Donjogradski rezident Branimir Šutalo, kojem je sluh postao glavni način snalaženja u prostoru otkako je izgubio vid, objašnjava kako buka prometa, radovi na gradilištima i žamor na terasama kafića, jednako kao i rijetki odjeci prirode, stvaraju jedinstvenu mapu kvarta u kojoj svaki zvuk ima svoje mjesto i značenje.

Autorica: Barbara Matejčić
Oblikovanje zvuka: Magda Mas
Fotografija: Ana Opalić
Produkcija: ⁠Kurziv⁠ – Platforma za pitanja kulture, medija i društva

U razgovoru s Ivicom Ivčevićem, jednim od suvlasnika Botaničara i bivšim stanarom zgrade u čijem se prizemlju nalazi, otkriva kako je prostor postao dio susjedstva u vremenima kada se ono raspadalo i iscjeljivalo. 

Autorica: Barbara Matejčić, buduća starija gospođa Donjeg grada
Oblikovanje zvuka: Magda Mas, studira upravo Oblikovanje zvuka na Akademiji dramske umjetnosti u Donjem gradu
Ilustratorica: Hana Tintor, misli i crta u Donjem gradu
Produkcija: Udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva; na adresi donjeg Donjeg grada

Prema službenim podacima, Donji grad je u deset godina izgubio gotovo šest tisuća stanovnika, no stvarna brojka vjerojatno je i višestruko veća. Među onima koji su otišli je i Vanja Stamenković, bivši predstavnik stanara zgrade u kojoj autorica živi i ujedno voditelj Botaničkog vrta. Ispričao je kako je proživio potres i zašto je na kraju odlučio odseliti iz kvarta.

Autorica: Barbara Matejčić
Oblikovanje zvuka: Magda Mas
Fotografija: Ana Opalić 
Produkcija: ⁠Kurziv⁠ – Platforma za pitanja kulture, medija i društva

U zgradi u kojoj uglavnom žive starije žene – nešto što bi mogla biti i njezina budućnost – saznala je povijest kuće i razgovarala sa susjedom Inom Krklec, vrlo aktivnom umirovljenom inspicijenticom kazališta Gavella, o zajedništvu koje je sve rjeđe i o tome kako je tragično da se, unatoč blizini, zapravo ne poznajemo.

Autorica: Barbara Matejčić, buduća starija gospođa Donjeg grada
Oblikovanje zvuka: Magda Mas, studira upravo Oblikovanje zvuka na Akademiji dramske umjetnosti u Donjem gradu
Ilustratorica: Hana Tintor, misli i crta u Donjem gradu
Produkcija: Udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva; na adresi donjeg Donjeg grada

Mini audio serijal Donji Donji grad posvećen je dijelu južnog Donjeg grada i socijalnim vezama koje se stvaraju i raskidaju između novih i starih stanovnika. Serijal zalazi iza oštećenih fasada i osluškuje u kakvom su stanju susjedstva; jesu li postala povezanija, solidarnija i otpornija na buduće promjene i moguće katastrofe ili je tkivo zajedništva, već narušeno gentrifikacijom i odljevom stanovništva, dodatno oslabilo. 

Susjeda

U drugoj epizodi autorica preispituje život u susjedskoj anonimnosti. Nakon godina kurtoaznog pozdravljanja susjeda kojima nije znala imena, odlučila je pozvoniti im na vrata, predstaviti se i pitati kako su…

Potreseno susjedstvo

U trećoj epizodi audio serijala autorica se vraća na ožujak 2020., kada je potres u nekoliko sekundi promijenio život Donjeg grada. Dva mjeseca kasnije, po povratku u stan, promatrajući mrak i tišinu susjednih zgrada, činilo se kao da je susjedstvo nestalo.

Mali lokal

Četvrta epizoda serijala posvećena je prostoru koji je od malog kvartovskog dućana pretvoren u moderan, pomno uređen kafić. Mora li ta preobrazba uvijek značiti i gubitak za zajednicu?

