Ovo će biti moje dosad najduže ljeto u usijanom Zagrebu, potišteno sam pomislila kad sam osvijestila da ove godine možda neću na more. Htjela sam se pripremiti i osmisliti si aktivnosti da ne siđem s uma, pa sam se veselila što Zagreb ima (barem je u prvoj polovici ljeta imao) pristojnu ponudu ljetnih kina na otvorenom. Tako sam se početkom srpnja uputila na plato najpoznatije zagrebačke tržnice gdje su se u sklopu Ljetnog kina na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, mogla pogledati dva kratkometražna dokumentarna filma koje povezuju teme glavnog grada i dokolice. 

Prvi od njih je Povijest zagrebačke dokolice u režiji Mire Wolf; riječ je zapravo o televizijskom prilogu iz osamdesetih godina posvećenom uglavnom kulturi kupališta i kupanja u gradu. Prilog je, u nedostatku boljih riječi, prpošan i vedar, a gledatelje_ice podsjeća na dugu i slavnu tradiciju savskih kupališta te informira o možda manje poznatim zabavama i kupanjima u maksimirskim jezerima. Dio priloga posvećen je i vremenima kad su žene bile proglašavane vješticama zbog druženja s muškarcima koji su se ponašali odveć “slobodno” te se kupali u zagrebačkim potocima i time izazivali zgražanje javnosti.

Najdublje u povijest zašao je dio koji se bavi Andautonijom i termama koje su se nalazile u sklopu tog antičkog rimskog grada. To je ujedno najzabavniji moment priloga u kojem sredovječan muškarac, opušteno sjedeći na zidiću, teatralnim glasom i naglaskom, a gledajući ravno u kameru, zaneseno i gotovo pjesnički pokušava opisati zvukove koje je posjetitelj_ica terma prije skoro dva tisućljeća mogao_la čuti dok se kupao_la. 

Mnogo godina kasnije ljetna dokolica u Zagrebu izgleda bitno drugačije. Moja dokolica počinje svaki radni dan oko pola 5 kad izađem s posla. (Vjerujem da bi opis tih popodneva, na tragu čovjeka u prilogu i njegove dramatične interpretacije, mogao biti dobra radiodrama s unutarnjim monolozima i zvukovima grada. Pišem bilješku u mobitel.) Da bih stigla kući nakon posla, prvo se moram suočiti s bolnom činjenicom da je nužno izaći na uzavrelu ulicu i doživjeti šok zbog zamjene klimatizirane zgrade temperaturom koja se bliži brojci od 40 stupnjeva.

Usprkos nesnosnim vrućinama i svim popratnim nevoljama koje one izazivaju, obično se odlučujem na hodanje radi, tako se bar tješim, svih fizičkih benefita šetnje jer na poslu ionako samo sjedim. Hodanjem će mi trebati nekih 45 minuta, otprilike jednako kao i ZET-om ako uračunam i čekanje tramvaja na suncu i/ili presjedanje. Majica mi se lijepi za tijelo, ali uvjeravam se da je šetnja lijepa i da uživam u razmišljanju, slušanju glazbe, promatranju grada, stanovnika, turista, vrana i mačaka.

Dok se pokušavam držati tankog hlada i spremam se izaći na zadnji potez istočne strane Gagarinovog puta na kojem odnedavno više nema olakšanja pod krošnjama, mislim na svaki onaj put kad sam bila pod drvećem Maksimira ili nekog manjeg parka i nisam to cijenila, kao što ne cijenimo dvije funkcionalne nosnice svaki put kad nismo prehlađeni. To me podsjeti da bi trebalo platiti dopunsko zdravstveno osiguranje. 

S vremena na vrijeme osvježi me pokoja kapljica s nečije klime pa razmišljam o klimatskim promjenama i o prilogu koji je govorio o vremenima u kojima se bilo moguće okupati u gotovo bilo kojem od zagrebačkih vodenih tijela. Obećajem si da ću istražiti ponudu i cijene zagrebačkih bazena (neću) te vjerovati institucijama i mjerenjima kakvoće vode na Jarunu (isto neću).

Padne mi na pamet da je bicikl super stvar i za opuštene vožnje gradom u slobodno vrijeme i za put na posao i da bi ga bilo dobro nabaviti, ali i tu mi pozitivu raspršuje Ozaljska, inače jedna od najdražih mi ulica, na kojoj u pola metra širine između zidova i parkiranih automobila izvodim slalome između vozača i vozačica romobila i bicikala. Oni su te iste manevre odabrali umjesto vožnje po tramvajskoj traci. Ne krivim ih, ja bih odabrala isto, ali ja nemam, a očito neću ni imati bicikl. Draže mi je hodanje.

Nema veze, tješim se opet kad dođem doma. Moje vrijeme za odmor i dokolicu zapravo tek sad počinje. Ali u kuhinji cimerica sprema hranu i napa je glasna, a moja je soba okrenuta na zapad i nema rolete. Trebalo bi napokon kupiti zastore. Palim Netflix u boravku i gledam The Office. Zaključujem da bi trebalo gledati nove serije i filmove. Kliknem na novi Bridget Jones. Zaključujem da bi trebalo gledati kvalitetne serije i filmove. To ne pronalazim, a skidanje će dugo trajati. Rana večera. Zaključujem da treba čitati, no pažnja mi se osipa kao nekoliko prethodnih rečenica. Zurim u zid i borim se sa snom. Trebalo bi šetati ili trčati, ali još je prerano. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

Kako se večer bliži, i moje raspoloženje se popravlja. Sad je zapravo najbolje vrijeme za iskoristiti sav potencijal dokolice. Živim u glavnom gradu, mogućnosti su na svakom koraku. Ali ljeto je i festivali se i koncerti polako sele na jug zajedno s ljudima, knjižnice imaju ćudljivo radno vrijeme, u kinima nema ničeg zanimljivog, likovnoj umjetnosti ionako nisam sklona, a i kazališta su već prazna. Trebalo bi šetati ili trčati, ali već je prekasno. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

I onda, u sumrak, stvarno svjetlo notifikacije i metaforičko svjetlo prijedloga koji rješava moje probleme. Dvije najljepše riječi koje osoba u ljetnu zagrebačku večer može pročitati. “Oćemo Krivi?” Dan će biti spašen. Spremam se. Tuš je moja Andautonija. 

Odmaknimo se od mene na trenutak. Razmišljajući o ljetnoj dokolici u gradu, htjela sam provjeriti kako drugi o njoj razmišljaju, pa sam posegnula za džokerom pitaj frendicu. Kad sam se za pomoć obratila svojoj Zagreb-based Whatsapp grupi od šest prijateljica, odgovorile su mi dvije. Jedna je napisala “ljudi koji se sunčaju na Zrinjevcu hehe”, a druga “oni sajmovi razne hrane na štrosu i tuđmancu i sl.” te “ljetna kina”. To mi i nije puno pomoglo, pa sam se ponovno okrenula sebi i počela se prisjećati onih proljetnih tjedana 2020. godine, netom nakon što je proglašena pandemija.

Tad sam, skrolajući Instagramom, provela svojevrsno kvalitativno istraživanje nakon što sam na storijima prijatelja_ica i poznanika_ca primijetila nagli porast interesa za aktivnosti koje u nekim uobičajenijim okolnostima s tim ljudima nikad ne bih spojila. Uglavnom je to bila pomama za trčanjem i vježbanjem općenito, ali bilo je i konkretnijih i zanimljivijih hobija. Nekoliko mojih poznanica počelo je, na primjer, peći kruh pa mi je neko vrijeme feed bio prepun fotografija raznih faza rekreacije recepata za sourdough, a uglavnom su ih objavljivali ljudi koji su dotad u kuhinji provodili jednako vremena kao i ja: gotovo nimalo.

Čak i moja persona, koja je sve to, priznajem, određeno vrijeme promatrala s određenom mješavinom prezira i ljubomore, ubrzo se, iz očaja i dosade, počela hvatati u koštac s korpusom tekstova za diplomski rad. Zaključila sam da je, u tadašnjim okolnostima, bilo lakše usredotočiti se na neki hobi ili rad nego zdvajati nad koronom, ali zanimalo me kakva je situacija s viškom slobodnog vremena danas, pa sam se ponovno okrenula svom krugu prijatelja.

Jedna je frendica rekla da je zima dostojanstvenija od ljeta i tom sam izjavom bila oduševljena: oduvijek preferiram jesen i zimu i dobila sam potvrdu da zbog toga nisam luda. U jednom je razgovoru frend, kad sam mu citirala tu rečenicu, rekao da to možda jest istina, ali da su prednosti najtoplijeg godišnjeg doba, čak i bez mora i plaža, generalna sporost, opuštenost i više mogućnosti da ljudi u svoje slobodno vrijeme, temperaturama usprkos, izlaze van i samo se opušteno druže i čilaju. I to je istina, mora se priznati. Na tragu druženja i čilanja, a kao odgovor na moje pitanje o zagrebačkoj dokolici, jedna je frendica jednostavno i točno rekla “Krivi put”.

Sociološka relevantnost mog “istraživanja”, korištena metodologija i reprezentativnost uzorka možda jesu upitni i nedostatni za izvlačenje konkretnih zaključaka, ali su mi se zato nametnule nove teorije. Prva je da bi sljedeći put, za “istraživanje” s prijateljima i prijateljicama, trebala uzeti u obzir da će biti responzivniji ako im pitanje pošaljem ili izgovorim direktno umjesto u grupni inbox. To, doduše, vrijedi samo u slučaju kad su i sami u gradu i nikakvo im more ne odvlači pažnju. Druga je da dokolica (pa onda i dokolica u Zagrebu) često podrazumijeva da se s vremenom nešto može raditi, bilo na organiziranim događanjima u gradu, bilo na privatnim druženjima, a podjednako često i da se, osim što se može, treba.

Upravo tu leži uzrok mojih problema. U svojoj dokolici često ništa ne radim (i u tome uživam), ali zbog te ideje da bih nešto morala ili trebala užitak mi je gotovo uvijek popraćen grižnjom savjesti zbog pritiska da vrijeme trebam provoditi na “bolji”, “produktivniji”, “smisleniji” način. S druge strane kratka analiza riječi, definicija i pojmova kojima opisujemo dokolicu pokazuje da joj je česta odrednica upravo izostanak posla: slobodno vrijeme ili vrijeme u kojem se ne radi, ugodna dosada, razbibriga, razonoda, zabava, besposličarenje, neproduktivna potrošnja vremena.

Jedina odrednica s prizvukom neke akcije jest rekreacija koja često podrazumijeva neki oblik sporta i fizičku aktivnost, ali to mi, nažalost, otkako sam na drugoj godini faksa prekinula svoju rukometnu karijeru kad mi više nije trebala za potpis iz tjelesnog, nije odveć primamljivo, barem ne ljeti. Moji su sinonimi za dokolicu pak oduvijek bili čitanje, pisanje, gledanje, slušanje. Sve redom glagolske imenice koje ipak podrazumijevaju određeni tip (mentalne) radnje. Dokolica bi, zaključujem, također nešto morala, a to je biti negdje između, i uključivati najbolje od oba svijeta: djelovanje i odmor. Moje bi idealno slobodno vrijeme podrazumijevalo opuštenost i nerad, ali i dovoljno stimulacije za izostanak bilo kakvog osjećaja krivnje.

Pripremajući ovaj tekst, proživljavala sam tešku prokrastinacijsku dokolicu dok sam pokušavala dokučiti kako sva ova zapažanja pretvoriti u nešto smisleno. Odgovor mi se iskristalizirao u obliku još jedne poruke na mobitelu: “ja se opet nudim za šetnju, jednostavno sam nemirna otkad ne moram raditi cijeli dan, baš mi je šok”. To je potvrdilo dvije moje sumnje: sa svojim vremenom svatko nešto mora, a najbolja je za to šetnja: rekreacija i razonoda u jednom. Frendica i ja tako smo se našle u parku.

To me vraća na drugi film koji se prikazivao na Dolcu. Slijepčevićev Crveni tobogan je nastao četrdesetak godina nakon priloga o dokolici, a donosi priču o građanskoj borbi za očuvanje parka na Savici i protivljenju izgradnji crkve na tom mjestu. Tonom svakako manje prpošan i nostalgičan od priloga koji mu je prethodio, a u skladu s vremenima o kojima govori i činjenicom da se u Zagrebu i dalje borimo za javne prostore koji bi nam, umjesto da služe investitorskim interesima, trebali omogućiti uživanje i dokolicu.

U parku iz filma ni nakon šest i pol godina života u Zagrebu još uvijek nisam bila, ali znam da izgleda kao i livada pokraj Parka pravednika među narodima, kao i Fallerovo, kao i ugao Žajine i Nove ceste koji je ovih dana također u opasnosti od nestajanja, kao i druge trešnjevačke lokacije po kojima se često krećem i koje i same nude odgovor na pitanje što je to gradska dokolica: bicikli, igra skrivača, piva na klupici, tračanje susjeda, vrećice iz dućana, psi i, naravno, šetnja. Trebalo bi se prošetati i po parku na Savici.

Oba su filma, dakle, svakodnevni Zagreb negdje između nostalgije, opuštanja, nezadovoljstva i otpora. Riječi koje bi se mogle upotrijebiti i za sve (ne)sretnice koje će, poput mene, cijelo ljeto provesti na dragom nam uzavrelom asfaltu. Trebalo bi se prošetati, zauzeti prostor u opuštenosti i neradu (važno je zapamtiti da je odmor otpor), posvetiti koju misao gradu, pa se i pridružiti aktivistima_kinjama koji_e se trude sačuvati ga za njegove građane. Tko zna, možda budemo svjedoci nekom novom filmu; možda scenarij same smislimo. U svakom slučaju možemo ga prokomentirati u Krivom.

