Kvazi-komična dramatizacija Kafkine Preobrazbe | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Kvazi-komična dramatizacija Kafkine Preobrazbe

Predstava Preobrazba je, izgleda, zamišljena kao dopuna školskoj lektiri i time računa na 'sigurnu' publiku. 

Piše: Nino Kovačić

U scenskom uprizorenju teksta koji je izvorno ne-dramska književna vrsta izazov predstavlja kako istaknuti specifičnosti predloška i scenski nadograditi njegove kvalitete. Osebujan značaj pripovijetke Preobrazba (kao i čitavog Kafkinog opusa) leži u enigmatičnosti i osjećaju tjeskobe, pa se onda postavlja pitanje kako scenski dočarati njegovu atmosferu zasnovanu na paradoksu, a da se pri tom narativ ne podredi klasičnoj dramaturgiji. Poetičnije postavljeno: što se događa kad netko 'stvarno' postane kukac svojoj okolini?

Izbori koje je napravila ekipa predstave Preobrazba uprizorene u splitskom HNK-u, u prvom redu dramaturg i redatelj Ivan Plaziblat, nisu u tom zahtjevu pretjerano uspješne. Predstava nudi "konačno" rješenje zagonetke, oslanjajući se pri tom na gledateljsko prepoznavanje karikaturalne "komičnosti" i poznatog narativnog obrasca o sistemski potlačenom pojedincu. 

Dramatizirana pripovijest na Sceni 55 kronološki započinje nadodanim zbivanjem prije same famozne junakove preobrazbe u kukca. Gledamo kako Gregor Samsa prolazi kroz degradirajuće ocjenjivanje i ispitivačko maltretiranje prokuratora (Vicko Bilandžić) i glavnog šefa (Nenad Srdelić) u trgovačkoj agenciji u kojoj radi. Likovi dvaju birokrata su karikature: prokurator ima zapeto držanje i britko pametuje o pravilima; on je proračunati karijerist koji se ulizuje šefu i ispoljava agresiju na hijerahijski 'nižem' Samsi. Šef je krajnje neurotičan što se prebija u njegovom grčevitom držanju i govoru u kojem izmjenjuje galamu i polušapat. Ni kod kuće Gregoreva situacija nije bitno drugačija. Maltretiran je u pasivnijoj varijanti: mada je on jedini koji privređuje, članovi obitelji uzimaju ga zdravo-za-gotovo, sitničavo baveći se vlastitom samoživom rutinom. Također karikaturalno odrađeni, likovi iz obitelji djeluju sigurnije nego u pripovijetci, pružajući tipičan dodatni motiv za Gregorevu preobrazbu. Dakle, prema početnim poslovnim i obiteljskim scenama možemo zaključiti da je preobrazba posljedica junakove interiorizacije konflikata. Čak u posebnoj sceni svjedočimo samoj preobrazbi; ona je ipak vizualno nepotrebna budući da otpočetka znamo da će se zbiti. I daljnja zbivanja su direktna optužba kojom se objašnjavaju simptomi tjeskobe na relaciji pojedinac-grupa. 

Čovjeka-kukca, kao potencijalno zanimljiv iskorak iz ostatka farsične tekst-izvedbe, u trikou i želatinastoj opni izvodi Nikša Arčanin koji, isključivo fizički, pokušava oponašati životinju 'četveronožnim' kretanjem, sporim ispitivačkim pokretima i titranjem mišića. Iako predstavlja najsuptilniji dio izvedbe, njegov izgled je suviše antropomorfan i premalo nelagodan da bi groteskna metafora bila uvjerljivo ostvarena. Usto, kada se čitanje djela postavlja kao farsa tada “kukac” više nije začudan već ko-optiran komični element. 

Predstavi općenito nedostaje Gregorev kontinuirani glas-stav, dominantno izražen u pripovijetci, a kojima se grade bazični paradoksi. On u predstavi ne progovara ni prije preobrazbe te šuti do samog kraja kada izvodi katarzični monolog i publika dobiva svojevrsni hepiend. "Kakav sam, takav sam...ja sam vaš sin!", kaže značajno pogledavši u publiku i narcisoidno napušta scenu. Jednoobrazna poanta zakucava nepotrebno jednostavnu kvazi-psihologizaciju Preobrazbe.

Govor likova se uglavnom svodi na prepričavanje onog što možemo vidjeti. Na momente pak se u tekstu pokušava biti direktno aktualan; naprimjer, kad otac kaže "Bjesni kapitalizam, a ti si kukac!" ili "Sad sam i ja postao vegetarijanac!". Općenito, energija glumačkog govora kroz karikaturalno neurotične kreature je slaba i isforsirana, ali zato, iz nemoći scenske artikulacija, naprosto 'obožavaju' lupati nogama o pod. Predstava traje prekratko i defokusirano da bi Gregorevi odnosi bili razrađeniji; nema prostora ni za likove podstanara. Najznačajniji odnos iz Kafkinog predloška, onaj junaka i sestre koja jedina brine o njem, u predstavi ostaje u nedirnut: Greta je tek figura koja mašta o tome da postane pjevačica i o tome se povjerava monologom. 

Kostimografija prati iskarikiranu situaciju: obitelj i činovnici izgledaju kao članovi “obitelji Adams”, a Gregor kao da je, prije preobrazbe, odjevanjem 'ispao' iz 1950-ih. U tom segmentu primjerice izostaje moguća sugestivna autentičnost kafkijanskog Praga. Zanimljiv prostor za 'igranje' predstavlja trozidna međa scene sastavljena od nanizanih masivnih vrata kroz koja se glumci pojavljuju i nestaju. Zvučna podloga na momente pak djeluje kao delocirana buka.

Predstava je izgleda zamišljena kao dopuna školskoj lektiri i time se računa na 'sigurnu' publiku. U tom ključu se valjda pretpostavlja da je dovoljno na scenu postaviti svima poznatog "kukca" u identifikacijskoj funkciji pritajenog heroja (čime bi se zanio Dena iz satiričnog splitskog kolektiva Gitak: "Čovjek-kukac, mutant! Ludilo!"). S poster-reklamom polugolog čovjeka-kukca dobija se skoro 'stripovsko' čitanje Preobrazbe. Usporedba sa stripom nije "bez vraga": Spiderman je također čovjek-kukac koji metomorfozom prebija vlastite neuroze, a postoji i lik u seriji koji se zove dr Kafka.

U nezahvalnoj, ali potrebnoj usporedbi književnog predloška i izvedbe, dramska adaptacija Preobrazbu je učinila scenski razumljivom, ali je 'zarobila' u farsičnoj formi: žanrovskim podređivanjem poništila se uvjerljiva sugestivnost grotesknog i suptilno ironičnog pripovijedanja o pravilima rutine, pitanjima obaveza i odgovornosti, te osjećaju krivnje. Sama priča je mogla i drukčije poslužiti, kao primjerice polazište za razrađeniju kritiku bujajućeg korporativnog mentaliteta. No, u ovako osiromašenoj Preobrazbi ostali smo zakinuti kafkijanske atmosfere, a zauzvrat dobili prosječnu izvedbu. 

Umjesto “bajke za dijalektičare”, kako je  Kafkina djela nazvao Walter Benjamin, Preobrazba na Sceni 55 postala je didaktička parodija, scenska farsa u službi prožvakane (malo)građanske samokritike. Želite li znati kako je biti “kukac”, vrijedi ponovo pročitati Kafkinu pripovijest. 


Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.

Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la ante [at] kulturpunkt.hr 08.08.2012