Kulturoskop Criticize This

<

Izgorjeli 'vatreni'

Serijom fotografija Trešnjevka u kvadratu, Jadran Boban suptilno bilježi urbanu transformaciju.

Piše: Bojan Krištofić

Trešnjevka u kvadratu, Jadran Boban, galerija Modulor, Zagreb, 25. svibnja 2012.

U posljednjih nekoliko godina, usprkos brojnim poteškoćama i preprekama, u Zagrebu se napokon razvila kakva-takva rasprava o problemu građanskog oblikovanja urbanog prostora. Govorilo se u više navrata o utjecaju stanovnika na evoluciju grada u kojem žive, o nužnosti postojanja javnog dobra i prvenstvu općeg interesa nasuprot partikularnim i ograničavajućim građevinskim projektima na mjestima koja bi trebala biti održavana u interesu cijele zajednice. Kontroverzni projekti (poput slučaja preuređenja Varšavske ulice i Cvjetnog trga) podijelili su stručnu i širu javnost, ali i ujedinili sve one koji smatraju da središte Zagreba (kao, uostalom, i druge, periferne gradske četvrti) građanima mora ponuditi više od ispijanja kavice, kupovanja krpica i šetnje po zagušenoj 'pješačkoj' zoni. Drugim riječima, Grad Zagreb, kao središnja ustanova vlasti u hrvatskoj metropoli, mora im pružiti slobodu da sami stvaraju vlastitu kulturu. Grad živi, prije svega, u ljudima i za ljude, i ne samo tada kada lopovluk i bezobraština vladajućih isprovociraju kreativni bunt građana, već kontinuirano, kroz svakodnevnicu koja najčešće nije pod povećalom medija. A transformacija heterogenog i mnogostrukog identiteta Zagreba doista se događa iz dana u dan – mnoge periferne četvrti poput Dubrave, Peščenice, Žitnjaka, Trešnjevke i ostalih gube svoje tradicionalno (ponešto redundantno) mjesto u vizuri grada, a u njima se stvaraju nove vrijednosti, pa ti okruzi već odavno nisu sinonim (samo) za lošu stanogradnju, manjak kulturnih sadržaja, prenapučenost i sitni kriminal. Dapače, kulturni centri (nekadašnje mjesne zajednice) u Dubravi, Pešćenici i Trešnjevci među najagilnijima su u Zagrebu, a tu prednjači upravo Trešnjevka kvalitetom uređenja prostora kulturnog centra, raznolikošću programa (izložbe, predstave, projekcije filmova, kreativne radionice) i širokom ponudom sadržaja za građane svih dobi.

Centar za kulturu Trešnjevka također je dom galerije Modulor u kojoj je pokojni urbanist i teoretičar arhitekture i urbanizma Fedor Kritovac godinama organizirao male, nepretenciozne, ali iznimno značajne izložbe čija je stalna tema (u različitim inkarnacijama) bila rapidna i nezaustavljiva promjena urbanog pejzaža Trešnjevke i ostatka Zagreba, ogledana u naoko banalnim i sitnim detaljima kojih više nema (primjeri iščezle urbane opreme, nekih kultnih kvartovskih lokaliteta, i sl). Izložba fotografija Jadrana Bobana, Trešnjevka u kvadratu, nastavlja u tom smjeru, ali bez kritičkog aparata oštroumnog analitičara, već s istančanom intuicijom pedantnog umjetnika. Boban je izložio petnaestak fotografija uvećanih na kvadratni format od otprilike 50 x 50 cm, a na njima dominiraju detalji trešnjevačkih derutnih fasada, oronuli izlozi malih radnji, divlje oglašivačke površine... Ljudskih lica nema, osim ako su reproducirana na plakatu ili naljepnici koji su ušli u Bobanove kadrove, i od tamo nas gledaju distancirano, zamagljeno, poput lica iz obiteljskih albuma kojima više ne pamtimo imena. Stari primjeri industrijskog dizajna i komercijalne grafike – logotipi na reklamama, plakatima, te na firmama obućara i postolara – postaju, u začudnoj igri svjetlosti i sjene, gotovo fosili jednog društva na izdisaju, koje se mora povući pred blještavijim i glasnijim oblicima bespoštedne promidžbe. Nameće se zaključak kako su upravo ovi bezbrojni industrijski otpatci neki od bitnih činitelja urbanog pejzaža, a kad budu prekriveni trenutačnom ljudskom intervencijom – gestom (tragom spreja ili flomastera), to je neizbježan korak u pretvorbi našeg okoliša koja uslijed novih tehnoloških promjena postaje sve brža. Premda su Bobanove fotografije kompozicijski vrlo statične, zbijene, i prigušenog kolorita, kada ih promatramo u nizu čini nam se da ostaci ostataka života pred nama protječu poput velike, trome rijeke – ona jest spora, ali ju je svejedno nemoguće zaustaviti. Jedna od najupečatljivijih fotografija donosi detalj praznog, išaranog izloga s čijeg nas stakla gleda oštećena i potpuno izblijedjela naljepnica slavnih 'vatrenih', domaće nogometne reprezentacije iz '98. godine ('dana ponosa i slave'), podsjećajući nas kako se i ono u što smo se u tadašnjem crnilu društva zaklinjali – nije dugo potrajalo. Izgrebani logotipi dičnih domaćih poduzeća poput Francka mogu nam izmamiti melankoličan osmijeh te nas podsjetiti na dane kada njihova kava na tržištu nije imala konkurenciju; međutim, Boban perspektivu obrće, i prisiljava nas na gotovo nadrealan obrat u promatranju. Miljenko Stančić u svojim je ranim slikarskim snoviđenjima također koristio motive masovne kulture, a Boban na sličan način prikazuje motive karakteristične za kolektivno sjećanje nas Zagrepčana, ali slatkasti okus djetinjstva obrće u oporu gorčinu nepodnošljive zrelosti ljeta. Vrijeme, kako rekosmo, teče vrlo sporo, gotovo da stoji, a mi smo okruženi osamljenom pustoši na čijem smetlištu leže sitnice koje su nekad činile grad u kojem živimo. Pri tome bi bilo pogrešno misliti kako Boban izriče neki definitivan sud – promjena nije uvijek nužno loša, ali ona se naprosto događa. Bitno je, međutim, očuvati određene ostatke tradicije makar u malim zakutcima gdje oni, ako dođe vrijeme, mogu ponovno proklijati. Izložbe poput Bobanove mogu potaknuti dirnutog posjetitelja da se i sam upusti u zanimljivu pustolovinu prikupljanja ostataka naših nekadašnjih identiteta – bilo na urbanim zgarištima, bilo u nekom drugom kontekstu. U svakom slučaju, značajno je što se ovakve izložbe održavaju tamo gdje umjetnikova poruka može imati nekakvog učinka – kulturološkog, sociološkog, a možda i političkog. Ispunjena knjiga dojmova svjedoči kako se dijalog sa sugrađanima dogodio, a barem djelić napora mjesne zajednice ubire plodove tamo gdje se to i treba dogoditi – u neposrednom sujedstvu.  

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 30.07.2012
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće