Vaše tijelo tijekom osam sati na radnom mjestu nastanjuje de facto nova osoba čiji se sav život svodi na obavljanje posla definiranog ugovorom koji ste vi, bez njezine suglasnosti, potpisali s korporacijom. Vi ne znate ništa o osobi čiju plaću trošite. Osoba koja plaću zarađuje ne zna ništa o vama. Premda živite u istom tijelu, vi i osoba čije ste stvaranje odobrili potpuni ste stranci, koji se nikada neće upoznati. Možete li uopće zamisliti zašto biste se podvrgnuli particioniranju? Što bi vas u životu moralo snaći da se potpuno odreknete trećine svog života? Kako izgleda svijet u kojem je nešto takvo moguće i dopustivo? Ovo je, u kratkim crtama, misaoni eksperiment na kojem počiva Razdvajanje (engl. Severance).

Kritika ovu odlično primljenu seriju predstavlja prvenstveno kao znanstvenofantastičnu priču čija je ambicija satira korporativnog kapitalizma. Dakle, sukladno tradiciji distopijskog rukavca znanstvenofantastične produkcije, pred nama bi trebala biti priča koja nam, zahvaljujući ingenioznom tehnološkom novumu, oneobičava našu običnu, dobro poznatu, svakodnevicu i uzroke našeg jada izlaže progresivnoj kritici. Takvo predstavljanje priče, da se razumijemo, nije pogrešno. Možete s dobrim argumentima radnju ove serije smatrati “metaforom za radničko zbijanje redova prilikom suočavanja s izrabljivanjem”.

Od serije ipak možemo dobiti puno više ako ne metaforiziramo u njoj predstavljene događaje. Razdvajanje će se doimati kao puno zanimljiviji narativ ako se odupremo navici po kojoj fikcionalne svjetove svodimo na društveni komentar našeg svijeta. U ovom slučaju, inzistiranje na razlikama između zbilje i fikcije, koje su omogućene motivom particioniranja mozga, otvara poticajnije teme za raspravu. Napravit ću izbor među njima i usredotočiti se na dva, međusobno prožeta pitanja.

Razdvajanje se, iz filozofske perspektive, doima kao jedan od vrhunaca znanstvene fantastike. Dan Erickson, autor serije, u prvi plan svog scenarija postavlja dva bitna filozofska pitanja – pitanje osobnog identiteta i pitanje etičnosti stvaranja ljudi – demonstrira u brojnim navratima njihovu isprepletenost i vješto koristi činjenicu da odgovori koje gledatelji daju na ta pitanja, bilo eksplicitno bilo implicitno, uvjetuju njihovu procjenu karaktera likova, odnosno naravi njihovih djelovanja. Način na koji budete mijenjali svoje pozicioniranje spram apstraktnih ideja na koje serija upućuje, u velikoj će mjeri utjecati na vaše konkretne emocionalne reakcije prilikom gledanja.

Osobni identitet

Mark Scout (Adam Scott), protagonist serije, podvrgnuo se particioniranju mozga – razdvajanju – koje provodi multinacionalna kompanija Lumon. Particioniranje je razdvojilo Marka na dvije osobe: Marka 1 (innieja)  i Marka 2 (outieja).¹ Outie šesnaest sati dnevno živi svoj život onako kako je to činio i ranije, no čim uđe u zgradu svog poslodavca Lumona, deaktivira se particija mozga koja podržava njegov um i aktivira se particija koja podržava um njegovoga innieja. Outiejevo autobiografsko sjećanje – uspomene na djetinjstvo, obitelj, bivšu karijeru, interese i hobije – biva blokirano na osam sati, koliko traje radni dan. Inniejevo sjećanje zbog naravi njegovoga života ograničeno je samo na njegov posao u zadnje dvije godine i kolege s kojima ga je obavljao.

Na kraju dana, kad innnie izađe iz zgrade, proces se obrće. Markovo tijelo opet nastanjuje um outieja s njemu pripadnom osobnošću, sjećanjima, stavovima i željama, dok cijeli inniejev život – njegova sjećanja, misli i očekivanja – momentalno biva zaboravljen, sve do povratka na posao. Dakle: innie  i outie žive u istom tijelu, ali u različitim periodima; innie je anesteziran dok je outie budan i obratno; innie ne zna ništa o outieju osim da on postoji i, obratno, outie ne zna ništa o innieju osim da on postoji. 

Stroga psihološka demarkacija između innieja i outieja istovremeno je pripovjedna osovina serije i, što je u ovom kontekstu važnije, izvor temeljnog filozofskog pitanja koje serija otvara. Jesu li Mark 1 (innie) i Mark 2 (outie) ista osoba? Znanstvena fantastika dopušta sljedeće situacije: dva numerički različita tijela, a kvalitativno identičan um (teletransportacija) ili, inverzno, jedno tijelo, a dva kvalitativno različita uma (razdvajanje).² Pretpostavka je Ericksonove serije mogućnost da, zahvaljujući operaciji particioniranja mozga, jedno tijelo podržava postojanje dvaju, barem na prvi pogled, različitih umova.

Moramo se, sukladno tome, zapitati kako shvatiti odnos innieja i outieja? Jesu li to zapravo dva različita aspekta jedne te iste osobe ili pak dvije kvantitatvno i kvalitativno različite osobe? Narativnu okosnicu Ericksonovog scenarija predstavlja činjenica da innieji i outieji, premda dijele isto tijelo, imaju različita sjećanja na prošlost, da oni drugačije doživljavaju sadašnjost i da imaju bitno drugačija očekivanja od budućnosti. Čini se da innieji i outieji nisu različiti aspekti jedne te iste osobe, već da se radi o dvjema različitim osobama koje potencijalno mogu postati saveznici (Mark, Dylan, Irving) ili, ako im interesi dođu u sukob, ljuti protivnici (Helena). Nakon što smo zauzeli stav da operacija razdvajanja stvara novu osobu, innieja, otvaraju se dva nova pitanja: zašto bi itko uopće htio stvoriti novu odraslu osobu (psihološko pitanje)? I bi li stvaranje te nove osobe, iz etičke perspektive, bilo opravdano (etičko pitanje)?

Etika stvaranja ljudi

Prvo, psihološko pitanje, moguće je postaviti iz pozicije poslodavca i iz pozicije radnika. Mnogi bi se poslodavci u državnom ili privatnom sektoru, zbog naravi njihove djelatnosti, htjeli maksimalno zaštititi od curenja informacija. Vojske i tehnološke kompanije, primjerice, ranjive su na curenje informacija, stoga zahtijevaju od svojih zaposlenika da potpišu ugovor o povjerljivosti za čiju su povredu predviđene sankcije. U Ericksonovom pripovjednom svijetu, razdvajanje predstavlja kiruršku garanciju da će takav ugovor biti ispoštovan, odnosno operacija čini takav ugovor u cijelosti izlišnim. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. 

Radnici, s druge strane, razdvajanjem mogu ostvariti potpunu ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Svi mi moramo zarađivati kako bismo preživjeli pa osam sati svoje tijelo i umove iznajmljujemo, odnosno stavljamo na raspolaganje poslodavcu. Problem suvremenog društva leži u tome što se mnogi među nama, uslijed brisanja jasne granice između rada i slobodnog vremena, osjećaju prevarenima: ne želimo nakon završetka radnog dana biti dostupni nadređenima, bilo da doma radimo ono što nismo stigli u uredu, odgovaramo na pozive kolega, primamo mailove ili, naprosto, na bilo koji način razmišljamo o radu onda kada više ne radimo. Drugim riječima, osjećamo da je ravnoteža između dvaju dijelova našeg života, poslovnog i privatnog, narušena na štetu privatnog dijela. Razdvajanje je operacija koja to može ispraviti i ponovno uspostaviti željenu ravnotežu. Outieji – osobe koje su se razdvojile – više nikad ne moraju razmišljati o poslu.

Prije nego što krenemo dalje, pokušajte se načas staviti u kožu nekoga tko ozbiljno razmišlja o tome da se podvrgne razdvajanju. Koliko zapravo morate mrziti svoj posao da biste se svojevoljno odrekli trećine ostatka svog života? Pretpostavljam da vam nije lako to zamisliti i da biste se, sve ako vam imaginacija i nije zakazala, nevoljko odlučili za tu opciju. Zapitajte se potom postoje li, mimo posla, bilo kakve okolnosti uslijed kojih biste se lišili svojih doživljaja? Pod pretpostavkom da ste nalik meni, samo iznimne situacije – poput izuzetne boli ili dugog razdoblja mučnine, kao što su posjet stomatologu radi liječenja granuloma zuba ili dugo putovanje autobusom starom cestom od Zagreba do Splita – dolaze u obzir. Život je, pod pretpostavkom izostanka ozbiljne fizičke ili emocionalne boli, dragocjen i trećine svojih svjesnih iskustava ne bismo se lišili ni za kakvu kompenzaciju.

Razdvajanje računa s tom intuicijom, koju dijeli većina nas. Scenaristički i glumački izazov, uspješno svladan, zato je bio predstaviti likove s dovoljno dobrim razlozima da dignu ruke od nekog dijela svog života. Njih, prema onome što nam je priča pokazala, možemo podijeliti u dvije skupine – na ljude koji nisu zaposlenici Lumona i na Lumonove zaposlenike. 

Na jednoj strani su ljudi koji ne rade za Lumon. Serija nam pokazuje da postupak razdvajanja ima komercijalnu primjenu i da u njenom dijegetskom svijetu razdvajanje funkcionira kao jedna od klasnih privilegija. Bogataši se podvrgavaju toj operaciji uglavnom jednokratno, kako ne bi morali proživjeti neka neugodna i mučna iskustva. U prvoj sezoni serije vidimo ženu koja se podvrgnula razdvajanju kako bi njezina innie, umjesto nje, iznijela mučnu trudnoću i potencijalno vrlo bolan porod. 

Na drugoj strani, tu su Lumonovi zaposlenici, od kojih svaki ima specifične razloge zbog kojih se odlučio na razdvajanje. Mark Scout, protagonist serije, ostao je bez supruge koja je stradala u automobilskoj nesreći. Njegov život se raspao: nije se mogao odlučiti na samoubojstvo, ali nije mogao niti nastaviti živjeti. Razdvajanje je bilo rezultanta tih dvaju vektora: živjet će kraće, što nije problem jer mu ionako više nije do života, primati plaću koju zarađuje netko drugi budući da se on sam više ne osjeća sposobnim za rad, i sačekati da vidi je li doista istina da vrijeme liječi sve rane. Dylan George (Zach Cherry), Markov kolega, bio je očajan na drugačiji način: tumarao je od posla do posla, ne uspijevajući se dugo zadržati ni na jednom, te je njegovu odluku da se podvrgne razdvajanju najbolje razumjeti kao žrtvu potrebnu za zadržavanje obitelji na okupu i njeno financijsko zbrinjavanje. Helena Eagan (Britt Lower), najmlađa članica dinastije osnivača Lumona koja već generacijama upravlja tom korporacijom, podvrgnula se razdvajanju u sklopu kampanje za popularizaciju ove operacije.

Populacija izvan zidova korporacije, generalno gledajući, pokazuje zazor prema razdvajanju, a još više prema multinacionalnoj korporaciji kojom upravlja obitelj Eagan. Lumon, naime, nije tehnološka kompanija čija bi prvenstvena ambicija bila povećanje dividendi njezinih dioničara, već sredstvo za ostvarivanje, nama još uvijek nejasnih, ciljeva obitelji Eagan. Eagani prvenstveno vode kult kojem je podređena njihova kapitalistička korporacija. O Irvingu Bailiffu (John Turturro), i njegovoj motivaciji za razdvajanje, još uvijek nismo saznali gotovo ništa. Moguće je, kako Ericksonova serija uspješno demonstrira, pronaći psihološki uvjerljive razloge zbog kojih bi pojedinci htjeli stvoriti novu osobu: innieji, stvorene osobe, tu su da pomognu outiejima, svojim stvoriteljima, u ostvarivanju njihovih kratkoročnih ili dugoročnih ciljeva. No bi li stvaranje novih ljudi, etički gledano, bilo opravdano?

Odgovor na drugo, etičko pitanje, u dijegetskom svijetu serije prepušten je pojedincima. Innieji žive samo onda kada to odrede njihovi outieji ili onda kada to odredi Lumon. U prvom slučaju, život innieja sveden je na niz ulančanih intervala u kojima oni proživljavaju iskustva koja njihov outie ne želi proživjeti: vjerojatno postoje, ilustracije radi, innieji čiji se kratki život sastoji isključivo od niza bolnih posjeta stomatologu. U drugom slučaju, kad se radi o Lumonovim zaposlenicima, život innieja je život osoba koje dan za danom, po osam sati, rade svoj posao i ništa drugo. Innieji nemaju baš puno izbora: mogu raditi ili odbiti raditi. Odbiju li raditi, oni ne mogu otići iz Lumonove zgrade jer bi njihov izlazak automatski deaktivirao onu particiju mozga koja podržava njihov um. Ostanu li u toj zgradi, a ne prionu na posao, Lumon bi svojevoljno deaktivirao particiju mozga koja podržava njihov um. Izbor pred inniejima je, dakle, rad ili smrt.

Innieji nemaju autonomiju i možemo ih nazvati robljem. Svi likovi koji su se podvrgnuli razdvajanju morali su znati, čak i bez uvida u detalje budućeg života svojih innieja, da stvaraju robove i profitiraju od njihovoga rada. To znači da su čak i oni likovi čiju smo perspektivu pozvani preuzeti sukladno pripovjednim konvencijama – i čija bi životna situacija trebala kod nas potaknuti simpatiju – zapravo robovlasnici. Mark Scout je predstavljen kao protagonist, a Helena Eagan kao antagonist serije. No oboje su, zbog vlastitih razloga, stvorili robove te su, barem iz perspektive pitanja moralne opravdanosti stvaranja novih ljudi, podjednako krivi. Vrlina je serije u tome što nas, s vremena na vrijeme, podsjeti na tu činjenicu. 

Mogli bismo doći na ideju da je onda moralna razdjelnica, koja bi trebala osoviti naše simpatije, ona između innieja i outieja. Naše bi simpatije trebale biti potpuno na strani innieja koji su, jednostranom odlukom svojih outieja, osuđeni da žive u korporativnom paklu, bez ikakve autonomije. To nije posve točno, o čemu najbolje svjedoči slučaj Helly R, Helenine innie, možda i najzanimljivijeg lika u čitavoj seriji. Helena i Helly su različite osobe koje ne dijele sjećanja na prošlost, stavove u pogledu sadašnjosti ni procjene budućnosti. No čini se da ipak dijele određene karakterne dispozicije, od kojih je najuočljivija potencijal za okrutnost.

Helly, koja je doslovno jučer rođena, pokušava komunicirati s Helenom nadajući se pritom kako joj ona može pomoći da napusti Lumon. Helena niti ne pomišlja na to jer ona Helly ne doživljava kao osobu, već više kao iznimno skupi propagandni poster, koji će sa zadovoljstvom potrgati nakon što ga više ne bude trebala. Helly započinje asimetrični rat s Helenom. Ona pokuša izvršiti samoubojstvo, ne isključivo iz vlastitog očaja, nego i zbog gnjeva i naslade u činjenici da će sa sobom u ništavilo povući i osobu koja je odgovorna za njezino stvaranje. Je li Hellyno samoubojstvo, ili samoubojstvo nekog drugog innieja koji se ne pokušava nužno osvetiti svom outieju, moralno opravdano ako ono implicira ubojstvo druge osobe? 

Onkraj interpretacije

Na kraju trebamo istaknuti još dvije, ne baš očigledne, posljedice stvaranja novih osoba. Odluka o razdvajanju je moralno neispravna jer se razdvajanjem stvara rob, ali odluka o prestanku razdvajanja je također loša jer se time rob praktički osuđuje na nepostojanje, odnosno smrt. To predstavlja još jednu u nizu nemoralnih odluka. Zamislite, ilustracije radi, da ne stvarate novu odraslu osobu, nego novo dijete. Ako donesete na svijet dijete u namjeri da ono pati, onda ste napravili zlodjelo. Recimo da se poslije pokajete i poželite da ono prestane patiti. Svoju pogrešku ne možete ispraviti time što ćete ubiti to dijete. Oduzimanje života osobi koja živi bijednim životom po svoj je prilici još gore zlodjelo od stvaranja takve osobe. Razdvajanje ističe tu situaciju. Milchick, upravitelj kata na kojem rade innieji, upozorava Marka, koji naginje raskidanju svih veza s Lumonom, da dobro razmisli prije nego što odluči hoće li prestati dolaziti na posao. Otkaz bi značio da će njegov innie, za čiju je dobrobit konačno počeo pokazivati interes, prestati postojati. Outie bi, u prvom pokušaju da pomogne svom innieju, mogao potpisati njegovu smrtnu presudu.

Postoji još jedan način na koji se razdvajanje može okončati, a to je integracija innieja i outieja. Mark se, u trenutku pisanja ovog teksta, pokušava podvrgnuti tom postupku. Kako ćete moralno procijeniti tu Markovu odluku ovisi o vašem prethodnom razumijevanju odnosa innieja i outieja. Pretpostavimo da će integracija Marka 1 (innieja) i Marka 2 (outieja) uspjeti. Ako se to dogodi, onda Mark 1 i Mark 2 imaju jednako pravo smatrati se numerički identičnim Marku 3. Dakle, Mark 1 se ima pravo smatrati numerički identičnim Marku 3 i Mark 2 se ima pravo smatrati numerički identičnim Marku 3. To bi pak značilo da su Mark 1 i Mark 2, innie i outie, prema zahtjevu tranzitivnosti identiteta, identični jedan drugome. Takav zaključak je proturječan tvrdnji, prihvaćenoj u prvom dijelu ovog teksta, koja kaže da su innie i outie numerički različite osobe. Integraciju bismo, dakle, najbolje mogli opisati kao prestanak postojanja innieja i outieja. Rođenje novog Marka ne poništava činjenicu da su dvije smrti bile potrebne kako bi ono nastupilo. Outie je opet onaj koji se jednostrano odlučio za integraciju s inniejem, a da se innieja pritom ništa nije pitalo. Outie, i u ovom drugom slučaju, potpisuje inniejevu smrtnu presudu.

Razdvajanje je puno filozofskih nedoumica ove vrste. One nisu samo mentalne zagonetke, izolirane od sadašnjosti. Njihova rješenja, ako ih se sagleda u odgovarajućem kontekstu, mogu utjecati na promjenu stavova o mnogim pitanjima koje ljudi danas smatraju bitnima. Razmatranja o osobnom identitetu i etici stvaranja ljudi – pitanja koja Razdvajanje otvara – mogu biti polazište za promjenu odnosa pojedinaca prema vlastitoj budućnosti i njihovim obvezama prema drugim ljudima. Takve rasprave, naravno, nužno nadilaze okvire same serije i naše interpretacije. Ona nije bitna zbog svojih konstruktivnih prijedloga, koliko zbog svog destruktivnog potencijala. Razdvajanje nije tek stilizirani prikaz kapitalističke eksploatacije koji na zanimljiv način potvrđuje ono što mi već vjerujemo u pogledu nas samih i svijeta u kojem živimo. Ericksonova nas serija, naprotiv, potiče da nanovo promislimo ono što smo smatrali da znamo. Ako se pokaže da su naši odgovori na dva temeljna pitanja koja odnos innieja i outieja otvara loši, onda bismo trebali, onkraj fikcije, potražiti bolje odgovore. 

Zamislite na kraju samo prvi kvadrant koordinatnog sustava. Predstavite umjetničku kvalitetu djela na osi X, a broj filozofski zanimljivih ideja narativiziranih u njima na osi Y. U tom koordinatnom sustavu, Razdvajanje je pozicionirano gore desno, bez susjeda, upadljivo samo. U pitanju je svijet za sebe. Začudan. Jeziv. Fascinantan.

1. U seriji outieji imaju uobičajena imena i prezimena – Mark Scout, Dylan George, Irving Bailiff, Helena Eagan – dok innieji zadržavaju njihovu “osiromašenu” verziju. Innieji su poznati pod imenima Mark S, Dylan G, Irving B i, iz ne do kraja objašnjenog razloga, Helly R. Innieji žive u svijetu čija pravila ne razumiju, stoga je prikladno da imaju isti oblik imena kao junak Kafkinog Procesa. Brojčane oznake se ne upotrebljavaju u seriji, ali su meni korisne u raspravi o njoj. ↩︎
2. Korisno je razlikovati numerički i kvalitativni identitet. Numerički identitet je identitet u strogom smislu. Tim pojmom označavamo ideju po kojoj je svaki objekt, identičan samome sebi, numerički različit od bilo kojeg drugog objekta, uključujući one koji su mu vrlo nalik ili one koji su od njega neraspoznatljivi. Dvije košarkaške lopte su numerički različite jer se ne radi o jednom, već o dvama objektima, no – budući da su proizvedene u istoj tvornici te dijele gotovo sva svojstva – možemo reći da su one kvalitativno identične. Teletransporter, poput onog u Zvjezdanim stazama, radi na sljedeći način: skenira čovjeka do njegovih najmanjih dijelova, uništi ga i pošalje telesignal s tim informacijama na drugu lokaciju. Na toj lokaciji se, od druge materije, izrađuje novi čovjek prema uputama sadržanim u primljenom telesignalu. Čovjek stvoren na toj drugoj lokaciji ima osobnost, sjećanja, vjerovanja i želje čovjeka kojeg je teletransporter uništio na prvoj lokaciji. No teletransporter može zakazati i ne uništiti čovjeka na prvoj lokaciji. To se i dogodilo u epizodi serije Zvjezdane staze: nova generacije pod nazivom Druge prilike (S6; E24). Tad su, barem u jednom momentu, na dva različita mjesta postojala dva “identična” zapovjednika Rikera. Njihovi su umovi bili kvalitativno identični, ali su im tijela bila numerički različita (dakle nisu bili identični u strogom smislu). U Razdvajanju je na djelu inverzija te situacije: jedno tijelo, koje je numerički identično samome sebi, podržava innieja i outieja, dva kvalitativno različita uma. Radi se i o kvantitativno različitim umovima. ↩︎

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Zona interesa, film Jonathana Glazera, priča je o bračnom životu Rudolfa Hössa, zapovjednika nacističkog koncentracijskog logorskog kompleksa Auschwitz, i njegove žene Hedwig Höss, čija je svakodnevica usmjerena isključivo prema podizanju kuće iz snova. Kuća Hössovih okružena je brižno njegovanim vrtom, staklenikom i bazenom. Nju samo jedan visoki betonski zid dijeli od logora u kojem je tijekom tri godine svirepo ubijeno, prema najkonzervativnijoj procjeni, više od milijun ljudi. Narativnu jezgru Glazerovog filma moguće je predstaviti kao banalnu obiteljsku dramu koja je osovljena oko sukoba između privatnih ambicija i profesionalnih obveza. Rudolf Höss dobiva premještenje u Oranienburg, a njegova supruga – čiji je život duboko ukorijenjen u bukoličkoj okućnici – ne želi otići s njim, već ga tjera da kod svojih nadređenih isposluje to da ona, s njihovom djecom, nastavi živjeti u domu koji je proteklih godina gradila prema nacrtu srednjoklasne fantazije. To su, ukratko, obični problemi naizgled običnih ljudi. Neobično je to što život Hössovih, tako banalan, ovisi o nimalo banalnoj industriji smrti koja je upogonjena s druge strane zida. Strava u kadrove filma biva pripuštena poglavito u vidu dima koji povremeno dopire u naše vidno polje i u vidu zvukova mitraljeskih rafala, urlika i zavijanja koji dolaze s one strane zida. Glazerov film zapravo je jukstapozicija slike i zvuka iz dvaju različitih prostora: scena iz bračnog života banalnih arivista koje vidimo i čujemo te nimalo banalnog – nevidljivog, ali itekako čujnog – genocida na supstratu kojeg njihov arivizam izrasta.

Bilo je neizbježno da Glazerov film, s obzirom na ovaj prosede, u okviru filmske kritike bude opisan kao uprizorenje “banalnosti zla” (The New Yorker;  The Guardian; Vanity Fair; Washington Post, …). Banalnost zla je, kako je jednom prilikom primijetio Ron Rosenbaum, “najprekomjernije upotrebljavana, krivo upotrebljavana, zloupotrebljavana pseudointelektualna fraza”. Najveći problem ljudi koji se koriste izrazom banalnost zla kako bi opisali određene situacije nije u tome što nisu u pravu kad to čine, već u tome što nisu čak ni u krivu. U nastavku teksta želim ukratko predstaviti što je pojam značio za Hannu Arendt u kontekstu u kojem je skovan te, na tom fonu, odgovoriti na pitanje je li, i pod kojim uvjetima, opravdano Glazerov film nazvati uprizorenjem banalnosti zla.

      II

Nakon Drugog svjetskog rata porastao je interes za promišljanjem određenih tipova moralno pogrešnih djela – poput genocida, masovnih ubojstava ili terorističkih napada – koja nisu samo jako neispravna ili jako pogrešna, već su dovoljno različita, po motivima iz kojih su počinjena i njihovoj štetnosti, da budu izdvojena u posebnu kategoriju. Neki filozofi smatraju da za takav potez nije bilo potrebe, dok ga drugi smatraju opravdanim. Bilo kako bilo, zlo – pojam posuđen iz teoloških rasprava i potom sekulariziran u kontekstu rasprava u moralnoj i političkoj domeni – poslužilo je za tu svrhu. 

Hannah Arendt je tijekom svoje karijere političke teoretičarke promijenila mišljenje o tome kakvo zlo može objasniti holokaust. U Izvorima totalitarizma smatrala je da je holokaust izniman događaj u ljudskoj povijesti koji je morao biti zamišljen, organiziran i proveden u djelo od strane ljudi koji su psihički značajno odudarali od norme. Holokaust je otkrio radikalno zlo za koje nije mogla biti odgovorna uobičajena motivacijska struktura. Takvo zlo, po mišljenju Arendt, naprosto nije moglo biti rezultat svakodnevnih motiva kao što su vlastiti interes, pohlepa, lakomost, gnjev, žudnja za moći ili kukavičluk. Arendt je vjerovala da motivi počinitelja ovog zlodjela moraju biti značajno drugačiji od motiva velike većine ljudi te je išla tako daleko da te ljude označi kao “čudovišta” ili “demonske” ličnosti. Je li bila u pravu? Postoje ljudi abnormalne psihe čija je motivacijska struktura drugačija od motivacijske strukture većine ljudi. Ponašanje psihopata, primjerice, nije vođeno moralnim emocijama poput ljubavi, krivnje, srama ili emocionalne empatije jer za njih, zbog još uvijek nerazjašnjenih uzroka, oni nisu sposobni. Psihopati ne posjeduju emocionalno-motivacijsku strukturu nalik onoj kod većine ljudi, ali moraju živjeti svoje živote kao da je posjeduju. Zbog toga se, kad igra imitacije zakaže, doimaju čudovišno.

No, unatoč popularnim mitovima o psihopatima u korporacijskim strukturama, razložno je pretpostaviti da je njih razmjerno malo i da oni nisu pretjerano uspješni u navigiranju socijalnim svijetom. Psiholog Paul Bloom, zagovarajući tu ideju, povlači analogiju između psihopata i osoba koje su rođene bez sposobnosti da osjećaju bol. Osobe koje ne osjećaju bol obično umru prije nego što navrše trideset godina. Racionalna želja da zaštitite svoje tijelo najčešće nije dovoljna da to i učinite. Potrebna je bol, odnosno motivirajuća neugoda, kako biste to automatski, i samim time učinkovitije, radili. Emocionalna empatija, ljubav, krivnja i sram – dobar dio onoga što čini raspon afektivnog života normalnih ljudi  – evoluirali su kako bi omogućili pojedincu učinkovitiju suradnju s drugim pojedincima unutar neke zajednice te mu tako povećali šanse za opstanak. Psihopati, odnosno osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti, ne reagiraju automatski kao većina ljudi. Moraju imitirati ponašanje koje, u njihovom slučaju, nije motivirano stanjima nalik onima u normalnih ljudi. To je naporno. Teško se konzistentno tjerati da djeluješ sukladno moralnim pravilima ako nemaš nikakvu emocionalnu potkrepu za takvo djelovanje. Sam razum bi u načelu mogao biti dovoljan za to, ali u praksi često nije dovoljan. Zbog toga psihopati češće i teže krše moralne norme te to rade nasumično, odnosno bez nekog alternativnog sustava pravila koji bi regulirao njihove prekršaje. Teško je vjerovati da bi takvih osoba moglo biti puno, da bi one mogle biti izrazito uspješne te da bi došle u priliku definirati društvene ciljeve i koordinirati rad velikog broja ljudi u osiguravanju njihovog ostvarivanja. 

Arendt je potpuno promijenila svoje mišljenje devet godina nakon objave Izvora totalitarizma, kada se kao novinarka zaputila u Jeruzalem pratiti suđenje Adolfu Eichmannu. Eichmann, jedan od glavnih organizatora i izvršitelja genocida nad šest milijuna Židova, branio se tako što je tvrdio da je njegovo djelovanje bilo isključivo rezultat izvršavanja naredbi. Njegovo opravdanje pred sudom bilo je da treba jasno razlučiti nacističke vođe, koji su odgovorni za genocid, od birokrata poput njega koji su bili puki instrument u izvršavanju ciljeva koji su vođe prethodno definirali. On nije bio vođa te stoga samog sebe nije smatrao odgovornim za holokaust. Arendt – kako pokazuje njezina knjiga Eichmann u Jeruzalemu – glavnog logističara holokausta, suprotno vlastitim očekivanjima, nije doživjela kao monstruma ili na bilo koji način abnormalnu psihičku ličnost. Najupečatljivijim je smatrala to što se Eichmann doimao kao normalan čovjek koji u svom djelovanju nije bio motiviran nekim iznimnim idejama ili iznimnom mržnjom prema svojim žrtvama. On je izgledao kao netko tko se nije hotimično ogriješio o moralne norme koje dijeli velika većina ljudi. Jedino što ga je donekle izdvajalo, prema Arendtinoj impresiji, bila je činjenica da on uopće nije razmišljao o svojim postupcima u svjetlu morala. Filozofkinja je zaključila da ga je upravo to nekorištenje generičke ljudske sposobnosti, koje ipak nije bio lišen, učinilo idealnim sudionikom nacističke industrije smrti. 

Arendt je, nakon što je zaključila da Eichmann nije monstrum, pred sobom imala dvije mogućnosti: mogla je zadržati svoj stari nazor te reći da svi počinitelji zlodjela djeluju iz monstruoznih motiva te, pristajući tako uz Eichmannovu obranu, zaključiti da on nije odgovoran za zlodjela ili je, nasuprot tome, mogla revidirati svoju koncepciju zla tako da s Eichmanna ne spadne odgovornost za zlodjela. Odlučila se za potonju opciju što ju je usmjerilo prema ideji o banalnosti zla. Što Arendt podrazumijeva pod tom idejom? Odgovor na to pitanje ovisi o tome što je ključno obilježje zla.

Ako je za definiranje zla bitna psiha, odnosno motivacijska struktura osobe koja je za zlo odgovorna, onda nastaje problem. Čitajući Arendtinu knjigu o suđenju Eichmannu, mogli bismo doći na ideju da je ključno psihičko obilježje zla nesklonost korištenju praktičnog uma ili, uže, sposobnosti za moralno rasuđivanje. Za zlodjela bi, prema ovoj ideji, bili odgovorni ljudski automati, odnosno poslušnici eichmannovskog tipa. No onda njegovi vođe, koji definiraju genocidne politike i naređuju njihovu provedbu, to ne bi bili. To je neuvjerljivo tumačenje Arendtine intervencije. Mnogi počinitelji najgorih zlodjela nisu banalni poslušnici koji tek sprovode tuđe ideje u djelo bez vlastitih monstruoznih motiva. Neki od njih su, uz to što zastupaju vlastite ideje, i pravi sadisti koji pronalaze užitak u najgorim povredama moralnih normi. Možda je i sam Eichmann bio jedan od tih. Danas pouzdano znamo da se Arendt jako prevarila u procjeni Eichmannovog karaktera. David Cesarani i Bettina Stangneth prikupili su i prezentirali dokaze o Eichmannovoj dubokoj mržnji prema Židovima i ponosu na to što je poslao u smrt nekoliko milijuna ljudi. Mnogi Arendtini prijatelji, poznanici i kolege, od kojih su neki preživjeli logore, poput povjesničara i romanopisca Hansa Günthera Adlera, upozoravali su na to da je ona potpuno krivo procijenila karakter glavnog lika svoje knjige te, po implikaciji, mnogo pripadnika srednjih i nižih ešalona nacističkog poretka.

Ako za definiranje zla nije bitna psiha, odnosno motivacijska struktura osobe koja čini zlodjelo i odgovorna je za njega, onda je Arendtinu novu koncepciju lakše braniti. Neka zlodjela mogu biti počinjena iz monstruoznih ili sadističkih pobuda, dok druga ne moraju biti, već mogu biti počinjena na temelju banalnih motiva poput nekritičkog pokoravanja autoritetu i želji da se što boljim i učinkovitijim ispunjavanjem zahtjeva koje upućuje autoritet avanzira unutar društvene hijerarhije. Možda su za genocid nužne, premda ne i dovoljne, banalne ličnosti koje poput spužvi nekritički upijaju zahtjeve drugih ljudi koji su im nadređeni. Da bi nešto bilo zlo, a ne samo pogrešno ili neispravno moralno djelovanje, nisu važni motivi zbog kojih je neko djelo počinjeno, već prvenstveno šteta prouzročena tim pogrešnim moralnim djelovanjem. Na temelju takve početne, premda nerazrađene definicije zla, moguće je barem donekle dokučiti na što bi se odnosila fraza banalnost zla.

Ustvrditi da je neko zlo banalno svakako ne znači to da je neko zlodjelo svakodnevno i uobičajeno. Reći da je neko zlo banalno znači reći to da su ljudi, koji su barem djelomično odgovorni za njega, pojedinci normalne strukture ličnosti koji djeluju na temelju normalnih, odnosno uobičajenih, i lako shvatljivih motiva. Pitanje na koje nemam odgovor je zašto mržnja kao skup vjerovanja, kao i želja da se djeluje na temelju mržnje, ne bi mogla biti proglašena normalnom, svakodnevnom i lako shvatljivom. Empirijska moralna psihologija demonstrirala je da je ljudska protomoralnost razvijena za suradnju ljudi unutar grupe, ali ne i za suradnju između grupa. Najkraće rečeno, predisponirani smo da osjećamo moralne obveze prema članovima zajednice kojoj pripadamo, ali ne i prema strancima te smo, ako se interesi dviju zajednica predstave kao nekompatibilni, lako spremni dehumanizirati članove drugih zajednica i odnositi se prema njima s najgorom okrutnošću. Što je – iz perspektive diskurza o banalnosti zla – točno monstruozno, a što normalno, ostaje nejasno. Zbog toga postaje nemoguće jednoznačno odgovoriti na pitanje za koje je točno situacije prikladno upotrijebiti oznaku “banalnost zla”.

        III

Je li onda Zona interesa – koja je građena oko svakodnevice bračnog para Höss – film koji uprizoruje banalnost zla? Pitanje, sukladno specifikaciji fraze banalnost zla, možemo parafrazirati: jesu li Rudolf i Hedwig, čija privatna sreća ovisi o Rudolfovom javnom djelovanju kao učinkovitog izvršitelja genocidnog plana,  normalni ljudi? Jesu li oni, ako izuzmemo sudjelovanje u holokaustu, nalik nama i ljudima koje poznajemo? Pogledajmo što nam Glazerov film pokazuje.

Rudolf Höss u privatnim trenucima ne razlikuje se puno od rukovoditelja srednje razine neke korporacije koji želi napredovati u karijeri i pritom, ako je moguće, očuvati brak. On je brižan otac i ljubitelj životinja. Mogao bi proći kao birokrat koji ne propituje puno ciljeve definirane od strane njemu nadređenih osoba, već ih samo nastoji što učinkovitije provesti u djelo te pronalazi izvjesni ponos u činjenici da je u tome jako dobar. Höss bi, barem na prvi pogled, mogao biti eichmann, čovjek bez uvjerenja, kad se već ispostavilo da Eichmann nije bio eichmann. Na drugi pogled stvari su puno kompliciranije. Rudolf Höss nije bio puki izvršitelj tuđih naredbi već osoba koja je, kako Glazerov film pokazuje, bila inicijator nekih zlodjela.

Glazer pokazuje preludij scene u kojoj se Höss sprema spolno općiti sa zatvorenicom koju mu podvode te mi, s obzirom na njezino rutinizirano raspuštanje kose i otkopčavanje odjeće, moramo zaključiti da se tu radi o uhodanoj praksi. U pitanju je, s obzirom na kontekst, silovanje. Pozvani smo da taj prizor povežemo s prizorom u sobi kad Höss, kao upravitelj Auschwitza, preko telefona, nervozno i s čudnom kadencom, izdaje naputak čuvarima da ne uništavaju cvijeće jer je cvijeće tu da svi u njemu uživaju. Čudne su to riječi za jednog upravitelja koncentracijskog logora. Izvjesno je da se cvijeće koje Höss spominje odnosi na zatvorenice židovskog porijekla koje čuvari redovito siluju. Kad govorimo o Hössu govorimo, dakle, o kolovođi silovatelja koji govori u šiframa jer nije siguran da bi takav čin bio toleriran od strane nadređenih mu časnika. Glazer nam daje dovoljno materijala da naslutimo kako je zamašnjak obiteljske drame Hössovih to što je, zbog silovanja logorašica, Rudolf Höss privremeno premješten u Oranineburg te što se očekuje da bi ga tamo trebala pratiti njegova supruga kojoj preseljenje nikako nije po volji.

Hedwig Höss – “kraljica Auschwitza” – predstavljena je kao osoba koja je upućena u to što se događa s one strane zida koji dijeli njezinu kuću iz snova od poprišta najgoreg zločina protiv čovječnosti. No zid je dovoljno visok. Još kad bi bršljan izrastao, da prekrije bodljikavu žicu, njezin bi život bio savršen. Hedwig se ne grize zbog zla od kojeg profitira premda zna uzroke profita koji omogućuje njeno blagostanje. Stalno svjedočimo ponosu bivše kćeri čistačice koja je napredovala u klasnoj hijerarhiji. Ona svakodnevno razvrstava imovinu otetu logorašicama koje će, par metara od njezine kuće, biti ugušene i kremirane. Vidimo je kako sebe ogrće tuđim krznenim kaputom, nanosi tuđi crveni ruž i priča o tuđem dijamantu koji je pronašla u pasti za zube. Krikovi koji dopiru s one strane zida njoj se čine normalnima, kao što je buka automobila normalna, odnosno neprimjetna, nekome tko živi uz gradsku prometnicu. Bilo bi pogrešno reći da je Hedwig lik bez empatije. Kognitivna empatija je sposobnost koja nam omogućuje da se stavimo u kožu neke druge osobe te da, koristeći vlastiti um kao model njenog, simuliramo kako ta osoba doživljava određenu situaciju. Empatija je moralno neutralno sredstvo koje može biti korišteno kako za moralne, tako i za nemoralne svrhe. Hössova supruga je koristi kao oruđe pokoravanja. Vidimo Hedwig kako govori poljskoj sluškinji židovskog porijekla, de facto svojoj ropkinji, da je Rudolf mogao rasuti njezin pepeo nad obližnjim poljem. Hedwigina dobra volja je, dakle, ono što sluškinju drži na životu, stoga je jedini zadatak sluškinje da se pobrine za to da Hedwig uvijek bude dobre volje. Hössova supruga koristi empatiju kako bi uspostavila strahovladu u svom kućanstvu. Ona zna kako drugi ljudi razmišljaju i od čega strahuju te koristi to znanje kako bi ih potpuno podvrgnula vlastitoj volji.

Supružnici Höss su, kad ih usporedimo s drugim likovima u filmu, vrijedni prezira. Njihova djeca zbog svojih godina još ne mogu biti odgovorna za svoje nazore i postupke. Ona se polako socijaliziraju za život u Reichu te se pomalo izlijevaju u unaprijed pripremljeni kalup. U nekim slučajevima to ide teško. Najstarija curica ima problema sa snom i teško podnosi užas na koji su njezini roditelji, kao i braća, postali imuni. U drugim slučajevima to ide lakše. Vidimo dječake iz obitelji Höss kako se igraju zubima izvađenim iz leševa logoraša. Najzlokobniji trenutak njihove razbibrige je onaj u kojem stariji sin zatvori mlađeg u staklenik i zamišlja da pušta plin koji će ga ugušiti. Njegov otac, slično tome, na zabavi za nacističku vrhušku razmišlja kako bi bilo najučinkovitije pobiti sve ljude sa zabave u dvorani s vrlo visokim stropovima. Nova generacija obitelji Höss manje-više je spremna da naslijedi staru u vjerovanjima, nazorima i ponašanju. 

Starija generacija reprezentirana je od strane Hedwigine majke koja dolazi u posjet svojoj kćeri. Vidimo da ona, kao i njezina kći, podržava nacističku ideologiju te se u jednom trenutku nehajno pita je li žena židovskog porijekla čiju je kuću nekoć čistila završila u logoru s one strane zida. Hedwigina majka divi se kćerinoj probitačnosti i životu koji si je stvorila. No ispostavi se da u njemu ona ipak ne može pronaći svoje mjesto. Naime, vatra koja okružuje dom Hössovih, kao i neprestani krici ljudi koji iščekuju smrt, u njoj bude nelagodu na koju je njezina kći odavno otupjela. Hedwigina majka ne može živjeti u blizini tog užasa – zna da je ljudski pepeo gnojivo za cvijeće u vrtu njezine kćeri – te odlazi pod okriljem noći ostavljajući iza sebe samo jedno pismo. Ona je lik zbog kojeg bi bilo prokrustovski Glazerov film proglasiti predstavom o banalnosti zla. To je i film o suučesništvu većine koja profitira od užasa kojem je podvrgnuta manjina, ali – umjesto da se postavi na neki način prema njemu – naprosto okreće glavu.

Lik Hedwigine majke podsjeća na Njemicu iz moralne povijesti dvadesetog stoljeća koju je priredio Jonathan Glover. Gospođa je, naime, pisala vlastima o užasima koncentracijskog logora kojima je, zbog blizine svog stana, bila izložena na dnevnoj bazi: “Često moram, protiv svoje volje, svjedočiti zvjerstvima. Narušenog sam zdravlja, takvi prizori teško mi padaju i ne mogu sve ovo još dugo podnositi. Zahtijevam da prestanete s tim nehumanim djelima ili da ih barem obavljate tamo gdje to nitko ne može vidjeti.” Gospođa je, dakle, na izvjestan način patila zbog načina na koji su logoraši tretirani, ali to je nije motiviralo da im pomogne. Za nju bi, kao i za Hedwiginu majku, bilo sasvim prihvatljivo da se zlodjela nastave, ali pod uvjetom da ih ona ne mora gledati iz dana u dan. Je li to banalnost zla?

IV

Je li život Hössovih život banalnog zla koje je ishod normalnih, a ne čudovišnih motiva? Odgovor na to pitanje ovisi o odgovoru na niz drugih pitanja. Jesu li ljudi koji vjeruju u superiornost skupine kojoj pripadaju te na temelju vjerovanja o njenoj ugrozi zazivaju istrebljenje pripadnika neke druge skupine uistinu normalni ljudi s normalnim motivima? Je li netko tko siluje u ratu nalik vašem susjedu koji bi i sam silovao samo da dobije priliku? Je li ratna profiterka, čije postupke objašnjava samo temeljita dehumanizacija ljudi čiju je imovinu otuđila, zaista osoba čija vjerovanja i želje možete lako razumjeti? Ne znam odgovore na ta pitanja. Znam samo to da je jedino što je banalno kad razmišljamo o njima posezanje za frazom “banalnost zla”.

“Riječ godine 2016. godine uopće nije riječ. Nego broj. 2016.”

John Kelly, novinar Slatea, tradicionalni je izbor na zalasku prošle godine započeo otprilike tim riječima. Kao jedan od atributa koji su proteklu godinu učinili tako značajnom, stajalo je: “mračna”. U crno su nas, članak sugerira, zavile brojne smrti zvijezda: od Bowieja do Princea. Lani su oplakani još i Cohen i George Michael, dvije trećine supergrupe Emerson, Lake i Palmer, i još puno drugih čija bi imena upotpunila ovu listu zbog koje su se društvene mreže pretvarale u knjige žalosti, a ponekad, u onih sklonijih literarnim uzletima, i u prave male dnevnike korote. U 2016. godini objavljena je i knjiga Katarine Peović Vuković, Marx u digitalnom dobu, koja je u jednom od poglavlja sveprisutno javno oplakivanje pokušala trezveno promisliti. Odlična je to knjiga s puno većim ambicijama od rješavanja navedenog problema te nesumnjivo zaslužuje svoju publiku i svu njezinu pažnju: nastavljajući svoju prethodnu studiju, autorica u novoj zbirci eseja kao svoje ciljeve jasno ističe elaboraciju problema tehnološkog determinizma, analizu političkog karaktera tehnologije i izvod veze tehnologije i kolektivnih i individualnih subjektiviteta. Upravo je ovaj zadnji cilj ono što je mene privuklo. Tumačim ga kao pokušaj definiranja problema odnosa kapitalizma i psihe, odnosno pokušaja odgovaranja na sljedeće pitanje: kako se kapitalizam uvodi u psihu i, povratno, kako se psiha pretvara u kapital? Za to je nužna materijalistička teorija medijacije što je tema kojoj se Peović Vuković i ovdje vraća: “Naš psihički život seli se na Mrežu. Iako se medij čini transparentnim, pukim posrednikom (u skladu s latinskim značenjem riječi medius), obratimo li pažnju na taj sloj posredništva, pokazat će se kako je on više od posrednika i kako njegova materijalna sfera nosi neko, do tada nejasno značenje”. S autoricom se u pravilu slažem oko toga što su važni problemi, iako se često ne slažem u pogledu onoga što mislim o njima. U tom prijateljskom neslaganju mi je prošlo i opetovano čitanje poglavlja “David Bowie” – vita, melankolija i politička ekonomija”. U prvom ću dijelu ovog teksta u najkraćim crtama izložiti njezinu tezu, u drugom ću dijelu objasniti u kojim se aspketima i zbog kojih razloga ne slažem s njom, dok ću u trećem pokušati uobličiti neke svoje refleksije o koroti za Bowiejem i onom što joj slijedi.

I

Samo na Bowiejevoj službenoj Facebook stranici 426 000 osoba reagiralo je na vijest o njegovoj smrti (“like”), 382 184 osobe podijelilo je tu vijest, a 88 641 ju je i komentiralo. Prvih dvanaest sati nakon objave vijesti o Bowiejevoj smrti 11. siječnja 2016. godine 35 milijuna uključilo se u razgovor o tom događaju pa je tu ukupno 100 milijuna reakcija. Peović Vuković smatra da je ovaj slučaj, kao primjer trenda koji se može pratiti nakon pojave društvenih mreža i uspona internetskog novinarstva, vrijedan pažnje i da nije lišen kulturološkog, psihološkog i političko-ekonomskog uloga. Ona ga analizira postavljajući tri teze koje su relevantne za rasvjetljvanje odnosa između tehnologije i subjektiviteta na različitim razinama.

Prva teza nazvana je negativnom događajnošću: njom se tvrdi da reprezentacija Bowiejeve smrti sudjeluje u perpetuiranju događajnosti koja u konačnici dovodi do nedogađajnosti. Reakcije na njihove smrti daju nam pravo da slavne osobe prepoznamo i analiziramo kao suvremene svece i svetice čiji se životi u našoj kulturi uzimaju kao oblici imitabilnih pripovijesti, kao vite. No Bowiejeva je vita, za razliku od srednjovjekovnih, obilježena kreativnošću, zagovorom biseksualnosti i konstantnom invencijom sebstva. Pozvani smo da se ugledamo na njegov život i da ga slijedimo iako ga ne možemo dostići. Vite predstavljaju oblik neautentične autentičnosti koji je ponuđen subjektima kao otpor moći: neautentičan je jer, u konkretnom primjeru, moć promiče ideju “budi svoj” u kompletu s formama i obrascima za aktualizaciju te ideje – najmanje smo svoji dok se trudimo biti takvi. Vite su žanr, a žanrovske odlike su ponovljivost i prepoznatljivost formalnih i sadržajnih elemenata. No, ovaj žanr u konačnici nužno radi protiv sebe – svaka smrt zvijezde bi po definiciji trebala biti događaj, no perpetuiranje događajnosti uzrokuje nedogađajnost. Ako bude puno događaja, onda – kako je 2016. pokazala – više ništa ne može biti događaj. Time dolazimo do druge teze o slučaju Bowiejeve smrti, nazvane negativnom subjektivnošću. Žalovanje za Bowiejem kojem smo svjedočili više govori o subjektima koji žaluju nego o samom objektu žalovanja, U tom se pak žalovanju njihov govor, tvrdi autorica, pojavljuje kao simptom potisnutog kojemu se otvorio kanal za povratak (neću ulaziti u sadržaj potisnutog jer bi nas to odvelo predaleko). Svojom strukturom i karakterom žalovanje se pojavljuje u obliku patološkog parnjaka tugovanja: javno žalovanje na platformi društvenih mreža pojavljuje se kao očitovanje melankolije. Treći aspekt slučaja vezan je za političku ekonomiju kao previđeni okvir unutar kojeg se odvija melankolično žalovanje te se autorica ovdje bavi prvenstveno glazbenom industrijom kojoj je Bowie pripadao i u kojoj se pokazao jednako inventivnim kao i u umjetničkom radu.

II

Moja najveća zamjerka ovoj analizi diskurzivnog oblikovanja smrti Davida Bowieja jest da je nemoguće istodobno zastupati prvu i drugu tezu jer se one međusobno isključuju. Vratimo se na početak: temeljno pitanje na koje moramo dati odgovor je status Bowiejeve smrti. Je li ona događaj ili nije? Teza o negativnoj događajnosti sugerira da ona nije događaj, da je ona ne-događaj ili, jače konotirano, pseudodogađaj: nešto što nema odlučni utjecaj za ljude koji je oplakuju, iako se oni ponašaju kao da ima. Ako Bowiejeva smrt nije događaj, ako ona nije nešto što mobilizira nesvakidašnje psihičke mehanizme i mobilizira snažne afekte, onda naprosto ne može inicirati melankoliju kod ljudi koji joj svjedoče. Da bismo shvatili zašto, potrebno je barem naznačiti logiku razvoja melankolije, kao i njezine osnovne karakteristike.

Peović Vuković se pri definiciji melankolije poziva na znameniti Freudov tekst “Tugovanje i melankolija”: veliki kliničar tu je posvećen situaciji u kojoj libido ne može napustiti svoja zaposjedanja. Freud, uspoređujući i grupirajući simptome, radi razliku između tugovanja i melankolije. Tugovanje definira kao reakciju na gubitak objekta, voljene osobe ili apstrakcije koja zauzima mjesto te osobe: radi se o gubitku interesa za vanjski svijest uslijed mučnog, često sporog ali normalnog procesa prezaposjedanja energije koja je ostala vezana uz izgubljeni objekt. Melankolija je, s druge strane, proces sličan tugovanju: i ovdje nestaje interes za vanjski svijet uslijed gubitka voljenog objekta, ali je uzročno-posljedični sklop koji je doveo do izostanka interesa drugačiji zbog čega je Freud označava kao patologiju. Dok je kod tugovanja subjekt izgubio voljeni objekt, kod melankolije je situacija kompliciranija. Subjekt je spram objekta ambivalentan: sa strane subjekta postojala je ljubav koju objekt nije uzvraćao ili je na neki drugi način povrijedio subjekta. Subjektov libido se kolebao između povlačenja od objekta ili ostajanja uz njega. Nakon definitivnog gubitka objekta libidalna zaposjedanja ostala su prejaka. Što se dogodilo? Da bi dao odgovor na to pitanje, Freud kreće od simptoma karakterističnog za melankoliju – teško razumljive subjektove samokritike ili čak otvorene mržnje prema samom sebi.

Freud kaže da subjekt pritom ne govori o samom sebi, nego o voljenom objektu. Kritike koje upućuje sebi zapravo su upućene objektu. Gubitak objekta u zbilji trajno je obilježen spomenutom ambivalencijom prema objektu te se njihov sukob sad nastavlja u psihi. Kako je to moguće? Ključnu Freudovu intervenciju čini predlaganje mehanizma koji bi objasnio taj čudan nastavak odnosa s objektom i koji bi time utemeljio razlikovanje tugovanja kao normalnog procesa od melankolije kao patologije. U melankoliji, za razliku od tugovanja, subjekt je interiorizirao objekt i učinio ga dijelom sebe. Sve te subjektove kritike na svoj račun, sve to samoobescjenjivanje i sav taj bijes prema samom sebi, zapravo su usmjereni prema izgubljenom objektu koji sada živi u subjektu. U novoj situaciji, dakle u melankoliji, na djelu je neka vrsta autoimune bolesti: subjekt se de facto okreće protiv samog sebe. Tretira dio samog sebe kao vanjsko tijelo i odnosi se sadistički prema njemu. U najgorim slučajevima mržnja i prezir rezultiraju samoubojstvom.

Peović Vuković žalovanje na društvenim mrežama za Bowiejem prepoznaje kao melankoliju. Mislim da je to neopravdano iz nekoliko razloga:

1) U prilog svoje teze autorica kaže da subjekti koji žaluju za Bowiejem, govoreći o njemu zapravo govore o sebi. Smatram da je to istina, i da je to zapravo odličan uvid (na to ću se vratiti kasnije), no pritom se ne radi, i ne može biti riječ, o melankoliji. U kliničkoj slici melankolije subjekti, govoreći (loše) o sebi, zapravo govore o nekome objektu, o nekome ili nečemu drugom, iako toga nisu svjesni. Međutim, odnos između subjekta i objekta, koji je interioriziran, jasno je definiran u melankoliji: može se reći da subjekt, govoreći o sebi, govori o objektu, ali ne stoji da subjekt, govoreći o nekome objektu, zapravo govori o sebi.

2) Usredotočimo se sad na problem svjesno-nesvjesno: melankolija, za razliku od blagoglagoljivog žalovanja za Bowiejem koje se očitovalo na društvenim mrežama, nije svjesni proces. U melankoliji subjektu nije očit gubitak objekta. Čak i kad subjekt može prepoznati što je izgubio, on ne priznaje gubitak ili mu ostaje neprovidno zbog čega bi taj navodni gubitak na njega djelovao tako uznemirujuće. Još jednostavnije: iako je melankolija po nekim značajkama slična tugovanju, po odnosu prema samom sebi različita je od njega, dok je po unutarnjoj logici, zapravo, potpuno oprečna: u melankoliji se stare veze s objektom postupno ne razrješavaju, kao u tugovanju, nego se, naprotiv, mogu i pojačavati uslijed njenog nesvjesnog karaktera. Iako može proći, melankolija je za Freuda, unatoč oklijevanjima da to kaže, zapravo uvrnut način da se odbije prikladno (o)tugovati ili (od)žalovati izgubljeno drugo.

3) Ne samo da je melankolija čudan način odbijanja tugovanja, nego je i iznimno naporan za subjekta. Osim različitih psihičkih očitovanja, melankolija je praćena i somatskim poremećajima poput poremećaja prehrane i probave te teškoćama sa snom. U okviru frojdovske teorije ona je teže stanje. Naprosto ne odgovara opisu javnog žalovanja koje je bez većih, ili ikakvih, posljedica na život onih koji su se pozdravljali sa svojom omiljenom zvijezdom.

Kako tumačiti internetsku opsjednutost smrću Davida Bowieja bez Freudove definicije melankolije? Smatram da retoričkom pitanju iz uvoda knjige treba promijeniti smisao, shvatiti ga doslovno, i pokušati na njega ponuditi odgovor jer internetska opsjednutost Bowiejevom smrću nije melankolija. Nije čak ni tugovanje, nego – u najboljem slučaju i sukladno tezi o negativnoj događajnosti – pseudotugovanje. To ne uklanja problem: naprotiv, pseudotugovanje ima svoje razloge koje treba objasniti. To će nas objašnjenje dovesti i do političke ekonomije kao okvira unutar kojeg se tugovanje odvija.

