Osjećam blagu iritaciju, ali pošto živim u Zagrebu, navikla sam. Tako barem mislim sve dok najmlađe dijete ne krene neutješno plakati jer je mama nekud otišla. Baka ne može ništa. Vidi se da najradije ne bi bila tu. Djetetova majka se vraća. Klekne i potomka čvrsto hvata u zagrljaj. Počinje ga ljuljati. Par slovenačkih turista, suprug i ja jedina smo joj publika, ali žena svejedno inzistira na melodrami. Djetetu stotinu puta glasno ponavlja, daveći ga: Nikad te neću ostaviti. Nikada! Nikada! Okrećem se da vidim jesu li kamere HRT-a negdje u blizini, ali nisu. Žena ljulja dijete kao krpenu lutku. Mizanscena su joj dalmatinski šljunak i konobarica u pozadini. U trenutku kad biste očekivali da na binu padne veliki crveni zastor, umjesto njega pada rampa trajekta Lastovo, teška deset tona, i to na trojicu Jadrolinijinih pomoraca u Malom Lošinju. Poginu sva trojica. End scene.

“Ružna stvar, to ste vi kad postanete turista”, piše Jamaica Kincaid u Malom mjestu (FMK, 2018), “ružna, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta koji zastaje tu i tamo kako bi bacio pogled na ovo i okusio ono, i nikad vam neće pasti na pamet da ljudi koji naseljavaju ovo mjesto na kojem ste se vi zaustavili, ne mogu da vas podnesu”. Kincaid u svom eseju tvrdi da je svaki čovjek potencijalni turist, ali da su neki ljudi suviše siromašni da bi to postali. Autorica piše o Karibima, ali sve što kaže odnosi se i na plavi Jadran. Turizam je ipak univerzalno zlo.

Za hrvatske prilike moramo, doduše, revidirati pojam turiste, moramo ga proširiti. Nije dovoljno ostati na razlici između domaćeg i stranog gosta, kako su nas mediji naučili da razmišljamo. Jasno je, na primjer, da je žena koju sam spomenula – turistkinja. Suprug i ja također smo turisti na Jadranu. No i šefa Jadrolinije, HDZ-ovca Davida Soptu, lako možemo prepoznati kao “komad đubreta koji zastaje tu i tamo”. Nisu li upravo domaći šefovi koji uništavaju brodogradnju, devastiraju obalu i šume – najomraženija vrsta fureštije? Nakon što unište jednu lokaciju, firma ih premješta drugdje, da nastave nesmetano raditi kvara. Nikad ne priznaju odgovornost. Nikad ne snose posljedice. Oni su, baš poput turista – invazivna vrsta. 

Lako bismo mogli napisati čitav roman o pošasti naoružanih i bahatih talijanskih turista koji u Hrvatsku dolaze zbog krivolova, ali zašto se ne bismo bavili i Josipom Rimac, školskim primjerom privilegirane turistkinje koja ne mari za obalu? Poznata HDZ-ovka u svojoj političkoj karijeri više je brinula za dobar provod i jedrenje, nego za dobrobit Hrvatske. Svi političari i političarke koji su u Hrvatskoj tek u prolazu (Grabar Kitarović, Sanader, Šuica) ružna su, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta, kako bi to Jamaica Kincaid sažeto rekla.

Komad đubreta najlakše prepoznajemo po tome što hrvatsku obalu uopće ne može zamisliti bez sprege masovnog turizma i građevinskog kriminala. Obalu koristi da zaradi, a Zagreb da pare opere. Stoga kad vidim bijesan auto splitskih registracija u Zagrebu (a taj je prizor sve češći), osoba za volanom ogoljena je kao na FKK plaži: točno se vidi da auto vozi hohštapler koji je u Dalmaciji, isto kao i u Zagrebu – furešt. Katamarani i trajekti lutaju oko jadranskih otoka poput stare željezarije, a šefovi kupuju i voze ganc nova auta. Obitelji im ljetuju po tri mjeseca u vrhunski adaptiranim i privatiziranim hotelima i vilama, a javna infrastruktura propada. I dok se bogatuni tako vozikaju po Zagrebu i trguju nekretninama, na jugu svaki suhozid malo po malo postaje armirani beton, a užasna građevinska buka tuče nas sve odreda po glavi, kao malj. Lokalno đubre za eure postaje stranac, a onda drugim strancima prodaje ćaćovinu da može sjesti za bolji volan i odjezditi dalje, možda baš za Bruxelles. Nije se metar kvadratni u Splitu sam od sebe popeo na 8500 eura. Zna se! Da bi podigli cijenu kvadrata, đubrad su pustila rampu da padne.

Nakon nesreće u kojoj su smrtno stradala trojica pomoraca, problemi s Jadrolinijom samo su se nastavili (bez dodatnih ljudskih žrtava, na svu sreću). Svaki sljedeći incident vraćao me na turističke izjave Davida Sopte, koji je naravno ostao na čelu Jadrolinije, kako mu je žao što je smrt pomoraca “jednostavno malo zasjenila” dobre rezultate aka nabavku pet katamarana, te da se treba koncentrirati na sezonu “jer to je glavna misija ove firme”. Jezik koji HDZ-ovac koristi posve je dehumanizirajući. Tri ljudska života postaju drugorazredna tema u odnosu na pet novih plovila. U hijerarhiji firme, prvenstvo nad radnicima imaju rezultati, misija i sezona. Profit je vredniji od ljudskog života, poručuje nam stranački kadar. 

Sezona je u međuvremenu postala šlagvort za pljačku, ali ne onu na koju svi pomislite kad se spomene jadranska obala. Zaboravite na fotografije skandalozno visokih računa za kavu i jelo, koje nam hrvatski mediji ljeti prodaju kao vijesti. Turizam je organizirana pljačka hrvatskog primorja. O toj pljački govorim. Ali da bi pisali o udruženom kriminalnom pothvatu zvanom sezona, novinari ne bi trebali ispijati kave na Stradunu, već bi se nekom dobro morali napiti krvi u Zagrebu. No kako samo sirotinja u sezoni ostaje kući da tužno razmišlja o životu, svi drugi jedva čekaju postati veseli turisti, uključujući intelektualce i novinare lijeve provenijencije. Čitav Zagreb svoje političko i kulturno djelovanje ljeti ostavlja doma da bi lješkario na plaži, a teško je sa šugamana kritički pisati o turizmu. Treba, dakle, iskoristiti zimu, kad smo svi jednako u depresiji, da se obračunamo s masovnim turizmom od kojeg se nikad nitko nije odmorio.

Čim prestanemo pojam turizma uzimati zdravo za gotovo, kao pozitivnu stvar, odjednom postaje jasno da Dalmacija nije raj koji kvare neljubazni konobari i loša restoranska ponuda, već pakao u režiji lokalnih političara i investitora koji ljude svode isključivo na ugostiteljske uloge konobara, pomoraca i kuhara. Osobno, bila bih najosornija konobarica u čitavoj Dalmaciji da mi je konobarenje jedina opcija da zaradim kruh! Uostalom, to što je netko rođen na jugu, ne znači odmah da je stvoren za uslužne djelatnosti. Pogledajte samo otočane! Ponekad mislim da su otočani jedini ljudi u Hrvatskoj koji su veći mizantropi od mene. Kontinentalci olako zaboravljaju na sipino crnilo u dalmatinskoj duši jer stvarna, melankolična slika juga ne odgovara banalnim razglednicama koje nam svake godine pod nos gura zagrebačko medijsko žutilo. U štampi Dalmatinci nikad nisu potlačeni, već su uvijek redikuli i gramzivi primitivci, topovsko meso HDZ-a. I što je najgore, Dalmacija sama počinje živjeti tu laž. Spremno je prihvaća. A onda se ta ružna slika obale reflektira i na Zagreb koji također postaje oduran.

“Pokušao otrovati dijete otrovom za glodavce kod Trogira. Uhićen je”, glasi nedavna vijest iz Dalmacije. Svaka vijest koju otvorim prikazuje jug Hrvatske kao bal budala. Povjesničar umjetnosti i konzervator Cvito Fisković ovako je pisao o Trogiru prije više od 60 godina: “Malarija i bijeda su nestale, klasne razlike između plemstva i puka izumriješe, zvona su sve tiša, staro narječje sustaje, ali su ljeti na pličacima mladenačke igre bučne, a zimi pod gredama starih prizemlja u mirisu pečene ribe razgovori najmlađih su sve prisniji, pothvati sve smioniji, ljubavi sve čulnije”. Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo. Malarija je možda nestala, ali bijeda se vraća. Klasne razlike također. Dalmatinci se ljeti nemaju kad zabavljati u plićacima jer su turizmom upregnuti u hrvatski proračun. Zima u Trogiru? Nema zime u Trogiru jer Trogir kao i ostatak Dalmacije zimi ne postoji. Osim, naravno, ako netko ne ide ubiti dijete mišomorom.

Pljačka jadranske obale odvija se neprestano već desetljećima, i nije započela s Hrvatskom demokratskom zajednicom, iako se čini da je upravo ta stranka glavni izvođač svih sumnjivih građevinskih radova danas. U svom tekstu Za urbanističku cjelinu Korčule (1955), u kojem se zalaže za obnovu starih korčulanskih kuća, Fisković upozorava da se “ne treba spoticati na sitne koristi koje pojedinci ‘uživaju’ u ovoj zapuštenosti”. No on u tom trenutku lako može apelirati na splitski Urbanistički ured i Konzervatorski zavod Dalmacije da zaštite javni interes. Nažalost, kad vrijeme premotamo 70 godina unaprijed, završimo s bijelim PVC prozorima na Kliškoj tvrđavi, koji bi ostali montirani na baštinu iz stoljeća petog, da se ljudi pojedinačno nisu pobunili i napali HDZ-ovog gradonačelnika Jakova Vetmu da ih makne. Da je izvođačima radova imalo stalo do Klisa, ne bi im palo na pamet da koriste plastičnu stolariju, ali sitne turističke koristi razgrađuju Hrvatsku kamen po kamen. Urbanističkog planiranja koje bi te interese držalo pod kontrolom – više nema. Sad imamo HDZ i Ministarstvo turizma da se pobrinu za “obnovu”.

Suprug i ja zadnjih nekoliko godina ljetujemo u Pagu kod barba Tonija i tete Ruže. Od njih vrlo jeftino iznajmimo malu sobu s kupaonom, bez kuhinje. Uvijek ljetujemo izvan sezone zbog nižih cijena, da izbjegnemo vrućine, ali i zbog ptica. Pag naime ima divne ornitološke rezervate – Veliko, Malo i Kolansko blato u kojima možete promatrati vrste kojih na kontinentu nema. No zadnji put kad smo otišli na jednu od uobičajenih ptičarskih lokacija blizu Kolana, dočekalo nas je gradilište: netko je uz samu obalu krenuo dizati ekskluzivno vikend-naselje. A kad idete dalje, prema Lunu, koji ima prekrasne i vrlo stare masline, prolazite kroz Novalju potpuno deformiranu novogradnjom. Ne znam kako bih uopće mogla opisati dojam koji taj kulturocid ostavlja u minimalističkom krajoliku Paga. Ima nešto jezivo u tome kad dvogledom tražite blistave ibise i morske kulike, a ugledate beton i izgorjele turističke guzice. 

Naslov vijesti koju sam pročitala na portalu morski.hr, govori sve: “Grad Novalja sadnju maslina od 45 eura, plaća 1186 eura po komadu? HDZ-ov gradonačelnik pojašnjava (…)”. No trebaju li nam stvarno više ikakva objašnjenja? Mislim da su stvari, sad kad nam sezonsko sunce ne prži mozak, i više nego jasne. Par maslina ne može sakriti HDZ-ove “dobre rezultate”. Ni u Novalji, niti bilo gdje drugdje.

Problem devastacije ne odnosi se, naravno, samo na Dalmaciju. Prije više od četrdeset godina Srebrenka Iveković-Marinović i Berislav Valušek upozoravali su na sustavno uništavanje Opatije. U novinskom tekstu Turistička kraljica i patuljci iz kulture (Danas, 18. 5. 1982.) iznijeli su niz problema koji hrvatsku obalu muče i dan-danas. Autorski dvojac objašnjava Jugoslavenima da su arhitektura i zelenilo osnovne karakteristike Opatije po kojima se ona razlikuje od ostalih destinacija, te da su upravo to zelenilo i ta prepoznatljiva arhitektura postali “metom strijelaca s mišlju kratkog dometa”. Po njima se devastacija okoliša može samo kratkoročno isplatiti. Na koncu će sva ta silna rušenja i adaptacije značiti nestanak opatijske originalnosti, što se naravno obistinilo. U tekstu oštro napadaju hotel Admiral koji umjesto galerijskog prostora u tom trenutku ima tri salona za televiziju: “Taj hotel je i kao arhitektura dobar primjer razine svijesti moćnika”. Admiral se po njima teško uklapao u okolinu, a simbolizirao je nove neprimjerene gradnje i nadogradnje koje “gotovo listom polako, ali sigurno razaraju tkivo historijskog jedinstva opatijskih vila, palača i hotela”. 

Vrijedi primijetiti da su oni, koji su se još za vrijeme Jugoslavije borili protiv devastacije obale i divlje gradnje, mahom bili povjesničari umjetnosti i konzervatori, dakle ljudi koji odlično znaju o čemu govore. Nasuprot njima imamo takozvane “patuljke iz kulture”, koji pogoduju investitorima i miču kulturna znamenja (poput natpisa “Maraska” u Zadru), da bi priobalni gradovi izgledali što sterilnije i impersonalnije. Tim komadima đubreta kriminal služi da se “kulturno” distanciraju od siromaha. Jasno je da, u slučaju Hrvatske, turizam produbljuje klasne razlike i promovira segregaciju građana koji si ne mogu priuštiti odlazak na odmor, odnosno nadogradnju. Istovremeno, kako se njegova životna sredina sve više pretvara u grdu i ekskluzivnu turističku destinaciju, tako se izbor lokalnog stanovništva sve više sužava. Mogu birati da ostanu siromašni, ili da postanu dio firme. Mislim da taj izbor između dva zla odlično objašnjava popularnost HDZ-a u Dalmaciji.

Jug Hrvatske nije, međutim, devastiran samo građevinski. Uništen je i kulturno. “Patuljci iz kulture” koje spominju Valušek i Iveković-Marinović, ne samo da su decenijama neprimjereno gradili, već su tom nakaradnom novogradnjom rušili kulturu u kojoj su ljudi stoljećima kontinuirano odrastali i živjeli. Diskurs o hrvatskom primorju, o Jadranu, o Mediteranu općenito, sveden je na polupismene novinske članke o trovanju djece i Željku Kerumu. Od stvarnog mjesta za život, primorje je zimi postalo groblje praznih nekretnina. Turistička novogradnja raselila je lokalno stanovništvo. Paralelno s bijesnim vozilima, jug se u Zagrebu ukazuje i u vidu kasirki, frizerki i radnika_ca u kulturi. Mnogi s juga bježe u Zagreb da prežive jer turizam melje sve pred sobom, pa tako i normalan život. Istrijani i Dalmatinci prinuđeni su živjeti u glavnom gradu, a onda ta prinuda od Zagreba čini mjesto koje preziru. Ono što je, po meni, dugoročno rješenje ovog problema jesu visoki porezi na nekretnine i, još važnije, decentralizacija Hrvatske. Znamo, nažalost, da visokih poreza na nekretnine neće biti sve dok stranci ne postanu lokalci, odnosno dok ne pokupuju sve što se kupiti i adaptirati može. Kad njihovi glasači prodaju svu ćaćovinu turistima, tek će onda HDZ stvarno udariti namete.

Isto kao i porez na nekretnine, i decentralizacija je postala nužna, ne samo za opstanak Dalmacije, Kvarnera i Istre. Beneficije bi išle u oba smjera jer kao što je Dalmacija, na primjer, mrtva zimi, tako je i Zagreb užasno mjesto za život ljeti. Kad bismo hrvatskom primorju dopustili autonomiju u odnosu na glavni grad, Zagreb bi napokon izgubio titulu dežurnog zlikovca. Grad Zagreb mora, kao prvo, prestati svojatati obalu i raspolagati njome kao da je Velebit samo malo veća Medvednica. To odvajanje bilo bi mu podstrek da osmisli bolje sezonske sadržaje i otvori građanstvu bazene koji svakog ljeta idu na remont i po najgorim vrućinama budu zatvoreni za javnost. Drugo, Hrvatska izgleda drugačije ako je gledate s juga i tu različitu perspektivu treba njegovati i poštovati. “Krajevi su ljudi a ljudi su krajevi”, citira Matoša vodič kroz zagrebačka izletišta iz 1969. godine. Na popisu tih izletišta nema jadranske obale. Nabrojana su samo ona mjesta koja su Zagrebu geografski blizu i kulturološki bliska. Umjesto Kvarnera i Istre, navedene su Slovenija i Slavonija. 

No najvažniji razlog zbog kojeg bi se valjalo kolektivno boriti protiv turističkog poriva za Jadranom jesu klimatske promjene. Globalno zatopljenje glavna je točka konvergencije između turizma i građevinskog kriminala, ali mainstream mediji ne pišu rado o tome. Prošle se godine dogodio pomor dagnji u Malostonskom zaljevu. Čini mi se da ta užasna vijest uopće nije odjeknula. Dijelom zato što se visoka temperatura mora uzima u obzir samo kad govorimo o turističkom ugođaju, a dijelom stoga što turisti obično ne vole mušule, već preferiraju mesna jela na kakva su inače navikli. Jug Europe sve je topliji. Požari su sve učestaliji i sve dugotrajniji. Ljudi kojima je stalo upozoravaju na manjak pitke vode u sezoni, pogotovo u onim mjestima čija infrastruktura ne može, objektivno, podnijeti sva ta silna noćenja kojima se pumpa državni proračun. Jadranska obala neizrecivo je blago, ali to blago nije beskrajno. Čine ga prirodni resursi i ljudi koje hrvatsko društvo nemilice troši masovnim turizmom. Znači li to da se trebamo ubuduće posve odreći mora? Naravno da ne!

Naš odnos s Jadranom ne mora nužno biti turistički, da bismo u njemu uživali. “Ležim na toplom pješčanom sprudu sjevernog Jadrana i promatram igru pamučnih oblaka nad Vrbnikom”, piše Gustav Krklec. Krklec na Krku leži i sanjari, kako kaže, “na svjetlucavom, iskričavom srpanjskom pješčanom sagu”, željan samoće koju remeti graja koja ga okružuje, turistička vreva koja “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Iako i Krklec u svom tekstu napisanom za zagrebački Vjesnik 1958. godine, citira skitnicu Matoša: “Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacije”, pisac ne gleda blagonaklono na strane turiste koji upravo otkrivaju Jugoslaviju. Epizodni susret sa strancem iz zapadne Europe, koji Jugoslaviju ignorantski smješta iza željezne zavjese, stavlja nam do znanja da se Krklec ne smatra turistom. On leži na sprudu, ali taj sprud je također dio Jugoslavije. Pisac nije došao na Jadran da se odmori od politike jer jadranska obala nije imaginarna, eskapistička lokacija, a ni lješkarenje bome nije apolitično. Što se u međuvremenu desilo da se naše poimanje juga tako radikalno promijenilo, da smo plavi Jadran toliko iznevjerili? Masovni turizam i građevinski kriminal posrali su se na sve nas. Eto, to nam se desilo. Desila su nam se đubrad, govna i njihova firma.

Jug Hrvatske pun je glazbenih festivala i događaja kojima nitko od lokalnog stanovništva ne može prisustvovati jer su organizirani isključivo za strance. Dubrovnik je postao ekskluzivna destinacija za Amerikance i bogate turiste. Ako im pristup javnim plažama nije doslovno onemogućen ilegalnim betoniranjem i koncesijama, onda su hrvatski građani vrlo često cjenovno izgurani s obale. Nisu, dakle, sve prepreke fizičke. Puno njih spada u sferu kulture, gastronomske na primjer. Ljeti je u Zagrebu jako teško kupiti svježu morsku ribu. Mislila sam da sva riba ostaje Dalmatincima, ali onda sam u razgovoru s njima shvatila da ni njima nije lako dostupna. Korčulanska ljetna škola u organizaciji Praxisa, narodni zborovi na Hvaru, dubrovački seminari o socijalizmu i pitanju klase, na kakvim su se okupljenima obraćali Miko Tripalo i drugi hrvatski filozofi i komunisti, stvar su prošlosti. Kulturna djelatnost Dalmacije svedena je na amatersku proizvodnju suvenira. Umjesto da ljeti kritički čitamo Palmotićevu Gomnaidu (koja nikad nije bila aktualnija), bavimo se doslovnim govnima koja se izlijevaju po plažama!

Na kraju, vratimo se na početak mog teksta, na iritaciju koju sam osjetila gledajući kako mi tuđe prenemaganje kvari vidik. Ponašanje turista vrlo je teatralno, zato što ono, kako je Krklec primijetio, “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Ja sam u onom melodramatičnom, filistarskom zibanju djeteta, u sebičnoj, performativnoj ljubavi majke prepoznala obrazac koji u Hrvatskoj susrećem i u odnosima koji su dnevnopolitički, a ne samo obiteljski. Hrvatska politika ispražnjena je mahom od realnih odnosa i svedena na imaginarno rodoljublje koje ljulja hrvatsku javnost kao da je umiruje i štiti od neprijateljskog svijeta. No pravi, unutarnji neprijatelj kako bi stari jugoslavenski komunisti rekli, jest upravo taj stisak, to zibanje koje nas uljuljkuje u lažni osjećaj sigurnosti. Mislim da je iz mog teksta jasno čiji je taj stranački stisak koji nas davi, koji nam svima radi o glavi. Da bismo mu se oteli, prvo moramo osloboditi Dalmaciju, a onda će ona osloboditi Zagreb. Poslije ćemo lako.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Pisanje je sekundarno u odnosu na čitanje. Onaj tko tvrdi suprotno, taj vjerojatno mora objaviti minimalno dva djela unutar četiri godine da bi u Hrvatskoj zadržao status slobodnog umjetnika i okoristio se niskom poreznom stopom od 13%. Nadalje, autorima koji pisanje uzdižu na razinu sakralnog, a vlastite biografije putem medija pretvaraju u hagiografije, čitateljice i knjige puki su instrument uspjeha. Važno je to reći odmah na početku, jer pitanje perspektive ključno je za bilo kakvu kritiku Interlibera, Međunarodnog beogradskog sajma ili bilo kojeg drugog sajma knjiga koji se predstavlja kao svetkovina pisane riječi. Knjige same po sebi ne podupiru nikakvu hijerarhiju, ne sastavljaju nikakve rang liste. Marketing koji te liste pravi, koji nasumično kanonizira djela, također je sekundaran u odnosu na čitanje. PR je sekundaran i u odnosu na pisanje, ali očito je da se pisanje i izdavačke politike sve više oslanjaju na marketing zbog čega knjige (a posljedično i čitateljice) izvlače deblji kraj. Zvučim li dovoljno ogorčeno? Nadam se!

Na Beogradskom sajmu knjiga prvi put sam bila šest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 2001. godine. Roditelji su mi dali 50 konvertibilnih maraka (oko 25 eura). Trećinu tog iznosa potrošila sam odmah na parkingu ispred sajmišta, kod nekog prodavača koji je rabljene knjige, poredane po betonu, davao ispod svake cijene. Kupila sam na sajmu novo izdanje Hobita (Solaris, 2001). Ostalih se naslova ne sjećam, ali znam da sam na kraju dana za 50 konvertibilnih maraka dobila gomilu knjiga. Tadašnja srpska izdanja bila su ružna, loše ukoričena i lako su se raspadala. Nitko od izdavača nije plaćao autorska prava i u mojoj je brucoškoj glavi to opravdavalo niske cijene. Zbog jeftinih sam knjiga u tom trenutku bila voljna previdjeti ono što mnoge moje kolegice s odsjeka nisu: popratne sajmišne sadržaje u vidu velikosrpskih parola i problematičnih sajamskih plakata. Išla sam po literaturu, a dočekao me red popova, pa red knjiga, pa red Kosovke djevojke, pa opet red knjiga, pa red Šešelja, a bome i Ratka Mladića. I sve tako, ukrug. 

Ne kažem ukrug reda radi. Beogradski sajam knjiga smješten je u velikoj kružnoj dvorani (Hala 1) te manjoj hali koja joj slijedi. Arhitektura je sastavni dio sajmišnog ugođaja u Beogradu jer je kompleks zgrada, dovršen 1957. godine, jedno od blaga jugoslavenskog modernizma i savršeno odgovara ideji neprestanog cirkuliranja knjiga i ljudi. U usporedbi s tim draguljem modernističke arhitekture, Zagrebački velesajam izgleda loše jer nema objedinjen vizualni identitet: ostakljene osamdesete povratile su po brutalizmu, i to je ukratko to. Hale kao da su nedovršene. Sve djeluje stiješnjeno i parcelizirano. Štandovi s knjigama za vrijeme Interlibera loše su i zbunjujuće raspoređeni. Nikad ništa ne možete naći, čak i nakon što ste već stotinu puta bili u istim tim dvoranama. Zagrebački Interliber uvijek ostavlja dojam Billy police koja se urušila pod teretom preskupih hrvatskih izdanja. No ove se godine situacija dodatno pogoršala. Pošto je moja perspektiva ograničena jer se, doslovno, ali i u prenesenom smislu, Beograd ne vidi iz Zagreba, nisam znala da je i Međunarodni beogradski sajam knjiga u međuvremenu kolabirao.

Ovogodišnji Beogradski sajam izvana je bio jugoslovenska avangarda, a iznutra jadac. Umjesto entuzijastičnog razgovora o knjigama, dočekao me žamor najobičnijeg shoppinga. Prije 10-15 godina srpska su se izdanja, istina, i dalje raspadala u rukama zbog lošeg uveza, ali razgovori o knjigama bili su vrlo živi. Književna scena bila je naelektrizirana i taj se naboj osjetio i na sajmu gdje sam se često susretala sa srpskim autorima_cama. Svi su se uzajamno čitali. Knjige su bile knjige, a pisci još uvijek nisu otkrili društvene mreže i samopromociju. Kad sam ovog listopada prvi put, nakon desetak godina, ponovno otišla na Beogradski sajam, prva stvar koja me dočekala u Hali 1, nakon Šešeljevih plakata (Velika Srbija d.o.o), a onda i Šešelja glavom i bradom, bio je ogroman Lagunin štand. Velikim je slovima pisalo: NAJVEĆI HITOVI SAJMA – Vladika Grigorije, Tony Parsons, Dragan Velikić i Colleen Hoover. Odmah sam pobjegla u manju dvoranu da probam naći antikvare, ali i tamo me zapahnuo tamjan. Kad sam antikvarijate napokon pronašla, shvatila sam da ih je sajam doslovno sakrio iza debelih plišanih zastora da ih odozdo, s partera, nitko ne vidi. U tom je smislu Interliber bio pošteniji – antikvari su bili u istoj ravni s ostalim nakladničkim kućama: nisu bili sramotna tajna koju je valjalo sakriti teškim zavjesama.

Tko bi bio zagrebački pandan Laguni? Prostorno gledano, Školska knjiga zauzima centralno mjesto u najvećoj sajmišnoj dvorani broj pet. Ona je mitsko središte knjiškog labirinta nad kojim nitko nema nikakav pregled. Lagunu možete prepoznati po crvenom kartonu, a štand Školske knjige po crvenom tepihu. Laguna izgleda jeftino, Školska knjiga skupo, a opet – obje su nakladničke kuće monopolizirale prostor. No baš u tom podudaranju dolazimo do važne razlike između Interlibera i Međunarodnog beogradskog sajma knjiga: bez obzira na vizualnu dominaciju Lagune, beogradski sajam puno je heterogeniji od zagrebačkog. Laguna nemilice štanca popularne naslove i ostale knjige kao na pokretnoj traci da održi monopol, po čemu je sličnija hrvatskoj Frakturi. Školska knjiga ima monopol nad udžbeničkim, a ne beletrističkim izdanjima. Njezin povlašten status dolazi direktno od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske koje subvencionira takav monopol. Ministarstvo kulture ima svoje favorite koje možete uočiti iz aviona, čak i u nepreglednom prostoru kao što je Zagrebački velesajam. Ti su favoriti mahom hrvatski, ako razumijete što hoću reći.

Zašto su srpska izdanja toliko ružnija i jeftinija od hrvatskih? Zato što Srbija ne ulaže u kulturu. U redu, ali zašto je onda Interliber toliko grozan, ako su već knjige skuplje jer su navodno lijepe? Zato što Hrvatska Demokratska Zajednica ima monopol nad hrvatskom kulturom. Ukoliko šećete, odnosno kružite sajmom knjiga u Beogradu, vidjet ćete gomilu hrvatskih imena. Uzmimo na primjer jedan od dva stola na kojima su bila izložena izdanja Kontrasta. Na jednu knjigu novosadske pjesnikinje Judite Šalgo došle su tri knjige Monike Herceg. Hrvatski autori i autorice značajno su zastupljeni kod srpskih izdavača. Srpskih autora u Hrvatskoj nema. Jednostavno, ne postoje. Slovenija je uspjela nakratko progurati svoje pjesnike_inje prije 15 godina, ali ni slovenačkih naslova više nema. Samo Bosanci imaju pristup hrvatskom nakladništvu, a znamo da je i to rezultat HDZ-ove politike.

Hrvatsko izdavaštvo hermetički je zatvorena teglica, i uz nekoliko izuzetaka, svemu što se unutra nalazi odavno je istekao rok. Interliber kao da prodaje restlove uz najnovija izdanja koja, zahvaljujući Ministarstvu kulture, ne smije sniziti više od 20%. Nema, dakle, nikakve dvojbe da i ovako loše 67. izdanje Beogradskog sajma knjiga, s jednako nevidljivim popustima, nikad neće biti promašaj kao što je to bio ovogodišnji Interliber. A nije da se beogradski organizatori ne trude. Čak su i Šešelja ugostili! Istina, na Interliberu nema ratnih zločinaca (iako ima sijaset raznoraznih katoličkih štandova), ali Tuđman je itekako prisutan duhom. 

Hrvatska je kultura sva u pojavnosti. To se nažalost očituje i u izdavaštvu. Knjige izgledaju lijepo, ali sadržaj zna biti loše uređen i nelektoriran. Prijevodi su ponekad katastrofalni, ali po cijeni koju plaćate nikad to ne biste rekli. Paradoksalno, Hrvatska ima jako puno izvrsnih prevoditelja_ica, ali rijetko tko njihova imena stavlja na korice kao preporuku. Da stvar bude još gora, hrvatski nakladnici počeli su knjige umatati u plastiku da ih ne biste slučajno prelistali na licu mjesta i provjerili je li izdanje uopće čitljivo. Kupnja knjige u Hrvatskoj postala je ravna kupovini namještaja ili prehrambenih artikala. Često se pitam kupujem li ja to roman, nov kauč ili durum tjesteninu? Ako ćemo posve iskreno, jedini hrvatski izdavač od kojeg bih knjigu kupila i u plastici, na neviđeno, jest zagrebački Disput. S drugima uvijek postoji realna opasnost da ću si od muke počupati kosu.

Kad smo se početkom Interlibera našle na Zagrebačkom velesajmu, frendica knjižničarka požalila mi se na količinu plastike koju mora skinuti sa svake knjige koju knjižnice otkupe od nakladnika, na napor i vrijeme koje mora uložiti da se te plastike riješi. “Plastika”, piše Heather Davis u tekstu Život i smrt u antropocenu: kratka povijest plastike, “predstavlja (…) obećanje izoliranog, usavršenog, čistog i glatkog obilja. Obuhvaća fantaziju da ćemo se riješiti prljavštine svijeta, propadanja i zloupotreba”. Plastika je, osim što je doslovan zagađivač okoliša, metaforički gledano – nepropusna opna kojom hrvatsko izdavaštvo brani prijenos informacija i znanja ljudima koji nemaju 15 ili više eura da to znanje kupe. Kao da je listanje zloupotreba knjige, a čitanje knjige njezino propadanje! I ako bih jedan krimen hrvatskog izdavaštva istaknula kao najgori, onda bi to bila ta plastična barijera koju nam izdavači uporno nameću. U Beogradu nijedna knjiga koju sam dotaknula nije bila umotana u izdavački kondom, i kad sam razmišljala zašto je to tako, sjetila sam se da je jedino drugo mjesto gdje sam doživjela plastificiranje knjiga bila Njemačka, ta famozna oaza čistog i glatkog obilja. A ako hrvatska kultura nekoga diže na pijedestal uz Tuđmana, onda je to Njemačka.

Interliberu ne pomaže ni to što je životni ciklus knjige u Hrvatskoj bezobrazno kratak. Nakon što izađe iz štampe, naslov bude aktualan pola godine i onda ga kao ukislo mlijeko bacimo da bi Ministarstvo kulture upumpalo nova sredstva izdavačima koji se igraju poduzetnika. Knjige se objavljuju i objavljuju a da nigdje nisu vidljive. Naslovi nemaju dovoljno vremena da nađu svoju publiku. Tek što se pojave, moraju se maknuti da naprave mjesta za novu robu. Upravo zato što knjigu tretira kao proizvod, hrvatsko izdavaštvo je farsa, a Interliber tragedija. 

Hrvatska kultura nevjerojatno je površna, a s obzirom na to da je površna – trudi se biti ekskluzivna. Samo oni koji imaju para trebaju valjda imati pristup novim knjigama. Ostalima preostaju knjižnice pune naslova koje su drugi već ispipkali, ili antikvarijati koji trguju knjigama kontaminiranim ljudskim dodirom, posvetama i bilješkama. Nije uvijek bilo tako, ali otkako je krenulo sveopće hrvatsko plastificiranje književnosti, novce radije ostavljam upravo antikvarima i to za izdanja koja su objavljena u SFRJ. Ljudi zaboravljaju, ili to nisu ni znali, da u Jugoslaviji nisu sve knjige koštale isto. Postojale su različite edicije i biblioteke za različit džep. Danas su, svejedno jesu li to tanke knjižice ili debeli tomovi, sve knjige podjednako preskupe jer ih hrvatski nakladnici štampaju da bi bile ekskluzivna roba, a ne da bismo ih čitali.

Glavni štand Vuković&Runjić, na primjer, na Interliberu uopće nije imao istaknute cijene, pa je odavao dojam skupog butika u kojem jadnici nemaju što tražiti. Trebala sam se na kasi raspitivati koliko koštaju Eileen Ottesse Moshfegh i Depandansa Rachel Cusk. Na kraju sam odustala i romane posudila u zagrebačkoj knjižnici. Puno me toga ove godine iskreno nanerviralo. Nije mi bilo jasno zašto nijedne knjige Vigdis Hjorth nije bilo na Ljevakovom štandu. Obilazila sam ga par puta da vidim jesu li mi njezini romani slučajno promaknuli. Na kraju sam neraspakiran roman Je li majka umrla? našla u kutiji jednog od antikvarijata za 4 eura. Ljevakovo izdanje Miriam Toews, autorice koja je zadnjih nekoliko godina stekla kultni status na Booktubeu, morala sam naručivati online. Činjenica da na Ljevakovoj web stranici trenutno košta 5, a da su je originalno cijenili 17 eura, govori da je Toews u Hrvatskoj davno potrošila svojih petnaest minuta slave. Da knjige odmah imaju prihvatljivu cijenu, da ih nakladnici štampaju da bismo ih svi čitali, a ne gledali na policama kao komad skupog drniškog pršuta, ne bismo imali zalihe romana koji su odavno trebali biti rasprodani. Priča se, međutim, da dio nakladnika doštampava knjige, a da ni autori_ce ni prevoditelji_ce od toga ne vide ni centa. Misteriozni su putevi nakladnički. Knjige u Hrvatskoj hrane, pitanje je samo koga točno.

I u Beogradu su me cijene knjiga dosta zbunjivale, ne samo zato što su bile izražene u dinarima. Geopoetika je reklamirala sajamsko sniženje, ali onda sam knjigu Paola Maurensiga Đavo u pisaćem stolu svejedno kupila bez dodatnog popusta jer je navodno “već bila snižena”. Ono što sam primijetila, provjeravajući cijene knjiga online, jest da srpski nakladnici vrlo često nude popuste na svojim internetskim stranicama. Kod nekih su, dakle, sajamska sniženja de facto bila nepostojeća. Meni, navikloj na užasne zagrebačke cijene, nije bio problem dati 6 eura za naslov iz 2019., ali svjesna sam da je i ta lakoća s kojom sam knjige kupovala – pitanje perspektive. Iako nam se može učiniti da su jeftina, srpska izdanja osjetno su poskupjela u međuvremenu, što su mi potvrdili ljudi koji tamo pazare svake godine.

Vučić planira rušiti Beogradski sajam. Izgleda da će srušiti sve osim Hale 1, a sajmište će preseliti na neku drugu lokaciju. To je, naravno, čisti kulturocid. I Hrvatska uništava kulturu, ali njezin je pristup rušenju drugačiji. Srpski naprednjaci doslovno ruše građevine, kulturna dobra i životni standard ljudi. HDZ pak nasilu konzervira ono što je klimavo: solipsizam hrvatske kulture kakvu je osmislio Franjo Tuđman. Suvremena književna produkcija koja će štovati hrvatski zakon o jeziku ahistorijska je izmišljotina. HDZ ne dopušta književnoj sceni i nakladništvu autonomiju u odnosu na desničarsku politiku koja raspoređuje novce u kulturi. Srbija uskraćuje svima. Hrvatska uskraćuje nepodobnima. Oba sajma knjiga zorno pokazuju: životni standard svima je toliko srozan da više nemamo ni para ni vremena da se kulturom ozbiljno pozabavimo. Ali zato se sve u hrvatskom izdavaštvu nesmetano odvija po automatizmu: natječaji, potpore, šutnja. Sitni poduzetnički interesi uništavaju kulturu čitanja. Pred našim se očima odvija gentrifikacija književne scene, ali malo je onih koji su to spremni vidjeti.

Htjela bih se na kraju osvrnuti na kobasice jer čujem da su mnogima upravo one bile glavna tema Interlibera. Moj je kontroverzni stav da su debrecinke i kranjske kobasice sastavni dio knjiške kulture. Pisana riječ savršeno pristaje uz hot dog, čak i kad ga prodaju po nekonkurentnim cijenama od tri i pol eura. Na Beogradskom sajmu više nema roštilja. To micanje pljeskavica, leskovačkih uštipaka i ćevapa kozmetička je, gotovo hrvatska mjera gentrifikacije kulturnog prostora. Valjda bi žeđanje za kulturom i glad za roštiljem trebale biti dvije odvojene aktivnosti, ali naravno da nisu. Kultura pripada svima, a ne samo vladajućoj strukturi koji odbija jesti pileći parizer. Treba objeručke prigrliti kobasice. Ne uništavaju knjige masne ruke i čitateljski apetiti, već politika koja knjige umata u plastiku da ih sirotinja ne bi mogla gutati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od Barbie nisam očekivala previše, uglavnom zbog prevelikog hajpa, ali od Ubogih stvorenja jesam jer je Lanthimosov film Miljenica (2018) apsolutno remek-djelo. Tony McNamara napisao je scenarij za oba filma, ali ovoga puta nije bilo scenaristkinje Deborah Davis da ga popravi kad zatreba. A predložak za Uboga stvorenja, Lanthimosovu iščašenu verziju Frankensteina o liječniku Godwinu Baxteru (Willem Dafoe), koji mladoj ženi posthumno usadi mozak njezine vlastite kćeri, trebalo je popravljati puno i popravljati često. Ono što nas na prvu možda i nasmije, Mark Ruffalo, na primjer, svojom ulogom Duncana Wedderburna, histeričnog ženskaroša s “bijelim zubima i tvrdim kurcem”, na drugo gledanje više uopće nije zabavno. Lanthimosovo ostvarenje je mastan vic na koji se najglasnije smiju djeca koja ga nimalo ne razumiju. Tvrdnje da je uloga Emme Stone feministička, da su Uboga stvorenja feministički film, potvrđuju samo činjenicu da je filmska industrija Mojo Dojo Casa House: hrpa konja i muškaraca. Počast odajemo Yorgosu Lanthimosu, a ne Greti Gerwig zato što žene smiju biti lutke, ali samo ako se njima igraju muškarci. Drugi razlog je taj što je popularna kultura iznimno važna ženama i LGBTQ+ zajednici, dok muškarci-filmadžije svršavaju na visoko-umjetnička ostvarenja koja su u suštini najobičnije seksističke melodrame.

Uboga stvorenja potvrđuju: pustiti muškarcima da pišu ženske likove ruski je rulet. Svaki drugi metak je Zoran Ferić: žene su slobodne da biraju vlastitu potlačenost. Prvo vam seksizmom prosviraju mozak, a onda vam kirurški usade dječji da vas Vladimir Tabašević može podučavati artu. Postoje, naravno, pisci koji suvereno vladaju ženskim likovima. Bella Baxter, onako kako ju je originalno napisao Alasdair Gray, istovremeno je dva lika u istoj knjizi: lutka i emancipirana žena. Većina onih koji pogledaju film nikad neće pročitati istoimeni roman i stoga će im ta druga, emancipirana Bella ostati nepoznata. Gray je svoj roman osmislio kao pronađen rukopis, gotičku melodramu liječnika Archibalda McCandlessa, koji njegova supruga Bella Baxter, zapravo Victoria McCandless, demantira epistolarno. Tog posthumnog demantija u filmu nema. Yorgos Lanthimos i Tony McNamara između dvije Belle Baxter biraju onu koju je falsificirao njezin muž, onu koja se nikad ne obraća publici vlastitim glasom i koja o samoj sebi govori isključivo u trećem licu. “Samo idioti i djeca pričaju tako, samo su oni sposobni zračiti takvom srećom”, kaže Archibald McCandless u knjizi Uboga stvorenja. “Kakav prekrasan retard”, kaže u filmu Uboga stvorenja njegov alt-ego Max McCandless (Ramy Youssef). U idućem se kadru Bella Baxter, o kojoj obojica govore, upiša u gaće, što je samo početak raznoraznih seksualnih eskapada i aluzija. “Ali Baxter”, kaže McCandless u romanu, “mentalno, ona ima deset godina! Ona je dijete!” Yes, and?, odgovaraju na to McNamara i Lanthimos. 

Ostatak filma gledamo Emmu Stone polugolu, ili posve golu. Gledamo njezin muf, gole noge, grudi. Gledamo kako se jebe, kako svršava, kako se prostituira i kako ne svršava. Ono što je u knjizi tek usput spomenuto, gotovo nebitno, grčki je redatelj stavio u samo središte radnje. Bella Baxter emancipira se isključivo seksualno. O životu i samoj sebi uči od niza groznih muškaraca. Kostimografija je, istina, prekrasna, ali sva je njezina odjeća donje rublje: saten, organza, tanki, poluprozirni pamuk. Bellu Baxter rijetko vidimo izvan spavaćice. Ona u negližeu osvaja svijet i filmsku publiku. Barbie, s druge strane, genitalije dobiva tek na samom kraju filma, kad odlazi kod ginekologa. “Htjela bih vas samo obavijestiti”, kaže Barbie građevinskim radnicima ranije, dok se radnja tek zahuktava, “ja nemam vaginu. A on”, dodaje pokazujući na Kena, “nema penis. Mi nemamo genitalije.” Da se razumijemo, Uboga stvorenja nisu pornografski film jer da jesu prva bih Lanthimosu aplaudirala na odvažnosti. Velika je razlika između pornografije, koja pripada popularnoj kulturi, i umjetničkog izdrkavanja kojem pripadaju Uboga stvorenja. Umjetničko djelo navodno traži od nas da postavljamo duboka pitanja, ali jedino je pitanje koje meni pada na pamet nakon gledanja ovog filma: “Zašto, Bogo dragi, čemu?”

