Matković je aktivna i kao prevoditeljica; na slovenski prevodi autorice i autore kao što su Lana Bastašić, Dino Pešut, Danilo Kiš, Andrej Nikolaidis, Faruk Šehić i drugi. Piše ili je pisala za sve veće slovenske medije poput Mladine, Dnevnika i Dela. Aktivna je u sindikatu kulturnih radnika Zasuk. Godine 2013. objavila je svoju prvu knjigu zbirku priča U ime oca (V imenu očeta, Goga, 2013.). Urednica je i prevoditeljica Antologije tesnobe (LUD Literatura, 2016.), knjige o tjeskobnosti koja sadrži eseje slovenskih pisaca i autora iz bivše Jugoslavije na ovu temu. 

Prije dvije godine Dijani Matković je u Sloveniji izašao roman Zašto ne pišem, od publike i kulturnog prekarijata primljen s neskrivenim odobravanjem, o čemu svjedoče i njegova i četiri do sada tiskana slovenska izdanja i finale nagrade Kresnik za roman godine. Povod našem razgovoru je hrvatsko izdanje romana koji je nedavno u prijevodu Anite Peti-Stantić izašao u nakladi Ljevak. Vodile smo ga na specifičnoj mješavini slovensko-srpsko-hrvatskog govornog jezika koji je najbolje kolokvijalno nazvati jugoslavenskim. Za sve one koji žele o romanu Zašto ne pišem čuti iz usta same autorice vrijedi najaviti promociju ove knjige u knjižnici Bogdan Ogrizović 19. studenog u 19 sati, u sklopu projekta Prevoditelji u fokusu.

Zašto ne pišem je autofikcijska knjiga u kojoj si donijela povijest vlastite obitelji i u njoj, čini mi se, u priličnoj mjeri uspjela u književnom tekstu opisati svoj put kao učenice, radnice, studentice, prekarne radnice, partijanerice, umjetnice. Iz koje unutarnje potrebe je došla motivacija za pisanje ovog romana?

Roman započinje citatom Faruka Šehića: “Ja sam jedan, a ima nas hiljade.” Računala sam da ako napišem priču o sebi, svojim prijateljima i ljudima koji su mi bliski o tome kako je živjeti u kasnoj fazi kapitalizma i raditi prekarne poslove, a uz to još dolaziti iz niže radničke klase, da ću možda uspjeti u tome što je bila moja namjera a to je da stvorim prostor u kojemu bismo se mogli osjećati manje sami i manje krivi za to što nam u životima dešava ili ne dešava. Kapitalizam je naše zajednice razbio i učinio da se svaki od nas bori sam na svom kraju, siguran da je i sam odgovoran za sve. U romanu opisujem i period povratka u rodni kraj, na selo, nakon što me Ljubljana izbacila iz igre zbog visokih troškova života, ali i zato što u poslu nisam bila sposobna raditi kompromise – doslovno se razbolim ako moram djelovati u kontekstima na koje u etičkom smislu ne mogu pristajati.

Da bih preživjela ja sam u političkom smislu morala razumjeti zašto sam ponovno tamo gde sam počela, a ne negdje drugdje. Zašto sam nakon studija, rada u medijima i kulturi, ponovno u tom selu iz kojeg sam prije toliko godina pobjegla. Nalazila sam se u jednoj dubokoj depresiji, a depresija ima tu osobinu da sami sebe krivimo za poziciju i mjesto u društvu na kojem se nalazimo, u to nas uvjeravaju i dominantne društvene ideologije. Spoznaje koje sam u procesu analiziranja svojih životnih epizoda i pozicija osvijestila imala sam potom potrebu podijeliti s drugima. 

Još jedan, možda i snažniji razlog zašto netko piše: ili osjećaš da ćeš biti nesretan ako ne pišeš ili ti je svejedno. Kod mene je presudilo ovo prvo. Dakle pišem jer moram.

Naslov knjige je svojevrsni paradoks; i kroz cijelu se knjigu provlači motiv “odlaganja pisanja”. Autofikcijska književnost nerijetko jest prorađivanje emocionalno zahtjevnog materijala, manje je svodiva na literarno “igranje”. Naravno, ako ju se piše bez “fige u džepu”.  Možeš li se sjetiti trenutka u kojem si shvatila da više nemaš prostora za odlaganje?

Možda bih ovo što ti kažeš malo okrenula; ja sam poslije povratka u Ljubljanu zapravo tražila uvjete za pisanje – stabilnost koja će mi omogućiti pisanje romana. Kad te stabilnosti nemamo to utječe i na naše psihičko zdravlje koje je takođe uvjet za pisanje obimnog teksta kao što je roman. Svaki dan sam se pitala: “što mi treba da bih mogla pisati?” Razlozi zašto ljudi ne mogu stvarati su kompleksni i nadam se da sam dio njih uspjela razotkriti u romanu. Zanimljiv je i podatak da nas na području umjetnosti samo 15 % dolazi iz nižih radničkih klasa. Što znači da su to što čitamo u knjigama, gledamo u filmovima i u kazalištu problemi viših klasa.

Ali slažem se s tobom da je i emocionalna prorada važan preduvjet, samo što o ovim drugim razlozima potrebnim za stvaranje rjeđe govorimo. Kakogod, čin pisanja, pogotovo autofikcije, je kontraintuitivan; nitko ne želi ići tamo gdje boli. Svoje živote imamo organizirane oko toga da izbjegnemo bol. Pisanje je kao ronjenje na dah – ideš do svog limita i možda i preko, a spasioci, ako ih imaš, su tek par deset metara ispod površine vode. Teško je objasniti zašto bi to netko radio, sigurno ne bi bez jako snažnog unutrašnjeg motiva. Ja pišem da bih preživjela. To je u isto vrijeme i moj način uključivanja u društvo na koji mogu pristajati jer ne zahtijeva poniženje, suprotno, pisanje je svjedočenje o poniženjima.

Možda bi bolji naslov knjige bio Zašto ne pišu, ali mi se činilo duhovitim da napišem knjigu od 300 stranica s upravo takvim naslovom. Ako dolaziš iz niže radničke klase, radiš u prekarnim uvjetima, moraš raditi niz poslova da bi preživjela. Ja sam si u trenutku pisanja ove knjige mogla stvoriti te uvjete, bila sam u vezi u kojoj sam imala financijsku podršku za pisanje. Imala sam i podršku prijatelja, emotivnu i intelektualnu. Dakle, imala sam prije spomenute spasioce. 

Na neki način smo jedni drugima dali metodu i legitimaciju; način za razmišljanje o vlastitom položaju. Da se vratim na prethodno pitanje: pisanje je stvarno krenulo kad sam konačno shvatila u kojoj formi trebam pisati, koja će moći obuhvatiti 30 godina mog života i u isto vreme ponuditi elemente sociološke i političke analize, slično kao što to rade Édouard Louis i Didier Eribon i mnogi drugi. Sjećam se da mi jedan poznati hrvatski pisac, kad sam mu govorila da želim pisati o ograničenjima nekog tko dolazi iz niže društvene klase, rekao: “Pa zašto bi ti o tome pisala, kad je o tome već pisao Louis?” Mjesecima kasnije sam se za vrijeme pisanja sjetila šta mi je taj pisac rekao i poslala mu mejl s pitanjem zašto on misli da je samo jedna priča iz niže društvene klase dovoljna. Imamo hiljade i hiljade knjiga o tome kako žive ili kako su živjele srednja klasa i buržoazija, kako osjećaju, kako pate, kako uživaju, kako vole, a za iskustva niže klase bi nam trebao biti dovoljan jedan autor. E, pa nije!

Kroz roman citatima komuniciraš s mnogim svojim spisateljskim kolegama ili uzorima kao naprimjer piscima Danilom Kišom, Andrejem Nikolaidisom, Farukom Šehićem, Monom Eltahawy, Aleksandrom Hemonom, ali čini mi se da centralno mjesto ipak zauzima britanski kritičar i kulturni teoretičar Mark Fisher, autor već znanog nam klasika Kapitalistički realizam. Zašto je baš on bio toliko važan za tebe?

Možda mi je Fisher najbliži po svom senzibilitetu, svojoj anksioznoj depresiji kao odgovoru na anksiozno depresivno vrijeme u kojem živimo, kao i odgovor na osjećaj ontološke inferiornosti onih koji dolazimo “od drugdje” – veze koje je jako dobro razumio i iznimno artikulirao. Uprkos ili upravo zbog tog senzibiliteta on je vjerovao u utopijske projekte, vjerovao je da moramo inzistirati na zamišljanju boljeg svijeta, ili je barem to vjerovao do zadnjeg trenutka. Kao što znamo, on je 2017. sebi oduzeo život. S njim sam se prvi put upoznala kroz čitanje teksta Good for Nothing. Ne znam da li mi se ikad prije desilo, da me neko čitanje toliko uzbudilo, da sam usred čitanja stala i počela doslovno proklinjati. Otišla od stola, razmišljala, sjela, vratila se čitanju, pa ga čitala ponovo i tako dalje. Nitko prije njega nije tako dobro i precizno definirao moju poziciju i pozicije meni sličnih. Kod nas se o klasno podijeljenom društvu za vreme mog odrastanja a i studija nije nigdje pričalo, po raspadu Jugoslavije su iz biblioteka izbacili čitav niz knjiga o samoupravljanju, klasne svijesti nije bilo u programima stranaka ni u sadržajima protesta. Možda su na nekim marginama buržujska djeca intelektualizirala o Marxu, ali nitko nije kao Fisher pokazao kakav utjecaj na pojedinca ima društvena moć. Društvena moć je ona koja nas određuje mnogo više nego identiteti, o kojima u našem liberalnom vremenu toliko volimo pričati. 

Mark Fisher mi skoro svaki dan nedostaje. Često razmišljam što bi on rekao i kako bi razmišljao o nekim novijim fenomenima; nedostaje mi kao čovjeku nedostaje najbliži prijatelj, iako ga nikad nisam upoznala uživo. Možda je u knjigama destilat naših misli i s tim i nas samih, bez balasta, što stvara mogućnost takve blizine. Ali blizu su mi i drugi autori i autorke; mislim da je jedna od mojih najvećih privilegija u tome da mogu s nekima od njih komunicirati – kad ne znam kako se intelektualno, emotivno i stvaralačko nositi s tim što nam se dešava. Kako pisati i živjeti kad se bliži kraj svijeta? Barem svijeta kakvog smo do sad poznavali, naravno.

Život i rad Marka Fishera nas vodi do pitanja mentalnog zdravlja i problema sa suvremenim praksama psihoterapije, koja često ne uzima u obzir društveno-politički kontekst u kojemu smo prisiljene živjeti i raditi. Previše toga se u psihoterapiji svodi na vlastitu odgovornost za mentalna stanja, u meni to počesto proizvodi više samokrivnje, nego olakšanja. Kako ti vidiš ovaj problem?

Psihoterapija ne griješi sasvim kad se bavi sa našim djetinjstvom, roditeljima, emocijama, kao što je pisao i Fisher, ali ono što promaši je upravo djelovanje spomenute društvene moći. U pozadini naših mentalnih i emotivnih stanja je puno društvenog determinizma, i jako malo naše vlastite volje, znači ništa nam ne pomaže marljivo regulisanje emocija ako smo, na primjer, izgubili posao i ne znamo od čega ćemo živjeti. Ideja da možemo nešto promijeniti kroz dijalog na kauču, kroz pričanje o vlastitim emocijama je buržujski koncept par excellence. Psihoterapija kakvu poznajemo danas zapravo počinje sa pacijenticom, koja se u bilješkama Josefa Breuera – Freudovog mentora – pojavljuje pod imenom Anna O. Ona je patila od gomile simptoma, bjesnila, na momente nije osjećala svoju desnu stranu tijela, zaboravljala je govoriti jezike koje je prije znala, gubila je pamćenje itd. Breueru je predložila da slobodno pričaju o trenutcima kad je prvi put doživjela neki simptom, a Breuer posle toga Freudu poručuje o velikom terapeutskom uspjehu – kad god bi se Anna O. kroz pričanje sjetila nekog simptoma, taj je čudesno nestao. Što je bila laž, Breuer je rekao da je Anna O. ozdravila jer je morao prekinuti njezino liječenje zbog ljubomore svoje žene. Ona je ozdravila tek kad je pobjegla iz okoline koja ju je stezala i od koje je bježala u ludilo – u njezinom primjeru iz bečke aristokracije – i počela se baviti društvenim radom. Prevela je prvi feministički tekst A Vindication of the Rights of Woman Mary Wollstonecraft, volontirala u sirotištu i tako dalje. S društvenim angažmanom njezini su simptomi nestajali. Dakle simptomi su imali politički razlog i zbog toga ih je uspela riješiti političkim djelovanjem. 

Prijatelj Marka Fishera Jeremy Gilbert je poslije njegove smrti u eseju My Friend Mark takođe pisao da bi Fisher za ozdravljenje svoje depresije trebao angažman njegove cjelokupne zajednice, prijatelja, obitelji i jedan radikalan politički pristup. Ali takva psihoterapija još nije razvijena. Ono što na psihoterapiji danas najčešće dobijemo je samo eho dominantne društvene ideologije koja nam ponavlja da smo sami krivi za sve; a kad je sve individualizirano, ne možemo razumjeti zašto je osobno političko, dakle nema ni razloga za otpor. U tom smislu je psihoterapija često u službi prilagođavanja pojedinaca na društvo koje nas pravi bolesnima. Jedan od stvarno rijetkih iznimnih psihoterapeuta i psihijatara u Sloveniji je dr. Borut Škodlar koji je u raznim trenutcima pomagao ne samo meni, nego i drugim kolegicama i kolegama koji pišu.

U romanu u jednom trenutku pišeš “…čovjek bez zaleđa udaljen je samo mjesec ili dva od siromaštva”. Koliko je to slučaj u književnom polju?

U maju ove godine sam imala mogućnost razgovarati sa Édouardom Louisom, koji mi je rekao da iako sa svojim knjigama putuje po svijetu, surađuje sa brojnim velikim umjetnicima i tako dalje, on se i dalje svakog dana boji da će se vratiti u ono što je društvo prethodno pripremilo za njega. Dakle biti fizički radnik, živjeti težak život. Čak i ako doživiš neki bajan i velik uspjeh kao Édouard Louis i nisi viši samo mjesec ili dva od toga da pristaneš na cesti jer ne možeš plaćati najamninu i troškove, ti i dalje možeš živjeti u strahu da će ti se to desiti. To je jedna od rana koje nose ljudi koji su djetinjstvo preživjeli u nasilju siromaštva i kroz obrazovanje postali trans-klasni, dakle prešli iz jedne klase u drugu. I kao mnoge druge rane ni ta nije izlječiva na terapeutskom kauču. Kao ni kroz akt pisanja. Tko je iz pisanja ikada izašao izliječen? Ne, pisanje je intenzivnost, koja se prelije u intenzivnost u odnosima, i onda moraš ići pisati – ako imaš uslove za to – sljedeću knjigu. 

Louisu se nerijetko prigovaralo da kada piše knjigu po knjigu o članovima svoje obitelji nju eksploatira za vlastiti uspjeh u izlazak iz siromaštva. Što misliš o tome?

Ljudi koji pišu takve gluposti ne znaju o čemu govore. Ne možeš eksploatirati priče vlastitog života, one ti – kao i druge priče – kao spisatelju ili spisateljici pripadaju. Priče su zapravo jedino što imaš. U isto vreme naravno imaš i odgovornost prema ljudima o kojima pišeš, ali eksploataciju svakako ne možemo prigovarati Louisu koji s nevjerojatnim suosjećanjem prema ljudima koji su ga najviše povrijedili zapravo piše o tome kako ih eksploatira sistem. On piše upravo iz odgovornosti prema tim osobama, prema njihovim problemima o kojima dominantna klasa govori da ne postoje. Što znači da su ti ljudi u javnosti nevidljivi, pojavljuju se možda jedino u crnoj kronici. Louis im daje vidljivost, kroz svoje pisanje ljude suočava s onim što ne žele vidjeti i od čega im je muka. Ta muka, to naslućivanje nepravednog društva onda dovodi do takvih mentalnih akrobacija gde se umjesto problemima bavimo time nije li možda Louis taj koji je problematičan. Mi, osobe iz nižih društvenih klasa, s margine, moramo se uvijek opravdavati za to što pišemo i govorimo, uvijek dokazivati da nasilje o kojem pišemo zaista postoji, uvijek legitimirati svoje razloge za pisanje – to se od buržoazije nikad ne očekuje. 

Buržoazija je definirala i šta je književni kanon, a uz to iz takozvane velike umjetnosti izbacila sve političko. A na autofikciju, koja ne može biti ništa drugo no politička se gleda pogrdno jer – Šta vi imate sami sebe za opisivati? To smo radili i to ćemo i dalje raditi mi. Izvolite u našim romanima nastupati kao sluškinje, prosjaci, ludare, ali kroz naš distancirani, sveznalački pogled. Pisanje autofikcije je literarni i politički čin. Ljudi koji dolaze iz nestabilnih sredina i pišu na nestabilan način, mijenjaju i ruše žanrove, pripovjedač je prvoosobni a ne sveznalački itd. Često su naše knjige i kraće u poređenju sa knjigama “savremenih klasika” jer nismo navikli da imamo sve vrijeme i prostor na svijetu da bi izrekli svoje misli. Niti čitaoca ne smaramo s nebitnim. To što smo navikli razumjeti kao kanon su zapravo iskustva, senzibiliteti i problemi buržoazije i srednje klase. Naše pisanje unutar takve konstelacije, kao što kaže i Louis u knjizi Borbe i metamorfoze jedne žene, dakle može biti samo pisanje protiv kanona, protiv literature.

Još jedan citat iz Zašto ne pišem: “Isto se tako nas žene doista pripušta u literaturi tek onda kad je status autora, to jest autorice, u javnosti izgubio svaku vrijednost, to jest simbolički kapital.” Naime, sva ta euforija oko povijesno najvećeg priliva žena u književnost svoje korijene ima u ekonomiji i kapitalu. Pa opet pišeš: “Kada su novac i utjecaj otišli iz književnosti, došle su žene.” Osim što može biti premisa za  jednu satiričko-futurističku priču o ovoj temi, je li to danas naša realnost?

Prošlo je par godina otkako sam to pisala, sada bih možda ispostavila nešto drugo. Vrata u svijet javnosti jesu više nego ikad otvorena ženama i ljudima s margine, što i dalje ne znači da ih se i jednako tretira. Inkluzivnost i korektnost nemaju nikakvog političkog naboja, prije su sredstvo odlaganja bavljenja sa suštinskim, sistemskim problemima. Korektnost još nikome nije osigurala ručak niti je završila rat, suprotno, uloga korektnosti je nastavljanje sa svim po starom.

Istina je da trenutačno više pažnje dobiva literatura koju pišu ljudi s margina, ljudi iz ratnog okruženja, izbjeglice, oni koji na vlastitoj koži osjećaju klimatske promjene. Možda nam je stvarno i dosadilo čitati što imaju za reći privilegirani strejt muškarci – dok ne shvaćaju senzibilitet vremena o kojem pišu. Možda ljudi s margine i žene trenutačno zaista pišu bolju književnost. Kao što je to bio slučaj poslije rata 90-ih kada su autori i autorice iz BiH i Crne Gore pisali bolje od onih iz Srbije koji se nisu suočavali s onim što se događa. To se desilo tek kasnije, u filmovima kao što je bio Srpski film – jedan velik vrisak očaja zbog stanja njihovog društva koji je došao sa zakašnjenjem. 

Prevodiš književnost mahom s područja ex-Yu. Što ti je trenutno najzanimljivije na svjetskoj književnoj sceni, postoji li nešto što bi izdvojila? 

Trenutno sam toliko obuzeta pisanjem svoje sljedeće knjige da manje čitam što pišu drugi – osim u obliku eseja jer je to dio mog posla kao urednice Disenza. Ali uvijek me je zanimala književnost koja je u kontaktu s realnim, kao što je to lijepo rekao Andrej Nikolaidis, još jedan od autora koji su mi jako bitni. Ne zanimaju me lijepe rečenice zbog lijepih rečenica, besmisleno igranje riječima. To ne znači da me ne zanimaju stil i forma, suprotno. Dosta pisaca ne zna zašto pišu, istina i takvi mogu biti u pisanju dobri, na primjer najveći slovenski pisac Lojze Kovačič je bio totalni politički idiot, ali mene su uvijek zanimali oni drugi, poput Danila Kiša, Jamesa Baldwina, Andreja Nikolaidisa, Virginie Woolf, Dubravke Ugrešić, Aleksandra Hemona, Lane Bastašić i sličnih koji jako dobro razumiju društvo u kojem se nalaze i funkciju literature u tom društvu. 

Nedavno sam pročitala sjajan roman Las malas (Loše djevojke) trans spisateljice Camile Sose Villada koja dolazi iz velike tradicije argentinske književnosti, dakle piše u stilu magičnog realizma, nježne poetike s kojom podiže živote seksualnih radnica kojima je pripadala i sama, i koje doživljavaju toliko nasilja. Dakle i tu možemo vidjeti da stil zapravo ima političku svrhu. Estetički alati koriste tome da trans žene, o kojima društvo ima toliko ružnog da kaže i prema kojima je društvo nasilno, Camila Sosa Villada prikaže kao lijepe, kao najljepše na svetu. Kiš je rekao da ne vjeruje u literaturu manjina, da je književnost jedna i nedjeljiva, i s tim se slažem, ali u isto vrijeme mislim, i sad se već ponavljam, da dobra i uzbudljiva književnost trenutno dolazi od queer pisaca i spisateljica i drugih ljudi s margine koji su se u svojim životima već suočavali s katastrofama, pa im nije teško razumjeti svijet u kojemu se suočavamo s više katastrofa u isto vrijeme. To je kao slučaj one depresivne sestre u filmu Melankolija Larsa von Triera koja je toliko depresivna da ne može funkcionirati u svakodnevici. Ali kad dođe do kraja svijeta ona je jedina koja zna kako postupati, jer se vani dešava to što ona već cijelo vrijeme živi u svojoj glavi. Bit će mi kasnije žao što sam pomenula buržujskog von Triera. (smijeh) Komplikovano je.

Čini mi se da queer i feministička književnost u svijetu već duboko gazi i po nekom mainstreamu, što nipošto ne smatram lošom stvari, ali može biti i klopka. Slažeš li se?

Ako sa mainstreamom misliš to da se neke knjige dobro prodaju, to nije stvar spisatelja ili spisateljica. Njihovo je da napišu knjigu. Međutim, počelo se dešavati da su razni žiriji za dodjelu nagrada i stipendija postali osjetljiviji na to da u književnosti budu zastupljeni svi segmenti društva zbog čega se taj naš prije spomenuti privilegovan strejt muškarac osjeća kao da nešto gubi, pa se baš glasno i na sve načine žali da mu se dešava nepravda. Ali zašto od toga praviti skandal; welcome to the club! Tako smo se mi ostali osjećali stoljećima. Hajde da prvo prođe barem jedno stoljeće te nepravde, gdje netko dobije nagradu a možda nije najbolji, pa da onda opet pogledamo gdje smo i kako nastaviti. (smijeh) Karikiram, nagrade na kraju i dalje uglavnom odlaze u ruke strejt privilegovanih bijelih muškaraca. Nas ostale u najboljem slučaju samo nominiraju. Jednakopravnost i korektnost je dovoljno signalizirati.

Zašto ne pišem je zapravo bestseller na slovenskoj književnoj sceni. Izašla su već četiri izdanja romana. Kako je književna kritika, ali i publika u Sloveniji reagirala na tvoj roman?

Kritike su bile jako pozitivne. Roman se našao u finalu nagrade Kresnik za roman godine. Isprva sam mislila da će to biti knjiga za 20-ak meni sličnih ljudi, a da će me drugi oštro napadati. Moglo se desiti i da shvatim da govorim samoj sebi u bradu i da me nitko ne razumije. A desilo se suprotno, vidjela sam, da taj mehanizam u meni s pomoću kojeg se mogu povezati s drugim ljudskim bićima – radi. Bol je trivijalna. Svi osjećamo bol. Zadatak spisateljice je razvijati i njegovati upravo taj mehanizam, putem kojeg se kroz vlastitu bol povezujemo s drugim ljudima. Stalno sam dobivala i još dobivam, samo manje frekventno, pisma i poruke čitatelja i čitateljica kojima moja knjiga dosta znači. Sada, nakon objave hrvatskog izdanja, počinju pristizati dojmovi i poruke hrvatskih čitatelja, što me raduje.

Zašto ne pišem je prvi slovenski roman koji je bio odabran za književnu sekciju Berlinalea za mogućnost snimanja filma ili TV serije. Po njemu će nastati dugometražni igrani film. Reci nam malo više o tome. 

Filmska adaptacija je još uvijek work in progress, za razliku od solo pisanja knjige tu je mnogo faza u kojima projekat može i propasti. Radi se na scenariju, i ako sve bude po planu režirat će jedna slovenska redateljica koju cijenim. 

Zanimljivo mi je da radiš na novom romanu u kojemu kao jedan od motiva i tema koristiš rave kulturu i motiv aftera. Rave kulture si se dotaknula i u romanu Zašto ne pišem. 

Afterpartiji su samo pozadina dešavanja, to je zapravo roman o raspadu zajednica, o nemogućnosti bliskih odnosa, i kroz to je kritika politika identiteta, kulture strpljivosti i dominantnih diskurza koji iz njih proizlaze. Taj roman ima dva narativna vremena; jedan je after, a drugi je aftermath, znači dešavanje na afteru i posljedice tog dešavanja. 

Urednica si i autorica na slovenskom nezavisnom i neprofitnom portalu Disenz na kojemu je posljednjih nekoliko godina od njegovog osnivanja 2020. godine pokrenut cijeli niz važnih tema i pitanja prekarnog rada, lijevih politika, kulturnog i društveno-političkog polja. Što je Disenz donio u naše kulturno-društveno polje?

Volim reći da nam Disenz daje alate za kritičko i političko mišljenje i djelovanje, teorijsku podlogu s kojom možemo misliti svoje položaje. Želim da Disenz daje ono što je meni u  jednom trenutku dao Mark Fisher i njemu slični autori i autorke. Dakle one tekstove koji nam u mainstreamu fale i koji nam omogućavaju politizaciju osobnog. Taj portal kao spisateljici i pomaže i meni time što ga uređujem i što stupam u kontakt s aktualnim temama, kao i s autorima i autoricama iz Slovenije, ex-Yu a i šire. Kroz Disenz smo se ti i ja našle, jedna drugoj smo na neki način pomogle u pisanjima i radu na našim knjigama. To je zajednica na osnovu razmjene u koju mogu bez problema vjerovati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ovu izuzetno nisku zapošljivost slijepih i slabovidnih generiraju uglavnom predrasude videćih, konformizam poslodavaca te različite diskriminatorne prakse koje iz njih proizlaze. O tome svjedoči i naše istraživanje u kojem smo se fokusirali na položaj i radne uvjete slijepih i slabovidnih medijskih radnika i radnica u Hrvatskoj. O toj smo temi razgovarali s četvero slijepih i slabovidnih osoba koje su imale iskustvo rada u medijskom sektoru. Zanimalo nas je na koji način poslodavci – tvrtke, vlasnici i udruge koje se bave medijskom proizvodnjom – osiguravaju prilagodbu njihovih radnih mjesta, na koje probleme slijepi i slabovidni nailaze u ovoj specifičnoj radnoj sredini, te kako ih pokušavaju prevladati.

Tople ljudske priče i herojski poduhvati

Naš prvi sugovornik, Branimir Šutalo navodi da je s bavljenjem novinarskim radom započeo na IN-portalu, specijaliziranom portalu koji se bavi temama i pitanjima važnim za osobe s invaliditetom. Tamo je pisao filmske kritike te razne osvrte na temu položaja osoba s invaliditetom. Također je, kaže, objavljivao tekstove na portalima Pogledaj.to i Culturenet, pri čemu je uglavnom bila riječ o tekstovima vezanima za pristupačnost vizualnih kulturnih sadržaja slijepim i slabovidnim osobama.

Upitali smo ga jesu li, prema njegovom iskustvu, slijepim i slabovidnim osobama omogućeni jednaki uvjeti rada u medijima i novinarskim kućama. “IN-Portal je kao specifičan medij ipak iznimka. No sama činjenica da se osobe s invaliditetom u mainstream medijima mogu nabrojati na prstima jedne ruke, a slijepih je još manje, govori dovoljno. Najlakše je zadovoljiti tehničke uvjete, prilagodba radnog mjesta asistivnom tehnologijom, mada se i na tom polju nailazi na probleme i nerazumijevanje. Ključni problem je ljudska neprilagođenost koja je uvjetovana duboko usađenim stereotipima, kako prema slijepima tako i prema svim osobama s invaliditetom”.

Istražujući ovu temu zamijetili smo da najveći broj slijepih i slabovidnih medijski angažman traži i dobiva u krugu portala i glasila koji se bave pravima osoba s invaliditetom, dok je broj onih koji su bili i jesu angažirani u medijima koji se dominantno bave problemima opće populacije, prilično mali. Šutalo se s tim slaže: “Ono malo osoba s invaliditetom u medijima su isključivo ili na specijaliziranom portalu ili, ako su u mainstreamu, onda jedino rade teme koje su posvećene OSI tematici. To su važne teme, ali invaliditet nije ono što definira OSI. Oni imaju interese, znanja, vještine koje su usmjerene prema svim područjima života. Sve ih zanima, kao i ostale. Volio bih živjeti u društvu gdje će, primjerice, voditeljica dnevnika biti osoba u kolicima koja bez problema može lijepo, elokventno i artikulirano obavljati taj posao.”

Na kraju se, tvrdi on, sve svodi da društvo osobe s invaliditetom veže uz teme kao što su socijala, “tople ljudske priče”, “herojski poduhvati” i slično. Slijepa ili slabovidna osoba u medijskom sektoru nailazi na prilično sličan set problema kao i ostale osobe s invaliditetom na radnim mjestima. Osim što mora nastojati što bolje raditi svoj posao, slijepa osoba se mora nositi s predrasudama i neznanjem okoline. Vlada stereotip da su slijepi zbog sljepoće nepismeni, neinformirani te općenito neprilagođeni. “Zapravo je okolina neprilagođena. Moderne tehnologije slijepima danas omogućavaju pristup znanju i informacijama. Čest je slučaj da je slijepa osoba nadprosječno informatički verzirana, ali nikada neće dobiti šansu je ih društvo promatra kao ‘vanzemaljce’, kao nešto nepoznato.”

Nikada lakše, a i dalje uvjerljivo najteže

Zbog svega ovoga slijepi i slabovidni na radnim mjestima, pa i u medijskom sektoru, nailaze na različite diskriminatorne prakse. Kroz osobno iskustvo Šutalo svjedoči da je sažaljenje najčešći oblik diskriminacije. Ističe kako takav odnos posebno nagriza dostojanstvo i samopouzdanje osoba s invaliditetom. “Postoje neki među OSI koji taj sažaljivi društveni refleks iskorištavaju te se nastoje okoristiti položajem žrtve. Nažalost, perpetuiranje stereotipa je obostran proces”, kaže naš sugovornik i dodaje kako su i osobe s invaliditetom dio iste zajednice, pa i oni pate od istih predrasuda prema drugačijima. Uz sažaljenje, neznanje je uzrok mnogim barijerama, a zapravo je, ističe, riječ o nepoznavanju ili neupoznavanju osoba s invaliditetom.

“Prema podacima OSI čine deset posto populacije. Neka se ljudi upitaju za koliko njih mogu reći da su im dobri prijatelji. Smatram da zajedničko odrastanje, školovanje, od vrtića do faksa, druženje i slično mogu učiniti više od raznih edukacija, strategija, UN-ovih konvencija. Recimo, ja sam osobno svojim angažmanom u kvizaškoj supkulturi, koji traje već 14 godina, u potpunosti razbio stereotipe među tom populacijom.” Slično su, kaže on, učinili neki drugi u polju glazbe, prevoditeljstva i sličnim područjima.

Zanimalo nas je i mišljenje Branimira Šutala o tome u kojoj su se mjeri i u kojim segmentima predrasude prema osobama s invaliditetom smanjile u Hrvatskoj u proteklih deset godina. “Mora se reći da je jasan i nedvojben progres prisutan. Ipak su se stvari pokrenule u integraciji OSI učenika u redovno školstvo, pokreću se socijalna poduzetništva te je općenito nevladin OSI sektor iznimno aktivan i plodonosan. Oni što vide mogu i golim okom primijetiti da je sve više OSI vani, među ljudima, u prometu”, odgovara i ističe kako su socijalni problemi osoba s invaliditetom i dalje iznimno veliki. Nadprosječno su zastupljeni među siromašnima, samima, usamljenima, neobrazovanima.

“Startna pozicija nam je toliko udaljena od prosječnog starta, a duboko povijesno usađeni stereotipi su alive and kicking, da još uvijek moramo položaj i život OSI opisivati u sivim prema mračnim bojama. Rezime bi bio: nikada nam nije bilo lakše, ali nam je još uvijek uvjerljivo najteže.”

Prilagodba svedena na kreativnost

Petra Deša slabovidna je od svoje treće godine kada je krenula na pretrage, nakon što su njezini roditelji primijetili da ne vidi dobro. Tijekom osnovne škole, posebno u nižim razredima, nije imala većih teškoća jer je mogla sudjelovati u nastavnom procesu kao i ostali učenici, no u četvrtom razredu vid joj je počeo slabiti. “Tada više nisam toliko gledala u ploču sa namjerom da pročitam, pisala sam i dalje rukom i koristila udžbenike, ali sve više uz prilagodbu, zahvaljujući mojim roditeljima i učiteljici. Čitala sam uz pomoć povećala i dodatne lampe koju sam imala uza se u razredu pošto mi je rasvjeta bila najveći problem. Kada je bilo mračno, vani nisam mogla sama, ali sam koristila bateriju jer putem od škole do kuće nekada i nije bilo rasvjete.”

No, sama prilagodba bila je, kaže ona, svedena na kreativnost njezinih roditelja i učitelja, tek kasnije počeli su dobivati više informacija iz Zagreba od strane Centra Vinko Bek, institucije koja se bavi odgojem i obrazovanjem slijepe i slabovidne djece, mladeži i odraslih. Upisavši srednju školu tamo je prvi put susrela slijepe i slabovidne osobe. “Osobno, nikada se nisam bavila zakonima i pravima jer sam u više navrata dobivala negativne odgovore kada su moji roditelji nešto tražili za mene kao za slijepo dijete jer je problem uvijek bio financijski. Moji roditelji su oboje bili zaposleni, pa im nije bio problem kupiti mi bilo kakav prilagođeni predmet ili knjigu, ali isto tako nisu znali gdje nešto mogu pronaći i kako do nečega doći.”