III

Ako se u slučaju Bowiejeve smrti nije radilo o tugovanju, ako izrazi žalovanja nisu bili utemeljeni u emocijama, onda se vrijedi zapitati za koga se odvijala ta izvedba? Ako subjekti koji iskazuju žalost dobro znaju da smrt zvijezde nije od presudnog značaja za njihove živote, da nije događaj, ali se ipak ponašaju kao da je, onda treba saznati zašto, odnosno za koga? U formuliranju odgovora na to pitanje može nam pomoći pojam simboličke identifikacije. Simbolička identifikacija bila bi identifikacija sa samim mjestom odakle smo promatrani. Subjekt koji djeluje po principu simboličkog autoriteta – roditelja, suca, policajca – jest samokritičan subjekt koji djeluje mimo svojih nagonskih želja. Evo ukratko moje ideje, sasvim sukladne ideji Peović Vuković koju sam maloprije citirao: Mreža nije puki posrednik, njezina materijalna sfera nosi neko značenje, a to značenje sačinjava njezino zauzimanje mjesta simboličkog autoriteta. Pojedini subjekt se pretvara da tuguje jer je čvor u intersubjektivnoj Mreži koja to tugovanje cijeni: pojedinac koji naznači da žaluje za Bowiejem pokazuje drugim ljudima da je empatičan i da ima dobar glazbeni ukus. Isječci koji izgledaju kao da su istrgnuti iz nekog dnevnika korote pružaju mu priliku za dodatnu profilaciju i isticanje svojih jakih strana pred autoritetom kojeg je interiorizirao i pod čijim je budnim okom objavljivao statuse. Tako da se, kako sam već rekao, potpuno slažem s Peović Vuković kad ona tvrdi da subjekti žalovanja govoreći o Bowieju zapravo govore o sebi. No, razilazim se u pogledu davanja razloga zbog kojih to čine: njihov govor nije govor nesvjesnog koje je konačno dobilo priliku da progovori, već svakodnevno, gotovo automatsko proračunato udovoljavanje zahtjevima simboličkog autoriteta – društvene mreže sastavljene od ljudi koji koriste tu internetsku platformu za međusobnu komunikaciju.

Ne govorim ništa revolucionarno. Popularna se kultura već puno puta poigrala tom temom i upozorila na njene potencijale koji su, smatralo se, trenutno slabo iskorišteni. Uzmite samo prvu epizodu treće sezone serije Black Mirror, “Nosedive”, koja ocrtava svijet u kojoj je društvena mreža umetnuta i distribuirana putem kontaktnih leći. Ljudi mogu interakcije sa svojim prijateljima, i potpunim strancima, ocjenjivati ocjenama na skali od jedan do pet. U toj obligatornoj društvenoj mreži svatko ima svoju prosječnu ocjenu koja ima realne posljedice na njezin ili njegov život. Nije na kocki samo društveni status, nego i klasni: ocjena utječe na praktički sve, od zaposlivosti do tekućih troškova poput stanarine. Ljudi s prosječnom ocjenom ispod 2.5 smatraju se nižom klasom i nezaposlivim te im je i kretanje gradom ograničeno: neka vrata su im zatvorena. I to doslovno.

Ta serija ne osvaja imaginacijom, nego prepoznavanjem dviju stvari: naših strahova i toga da se oni uglavnom ostvaruju pred našim očima. BBC je nedavno pisao o Alibabinom projektu Sesame Credit. Alibaba, najveća svjetska platforma za šoping, koristi vlastitu bazu podataka s podacima o navikama korisnika da bi svakom od njih dodijelila određeni broj bodova. Korisnicima je omogućeno i potiče ih se da se hvale svojim bodovima. Baihe, najveća kineska agencija za “spajanje” samaca, udružila se s Alibabom te promiče klijente s dobrim saldom na Alibabi. “Nečiji izgled je vrlo bitan”, kako kaže potpredsjednik Baihe Zhuan Yirong, “ali još je bitnije da možeš zarađivati. Partnerovo bogatstvo jamči udoban život.” Sesame Credit privatna je inicijativa, ali ima odobrenje kineske države koja ga smatra svojim pilot projektom. Državni je cilj do 2020. godine uspostaviti golemu bazu podataka koja bi sadržavala fiskalne podatke te podatke o eventualnim prijestupima svojih građana, uključujući i one u prometu, s ciljem njihovog sažimanja u brojku koja bi odgovarala “pouzdanosti” pojedinog građanina. Što znači pouzdanost i kakve bi to posljedice moglo imati na život pojedinaca, i to ne samo u njegovoj psihičkoj dimenziji, nije teško pretpostaviti.

Ako vijesti s istoka još uvijek zvuče kao ropstvo, neće još dugo. Na njega se pripremamo svaki dan dok se podvrgavamo simboličkom autoritetu naše društvene mreže zbog koje izražavamo tugu, iako nismo tužni; mreže koja, dok mi tugujemo bez suza, prodaje našu pažnju oglašivačima i, ne zaboravimo, mreže koja ima potencijala za puno, puno više od trgovine oglasnim prostorom.

Do sretne nove 2020!

Bacimo pogled na kartu Europe nedugo nakon Drugog svjetskog rata: na Istoku su zemlje socijalističkog lagera u kojima je zaposlenje osigurano, a na Zapadu kapitalističke zemlje u kojima je nezaposlenost činjenica, čak i u najboljim danima. Tamo dolazi do međuklasnog kompromisa uvjetovanog podjednako unutrašnjim razvojem kapitalizma i strahom od komunizma kao vanjske opasnosti: radnici se odriču organiziranog nasilnog otpora kapitalu u zamjenu za socijalna prava i institucionalnu zastupljenost radničkog pokreta u regulatornim tijelima kapitalističke države. Taj klasni kompromis bio je osnova za redefiniranje kategorije građanstva. Poratno socijalno građanstvo nije bilo tek mehanizam za zaštitu ili osiguranje od najdrastičnijih oblika siromaštva, već prije mehanizam univerzalne solidarnosti na razini države. Mehanizam solidarnosti uspostavljen od strane države blagostanja, utemeljene na klasnom kompromisu, pokrivao je gotovo cijelo društvo što znači da su bogati i siromašni imali jednako pravo na njega. To je ključno: umjesto tvrdnje “da su otada siromašni bili tretirani kao bogati, bilo bi točnije reći” – poput Etiennea Balibara – “da su bogati bili tretirani kao siromašni na osnovu univerzalizacije antropološke kategorije ‘rada’ kao specifično ljudskog obilježja”. Većina socijalnih prava koje je država jamčila ili pružala bila je zapravo uvjetovana manje ili više stabilnim sudjelovanjem aktivnih pojedinaca u profesijama koje su im pružile status prepoznat od društva u cjelini. Može se reći da je u državi blagostanja posao počeo zamjenjivati obitelj na mjestu osnove društva. Jedna od posljedica univerzalizacije kategorije rada jest da ljudi koji ne rade postaju građani drugog reda.

Jugoslavija je na toj karti između Istoka i Zapada. Poseban put u socijalizam podario joj je doista  iznimno mjesto: s jedne strane jugoslavensko je vodstvo direktnije nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj državi kreiralo društvo oko pojma radne zajednice, pri čemu je osnovna jedinica društvene, ekonomske i političke organizacije bilo radno mjesto. S druge strane jugoslavensko je vodstvo, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, priznavalo da u socijalizmu može postojati nezaposlenost te je ona, na tragu tog priznanja, uskoro postala bitna varijabla u društvenom životu. Zaposlenje je bilo diskriminatorni kriterij. Biti zaposlen značilo je uživati status prepoznat od društva u cjelini. Taj status, slično kao u kapitalističkim zemljama, nije bio univerzalan jer je nezaposlenost zahvaćala postotak populacije koji nije bilo moguće zanemariti. Biti nezaposlen značilo je biti isključen iz punopravnog članstva u društvu; značilo je gubitak određenih građanskih prava, sudjelovanja u određenim vidovima odlučivanja i, posljedično, drugorazredan status. Susan Woodward tvrdi da je broj ljudi koji su registrirani kao nezaposleni rastao kako je vrijeme odmicalo; 1952. godine nanovo otvoreni zavodi za zapošljavanje zabilježili su da je stopa nezaposlenosti neznatno veća od onog što se smatralo normalnom stopom u zapadnoeuropskim zemljama; godine 1985., kad se broj ljudi koji su tražili posao popeo iznad milijuna, stopa nezaposlenosti se utrostručila postajući akutni politički problem premda on nikad nije nazvan pravim imenom i adresiran na odgovarajući način.

U nastavku teksta želim se osvrnuti na sljedeće: u prvom dijelu istaknut ću tendenciju prisutnu u prva dva desetljeća ekonomskog razvoja koja je pogodovala porastu nezaposlenosti, dok ću u drugom pokušati makar šturo skicirati porijeklo, profil i očekivanja gastarbajtera – ljudi koji su se, ne mogavši osigurati egzistenciju ili ispuniti vlastita očekivanja u Jugoslaviji, uputili na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku.

Porast nezaposlenosti

Početni uvjeti razvoja socijalističkog društva nisu bili nimalo povoljni. U godinama prije rata tri su četvrtine stanovništva živjele na selu, zemlja je bila nerazvijena i siromašna, a ratna su razaranja dodatno pogoršala ekonomsku situaciju: pri završetku masovnih sukoba proizvodnja žitarica pala je na trećinu predratnog prosjeka, a uništen je i dobar dio željezničke mreže za distribuciju uroda što je rezultiralo ekstremnom gladi. Nova narodna vlast, vođena sovjetskim modelom, krenula je u brzu industrijalizaciju zemlje što je bio preduvjet njene tehnološke i kulturne modernizacije. Industrijalizacija je u startu nailazila na mnoge probleme: ruralno stanovništvo nije se moglo lako naviknuti na industrijski ritam rada, potrošnih dobara nije bilo pa se seljacima činilo isplativije obrađivati vlastitu zemlju nego tražiti zaposlenje unutar industrijskih postrojenja. Radna nemotiviranost dobrog dijela seoskog stanovništva na podlozi nedovoljne razine tehnološke razvijenosti nije mogla osigurati priželjkivanu visoku produktivnost.

S promjenom geopolitičkih okolnosti, odnosno raskida u odnosima između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, mijenja se i privredna politika. Rezultati su vrlo brzo vidljivi: dolazi do nezapamćenog ekonomskog booma kojem je dobrim dijelom u podlozi sve veća ovisnost o zapadnim, kapitalističkim zemljama. Dva su modusa te ovisnosti – kreditiranje i vanjskotrgovinska razmjena. Promotrimo ukratko svaki od njih u desetljeću kad ovisnost o zapadnom kapitalu predstavlja priliku i omogućuje zemlji da otpočne komprimiranu modernizaciju koja će u manje od trideset godina potpuno izmijeniti lice zemlje. Tijekom pedesetih godina osnovica politike bila je centralno planirana industrijalizacija oslonjena na kredite MMF-a i Svjetske banke koji su bili lako dostupni te ih je zbog velikih stopa ekonomskog rasta bilo lako otplaćivani: uvjeti kreditiranja bili su povoljni, a jugoslavenske investicije imale su visoku stopu povrata. Osim kredita, proces industrijalizacije financiran je i trgovinskim viškovima. Zato ne treba čuditi što je u planovima favorizirano podizanje poduzeća orijentiranih izvozu. Dok je ekonomski rast Zapadne Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država kao glavnih trgovinskih partnera Jugoslavije bio postojan, jugoslavenska ekonomija imala je zajamčen rast. U narednim desetljećima pogoršali su se uvjeti kreditiranja, a povremene recesije u zemljama vanjskotrgovinskih partnera mehanički su se prenosile u jugoslavensku ekonomiju. No, još jednom, u pedesetim godinama produktivnost rada strelovito se uspinjala uslijed čega je Jugoslavija spadala među zemlje s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. Ne čudi stoga što je te godine obilježila velika potražnja za radom, iako bi bilo netočno bezostatno ih opisati kao razdoblje ekstenzivnog zapošljavanja – nezaposlenost je također povremeno rasla. Ipak, nakon prijave na zavod za zapošljavanje, posao nije trebalo dugo čekati, obično se dobivao u razdoblju između jednog i šest mjeseci, a i puno veći broj radnika je na taj način dolazio do posla nego u kasnijim godinama.

Početkom šezdesetih godina na djelu je postupna promjena ekonomskog smjera koja kulminira privrednom reformom sredinom desetljeća. Reformom se namjeravalo osloboditi poduzeća tereta centralnog ekonomskog plana, kao i reducirati federalne ovlasti u oblasti proizvodnje. Teret planskih ograničenja zamijenjen je tržišnim natjecanjem između samih poduzeća, kao i njihovim izlaganjem izravnim pritiscima svjetskog tržišta uslijed paralelne liberalizacije vanjske trgovine. Veća sloboda poduzeća u raspolaganju viškom dohotka vodila je kapitalno-intenzivnim investicijama što znači da su, u zaoštrenoj konkurenciji, ona radije podizala vlastitu produktivnost na štetu zapošljavanja. Tu dolazimo do srži problema: od implementacije privredne reforme stalno se produžavalo vrijeme potrebno za pronalazak posla. Woodward navodi da je 1965., dakle u godini početka reforme, tek 16.6 posto nezaposlenih tražilo posao duže od godinu dana dok je dvadeset godina kasnije više od polovine ljudi na zavodima za zapošljavanje u potrazi za poslom provodilo dulje od dvije godine. Nezaposlenost mlađih od dvadeset i pet godina, koji nisu mogli pronaći prvi posao, postala je akutna (napustimo bar načas suhi svijet statistike i okrenimo se umjetnosti: Džimi Barka, vagabund kojeg je osmislio Žika Pavlović, a maestralno odigrao Dragan Nikolić, utjelovljenje je tog društvenog viška koji, u nemogućnosti da nađe svoje mjesto, srlja u propast povlačeći druge za sobom). Statistički pokazatelji bili su zabrinjavajući, a situacija na terenu još i gora. Stopa nezaposlenosti ponekad se znala i smanjiti budući da su se mnogi beznadnici odjavili sa zavoda premda nisu pronašli posao. To će pokušati učiniti u inozemstvu.

Geografija iseljavanja

Na ovako malo mjesta mogu se ocrtati tek glavne tendencije migracija jugoslavenskog stanovništva u potrazi za poslom. Prije početka, treba naglasiti nešto što sam dosad u tekstu zanemarivao: ogromne razlike u razvijenosti republika i pokrajina te s njom pozitivno koreliranu disproporciju između udjela pojedine republike u ukupnom broju stanovnika i ukupnom broju zaposlenih. Najrazvijeniji dijelovi Jugoslavije – Slovenija, Hrvatska i Vojvodina –  imali su veći udio u ukupnom broju zaposlenih nego što im je bio udio u ukupnom broju stanovnika, za razliku od svih drugih republika. Pokušat ću na temelju studije Porijeklo i struktura radnika iz Jugoslavije u SR Njemačkoj koju je obavio Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu nabaciti kratke odgovore na sljedeća pitanja: koja su bila žarišta migracije?; koji su bili motivi migranata za odlazak?; koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj?; i, konačno, što je država dobivala, a što očekivala od njihovog boravka u inozemstvu?

Republike koje su imale relativno velik udio u broju zaposlenih u Jugoslaviji istodobno su imale i najveći udio u broju migranata na radu u Njemačkoj. Jedan od mnogih faktora koji su pridonijeli takvoj, ipak, protuintuitivnoj situaciji jest da je nezaposlenost čak i u dijelovima tih republika bila velika, ali i da je njihovo stanovništvo u Njemačkoj imalo rodbinsko-poznaničku mrežu uspostavljenu prije rata koja im je služila kao materijalna i logistička potpora te omogućavala i ohrabrivala integraciju. Kad se promatra broj migranata po općinama njihov najveći broj na razini Jugoslavije bilježila su dva područja. Prvo, to su bile općine u gospodarski slabo razvijenom planinskom i krškom području Dalmatinske zagore (s Imotskom krajinom), jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Drugo, to su također bile općine u Panonskoj nizini, zatim u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i sjeveroistočnoj Sloveniji. To je u  prostornom pogledu bilo područje najveće migracije u Zapadnu Njemačku u razdoblju između 1965. i 1968. godine (na koje se odnosi rad Instituta za geografiju), ali apsolutni broj migranata po općinama nije bio velik kao u prvom migrantskom području.

Razlog za odlazak na rad u inozemstvo u prvom području bio je višak radne snage: splet velikog prirodnog prirasta, agrarne prenaseljenosti i izrazite nerazvijenosti sekundarnih i tercijarnih djelatnosti. No, pored tog razloga, zasigurno nisu zanemarivi ni motivi migranata poput mogućnosti znatno veće zarade u inozemstvu. Žene iz ovog područja činile su vrlo mali udio u ukupnom broju zaposlenih u inozemstvu; one su u pravilu ostajale kod kuće. U drugom području, većinski poljoprivrednom, udio žena u promatranom razdoblju bio je, naprotiv, iznad polovine ukupnog broja onih koji su otišli. Razloga za to je puno: u domaćinstvima koja su imala malo obradivih površina, ili uopće nisu imala zemlje, i u kojima je bračni partner bio zaposlen u Jugoslaviji, ženi je bilo relativno lako privremeno otići na rad u inozemstvo te spremanjem novca sa strane tijekom nekoliko godina rada u inozemstvu poboljšati stanje domaćinstva. Suprug je izbjegavao odlazak u inozemstvo jer u tom slučaju ne bi mogao računati na ponovno zaposlenje u zemlji. Iz domaćinstava koja su imala više zemlje, supruga je odlazila zbog toga što je njezin partner bio potrebniji za obavljanje težih radova na poljoprivrednom imanju. Međutim, budući da prihod od rada u tadašnjim uvjetima poljoprivredne proizvodnje najčešće nije bio dovoljan za ono što bismo uvjetno mogli nazvati pristojnim životom, žena je odlazila u inozemstvu i vraćala se da bi tako u domaćinstvo donijela dopunski prihod.

Opće je mjesto da su gastarbajteri pretežno bili nekvalificirani i priučeni radnici koji su zauzimali slabo plaćena mjesta što ih je njemačko domaće stanovništvo nerado prihvaćalo. Pri ispunjavanju prijava za zaposlenje naši su radnici proizvoljno unosili zanimanje i pri tome često nisu unosili ono kojim su se dotad bavili, već ono kojim su se namjeravali baviti u Njemačkoj. Mnogi su svoje dotadašnje zanimanje navodili potpuno općenito (npr. radnik). Metalurgija, metalna industrija i, naravno, građevinarstvo (mitsko mjesto iz jugoslavenskog imaginarija – bauštela!) bile su osnovne grane njihovih djelatnosti. Njihove su se djelatnosti u novoj zemlji, s obzirom na dostupna radna mjesta u Njemačkoj, znatno razlikovala od djelatnosti ostalih stranih radnika: od ukupnog broja gastarbajtera bitno je manji broj jugoslavenskih radnika u odnosu na ostatak stranih radnika bio zaposlen u uslužnim djelatnostima, rudarstvu i energetici, poljoprivredi i šumarstvu, nešto manji broj u prerađivačkoj industriji, ali je zato, kad je građevinarstvo u pitanju, njihov udio bio dvostruko veći.

