nade, ali i autosugestije. Kako će priča završiti znat ćemo za nekoliko godina kada radovi budu gotovi, a skele s ovog brutalističkog zdanja skinute, no zato je važno označiti ovaj Platformat u vremenu, netom pred renovaciju. 

Na razini Platformata reakcija na ovo temeljno pitanje vidljiva je već u vizualnom rješenju. Autori Segor Garber i Dejan Zobenica u svom su se radu referirali na motiv gradnje prepoznatljivim motivom narančaste mreže koja ograđuje prostor gradilišta, a ovdje je u službi simbola nadolazeće promjene. No duh promjene i neizvjesnosti bio je prisutan u vizualnim motivima, temama, programu Platformata, kao i u neformalnim pričama i emotivnim reakcijama. Ovo petodnevno događanje pružilo je raznolik i ispunjen program. 

Održane su tri izložbe: Alo!Dizajn, pregled vizualnih rješenja Segora Garbera za festival Platformat postavljen u izlogu Doma mladih, zatim Spomenik neznanih ljubavnika/ca Marina Berovića, te izložba Sparina Kocke umjetničkog dua Die Blaue Distanz i Olg&Lillie održana u sklopu programa qIZLOŽBE. Također su održane brojne radionice, kvizovi i drugi zabavni sadržaji. Kolektiv queerANarchive je osim s qIZLOŽBOM bio prisutan i redovnim programom Zvjerinjak koji se tradicionalno održava u sklopu Platformata.

Neizostavno je navesti i filmski program; prvi dan festivala održana je Smotra Kino kluba Split, a tri dana kasnije projekcija studentskih filmova Split Film Festivala na Platou Doma mladih sa žanrovski i geografski raznolikom selekcijom. Večer je otvorio odlični srpski film 5/3/0 iz 2023. godine koji portretira poziciju mlade žene u neugodnom i agresivnom muškom okruženju i koji je pružio priliku da se okupljeni upoznaju s talentom mlade i prerano preminule srpske glumice Dostane Nikolić. Selekcija je uključila i filmove iz Ukrajine, Poljske, Kine, Irana, te dva s Filipina. 

Na ovogodišnjem Platformatu nije izostao ni tradicionalni glazbeni program, pa su tako održani koncerti na Platou Doma mladih, kantautor Gracin je nastupio u dvorištu Kocke u nešto intimnijem okruženju, a petodnevno događanje se završilo na terasi Trokut uz glazbenu selekciju radijskog kolektiva KLFM.

Osvrnimo se na ovom mjestu na diskurzivna događanja u Razredu koja su uspjela prodrijeti u problematično ekološko i kulturno tkivo grada. Točno na drugu godišnjicu rušenja jednog od najvećih i najstarijih stabala Splita, predivne koštele ili pelegrinke, od strane metalne ruke bagera, a radi gradnje poslovno-garažnog kompleksa Small Mall, održana je panel-diskusija o zaštiti drveća grada Splita. Sudjelovali su Danijela Šegvić iz Odsjeka za zaštitu okoliša Grada Splita, stručnjak za arborikulturu Fran Poštenjak, direktor Parkova i nasada Siniša Gašparević, te Ksenija Adžić iz udruge Sunce.

Spomenuta pelegrinka postala je simbol borbe za preživjela stabla Splita, ali još važnije, podigla je svijest građana_ki o važnosti informiranja i participacije oko ove problematike. Rasprava je ukazala na gradske specifičnosti vezane uz problematiku drveća poput rušenja starih i sadnje novih stabala u širem centru, zaštite onih stabala koja imaju društvenu vrijednost, dok je u kolektivnom sjećanju Splićana još uvijek živ nedavni problem tretiranja invazije potkornjaka u park-šumi Marjan. 

U prostoru Razreda održano je i predstavljanje rezultata istraživanja koje je proveo savez udruga Klubtura o dodjeli gradskih prostora udrugama koje djeluju u kulturi. Radi se o programu koji je obuhvatio pet hrvatskih gradova (Zagreb, Split, Osijek, Rijeku i Dubrovnik), pa je ovo predstavljanje logično bilo usmjereno na Split. Nakon izlaganja održan je i policy forum u kojem su sudjelovali predstavnici Klubture, dionici splitske kulturne scene, te posjetitelji. U prvom dijelu, iznošenjem podataka, javnost se mogla upoznati sa splitskim posebnostima oko dodjele prostora u kulturi, mahom komparativno u odnosu na druge gradove u kojima je provedeno istraživanje.