Nakon što je upisala fakultet, trudila se i sama pronalaziti informacije o svojim pravima. Najčešće je bila upućivana u Hrvatski savez slijepih ili Udrugu slijepih, no rijetko kada je od njih dobila neku pomoć ili makar savjet. “Ne smatram da se to događalo iz neke loše namjere, nego jednostavno zakon tako funkcionira, a udruge su financirane iz raznih projekata i skoro pa trebaš doći na red kako bi dobio prilagođenu knjigu ili neko pomagalo.” Sve se, navodi ona, svodi na to da se pojedinac mora sam boriti za svoja prava.

Kada je riječ o angažmanu slijepih i slabovidnih u medijima, u svijetu videćih postoji i predrasuda da su slijepe osobe više od ostalih koncentrirane na glas i glasovne sadržaje te stoga podobnije za rad u radijskim medijima koji produciraju audio sadržaje. Petra Deša se s tim ne slaže.

“Dapače, brojne slijepe osobe jako lijepo pišu, a uz današnju tehnologiju što se tiska tiče i rada u njemu slijepa osoba skoro pa da i nema veću prepreku. Samo je bitno da se sama potrudi, nauči raditi na računalu, pita za pomoć kolege, objasni kako funkcionira govorni program tj. čitač ekrana u odnosu na rad na računalu bez njega, jer ono što ljudi koji vide normalno vide na ekranu nije ono što ja čujem i to im treba objasniti, a uz dobru komunikaciju to se riješi za pola sata lijepog razgovora. Osoba se treba sama truditi, ali treba i pitati za pojašnjenje i, dakako, ne ljutiti se ako dobije nešto u nekom formatu koji nije pristupačan. Treba, primjerice, objasniti da je JPG format kao takav nama totalno nepristupačan, a kada se to objasni, sve dalje je lako jer postoje ostali formati. Ako i ne, postoji dobra volja kolega koji će nešto i pročitati, a ja ću si u tom slučaju bitno zapisati na sebi pristupačan način i dalje ću nastaviti s izvršavanjem zadatka.”

Besmisleno obrazovanje za izumrle poslove

Deša je magistrirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i kroz pet godina prošla kroz upoznavanje s različitim oblicima medijske proizvodnje. “Radio mi je bio primaran i to još puno prije nego sam uopće upisala fakultet jer sam znala da je to nešto što ja mogu i želim. Vrlo sam komunikativna osoba, ali i sramežljiva i ne volim biti viđena, nisam govornik pred publikom, ali kada i to treba, potrudim se.” Prvo iskustvo rada u medijima imala je u tisku, gdje je pisala projekt u jednoj medijskoj udruzi. “To mi je bilo jako lijepo i poučno jer nisam od pera, više sam od glasa, ali kroz život se uči pa sam tako i ja puno toga naučila. Od toga kako izabrati temu, kako pronaći i doći do materijala, sugovornika i na koji način im prezentirati to što me zanima.”

Na red je došlo stručno usavršavanje u trajanju od godinu dana na Hrvatskom radiju.

“Bilo mi je sasvim u redu, ali na kraju svega sam shvatila da tehnologija koja meni treba ondje još neće dugo ući. No, tada nisam imala prava na prilagodbu radnog mjesta pošto sam bila zaposlena samo na godinu dana bez prava na zasnivanje radnog odnosa, ali kolege su bili od pomoći. Snalazila sam se sama na svoj način i pitala za pomoć samo kada je trebalo nešto tehnički odraditi tj. dovršiti neku reportažu ili montirati vijest. To se jako dopalo tehničarima u režiji jer sam si ja sve zapisala od koje sekunde pa do koje minute ide priča, pa što ide dalje i tako smo zajednički slagali, naravno uz tehničku sugestiju što bi ipak bilo bolje. Jako puno togasam  naučila jer treba znati složiti vijest za Kroniku dana od 30 sekundi, a da je slušatelju sve jasno jer iz sveg materijala kojeg skupim, a to je i po više minuta, treba izvući samo 30 sekundi.”

Posljednje tri godine radi u Gradskom uredu za sport i mlade kao viša stručna suradnica za sport. “Na radnom mjestu jako sam zadovoljna. Komuniciram sa svima i kada mi nešto i nije jasno pitam da mi se ponovi, a ako nešto ne čujem, zamolim da mi se napiše u e-mailu. Kolege su više nego voljni sudjelovati u prilagodbi moga radnog mjesta i mog posla općenito jer i oni uče zajedno sa mnom kako mi prići i kako sa mnom surađivati.”

Deša smatra kako se zaposlenost slijepih i slabovidnih može poboljšati prije svega obrazovanjem. “Budimo iskreni i priznajmo si da je trenutno školovati se za telefonistu ili administrativnog tj. poslovnog tajnika besmisleno!” Treba, kaže ona, poraditi na modernizaciji i na korištenju moderne tehnologije u obrazovanju.

Društvo još uvijek boluje od predrasuda 

Novinar Darko Matić godinama je bio urednik časopisa Riječ slijepih. Prve novinarske korake učinio je na lokalnom radiju, dok je još bio videća osoba. Uz radijske emisije na Zagrebačkom radiju uređivao je i vodio emisiju Šesto čulo Hrvatskog radija te emisije na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Velikoj Gorici, Gold FM-u te danas na City radiju, a surađivao je i sa sportskim programom Hrvatskog radija. U posljednje četiri godine uređivao je televizijske emisije na televiziji Z1. Već 14 godina glasnogovornik je Hrvatskog paraolimpijskog odbora, krovne organizacije sportaša s invaliditetom.

U početcima bavljenja novinarstvom morao je savladati informatičke tehnologije poput služenja računalom, internetom, digitalnim snimanjem tonova i njihove obrade i slično. Imao je, kaže, sreće upoznati ljude koji su mu pružili šansu da se okuša u novinarstvu posvećenom osobama s invaliditetom, a koje nisu isključivo slijepe osobe.

“Nažalost naše društvo još uvijek boluje od predrasuda i stigmatizacija tako da je bilo potrebno uložiti više napora i dokazivanja od mojih kolega koji nisu bili osobe s invaliditetom. Na tom putu nailazio sam i na neke pomalo komične scene. Sjećam se svoje prve radijske emisije na ondašnjem Zagrebačkom radiju kada se uz moju gošću u studiju pojavila jedna od videćih kolegica. Kako je emisija išla uživo, a ja obožavam takav format, naravno da sam pomalo bio zatečen i kada sam je upitao što ona radi u studiju, jer ipak sam ja urednik i voditelj, dobio sam pomalo čudan odgovor: ‘Pa ako pogriješite, ja sam tu da vam pomognem.’ Uz zahvalu, ljubazno sam je zamolio da napusti studio i da je na meni da odradim ono za što sam zadužen.”

Budući smo već spomenuli kako je u Hrvatskoj od 2352 zaposlenih osoba s invaliditetom tek njih 74 onih s oštećenjem vida, pitamo našeg sugovornika je li upoznat s podatkom koliko među njima ima slijepih i slabovidnih novinara ili medijskih radnika.

“Koliko sam upućen nema niti jednog slijepog novinara koji ima stalno zaposlenje. Sve se uglavnom svodi na honorarčenje. Naravno da je to žalosno. No, osim urednika koji, kako sam već rekao imaju neke predrasude, odgovornost leži i na nama slijepima. Jednostavno se moramo nametnuti svojim sposobnostima, vizijom i željom za dokazivanjem. Mene je uvijek inspiriralo da učinim ono što su neki mislili da je nemoguće. Upravo treba težiti jednakopravnosti, a ona se ne dobiva na pladnju, već se za nju valja dobrano uznojiti i pripremiti da sve ‘iz glave’ odradiš, a da nitko na kraju ne pomisli da si slijepa osoba.”

Moramo se boriti sami za sebe

Naša najmlađa sugovornica je mlada komunikologinja i povjesničarka Dejana Rakić. Zanimalo nas je u kojem segmentu joj je kao slijepoj osobi na fakultetu bilo omogućeno praćenje predavanja i s kojim se poteškoćama susretala u učenju i stjecanju znanja.

“Na fakultetu sam bila prva slijepa studentica, profesori do tada nisu imali iskustva sa slijepim osobama. Na toj prvoj godini sam imala asistenticu koja je bila ista godina. Pomagala mi je u kretanju po fakultetu jer sam tek tada krenula s učenjem kretanja pomoću bijeloga štapa. Na kraju svakoga predavanja bih ostajala razgovarati s profesorima kako bi ih uputila u načine na koje mi mogu pomoći. Bila sam redovna na svim predavanjima. Slušala sam prezentacije profesora i na svojoj elektroničkoj bilježnici Pronto zapisivala bilješke. Kolokvije i ispite sam pisala na laptopu s govornom jedinicom i čitačem ekrana specijaliziranom samo za te potrebe. Nekim profesorima je ponekad bilo lakše usmeno me ispitati, pa sam i na taj način rješavala neke ispite. U početku su mi knjige skenirali i prebacivali u PDF format u knjižnici. Potrebne knjige bih dobila na mail te bih ih također prebacila na bilježnicu i tako učila. Kasnije mi je centar Up2date pripremao knjige na isti način. S obzirom da sam upisala podsmjer mediji, ni praksa nije izostala. Na drugoj godini smo praksu imali na Hrvatskom radiju. Sve zadatke smo obavljali u grupama uz mentoricu Barbaru Vid“, pripovijeda Rakić koja kaže da je tada shvatila kako je komunikologija ono čime se zaista želi baviti.

Na višim godinama praksa je bila organizirana u obliku redakcije. Pisali su tekstove o aktualnim događanjima i vježbali novinarske žanrove. Dok se spremala za ispite uvijek je, kaže, počinjala učiti mjesec dana ili par tjedana ranije jer joj je bilo potrebno više vremena. Kako bi svladala program, uglavnom je pripremala svoje skripte. Poput većine slijepih i slabovidnih, Rakić je do sada radila uglavnom honorarne poslove u medijima, i to u medijima specijaliziranim za prava osoba s invaliditetom. Budući je iz razgovora s ostalim sugovornicima jasno da se slijepe i slabovidne nerijetko getoizira i pokušava ograničiti na teme koje se tiču isključivo njihovih problema, pitali smo je ima li i ona takva iskustva. “Ono što je glavni problem je da se nama uglavnom dodjeljuju takve teme. Smatram da bi i mi bez obzira na hendikep mogli pisati i o politici, sportu, pa i o nekim događanjima”, kaže.

Rakić se tek nedavno prijavila na Zavod za zapošljavanje. Stoga smo je pitali i na koje poteškoće nailazi u potrazi za poslom, te kako poslodavci, primarno iz medijskog sektora, reagiraju na činjenicu da je kandidat za posao slijepa osoba ili osoba oštećenog vida.

“Svaki dan pregledavam oglase u svojoj struci, ali ih slabo pronalazim. Ono na što trenutno nailazim su poslovi u marketingu i menadžmentu. Prije otprilike mjesec dana aplicirala sam za posao novinara na portalu Dnevnik.hr. Prije nego što ću poslati životopis u mailu sam objasnila da bez obzira što imam oštećenje vida mogu raditi sve zadatke. Napisala sam na koji način bih pisala članke i opisala sam problem odlaska na teren koji se može riješiti uz pomoć nekoga od kolega. Prošla sam predselekcijski krug i to je bilo to.”

Rakić misli da poslodavci izbjegavaju zaposliti osobu oštećenoga vida jer su nedovoljno upućeni u način prilagodbe njihovih radnih mjesta. Smatra da bi sve osobe koje su slijepe, a novinari su po struci, trebali prije same prijave na određeno radno mjesto u mailu to navesti. “Ponekad ni to neće biti dovoljno, ali vrijedi pokušati, zar ne?”, kaže naša sugovornica koja ističe kako je svjesna da u današnje vrijeme posao teško pronalaze i osobe koje nemaju problema s vidom. “Moramo se dosta boriti sami za sebe prvo kako bi poslodavce uvjerili da većinu toga možemo sami. Zaista moramo raditi i pokazivati što sve možemo kako bi nas ljudi, pa onda i poslodavci, shvatili ozbiljnije.”

No, premda se za završnom izjavom naše sugovornice načelno slažemo, na kraju valja podvući i to da poštivanje zakona koji slijepima i slabovidnima, ali i ostalim osobama s invaliditetom, jamče ravnopravan pristup tržištu rada i jednake radne uvjete treba dodatno zakonski regulirati i nadzirati, te ovu temu učiniti vidljivijom u javnom prostoru, kako bi njihova zajamčena prava u praksi doista bila omogućena.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Novim, ali i iskusnijim nezavisnim i alternativnim bendovima i izvođačima nije se lako snaći u šumi (ne)mogućnosti koje nude nezavisne i one veće diskografske kuće u regiji. U razgovoru s nekolicinom izvođača i izdavača prisutnih na nezavisnoj sceni pokušali smo dati pregled različitih načina izdavanja glazbenih materijala.

Nezavisno izdavaštvo u Hrvatskoj čini nekoliko kuća s različitim iskustvenim i kataloškim kapitalom. Među publikom i glazbenicima jedna od najcjenjenijih etiketa je Moonlee Records, slovensko-hrvatska kuća s desetogodišnjim iskustvom u izdavaštvu. Kako to inače najčešće biva, Moonlee su osnovali članovi underground grupa Analena i Lunar, a s vremenom su se razvili u vrlo dobru potporu indie izvođačima iz regije. Dovoljno je reći da ova kuća među svojim izvođačima ima neke od ključnih aktera regionalne nezavisne scene, grupe Repetitor, Bernays Propaganda, Damira Avdića, a najsvježiji bend koji im se pridružio je varaždinski Vlasta Popić. Problem Moonleeja, ali i ostalih regionalnih nezavisnih kuća je potkapacitiranost i nemogućnost da godišnje pod svoje okrilje prime veći broj izvođača, premda bi se mnoga od potentnih imena voljela naći u njihovu katalogu.

O tome kako funkcionira Moonlee Records, razgovaramo s Miranom Rusjanom: “Moonlee Records još uvijek funkcionira po principu ‘stisak ruke i pogled u oči’. Sukladno tome smo s bendovima više u prijateljskom nego u poslovnom odnosu. Osobno vjerujem da je naš dobar rad najbolja garancija da će bendovi htjeti i dalje raditi sa nama. S obzirom da su Moonlee osnovali ljudi iz bendova, nakon 10 godina djelovanja držimo se jednostavnog pravila – bendu ne nudimo deal, koji mi kao bend ne bi prihvatili. I prilično sam siguran da nudimo bolje uvjete nego major kuće”. Većinu svog budžeta Moonlee Records, inače registriran u Sloveniji, ostvaruje prodajom ploča i merchandisea te bookingom i organizacijom koncerata, ali i redovno aplicira na natječaje slovenskog Ministarstva za kulturu i Mestne občine Ljubljana. Njihova je priča od samog starta, kaže Rusjan, bazirana na samoodrživosti: “Nikako ne želimo da budućnost našeg rada zavisi od ‘uspjeha’ na javnim natječajima. Zato nam javne subvencije predstavljaju samo dodatna sredstva, koja nam pomažu u samom radu, ali nisu krucijalna za egzistiranje labela”.

Premda mnogi bendovi i glazbenici koji do sada nisu surađivali s izdavačkim kućama smatraju kako potpisom za nezavisni label zadržavaju sva prava nad vlastitim snimkama, praksa koju provodi Moonlee dokazuje da to nije u potpunosti tako. Pravilo o vlasništvu nad master snimkama albuma vrijedi za veliki broj velikih, ali i malih diskografskih kuća, pa tako i za Moonlee Records. “Po nepisanom pravilu, master pripada Moonleeju, iako ga nećemo držati u trezoru ako se bendu nudi super prilika za dobar korak naprijed”, objašnjava Rusjan i dodaje kako Moonlee ne uzima nikakav postotak malih i mehaničkih autorskih prava, koji ostaju u stopostotnom vlasništvu autora.

Jedan od osnivača Moonlee Recordsa je i Danijel Sikora, bivši član grupe Analena i čovjek koji je odgovoran za pokretanje nekih novih nezavisnih etiketa, poput Geenger Records i PDV Records koju je nedavno pokrenula udruga Pozitivan ritam, poznata po organizaciji festivala Seasplash, Dimensions i Outlook. Od njega saznajemo da ni Geenger Records ne prakticira potpisivanje ugovora sa svojim izvođačima: “Znam da se to možda ne bi smjelo reći, ali tako je. Ne kažem da su ugovori loši i da ih uskoro s nekim izvođačima nećemo potpisati, ali trenutno je tako. Dogovor oko ulaganja i raspodjele sredstava i aktivnosti ovisi od izvođača do izvođača. Zaista, sve je vrlo individualno i specifično od situacije do situacije. Mi kao izdavač imamo određene medijske i distribucijske kanale kojima lakše pristupamo nego nezavisni bendovi, stoga većina našeg angažmana otpada na te aktivnosti. S druge strane, najdraže nam je čuti kad neki od naših izvođača ima dogovoreni koncert ili turneju jer naša je realnost ta da su živi nastupi još uvijek najbolji način promoviranja i prodaje nosača zvuka i izdanja – pa bi u tom smjeru bila i naša očekivanja tj. postavljanje obaveza pred izvođače, da imaju što više koncerata”.

Što PDV Records donosi nezavisnoj glazbenoj sceni? “PDV je oko sebe okupio prilično kvalitetnu i raznovrsnu skupinu imena i objavio zaista zavidan broj kvalitetnih izdanja u prvoj godini svog postojanja”, ističe Sikora i dodaje: “Iskreno mi je drago što mogu sudjelovati u svemu tome. Osim tog pristupa da se pokriva jedno šire područje nezavisne scene mislim da su i neki standardi u izvedbi i pristupu svakom pojedinom izdanju nešto po čemu se izdvajamo i na čemu ćemo i dalje raditi i napredovati zajedno s bendovima s kojima surađujemo”.

Ako je suditi prema isprepletenosti kuća poput Moonleeja, Geengera i PDV Recordsa, ispada da se nezavisnim izdavaštvom u Hrvatskoj posljednjih godina bave manje-više isti ljudi. Sikoru pitamo smatra li da na sceni nedostaje “svježe krvi” i novih aktera. “Naravno da treba svježe krvi, tko bi se protiv toga bunio, ali da, doista izgleda kao da se radi o jednoj hermetičnoj grupici entuzijasta. Izdavači su neko vrijeme bili izgubili na značaju kod izvođača, ali mislim da je to vrijeme lagano iza nas i da će s tim novim tokovima u muzičkom poslu doći i do ponovnog zanimanja neke nove snage koja će se možda odlučiti baviti izdavaštvom, jer evo, kao što rekoh, dolaze neka nova vremena – vinili se ponovo vraćaju, streaming postaje sve prisutniji, izgleda sve nekako malo bolje nego prije godinu-dvije”, kaže nam Sikora.

Kad je riječ o nezavisnom izdavaštvu u nas nezaobilazan sugovornik je Zdenko Franjić, osnivač etikete Slušaj najglasnije!, prve nezavisne kuće u regiji. Franjić je rekorder po broju objavljenih naslova, od kraja osamdesetih do danas objavio je oko 500 albuma alternativnih izvođača. Ovog zagriženog, po mnogočemu specifičnog alternativca, ne zanimaju načini funkcioniranja glazbenog tržišta, no upravo je on na svojoj etiketi prvi put izdao mnoge od kasnije afirmiranih underground bendova. Smatra li nužnim da nezavisni izvođač u trenutku rasta svog utjecaja i dosega potpiše ugovor s većom kućom i tako na neki način izgubi 100% nezavisni status? “Mislim da to nije nezaobilazno. Izvođači koji krenu tim putom obično imaju u cilju da stignu do većeg broja slušatelja, a i nadaju se nekoj konkretnoj koristi od rada koji su uložili no obično se ubrzo i ono umjetničko i pokretačko (po meni dobro) pretvori u rad, odrađivanje i kolotečinu. No, ima i autora kojima je važnija sloboda izražavanja i umjetnička sloboda i koji ostaju na mojoj etiketi i nastavljaju sa radom. Takvi autori imaju i po dvadesetak albuma i jako su produktivni jer ih ne ograničavaju zakoni biznisa. Takvi autori su po meni i najkvalitetniji”, tvrdi čovjek koji nikad nije težio podizanju svoje kuće na organiziraniju razinu.

Na više puta postavljeno pitanje o tome je li se Slušaj najglasnije! mogao razviti u legalnu glazbenu firmu koja posluje s većim kapitalom i omogućuje veća ulaganja u bendove, Franjić odgovara: “Slušaj najglasnije! je na početku krenuo tim putem, ali sam vrlo brzo shvatio da je to ćorsokak i odustao od tog načina vođenja posla”. Slušaj najglasnije! nudi usluge proizvodnje nosača zvuka, kako Franjić dodaje “u okviru svojih skromnih mogućnosti”, pa bi se moglo bi reći da je ova kuća neka vrsta servisa za nezavisnu glazbu. U skoro 30 godina egzistiranja na nezavisnoj glazbenoj sceni Slušaj najglasnije! stekao je prepoznatljivost u krugovima glazbenih entuzijasta, novinara i medija koji se bave underground scenom, zato se Franjić ne bavi uobičajenim oblicima promocije poput ostalih labela. 

O tretmanu nezavisnih i alternativnih izvođača razgovarali smo i Brankom Komljenovićem iz Menart Recordsa, kuće koja je godinama surađivala s manje afirmiranim i alternativnim glazbenim imenima. “Menartov odnos prema nezavisnim i alternativnim izvođačima i samim time suradnja mijenjala se kroz godine, i evoluirala s obzirom na prilike u industriji. Ne mogu reći da postoje dva jednaka indie izvođača, pa ne postoje dva jednaka obrasca suradnje s njima, pa onda ni dva ista ugovora”, kaže Komljenović i dodaje kako u svim ugovorima Menart zadržava vlasništvo nad pjesmama na albumu, što je, tvrdi, propisano svim konvencijama. Pravilo da diskografska kuća vrlo često zadržava vlasništvo nad snimkama albuma, Komljenović ne smatra spornim. “Većinom u ovih 17 godina Menartovog prisustva u Hrvatskoj, ako smo financirali snimku, te se bavili komercijalnom eksploatacijom samog albuma, gdje smo odradili lavovski dio PR i marketinškog dijela posla, normalno je da diskograf bude vlasnik snimke, te da ako je izvođač istovremeno i autor, potpišemo neki publishing ugovor, kojim bi za određeni period dio prihoda od airplaya (za koji se opet diskograf brine, svojim vezama), autor prebaci na publishera, koji može istovremeno biti i diskograf. Ovdje je internim aktima HDS-ZAMPA propisano da autor ne može na publishera prebaciti više od 25% malih prava i 50% mehaničkih prava, pa se dakle već i time brane prava autora na neki način. No najčešće, ako se ovdje radi o manjim nezavisnim bendovima, ti prihodi od airplaya nisu baš veliki, jer se takve stvari rijetko emitiraju u program TV ili radio stanica”, objašnjava Komljenović koji priznaje kako u posljednje vrijeme sve manje ulažu u alternativne i underground izvođače. 

Na pitanje smatra li da diskograf treba biti vlasnikom snimke, ako nije sudjelovao u troškovima snimanja, produciranja, miksanja i masteriranja album, od Komljenovića dobijamo proturječan odgovor u kojemu za smanjivanje ulaganja u bendove okrivljuje krizu: “Ulaganja su nekada varirala, od ulaganja u studio, produkciju, post produkciju, grafičko oblikovanje, albuma, fotografije, video spotove, ili do neke kombinacije, tih dijelova unutar izdavaštva, no zbog krize u kojoj se našla diskografija, to je danas sve rjeđe”. Prema svim informacijama koje smo dobili od direktora Menartove hrvatske podružnice, može se zaključiti kako je status nezavisnih i alternativnih izvođača u većim diskografskim kućama za glazbenike vrlo često nepovoljan, stoga ne čudi sve veći zazor nezavisne scene od potpisivanja takvih ugovora.

Slučaj sinjske grupe M.O.R.T. svjedoči o tome da je s velikim diskografima moguće pregovarati o povoljnijem statusu i ugovornim obavezama, naravno – ako kuća u izvođaču vidi određeni oblik interesa. Najveća hrvatska diskografska kuća Croatia Records za M.O.R.T. se, posve očekivano, zainteresirala tek nakon što su zahvaljujući vlastitim ulaganjima postali prepoznatljivi široj publici te uspjeli pobijediti na banjalučkom Demofestu. “Kontaktirali su nas tjedan dana prije nego smo počeli snimati album Odjel za žešće. Naravno da nismo odmah potpisali prvu verziju ugovora, sve smo provjerili kod drugih glazbenika, usporedili ugovore i dobro odvagnuli koje stvari možemo i moramo pregristi, a od čega nećemo odustati”, kažu članovi M.O.R.T.-a.

No, potpis za veliku diskografsku kuću ni za njih nije bio jednostavna odluka. “Mladi bendovi se zalete i idu potpisivati ugovor dok im je pozicija slaba, pa pristaju na sve. Mi smo odlučili da nećemo potpisati ni za koga dok ne dobijemo pristojne uvjete. Osim toga, najprije smo potpisali ugovor samo za singl Tango koji je prošao jako dobro, pa smo za album dobili još povoljniji ugovor. Dugo smo se premišljali, ali na kraju smo odlučili da je najbitnije da pjesme čuje što više ljudi, a to je puno brže i lakše kad potpišete za veliku izdavačku kuću”. Za razliku od većine ostalih novih bendova od kojih veće izdavačke kuće u pravilu traže da potpišu ugovore za dva ili tri albuma, M.O.R.T. se uspio izboriti za ugovor za samo jedan album, što je nesumnjivo komotniji aranžman. 