Budne uši

U posljednjoj epizodi serijala vraćamo se zvuku. Osluškuje svemo ono što ispunjava svakodnevicu Donjeg grada – zvukove kojima se rado prepuštamo i one od kojih ne možemo pobjeći. Neki od njih postaju prostor sigurnosti, a neki izvor nemira…

Autorica: Barbara Matejčić, buduća starija gospođa Donjeg grada
Oblikovanje zvuka: Magda Mas, studira upravo Oblikovanje zvuka na Akademiji dramske umjetnosti u Donjem gradu
Ilustratorica: Hana Tintor, misli i crta u Donjem gradu
Produkcija: Udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva; na adresi donjeg Donjeg grada

Za mene je radio, ili podcasti ili uopće audio, kao taj globus na Radio Gardenu. Vode me u druge svjetove i daju mi nacrte za maštanje. Ili kao malo izvrnut Baudelaireov citat iz Spleena Pariza: onaj koji gleda napolje u otvoreni prozor, ne vidi nikada toliko koliko onaj koji promatra zatvoreni prozor. Sve što možemo vidjeti u sunčanom sjaju uvijek je manje zanimljivo od onoga što se događa iza prozorskog stakla. 

Što god da se trenutno događa u svijetu, što god da se ikada dogodilo, što god da se događa vama i koja god trivija vam padne na pamet – vrlo vjerojatno postoji podcast o tome. Možete slušati i gledati goste koji se napušavaju u studiju, saznati zašto gej ljudi vole Judy Garland i “prisustvovati” psihoterapijskim seansama nekih od današnjih najpoznatijih terapeuta. Podcasta je beskonačno i prekomjerno (preko tri milijuna!) i prilično ćete slušanja utrošiti da nađete što vam odgovara. No, većina su brbljaonice – najčešći format podcasta su intervjui – što je meni uglavnom nezanimljivo jer me smara posvemašnji teror mišljenja (mada slušam srpski feministički podcast Tampon zona i američki Longform, koji donosi razgovore s autorima non-fictiona, uglavnom novinarkama i novinarima). K tome, dobar dio podcasta je nabrijan i mom uhu iritantan. Afektirani voditelji, agresivan dizajn zvuka, prekrcani muzikom. A audio je za mene intiman i suptilan, kao prisluškivanje razgovora na plaži. Dakle, ako izuzmem sve ono što ne slušam, a što je popularno – talk showove, true crime (mada ima dobrih), komičarske i političke podcaste – izbor se rapidno suzi nakon godina slušanja. 

Dakle, ovo je izbor pritvorenih prozora osvijetljenih diskretnim svjetlom i ponekih epizoda koje se u tim prozorima odvijaju jer su mi rijetko cijeli podcasti za preporuku. Nisu određeni godinom emitiranja niti su rangirani. 

Love + Radio je podcast najljepšeg naziva, a The Living Room epizoda o tome što sve možete vidjeti ako se zagledate u prozor zgrade preko puta vas iza kojeg se mladi par ne prestaje seksati. Ponešto napadne podloge, što je minus mnogih dobrih podcasta, ali su i priča i pripovjedačica voajerka sjajni.

Ear Hustle je odličan podcast koji je nastao u zatvoru i govori o svakodnevici u državnom zatvoru San Quentin u Kaliforniji, a onda i o životu nakon odsluženja kazne. Pokrenuo ga je trojac bez ikakvog radijskog iskustva: umjetnica Nigel Poor, koja je volonterski držala tečaj fotografije u San Quentinu, i tadašnji zatvorenici Earlonne Woods, koji je u međuvremenu odslužio preko 20 godina kazne za pokušaj pljačke (!) i stalno je zaposlen kao producent Ear Hustlea, te Antwan Williams, odgovoran za dizajn zvuka. Ear Hustler, što u zatvorskom slengu znači prisluškivanje, snima(o) se u zatvoru i prvi je takav podcast uopće, a njegova je velika vrijednost u tome što donosi glasove kojima inače nemamo pristup i, za razliku od TV serija o zatvorima, čini to nježno i bez senzacionalizma – o cimerstvu u zatvorskim ćelijama, krivnji, o zatvorskim bandama, rasi, izdržavanju samica, o ljubimcima u zatvorima, o patnji. Krenite slušati od prvih epizoda. 

Uvijek poslušam što novo radi Kaitlin Prest, kvir, feministička kanadska audio umjetnica. Kaitlin se bavi svakim zakutkom sebe, svojim ljubavnim, seksualnim, identitetskim, obiteljskim, prijateljskim i svim drugim emotivnim i tjelesnim preokupacijama, i čini to i u audio dokumentarizmu i u audio fikciji. Kaitlin jest prilično self-absorbed, no kao da to postaje sve više i sve zamornije sa svakim novim projektom (zadnje su mini serije o odnosu sa sestrom i ocem – Sisters i Dad) i potvrđuje mi da su mi najdraži njezini počeci iz spavaće sobe (u svakom smislu – Kaitlin se snimala i dok je masturbirala) s podcastom The Heart. The Heart je eksperimentalan, poetičan, intiman. Divno produciran, a sirov, suptilan, a provokativan. The Hearthu se vraćam kada se hoću posjetiti kako audio može biti kreativan.     

How to Be a Girl je nježan i edukativan podcast samohrane mame i njezine trans djevojčice M.. Otkako je naučila govoriti, M. tvrdi da je djevojčica, mama ju je uvjeravala da može biti dečko koji voli ružičastu boju i nosi haljine, a onda je odustala, shvaćajući da time unesrećuje svoje dijete. Podcast prati djetinjstvo i rani pubertet M., dileme, strahove i veselja s kojima se obje nose, dinamike s okolinom, znanstvene spoznaje, zakonska ograničenja, tjelesne promjene koje M. prolazi. How to Be a Girl je divna lekcija o tome kako se postaje podržavajuća roditeljica koja djetetu omogućava da bude ono što jest, a u slučaju M. to znači zaigrana i pametna djevojčica.   

Svi znaju This American Life. Vjerojatno globalno najobožavanija tjedna emisija američkog javnog radija. Prošla sam kroz faze početnog oduševljenja kada sam tek ušla u more podcasta pa zasićenosti strogo strukturiranom i zgusnutom, mada neposredno prezentiranom naracijom, da bih mu se ponovno vratila i redovito provjeravam što ima novo pa slušam ovisno o temi. TAL pokriva široko polje od dnevničkih zvučnih zapisa ljudi koji žive u Gazi pod stravičnim bombardiranjem Izraela preko usporede javnih i privatnih škola u Americi iz perspektive djece koja ih pohađaju do intimnih priča o debljini ili prekidu. Sve te epizode preporučam, a mislim da ću zauvijek pamtiti fragment epizode One Last Thing before I Go o telefonskoj govornici postavljenoj u privatnom dvorištu u Japanu, u koju su hodočastile tisuće ljudi koji su izgubili bližnje u tsunamiju i potresu. Podigli bi slušalicu telefona koji nije spojen ni sa čim i razgovarali sa svojim mrtvima.   

Svi znaju i The Daily. Dnevni podcast The New York Timesa, u kojem redakcijski novinari govore o raznim, uglavnom aktualnim, temama koje pokrivaju, uz snimke s terena. Slušam o aktualnostima, ali mi rijetko ostaju u pamćenju, kao što jest epizoda o osamnaestogodišnjakinji u Afganistanu koja pokušava napustiti zemlju nakon što su na vlast došli talibani ili o odvjetnici koja je bila na čelu obrane Harveyja Weinsteina. Možda je najdirljivije što sam slušala na The Dailyju epizoda o mega popularnoj američkoj radijskoj voditeljici Delilah. Delilah je preko 40 godina u eteru i pet dana u tjednu vodi peterosatni noćni program u koji se javljaju slušatelji (gotovo ih 50 000 zove svake večeri!), a ona im bira pjesme. Taj format volim slušati samo ljeti na otoku na lokalnim radijskim stanicama jer je tada sve dobro. Kako ide s takvim emisijama, Delilah je utočište usamljenih. Javljaju joj se slušatelji koji su se upravo razveli, kojima je netko umro, vozač kamiona kojem se sviđa konobarica, ali misli da nema šanse kod nje, roditelji ovisnika. Delilah ima zalihe razumijevanja, podrške, utjehe, nade i ponekog savjeta. Delilah je kao mamina sestra kakvu ste htjeli imati u odrastanju. Pokušala sam slušati i njezinu emisiju Hey, It’s Delilah. Well, malo je cheesy, kao i muzika koju pušta, ali ljubaznost i nježnost u ciničnom svijetu jesu cheesy. 