Ako bih već morala ocijeniti Uboga stvorenja, dala bih filmu solidnu trojku: nije najgora stvar koju ćete ikad pogledati. Relativno je zabavan. Neke su šale doista smiješne. Tako, na primjer, Bella Baxter katoličkom svećeniku s kojim u bordelu uvijek svrši, kaže: “To što imaš, dar je od Boga, prijatelju moj”. Glumačka postava je izvrsna. (Jedini izuzetak je Jerrod Carmichael koji grozno glumi cinika Harryja Astleya.) Kostimografiju sam već pohvalila. Zvuk i glazba su fantastični. Nagli redateljski prijelaz iz crno-bijelog u kolorit, u trenutku u kojem gledamo prvi koitus Belle Baxter, bio je pun pogodak. Povremeno bismo likove gledali voajerski, kao kroz ključaonicu, konveksno kao kroz staklenu kuglu; drugi put pak konkavno. Dio filma stvarno je dobar. U čemu je onda problem? U eksplicitnom, seksističkom sadržaju? Prije nego dam odgovor na to pitanje, moram se kratko vratiti na Barbie.

Više nego izostanak oskarovske nominacije za Margot Robbie, nanerviralo me to što predložak Grete Gerwig i Noaha Baumbacha nije uvršten u kategoriju originalnog scenarija. Barbie je očito originalna ideja. Barbie je iznutra, kao tekst, nalik ekspres loncu – priča savršeno dihtuje. Nema nikakvih repova i viškova. Šale su inteligentne, a ne prvoloptaške. Govorimo o ljetnom blockbusteru koji je već sad nezaobilazna činjenica popularne kulture: izrazi koje su Gerwig i Baumbach napisali odmah su ušli u internetski vernakular. Prešućivanje redateljskog genija Grete Gerwig nema nikakvog smisla. Dovoljno je pogledati njezin kratki hommage filmu 2001: Odiseja u svemiru. Umjesto penisoidnog monolita u originalu, usred pustinje sad uspravljeno stoji prva Barbie iz 1959. godine. Da nije snimila ništa drugo, samo je za ovu uvodnu scenu Gerwig zaslužila i nominaciju i Oscara.

Ono što je toliko dugo u kulturi simboliziralo želju, piše Lynne Segal u Radikalnoj radosti, muška je erekcija. Greta Gerwig ne dopušta da se strejt erekcija u kinu uopće desi. Njezin prošlogodišnji hit definicija je djevojačke večeri na koju tvrde kite nisu pozvane. Barbie nema nikakvu želju da bude visoka umjetnost. Upravo ovaj nemar prema “cijenjenom” kritičarskom pogledu, Gretu Gerwig košta filmskih nominacija i međunarodnih nagrada. Ne loša kinematografija, nipošto loša režija ili gluma, već isključivo ruganje muškarcima, njihovim slabostima i erekciji. Uboga stvorenja također se rugaju krhkom maskulinitetu, ali na drugačiji način, dajući muškoj publici dovoljno ironijskog odmaka da se gledatelji ne bi prepoznali u karikaturi histeričnog Don Juana. “On je lijep moron”, kaže cinik Harry Astley za Duncana Wedderburna. Prije toga uvjeravao je Bellu Baxter da je filozofija gubitak vremena i razbacivao se floskulama, tvrdeći da se svi ljudi rađaju i umiru kao okrutne zvijeri. Uboga stvorenja su formalno i idejno – muški film. Sintagme lijep moron, prekrasan retard, signaliziraju publici da ovo nije “woke” djelo koje robuje političkoj korektnosti. Yorgos Lanthimos pozdravlja erekcije na svojim kino projekcijama, dapače – priželjkuje ih. Redatelj vrlo dobro zna: tamo gdje ima tvrdih kita, ima i filmskih počasti.

Što se nominacije za glavnu žensku ulogu tiče, mislim da je važno objasniti zašto Hollywood preferira Emmu Stone u odnosu na Margot Robbie. Obje su, naravno, izvrsne glumice. Nije stvar u tome. Problem je taj što se ljudima (koji tek sad počinju naslućivati u kolikoj je mjeri Paris Hilton uloga a ne osoba) razlika između “tipične Barbie” i glumice Margot Robbie čini neznatnom. Koliko je, doista, naporno glumiti ono što u svojoj suštini jesi: lijepa, plavokosa i plastična lutka? Dok se Emma Stone morala za svoju ulogu mentalno vraćati u doba dojenčeta, a tjelesno u 19. stoljeće, Robbie je bilo dovoljno stajati ispred ogledala. Oscar za plavušu koja glumi plavušu? Ma ajde! Razumijem, naravno, da je muškarcima ponekad teško osvijestiti koliko ih seksizam zatupljuje, pogotovo kad govorimo o predrasudama uz koje su od dojenčadi stasali u lijepe morone, ali nekakav bi minimum truda ipak vrijedilo uložiti da se tih predrasuda riješe. Tvrd kurac je okej, ali on stvarno više nije sinonim za kulturno uzdizanje. Margot Robbie odlično je odglumila Barbie, ali da bi se to razumjelo trebalo bi između glumice i lutke maknuti znak jednakosti koji je seksizam tamo upisao.

Barbie je, u krajnjoj liniji, nevjerojatno zabavan film. U ravni je s kultnim feel-good klasicima kojima se vraćamo kad smo dobre ili loše volje, kad trebamo predah. To ne znači da je Greta Gerwig snimila eskapističko djelo. Barbie je oštra feministička kritika patrijarhata, što je i bilo za očekivati, jer Gerwig razumije žene i razumije popularnu kulturu. A to znanje o ženama i onome što one žele malo se cijeni. Vidjela sam da kolegice ljevičarke_i kritiziraju film iz marksističke perspektive i denunciraju ga kao precijenjeno smeće koje nema dovoljno snage da se do kraja razračuna s konzumerizmom. Vidjela sam da film kritiziraju i desničarke_i jer je previše woke. Pritužbe su heterogene i sve su jednako upitne. Znate li zašto? Zato što su ostvarenja poput Ubogih stvorenja daleko problematičnija, politički gledano, od Barbie, ali ih smatramo visokom umjetnošću i štedimo ih banalnih kritika kojima žene redovito izlažemo. Gdje je marksističko nadahnuće da se žestoko okomimo na Yorgosa Lanthimosa? Nema ga. Nitko nije čitao knjigu i ne usudi se. Barbie je puno lakša meta. Na svu sreću imate mene, nadrkanu Barbie, koja se ne boji ničega jer se život s njom prejako igrao.

U čemu je, dakle, problem s Ubogim stvorenjima? U golotinji? U filmu ima previše seksa, istina, ali to je sekundarno. Alasdair Gray napisao je socijalistički intoniranu knjigu u kojoj su klasna nejednakost, rasizam i britanski imperijalizam na oštroj meti. Glasgow i Škotska odvojeni su geografski i politički od Engleske. Katolicizam i protestantizam jasno su razdijeljeni. U ekonomskim i političkim odnosima nema fantastike. Sve rasprave o medicini zvuče plauzibilno. Mensplejnanje je mučno za čitati kao što ga je mučno slušati u stvarnom životu. Formalno, knjiga je pastiš. Gray koristi epistolarnu književnost, dnevničke zapise, bilješke i ilustracije da iznese različita gledišta. “Ovo je prevelika misao da bi je Bella mislila”, piše u svom dnevniku Bella Baxter, ali taj je dnevnik izmišljotina njezinog muža. “Ove bilješke naših ranih jada posvećene su mojoj ženi”, piše Archibald McCandless. Čitamo zatim pismo u kojem Victoria McCandless (aka Bella Baxter) demantira sve što je pokojni suprug rekao. Potom slijede bilješke autora Alasdaira Graya, koji se pretvara da je urednik knjige. (Čini mi se da je Alasdair Gray lik Belle Baxter osmislio kao književnu verziju stvarne osobe, autorice Marie Stopes, ali neću to detaljnije obrazlagati jer će Google ostati bez posla.)

Yorgos Lanthimos potpuno briše političku dimenziju romana i njegov feministički epilog. Umjesto stvarnih mjesta imamo CGI pozadinu i scenografiju, nalik na ružnu AI umjetnost koja preplavljuje društvene mreže. Klasna osviještenost svedena je na dvije prostitutke koje su “same svoje sredstvo proizvodnje”. Čitava je rasprava o britanskom imperijalizmu i američkom rasizmu reducirana na lošu, patetičnu CGI scenu u Aleksandriji, gdje Bella spoznaje okrutnost svijeta gledajući svisoka sirotinju koja umire od gladi i žeđi, da bi se onda protiv te nepravde pokušala boriti filantropski, a ne socijalistički. Ništa se u Barbie ne može usporediti s uvredljivo lošim scenama koje opisujem. Scenografija u filmu Grete Gerwig predmetna je, stvarna. Fantastična utopija zvana Barbie Land politički je progresivnije mjesto od ispraznih viktorijanskih kulisa Yorgosa Lanthimosa. Što više razmišljam o Ubogim stvorenjima, to mi je film sve lošiji i lošiji. Ako nastavim, spast će s trojke na dvojku.

– Erna, Ejla, slušajte me, rekla je mama, ne stvarajte nikakvu buku.

Čučnula je ispred nas i objema nam zakopčala džempere do grla. Ja sam se prehladila i stalno sam šmrcala, pa mi je obrisala nos i dala papirnate maramice.

– Ne briši nos rukavom, upozorila me.

– Neću, mama, rekla sam.

Erna je kao i uvijek bila šutljiva. Glavom je bila negdje daleko, u svom svijetu. Pogled joj je bio prazan.

– Idemo prvo u moj ured, da ostavim stvari, rekla je mama.

– Koje stvari?, pitala sam, ali mama nije ništa odgovorila.

Zgrada je bila izgrađena početkom pedesetih godina. Imala je prizemlje i dva kata. Bila je dugačka. U dnu svakog hodnika, s istočne strane, nalazile su se malene stube i onda po još jedna skrivena prostorija iza njih. Ili su tamo bile i neke druge prostorije? Ne sjećam se više. Uredi su imali ugradbene ormare s ogromnim tomovima i spisima poredanim po policama. Bili su ofarbani u bijelo i teško su se otvarali. Parketi su bili stari i jako su škripali. Vrata i prozori također. Napolju je puhao vjetar, tog se vjetra sjećam jer je bio topao. Zbog izvanrednih okolnosti te 1993. godine grijanja nije bilo. Čitava je zgrada bila hladna, iako je vani bilo toplo zbog tog čudnovatog vjetra. 

Dok smo se penjale stubama na prvi kat gdje je radila, mama se okrenula i rekla:

– Ni slučajno ne silazite u podrum.

Zgrada je imala prizemlje, dva kata i podrum. Da, podrum sam posve zaboravila. U tom su se prostoru, koji je bio ogroman, nalazili restoran, kuhinja i arhiv, ali i jedna slabo osvijetljena soba u kojoj nam je Djed Mraz darovao paketiće za Novu godinu.

– Nećemo, mama, rekla sam i obrisala nos rukavom džempera.

Okrenula sam se da vidim gdje je Erna. Ostala je stajati u prizemlju. Gledala je u pravcu podruma.

– Erna, pozvala ju je mama, ne sanjari!

Moja se sestra počela penjati za nama, ali nevoljko, kao da su joj noge bile od olova.

– Nećemo ostati predugo, rekla je mama. 

Nisam znala što je time željela reći jer je vrijeme u ovoj zgradi bilo izduljeno kao i njezini hodnici. Vremena je bilo puno kao i onih spisa po velikim ormarima. Pošto sam bila dijete, nisam razumjela njegovu važnost. Nisam razumjela koliko vrijeme vrijedi i koliko je opasno. Imati puno vremena je bogatstvo, ali imati previše vremena? To nikome ne bih poželjela.

Kad smo ušle u njezinu kancelariju na prvom katu, mama je otvorila ormar i gurnula u njega torbu. Otključala je uredski stol i nešto sakrila u ladicu. 

– Idite se igrati, rekla je, ali budite tihe.

Okrenula sam se da vidim gdje je Erna, ali ona nije ni ušla za nama. Ostala je stajati na hodniku, kraj staklenih vrata. Mama više nije gledala u mom pravcu, već se zagledala u vlastite ruke koje su se tresle. Taj sam detalj upamtila jer u zgradi ipak nije bilo toliko hladno, a od čega se ljudima ruke tako tresu ako ne od velike hladnoće?

Čim sam se udaljila od mame, potrčala sam niz hodnik. Na nogama sam imala ljetne tenisice koje su bile tihe, pa se nije čulo da sam trčala. Erna je išla za mnom, ali sporo, kao da je jako umorna. Pogled joj je i dalje bio prazan. Kad smo obje došle do glavnih stepenica, ona je odmah krenula silaziti.

– Gdje ćeš?, pitala sam.

Znala sam da ide u podrum. Ja nisam htjela jer me bilo strah mraka.

– Nemoj ići, rekla sam.

Erna me pogledala i rekla:

– Moram.

Nisam se mogla natjerati da je slijedim. Samo sam gledala kako se spušta.

– Ja ću doći malo kasnije, rekla sam. Dolje sigurno imaju gustog soka. Ideš zbog toga? Žedna si?

– Aha, rekla je Erna.

– Nemoj sve popiti, ostavi i meni malo, rekla sam, iako sam znala da Erna ne silazi u podrum zbog soka.

Svi su uvijek govorili da Erna i ja nimalo ne sličimo. Obje smo slabo jele i bile blijede, ali ona je imala dugu plavu kosu koju joj je mama vezala u rep, a moja je kosa bila kratka i kudrava. Imala sam tamne oči, a ona tamne podočnjake. Nismo bile iste visine iako smo bile blizanke. Ton glasa bio nam je potpuno drugačiji. Ona je bila šutljiva, a ja nisam mogla prestati brbljati. Jedina zajednička stvar, uz malokrvnost, bila je naša mama.

– Ja ću doći malo kasnije, ponovila sam tiho, ali ona je već bila nestala.

Nakon što sam ostala sama, krenula sam redom otvarati sva vrata. Neke su prostorije bile stvarno dosadne. U njima se nije moglo naći ništa korisno. Pošto sam uvijek bila radoznala, zavirivala sam u svaki kutak, otvarala sve ladice. Pregledala bih papire, vidjela ima li kakvih sitnica koje bih mogla ponijeti kući. Tražila sam gumice za brisanje, kemijske olovke, kuverte. Brzo sam stigla do kraja prvog hodnika, sišla niz male stube i ušla u kopiraonu gdje je bilo puno kompjuterskog papira. To je bio papir s rupicama kakav sam najviše voljela. Listovi su bili spojeni u beskonačan niz. Mislila sam da na tom papiru ljudi pišu beskrajno dugačka ljubavna pisma. Taman sam se zavukla ispod nekakvog stola i kemijskom počela švrljati po plavoj kuverti, pretvarajući se da šaljem pismo u neku daleku zemlju, kad sam čula škripanje parketa na ulazu u sobu. Mislila sam da je mama, ali prije nego sam joj se stigla javiti, obratio mi se dubok, užasan glas:

– Gdje si se to sakrila?

To nije bio glas moje mame. Tko god mi se obraćao, nije me mogao vidjeti jer sam bila dobro skrivena, ali parket je škripao i dalje. Osoba je ulazila dublje u sobu. Još korak–dva i lako će me uhvatiti. Nos mi je opet počeo curiti, ali obrisala sam ga nečujno rukavom koji je ionako već sav bio slinav.

– Izađi, izađi!, dozivao je glas. Dođi da te čvrsto zagrlim!

Prilazio mi je sve bliže. Onda sam čula jedan dubok udisaj i potom uzdah pun zadovoljstva, kao da netko s velikim užitkom stoji iznad šporeta i udiše ukusnu hranu koja se krčka na vatri. Počela sam se tresti od straha. Sjetila sam se maminih ruku i shvatila istog trenutka da joj nije bilo zima. A onda je, istovremeno s tom užasnom spoznajom maminog straha, pred moje oči istupio stvor. Vidjela sam da to što mi prilazi nije par ljudskih nogu. 

Pošto namještaj u kopiraoni nije bio jako zbijen,a ja sam bila dovoljno sitna da se lako provučem između niza stolova, polako sam počela puziti natraške. Stvor me nije mogao vidjeti. Nije mi se više obraćao. Nije više uzdisao ni udisao. Stajao je nepomično i gledao kroz prozor, kao što je to ponekad radila Erna. Stvorenje se izgubilo u vlastitim mislima. Sanjarilo je.

Čim sam došla do vrata, čučeći sam iskoračila van. I dalje sam bila skrivena glomaznim uredskim namještajem, stolovima pretrpanim papirima i pisaćim mašinama. Nastavila sam puziti nečujno do stepenica kojima sam se popela na sve četiri.  Čudovište je ostalo u kopiraoni, zagledano u ogoljene krošnje koje su se vidjele kroz uredski prozor.

Mama mi je rekla da ne trčim, ali trčala sam i trčala, hodnik svejedno nikad nije izgledao dulje. Utrčala sam pravo u njezinu kancelariju.

– Mama, mama, plakala sam, ovdje je čudovište. Imate čudovište u ministarstvu, jecala sam, ali u maminom uredu nije bilo nikoga.

Mame nije bilo nigdje. Ladica njezinog radnog stola bila je otvorena. Torba je iz ormara ispala van. Vladala je potpuna tišina. Uplakana i prestrašena izašla sam na hodnik i vidjela da mi stvor s druge strane zgrade polako, bez ikakve žurbe, ide u susret. Opisala bih vam rado kako je stvorenje izgledalo, ali u tom sam trenutku zaboravila primijetiti njegov izgled. Bilo je tu, imalo je vremena, to je jedino što znam. Sigurna sam da je prizor bio užasan, ali bila sam dijete i nisam imala snage da taj užas upamtim. Sad sam mu morala potrčati ususret da bih prije njega stigla do glavnih stuba i sišla u podrum. Bila sam paralizirana strahom, tresla sam se nekontrolirano, ali sam svejedno, tako drvena i prestrašena, potrčala i domogla se stepeništa, dok je čudovište koračalo polako i tiho kao da ima sve vrijeme svijeta da me uhvati. Osjećaj beskonačnosti, kad znamo da smo u opasnosti, proguta nas gore od mraka, a s obzirom da sam bila dijete i nisam najbolje razumjela vrijeme, ta mi se beskonačnost učinila još strašnijom. Mislim da sam se silazeći niz stube upišala u gaće. Silazak je trajao predugo, iako sam preskakala stepenice, jer se zgrada proširivala da čudovištu da još vremena, a mene udalji od stvora i produlji moj smrtni strah.

U podrumu je bilo mračno.

– Mama! Erna!, plakala sam. 

Nisu se odazvale. U ruci sam i dalje grčevito stiskala kemijsku olovku kojom sam šarala kuvertu.

– Mama! Erna!, vikala sam. Gdje ste?

Šmrcala sam i brisala rukavom i nos i oči. Hlače su mi bile mokre. Bilo mi je hladno jer topli vjetar nije mogao zapuhati u mračnom podrumu. 

Prvo sam uletjela u arhiv jer u kuhinji i restoranu nije bilo nikog. Erna ili netko drugi upalio je svjetlo iznad pulta, ali ta je svjetlost bila vrlo slabašna. Zbog izvanrednog stanja nije bilo ni grijanja ni struje. Svu je rasvjetu u zgradi pokretao električni generator. Restoranska sijalica titrala je kao da će svakog trenutka pregorjeti. Generator je jako hučao. Nisam mogla odrediti gdje se točno nalazim. Strah mi je otupio čula. Teško sam se mogla orijentirati jer tamo gdje ima previše vremena ima i previše prostora.

Arhiv je bio pretrpan svim i svačim. Na policama nisu stajali samo fascikli i masivni tomovi ukoričene dokumentacije, već i knjige. Iako je bilo mračno, pod rukama sam osjetila biblioteku. Uvukla sam se među police i čekala. Ovdje nije bilo drvene stolarije koja škripi, niti starog parketa koji bi odao korake, bili oni ljudski ili ne. Hladan beton čuo se samo kad bi netko po njemu koračao tvrdo, a ni stvor ni ja nismo bili teški. Da, sad sam se sjetila, stvorenje je bilo vitko. Agilno i vitko. Nikako mi nije bilo jasno zašto je tako sporo hodalo. Odakle je dolazila ta težina u kretanju?

Stvora nisam čula, ali sijalica je eksplodirala. Usta sam prekrila rukom. Obje su mi šake sad bile slinave. Pljuvačka mi je probijala između prstiju. Osjećala sam mučninu, plašila sam se da ću povratiti i da će me zbog toga čudovište lako pronaći.

– Što to čitaš?, pitalo me. Znaš, ja odlično vidim u mraku.

Nisam mu vjerovala.

– Čak i kad je dijete malo i sklupčano među knjigama, ja ga vidim. Jesi li se to upišala?, pitalo je. Imam dobar njuh.

Polica na koju sam se sklonila polako se zatresla. Morala sam se skloniti na sigurno, ali sigurnog mjesta ovdje više nije bilo. Jedina preostala prostorija bila je soba u kojoj sam od Djeda Mraza dobivala paketiće svake godine. Baš kad sam pošla sići, polica se jako zaljuljala i pala sam. 

– Ne trči, reklo je stvorenje.

Sve i da sam htjela potrčati, nisam mogla. Bila sam iscrpljena. Počela sam nekontrolirano i glasno plakati. Vukla sam se po betonu do susjedne prostorije i tamo se sklupčala u ćošku. Stara neonska rasvjeta na stropu palila se i gasila nasumično. Dozivala sam Ernu i mamu, naizmjenice, sad sam već vrištala njihova imena. Onda je došlo čudovište i čučnulo ispred mene.

– Ne prepoznaješ me?, pitalo je.

Nakrivilo je glavu da ga bolje osmotrim. Morala sam sačekati trenutak da svjetlo proradi.

– Ne, rekla sam jecajući, ali naravno da sam ga prepoznala.

Njegovu sam fotografiju našla u maminoj ladici.

– Ovo je obiteljska stvar, ne miješaj se, rekla je mama tog jutra nekome kroz odškrinuta vrata našeg stana.

Nisam vidjela s kim razgovara. Erna i ja spremale smo se da s njom odemo u obilazak zgrade. Taj je dan ona bila dežurna.

– A djeca?, pitao je sugovornik.

– Njegova su. Neće im biti ništa.

Kratka priča je dio Kulturpunktovog tjedna strave, u kojemu povodom Halloweena, Dana mrtvih i srodnih aktualnih svetkovina kroz niz priloga prizivamo jezive i fantastične pojave i bića u kulturi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Hrelić nije samo zagrebački buvljak, već i alegoreza grada Zagreba. Da bismo razumjeli zašto, moramo ga prvo mentalno i vizualno smjestiti u prostoru. Hrelić se nalazi na jugu glavnog grada. Nije romantično smješten podno planine Medvednice, već se iznad njega izdiže deponij smeća. Taj je deponij hranilište velikog broja zagrebačkih galebova i vrana. Ispod ptica, ljudi također pronalaze hranu i predmete koji su im korisni. Postoji, dakle, određena simetrija u potrebama koje Zagrepčani i životinje zadovoljavaju na Jakuševcu. To simboličko podudaranje, to kopanje po smeću, traži posebnu vrstu želuca, doslovno i figurativno, te odbija onaj sloj građana koji misli da je iznad, ne samo osoba koje na buvljaku pazare, već i iznad ptica koje nad tim jadnicima nezainteresirano kruže. Tamo gdje se hrane proždrljivi galebovi klaukavci, teško je zamisliti Baudelairovog albatrosa s kojim se zagrebačka buržoazija puno radije identificira. Smrad koji se širi iz reciklažnog dvorišta nimalo ne popravlja dojam.

Alegorija se prima za šutu, piše Walter Benjamin u svom eseju o poznatom francuskom pjesniku. Nitko ne ide na Hrelić po šutu. Građevinski otpad proizvodi se drugdje i dovlači na deponij zajedno s bogatim alegorijskim značenjem, koje onda na buvljaku slobodno interpretiramo. Naravno, samo ako se demoliranjem Zagreba i uništavanjem svakodnevnog života u glavnom gradu uopće želimo baviti, jer i za to je potrebno imati posebno jak želudac. Građevinski, gentrifikacijski radovi događaju se na drugim lokacijama, dok buvljak godinama ostaje neizmijenjen. Možemo slobodno reći da smrad investitore drži na pristojnom odstojanju, na čemu bismo reciklažnom dvorištu zapravo trebali biti zahvalni. Hrelić, prostorno gledano, zauzima vrlo marginalnu poziciju unutar glavnog grada, ali upravo mu to rubno mjesto i taj neopisivi smrad omogućavaju da bude kulturno značajan.

Jeftino je stanovanje, kako piše američka esejistica i novinarka Ellen Willis, šezdesetih godina bilo temelj njujorške kulture jer je dozvoljavalo piscima i umjetnicima da žive jedni pored drugih, u zajednici. To je zajedništvo rezultiralo bogatim intelektualnim životom grada. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastupa kultura recesije: ljudi s parama tvrde da para nema. Taj nametnuti asketizam pojačava antiintelektualnu atmosferu širom SAD-a, dok deregulacija tržišta i smanjenje investicija u javnu stanogradnju doslovno uništavaju nezavisnu kulturnu scenu. Velike medijske kompanije koje drže izdavaštvo ne toleriraju, piše Willis, nisku zaradu takozvanih mid-list knjiga, odnosno naslova koji nisu bestseleri. Da ne govorimo o subvencioniranju knjiga na kojima ti magnati “gube” novac, a koje su neovisni izdavači itekako podržavali.

Kakve veze ove opservacije imaju s današnjim Zagrebom i Hrelićem? Ogromne. Kulturni život Zagreba nije se oporavio od recesije iz 2012. godine. Ne zato što novca nema, već zato što je temeljna logika i glavni cilj inscenirane, prolongirane recesije, kako američka esejistica primjećuje, sužavanje prostora za kulturne aktivnosti, za neovisni intelektualni i umjetnički rad. Sve što je Willis napisala u svom eseju The Writer’s Voice iz 1998. godine i dalje je aktualno: u medijima nema više mjesta za izvrsno napisane tekstove koje ne možemo žanrovski odrediti. Sve mora biti jasno klasificirano, prodano i naplaćeno. Willis piše o posljedicama koje je ovakva uređivačka i izdavačka politika imala na časopis Voice za koji je svojevremeno pisala: tekstovi su bili sve kraći, banalniji, gluplji; njihov ton postao je manje osoban, homogeniji. Ljudi koji se poput mene bave pisanjem i medijima, jasno će u ovim opaskama prepoznati obrise suvremene hrvatske kulture. A Zagreb je, htjeli mi to priznati ili ne, njezino fizičko sjedište. Namjerno kažem fizičko, jer kultura nikad nije nematerijalna.

Homogenizaciju, koju Ellen Willis uočava u novinarstvu, sociolog Stanley Aronowitz vidi kao urbanističku boljku New Yorka. Grad se prilagođava novoj klijenteli, nesklonoj intelektualnoj debati i umjetničkom stvaralaštvu. Buržuji raseljavaju manjine: Poljake, Ukrajince, Portorikance. Zatvaraju se galerije, otvaraju se butici i Starbucks. Ovaj distopijski ton pronalazimo još kod Waltera Benjamina. U svom eseju Pariz, glavni grad devetnaestog stoljeća, filozof piše da “povećanje stanarina tjera proletarijat u predgrađa”. Parižani su otuđeni od vlastitog grada, a kako nezadovoljstvo raste, tako se ulice urbanistički šire da bi elite dislociranom, otuđenom proletarijatu onemogućile podizanje barikada. Po aktualnim prosvjedima u Parizu vidimo da nema ulice dovoljno široke kad je narod nezadovoljan. 

2.

Hrelić ima simboličku i doslovnu širinu bulevara. Nakon što prođemo ogroman parking, izbijamo do malih, betoniranih parcela, uredno raspoređenih po tlu kao kakve nadgrobne spomen-ploče. Iako je sve pod pravim uglom, postoji sloboda kretanja. Prostor je otvoren. Broj posjetitelja i prodavača varira, zavisno od vremenskih prilika i godišnjih doba. Roba koju možete pronaći raznovrsna je i nepredvidljiva. Takvi su i ljudi koje na zagrebačkom buvljaku susrećete. Ako postoji dio Zagreba koji podsjeća na velegrad, onda je to Hrelić.

Buvljak smo već smjestili na jug grada, no bez obzira na njegovu geografsku poziciju, Hrelić je uvijek na jednakoj razdaljini od svih tržnih centara s jedne, i kulturnih institucija i ustanova s druge strane. Za razliku od HRT-a, Ministarstva kulture i hrvatskih izdavača, zagrebački buvljak ne dopušta ni najmanju klasnu ambivalentnost. Funkcija buvljaka vrlo je jasna: on je tu da nam pomogne, a ne da nas odere. Stvaramo predmete da bismo živjeli u svijetu, kaže Elizabeth Grosz. Umjetnički ih stvaramo. Ti predmeti, ta djela katkad završe na otpadu. Kao što galeb klaukavac ide po hranu na deponij, tako i nas glad vodi na Hrelić. Među hrpom robe uvijek postoji predmet. Potrebna je vještina da ga nađemo. Na buvljaku nema lihvarske marže, nema inflacije, nema preše za papir da nas prignječi i ubije. Hrelić nije Kaufland.

Za 50 kuna, odnosno 6 i pol eura, našla sam na buvljaku nedavno sabrana djela Charlesa Baudelairea u pet knjiga, u prekrasnom izdanju beogradske Narodne knjige. Prije toga kupila sam Proustov ciklus romana U traganju za izgubljenim vremenom (Zora, 1977). Svih 13 knjiga za 18 eura. Toliko kod hrvatskih izdavača danas koštaju meko ukoričene knjige od pet i pol stranica. Jesu li knjige predmeti? Pošto ih stvaramo da bismo živjeli, mislim da jesu. No problem je kad knjiga umjesto predmeta postane roba. I to ne samo knjiga, već i autorica koja ju je napisala. I to roba koja mora zaraditi, roba od koje izdavač mora, jednostavno MORA imati novčanu korist, čak i po cijenu homogeniziranja čitave književne produkcije. Kratko, banalno, glupo? Nema veze. Bitno da se prodaje.

Zagrebački buvljak demistificira malograđansko, profitabilno pisanje tako što knjige doslovno baca u blato, a pisce s Parnasa spušta među ljude koji jedu buncek, kiselo zelje i grah. Nema više napajanja s Kastalije, svetog pjesničkog vrela: na Hreliću se piju Žuja, kola i Karlovačko. Naslovi su razbacani svud uokolo, memljivi, istočkani izmetom kukaca, obilježeni mačjom mokraćom i dječjim žvrljotinama. Zbog jakog kontrasta između predrasuda o uzvišenosti pisanja i realnosti buvljaka, može se činiti da Hrelić u blato ne baca samo konkretne knjige, već čitavu književnost. Buvljak u očima laika postaje simbol nekulture, vulgarno mjesto koje devalvira vrijednost beletristike zato što naslove ne stavlja na police, gdje im je mjesto, već ih baca u poluraspadnute kartonske kutije, među poderane gaće i zahrđali poljoprivredni alat.

No je li knjigama “mjesto” tamo gdje nema mjesta za autore? Jesu li police s bestselerima i novitetima doista mjesto koje propagira procvat inteligencije i promiče intelektualne rasprave? Uzmimo za primjer bivši Algoritam, smješten u samom središtu grada, odmah do hotela Dubrovnik. Kad se spustite u podrum dočekuju vas tri paralelno postavljena stola, od kojih samo jedan otpada na hrvatske prijevode. Sve je ostalo na engleskom, prilagođeno turistima. Fotelja koja je nekad dopuštala da sjednemo i prelistamo knjige prije nego ih kupimo, uklonjena je. Ukoliko nam je kultura, ili još konkretnije – književnost, posao – ovakve knjižare nisu za nas. Umjetnici se ne okupljaju na mjestima iz kojih je prekarijat cjenovno deložiran. 25 eura za knjigu je previše jer jedna knjiga ne čini proljeće. Dopustite da objasnim. Ukoliko čitam, na primjer, Republikance (Sandorf, 2020) Cécile Guilbert, a autorica unutra spominje niz drugih imena, poput Claudea Simona, Patricka Modiana i Saint-Simona, treba mi biti omogućeno da mozak protegnem i na njih. Nemam 100 eura da naslove kupim? Mogla bih otići u gradsku knjižnicu, ali i tamo me dočekuju ograničenja: starijih naslova često nema, u depou su, arhivirani, ili pak nisu ni objavljeni u Hrvatskoj. 

Hrelić je mjesto koje kultivira i omogućava intelektualnu razmjenu u puno većoj mjeri nego to trenutno rade zagrebačke kulturne ustanove i mediji. Buvljak je otvoren i inkluzivan, a ne ekskluzivan prostor. Police i liste koje rangiraju imena po broju prodanih knjiga; žanrovsko razgraničavanje naslova; mediji koji literaturu reklamiraju kao robu; Ministarstvo koje ne želi bibliotekama subvencionirati otkup tržišno neisplativih naslova – sve su to stube koje književnost s kule bjelokosne spuštaju među predmete otpisane iz kućanstava, iz dućana i vrlo često – iz Knjižnica grada Zagreba. Zagrebačka kulturna industrija toliko je knjigama povisila kiriju na policama, toliko je te police homogenizirala, da ih je otuđila od pisaca. Naslovi koji završe u blatu, izvučeni su iz smeća. U to ih smeće nije bacio Hrelić.

3.

Na neki način pisanje je, kaže Valeria Luiselli, stvaranje prostora za čitanje. Njezina zbirka književnih eseja Krivotvorine (Edicije Božičević, 2017) govori o javnom prostoru kroz koji se krećemo fizički i idejama, mentalno. Autori su uvijek flaneri, odnosno potucala poput Baudelairea, Benjamina i nje. Da bismo stvarali i živjeli, moramo stalno čitati prostor koji nas okružuje i oneobičavati ga drugima. Šetnjom urbanim krajolikom, čak i kad šutimo, uključujemo ostale u razgovor. To je neminovnost spisateljskog zanata, to čavrljanje s okolišem. Moramo se neprestano kretati, ako ne već ulicama, a onda knjigama. Nije slučajnost to što Ellen Willis uz jeftino stanovanje kao simbol prosperiteta ističe još i nesmetano putovanje. Od toga kako izgleda prostor kojim lunjamo ovisi kako će izgledati prostor koji pisanjem otvaramo čitateljima. Ako hodamo po gentrificiranim kvartovima, šetuckamo sterilnim prostorom očišćenim od ljudske graje, kako će izgledati naša proza? Ako se pak krećemo Hrelićem, ispod ptica, u masi, vrevi – ne obećava li to šetanje uzbudljiviju književnu razmjenu? Okolinu reflektiramo natrag kroz književna djela. Hoće li nas ostali šetači (bili oni flaneri ili ne) čitati, ili će nas ostaviti da trunemo u kakvoj kutiji posve je nebitno jer smo mi svoju autorsko lutanje obavili. Nekom ćemo već biti predmet interesa. Ne moramo biti roba za sve.

Ne treba, naravno, glorificirati buvljak kao univerzalno ljepilo koje nas sve veže. Osobno, na Hreliću se uključujem u masu i iz nje isključujem zavisno od raspoloženja. Buvljak je mjesto nasumičnosti i konvergencije, slojevito je i kontradiktorno. Svatko dolazi po svoje. Sve nas na buvljak tjera ista, a opet drugačija glad. Ljudi su zapravo glavni faktor kontingencije. Nikad ne znamo na kakvu ćemo osobu nabasati. Velika je stvar ostati humanist nakon izleta na Hrelić jer smrad koji tamo osjetimo ne dolazi samo od reciklažnog dvorišta. Možete čuti različita opažanja, zabilježiti užasne stvari. Jutros sam na primjer slušala čovjeka kako tvrdi da je Zemlja ravna. Tri koraka dalje netko je prodavao pregaču na kojoj je pisalo: ista sam svoja baka, nikad ne šutim. Rasističkih incidenata ima na pretek, pogotovo sad kad na buvljak dolaze imigranti. No kad osjetim navalu dišpeta, kad mi dođe da se posvađam, bijes gotovo uvijek splasne jer krajičkom oka vidim zanimljivu hrpu jugoslavenske konfekcije ili hrpe starih knjiga za koje nisam ni znala da postoje. Kad vidim divne stvari koje su ljudi u stanju proizvesti vlastitim radom, zavolim i budale koje sam netom prije htjela opsovati.

Ljepota Hrelića leži u činjenici da nas ne izolira od stvarnog života. U stvarnosti nam je dopušteno ne znati uvijek kud smo pošli, koji nam je cilj. Brojni tekstovi govore da je figura flanera iščezla zato što gradovi više ne toleriraju besciljno lutanje ulicama. Mislim da je zagrebački buvljak izuzetak jer čak i ako pokušavamo naći neku konkretnu stvar, nikad ne znamo je li ona doista ondje. Moramo lutati pogledom po predmetima i licima, moramo upijati okruženje, biti svjesni drugih. 

Zygmunt Bauman u zborniku Flâneur (Routledge, 1994), piše kako je flaner zavođenjem pretvoren u potrošača, transformiran u kupca. Rad flanera, kaže on, ugodan je, ali nije lak: ne može se obaviti bilo gdje. Danas čovjek ide samo gdje mora. Hodamo od jedne do druge točke, s jasnom namjerom i potrebom, što brže možemo. Po mogućnosti bez zaustavljanja, veli Bauman. Ili još bolje: bez osvrtanja. Podsjeća me to na Ikeu, na tržne centre i outlet trgovine u kojima meandriramo kako roba nalaže. Sloboda kretanja oduzeta nam je, a potom je, kako Bauman odlično primjećuje, privatizirana. Hrelić je jedno od rijetkih mjesta na kojima još uvijek imamo slobodu kretanja i kontemplacije, a da smo među ljudima, uz njih. Buvljak je prostor zajednice i bauljanja koje nije privatizirano. Ono što u stvari pokušavam reći jest da su galebovi i vrane novi albatrosi.

Oni lebde nad krajolikom, piše Joan Didion o tržnim centrima, a ne o pticama. Njihova je uloga, uloga sedativa. Tu su da ublaže našu anksioznost. Bauman se pak ne slaže: tržni je izgrađen da nas “zaslijepi, prevari i zavede”. Oboje su u pravu. Tržni centar je sedativ koji uzbuđuje, kontradikcija koja je u potpunosti istinita. Kretanje tržnim centrom jalov je posao. Zrak je zagušljiv. Nema prirodnog svjetla. Nemoguće je među silnom robom naći predmet jer ljudi koji su tu robu pravili ne stvaraju da bi živjeli, već preživjeli. Tržni centri proizvode šutu a ne ideje.

Najdinamičniji elementi arhitekture, piše Elizabeth Grosz, jednako kao i elementi umjetničkog, društvenog i političkog života, teže suštom uživanju u nepoznatom. Upravo te dinamične, eksperimentalne sile, kako autorica kaže, oživljavaju kulturu i kulturnu proizvodnju. Što su arhitektonski i kulturni oblici formulaičniji i predvidljiviji, to su konzervativniji. Grosz vjeruje da je arhitektura svojevrsna proteza, da je ona posrednik kojim inteligencija svijet pretače u stvari. Njezine ideje možda zvuče komplicirano, ali svejedno su uvjerljive: na Hreliću misli mogu slobodno ići u svim smjerovima. U tržnom centru takvo je kretanje nemoguće jer je roba posložena tako da zarobi pažnju. Nikakvo eksperimentiranje nije dobrodošlo. Stvar koju dućani znaju napraviti, da nas zbune, jest premjestiti robu s jednog kraja na drugi, ali ni to nije eksperiment. To je premještanje robe uobičajeno, isprobano. Tržni centar aseptično je okruženje, umjetni pakao, u kojem je kontemplacija osujećena užasnom glazbom, rasvjetom i kružnim kretanjem.

Aseptičnost koju spominjem treba signalizirati kupcu da je prostor tržnog centra očišćen od politike. Ona treba prikriti klasni karakter kapitalističke arhitekture. Flaner je pažljiv promatrač, pomalo novinar, pomalo detektiv, kako kaže David Frisby. On je skrivena figura koja posjeduje izvrsnu sposobnost čitanja i razumijevanja vlastitog grada i društvenih prilika. I ne samo to. Flaner, objašnjava Frisby, ima oko za konkretna historijska, a ne samo osobna iskustva. On nije, dakle, samo feljtonist, već i historiograf. Stanley Aronowitz tako u šetnjama po Manhattanu opaža konstantno reduciranje mjesta za stanovanje kako bi bogataši gradili više i dodatno povećavali svoju zaradu. Bit ću dovoljno slobodna da primijetim isti trend u Zagrebu: javnih prostora sve je manje, a građevinskog i ljudskog otpada sve više. Gentrifikacijski trend uništava sve zagrebačke kvartove, onemogućava građanima normalan život. Da to ne bi primijetili i kritizirali, flaneri su zatvoreni u tržne centre u kojima postaju potrošači. Istovremeno, knjige koje nisu roba, bačene su u smeće odakle ih preprodavači s Hrelića i antikvari izvlače na zrak. Kultura nikad ne igra ulogu sedativa, a glavna je uloga tržnog centra upravo da nas otupi kako ne bismo primijetili koliko toga ne primjećujemo. Recesijom inducirano sljepilo zagrebačke kulturne scene također ima klasni karakter: autori koji u ovom trenutku grade svoje pozicije u izdavaštvu, u književnosti i medijima, rade to nauštrb javnog interesa. Takvi su ljudi usmjereni isključivo na osobna, a ne na historijska iskustva. Oni nisu flaneri i po meni, nikad neće biti dobri pisci.

4.

Postoje sretna podudaranja, maleni izgredi kakvim nas Hrelić stalno nagrađuje. Nedavno sam među hrpom muških dizajnerskih kravata našla jednu svilenu, na kojoj je diskretno bilo izvezeno Stranka demokratske akcije, odnosno SDA. Gianni Versace, Gianni Versace, Alija Izetbegović. Za umjetnike ovakve su anegdote blago jer lako zapale stvaralačku iskru. Predmeti koji nisu dostojni trgovačkih centara, svejedno imaju svoju vrijednost u ljudskoj imaginaciji. Knjige koje nisu na korporativnim policama i u medijima, svejedno ću rado pročitati jer knjiga kao predmet nema rok trajanja. Ideje nisu kvarljiva roba.

O Hreliću bih mogla napisati još stotinu eseja, svaki iz različitog kuta. Isprva sam ovaj esej htjela napisati tretirajući buvljak kao trojanskog konja i to samo zato što sam kupila privjesak u njegovom obliku, a onda tjedan dana kasnije našla Ilijadu i Odiseju. Činilo mi se da tu koincidenciju ne bih smjela prešutjeti, a i Hrelić je doista moguće prikazati kao drvenu konstrukciju u koju se može sakriti toliko toga. Buvljak je po meni sušta kontrakultura. Odlasci na zagrebački, ali i na bilo koji drugi buvljak, uvijek za sobom povlače najrazličitija iskustva i opservacije. Nemoguće ih je obuhvatiti jednim tekstom. Ne vjerujem da je Hrelić tematski uopće moguće iscrpiti.

S obzirom da ne odlazim rado u centar Zagreba, ne toliko zbog turista, koliko zbog grada koji svoju infrastrukturu uporno prilagođava ljudima u prolazu, a ne nama koji ovdje živimo, Hrelić je postao moje gradsko izletište. Odbijam graditi život koristeći tuđu šutu. Ukoliko želim biti sama, kontemplirati o životu i smrti, odlazim u prirodu, ali ako mi treba društvo, bez lažne intimizacije kakva je trenutno popularna na kulturnoj i književnoj sceni, onda odlazim na buvljak. Tamo susrećem najrazličitije ljude s kojima ne moram uopće razgovarati da bih ih razumjela; kupujem knjige za euro-dva; promatram mnoštvo i prisluškujem trgovce. Okružena sam ljudima i predmetima, a ne ponudom i potražnjom. Nikad se ne cjenkam, iako buvljak ima svoju logiku i nitko mi to ne bi zamjerio. Promatram lica, uglavnom starija, koja brižljivo izlažu predmete. Ono što bi drugdje bila roba, ovdje je najveće blago, čak i kad ga prodaju za 20 centi. Teško je tražiti manje, kad za sitniš svaki put dobijem toliko toga.

Tekst je dio temata posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora. Ostale tekstove temata potražite ovdje.