Pitamo ih što smatraju da su dobili, a što izgubili ovom suradnjom. “Dobili smo ogromnu promociju u tiskanim medijima i na internetu, garantirano vrćenje spotova na televiziji, na radijima. Došli smo do širokog broja ljudi do kojih ne bi nikad došli da smo nastavili najbolje šta smo mogli sami. Kad pogledamo s ove distance, mislim da nismo ništa izgubili, možda status underground benda, što nije loše, a ti hipsterski prigovori nas ne diraju. Mi donosimo rokenrol u mainstream i nitko nam nije ni jednu notu u glazbi promijenio. Dobili smo novac za neke potrebe benda, sve podijeljene i poklonjene CD-ove su oni platili, prate nas medijskom promocijom, plaćaju reklame za prodaju albuma, reklamiraju nam turneje, imamo njihov studio na raspolaganju. Master albuma je njihov na milijun godina, ali toliko dugo i mi dobivamo novac od prodaje albuma, nas to ne dira”, kažu članovi benda.

Zagrebački “akustičarski” bend Mika Male svoj je prvi diskografski ugovor s velikom kućom potpisao još 2010. godine za Dallas Records, no i nakon pet godina u toj kući još su uvijek dio zagrebačke underground scene. O razlozima potpisivanja ugovora s Dallasom razgovaramo s pjevačem i glavnim autorom benda Orlanom Tusom. “Budući da većina članova benda nije odrastala u doba interneta, još uvijek je taj romantični prizvuk potpisivanja diskografskog ugovora bio prisutan pri razmišljanju o tome kako naša glazba može doći do većeg broja slušatelja. Na kraju krajeva, takav jedan ‘pečat’ od strane diskografa bio je važan u nastojanju da nas ljudi shvate ozbiljno, da nismo samo jedan u nizu ‘demo’ bendova. S druge strane, nismo imali velikih iluzija o financijskoj koristi koju bi mogli imati od takvog ugovora, jer ipak radimo glazbu koja ne ulazi u mainstream. Dakle, motivi su bili isključivo vezani uz to da naša glazba dođe do šire publike kroz podršku izdavačke kuće i njihovih mehanizama promocije te distribucije i izdavanja naših albuma”, kaže Tus, tvrdeći kako im je Dallas pomogao da nastupe na većim festivalima poput InMusica, Terranea i Hartere, te da također obavlja posao oko promocije i plasiranja singlova i videospotova na radio i televiziju, dok je snimanje albuma i spotova te dogovaranje koncerata i dalje njihova obaveza.

Pitamo ga i što bi savjetovao mladim bendovima i izvođačima koji razmišljaju o potpisivanju za neku veću izdavačku kuću. “Mislim da je jako važno da sami razmisle što bi zapravo htjeli napraviti u životu s glazbom, a nije ni svejedno kakvu glazbu stvaraju. Ako su ‘radiofonični’ i imaju zvuk koji se često može čuti i ciljaju na masovnu publiku onda će im potpisivanje ugovora sigurno biti samo još jedan ‘vjetar u leđa’. Ako i sami znaju da se njihova glazba neće moći dobro ‘prodati’, da razmisle u koju svrhu bi im izdavač služio. Ako ne želite da itko išta uzima od vaših prava i smatrate da ste vi jedini koji trebate imati koristi od vaših pjesama i da možete s njima apsolutno autonomno upravljati onda ne potpisujte niti za jednog izdavača. Ako želite potpisati, onda računajte na kompromise, i to pretežno s vaše strane. Diskografi su danas pretežno PR agencija. Ako se već odlučujete na samostalno izdavanje i promociju, važno je naći neku osobu koja će se tome predano posvetiti. Bilo bi najbolje ako je to netko unutar samog benda ili osoba bliska bendu. Dakle, i bez izdavača morate obavljati sve poslove koje bi inače obavljao sam izdavač”, ističe Tus.

Na zadržavanju autorskih prava i vlasništva nad masterom inzistirala je zagrebačka grupa Žen. Naime, Žen je nakon snimanja svog drugog albuma I onda je sve počelo razmišljao o pronalasku nezavisnog labela koji bi objavio njihov materijal. “Stjecajem okolnosti, bile smo u kontaktu s Interstellar Recordsom preko kojih smo se povezali s queer feminističkim labelom Unrecords iz Beča. Da nismo izdale kod njih najvjerojatnije bi I onda je sve počelo bio self-released album, jer nam je to i bio prvotni naum”, kaže bubnjarka benda Sara Ercegović i dodaje kako s Unrecordsom nisu vezani ugovorom, već međusobnim povjerenjem. “Cure iz Unrecordsa su i sve same glazbenice, znaju što nam treba i otvorene su za sve sugestije s naše strane. Mlad su label, tako da možda mi imamo sreću što smo ušli u tu obitelj na samim njihovim počecima, pa je naš odnos izrazito prijateljsko-obiteljske prirode. Ono što je nama jako bitno je da nema sjedanja na autorska prava, naše autorstvo je ostalo čisto”.

Obzirom da su kroz rad kolektiva Živ Žar Žur stekle znatno iskustvo u organiziranju koncerata i promotorskom poslu, zanima nas jesu li razmišljale o pokretanju vlastite nezavisne etikete koja bi se također temeljila na queer-feminističkim principima. “To je ideja koja stalno tinja, a nikako da se rasplamsa. Za sada smo dosta zauzete vlastitim albumima, skupljamo iskustvo i utakmice u nogama. Pokrenuti label koji postoji samo kao etiketa može bilo tko, ali voditi uspješnu nezavisnu kuću je puno posla, vještina i truda, i nije nešto s čime se treba zezati”.

Znakovit je primjer zagrebačka grupa Radost! koja je u više od deset godina svog postojanja prošla različite formate suradnje s izdavačkim kućama. Već 2009. godine album Radost si i u radost ćeš se pretvoriti izdali su za beogradsku kuću Kornet. “Dogovor s Kornetom bio je na prijateljskim osnovama i bez striktnog ugovora. Od njih smo dobili pomoć samo u dizajnu omota (koju bi vjerojatno dobili ionako) i nešto u distribuciji. Dakle, u procesu izrade CD-a smo sve troškove snosili sami”, kaže gitarist i većinski autor benda Goran Bogunović. Radost! je izdavala i za kuću Slušaj najglasnije! Zdenka Franjića i to je suradnja na koju su, tvrde, ponosni.

Negativna iskustva vežu ih za pregovore s Croatia Recordsom. “Ponuđeno nam je da jednu od svojih pjesama damo za kompilaciju Tragovi (dakle nikakav trošak izdavača u našu korist) uz promociju na CMC-u i slične pogodnosti. Zauzvrat bismo četvrtinu autorskih prava na pjesmu prenijeli na izdavača do kraja života, pa i dulje, uz klauzulu da u idućih pet godina ne smijemo napraviti čak ni alternativnu snimku svoje pjesme. Jasno da od dogovora nije bilo ništa. Trebalo bi možda izvođače koji su se našli na kompilaciji pitati koliko im je ona pomogla. No, nama to malo nalikuje reketu – izdavačke kuće potpišu mnogo ugovora bez nekih velikih obaveza za sebe, pa kad neka od pjesama koje su potpisali zaradi nešto od ZAMP-a, dijele novac s autorima. S druge strane, prilično je jasno da po pitanju recenziranja i prisutnosti u medijima, na radijima primjerice, grupe sa službenim izdavačem imaju bolji položaj od nezavisnih”. Radost! je trenutno samizdat band, albume objavljuju besplatno na Bandcampu i u vlastitoj nakladi. “Ne razmišljamo o izdavaču, premda postoje zdrave i korektne kuće u regiji, međutim, mi smo previše navikli na svoj tempo i način rada te bismo teško ispunili ikakve uvjete u smislu broja koncerata ili nečega što bi njima moglo vratiti uloženo, a to je i u njihovom slučaju promocija i distribucija, a nikako ne proces proizvodnje. Dakle, mi smo i ovako sretni”.

Primjer našeg posljednjeg sugovornika, koji je sa svojim bendom iskušao različite oblike izdavanja albuma, simbolički najjasnije podcrtava trenutni odnos izdavaštva i nezavisne glazbene scene. S druge strane, nespremnost velikih diskografa da odustanu od inzistiranja na nerealnim potraživanjima u nakladničkim i izdavačkim ugovorima koje nude nezavisnim i alternativnim izvođačima, rezultirat će daljnjim produbljivanjem krize u izdavaštvu koje se sve više udaljuje od undergrounda kao izvorišta novih glazbenih trendova. Prema svemu što smo čuli od izvođača koje smo ovom prilikom kontaktirali, a nismo ih uspjeli uvrstiti u tekst, u regiji postoji potreba za još većim brojem nezavisnih kuća koje bi ujedinivši iskustva i kroz umrežavanje s ostalima, izvođačima mogle ponuditi ono što im je potrebno: izdavačku podršku, promociju, booking te, kao iznimno važnu stavku, sudjelovanje u troškovima proizvodnje fizičkih nosača zvuka.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.