Skoro pet godina kasnije, novinarka Abir Kopty ponavlja isto upozorenje tijekom gostovanja na Grounded Festivalu u Ljubljani. Osvrnuvši se na izvještavanje zapadnih medija o izraelskim napadima, Kopty je istaknula kako zapadni novinari u pravilu propuštaju vjerno prenijeti događaje u Palestini, oslanjajući se umjesto toga na informacije dobivene od izraelskih dužnosnika ili nekritičko prenošenje informacija iz drugih medija. Jedan od primjera koje je Kopty navela jest glasina o odrubljivanju glave 40 novorođenčadi od strane Hamasa, koja je krenula iz izraelskih medija na temelju izjava pripadnika okupacijske vojske. Nakon toga su mainstream mediji na Zapadu, bez službene potvrde, počeli prenositi istu priču, da bi ona kasnije bila opovrgnuta. Iako su reda radi uslijedila ograđivanja od strane političkih aktera koji su sudjelovali u njenom širenju i koji su nakon toga nastavili materijalno podržavati Izrael, priča o masovnom ubojstvu beba još uvijek se pojavljuje u javnoj raspravi. Istovremeno, zapadni mediji koji su je potencirali nastavljaju se oslanjati na iste izvore iz mreže izraelske propagande, hasbare, iz kojih često prenose jezik i tvrdnje.

Dehumanizacija kao medijska strategija

Isti obrazac izvještavanja nastavio se i nakon što je više puta dokazano kako službeni izraelski izvori ciljano iznose fabricirane informacije. Primjer za to je tvrdnja o skladištenju oružja u bolnicama u Gazi, koju su u više navrata opovrgnule međunarodne organizacije. Unatoč tome, u zapadnim medijima se još uvijek uporno govori o navodnom korištenju palestinske civilne infrastrukture u vojne svrhe, čime se skreće pozornost s izraelskih ratnih zločina – napada na bolnice i zdravstvene ustanove. Pod izlikom raskrinkavanja Hamasovih tunela i zaliha, izraelska vojska u godinu dana je desetkovala zdravstveni sustav u Gazi, bombardirajući bolničke odjele, ciljano uništavajući opremu, i masovno hapseći zdravstvene radnike i pacijente koje nastavlja mučiti u zatvorima i logorima.

Pristup koji su komercijalni mediji u Hrvatskoj zauzeli prema izvještavanju o izraelskom ratu u Gazi ne razlikuje se od onoga koji prevladava u mainstream zapadnim medijima, s time da interes za temu oscilira ovisno o stanju lifestyle rubrika, kao što je primijetila predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (SNH) Maja Sever na tribini Mediji i genocid održanoj u zagrebačkom klubu Močvara sredinom rujna. Kada izvještavaju o izraelskim napadima na Gazu, čak i najveći mediji poput javnog HRT-a preuzimaju narative koji umanjuju stradanje Palestinaca, izbjegavajući pritom koristiti termine poput “genocid”. Ukucate li u HRT-ovu tražilicu pojmove “Gaza genocid”, izlistat će sedamdesetak poveznica, dok će se pod pojmom “izraelsko-palestinski sukob” pojaviti preko 1000 poveznica. 

Ni odgovornost se ne pripisuje jednako objema stranama. U medijskim naslovima domaćih i zapadnih medija, Hamas ubija izraelske civile, dok Palestinci neobjašnjivo pogibaju u napadima. Ono što se lokalno ipak nešto manje primilo nego u anglosaksonskim medijima su jezične konstrukcije prema kojima su djeca u Izraelu ubijena, dok je u prošlih godinu dana u Gazi, valjda iz čista mira, “umrlo” 17 tisuća djece. Isti zapadni mediji imaju tendenciju uopće ne govoriti o djeci u Palestini, već o “mladim militantima”. Ovakvo oduzimanje djetinjstva od strane medija, u kombinaciji s izbjegavanjem priznanja da genocid u Gazi nesrazmjerno pogađa djecu i da izraelska vojska namjerno napada civilnu infrastrukturu o kojoj ona ovise, doveli su do nakaradnih konstrukcija. U razgovoru na CNN-u, šestogodišnja Hind Rajab – koju su izraelski vojnici ustrijelili dok je čekala vozilo hitne pomoći, zatvorena u autu i okružena ubijenim članovima obitelji – opisana je kao mlada žena.

Kopty naglašava kako odabir izvora, upotreba jezika i terminologije igraju ključnu ulogu u oblikovanju percepcije okupacije Palestine na Zapadu. U hrvatskim medijima, kao i u zapadnim, izraelske civile se većinom opisuje kao nevine žrtve, dok se Palestince dehumanizira i skupno prikazuje kao militante i teroriste. U kombinaciji s islamofobijom koja sve više prožima javni prostor u Europi i Sjevernoj Americi, takva terminologija pokušava opravdati zločine koji se provode nad palestinskim stanovništvom i racionalno objasniti njihov nastavak, ali i širenje na druge države zapadne Azije. Na primjer, o aktualnoj izraelskoj invaziji na Libanon u zapadnim i domaćim medijima često se govori kao o “kopnenoj operaciji” ili “ofenzivi”. 

Omalovažavanje se proteže i na glasove koji progovaraju protiv okupacije. Nakon prosvjeda koji je u listopadu prošle godine, nedugo nakon početka rata u Gazi, organizirala Inicijativa za slobodnu Palestinu, Jutarnji list je prosvjednice_ke opisao kao “čudake s anarhističkim amblemima umotane u palestinke” i “Hamasove navijačice s Filozofskog”. S druge strane, pro-izraelski glasovi, uključujući takozvane stručnjake za Bliski istok, često dobivaju neosporen prostor na javnoj televiziji unatoč tome što inzistiraju na nepotvrđenim podacima. Na primjer, Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti čest je gost na HRT-u, gdje je među ostalim tvrdio da “50 do 75 % civilnih objekata u Gazi, uključujući bolnice i džamije, skriva oružje ili propagandni materijal kako ubiti Židova”, odnosno iznosio glasine koje nikad nisu potvrđene. Ovaj video isječak pod naslovom “Palestinsko stanovništvo prožeto željom za ubijanjem” još uvijek je dostupan na društvenim mrežama HRT-a, a jedine kritičke refleksije na njega nalaze se među komentarima gledatelja. Zastupljenost sličnih sadržaja na javnoj televiziji dovodi u pitanje poštivanje osnovnih programskih načela kojima se HRT zakonski treba voditi, a koji uključuju “trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno” izvještavanje javnosti te poštivanje etičkih načela i profesionalnih standarda neovisnog novinarstva.

Alternativni pristupi i zamke objektivnosti

Manje medijske kuće, poput Al Jazeere Balkans, pokazale su da izvještavanje o genocidu u Gazi može biti puno opširnije od onog što nudi mainstream. Isto tako, u neprofitnim medijima lijevog spektra situacija je drugačija nego u komercijalnim medijima, kao što su na tribini Mediji i genocid primijetile i Maja Sever i Dina Vozab, docentica na Fakultetu političkih znanosti. Ipak, njihov domet i utjecaj i dalje ostaje bitno niži nego onaj javne televizije i komercijalnih medija. Iako ovaj dio neprofitnih medija sustavno donosi puno raznovrsnije materijale o okupaciji Palestine, oni cirkuliraju unutar ograničenog broja čitatelja i suočavaju se s ozbiljnim deficitom resursa u odnosu na mainstream. 

Čak i kada se radi o sadržajima dokumentarnog ili komemorativnog tipa, informacije se teško probijaju izvan tog kruga. Kao primjer, Sever je na tribini govorila o akciji koju je SNH pokrenuo na inicijativu svoje članice Ivane Perić, u kojoj su lokalni umjetnice i umjetnici izradili ilustracije preko 60 medijskih radnika ubijenih u Gazi. Čak i ta akcija, koja na neki način adresira i šire pitanje radnih uvjeta ratnih izvjestitelja, nije odjeknula u medijskim krugovima, spomenula je Sever.

Jedan od najčešćih argumenata kojim se objašnjava nepokrivanje svih aspekata okupacije i s njom povezane patnje u Gazi, kao i pokreta solidarnosti s Palestinom, jest tvrdnja da izvještavanje mora ostati objektivno. Jednom kada palestinske izvore diskreditiraju zbog pristranosti ili proklamiranih veza s terorizmom, zapadni mediji se mogu fokusirati isključivo na informacije koje dolaze iz izraelskih institucija – kao što Kopty opetovano upozorava. Druga posljedica tog pristupa jest izbjegavanje pisanja o Palestini općenito, koju su govornici na tribini istaknuli kao možda i izraženiji problem u medijima u Hrvatskoj. Zbog tih problema na lokalnoj razini imamo “potpunu katastrofu” kada je u pitanju izvještavanje o genocidu u Gazi, zaključio je novinar Novosti Hrvoje Šimičević na tribini.

S obzirom na to da Izrael svoju invaziju sada širi izvan Palestine u druge dijelove istočnog Mediterana, istovremeno nastavljajući blokadu kojom se izgladnjuje stanovništvo Gaze, postaje sve važnije promijeniti pristup izvještavanju kojem smo svjedočili do sada. Prije svega treba stvarati više javnih i medijskih prostora za palestinske glasove, ali i jačati neprofitne i neovisne medije, domaće i međunarodne, koji su već dokazali da postoji alternativa pristranom, ali i brzopletom, nepotpunom i nekritičkom izvještavanju nekih javnih i većine profitnih medija. Jačanje glasova solidarnosti i podrška neprofitnim medijima nužni su ako se želimo boriti protiv dezinformacija i dehumanizacije Palestinaca, ali i doprinijeti oslobođenju Palestine – makar to bilo minimalno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.