Koliko god njihovi životni i radni uvjeti u Njemačkoj bili nezavidni, plaća koju su tamo dobivali bila je otprilike tri i pol puta veća od plaće njihovih jugoslavenskih kolega. Taj je rad dominantno bio “privremen” te su se migranti u pravilu vraćali kući s novcem koji se trošio po određenim uzusima. Jedan od najjačih među njima bio je popravak i dogradnja stare kuće ili izgradnja nove. Najprije su se kuće izgrađivale u mjestu stalnog boravaka, a kasnije – barem u slučaju Dalmatinske zagore – i u primorskim mjestima ili gradskim centrima u unutrašnjosti, osobito na periferiji Zagreba.

Sa svoje strane, jugoslavenska je država s posebnim interesom gledala gdje se i kako troše gastarbajterske devize. Iz podataka o kretanju broja radnika, njihovih zarada i doznaka u domaće banke donesen je zaključak, naznačen i u spomenutoj studiji Instituta za geografiju, da se relativno malen postotak zarade slao domaćim bankama. Radnici iz drugih zemalja općenito su veći udio zarade od rada u Njemačkoj slali preko banaka svojih zemalja. Gastarbajteri bi, kako su primijetili autori studije, slali još i manje u jugoslavenske banke kada na to ne bi bili prinuđeni zakonskim propisima prema kojima se, primjerice, automobil mogao kući uvesti uplatom samo preko neke banke u Jugoslaviji. Dakle, država je imala velika očekivanja od gastarbajtera. No, njezin odnos prema njima nije bio pasivan; prepoznajući koristi od samonikle, žilave prakse odlaska ljudi na privremeni rad u inozemstvo, država je pokušala jasno razumjeti postojeći proces te ga, uspostavljanjem službi za posredovanje u zapošljavanju viška radne snage u inozemstvu, bilateralnim međudržavnim ugovorima i izgradnjom pripadajuće infrastrukture proširiti i staviti u službu ekonomskog i društvenog razvitka nerazvijenih krajeva. Na jedan historijski kontingentan, čudan i neponovljiv način, nastojala je ukrotiti varijablu nezaposlenosti i njome ovladati.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gastarbajteri: kvalitetni radnici koji se vrlo brzo uklapaju. To je ono što Njemačkoj treba i ono što je na sistemskoj razini, putem izravnih međudržavnih ugovora koji su uključivali izgradnju infrastrukture i osiguravanje logistike, relativno lako dobila. No, kakvu je korist, kao druga strana u tom dogovoru, ostvarila Jugoslavija? Kasnije u Papićevom filmu vidimo gnjevne, deziluzionirane i uplakane ljude koji su, očito nevoljko, napustili Jugoslaviju, državu u kojoj nisu mogli pronaći posao. Jednom kad film bude završen, a oni siđu sa specijalnih vlakova i započnu život drugdje, slat će dio zarađenog novca kući u obliku deviznih oznaka od kojih će njihove obitelj nastaviti živjeti. Što danas vidimo kad gledamo Specijalne vlakove? Kako se danas sjećamo gastarbajtera?

Budenova je teza da se gastarbajtera danas sjećamo na dva načina: kao žrtvu komunizma i kao puki dio kulturne baštine, dekontekstualiziran i sveden na živopisni eksponat iz konzumerističkog imaginarija. U oba je slučaja riječ o zaboravu, i to ne prošlosti, nego aktualne stvarnosti. Iz mnoštva tema koje su Buden i Mezzadra otvorili u slobodnom i opuštenom formatu kakav je razgovor, izdvojit ću ovu te ću se usredotočiti na izlaganje argumenata kojima bi se Budenova teza razložila i obranila. Bar se dva pitanja odmah nameću: prvo, je li gastarbajter u antikomunističkom diskursu žrtva u primarno političkom ili pak u ekonomskom smislu (ako takva distinkcija uopće ima smisla)? te drugo, koji je uopće odnos među antikomunističkog i čisto antikvarnog komemoriranja?

Odgovor na prvo pitanje ostao je nedorečen u okviru razgovora: misli li Buden da je gastarbajter danas u nacionalističkom diskursu, kao u Papićevom filmu s početka devedesetih – Priča iz Hrvatske – kičasta figura martira, politička žrtva koja je san o samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi dočekala u nametnutom egzilu pod olovnim teutonskim nebom ili je, što bi bilo analitički puno zanimljivije, ako ne i puno opravdanije zastupati, žrtva ekonomski neuspješnog samoupravnog socijalističkog sistema zbog kojeg je nevoljko, uz podršku države kao što pokazuju Papićevi Specijalni vlakovi s početka sedamdesetih, napustio zemlju u potrazi za boljim životom? Kada govori o sjećanju na gastarbajtere u okviru antikomunističkog diskursa, Buden se referira na oba aspekta; dakle, i na nacionalističku mitomaniju koja je od gastarbajtera retroaktivno učinila državotvorne političke idealiste i na nešto suptilniju antikomunističku apologetiku koja, ukazujući na ekonomske razloge pojave radnika na privremenom radu u inozemstvu, pokušava prokazati samoupravni socijalizam kao sistem koji je inherentno neodrživ. Odgovor na drugo pitanje pokazuje povezanost dvaju tipova sjećanja. Najjednostavnije: u Jugoslaviji je, zbog niza razloga, došlo do iscrpljenja ideje revolucije, a time i do gubitka budućnosti kao horizonta. Društvo koje je dotad s pouzdanjem i nadom gledalo u budućnost, okrenulo se prošlosti.

Gubitkom dimenzije budućnosti koja je shvaćena kao horizont, odnosno usmjerenje prema preobrazbi društva sukladno ideji društvene pravde, ojačao je interes za prošlošću i tradicijom. Jedan vid tog interesa za tradicijom je antikvarni zanos: nema više ideje o tome što je važno zapamtiti iz prošlosti da bi se išlo prema željenoj budućnosti, stoga se pokušava zapamtiti sve; sve je jednako bitno jer je dio baštine, sve se vadi iz konteksta i arhivira jer nema ideje ni kriterija po kojima bi se nešto određeno izdvojilo. Drugi vid interesa za tradiciju je nacionalistički zanos, s pripadajućim političkim izrazom, koji je nakon  raspada Jugoslavije odredio i obilježio mlade državice nastale na njezinim razvalinama: treba izdvojiti, ispolirati i izložiti ono što nas je dovelo do samostalne države koja je ostvarenje vjekovnih težnji našeg naroda, nipošto rezultat kontingentnih okolnosti. Ako to znači podmetnuti i koji falsifikat, izmisliti nešto tradicije, ništa strašno. Dakle, oba vida sjećanja na gastarbajtere moguće je podvući pod zajednički nazivnik koji je propast budućnosno orijentiranog, emancipatornog i modernističkog projekta. A njegova je propast direktno povezana s poviješću kapitalizma. Ako se problem gastarbajtera ograniči na okvir jugoslavenskog socijalizma i ne sagleda unutar šire slike globalnog kapitalizma, onda je sjećanje na njega zapravo oblik zaborava. I to ne samo zaborava prošlosti, tvrdi Buden, nego i aktualne stvarnosti čija je aktualnost rezultat historijskih društvenih procesa. Što, dakle, naša sadašnjost dijeli s prošlosti; što je staro u novom?

Staro u novom

Buden je u nekoliko navrata napomenuo da je postupno uvođenje tržišnih odnosa definiralo propast modernističkog projekta čiji su gastarbajteri bili navjestitelji. Spomenuo je ulogu međunarodnih financijskih institucija koje su jednoj socijalističkoj državi nametnule mjere štednje te istaknuo da je njihov odnos s Jugoslavijom u tom pogledu vrlo sličan onom kakav one danas imaju s, primjerice, Grčkom. Naglasak je, dakle, na kontinuitetu, na onom što se nekoć u političkoj frazeologiji nazivalo “objektivnim okolnostima”.

U ovom kratkom osvrtu, Budenove opaske o objektivnim okolnostima pokušat ću  povezati s onim što se nekoć zvalo “subjektivnim slabostima”. Jedna od neuralgičnih točaka za jugoslavensku privredu bila je svjetska naftna kriza. U desetak godina od izbijanja krize bivša se država, unatoč rizicima koje je donosilo poslovanje na financijskim tržištima, masovno zaduživala u inozemstvu. To nije radila sa savezne razine jer savezne institucije u sedamdesetima gube gotovo svu kontrolu nad procesima planiranja investicija i  njihova financiranja zaduživanjem. Ti procesi su decentralizirani: republike upravljaju svojim ekonomijama i to ne rade ni približno dobro. To je vrijeme megainvesticija koje ne mogu vratiti uložena sredstva. Zbog loših ekonomskih odluka na podsaveznim razinama, odnosno subjektivnih slabosti, objektivne okolnosti koje su nepovoljne po jugoslavensku privredu uskoro su postale destruktivne. Kamate na kredite podignute u Sjedinjenim Državama strelovito su skočile u drugoj polovici sedamdesetih. Kad su ti krediti, početkom osamdesetih godina, došli na naplatu i nadovezali se na cijenu nafte kao energenta kojim Jugoslavija nije obilovala i cijenu s njom povezanih tehnologija, zemlja je došla u situaciju sve veće ovisnosti o međunarodnim financijskim institucijama. Stvorena je petlja koja je vodila u propast: radi servisiranja starih kredita i održavanja postignute razine proizvodnje, Jugoslavija je morala uzimati nove kredite i tako potencijalno u beskraj. No, beskraj nije bio horizont očekivanja njenih vjerovnika: za nova financijska sredstva trebalo je reformirati privredu prema napucima MMF-a.

Svi scenariji su, u danim okolnostima, bili loši. S jedne strane, odbijanje implementacije MMF-ovih naputaka ostavilo bi zemlju bez novih kredita, odnosno novih financijskih sredstava, što znači da bi proizvodnja značajno pala. Ugasili bi se postojeći proizvodni kapaciteti, a bez financijskih sredstava ne bi bilo moguće otvarati nova radna mjesta, zbog čega bi nezaposlenost bila sve veća i veća. S druge strane, implementiranje tih naputaka u vrlo kratkom roku rezultiralo bi i, kako je povijest u konačnici pokazala, rezultiralo je destabilizacijom privrede i stalno latentnom prijetnjom masovne nezaposlenosti. Eto nas opet blizu gastarbajtera. Eto nas opet na ljudima bez posla koji su blizu toga da napuste zemlju ako još uvijek imaju gdje otići. No, ne odlazi se više u istom aranžmanu kao i ranije. Nema više specijalnih vlakova: to je novo u starom.

Novo u starom

Mezzadra je podsjetio na vremensku omeđenost gastarbajterske epizode. Zabrana uvoza radne snage u Zapadnoj Njemačkoj 1973. godine, zajedno sa sličnim potezima u drugim sjevernoeuropskim zemljama, označila je kraj gastarbajterskih programa koji su oblikovali zapadnoeuropski migrantski pejzaž u poslijeratnom razdoblju. Dok su okupljanje razdvojenih članova porodice i dobivanje azila postali glavni putevi trajnog legalnog ulaza u europski prostor, migracija se ipak nastavila, i to nezavisno od novog pravnog režima. Mezzadra kaže da dinamiku migracije, koja je ipak dominantno autonomna, treba razumjeti unutar okvira borbi migranata-radnika. Jedan od nosivih elemenata njegovog akademskog rada je pretpostavka da migranti nisu bili pasivni element koji je tek konstituiran zahtjevima kapitala, već aktivan i nepredvidiv element s vlastitim očekivanjima, agendama. Jedan od spomenutih primjera u razgovoru s Budenom, koji je govorio u prilog tome, bio je štrajk organiziran krajem 1973. godine u Fordovom proizvodnom pogonu u Koelnu od strane  “radnika na privremenom radu”.

Mezzadra je također naglasio da se, naročito u posljednjim desetljećima, pojam integracije, ključan za razumijevanje gastarbajterskog statusa, pokazao neadekvatnim za analizu migrantskih tokova. Jednom kad se preuzme perspektiva autonomije migracija, tvrdi Mezzadra, postaje očitije zamagljivanje bilo kakve jasne granice između unutrašnjeg i izvanjskog koju pojam integracije logično pretpostavlja. Nije nikakva slučajnost činjenica da je većina studija o pokretima i borbama migracija s pozicije građanstva fokusirana na ljude bez dokumenata ili neregularne migrante čiji su status i iskustvo sasvim drukčiji od gastarbajterskog; na subjekte koji su, u skladu potrebama  opskrbljivanja zapadnoeuropskih ekonomija jeftinom, fleksibilnom i pokornom radnom snagom, konstruirani kao oni koji su isključeni iz građanstva. Neregularni migranti inkorporirani su u političku zajednicu kao ekonomski učesnici, ali im je uskraćen status punopravnih članova. Međutim, s optikom podešenom isključivo na borbe neregularnih migranata, napominje Mezzadra u kontekstu govora o rasplinjavanju granica između unutrašnjeg i izvanjskog, javlja se rizik od binarnosti koja zamagljuje činjenicu da “regularni” migranti također žive u uvjetima proizvedenim od strane istog režima koji proizvodi kako sistem raslojenog, a često i rasno odvojenog građanstva, tako i “neregularnost”. Ranije je Mezzadra znao navoditi situaciju u Francuskoj, odnosno simptomatičnu pobunu u francuskim predgrađima iz 2005. godine, kao primjer problema nestabilnosti granice između unutrašnjeg i izvanjskog.

Neregularnost je već dugo, a s obzirom na tekuću izbjegličku krizu još će dugo i ostati problem od najvećeg značaja. Odavno ne voze specijalni vlakovi s reguliranim migrantima: “kvalitetnim radnicima koje se dobro uklapaju”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nisam osobiti pristalica demodiranih novokritičkih naputaka, no u ovom kratkom tekstu ipak ću pokušati racionalizirati vlastito divljenje prema dosadašnjim (i prvim) dvama romanima Luke Bekavca (Osijek, 1976). Čini mi se da je taj pristup ima smisla uzevši u obzir da su oni često opisivani kao netipični “avangardistički” tekstovi na rubu čitljivosti ili kao “postmodernistički” tekstovi, na određeni način tipični upravo po svojoj atipičnosti. Skeptičan sam prema ovim odrednicama jer nije novum ono što me dojmilo, oduševilo i zadivilo u Drenju (Profil multimedija, 2011) i Viljevu (Fraktura, 2013). Upravo suprotno, nakon što steknete određeni čitateljski staž tijekom kojeg se upoznate s različitim tradicijama pisanja i kultivirate preferencije prema određenom tipu literature, po svoj prilici će vas zadiviti tekstovi koji vam mogu ono što već znate reći na nov način, tekstovi koji uspiju udovoljiti vašim očekivanjima i istodobno ih redefinirati, odnosno tekstovi čija se razlika stvorena ponavljanjem očituje kao prisvojiv višak kvalitete. Dakle, čemu se ponajviše divim u romanima Luke Bekavca? Divim se prvenstveno načinu oblikovanja prostora koji je usporediv s oblikovanjem prostora u opusu Stanisława Lema, čija je pripadnost žanru znanstvene fantastike neupitna.

Bekavac posebnu pozornost posvećuje tome da prostor o kojem se piše bude promišljeno povezan s prostorom u kojemu se o njemu piše. Ta teza koju ću pokušati obraniti nije jednostavna kakvom se doima na prvi pogled i zahtijeva dosta teorijskih pozajmljivanja (Gerard Genette, Figure, Beograd 1985: Vuk Karadžić). Još je u Lessingovoj podjeli umjetnosti na prostorne i vremenske, književnost obilježena kao vremenska umjetnost. Zbilja i način postojanja jednog književnog djela prvenstveno je vremenski, budući da je čin čitanja kojim se aktualizira napisani tekst isključivo vremenski, odnosno da se on, poput izvođenja muzičke partiture, sastoji od niza trenutaka koji se ostvaruju u trajanju. Proširenost tog stava prema izvjesnoj simetriji čini pokušaje da se književnost sagleda kao prostornu umjetnost toliko rijetkima. Najprije moram odrediti što bi uopće bila prostornost književnosti. Očito ne (samo) opis prostora, odnosno govor o prostoru. Slikarstvo nije umjetnost prostora zato što nam predočava prostor, već zato što se samo to predočavanje ostvaruje u prostoru. Arhitektura ne govori o prostoru, već je sam prostor taj koji u njoj govori i koji o njoj govori. Ako o njoj uopće možemo govoriti kao u prostornoj umjetnosti, književnost bi kao umjetnost riječi, analogno tome, trebala posjedovati vlastiti tip prostornosti. Gerard Genette, pokušavajući odrediti što bi to bila označavajuća, a ne označena, odnosno predstavljačka, a ne samo predstavljena prostornost književnosti, predlaže više načina na koji bismo o njoj mogli razmišljati.

Prva činjenica na koju upozorava Genette jest da pismo nije, kako se dugo smatralo, puki instrument bilježenja govora koji je bliži misli od pisma. Pismo je puno više od oruđa jer se misao oblikuje jezikom, a jezik pismom. Nezaboravna lekcija napada na metafiziku prisutnosti jest da očita prostornost pisma upućuje i na prostornost same misli. Prelaziti tekstom fiksiranim među stranicama knjige u svim njegovim smjerovima način je na koji čitamo, što čitanje čini uvijek novim čitanjem starog teksta. Knjiga u svojoj prostornosti nije pasivno podešena vremenu sukcesivnog čitanja: “Kako se prostor u tom vremenu otkriva i zaokružuje”, piše Genette, “onda on bez prekida savija i izvrće to vrijeme, pa ga na neki način i ukida.” (Figure, str. 38.) Bekavac je iznimno osjetljiv na to da prostore radnje svog romana oblikuje unutar prostora knjige. Činjenica vezana uz formu svakog romana udvaja se u sadržaju Drenja kao pojedinačnog romana. Ponavljanje teksta u kojem se opisuje Martin prolazak kroz isti vremenski trenutak može biti tumačeno kao autorska gesta svraćanja pozornosti na to da se tekst ne mora ostvariti samo u sukcesivnosti koju podrazumijeva čitanje, nego da također postoji u svojoj simultanosti, smrznut među stranicama knjige neovisno o tome hoće li ga netko pročitati ili neće (Drenje, str. 5-8, 90-93, 150-152). To bi sam po sebi bio zanimljiv metatekstualni način razvoja priče, ali je u knjizi on dodatno iskorišten kao poticaj za redefiniranje odnosa među likovima. Zbog svog iskustva Marta je po prvi put u njihovoj komunikaciji osjetila da zna nešto što Marković ne zna, koliko god to znanje zbog svog intuitivnog podrijetla bilo sirovo, odnosno da ima prednost pred njim koje se nije spremna tako lako odreći u vidu znanja koje je, što je ironično na nekoliko razina, na izvjestan način određuje i opunomoćuje kao Markovićevu nasljednicu.

Drugi način na koji se prostornost očituje u književnosti, tijesno povezan s prvim i stoga bitan u razmatranju Bekavčevih romana, jest to da o književnosti u cjelini možemo razmišljati kao o nekoj vrsti beskonačne i izvanvremenske proizvodnje. Prilikom čitanja nužno su djelatne konvergencije i retrojekcije koje pretvaraju književnost u prostorno polje koje zahtijeva kretanje u svim pravcima i svim smjerovima. Možemo reći, evocirajući Borgesa, da čitajući jednu knjigu na neki način možemo čitati sve knjige koje su napisane od postanka svijeta. Problem odnosa d(i)jela i cjeline Bekavac na iznimno dojmljiv način čini središnjim pitanjem narativnog svijeta svojih romana. Šum o kojem pričaju njegovi bioakustičari u Drenju jest, kako naslućujemo iz razasutih opaski i pisanih komentara, akustička predodžba beskonačnosti čija svaka manifestacija sadrži sve oblike artikuliranih poruka koje se u teoriji uopće mogu uobličiti u određenom frekvencijskom pojasu. Riječ je o amorfnom supstratu iz kojega nastaje sve što je, odnosno o materiji koja sama nije materijalna. Šum, osim što na razini sadržaja udvaja spomenuti formalni problem, otvara mogućnost igranja s neprebrojivim motivima od kojih Bekavac sukladno svojim potrebama odabire dva. Kao granični pojam, način predstave nepredstavljivog, kao beskonačnost koja sadrži sve mogućnosti artikuliranih realizacija, šum ukida vrijeme. Ljudima za koje vrijeme predstavlja osnovni oblik zora, osnovna odlika njihova kognitivnog invaliditeta, postaje nemoguće odrediti dolazi li poruka koju pokušavaju izlučiti iz prošlosti ili iz budućnosti, što je motiv koji, iako aktivno prisutan u oba romana, dodatnu težinu dobiva u Viljevu. Nije problem samo u tome dolazi li poruka iz prošlosti ili iz budućnosti, nego je upitno, što komunikacija između Marte i Markovića u Drenju čini razvidnim, postoji li uopće ikakva poruka. Nerazaznatljiv signal pokušava biti spoznan dodavanjem šuma, odnosno provociranjem stohastičke rezonancije, zbog čega je opravdano zaključiti da poruka koja navodno biva pojačana možda ni ne postoji ili, bolje rečeno, ako ona i postoji ne postoji netko tko je šalje onome tko je očekuje i prima. Odgonetavanje značenja uvijek kompromitira to očekivanje: ljudska potreba za značenjem zbog koje neodlučive situacije u romanu stalno ostavljaju mjesta sumnji jesu li pravilnosti koje percipiraju likovi iluzija ili zbilja, upisivanje značenja ili njegovo odgonetavanje, projektivni test ili test inteligencije. Narativnu funkciju za koju je Lem iskoristio razne napredne matematičke modele, funkciju “ogrtača pod kojim se skrivao mit” (Glas gospodara, Beograd 1978: Izdavački zavod Jugoslavija, str. 168), u Bekavca obavlja stohastička rezonancija. 

Međutim, nemogućnost pružanja definitivnih odgovora zbog nepostojanja arhimedovske točke u Drenju je tretirana drugačije negoli, primjerice, u Glasu gospodara, čime dolazimo do drugog motiva. Koliko god se likovi ovih romana, oni koji barem u nekom trenutku izgledaju kao spoznajno privilegirani, suočavali sa sličnim problemima, koliko god ih u njihovoj samoći mogli doživjeti kao društvene monade, njihova je situacija ipak drugačija. Lemovi protagonisti susreću granicu ljudskog razumijevanja povremeno je prelazeći, dok su Bekavčevi gurnuti onkraj te granice. Bekavac inzistiranjem na šumu kao šoku koji priziva apofeniju unutar sredine obilježene potpunim rasulom društvenog života, a možda i života uopće, suočava čitatelja s izborom u kojem su ulozi veći nego kod Lema, s odabirom s kojim su se i njegovi likovi i sami morali suočiti: hoćemo li se, suočeni s potencijalnom granicom razumijevanja, prikloniti potpuno drugačijem razumijevanju prostorvremena što nam sugeriraju likovi romana ili ćemo njihova razmišljanja otpisati kao naznaku njihova polaganog zarona u ludilo. Čini se da Lem i Bekavac koriste filozofske ideje za razvoj svojih fabula. Dok bismo mogli reći da se Lem ipak priklanja raširenom stavu prema kojem divljenje porađa filozofiju, Bekavac na razini estetike njeguje lovecraftovski stav prema kojem je “užas, a ne divljenje, grundstimmung filozofije” (Graham Harman, “O užasima realizma”, Quorum, 5-6/2010, str. 290). 

Treći tip prostornosti književnosti na koji upućuje Genette jest nevjerojatna uglađenost njenog medija za izražavanje prostornih odnosa. Jezik je većinu odnosa sposoban pretvoriti u prostorne odnose, a postoje pojmovi koje ne možete zahvatiti ako ih prethodno ne svedete na prostor. Jedan od takvih pojmova je vrijeme. O tom pojmu, s kojim je pojam prostora spregnut, ne možemo reći ništa bez posezanja za prostornim metaforama, budući da vrijeme samo po sebi nije ništa, odnosno da je ono čista negativnost prirođena prostoru. Razlika između prostora i vremena, u promišljanjima književnosti iz ovako određenog očišta, oblikuje se kao razlika između opisivanja i pripovijedanja. Pripovijedanje je tradicionalno povezano uz radnje ili događaje koje promatramo kao čistu vremensku sukcesivnost. Nasuprot tome, rad opisivanja, budući da se zadržava na predmetima i bićima promatranim u njihovoj simultanosti, te da i same procese promatra kao prizore, kao da zaustavlja tok vremena i omogućava rasipanje priče po prostoru. Dakle, u vremenskom nizu pripovijedanje uspostavlja vremenski niz događaja, dok opisivanje mora uspostaviti niz predstavljanjem istovremenih i u prostoru raspoređenih predmeta. Statistički značajan uzorak tekstova pokazao bi da je opisivanje nužnije od pripovijedanja jer je lakše opisati bez pričanja, nego ispričati bez opisivanja. To je zato što, barem iz ljudske vizure, predmeti mogu postojati bez kretanja, ali kretanje ne može postojati bez predmeta. Genette međusobnu uvjetovanost vremena kao sukcesije i prostora kao simultanosti projicira na književni tekst primjećujući da se opisivanje, iako se načelno može zamisliti nezavisno od pripovijedanja, zapravo ne susreće gotovo nikad u slobodnom stanju. S druge strane, pripovijedanje ni u minimalnoj varijanti ne postoji bez opisivanja, ali ga ova zavisnost ne sprečava da njime ovlada. 

Spominjem ovaj odnos radi definiranja pozadine na kojoj bi bilo zgodno podsjetiti da je Drenje jednom prilikom bilo uspoređeno s “francuskim novim romanom” (aludiralo se, ako se ne varam, prvenstveno na Robbe-Grilleta). Jedan od argumenata koji bi išao u prilog toj tezi jest tendencija novog romana da opisivanje emancipira od pripovijedanja. To je teško izvediv zadatak, koji ne može biti jedini zadatak izazovnog  književnog teksta, zbog čega je oslobođenje opisivanja od diktature pripovijedanja rezultiralo nesumnjivim širenjem mogućnosti opisivanja, ali je na određeni način potvrdilo njegovu podložnost pripovijedanju. Kod Bekavca, napose u Drenju, vrlo jednostavna fabula, nimalo komplicirana ako je vežemo za ono što se događa s protagonistkinjom koja je u većem dijelu knjige fokalizator, napreduje nizanjem opisa. Drenje nije zanimljivo zbog događaja, već zbog njihova izostanka. Interesantan je iznimno uspio opis ontološki nestabilne simultanosti koja se raspada na način i u ritmu koji ljudski um ne može zahvatiti. Puno se toga događa, ali ta događanja izmiču ljudskim kategorijama, zbog čega opis baranjskog mjestašca mora proizvesti nelagodu, dok uzrok te nelagode mora ostati nedostupan i neproničan. Kad kažem da je opis iznimno uspio u svojoj sugestivnosti, ne iznosim ništa više od paušalne ocjene, ako ne skrenem pozornost na sljedeći tip prostornosti književnog teksta koja bi objasnila što taj opis čini tako impresivnim.

Raskorak između riječi i smisla određuje prostor književnosti rezerviran za figure. Figura je, kako kaže Genette, istodobno forma prostora i forma jezika, simbol prostornosti jezika u njegovu odnosu sa smislom. Bekavac preferira figure konstrukcije, napose poredbu koja, kako znamo, nastaje uspoređivanjem pojmova na temelju sličnosti. Autor Drenja i Viljeva vidi sličnost između ljudi i njihove tehnologije. Suočeni s katastrofom, njegovi protagonisti formiraju splet u kojem je nemoguće razlikovati ljude od njihovih tehnoloških proteza koje čine laserski vibrometri, analogni osciloskopi, Sennheiserove slušalice ili kontaktni mikrofoni. Uslijed toga, čisto primjera radi, priroda iz ljudske vizure izgleda “poput lošeg kompjutorskog generiranja ili pikselizacijskih izobličenja nijansiranih ploha pri povećanju slike” (Drenje, str. 5), samo Drenje “poput projekcije pohabanog crno-bijelog filma na platnu koje je ukaljala vlaga ili plijesan” (Drenje, str. 34), a jedan ljetni dan kao prizor “tretiran u fotografskom studiju ili kompjutorskom programu” s bojama “toliko slabim da podsjećaju na žute, ružičaste i plave tonove retuširanih crno-bijelih fotografija koji samo pojačavaju dojam njihove artificijelnosti i približavaju ih natrag crtežima” (Drenje, str. 45). Poredbe su iznimno funkcionalne jer se njima izgrađuje narativni svijet u kojem ne postoji neposrednost, a sve što postoji posredovano je medijima koji zbog vlastite prirode dvostrukim kretanjem stvaraju istodobno susrete i distance koje onemogućuju potpune susrete; uvjete za komunikaciju, ali ne i transparentnu komunikaciju; mišljenje, ali ne i spoznaju. Ono što Bekavac svojim romanima sugerira nije samo da su ljudi i njihova tehnologija konvergirali zbog nekog vanjskog čimbenika, već da nikad nisu postojali ljudi onako kako su se samima sebi predstavljali. Tehnologija i ljudi su uvijek bili na istoj ravni: sami ljudi su samo specifičan aparat čija je percepcija uvijek bila uvjetovana njegovim ograničenjima, a kako vrijeme prolazi taj se aparat unapređuje nadilazeći neka svoja ograničenja samo da bi otkrio nova. Stvarnost se opisuje kao da je posredovana nekim sučeljem jer je doista uvijek i bila posredovana sučeljem koje nije prepoznato kao takvo. Susret čovjeka sa šumom pokazuje, ili barem naznačuje, da je njegova predodžba uvijek ograničena predodžba neke zbilje koja nam konstitutivno izmiče. Biti čovjek znači biti ograničen. Biti bilo što znači biti ograničen. 

Tim tematskim sklopom Bekavac se opet približava Lemu čiji su najpoznatiji romani korišteni kao ilustracije stupnja u kojemu tehnološki mediji oblikuju način na koji vidimo i na koji uopće možemo vidjeti svijet oko nas. Njihov utjecaj je ionako moguć samo zato što naša svijest sama po sebi na određeni način već jest tehnološki medij (Anthony Enns, “Mediality and Mourning in Stanisław Lem’s Solaris and His Master’s Voice”, Science Fiction Studies, 1/2002, str. 38). Sjetimo se samo kraja Solarisa: encefalogram Kelvinove svijesti upućen je koloidnom oceanu s namjerom nastavka komunikacije pod pretpostavkom da je ocean aparat napredniji od aparata ljudske svijesti i s nadom da će biti sposoban učitati i obraditi u njoj pohranjene informacije. 

Postoji puno drugih načina na koji tretmani tehnologije kod Bekavca i Lema korespondiraju. Primjerice, bilo bi zanimljivo istražiti ideju tehnološkog medija kao nečeg što istodobno čuva prisutnost i podsjeća na odsutnost, privlači i odbija, razgaljuje i izaziva zazor. Pomisao, ili barem poigravanje s njom, da tehnologija može premostiti jaz između živih i mrtvih uslijed čega ono živo više nije sasvim živo, a mrtvo na određeni način nikad ne umire, u Solarisu se očituje putem povratka preminulih modeliranih prema sjećanjima živih i nesposobnosti tih živih da shvate i prihvate kako ontološki status sablasti koje se vraćaju, tako i njihove zahtjeve, dok je u Drenju i Viljevu ona izložena razradom motiva instrumentalne transkomunikacije.

Način na koji Bekavac i Lem oblikuju književnu prostornost sličan je u mnogočemu, a protagonisti čije razmišljanje obilježava interferencija manifestne i znanstvene slike svijeta, kompleks problema određen odnosima ljudi i tehnologije, susret spoznajnog subjekta s vlastitim ograničenjima što se manifestira kao problem postojanja poruke neodvojive od nečeg za što pretpostavljamo da je njen medij, korištenje pseudodokumentarnih izvora kao načina izlaganja radnje – sve su to samo neki primjeri koji mogu poslužiti za argumentiranje teze iznesene na početku ovog eseja. To nipošto ne znači da Drenje i Viljevo, romani čijoj zapanjujućoj različitosti ovdje nisam posvetio nikakvu pozornost, ne bi bilo moguće, svaki posebno, na temelju argumenata puno uvjerljivijih od mojih, uklopiti u drugačije genealoške nizove od kojih bi neki bili pozicionirani unutar, neki na međi, a većina ipak potpuno izvan domene znanstvenofantastičkog žanra. Divljenje je začetak svake argumentirane rasprave, a razloga za divljenje ovoj prozi ne nedostaje. 

Esej Drenje i Viljevo Luke Bekavca ili o divljenju prostoru romana izvorno je objavljen u Časopisu za književnu fantastiku UBIQ (14/2014). Zahvaljujemo se autoru i uredništvu časopisa na ustupanju teksta. 

Nowotnyjevim pisanjem upravlja ustrajno odbacivanje esencijalizma u svim njegovim oblicima.

Tekst Etnos ili demos napisao je nakon iščitavanja dokumentacije sedmogodišnjeg projekta posvećenog očuvanju i promicanju europskog kulturnog nasljeđa kao procesa bitnih za konstituciju zajednice koja njeguje demokraciju. Nije baš jasna priroda veze između kulturnog nasljeđa i demokracije, stoga s Nowotnyjem, u jednom milosrdnom čitanju, možemo pretpostaviti da je iz kulturnog nasljeđa moguće izlučiti demokraciju kao jednu njegovu sastavnicu vrijednu očuvanja. Bilo kako bilo, projektom Culture 2000, Unija je taksativnim popisivanjem zadataka uspostavila i po prvi put formalizirala nešto što bismo mogli nazvati europskom kulturnom politikom. Prema razumijevanju njenih kreatora, europska kulturna politika pretpostavlja postojanje europskog kulturnog identiteta i počiva na njemu. Nasuprot tome, Nowotny smatra da taj identitet nije jednostavno dan već se stvara, a proces njegovog stvaranja može se promatrati, na tragu Balibarovih radova, kao međusobno prožimanje i sukobljavanje dvaju različitih pojmova onog što zovemo narodom: prvi pojam je etnos, zamišljena zajednica koja počiva na zajedničkom podrijetlu i naslijeđenim vezama između ljudi, a drugi je demos, politički definirana zajednica koja se svakodnevno oblikuje pregovaranjem ljudi oko interesa koji ih spajaju i razdvajaju. U ovom slučaju kritika esencijalizma bit će artikulirana kao kritika etniziranja europske ideje. Ono je povezano, između ostalog, s određivanjem europskih granica. Upravo tom problemu Nowotny pristupa s posebnom pažnjom: kako, pita se, povući europske granice?

Kreatori europske kulturne politike odgovaraju na ovo pitanje apodiktički povlačeći sumnjivo jasne podjele između onog čemu pripada i onog čemu ne pripada pridjev europski. U tome mogu pronaći niz međusobno različitih, ali istim razlogom motiviranih presedana u historijskoj literaturi. Taj razlog je jasno određivanje homogenog prostora Europe. Nowotny kao primjer navodi rad Rémija Braguea, samo jednog među povjesničarima koji europske granice definira kao kulturne granice. Prema njegovoj optici, demarkacione linije Europe uspostavljene su historijskim prekidima kršćanstva s islamskim svijetom i katoličko-pravoslavnom shizmom. Time je katoličko-reformističko kršćanstvo postalo europska esencija s nizom posljedica od kojih su dvije akutne: arbitrarnom odlukom uspostavljan je tisućljetni kontinuitet, opće mjesto nacionalizama, čime je potisnut značaj moderniteta i za njega konstitutivnog sekularizacijskog projekta. Na pozadini toga, jedne vjerske raskole danas je lako diskurzivno oblikovati kao još uvijek aktualne sukobe civilizacija, a druge kao skoro zaboravljene građanske ratove. Kulturalističko definiranje europskih granica potiskuje sukobe oko moći koji su se vodili političkim, vojnim i ekonomskim sredstvima radi stvaranja homogenog i čvrsto definiranog prostora, bez obzira na to što taj prostor oduvijek živio kao nehomogen i fluidan. Nowotnyjevo čitanje dokumentacije europskih projekata ukazuje na štetne posljedice njihove pretpostavke da osnaživanje zajednice koja njeguje demokraciju ovisi o osnaživanju brige za njeno kulturno nasljeđe. Treba odvojiti demokraciju od nasljeđa; nije nužno da zajednica koja njeguje demokraciju mora imati zajedničko i, kako promatrani tekstovi pretpostavljaju, jedinstveno kulturno nasljeđe. A čak i kad bismo to nasljeđe sveli samo na demokraciju kao temelj zajednice, što ovdje nikako nije slučaj, jedina lekcija koju bi Europa morala naučiti zagledavanjem u vlastitu prošlost nije povezana sa svijesti o nužnosti, nego o kontingenciji vlastitog temelja.

Balibarovi radovi o problemima politike i prijevoda prelomljeni kroz prizmu krize europske ideje česta su Nowotnyjeva referenca. U tekstu Mnogostruka lica civisa hvali, ali i podvrgava Balibara kritici zbog esencijalističkih ostataka u njegovom mišljenju. Ta kritika započinje upućivanjem na dva različita pojma građanina kao političke kategorije koje možemo pronaći u latinskom i grčkom jeziku. Latinska riječ civis najčešće dolazi s posvojnom zamjenicom, kao u sintagmama civis meus ili cives nostri. Konstrukcija s posvojnom zamjenicom upućuje da pojam podrazumijeva recipročnost. U hrvatskom jeziku prikladniji prijevod latinskog naziva za građanina bio bi sugrađanin. Uslijed toga bi grad trebalo shvatiti prvenstveno kao skup odnosa među sugrađanima. Nasuprot latinskom, polites je izveden od osnovnog pojma polis. Dakle, grad je primaran pojam, a građanin označava čovjeka koji ima određena prava kao stanovnik grada kao i obveze prema njemu. Na sličan način moderna francuska, njemačka i hrvatska jezična zajednica poimaju građanina. Nowotny ne želi ovim podsjećanjem samo otkriti zaboravljeno značenje pojma građanin radi njegove mobilizacije u suvremenim političkim borbama. Serija bliskih pojmova koji označavaju “građanina” služi mu prvenstveno da izvuče posljedice iz antiesencijalističke teze prema kojoj prijevod nije ovisan o unaprijed stabilnom značenju, već je značenje ovisno o prijevodu iz jednog jezika u drugi, odnosno iz jednog u drugi kontekst.

Balibar je sredinom devedesetih godina pročitao tekst na skupu solidarnosti s imigrantima “bez papira”. Situacija je specifična jer je povod solidarnoj akciji, štrajk glađu, odavno bio okončan te je većina ljudi bez papira već morala napustiti zemlju. U tom tekstu Balibar primjećuje tri stvari koje im duguje(mo): to da su imigranti bez papira pokazali drugima da oni zapravo nisu sile najezde i delinkvencije, nego moderni proleteri, radnici s obiteljima koje su “odavde i od drugdje”; to da su ukazali na postojanje institucionalnog rasizma u društvu koje se rasizma deklarativno odreklo; konačno, a to je najvažnije, da su oni koji su se s njima solidarizirali ponovno postali sugrađani koje ne određuje ni institucija ni status, nego samo kolektivna praksa. Nowotny parafrazira Balibarove riječi u kontekstu svoje rasprave te zaključuje kako je intervencijom “ljudi bez papira” aktualiziran latinski pojam sugrađanina (premda oni sami, valja primijetiti, sugrađani nisu postali). Ono što Nowotnyja brine je Balibarovo tumačenje njihovih prethodnih doprinosa. Balibar fiksira značenje, a fiksirano značenje dovodi do neželjenih posljedica. Ono što Balibar kaže o ljudima bez papira može također biti fantazma. Nema razloga zašto bi oni morali biti proleteri kao što nema razloga zašto ne bi mogli biti delinkventi. Njihova podređenost nije samo politička, nego i ekonomska. Zbog pritisaka koje trpe ljudi bez papira obje apriorne kvalifikacije su neopravdane, bile točne ili krive.

Nowotny je na primjeru španjolskog pokreta koji se zalagao za bolje reguliranje imigrantskog statusa upozorio na njegova ograničenja. Konstitucionalne promjene nisu puno značile budući da su cijeli sektori španjolske ekonomije, posebice poljoprivreda, bili strukturno ovisni o obespravljenoj radnoj snazi. Kad je ta radna snaga dobila politička prava, nije se puno promijenilo jer je ekonomska struktura u kojoj su ta prava ostvarivana ostala ista. Više pažnje pojmu promjene Nowotny je posvetio u tekstu Imanentni efekti: bilješke o kre-aktivnosti. Dovoljno je reći da je njegovo poimanje promjene marksističko: nije dostatno, kaže Nowotny, kritizirati situaciju i nadati se da ćemo je promijeniti ako pritom ostavljamo netaknutom reprodukciju strukture koja neprestano proizvodi tu situaciju. Promjena ovisi o direktnom uključivanju u situaciju, samopromjeni i manjku unaprijed definirane svrhe. Pregled Nowotnyjevog antiesencijalizma možemo završiti opaskom o manjku unaprijed definirane svrhe. Ona može poslužiti da samo naznačimo njegov pristup problemu esencijalizma u umjetnosti. Esencijalističko poimanje kreacije svrhu kreacije podređuje suverenoj stvarnosti koja nekako prethodi stvarnosti svijeta. Jedan od njenih avatara je umjetnik koji, nezavisan o svijetu u kojem živi, stvara ni iz čega, sam od sebe. Nowotnyjev osnovni stav je jednostavan: problemu kreacije ne smijemo pristupati od stvaralačke esencije koja joj prethodi već od mnoštva egzistencija koje su u nju uključene. Ili, jednostavnije: kreacija je društvena, a ne pojedinčeva zasluga.

Ima li film (još uvijek) budućnost?

Ovo pitanje ima smisla samo ako pretpostavimo da je film kao umjetnost neodvojiv od specifičnosti celuloida kao njezina medija u pogledu snimanja, distribuiranja, prikazivanja i pohranjivanja. Ta je pretpostavka očito napuštena od strane filmske industrije koja radi profitabilnosti forsira prelazak s analognog na digitalni format što za sobom povlači rapidno smanjenje materijalnog ulaganja i sve manju institucionalnu brigu za celuloidne temelje filma. A ako pak oni propadnu, s njima će propasti i film kao specifična umjetnost koja nije ni približno otkrila, a kamoli ostvarila sve svoje potencijale. Takvo je bar mišljenje Petera Kubelke. U predavanju koje je prethodilo projekciji triju njegovih filmova, on je, sasvim svjestan konstitutivne ovisnosti filma o kapitalu, podsjetio na početke vlastite karijere kada je “krao” svoje filmove od financijera i naglasio da ih danas jednostavno ne bi imao od koga ukrasti. Onaj tko shvati narav Kubelkine krađe gledanjem njegovih filmova, shvatit će o čemu on govori kad govori o smrti filma. U ovom tekstu dovoljno je uputiti samo na Kubelkinu najpoznatiju otimačinu – Arnulfa Rainera (1960) – film kojeg smo imali priliku vidjeti na velikom platnu kina u Studentskom centru. Priča kaže da je poznati bečki slikar Arnulf Rainer platio Kubelki da snimi film o njemu i njegovom radu. Nakon nekog vremena zauzvrat je dobio potpuno apstraktni film čija je jedina veza s naručiteljem bio njegov naslov. Bilo kako bilo, stvoren je metrički film s kvadratom kao osnovnom formalnom jedinicom te sa svjetlošću, tamom, zvukom i tišinom kao gradivnim jedinicama. Radi se o izuzetno bitnom ostvarenju jer je Kubelka odustao od kadra kao najosnovnije činjenice u stvaranju filma i na njegovo mjesto postavio kvadrat. Kvadrat u većini drugih filmova funkcionira kao elementarna potpora kadru, većem spoju, kojeg u svojstvu neprekinutog čina snimanja kamere možemo vidjeti samo ako prilikom projekcije snimljenog materijala ne vidimo kvadrate od kojih je sačinjen. Kadar je uobičajeno definiran kretanjem, no Kubelka je od samih početaka svog rada, sasvim sukladno ideji o neodvojivosti filma kao umjetnosti od medija u kojem nastaje, inzistirao na tome da film nije kretanje nego projekcija statičnih slika u vrlo brzom ritmu. Film može postići iluziju kretanja, ali to je, kako je Kubelka naglasio u intervjuu Jonasu Mekasu, ipak samo izniman slučaj bez obzira na to što je film radi njega i izmišljen. Kvadrati su u Arnulfu Raineru vidljivi, grupirani u crne i bijele fraze koje se međusobno izmjenjuju. Pored nekih od njih je optički zapisan zvuk, a pored drugih nije. Jednom kad projekcija filma krene, gledatelju postaje moguće primijetiti različite izmjene bijelih i crnih fraza te fraza zvukova i tišina. Izmjene svjetla i tame s jedne te zvuka i tišine s druge strane korespondiraju tek sporadično. Metar filma se neprestano naizmjenice prenosi s njegovog vizualnog na njegov auditivni aspekt i obratno. P. A. Sitney u knjizi Visionary Film, monumentalnoj studiji američkog avangardnog filma, prema Kubelkinim bilješkama navodi da se fraze ostvaruju unutar šesnaest dijelova od koji svaki sadrži petsto sedamdeset i šest kvadrata. Budući da nema jasno definiranih vidljivih ili zvučnih granica između tih dijelova niti između fraza u njima, strukturu filma tijekom projekcije moguće je doživjeti tek kao nepravilno ubrzavajuće pulsiranje slike i zvuka. Kubelka je ovim filmom utjecao na razvoj flicker filma, a razloge za to svatko je u publici mogao osjetiti: ponekad bi, kad bi zamjena bijele fraze crnom bila prenagla je za osjet vida, slika bijelih kvadrata ostajala na mrežnici oka još dugo nakon što bi ekran utonuo u mrak. Bijeli monolit odvajao se od ekrana i lebdio prema publici.

Pedeset dvije godine nakon Arnulfa Rainera, u godini kad digitalni format istiskuje analogni u prikazivačkom aspektu, Kubelka snima Antiphon (2012). Ovaj film zamišljen je istovremeno kao suprotnost i komplement Arnulfu Raineru. Antiphon je strukturiran prema istom načelu kao Arnulf Rainer, nastao je zahvaljujući identičnim formalnim i gradivnim elementima, ali njihov raspored je potpuno inverzan: kvadrati tame postali su kvadrati svjetla, a kvadrati zvuka postali su kvadrati tišine. Ovi filmovi su, nakon što je svaki prikazan pojedinačno, projicirani jedan do drugoga na istom ekranu što je dodatno usložilo ideju simetrije ionako prisutnu u svakom od ovih filmova. Oba se filma sastoje od jednakog broja bijelih i crnih kvadrata. Budući da tamu možemo tumačiti kao izostanak svjetla, ne bi bilo sasvim pogrešno reći da je u svakom bijelom kvadratu latentno prisutan crni kvadrat. Usporednim prikazivanjem filmova ideja se manifestirala pred našim očima. To, međutim, nije uspjelo u potpunosti. Bijela ipak dominira gledateljevim pogledom zbog naknadne slike o kojoj sam već nešto rekao: kad bismo trebali vidjeti seriju crnih kvadrata nakon serije bijelih kvadrata, nismo to sposobni učiniti zbog zasićenja oka što narušava Kubelkinu odu simetriji. To bi, mislio sam, trebalo biti ispravljeno u Monument filmu (2012). U tom posljednjem Kubelkinom radu znakovitog naziva prethodni Arnulf Rainer i Antiphon projicirani su jedan preko drugog. U teoriji bismo trebali vidjeti samo bijeli kvadrat, no pažljivim gledanjem moguće je uočiti da slika na trenutke zataji. Unatoč sinkronizaciji projekcija, ne postoje dvije potpuno iste pa i tama dobije priliku da se ukaže na pragu percepcije. Krenuli smo od pretpostavke da je ostvarenje simetrije ono čemu Kubelka teži, a sad bismo je trebali napustiti. Zapravo ga, ako ne griješim, više zanima nemogućnost simetrije u prvom koraku i njezina iluzornost u drugom. Njegov spomenik filmu pokazuje nam, između ostalog, da se ideja simetrije temelji na sukobu koji kao sukob postoji samo među pojmovima. Otpor filmskog materijala naznačio je isključivo logički karakter te suprotnosti:  apsolutnom suprotstavljanju između svjetla i tame u stvarnosti zapravo ništa ne odgovara. Monument Film je ono što se do maločas moglo protumačiti kao Kubelkin poraz preobrazio u trenutak njegova trijumfa. Njegova umjetnička nastojanja očito ne bi bila moguća u digitalnom mediju. U slučaju austrijskog majstora otkriće novih umjetničkih mogućnosti jednako je permanentnom otkriću starog medija. Kad svojim naručiteljima nije isporučivao filmove kakve su tražili, on ih je doista na izvjestan način potkradao. Prisvajao je vrpcu i vrijeme potrebno da s njom nešto učini. Kad bi proizvodnja celuloida bila obustavljena, što je danas ako ne realno onda barem zamislivo, ni on ni njemu slični više ne bi imali od koga krasti. To, dakle, ne bi bila smrt filma, nego prije hotimično ubojstvo. Za njegove ubojice nije bitno istraživanje mogućnosti njegovog materijala, nego mogućnost da se zaradi pričanjem priča pokretnim slikama. Film je, smatraju oni, priča i mora nešto govoriti. Kubelka je naprotiv uvijek tragao za biti filma i stvarao filmove koji ne govore, čiji je “sadržaj” moguće ostvariti samo unutar filmskog medija. Ima li film, Kubelkin film, (još uvijek) budućnost? Ima, i ako je vjerovati Kubelki, ona će pripadati (i) filmu koji ne govori i o kojem se ne da govoriti.

Bilo bi efektno s ovim riječima završiti kratak osvrt na ovu iznimnu večer, no to ne bi bilo pošteno, iako ne bi bilo sasvim krivo, uzevši u obzir Kubelkine opaske o vlastitom radu. Dva su razloga: prvi je taj što bismo prikazane filmove podredili iz dobrih razloga osporavanoj ideji o filmu koji svoju bit pronalazi u svom mediju; drugi razlog, povezan s prvim, taj je što bismo te filmove, nakon prilično nepreciznog nabrajanja nekih njihovih formalnih odlika, jednostavno upisali u dugu tradiciju široko definiranog čistog filma bez obveze da o njima pokušamo govoriti na drugačiji način. Sretnim slučajem smo u Zagrebu unutar nekoliko sati mogli vidjeti Godarda i Kubelku kako se, jedan za drugim, opraštaju s jezikom. Kubelka nam daje alibi da o njegovim filmovima ne govorimo jer se o njima navodno ne da govoriti. Nemoguće je, kaže, prevesti sadržaj njegovih filmova u drugi medij kakav je jezik. Ali, što ako se uopće ne radi o problemu prevođenju iz jednog medija u drugi, što ako se ne radi o problemu odnosa između forme i sadržaja, što ako film bez prevođenja kao mišljenje utječe na proizvodnju mišljenja koje nije film(sko)? Time bismo konačno došli do drugog, znatno težeg i znatno zanimljivijeg pitanja koje pred nas postavljaju  Kubelkine filmske ekstaze:

Dâ li se govoriti o filmu (i na koje načine)?

Ono što vidimo u prikazanoj sceni su radnici na poljoprivrednom dobru. Radi se o ljudima koji nisu seljaci, o najamnim radnicima, o nadničarima koje poslodavac isplati po završetku ugovorenog posla i raspusti nakon čega se oni pridružuju vojsci nezaposlenih što luta u potrazi za novim poslom. Ono što ne vidimo je društvo koje je obećavalo posao i brigu za svakog svojeg člana. Kakva briga? Ta, lijepo je upravitelj poljoprivrednog dobra rekao, nije on ničija zadružna baba! Kad takvu rečenicu čujete iz usta socijalističkog poslovođe, nije teško shvatiti da se on zapravo ruga onom što bi nominalno trebao biti razlog njegovog vlastitog postojanja. Kad takvu rečenicu čujete danas, a svi je slušamo svakog dana u raznim varijacijama, već ste odavno shvatili sve što ste trebali shvatiti – jaz između onog što nam je pruženo i onog što nam je obećano, barem u ovom pogledu, više ne postoji: nema društva koje će vam obećati posao, nema nikoga da se brine o vama, na svako vaše ‘ali’ bit ćete otpravljeni s “nema tu ‘ali’, idi!” Džimi nije daleko otišao. Ne očajava on zbog nemogućnosti da nađe posao, čak se zna i pohvaliti da je isuviše lijen da bi radio. Džimi je nesuđeni gastarbajter, ali lako je zamisliti nekog tko je sjedio u onoj kamionskoj prikolici kako, nakon neuspješne potrage za poslom, doista odlazi na rad u inozemstvo.

Nezaposlenost je, kako smo vidjeli, glavni problem. Unutar postkomunističkog diskursa na nju se gleda kao na posljedicu zakazivanja socijalističke ekonomije koja nije mogla ljudima osigurati posao koji im je obećavala. Tako su sudbine gastarbajtera pridružene brojnim drugim nesretnim sudbinama ljudi koji su iz drugih razloga patili pod socijalizmom. Buden se odlučno suprotstavlja ovakvom postavljanju problema. Njegova teza je vrlo jednostavna: smisleno proučavanje slučaja jugoslavenskih gastarbajtera nije moguće unutar postkomunističkog ideološkog uokvirivanja gdje promašena kritika komunizma služi samo kako bi se izbjegla doista potrebna kritika kapitalizma. Da bismo razumjeli slučaj gastarbajtera potrebno je napustiti postkomunistički i prihvatiti antikapitalistički okvir. Održivost teze od tog trenutka ovisi o njegovoj sposobnosti da nas uvjeri kako su tržišni obrasci proizvodnje preuzeti iz kapitalističkih zemalja odgovorni za nezaposlenost u jednoj socijalističkoj zemlji kakva je Jugoslavija bila.