Program podrazumijeva gledanje šest predstava u šest tjedana te analiziranje pogledanog u šest susreta. Ideja je “stvoriti sigurno okruženje i ohrabriti polaznike da dijeleći svoje osobne dojmove slobodno razvijaju vlastite interpretacije i kritičko mišljenje”, navode u nedavno objavljenom pozivu. U tome će im razgovorima pomoći autori_ce i umjetnički_e suradnici_e predstava te voditelj radionice, glumac Ivan Pašalić.

“Želja nam je dovesti u kazalište nekoga kome je to zbilja strano”, odgovaraju na pitanje o motivaciji za pokretanje ovakve vrste projekta, koji sada provode po drugi put. Krenuli su od svojih prijatelja_ica i poznanika_ca koji se ne bave kazalištem, a voljeli bi o njemu znati više: “Želimo biti ti koji će odvesti ljude u kazalište kad već kazalište ne može doći po ljude. To, naravno, ne znači da će im se svidjeti sve forme i procesi, niti da će postati redoviti posjetitelji zagrebačkih i drugih kazališta, ali će im se sigurno otvoriti vrata u neki drugi i novi svijet u koji mogu bar povremeno navratiti.”

Drugi povod za program, neraskidivo povezan s prvim, odnosi se na mistifikaciju kazališne umjetnosti, razne predrasude i osjećaj da ona pripada nekom drugom. Potencijalni_e gledatelji_ce često osjećaju strah i sram od nerazumijevanja, što leži u iskrivljenoj percepciji da su kazalište i scenska umjetnost za “nekog drugog”, nekog “pametnijeg” i “obrazovanijeg”. Također, ističu, još uvijek postoji dojam da su kazališta mjesta okupljanja elite “koja gleda neke ljude u kostimima i perikama koji govore isključivo krutim književnim jezikom. Ovim projektom želimo demistificirati kazalište, odnosno spomenutu iskrivljenu percepciju kazališta, kroz zajedničku analizu predstava”.

Pilot projekt pokrenuli su prošle godine. Tada su s polaznicama gledali predstave Eichmann u Jeruzalemu, Fafarikul, Mrzim istinu!, Nismo bile ovdje, Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), Nešto veoma posebno i Možeš biti sve što želiš. Nakon svake su predstave ugostili umjetnike_ce koji su na njima radili, čime su omogućili polaznicama da postave pitanja i dobiju uvide u kazališni proces od samih autora_ica i suradnika_ca. Po završetku pilot projekta dobili su pozitivne povratne informacije te ističu da su neke polaznice po prvi put pogledale suvremenu plesnu predstavu i imale priliku opušteno i iskreno razgovarati s autoricama. Taj je susret bio jedan od onih koji su izazvali najviše oduševljenja.

Iako su tek na početku, želja im je da ovaj projekt postane nešto mnogo veće: “Voljeli bismo organizirati više grupa i više voditelja i na taj način ne samo povećati broj ljudi koji će se potencijalno zaljubiti u kazalište već i angažirati samostalne umjetnike poput dramaturga, teatrologa itd. koji bi sudjelovali u kreativnom i edukativnom procesu. Međutim, za to je potrebno puno više vremena i, naravno, novaca. Sve što radimo bilo je potpuno volonterski odrađeno.” Zato posebno zahvaljuju Centru mladih Ribnjak i Sceni Ribnjak na omogućavanju prostora za održavanje projekta putem rezidencije, ali i svim prošlogodišnjim gostima i gošćama koji su izdvojili svoje slobodno vrijeme za razgovor s polaznicama. 

Sama kazališta također su prepoznala važnost ovog projekta za razvoj publike i izlazila u susret s reduciranim cijenama ulaznica. Pokazalo se, kažu, da je polaznicama vrlo važna stavka bila to što su ulaznice za predstave bile uključene u radionicu: “Time možemo zaključiti kako je želja za kazalištem u stvarnosti i veća nego što se može vidjeti, ali, na žalost, cijene ulaznica prate rast drugih troškova umjesto da prate rast primanja postojeće i potencijalne (buduće) publike.”

Pri odabiru programa vode se interesom za samim predstavama, a ne kazalištima i institucijama: “Štoviše, ako se pojavi neki zanimljiv performans u nekoj garaži, u dvorištu ili na krovu zgrade, bit ćemo tamo.” Još ne žele otkriti što planiraju pogledati ove godine, ali se vode željom da predstave što više različitih kazališnih i izvedbenih formi te usmjere fokus na razne elemente scenskog djela: naraciju, svjetlo, glazbu, pokret, režiju. Zato na kraju poručuju: “Tko god se pronalazi u gore navedenom opisu zainteresiranih, neka pošalje mail do 22. ožujka!”

Prijave s nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje šalju se na studiotrespas@gmail.com pod naslovom Diplomirani gledatelj. Više informacija o prijavama dostupno je ovdje.

U organizaciji Centra za društveno-kulturni razvoj Novi prostori kulture, program se nastavlja i ove godine, a novo izdanje predstavljeno je u četvrtak, 6. ožujka, na konferenciji za medije u KD Vatroslav Lisinski.

Hrvoje Laurenta, privremeni ravnatelj Novih prostora kulture, započeo je konferenciju rezimeom prošlogodišnjeg pilot-izdanja projekta koje je održano tijekom ljeta u sedam zagrebačkih kvartova: “Tijekom šest vikenda više od deset tisuća posjetitelja uživalo je u šezdesetak različitih kulturnih programa u kojima je sudjelovalo više od 250 izvođača.” Projekt će se ove godine nastaviti s istom idejom dostupnosti kulture svim generacijama u blizini njihovih domova. “Na taj način im nudimo mogućnost da sadržaj koji je mnogima često nedostupan dovedemo u njihovo susjedstvo, ali i da educiramo i usmjerimo mlađe generacije na važnost i vrijednost praćenja umjetničkih izvedbenih formi”, rekao je Laurenta.

Ove godine program se dodatno širi i uključuje više od stotinu događanja raspoređenih u tri ciklusa koji će se odvijati od ožujka do rujna. Prvi dio programa održavat će se u zatvorenim prostorima mjesnih odbora u pet zagrebačkih kvartova – Knežiji, Sesvetskom Kraljevcu, Markuševcu, Brezovici i Prečkom. Od svibnja do rujna program se seli na otvorene lokacije, uključujući Zapruđe, Središće, Vrban, Novi Jelkovec, Lanište, Gajnice, Klaku, Folnegovićevo naselje i Cvjetno naselje, gdje će publika moći sudjelovati u različitim kulturnim događanjima prilagođenima svim generacijama.

Okupljenima se na konferenciji obratila i Emina Višnić, pročelnica Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, koja je istaknula da je prošlogodišnji pilot-program pokazao da su Zagrebački kvartovi kulture “upravo ono što je ljudima u kvartovima nedostajalo, o čemu najbolje govori velika zainteresiranost građana, kao i njihove jako pozitivne reakcije” te da je program dokazao da “kultura može i treba biti dostupna svima, upravo tamo gdje ljudi žive.”

Gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević zaključio je konferenciju naglasivši da kultura ne smije biti samo privilegij, već dostupna svim generacijama u neposrednoj blizini njihovih domova: “Na taj način sadržaj koji je mnogima lokacijski i egzistencijalno često nedostupan dovodimo u njihovo susjedstvo, ali i educiramo mlađe generacije o važnosti i vrijednosti kulture, koja daje identitet našem gradu i pruža jedan od odgovora na pitanje o smislu života.”

Prvi ciklus ovogodišnjeg programa donosi raznoliku ponudu sadržaja – od koncerata etabliranih glazbenika i kazališno-izvedbenih programa s prepoznatljivim naslovima i glumcima, do filmskih projekcija i programa za najmlađe. Uz to, značajan dio programa čine i akteri nezavisne scene pa će tako posjetitelji_ce moći pogledati Cirkoramin Oh ne! Cabaret i suvremeni cirkus Stative u produkciji dua Quoz a’Durac, izložbenu izvedbu Šahto-kultura Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo i Kod kuće je najgore Kazališta KNAP. 

Za mlađu publiku tu su, između ostalog, predstava Ljubiti, samo ljubiti Teatra Poco Loco, Ježeva kućica popraćena glazbom Zagrebačke filharmonije i mjuzikl Mali princ Umjetničke organizacije Canta. Filmski program također uključuje mnoštvo projekcija za djecu, dok će stariji moći pogledati Čovjeka koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, kao i film Dražen o slavnom košarkašu Draženu Petroviću. 

Cjelokupni program i raspored dostupan je ovdje, a ulaz je za sva događanja besplatan, uz prethodnu rezervaciju ulaznica zbog ograničenih prostornih kapaciteta.

Tekst je objavljen uz podršku Centra za društveno-kulturni razvoj Novi prostori kulture.

U svom pozivu fAKTIV navodi da odabrani slogan znači da je feministička borba internacionalna i ne zaustavlja se na nacionalnim granicama: “Marširajmo u solidarnosti s neporaženim palestinskim narodom koji je preživio genocid i vraća se u svoje razrušene domove. Marširajmo za crnogorske studente i studentice koji nam pokazuju da sutra ipak postoji. Marširajmo za studentice, susjede i drugarice iz Srbije koje su nas inspirirale i rasplakale, koje su blokadama i protestima, šutnjom i bukom pokazale da je promjena moguća.”

Marširat će se i za sve radnice, jer nijedna radnica nije strana, za dostupno javno zdravstvo koje skrbi za sve žene te za besplatan i svima dostupan pobačaj, ali i protiv transfobije i nasilja u domovima, ulicama i obrazovnim institucijama. 

Okupljanje za zagrebački marš ove će godine biti ispred Hrvatskog narodnog kazališta od 18 sati, odakle se preko Frankopanske i Trga bana Jelačića odlazi na Zrinjevac gdje će se održati govorni i glazbeni program. 

Marš u Rijeci organiziraju Udruga PaRiter, LORI i Građanke i građani Rijeke. Okupljanje je na Delti u 18:30, nakon čega se maršira do Trga 128. brigade hrvatske vojske. Osim marša organizirana su i popratna događanja. Nakon marša u Galeriji SKC otvara se izložba Javi se kad dođeš doma koja radovima sedamnaest umjetnica i umjetnika iz cijele Hrvatske promišlja žensko iskustvo.

U Osijeku je predviđeno okupljanje od 18:30 na Trgu Ante Starčevića, a maršira se od 19 sati. Organizatori_ce poručuju da je marš “poziv na promjenu i osvještavanje o važnim društvenim pitanjima”, “prostor za iskazivanje solidarnosti” i “poziv na konkretne promjene koje će unaprijediti sigurnost, jednakost i poštovanje prava svih građanki i građana”.

Udruga Domine organizira splitski marš za prava žena pod sloganom Računajte na otpor. Događaj, ističu, nije samo simbolički čin, nego nužnost u vremenu kada se u Hrvatskoj kao i u svijetu prava žena ozbiljno ugrožena. Maršira se “u spomen na sve žene iz naše povijesti koje su prkosile patrijarhalnim strukturama moći i za sve žene koje se odupiru nasilnicima danas”. Okupljanje je od 11 sati ispred HNK Split, a marš kreće u 11:30 rutom do Pjace.

Po treći put maršira i Pula, ovog puta pod sloganom Sestrinstvo i jedinstvo, a organizatorice pozivaju sve koje_i vjeruju u ravnopravno i pravedno društvo da se pridruže i svojim prisustvom doprinesu jačanju glasova koji se bore protiv nepravde. Početak je u 18 sati na pulskoj Portarati.

U Šibeniku program počinje Ženskom ćakulom; organizatori pozivaju na okupljanje u 17 sati ispred studija MO’A TI u Ulici kralja Zvonimira gdje će se u neformalnom okruženju razgovarati o feminističkim pitanjima s naglaskom na radnička prava, ženski te nevidljivi i neprepoznati kućanski rad. Jedna od tema bit će i borba tekstilnih radnica_ka šibenske tvornice Revija. Nakon ćakule maršira se od 18:30 sati.

Ove će se godine marš po prvi put odvijati i u Karlovcu u organizaciji Inicijative FeministiKA. Okupljanje počinje u 18 sati kod Glazbenog paviljona, a organizatorice pozivaju da im se slobodno pridruže svi i sve koji žele održati govore ili recitirati pjesme.

Sram mora promijeniti stranu, kaže fAKTIV pozivajući se na riječi Gisèle Pelicot, te zaključuje: “Zato marširajmo! Živio feminizam! Živio 8. mart! Živjela ženska i drugarska solidarnost – koja nema granica!”

Program je, kako stoji na stranicama MKC-a, osmišljen “kako bi povezao novu generaciju izvođača i publike kroz inovativnu, eksperimentalnu i nekonvencionalnu glazbu” te predstavio “raznolike aspekte suvremene alternativne scene, od ambijentalne i bass glazbe do spoken dub manifesta i progresivne elektronike.” Voditelj glazbenog programa MKC-a, Luka Barbić, ističe da ih je na pokretanje programa potakla želja da splitskoj publici ponude mogućnost da čuju novi zvuk i pogledaju nastupe glazbenika_ca koji su izvan radara mainstream medija. S druge strane, htjeli su i umjetnicima_ama koji se bave alternativnijim i inovativnim izričajem omogućiti nastupe u gradu te na taj način dati podršku stvaranju jedne nove glazbene scene. 