Detektirani su specifični lokalni problemi u uskoj vezi s najavljenom rekonstrukcijom Doma mladih, kao i oni uočljivi u ostalim gradovima obuhvaćenima istraživanjem, kao što su nepovjerenje građana prema gradskim službama, manjak komunikacije u jedinicama lokalne i regionalne samouprave, te nejasno definirani uvjeti i kriteriji korištenja gradskih prostora. Također su dane određene preporuke u smjeru afirmiranja kulture kao važnog resursa, te nužnosti donošenja konkretnog razvojnog plana kroz participaciju građana, kulturnih organizacija i civilnog društva u strateškom planiranju i donošenju odluka. 

Drugi dio je otvorio brojna pitanja i živu raspravu, najviše preko dijeljenja direktnih i praktičnih iskustava s terena. Govorili su: suvremena umjetnica Neli Ružić, Tonči Kranjčević Batalić (queerANarchive i LGBT centar Split) i Lea Štambuk (PDM, Aktivist), da bi se razgovoru priključila i druga lica aktivna na lokalnoj civilnoj i političkoj sceni. Ružić, čiji je rad Prekasno je za odustajanje u sklopu Splitskog salona postavljen na pročelje Doma mladih kao reakcija na renovaciju, podijelila je iskustva iz perspektive članice vijeća za kulturu, dok su Kranjčević Batalić i Štambuk to napravili kao relevantni akteri na nezavisnoj sceni. Uslijedio je dugi razgovor obilježen neslaganjem između spomenutih aktera i predstavnika bivše vlasti koji se posebno aktivirao oko ove teme, što je simbolički mikroprikaz nedostatka komunikacije i mimoilaženja u vezi pitanja nezavisne kulturne scene.

Ipak, važniji aspekt diskusije bila je jasna dijagnoza problema zbog kojih u Splitu izostaje adekvatna dodjela prostora u kulturi. Priča je stavljena u lokalni (turistički) kontekst, pa je spomenuta famozna sintagma o strategiji razvoja “kulturnog turizma”, što je prisutne nagnalo da se slože oko možda najvećeg problema; izostanka bilo kakve kulturne strategije na razini grada koja bi onda uspješno tretirala i problem dodjele gradskih prostora. Takvih prostora ne manjka, već su nedostupni za kulturne sadržaje i jer tržišnim mehanizmom pripadnu ugostiteljima, marginalizirajući kulturne sadržaje i prazneći centar grada. Zaključeno je kako bi upravo zaštita takvih prostora i njihova prenamjena u isključivo kulturne bila jedna od najefikasnijih strategija. 

Tonči Kranjčević Batalić osvrnuo se na iznimno aktualnu temu vezanu uz zamjenske prostore u koje će biti smještene udruge do kraja radova na renovaciji Doma mladih, pozivajući na promišljanje o mogućem gubitku publike i povezanosti zajednice, kao i o prostornim uvjetima i adaptacijama prostora kako bi bili adekvatni za rad. 

U priči o zamjenskim prostorima i adaptaciji istih, najugroženiji su suvremeni cirkuski umjetnici_e koji u Domu mladih imaju jedini prostor u Dalmaciji adekvatan za suvremene cirkuske vještine. Zato se treba osvrnuti na cirkuske izvedbe održane za vrijeme Platformata. Osim Open stage izvedbi na Maloj sceni trećeg dana festivala, održane su izvedbe u produkciji Tiramole: Ni(Z) zečju rupu i Pet lica traži izvedbu uz kratke plesne filmove u Amfiteatru.

Međutim, za kraj ovog teksta, kao njegov dramski završetak u pomalo sjetnom i neizvjesnom tonu, treba skrenuti pažnju na izvedbu kojom je zaključen festival i koja se direktno referira na neizvjesnu sudbinu Doma mladih. Dojmljiva 30-minutna performativna šetnja Razgovori s Domom u produkciji Cirkus kolektiva pružila je odabranoj publici pomalo elegičnu verziju čitanja veličine i praznine Doma mladih. 

U sklopu šetnje na prazne i mračne prostore pred publikom reagiraju izvođačice Dora Komenda i Anja Ostojić, ponekad poetskim jezikom, ponekad pokretom i zvukom naglašavajući atmosferu nesigurnosti i sjete, straha i nježnosti; dakle posljednjeg pozdrava i ostvarenih uspomena, koristeći se podjednako cirkuskim rekvizitima, kao i prašinom, te zatečenim stvarima. Nekoliko sekvenci šetnje dovodi publiku u velike prostore tišine i mraka, presvučene dugogodišnjom prašinom, otvarajući tako priliku za meditacijom nad napuštenim prostorom. To se doima kao ključna točka ove rute u koju se sliva i simbolički značaj Platformata. Ta tišina mraka i mrak tišine točka je u kojoj nestaje vrijeme, Dom mladih je čudesno tu u svoj svojoj snazi – i istovremeno nije.