Buden nas podsjeća, ponekad prebrzo s obzirom na višefazni karakter procesa, da je Jugoslavija nakon raskida sa Staljinom pošla vlastitim putem daljnjeg razvoja socijalizma što je ubrzo dovelo do uvođenja tržišta. U prvim godinama federalna je vlast diktirala osnovno planiranje, dok je planiranje na nižim razinama prepušteno poduzećima i njihovim udruženjima prema zakonu ponude i potražnje. U tim godinama produktivnost rada je konstantno podizana kombinacijom djelovanja radničkih savjeta odozdo i ekonomskoga planiranja odozgo, pa se Jugoslavija u pedesetima ubrajala među zemlje s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. Kako je vrijeme odmicalo, osnovno planiranje u vidu razvojnog plana za čitavu zemlju polako je zanemareno i na koncu napušteno. Treba stalno imati na umu mnoge razloge zbog koji je planiranje postepeno potiskivano. Među njima je vrlo vjerojatno najvažniji katastrofalna poratna situacija koja je zahtijevala brzu industrijalizaciju, a u situaciji bez početnog kapitala industrijalizacija je postala proces ovisan o stranim devizama. Njih se moglo namaknuti samo kombinacijom pozajmljivanja novca u inozemstvu i izvoza u inozemstvo pri čemu su oba tipa djelovanja podrazumijevala sve snažniju ovisnost o kretanjima na svjetskom tržištu. Zajmovi MMF-a i Svjetske banke u prvo su vrijeme, zahvaljujući ogromnim stopama gospodarskog rasta, lako otplaćivani. Uvjeti kreditiranja bili su povoljni, a uz stabilan ekonomski rast glavnih trgovinskih partnera poticaj brzome razvoju jugoslavenske industrije bio je neupitan. Integracija u svjetsko tržište koja je omogućila poslijeratni privredni uspon pokazat će se kontraproduktivnom sa svakim sljedećim desetljećem. Orijentacija privrede prema izvozu povezana je s uvozom jeftinih sirovina koji je trebao stimulirati domaća proizvodna poduzeća da podignu nivo produktivnosti i smanje troškove proizvodnje. Bit privredne reforme provedene 1965. godine bilo je upravo podizanje produktivnosti i smanjenje troškova proizvodnje što se najbrže moglo postići kako natjecanjem između samih poduzeća na domaćem tržištu, tako i njihovim izlaganjem pritiscima svjetskog tržišta. Organiziranje ekonomije oko tržišnog natjecanja koje osim poduzeća uključuje i domaće financijske institucije onaj je korak kojeg, isključivo za potrebe Budenovog izlaganja, možemo proglasiti odlučnim priklanjanjem kapitalizmu. Poduzeće, čije djelovanje više nije bilo usmjereno zahtjevima federacije kao neke više instance, dobilo je veću slobodu u raspolaganju viškom dohotka koju je koristilo za kapitalno-intenzivne investicije ili, jednostavnije rečeno, povećanje prihoda na štetu zapošljavanja. Sada možemo odgovoriti na glavno Budenovo pitanje: zbog čega su se gastarbajteri iz Jugoslavije, jedne socijalističke zemlje, uopće našli u kapitalističkim zemljama? Zbog nezaposlenosti koja je postajala sve veći problem. Taj problem je riješen tako da su otvorene granice pa se teret viška radne snage prebacio na međunarodno tržište rada. Problem onog tko želi živjeti od svog rada, ali nema gdje raditi upravitelj poduzeća riješio je vrlo lako: “Nema tu ali, idi vani, nisam ja tu ničija zadružna baba”. Svi smo čuli ovu rečenicu. Slučaj gastarbajtera nije važan samo zato što je očito povezan s poviješću propalog komunizma, nego i zato što je povijest propalog komunizma, unatoč svim specifičnostima gastarbajterstva kao historijskog fenomena, povezana s prošlom i aktualnom kapitalističkom stvarnošću.

Buden je tijekom izlaganja argumenata u prilog osnovnoj tezi načeo novu temu, prema njegovu mišljenju, u dosadašnjim istraživanjima nepravedno zapostavljenu; radi se o ekonomskoj, političkoj i kulturnoj diskriminaciji jugoslavenskih gastarbajtera unutar vlastite zemlje. Migracije unutar zemlje uvjetovane raskolom na njen sjever i jug pratile su klasne borbe, nacionalna trvenja i kulturni konflikti. Manja korekcija Budenovom izlaganju sastojala bi se u podsjećanju da, nasuprot onome kako se moglo zaključiti iz njegove prezentacije ovog problema, sve veća implementacija tržišnih mehanizama nije uzrokovala jaz između sjevera i juga zemlje, već ga je (samo) značajno ubrzala. Naime, i u planskom razvoju privrede, sjever – koji je uključivao Sloveniju, Hrvatsku, Vojvodinu i užu Srbiju – svjesno je favoriziran na račun juga. Nerazvijena infrastruktura bila je teško savladiva prepreka privrednom razvoju južnih republika. Željezničke mreže, preduvjeta za industrijalizaciju, nije bilo u velikom dijelu Makedonije, Kosova i Crne Gore. Iz tog razloga, vrh partije koji je donosio razvojni plan u siromašnoj, ratom opustošenoj zemlji, odlučio je podijeliti privredne funkcije tako da južne republike jeftinim sirovinama opskrbljuju izvozno orijentirane tvornice smještene uglavnom u sjevernim republikama uz obećanje da će jednom i na jug doći red. Tržište, u svojstvu mehanizma za prenošenje natjecateljskog pritiska koji nužno proizvodi pobjednike i gubitnike, samo je tijekom šezdesetih godina pogoršalo početno stanje pri kojem je sjever bio znatno razvijeniji od juga. Nejednakost koju proizvodi robna proizvodnja, kombinirana s početnim komparativnim prednostima sjevera naspram juga zemlje, konstantno je djelovala u smjeru osiromašenja juga potičući migraciju jeftine, loše obrazovane radne snage u potrazi za poslom prema sjevernim dijelovima zemlje. Bauštelci koji su podigli Novi Zagreb, primjećuje Buden, nisu bili samo domaći dečki. U takvim okolnostima su za uravnotežen ekonomski, politički i kulturni razvoj zemlje bili potrebni snažni redistributivni mehanizmi, a tržišne reforme šezdesetih godina, kao i administrativne reforme sedamdesetih godina potaknute, između ostalog, nacionalističkim pokretima, krenut će upravo u suprotnom smjeru – u smjeru slabljenja postojećih mehanizama redistribucije; u, najblaže rečeno, krivom smjeru. Da nastavimo pratiti ovaj trag i proučimo diskurs o redistribuciji vrlo brzo bismo uvidjeli koliko su deplasirani legitimacijski mitovi država nastalih na razvalinama Jugoslavije o potiskivanju nacionalnog pitanja u zajedničkoj državi. Buden se i ovaj put obrecnuo o nacionalno pitanje, ali nije previše inzistirao na njemu u kontekstu ovog predavanja. Inzistirati na nacionalnom pitanju, kako god se prema njemu odredili, svjestan je Buden, znači ustupak rezu koji se dogodio početkom devedesetih godina što, htjeli-ne htjeli, implicira čitav niz drugih analitičkih ustupaka. Ako rez ne lociramo u devedesete, nego u reformskoj dekadi kad je uvedeno tržište, onda nam se gastarbajteri ukazuju kao figura kontinuiteta.

Buden kaže, a treba mu vjerovati, da su jugoslavenski gastarbajteri napuštali domove iz istih razloga zbog kojih su se grčki, talijanski i španjolski gastarbajteri u isto vrijeme zaputili u Zapadnu i Sjevernu Europu. Iz istih razloga zbog kojih današnji migranti neprestano mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju cijelog svijeta. Gastarbajter je vrijedan proučavanja jer je bio i ostat će persona non grata u svijetu kojeg stvara; figura traumatskog kontinuiteta između jugoslavenske prošlosti, hrvatske sadašnjosti i neke bezimene budućnosti; utvara koja nas podsjeća na prošlost koju smo zaboravili i ukazuje na budućnost prema kojoj jurimo, ali od koje okrećemo glavu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Budenovo predavanje, Those who make revolution half way only dig their own graves, naslov duguje Saint-Justu. Kako parafraza Saint-Justovih riječi lišava njegovu misao prodorne snage, tako i izlučivanje samo jedne teze osiromašuje Budenovo predavanje do neprepoznatljivosti. No, nema nam druge: Buden tvrdi da je teškoća privatizacije vezana uz kontekst koji određuje ne samo privatizaciju, nego i načine na koje je ona osporena. Njegova argumentacija vraća nas točno dvadeset i pet godina unatrag kada je Francis Fukuyama u časopisu The National Interest objavio članak The End of History? Na temelju izostanka upitnika u naslovu njegove najpoznatije knjige The End of History and the Last Man, možemo pretpostaviti da su naredne tri godine, koliko je prošlo od objavljivanja članka do objavljivanja knjige, Fukuyamu učinile puno sigurnijim u vlastitu tezu prema kojoj kraj povijesti nastupa s nastupanjem liberalne demokracije kao konačnog oblika uređenja ljudskog društva. Takav tip konačnosti znači da će se još puno toga događati, ali uvijek unutar ideološkog prostora zacrtanih granica, uvijek prema nepromjenjivim pravilima jedne i jedine igre. Kraj povijesti ukida povijesno vrijeme pretvarajući ga u prostor: ono postaje muzej unutar kojeg je budućnost zaključana, a prošlost dostupna kao eksponat o kojem se treba brinuti. Povijest postaje otuđena od onih kojima pripada, biva predana kustosima koji se brinu o njoj i tako objektificirana učinjena dostupnom jedva zainteresiranim pogledima posjetitelja muzeja koji je velik koliko je velik svijet. Upravo u kontekstu muzealizacije povijesti, Buden pokušava razmišljati o privatizaciji kao nužnom dijelu tzv. tranzicije koja počiva na opoziciji Zapada i Istoka. Taj opozicioni par održao se do danas zbog muzeja koji, otimajući povijest kao takvu, objema stranama opozicije otima njihovu specifičnu povijest. Samo zbog univerzalizacije kapitalističkog Zapada, kaže Buden, socijalistički Istok djeluje periferno, provincijalno, nešto što je zakasnilo i tek mora stići na kraj povijesti. Njemu pripada nečasno mjesto u muzeju, on je svojevrsni muzej unutar muzeja, sramotno mjesto sa svojim potrošenim ideologijama, promašenim političkim konceptima koje se spominje samo kao ono što nije vrijedno spomena i idejama o kojima se raspravlja samo u kontekstu onoga o čemu je bilo kakva rasprava bespredmetna. Povijest Istoka, odnosno povijest socijalizma, nije učiteljica; ona ne pruža primjere, već služi samo kao loš primjer. Istok još uvijek postoji kao slika samo zato da bi se Zapad sa svojim konstituensima, od kojih su kapitalizam i parlamentarizam najvažniji, mogao potvrditi i idiotski obožavati samog sebe.

Podsjetimo se da se s krajem povijesti ukida povijesno vrijeme. Zapadu obožavanje samog sebe, koliko god paradoksalno zvučalo, najviše treba upravo dok trijumfira jer ublažava činjenicu da ostaje bez svoje budućnosti. Takvo odustajanje od budućnosti ima raznolika očitovanja, od kojih je jedno rasap društva. Društvo, onako kako ga Buden shvaća, predstavlja specifičan oblik zajedništva uspostavljen da bi se ublažile posljedice kapitalističke industrijalizacije, a obilježava ga u pravom redu institucionalizacija socijalne odgovornosti. Ono je nastalo u razdoblju kad je, uslijed sukoba rada i kapitala, odlučeno da nejednakost, bijeda i siromaštvo nisu pojedinačno, već društveno uzrokovani problemi, zbog čega je i njihovo rješavanje delegirano društvu, odnosno nacionalnoj državi koja je počela njemu služiti. Zenit društvenosti predstavlja država blagostanja u svojstvu učinkovitog osigurača protiv katastrofa koje mogu snaći pojedinca. U posljednjih nekoliko desetljeća, sa zamahom nakon kraja povijesti, otpočela je njena dezintegracija koju se može pratiti kao niz procesa od kojih je privatizacija vjerojatno najbitniji. Potrebno je naglasiti to da kad govorimo o rasapu socijalne države ne govorimo o nestanku države – ona se rekonstituira kao agentura kapitala – već o rasapu društva. A kad društvo prestaje postojati, kad prelazimo u postsocijalno stanje, postoje, kako nas je lijepo podučila Margaret Thatcher, samo pojedinci i njihove obitelji. Nejednakosti, bijeda i siromaštvo postaju odgovornost pojedinca; društvo koje bi trebalo biti osjetljivo na takvu bol je anestezirano, a ako ga se očajnički pokušava dozvati, kaže Buden koristeći Althussera, ono se ne odaziva, ne može biti interpelirano.

Buden je dosta teorijskog napora uložio da pokaže kako je kraj društva jedna od posljedica kraja povijesti kojeg možemo, ako nam je drago, zvati takozvanim, pisati u navodnicima ili relativizirati na bilo koji drugi način. Nakon toga mu je ostalo još da pokaže koje su posljedice takve ramifikacije suvremenih problema. Jedan od načina na koji je to moguće učiniti jest analiza tzv. okreta ka prošlosti kojeg je francuski povjesničar Pierre Nora datirao u sedamdesete godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme kad nastupa neoliberalna razgradnja društva. Postoji nekoliko, međusobno nesvodljivih, razloga za okretanje prošlosti koji se međusobno podupiru. Jedan od njih, Budenu očito najpoticajniji, čini odustajanje od ideje revolucije što je politička posljedica raspleta šezdesetih godina. Jednom kad je revolucija kao obećanje drugačije budućnosti prestala biti horizont društvenog djelovanja, načeto se društvo okrenulo prošlosti, a ideja raskida sa starim idejama uzmaknula je pred idejom tradicije. Odjednom je cijela sadašnjost postala zagušena prošlosti, ali ta prošlost postala je sjećanje koje ima vrijednost po sebi, no malo toga govori stvarnosti koja ga je naslijedila. Umjesto da s revolucijom nestane potreba za muzejima, cijeli svijet je postao muzej s revolucijom kao jednim među mnogim izlošcima uslijed čega je ona izgubila dodir sa svakodnevnim ljudskim iskustvom. Sjećanje na revoluciju tako postaje samo način da je se zaboravi. Sudeći prema izlaganju, Buden problematičnim smatra što upravo taj muzejski kontekst ne utječe samo na privatizaciju, nego i na načine na koje je ona osporena. Potvrdu za tu tezu pronalazi u retorici otpora privatizaciji; ljevica uglavnom pazi na bolju prošlost da se dodatno ne ošteti, brani ostatke ostataka društva, a ne napada njegove neprijatelje, u dosluhu je sa svojom revolucionarnom prošlosti, ali ne shvaća da je jedina prošlost vrijedna njene pažnje ona koja joj se obraća iz budućnosti.

Brenner se nadovezao na Budena upozoravajući na činjenicu društvene uklopljenosti teorija u sustave koje opisuju i posljedičnim epistemološkim zaprekama koje se uz stalno rekalibriranje metodologije mogu u nekoj mjeri zaobići. Vlastito predavanje, naslovljeno Urban Ideologies and the Critique of Neoliberal Urbanization, posvetio je definiranju intelektualnih temelja kritičke urbane teorije, discipline konstituirane odbijanjem intelektualnih temelja srednjostrujaške urbane teorije koja trenutna stanja gradova vidi kao izraz transhistorijskih zakona organizacije društvenog prostora, birokratske, ekonomske ili neke druge racionalnosti. Primjerice, često se naturalizira trend seljenja stanovništva iz ruralnih područja u grad, taj proces postaje pretpostavka teorija koje nisu kritičke, pri čemu se zaboravlja ono što će kritička teorija uvijek naglasiti; to da su u najvećem broju slučajeva migracijski i urbanizacijski procesi posredovani tržišno upravljenim političkim institucijama koje reorganiziraju vlasništvo nad zemljom i definiraju uvjete njenog korištenja. Temelje vlastite discipline Brenner je izložio preko šest teza i njihovih implikacija. Prva teza jest da je prostor grada mjesto gdje se društveni odnosi, kontradikcije kapitalizma i politički život izražavaju, potvrđuju i osporavaju što znači da je kritička urbana teorija potrebna disciplina. Uvodeći drugu tezu koja kaže da urbane promjene slijede ritam koji zadaju ciklusi akumulacije kapitala i s njima povezane državne regulacije, Brenner je naglasio da se ona u širem okviru urbanih studija ne podrazumijeva, već da  ju je još uvijek potrebno braniti i dokazivati. Ona implicira potrebu za (historijskom) urbanom političkom ekonomijom. Prema trećoj tezi proizvodnja urbanog prostora posredovana je historijski specifičnim oblicima državne moći koja uključuje različite načine regulacija poput, primjerice, planiranja i upravljanja prostorom grada. Kapital u raznim oblicima ne može ostvariti svoje interese bez posredovanja državnih institucija koje mu to omogućuju, baš kao što ne može opravdati svoje intervencije u prostor bez diseminacije ideologema koji ih pokušavaju učiniti legitimnima. Država, s druge strane, u demokratskim kontroliranim sustavima može regulirati vlasništvo nad urbanim prostorom i njegovo korištenje na način koji bi spriječio komodifikaciju. Kritička urbana teorija, uzimajući Poulantzasa i Lefebvrea kao polazišta, stoga mora na različitim prostornim skalama državu prepoznati kao područje sukoba oko oblika i razvoja urbanog prostora.

Četvrta teza kaže da je urbani prostor područje sukoba koji nije proizveden isključivo prema obrascima djelovanja kapitala i državnih institucija, već da značajan čimbenik u njegovoj proizvodnji čini djelovanje društvenih pokreta zbog čega njih urbana kritička teorija treba prepoznati kao aktere oblikovanja i usmjeravanja urbanizacijskih procesa. Urbane društvene pokrete ne određuje isključivo mjesto njihovog nastanaka, prema petoj tezi oni nisu gradski samo zato što nastaju u gradu, već su kvalitativno neodvojivi od stalno mijenjajućeg karaktera urbanog razvoja. Brenner je podsjetio koliko je za ovaj aspekt kritičke urbane teorije značajan rad Davida Harveyja koji je, potaknut potrebom za opisivanjem onog što se događa uslijed neoliberalizacije društva, skovao pojam akumulacije obezvlaštenjem. Nakon što je sedamdesetih godina prošlog stoljeća pala profitna stopa, značajniji kapitalisti su, umjesto da nastave investirati u proizvodne pogone, područja koja nisu bila podložna logici kapitala, poput različitih vrsta javnih usluga ili javnih dobara, pretvorili u kapitalistička radi novih načina ostvarivanja profita. Ono što je bilo javno, uz značajno posredovanje države, došlo je u privatne ruke, dogodilo se obezvlaštenje, odnosno postupni rasap društva o kojem je govorio Buden. Bitna implikacija ove teze jest da urbani društveni pokreti moraju biti shvaćeni u odnosu na režime akumulacije kapitala i moduse državne regulacije koji su lokalno specifični što i društvene pokrete koji nastaju u međudjelovanju s njima čini lokalno specifičnima. Posljednja, šesta teza, ona je koja nosi političku težinu kritičke urbane teorije kao discipline, kaže da je urbani prostor mjesto i ulog borbi vezanih uz budućnost kapitalizma te upućuje imperativ snagama društvenog da prisvoje ono što bi trebalo biti zajedničko djelujući protiv logike kapitala, a od same kritičke urbane teorije zahtijeva mapiranje stalno mijenjajućeg područja, strateških mogućnosti, ograničenja i uloga u borbi unutar i oko gradskih prostora.

Brenner je stalno, tijekom i između izlaganja, naglašavao da je kritička urbana teorija upravo teorija i da, kao takva, ne sadrži uputstvo za praktičnu upotrebu svojih analiza, već svoje postojanje duguje upravo izostanku revolucionarne prakse. Iskoristio je kao primjer samoupravljačke prakse koje po definiciji moraju proizaći odozdo, dok bi svaki vid usmjeravanja odozgo, iz neke hijerarhijski privilegirane pozicije, predstavljao udar na njihove principe. Zadatak kritičke urbane teorije je istraživanje i informiranje potencijalnih političkih aktera o mogućnostima koje postoje, ali su zatomljene unutar trenutnog stanja u kojem se privatizacija nadaje kao najveća opasnost. Postoji politički rad, postoji intelektualni rad i postoji politika intelektualnog rada. Buden i Brenner pokazali su, svaki nas svoj način, koliko su to različite stvari.