Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.

Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.

Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride). 

Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita. 

Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).

Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći. 

S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.

Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje. 

Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.

A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.

Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja. 

Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a. 

Od slavnih osoba, pop-zvijezda i influencera sve više se očekuje da iskoriste svoje platforme za adresiranje gorućih društvenih i političkih problema uslijed višestrukih kriza čije posljedice svakodnevno promatramo putem društvenih mreža. No nedostatak kontinuiteta u javnom zalaganju za društvene probleme otvara prostor njihovoj instrumentalizaciji u svrhu samopromocije.

U dvadeset godina svoje karijere Taylor Swift je promijenila svoj imidž nekolicinu puta. Njezin stil razvio se od ponizne country djevojke koja planira osvojiti svijet svojom gitarom i bilježnicom ispunjenom pjesmama do iskusne poduzetnice s glazbenom industrijom u malom prstu. Negdje se među tim personama potkrala i ona (mlake) aktivistice kada je u Lover eri odlučila po prvi put u svojoj karijeri prekinuti političku šutnju.

Miss Americana i Girl Power

Swiftino političko istupanje u javnost zabilježeno je u dokumentarcu Miss Americana (2020), koji prati pjevačicu u radu na njenom sedmom studijskom albumu Lover (2019). Swift u filmu govori o počecima svoje karijere i negativnim događajima koji su je obilježili poput svađe s američkim reperom Yeom (Kanyeom Westom) i seksualnim zlostavljanjem radijskog DJ-a koji ju je uhvatio za stražnjicu. Sukob s Yeom negativno je utjecao na Swiftin imidž, a povodom zlostavljanja 2014. pjevačica je pokrenula tužbu koja je završila njenom pobjedom. Navedeni događaji potaknuli su Swift u razvijanju Miss Americana persone i odmaku od imidža “dobre djevojke” koji je utjelovljavala od početka svoje karijere. Miss Americana predstavlja mladu, bijelu, dobrostojeću djevojku koja se zalaže za ravnopravnost, emancipaciju i prava marginaliziranih skupina – ona slavi femininost, bunt, ljubav, prijateljstvo i savezništvo. 

U idućoj sceni u dokumentarcu Swift nazdravlja sa svojom majkom i publicistkinjom Tree Paine čašom bijelog vina netom prije Instagram objave u kojoj proziva konzervativnu politiku republikanske kandidatkinje za Senat Marshe Blackburn i potiče svoje fanove da izađu na izbore. “Ako će mediji o meni negativno pisati jer sam rekla ‘Nemojte birati rasističkog homofoba za predsjednika’, neka pišu”, Swift odlučno kaže prije nego što stisne ‘podijeli’ na svom mobitelu. 

Miss Americana je liberalna feministkinja, a Swiftina Lover era parada girlboss feminizma. Njezin politički imidž u ovoj eri oblikovan je kroz izraženu femininu i queer estetiku i brendiranje, pretvarajući politički angažman u emocionalno privlačan i tržišno održiv pop-spektakl. U tom kontekstu, feminističke i queer reference djeluju prije kao estetski i komercijalni kodovi nego kao politički zahtjevi, uklopljeni u optimističnu Miss Americana personu. 

U spotu za pjesmu You Need To Calm Down (u kojoj se pjevačica direktno obraća hejterima, odnosno homofobima i transfobima) Swift se nalazi u hiperfemininom svijetu nalik na Barbieland u kojem Mojo Dojo Casa House nije ni na vidiku. Miss Americana živi u naselju kamp-kućica zajedno sa svojim slavnim queer prijateljima, poput drag kraljica iz RuPaulovog Drag Racea, Laverne Cox, Hayley Kiyoko, Ellen DeGeneres i petorke iz reality serije Queer Eye. Izborom trailer park estetike, Swift se poigrava sa stereotipima koji prate njihove stanovnike_ce – oni su najčešće niskog ekonomskog statusa, slabog obrazovanja i konzervativnih političkih stajališta. No njezina subverzija ovih stereotipa ne seže dalje od jeftinog uboda na siromašne i radničku klasu koji, ako i jesu republikanci, nisu neprijatelj broj jedan queer zajednici. 

U njezinoj kućici koja slavi feminitet nalaze se razbacane štikle, ruževi, blender s ružičastim koktelom, a na zidu visi uokvireni Cherin citat: “Mom, I am a rich man”. Miss Americana nije samo a rich man, ona je the rich man. U pjesmi The Man Swift pita se bi li za isti uspjeh morala uložiti jednako truda kao muškarac i kakav je osjećaj hvaliti se o novcu i ženama. U spotu za tu pjesmu, Swift je odjevena u svog muškog alter-ega – cis, heteroseksualnog poslovnog čovjeka. Referirajući se na ulogu Leonarda DiCaprija u Scorseseovom filmu The Wolf of Wall Street (2013), Swift imitira i ismijava maskuline geste poput uriniranja u podzemnoj željeznici, manspreadanja u metrou i uznemirenog vikanja na telefon na svojoj jahti prepunoj zgodnih djevojaka. 

U tekstu Između Girl Powera i Nove Ofelije: Uspostavljanje neoliberalnoga djevojačkog subjekta teoretičarka feminizma Marnina Gonick piše o popularnosti i komercijalizaciji Girl Power pokreta. Prema Gonick, on “ne predstavlja prijetnju postojećemu stanju, a tomu je tako jer odražava ideologije bijela, srednjoklasna individualizma koji privilegira osobnu odgovornost spram kolektivnoga odgovora na društvene probleme“. Swift je prigrlila komercijalnu Girl Power estetiku, u kojoj emancipacija proizlazi iz konzumerizma i rada. Ona ne propitkuje sustav – kapitalistički patrijarhat koji vrednuje cis, heteroseksualne, bijele, srednjoklasne muškarce i hustle kulturu – nego ga prisvaja. Ako ne može biti muškarac, onda može biti girlboss.

Pri kraju dokumentarca Swift izjavljuje: “Želim voljeti šljokice i ukazati na dvostruke standarde našega društva. Želim nositi ružičastu i podijeliti svoje političko mišljenje“. Tri godine kasnije, Swift je na te velike izjave odavno zaboravila.

Gatekeep, gaslit, girlboss

Početkom 2023. godine Taylor Swift započinje svoju najveću turneju do sada, The Eras Tour, omaž svim svojim razdobljima u karijeri i albumima. Prema Business Insideru, Swift je u skoro dvije godine trajanja turneje održala 149 koncerata, posjetila 21 državu i zaradila preko dvije milijarde dolara od prodaje karata, čime se pridružila klubu milijardera. Također je proizvela dva filma o turneji, snimke koncerata u visokoj rezoluciji, Taylor Swift: The Eras Tour (2023), Taylor Swift: The Eras Tour – Final Show (2025) i dokumentarnu mini-seriju Taylor Swift: The End of An Era (2025), koja prikazuje što se odvijalo iza kulisa i kako su tekle pripreme za turneju.

U dokumentarcu The End of An Era Swiftin izostanak angažmana oko zajednica kojima nominalno pruža podršku ostavlja gorak okus u ustima. Kroz šest epizoda pjevačica otvara prostor svom najbližem timu plesača_ica i pratećih pjevačica da ispričaju svoje priče o usponima i padovima u karijeri, te kako su ih oni doveli do ove turneje, naglašavajući obiteljsku atmosferu, djevojaštvo i vjeru u sebe.

Za razliku od jasnog pozicioniranja u razdoblju Miss Americane, gdje se u istoimenom dokumentarcu činila spremnom žrtvovati svoju reputaciju javnim političkim istupanjem i zalaganjem za prava LGBTQ+ zajednice, Swift u periodu Eras turneje suzdržava se od političkih komentara te naglašava kako je njezin posao uoči predsjedničkih izbora osigurati svojim fanovima mogućnost eskapizma: “Ne bismo se ni o čemu trebali ili smjeli brinuti i nećemo u idućih tri i pol sata”. Kako se Swiftin tim sastoji od pripadnika_ca različitih marginaliziranih skupina, njezina se inkluzivnost, kao i političnost, čini performativnom, dijelom showa koji izvodi za publiku.

To, međutim, ne znači da je Swift u potpunosti zapustila političko djelovanje. Nakratko je 2024. prekinula šutnju u Instagram objavi u kojoj je izrazila podršku predsjedničkoj kandidatkinji Kamali Harris, javno progovorila protiv Trumpa i potaknula svoje fanove da izađu na izbore. Ipak, činjenica da su takvi istupi bili rijetki i kratkotrajni čini njezin sadašnji politički angažman znatno suzdržanijim od onoga koji je sama izgradila u dokumentarcu Miss Americana. Upravo ta disproporcija između nekadašnjeg obećanja političkog aktivizma i današnje minimalne prisutnosti otvara pitanje je li Miss Americana dio njezina identiteta ili samo persona koju preuzima po potrebi.

Nakon turneje, Swift se, zajedno sa svojim zaručnikom, NFL-ovim igračem Travisom Kelcejem, povukla u “predbračnu idilu” u kojoj ona uči šivati, dok on sa svojim bratom snima sportski podcast New Heights na kojem je, među ostalim, najavila svoj najnoviji album The Life of A Showgirl (2025). To je prvi put u njezinoj karijeri da album najavljuje kroz projekt svog partnera, čime ne samo da podupire njegovu vidljivost, već i vlastitu promociju premješta iz javnog, potencijalno političkog prostora, u kontrolirano okruženje privatne sfere. 

Mrs. Trad Wife ili puni krug do statusa quo

The Life of A Showgirl podijelio je mišljenja fanova i kritičara_ki svojim osrednjim i površnim stihovima koji su u diskrepanciji s njezinim ranijim lirički kompleksnijim albumima i reputacijom jedne od boljih tekstopiskinja u industriji. U novim se pjesmama Swift poigrava personama seksipilne žene (Wood), buduće supruge i majke (Wi$h Li$t), dame u nevolji (The Fate of Ophelia), izvođačice (The Life of A Showgirl) i iskusne poduzetnice (Father Figure). S obzirom na pobrojane motive i tematike ovoga albuma, Showgirl je album kojim Swift jasno daje do znanja da u njezinom mjehuriću nema mjesta za probleme vanjskog svijeta.

Dok su glazbenici_e poput Adele, Beyoncé, Sabrine Carpenter, Olivije Rodrigo, Queen i Foo Fighters javno osudile_i Bijelu kuću za neautorizirano korištenje njihove glazbe tijekom promocije svoje kampanje na TikToku, Swift i njezin tim nisu se oglasili. Trumpov aktualni mandat obilježen je rastom autoritarizma, ICE-ovim racijama i ukidanjima zakona koja štite ženska i reproduktivna prava, no Swift radije peče kruh i promovira svoj novi album. Želja za većim političkim angažmanom očito je splasnula, stoga se nameće pitanje gdje je nestala potreba za bivanjem na pravoj strani povijesti? 

U pjesmi s novog albuma CANCELLED! Swift se ruga fenomenu kulture otkazivanja, čijom je žrtvom i ona bila: “Did you girlboss to close to the sun?/ Did they catch you having too much fun?“ Swift je, kao oličenju girlboss kapitalističke kulture s objavljenih preko trideset varijanti najnovijeg albuma (dvadeset sedam fizičkih i jedanaest digitalnih izdanja), vlastita ironija preletjela preko glave. U 2018. godini sama je sebi postavila cilj – biti politički aktivnija – i onda je, zagazivši jednom nogom u te vode, shvatila da je sigurnije na obali – tamo gdje je čeka brak s NFL zvijezdom i gdje može očuvati svoj milijarderski prihod.

Nitko ne očekuje od slavnih osoba da budu vođe revolucije, razriješe međunarodne konflikte, niti donesu mir u svijetu. Ono što se očekuje od slavnih osoba, kada su već odlučile progovoriti o političkim temama, jest da to i nastave; da iskoriste svoje platforme i društveni, ekonomski i kulturni kapital koji posjeduju te javno ukažu na nepravde i podrže projekte i/ili osobe koje se zalažu za opće dobro.

Taylor Swift sa svojom Showgirl personom zauzela je poziciju glazbenice čije se djelovanje ne proteže dalje od pozornice. Ona bira kada će i o čemu progovoriti, a kada će šutjeti; kada će jasno zagovarati prava žena i queer osoba, a kada neće; kada će biti Miss Americana, a kada Mrs. Trad Wife. Upravo ta mogućnost izbora – da govori ili šuti bez neposrednih posljedica – otkriva granice liberalnog feminizma. Ona ima pravo na izbor, no vraćajući se na status quo, Swift pokazuje da društveni i politički problemi s kojima se, među ostalom, i njezini fanovi susreću nisu toliko bitni – sve dok se direktno ne tiču nje same.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.