O svom žanrovskom izboru i planovima za budućnost Barbić ističe sljedeće: “Poveznica između izvođača koji nastupaju u ovoj sezoni Novog šuma je upotreba elektroničkih instrumenata i suvremeni, eksperimentalni pristup skladanju i oblikovanju zvuka. U budućnosti ćemo pratiti i voditi se novim tendencijama na sceni. Bilo bi sjajno kad bi idućih godina nastupali i neki od polaznika radionica.”

Upravo su spomenute radionice posebna odlika ovog programa. Izvođačice, izvođači i sastavi tako će, osim koncerata, u prostoru Razreda Doma mladih održavati i radionice za mlade glazbenike_ce i producente_ice, ali i za glazbene entuzijaste_ice koji_e iz prve ruke žele učiti od iskusnih izvođača i izvođačica. O radionicama Barbić kaže sljedeće: “Svaka radionica bit će prilagođena specifičnim vještinama i iskustvu izvođača koji je vodi. Teme koje će radionice pokriti su: elektronička glazba i produkcija, koncertna izvedba (live act) i improvizacija, eksperimentalni zvuk, terensko snimanje i autorski rad.” Sudjelovanje na svim radionicama je besplatno, ali je broj sudionika_ca ograničen, pa se za njih potrebno prethodno prijaviti.

Program je otpočeo 14. veljače nastupom Cure i dečka, a dan nakon održali su i radionicu o svom principu rada s elektronskim instrumentima i izvedbom uživo. Sljedeća je na redu Tonota, producentica koja spaja ambijentalnu elektroniku, hip-hop i pop, a koncert će se održati 28. veljače u Beton kinu. Među ostalim potvrđenim imenima nalaze se Toni Starešinić, Kali Kamo, Manja Ristić, Ivan Grobenski, Leo Beslać, Inner Child i Roj Osa. Raspored koncerata i pripadajućih radionica, ali i ostale pojedinosti novog splitskog glazbenog programa, možete saznati ovdje.

Piratsku je biblioteku 1996. godine pokrenuo američki pjesnik i kritičar Kenneth Goldsmith, a danas predstavlja značajan online resurs za avangardni materijal. Knjižnica je isprva nudila vizualnu i konkretnu poeziju, no s vremenom se sadržaj proširio i počeo uključivati i video i film, zvukovne zapise i glazbu, razne vrste tekstova i teorijskih radova, stripove i druge materijale, stotine tisuća njih, koji se mogu preuzeti posve besplatno. 

Naime, UbuWeb počiva na ideji ekonomije darivanja (engl. gift economy) i osigurava otvoren pristup i drugi život povijesnim materijalima koji su postali teško dostupni, ali i uvid u suvremene radove. Stranica funkcionira bez ikakvih reklama i financijskih sredstava. Kao najvažniju stavku svog djelovanja izdvajaju činjenicu da je UbuWeb uvijek bio i uvijek će biti besplatan i otvoren za sve: “Nikakva članstva ni lozinke nisu potrebni. Sav je rad dobrovoljan; serverski prostor i propusnost daruje nam grupa istomišljenika, intelektualnih čuvara koji vjeruju u slobodan pristup znanju.”

Arhiv je nastao kao odgovor na potrebu za slobodnim i neovisnim pristupom kulturi i znanju, pogotovo umjetničkim djelima koja su često bila zanemarena ili kritički ignorirana. Tu se njegova vrijednost pokazala nemjerljivom: rušeći granice autorstva, prava i vlasništva, omogućio je povezivanje i dijeljenje resursa na globalnoj razini. To se vidi i u komentarima korisnika koji su se pojavili na društvenim mrežama nakon vijesti da se UbuWeb vraća. Čitajući ih, lako je uvidjeti da stranicu koriste znatiželjnici i zaljubljenice u umjetnost, ali i učenici_e i studenti_ce, kao i njihovi_e profesori_ce, koji se svi na svakodnevnoj bazi služe u arhivu dostupnim resursima za potrebe svojih kolegija. 

Prije godinu dana, ipak, UbuWeb je odlučio obustaviti svoj rad. Nisu zatvorili stranicu, ali su je, nakon 30 godina djelovanja, odlučili smatrati dovršenom. U objavljenoj poruci stajalo je da se arhiv čuva zauvijek i u cijelosti. U novoj, nedavno objavljenoj poruci, stoji sljedeće: “Ali sada, s političkim promjenama u Americi i drugdje diljem svijeta, odlučili smo ponovno pokrenuti arhiviranje i obnoviti Ubu. U trenutku kad se naše kolektivno sjećanje sustavno zatire, arhiviranje se ponovno javlja kao snažan oblik otpora, način očuvanja ključnih, subverzivnih i marginaliziranih oblika izražavanja. Potičemo vas da i vi učinite isto. Sve rijeke vode u isti ocean: pronađite svoj oblik otpora, ma koliko malen bio, i krenite snažno. Sad ili nikad. Zajedno možemo spriječiti uništenje sjećanja svijeta.”

Arhiviranje, dakle, nije samo puko očuvanje prošlosti, već aktivan čin u borbi protiv pokušaja brisanja povijesti. A možda je najvažnije usredotočiti se na drugi dio objave na UbuWebu; na poziv na pronalaženje vlastitih oblika otpora, i to poziv upućen svima.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

U neizostavnom momentu kad se organizatori_ce i publika vrzmaju prostorom, čekaju i neobavezno ćaskaju prije samog početka događaja načula sam jedan razgovor u kojem se netko zapitao što se toga još uopće može reći o temi koja nas je okupila. Legitimno pitanje, složila sam se u sebi. Samo malo kasnije, na početku predavanja Praznik nas je zamolila da zamislimo sliku umorne umjetnice s podočnjacima koja kasno u noći sjedi za svojim laptopom. Činjenica da sam sliku u svojoj glavi automatski prvo malo romantizirala, iako sam dobro znala da je uvedena u sasvim suprotne svrhe, čini mi se, govori u prilog tome da je potrebno još svašta reći, ili makar ponoviti. 

Zašto romantiziramo patnju u umjetnosti? Odlučno se prebacujem u množinu jer sam nebrojeno puta od prijateljica, poznanica, nepoznanika, profesora, radnica, kritičarki, novinara, lica s televizije i imena s interneta čula da umjetnik_ca bolje stvara kad je bar malo nesretan_na. Pomislila sam to i izrekla i sama. Odakle nam ta ideja i kako se ona uklapa u tvrdnju da uzdižemo umjetnost i pritom ponižavamo umjetnika, kako kaže Praznik? 

