S vama kroz život

Što se dešava kada se popularni žanrovi gledani sa zazorom poskrivečki sele iz sjene opskurnih termina u prime time?

Piše: Leda Sutlović

Još od vremena Santa Barbare preko niza slavnih meksičkih sapunica pa sve do novog vala onih hrvatskih, vazda je postojala navika gledanja sapunica u neke čudnovate nepopularne sate, kao što je vrijeme nakon podnevnog dnevnika ili ono prije glavnog dnevnika, što su sve redom termini puno pogodniji djeci, starčadi i domaćicama, negoli radnim ljudima. No pojavom megapopularne sapunice 1001 noć koju u terminu nasljeđuje još popularniji Larin izbor situacija se potpuno mijenja, a proizvodi žanra gledanog sa zazorom poskrivečki se sele iz sjene opskurnih termina u prime time, razotkrivajući se pred svijetom u svoj svojoj dražesti. Čudnovata pojava no na televiziji je nakon dnevnika ionako postalo sve teže naći štogod vrijedno gledanja pa nam je odavno pomalo svejedno.

Smišljene u doba nakon Drugog svjetskog rata radi plasmana proizvoda za čišćenje usamljenim kućanicama iz američkih predgrađa, sapunice su od prvih emitiranja do danas bile zlatna koka televizijskog programa, upravo zbog svog nenadmašnog dara višestruke isplativosti popunjavanja nepopularnih termina. U već spomenute čudnovate sate teško je bilo ugurati išta što bi donosilo bilo kakvu dobit, a kamo li onakvu kakvu su ostvarivale sapunice, stoga je njihovo emitiranje bilo savršenim omjerom potreba ciljane publike i želja ulagača za profitom. Ubrzo je američka žanrovska novotarija prešla Rio Grande gdje je dobila novu formu, ali i ponešto drugačiju svrhu od pukog profita. Većina telenovela u svoje je sumanute zaplete vješto uglavljivala neke društvene probleme i otvarala određena važna pitanja, kao što su alkoholizam, nepismenost, nasilje u obitelji, zdravstvena edukacija, perfidno plasirajući važne socio-kulturne poruke kroz "trivijalan" žanr i time razvijajući njegovu društveno odgovornu dimenziju. Teško nas može ravnodušnima ostaviti činjenica da je neka sapunica iole uspjela smanjiti stopu kriminala, što se u nekim zemljama Latinske Amerike uistinu dogodilo. Svakako, ispunjavajući svoju prosvjetiteljsku zadaću telenovele su istovremeno jako dobro zarađivale, a krajem devedesetih čak i bile glavni meksički izvozni proizvod. Gledano iz perspektive današnjih prime time sapunica čini se da ih je potpuno mimoišla meksička škola, a da su zanat ispekle u onoj američkoj. 

No prije nego li svijet sapunica sjekirom podijelimo na izrabljivački i prosvjetiteljski, bitno je naglasiti još jedan aspekt dobre sapunice, a to je pružanje vrijednog kulturalnog iskustva. Takvo što posebno je vidljivo u novoj školi turskih sapunica koja je u nas na scenu stupila emitiranjem već spomenute 1001 noći. Prikazivanje turske svakodnevice bogate tradicijom i običajima i divnih istanbulskih veduta u nas je dovelo do potpune "turkomanije", porastao je interes za učenjem jezika kao i broj uplaćenih aranžmana za posjet Turskoj, dok je novootkriveni marketinški trik postala orijentalizacija svega i svačega (vrhunac ovakvog pristupa je reklama za sustav centralnog grijanja pod nazivom "Grijanje 1001 noći"). Iako nije riješila problem nasilja u obitelji, 1001 noć nanovo nas je podsjetila na nama zaboravljenu zemlju u bližem susjedstvu, razbila preživjelu sliku o Turcima osvajačima iz doba Otomanskog carstva i barem utoliko obogatila prosječnu hrvatsku svakodnevicu, ali i onu tursku i to doslovno – popularnost i rasprodanost sapunice po zemljama Balkana, a posebice u arapskim zemljama, povećala je promet aerodroma Atatürk za vrtoglavih 25 posto. Turski recept snimanja sapunica postao je ono što je nekad bio meksički. Preuzimajući jednu od glavnih tema žanra, nekoliko generacija duge ljubavne zaplete bogatih obitelji, i dodajući joj visoku produkciju, bolju glumu i atraktivne eksterijere, ovakve novije i bolje sapunice, mnoge čak utemeljene na vrijednim književnim predlošcima, osvojile su gledatelje. Raskošni prikazi svakodnevice bogatih Turaka kombinirani sa "netradicionalnim elementima" kao što je žena bez marame, ljubavne veze i odnosi prije braka te tu i tamo koja čaša vina, u nas su uvelike promijenili predodžbu o Turcima da se nismo mogli načuditi koliko su moderni. S druge strane, ovakvi vesternizirani prikazi turske svakodnevice i dalje su nastavili promicati tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti, a takva nevjerojatna sličnost s našim podnebljem sigurno im je priskrbila koji bod više u proboju na srca šireg gledateljstva. No u arapskim zemljama, pored kulturološko-estetskog proradio je i onaj "meksički" politički moment da su ovakvi prikazi zapadnjačke Turske proglašeni protuislamskim. Naši fanovi serije nisu se pretjerano zamarali time već su na temeljima odavno poznatog predloška gutali epizode. Na samom vrhuncu popularnosti serije u nas jedan je trgovački lanac odlučio razveseliti puk i dovesti komadić 1001 noći nama, nenadmašne Onura i Šeherezadu, od histerije oko njihovog dolaska gledanost je probila plafon i opravdala premještanje sapunice iz bezveznog popodnevnog u "deluxe prime time" termin, primjeren puno široj publici od one kasnopopodnevne.