No Feeling Is Final je podcast od šest epizoda Australke Honor Eastly koja je bilježila svoje mentalno stanje kroz pet godina. Honor je patila od anksioznosti i depresije, samoozlijeđivala se i bila suicidalna. “Suprotnost od usamljenosti je dijeljenje”, kaže Honor, koja je podijelila sve. Snimala je svoje hospitalizacije, napadaje panike, reproducirala unutarnje glasove i prisilne misli, govorila o iskustvu s lijekovima i kompliciranoj i skupoj potrazi za dobrim psihijatrom. Serijal je mračan, iskren, potresan i zvukovno moćan. Nakon slušanja će vam svakako biti jasnije što se događa u glavama ljudi koji se hrvaju s psihičkim bolestima. Na tu temu preporučam i The Long Lonely Lake, autobiografski dokumentarac podcasta Back from Broken, u kojem radijski reporter Dan Boyce, uglavnom kroz razgovore s bližnjima koji su ga održavali na životu, rekonstruira najteži period teške depresije.   

I evo jedna domaća posveta zvuku: Sakupljač zvukova autorice Tajane Petrović Čemeljić emitiran je na Trećem programu Hrvatskog radija. Sakupljač zvukova je Riječanin Ivo Vičić, koji je majstor field recordinga i u ovom magičnom dokumentarcu slušatelje kroz zvukove vodi prirodom. Ono što Vičič strpljivo i znalački hvata mikrofonom, jasno ćete vidjeti, kao da se čopor vukova ugnijezdio u vašem dnevnom boravku.    

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Čitajući vaš manifest i vaš sadržaj očito je da nepristranost za Unbias the News ne znači isto što i za zapadne mainstream medije. Što je nepristrano novinarstvo za vas?

Smatramo da je veliki problem medija to što su jako homogeni. Bijeli muškarci u medijima određuju standarde. Naravno, u zemljama koje nisu dominantno bjelačke, to nisu bijelci, ali jesu muškarci koji dolaze iz više društvene klase. U Indiji, na primjer, to su muškarci iz više kaste. Smatramo da takva homogenost, to što su u redakcijama ljudi koji dijele sličan ili isti background, uzrokuje pristranost jer onemogućava urednicima i novinarima da vide teme koje se njih ne tiču ili ako ih se tiču, onda ih sagledavaju iz svoje perspektive. Da bi se prevladala takva pristranost nije potrebno da se riješimo bijelih muškaraca iz medija, već da redakcije budu različitije i da uključuju različite perspektive. Samo tako urednici i novinari mogu jedni druge korigirati, a sadržaj njihovih medija reflektirati raznolikost perspektiva njihove publike.

Medije pristranima čini uvelike i hijerarhija i strukture moći. Ako želite više različitosti, morate se zapitati koje strukture moći održavaju medij tako homogenim. Nije “prirodno stanje stvari” da su u strukturama moći uglavnom bijeli muškarci, već je to rezultat dinamika moći koje privilegiraju bijele muškarce. Da bi redakcije bile različitije, moraju se preispitati i reorganizirati strukture moći kako bi bile jednako otvorene i za one koji nisu bijeli muškarci. Nije dovoljno napraviti tek površinske pomake, tipa primiti mlade novinarke kao pripravnice u medijima, već preispitati koje to dinamike moći priječe da žene budu na visokim pozicijama u medijima.

Odličan mladi afroamerički novinar Wesley Lowery napisao je prije dvije godine uvodnik za The New York Times u kojem je demaskirao navodnu objektivnost medija koju su desetljećima određivali upravo, kako navodi, gotovo isključivo bijeli novinari i njihovi bijeli urednici, a ta je selektivna objektivnost podešena tako da ne uvrijedi bijele čitatelje. 

Obožavateljica sam Wesleya Loweryja i slažem se s njim. Dugo se objektivnim u novinarstvu smatralo ono što je dominantno reflektiralo perspektivu uskog dijela društva, uglavnom bijelih, starijih, dobrostojećih muškaraca. Nije stvar toga da je njihova perspektiva pogrešna, već je samo jedna među mnogima, a kada se unedogled ponavlja, dovodi do pogrešne slike o tome što ostatak društva misli, osjeća i kako živi. Moramo prevrednovati što smatramo “objektivnim” kako ne bi predstavljalo interese onih na pozicijama moći.

Kanadska crna novinarka Pacinthe Mattar u eseju Objectivity is a Privilege Afforded to White Journalists piše da se pod imperativom različitosti počelo pozivati ljude poput nje da rade u medijima, ali ako imaju “previše” te različite perspektive, onda ih se optužuje da su pristrani. Mattar kaže da su pozvani za stol kao gosti koji moraju poštovati pravila da bi zadržali to mjesto. Ako malo prodrmaju stol, brzo će shvatiti da im je ta pozivnica povučena. Što mislite o tome?  

U potpunosti se slažem. Donedavno se pristupalo različitosti kao načinu da bijelci prošire vlastite spoznaje, a ljudi različitog backgrounda su se pozivali za zajednički stol kako bi se malo “začinile” stvari. Dakle, možete doprinijeti tek toliko da bi bilo interesantnije, ali ne puno više od toga.

Vidite li promjene u medijima otkako su u protekle dvije godine krenuli masovni Black Lives Matter protesti u Americi i dijelu Europe, koji su pokrenuli i zahtjeve za inkluzivnije novinarstvo?    

Vidim, prvenstveno u tome što se poveo razgovor. I Black Lives Matter i Me Too pokret su proizveli slične dinamike zahtijevajući da mediji reflektiraju društvo o kojemu izvještavaju. Neke manje nezavisne medijske organizacije rade dobar posao, ali veliki igrači se ne mogu značajno mijenjati zapošljavajući ponešto novinarki i novinara različitog backgrounda ili tako što provode radionice o različitosti. Za stvarnu promjenu potrebno je, kao što sam rekla, mijenjati načine na koje djeluju strukture moći, koje su u te medije čvrsto ugrađene. Rasizam, diskriminacija i seksizam jesu problemi medijske industrije, no jedan od većih problema jest što ljudi žele raditi s onima koje poznaju i kojima vjeruju. Tako u Njemačkoj tek osam posto urednika ima migrantsko porijeklo, što uključuje i urednike, primjerice, švedskog porijekla koji nemaju iskustvo rasizma, dok četvrtina stanovništva ima migrantsko porijeklo. To je loše za novinarstvo jer kako ćete kvalitetno izvještavati o tako raznolikom društvu ako većina urednika dijeli sličan background.

Većinu novinara koji nam šalju prijedloge za teme ne poznajemo niti smo ikada čuli za njih pa nas znaju pitati kako im vjerujemo. Provjeravamo točnost i kvalitetu njihovog rada i na temelju toga gradimo povjerenje, a ne na temelju referenci ili preporuka. Kada bi tako radili i drugi mediji, već bismo imali veću različitost u medijima.

The Los Angeles Times je 2020. objavio opširan tekst o vlastitoj praksi rasističkog izvještavanja kroz povijest u kojem su se i ispričali čitateljima zbog toga. Što mislite o takvim gestama? 

Ima primjera takvih reevaluacija vlastite povijesti u medijima. The Washington Post je tako objavljivao nekrologe važnim ženama koje nisu objavili kada su umrle. Smatram da je to dobro, ali samo podizanje svijesti o vlastitim pogrešnim praksama nije dovoljno.

Sviđa mi se što na vašim stranicama najavljujete da ćete na godišnjoj razini javno revidirati vaš rad i moguće pristranosti. To bi trebalo uskoro izaći?

Za dva tjedna obilježavamo godišnjicu rada i upravo interno recenziramo vlastiti rad u tom periodu. Imat ćemo i javni razgovor o tome. Uvijek ima mjesta za poboljšanja, primjerice znamo da imamo nedovoljno tekstova iz Južne Amerike.

Kako u svakodnevnom radu testirate vaše slijepe pjege, pristranosti i predrasude? 

Upravo zbog toga nam je važno da nam je uređivački tim iz različitih zemalja. Kao prirodni nusproizvod takvog sastava tima dobijete testiranje i korekciju pristranosti, što se ne bi dogodilo kada bismo u redakciji svi bili slični. Ne želim se oslanjati na samu sebe u prosudbi svojih mogućih pristranosti. Zajednički raspravljamo o temama i pristupima. K tome se u zemljama iz kojih dolazimo drugačije prakticira novinarstvo i što je u jednoj zemlji etički prihvatljivo, ne mora biti drugdje. Različitost perspektiva i iskustava nam omogućava da bolje radimo. Primjerice, ako se meni neka tema čini dosadnom, a kolega iz Egipta kaže da ta tema nije pokrivena u Egiptu i da je za tu publiku važna, to je način na koji mijenjate perspektivu o relevantnosti neke teme.

Također mi se sviđa što ne prakticirate slanje novinara u druge krajeve svijeta gdje će onda koristiti takozvane fixere, već surađujete s lokalnim novinarima. Mislim da većina medijske publike ni ne zna da svi veliki mediji koriste fixere, odnosno lokalne stručnjake, najčešće odlične novinare u tim zemljama, koji ih brifiraju, traže sugovornike, dogovaraju i pripremaju razgovore, često im i prevode i voze ih, a njihova se imena nigdje ne pojavljuju u tim izvještajima. 

Novinari nisu transparentni u vezi toga da koriste fixere za svoje priče, što stvara iluziju da novinari iz, primjerice Amerike, dođu u bilo koju zemlju svijeta i lako dođu do najvažnijih aktera jer su, eto, sjajni u svome poslu, dok iza toga zapravo stoji znanje i trud nekoga drugoga, odnosno fixera. I kada neke od tih priča dobiju nagrade, njihovo se ime nigdje ne spomene, a to bi im moglo značajno pomoći u karijeri. No nismo protiv fixera jer je to često način da ljudi zarade i da novinarstvo bude bolje, već nam je problematična nejednakost moći u takvom odnosu. Kada bi fixeri bili adekvatno plaćeni, supotpisani i kada bi se uvažavalo njihovo znanje i stručnost, onda ne bismo imali ništa protiv, no to obično nije slučaj.

Veliki je interes zapadnih zemalja za priče iz Afrike, ali postoji predrasuda da će publika manje vjerovati ako ih prezentiraju afrički novinari u odnosu na zapadne. Mi, naravno, ne mislimo da je to tako i angažiramo novinare, koji su i sam radili kao fixeri, da izvještavaju iz svojih zemalja. Ako nam pak netko predloži neku temu i navede da bi koristio fixera, mi kažemo da može, ali da će fixer biti jednako plaćen i supotpisan i da mi takvu ulogu nazivamo novinarskom, a ne fixerskom. To su suradnje s lokalnim novinarima pa zašto da ih onda i ne zovemo tako?

Imate li neke uzore u medijima? 

O da, puno ih. Jako volim The Fix, Rest of World, Gal-Dem, Splainer. Sviđa mi se Balkan Insight, i njihov poslovni model i kako izvještavaju iz te regije. U Indiji ima nekoliko medija kojima se divim, a pretplaćena sam na Scroll.in newsletter. I u Americi ima jako puno dobrih stvari u medijima. City Bureau, na primjer, koji je povezan sa zajednicom za koju piše. Pristup raznim manjim, novijim medijima diljem svijeta mi daje puno pozitivniju sliku današnjih medija nego što bi to bilo da čitam samo tradicionalne američke medije, na primjer.