Idealizacija umjetničkog procesa bila je jedna od glavnih tematskih niti predavanja. Prema Praznik, ona nije slučajna, već zaista strukturalna činjenica te posljedica kultiviranja individualnosti i kreativnosti koje neprestano jačaju od industrijalizacije i začetaka kapitalizma u 18. stoljeću. Idealizirana slika umjetnika i umjetnice kao genijalnih pojedinaca koji trpe za svoju umjetnost internalizirana je i ukorijenjena u ljudima, mistifikacija koja odgovara izrabljivačkom sistemu tržišta koji se gradi na potplaćenosti i prezaposlenosti radnika i radnica u kulturnom i umjetničkom sektoru. Zbog toga, kaže Praznik, kažemo da umjetnici_e stvaraju, a ne da rade, i zbog toga ih ne možemo zamisliti kao ono što jesu: kao radnike.

Kad gledamo na rad kao na ne-rad, kad umjetnike_ce ne smatramo radnicima_ama i kad umjetnički rad podrazumijevamo kao rad “iz ljubavi”, otvaramo se eksploataciji koja logičnu premisu da rad mora biti plaćen pretvara u problematičnu stavku u kontekstu umjetničkog i kulturnog polja. Zato je, naglašava Praznik, važno mijenjati način na koji ta polja percipiramo, što uključuje i promjenu jezika i inzistiranje na naglašavanju radništva: sama tako u predavanju sustavno koristi termin art worker. 

Druga važna komponenta na kojoj inzistira jest uvođenje nekog oblika diskursa i/ili podučavanja o radničkim pravima te uvjetima i vrijednostima umjetničkog rada u umjetničkim školama i akademijama. Posljedično će to dovesti do toga da pri “izlasku u stvarni svijet”, radnik_ca u kulturi odbaci dva nepisana pravila: umjetnici_e se moraju žrtvovati, a o novcu se ne priča. U lokalnom kontekstu producentica Romana Brajša radi upravo na normalizaciji tih tema unutar kurikuluma, pa je na panelu nakon predavanja podijelila kako se u sklopu svojih kolegija na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti zajedno sa studentima_cama hvata ukoštac s pitanjima cjenika, ugovora i ostalih radničkih prava u kulturno-umjetničkom polju.

Izlaz iz začaranog kruga eksploatacije koja počiva na idealizaciji umjetnosti Praznik ipak vidi prvenstveno u solidarnosti koja treba odnijeti prevagu nad individualističkim natjecanjem. Promjena je moguća tek u kolaboraciji i zajedništvu, a to se postiže procesom organiziranja. Ideje za pomak iznijela je u obliku vlastitog iskustva djelovanja u slovenskom Sindikatu za stvaralaštvo i kulturu ZASUK. Radnici_e u kulturi tamo su organizirali susrete i pisali manifeste, jedni drugima objašnjavali koje institucionalne alate imaju na raspolaganju i zaključili da je organizacija vještina koja se može naučiti. Njihove su strategije urodile plodom jer se pojavila svijest o tome da se pojedinci unutar sindikata vide kao dio zajednice, a ne kao usamljenici u borbi za pravedne radne uvjete. U toj solidarnosti, zaključuje Praznik, leži lijek za bolest srednjoklasnog konformizma koja se manifestira simptomom čekanja da će probleme riješiti netko drugi.

Potencijal za promjenu proizlazi isključivo iz zajedničkog djelovanja. To su, uz Romanu Brajšu, na panelu posvećenom lokalnim primjerima dobre prakse koji afirmiraju bolje radne uvjete i potiču solidarizaciju kulturnog polja, potvrdile i filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni uz moderiranje dramaturginje Nine Gojić. 

Zajednički je zaključak i panelistica i predavačice bio da je u razgovorima o problemima u polju rada u kulturi i umjetnosti važno postavljati “pozitivna” pitanja koja nemoć mogu pretvoriti u aktivno djelovanje. Drugim riječima, nije se dovoljno pitati što nam nedostaje, nego se treba usredotočiti na ono što nam treba da bi bilo bolje. U pozitivno intoniranoj završnici panela naglašeno je i da se pomaci zaista događaju jer se u posljednje vrijeme i strukturalno i diskurzivno stvari pomalo mijenjaju, što znači da su daljnji razgovori o ovim temama itekako potrebni. 

Tekst je objavljen u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Prvi je dokument Vodič za inkluziju i emancipaciju kroz umjetnost i kulturu: poštivanje kulturnih prava migranata. Nastao je u sklopu Erasmus+ projekta MigrArts: integracija migranata kroz umjetnost i kulturu. Cilj je projekta, kako stoji u uvodu Vodiča, “poboljšanje integracije, uključivanja i emancipacije migranata boljim uvažavanjem njihovih kulturnih prava na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini”. Projektom se želi podržati organizacije i ustanove u kulturi i institucije odgovorne za inkluziju, a koordinira ga La Ligue de l’enseignement (Francuska) u suradnji s Arci (Italija), CMS-om (Hrvatska) i Institutom za razvoj zajednice (Sjeverna Makedonija). Navedeni partneri provodili su različite umjetničke i kulturne projekte u vlastitim zemljama, s migrantima i za njih, a rezultat je Vodič koji nudi korisne aktivnosti organizatorima_cama i voditeljima_cama projekata, inspirativne primjere i praktične alate koji mogu olakšati rad u ovom području. 

Lucija Mulalić, članica iz CMS-ovog programa Izgradnja uključivog društva smatra da Hrvatska prolazi kroz brze demografske promjene i vidljivu heterogenizaciju društva u etničkom, nacionalnom, jezičnom, religijskom i drugom smislu. Govoreći o razlozima nastanka ovog Vodiča, ističe sljedeće: “Nažalost, zbog strukturnog i kulturnog rasizma kojim je prožet europski kontinent, vidimo sve više tenzija i u hrvatskom društvu, sve više teza o navodnim fundamentalnim nekompatibilnostima i nepremostivim kulturnim različitostima i nemogućnosti koegzistencije, a vidimo i porast vidljivog rasno motiviranog nasilja na ulicama, kojem je u pozadini ono manje vidljivo administrativno i strukturno nasilje i nejednakost.”

I u takvom se ozračju, doduše, i dalje stvaraju sadržaji koji, manje ili više uspješno, otvaraju prostore kontakta, razmjene, dijaloga i pokušaja razumijevanja i učenja o Drugome, nastavlja Mulalić. Ističe kako je iz tog razloga svima zainteresiranima važno ponuditi osnovne smjernice i ideje koje mogu poslužiti kao orijentir u procesnom radu. To obuhvaća razumijevanje dinamike samog procesa stvaranja, načina na koje se migrantske zajednice aktivno uključuju u taj proces, te ključne aspekte na koje treba obratiti pažnju tijekom provedbe takvih aktivnosti. Vodič je zato, kaže Mulalić, “utemeljen na nekim od uspješnih primjera stvaranja kulturno-senzibilizacijskih sadržaja u Hrvatskoj, tematizacije kulturnih prava i kao takav može poslužiti kao dobra početna točka u pripremanju i izvođenju takvih aktivnosti.”

Vodič donosi pregled europskih politika za integraciju migranata koji objašnjava i povijesni kontekst te problematike, kao i opću definiciju kulturnih prava i povezanih pojmova. Tu je i poglavlje posvećeno primjerima dobre prakse uključivanja kroz aktivnosti u kulturi u kojem se opisuju različite aktivnosti već provedene u zemljama partnera, a nakon toga i konkretne smjernice za razvoj projekata u kojima se poštuju kulturna prava migranata te metodološki okvir za njihovo praćenje. Na kraju Vodiča nalazi se i svojevrsni popis relevantne literature koja se bavi ovom tematikom. 

Vodiču je komplementaran drugi objavljeni dokument, Materijali i pripreme za edukacije, koji sadrži pet razrađenih jednodnevnih i dvodnevnih edukacijskih programa. Njihove teme uključuju dobrodošlicu i poštivanje kulturnih prava osoba s migrantskim iskustvom, ulogu kulture i umjetnosti u nastavi jezika, razumijevanje interkulturalnosti u višekulturnim grupama, neformalno učenje kao vektor osnaživanja te planiranje inkluzivnih i emancipatornih kulturno-umjetničkih projekata.

Mulalić je naglasila da ovakvi dokumenti imaju svoja ograničenja u smislu sadržaja i razumijevanja koncepata integracije i kulturnih prava, ali se uvijek može nadopuniti “dodatnim sadržajima koji donose šira razumijevanja i kritičke pristupe konceptu integracije, kulturnih prava i prava općenito”. Spomenula je i važnost dekolonijalnih procesa zajedničkog stvaranja koji “veći naglasak stavljaju na proces, izgradnju zajednice, izgradnju povjerenja i dijeljenje, a manji na nekakav finalni produkt, output, uspješno ispunjen indikator i slično”. 

Vodič za inkluziju i emancipaciju kroz umjetnost i kulturu može se preuzeti ovdje, a Materijali i pripreme za edukacije dostupni su ovdje. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

U Dokukinu KIC u tijeku je izložba s pratećim filmskim programom Film nije na prodaju, koji organizira Film-protufilm u koprodukciji s KIC-om, MSU-om te Art-kinom Rijeka. U središtu programa nalazi se filmska tetralogija Irene Vrkljan koju je režirala tijekom studija na Njemačkoj akademiji za film i televiziju, gdje je studirala zajedno s njemačkim filmskim stvarateljem Harunom Farockijem.

Riječ je o njihovim berlinskim filmovima-esejima, portretima umjetnika i portretima grada Berlina iz dvostrukog motrišta – “ovdje i drugdje”. Organizatori ističu da filmovi spisateljice, pjesnikinje i redateljice Irene Vrkljan “u duhu meke montaže poetike slapsticka i političkog filma korespondiraju s filmom budućeg najtvrdokornijeg brehtijanskog esejiste Haruna Farockija”. U filmu pod naslovom Faroqhi snima (1967) i podnaslovom Filmska reportaža Irene Vrkljan, ona bilježi Farockijev rad na agitacijskom filmu Izborni aktivist o politizaciji mladog čovjeka. Njezinu filmografiju upotpunjuju još tri filma: Posveta jednoj kući (1966), Berlin nije na prodaju (1967/68) i Berlin (1969). 

Dosad nepoznat filmski rad Irene Vrkljan posjetitelji_ce će moći upotpuniti i uvidom u Portrete i susrete, izbor iz dokumentarne serije od 64 kratke epizode Radiotelevizije Zagreb o umjetnicima_ama i nositeljima_cama avangardnih kretanja 1960-ih, čije je scenarije Vrkljan pisala prije odlaska na Akademiju. Osim toga, u sklopu programa bit će prikazano i devet filmova Haruna Farockija. Izložba i filmski program ostaju otvoreni do 5. siječnja, a detalje rasporeda potražite ovdje. 

KIC je u prosincu domaćin i Tuškancu u gostima koji u ponedjeljak, 23. prosinca od 19 sati donosi pet kratkometražnih filmskih ostvarenja koja su na ovogodišnjoj dodjeli godišnjih priznanja Europske filmske akademije konkurirala za Europsku filmsku nagradu. Program, osim Čovjeka koji nije mogao šutjeti s već pomalo kultnim statusom, uključuje i dva dokumentarna filma: 2720 (2023), koji se bavi nejednakošću portugalskog društva, i Clamor (2023), koji prati zaljubljene rođake. Tu su i dva animirana filma, La fille qui explose (2023) i Wander to Wonder (2024), a više o programu možete pročitati ovdje. 

U vikendu nakon Božića u KIC-u godinu možete otpratiti uz pet raznolikih dokumentaraca. Zainteresirani_e za živote umjetnika mogu pogledati dokumentarni portret slikara i kipara Anselma Kiefera u režiji Wima Wendersa ili dokumentarac Soundtrack za državni udar o političkoj moći jazza belgijskog multimedijskog umjetnika Johana Grimonpreza. Tu su još i Naša djeca Silvestra Kolbasa, društveno angažirani Kamay u kojem hazarska porodica u Afganistanu pokušava otkriti misterij smrti svoje kćeri te film o četiri generacije palestinskih žena Zbogom, Tiberijado koji je režirala Lina Soualem. 

Riječanke i Riječani u Art-kinu još danas stignu pogledati projekcije u sklopu Maratona kratkometražnog filma, a u četvrtak, 27. prosinca zadnji film iz retrospektive filmova Sidneyja Lumeta, triler Jutro poslije. Osim toga, na repertoaru se do kraja godine nalazi i najnoviji film Radua Judea, Ne očekuj previše od kraja svijeta, provokativna satira o poslovnoj kulturi koja prati prezaposlenu i potplaćena Angelu koja se vozi posttranzicijskim Bukureštom kako bi za multinacionalnu kompaniju snimila potencijalne protagoniste za film o ozljedama na radu. Raspored svih projekcija može se saznati ovdje.

Mikro-kino MaMa za kraj godine donosi svojevrstan bis, odnosno projekcije filmova trojice važnih redatelja koji su ostvarili nove uratke u 2024. godini. Fragmentirani Pečeš me Matíasa Piñeiroa temelji se na dva književna izvora i njihovoj povezanosti: jedan je Sapfina poezija, a drugi tekst Cesarea Pavesea. Albert Serra u dokumentarcu Usamljena poslijepodneva stvara jedinstven pristup svijetu koride kroz rad sa slikama i njihovim potencijalom, a Fantozmija Lava Diaza usredotočuje se na memoare narednika Hilariona Zabale, pripadnika režimskih milicija zaduženih za suzbijanje organiziranog otpora. Raspored projekcija i više detalja o filmovima dostupno je ovdje.

Za one koji filmsku umjetnost više cijene u komforu vlastitih domova, valja podsjetiti i na uvijek dostupne platforme croatian.film i Volim dokumentarce, koji donose pregršt filmova, ali i članaka i intervjua s umjetnicima i o njima. Ugodno gledanje!

Prije nekoliko godina na nagovor društva došla sam na Jakuševec kako bismo pogledali jednu njihovu utakmicu, posljednju u sezoni, ako se ne varam. Cijelog života tvrdoglavo ne volim nogomet i nikako mi nije išlo u glavu zašto ga neki moji prijatelji vole, ali došla sam prijateljstva i druženja radi. Sad bi mogla uslijediti rečenica o magičnoj preobrazbi mog mišljenja i zaljubljivanju u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ne mogu ići tako daleko: uopće se ne sjećam protiv koga je Zagreb 041 tada igrao i jesu li pobijedili, a nogomet mi je i dan-danas dosadno gledati. Sjećam se da sam se na toj utakmici sjetila da mi ga nikad, doduše, nije bilo dosadno igrati. Zatekla sam se u brzinski složenoj ekipi improvizirane utakmice koja je uslijedila nakon službene, a sudjelovala sam i u natjecanju u izvođenju jedanaesteraca. 

Drugim riječima, “ideja kluba je da su svi dobrodošli, da je nogomet za sve i da sport pripada zajednici, a ne eliti”, rekao je Josip Miličević, član Zagreba 041. Klub je takav od svojih početaka, a jedan mu je od ciljeva pokazati da je sport javna potreba koja proizlazi iz zajednice i tu je za zajednicu, što se odražava i u njegovoj upravljačkoj strukturi. Uređen je direktno-demokratski i nema upravu, već njime upravljaju svi njegovi članovi. Sve bitne odluke donosi Skupština, koja je opet cijeli kolektiv, što uključuje i igrače_ice i navijače_ice. Jedna je od ključnih ideja pri pokretanju Kluba bila stvoriti kolektiv “koji na terenu, na tribini i u zajednici promovira vrijednosti koje su nažalost rijetke u nogometu u Hrvatskoj i na Balkanu”, dodao je Miličević. To uključuje borbu protiv klijentelizma i korupcije na svim razinama te “jasan stav protiv svih vrsta diskriminacije s porukom povratka nogometu kao sportu solidarnosti, zdravog nadmetanja, uvažavanja protivnika i sportu koji volimo zbog njegove jednostavnosti i ljepote”, stoji na službenim stranicama Kluba. 

Svoju želju za aktivnim sudjelovanjem u životu zajednice Klub je pokazao u radu s izbjeglicama i tražiteljima azila na terenu, ali i izvan njega, uključivanjem u različite pokrete i inicijative. “Prvi trener u našem klubu bio je stranac s odobrenim azilom, na utakmicama smo kuhali i surađivali s kolektivima koji su kuhali tradicionalna jela iz različitih zemalja poput Pakistana, Senegala, Nigerije. Prvu ekipu mlađih kategorija koju smo imali u klubu činila su djeca izbjeglice i tražitelji azila itd.”, kaže Miličević. “Klub je svojedobno podržao građane Savice u borbi za očuvanje parka, igrači su u znak podrške inicijativi Drugotna na sav glas na teren izašli u majicama iz kampanje, na utakmicama smo izražavali podršku različitim pokretima i grupama koje se bore za vrijednosti koje i mi dijelimo, pa smo tako podržali studente Filozofskog fakulteta tijekom njihove borbe protiv klerikalizacije obrazovanja i korupcije na Sveučilištu, surađivali smo s bubnjarskom skupinom Drum ‘n’ Bijes, građanskim inicijativama u Dugavama i slično”, dodala je Tea Radović, članica Kluba. 

Osim sudjelovanjem u društvenim akcijama, inicijativama i protestima, vrijednosti Kluba sustavno se njeguju i u nastojanjima za osnivanjem drugih ekipa i selekcija osim one muške seniorske koja postoji od osnutka. Tako je bio uspostavljen i omladinski pogon s prvom trenericom Helennom Hercigonjom-Moulton u kojem je većina djece bila u statusu tražitelja međunarodne zaštite ili se pak radilo o djeci obitelji kojima je zaštita odobrena. Omladinski pogon s vremenom je rastao, pa tako danas Klub ima i pet mlađih selekcija: zagiće (mlađe od 9), limače (mlađe od 11), mlađe pionire (mlađi od 13), kadete (mlađi od 17) te juniore (mlađi od 19). U zagićima i limačima pritom se zajedno natječu i djevojčice i dječaci. Prije pandemije aktivna je bila i ženska ekipa, samoprozvana Ženčad, koja se natjecala na turnirima i u neformalnim ligama te je jedan od aktivnih ciljeva Kluba njezino oživljavanje. “Kroz svoj rad smo nastojali i promijeniti te olakšati pristup onima koji su često isključeni, tako smo uspješno zagovarali promjene birokratskih pravila unutar Zagrebačkog nogometnog saveza koje su olakšale pridruživanje i igranje u klubovima za tražitelje međunarodne zaštite, kako one mlađe od 18 tako i za starije”, dodao je Miličević.

Klub je prepoznat i izvan granica Hrvatske, pa je prije nekoliko godina pozvan u konzorcij Erasmus+ projekta Sport Together zahvaljujući kojem su se razvila partnerstva s Nogometnim savezom Republike Irske i Nogometnim savezom Sjeverne Irske. Suradnja s drugim organizacijama i klubovima iz regije nastavila se novim projektom Sport Zajedno, a oba projekta pokazuju kako se sport može koristiti kao alat za društvenu inkluziju i postkonfliktno pomirenje. Suradnja je rezultirala raznim radionicama i studijskim posjetima, a trenutno je u razvoju edukacijski modul i priručnik o tome kako organizirati inkluzivni sportski događaj. Radović kao jednu od zanimljivijih aktivnosti u kojima sudjeluju ističe Mini-Van Tour, turneju Balkanom u kombiju prepunom sportske opreme koja se zaustavlja u mjestima u kojima su zajednice segregirane na etničkoj osnovi ili izolirane i zanemarene, pa djeca u tim mjestima nemaju jednak pristup aktivnostima i sportu kao djeca u razvijenijim sredinama. Hrvatska je stanica prošle godine bila u Paragu (Međimurje), a organizirao ju je upravo 041 u suradnji s NK Paragom.

U svojih deset godina postojanja najponosniji su, kažu, na to što su i dalje tu, bez obzira na to što su beskućnici, bez vlastitog terena i infrastrukture potrebne za normalno funkcioniranje. Najveći im je cilj u idućem desetljeću naći svoj dom. “Tek ćemo onda moći zaista kvalitetno raditi u zajednici i sa zajednicom, na terenu i izvan njega”, zaključuje Radović.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.