Godinu dana nakon ponavlja se ista stvar, samo je ovoga puta predmet obožavanja svjetski, a naš: mitska ljubavna priča o Lari i Jaši smještena u Split koji pleše isključivo u ritmu Huljićevih hitova, a radi i prehranjuje se u Konzumu. U radnju punu rupa i nedosljednosti u par navrata se upliće spašavanje jednog privatnog škvera koji zapošljava pet ljudi, dobar dio "dramske serije" iskorišten je za reklamu spomenutog trgovačkog lanca, a čak se nemali broj prizora odvija u samom dućanu, što dovoljno govori o emitiranju sapunice u najgledanijem terminu. Posebno problematičan dio priče događa se metamorfozom jednog od glavnih likova, razmažene bogate kći Nikol Zlatar, koja u vezi sa škveraninom Matom postaje toliko boljom osobom da glamur modnog svijeta bez problema zamjenjuje "salamoreznicom" u Konzumu. Priča tako više poštuje zahtjeve jednog od glavnih sponzora nego svoje gledateljstvo i time potencijalno razotkriva pravu namjenu ovog sapuničkog superproizvoda prodanog u više od dvadeset zemalja. Iako je i ova sapunica bazirana na poznatom predlošku ("kreativna producentica" sapunice Jelena Popović Volarić, inspiraciju je, prema vlastitim riječima, pronašla u Odiseji), izgleda da je nova turska škola izrade sapunica u nas parcijalno preslikana, aplicirajući samo onaj dio oko visoke produkcije i lijepih glumaca i potpuno ignorirajući ikakav socijalni moment u čitavoj priči, pri čemu su čak i ljepote lokaliteta u kojima se radnja odvija premalo iskorištene. Serija ne samo da ne plasira određena važna pitanja širem pučanstvu, već dodatno tradicionalizira likove pretežno ih prikazujući kao priproste vesele ljude "koji pivaju i vole more i triba in samo jubav i ništa više na ovon svitu". Likovi kao izašli iz neke pjesme Olivera Dragojevića svaku nas večer u tjednu po više od sat vremena drže ispred malih ekrana, pjevajući i feštajući na hitove Huljića i blagujući proizvode iz Konzuma. Za razliku od spomenutog prošlogodišnjeg široko prihvaćenog marketinškog trika 1001 noći, izgleda da smo u ovom slučaju "orijentalizirali" sami sebe ili je možda došlo do kakve zabune pa su sponzori serije sve nas zamijenili za njezine likove, bezizlazne ljude koji slušaju, jedu i piju ono što im se servira bez puno propitivanja, a koji za razliku od Lare nemaju luksuz izbora. Tko zna, možda se i nama dogodi ta turska sreća pa se ove godine po Splitu bude tražio krevet više, no zasad je ipak jasno tko su pravi profiteri prime time sapuničkog termina. 

 
  • A
  • +
  • -
Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 14.05.2012
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće