Gledanje kao kreativni, misaoni i angažovani čin | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Gledanje kao kreativni, misaoni i angažovani čin

Predstava Tamno i natrag jasno postavlja brojna pitanja, koja između ostalog, ispituju odnose viđenja i mišljenja, privatnog i javnog, gledaoca i gledanog, materijalnog i nematerijalnog.

Piše: Milena Pejović

BADco, Tamno i natrag, foto Dinko Rupčić

                               Tamno i natrag, režija: Goran Sergej Pristaš, produkcija: BADco. i Zagrebačko  kazalište mladih, premijera: 16. Februara 2012.

Potrebno je živjeti samouvjereno... gledajući. Navedeni iskaz Tomislava Gotovca kustoski kolektiv Što, zašto i za koga uzeo je za polazišnu tačku istraživanja pri koncepciji hrvatskog paviljona za 54. Venecijansko bijenale. Za ravnopravnog učesnika odabrali su i izvođački kolektiv Bezimeno autorsko društvo (BADco). Iako se naizgled kreću iz različitih umjetničkih pozicija, ono što je zajedničko za Gotovčev rad i stvaralaštvo BADco. je preokupacija položajem  umjetnosti u društvenom kontekstu, unutar različitih medijskih i percepcijskih sklopova. 

Nakon Venecije, nova verzija izložbe mogla se vidjeti u Zagrebu. Predstavljanje projekta zagrebačkoj publici odvijalo se u dvije faze. Sredinom februara u galeriji Nova su izloženi radovi Tomislava Gotovca, a paralelno sa otvaranjem izložbe u Zagrebačkom kazalištu mladih BADco. je premijerno izveo scensku verziju instalacije sa Bijenala u predstavi Tamno i natrag. Nakon scenskih izvođenja, instalacija BADco. Odgovornost za viđeno: Priče iz negativnog prostora se od 28. februara se preselila u prostor galerije. 

Zbog koncepcije koju zauzima unutar čitavog projekta, Tamno i natrag se svrstava u red izrazito specifičnih teatarskih formi. Česta je predrasuda da se ovakva vrsta pozorišta unaprijed odredi kao hermetična i namijenjena usko upućenom krugu gledaoca. Međutim, zahvaljujući uspješnoj režiji Gorana Sergeja Pristaša, doslijednom izvođačkom eksperimentu BADco.-a, uz izraženu društvenu osviješćenost ova inscenacija neočekivano lako uspjeva da iskomunicira sa svakim gledaocem. Da budem preciznija, sa svakim ko je spreman da svjesno i odgovorno gleda. 

Umjetničke preokupacije koje se ističu u naslovu i opisu projekta upućuju na "moć slika da zaokupe našu pažnju", sa jedne strane i na naše (ne)mogućnosti da se odupremo istim, sa druge. Tamno i natrag ta umjetnička polazišta dodatno razgrađuju otvarajući polja "opsesije, opsesije gledanja, opsesije stvaranja odnosa između gledatelja i gledanog, opsesivne potrage za materijalnošću nevidljivog, neprikazanog i nesadržajnog". To čini preispitivajući pozicije gledaoca u gledanju. Istraživanja materijalnih uslova gledanja ne određuju teatrom kao metodom proizvodnje značenja, nego proizvodnjom teatra kroz druga sredstva, prvenstveno filmska. Ne shvatajući ni film ni pozorište kao medije, već kao "sklopove želja za samim aparatom prikazivanja", ovakav pristup apsolutno korespondira sa vremenom u kojem živimo, a u kojem se želje za prikazivanjem i gledanje prikazivanog pretvorile u manije. Ono što je u XX vijeku započeto kroz masovnu upotrebu fotografije, filma i televizije, u našem vijeku se nastavlja kroz reality programe i privatne kamere čiji snimci preko interneta mogu biti dostupni svima, te postaje krajnje neizvjesno gdje to vodi. U središte predstave se postavlja istraživanje upravo nasilja intimnog prostora kamerom, kroz jasne aluzije na kućne porno filmove.

Rediteljski koncept fizički približava gledaoca onome što se dešava na sceni smiještajući ga na montirano gledalište koje se nalazi direktno na sceni, ispred onog orginalnog. Misaoni nosliac komunikacije je tekst Tomislava Gotovca Grupno uživanje koji funkcioniše kao narativna podloga tokom čitave predstave. Danijel Ljuboja interpretira tekst besprekorno u dikciji, emfatično u izrazu. Napisan u drugom licu, sugestivno vodi gledaoca kroz priču. Iziskujući od njega aktiviranje osjećajnih, kreativnih i misaonih kapaciteta naglašava ulogu posmatrača. Tekst ne podliježe bilo kakvom bližem žanrovskom niti tematskom određenju, ali je neophodno napomenuti da dotiče širok spektar tema i problema - od onih koji se mogu smjestiti u najširi kontekst kao što je preispitivanje strahova, osjećaja i strasti, do onih koji pripadaju duhu mjesta kada se govori o arhitekturi koja nestaje (Varšavska ulica?). Rečenice poput: "Slika je javna, a arhitektura privatna" ili "Ovo su avanture nevidljivih ljudi, nevidljivih jer ih odbijate vidjeti" upućuju u neophodnost aktiviranja većeg napora od površnog percipiranja. 

Izvođenje, kao i naracija, svojim snažnim umjetničkim izrazom otvara dublje mogućnosti čula. Na sceni se nalaze i četvoro plesača kolektiva BADco.: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec koji su ujedno i potpisnici koreografije. Njihov ples uključuje puno kompleksnije procese nego što su to tehnike kretanja. Kroz promišljen i redukovan pokret, prave niz asocijacija i citata koji upućuju na rad Tomislava Gotovca, kao što su npr. aluzije na njegove porodične pornografske filmove. Shvatajući koreografiju kao nešto što se ne događa samo na tijelu i između tijela, već i u odnosu između tijela i publike, tijela i objekata, tijela i tehnologije njihov ples je mnogo više od slike tijela prema van. Kao takav od gledaoca zahtijeva aktivno posmatranje i isto toliko aktivno razmišljanje o onome što posmatra.

Izuzetno je zanimljiv tretman tijela na sceni u odnosu na tijela u video radu. U predstavi se prikazuje film sa Bijenala Poglavlje 2: Parametricizam/No future u kojem su izvođači potpuno nagi, a njihova tijela, uprkos golotinji, potpuno su oslobođena  seksualnosti. Svi pokreti su krajnje spontani, a nagovještaj erotičnosti ili seksualnosti ne može se uočiti ni u naznakama. Takav tretman tijela pruža izuzetan umjetnički doživljaj, jer i u umjetnosti i u medijima golo tijelo rijetko odustaje od zavođenja. Nasuprot tome, na sceni, tijela su izražena kao antipodi tijelima sa video rada. Ovdje su kostimirana, tačnije obučena u kombinezone koji ih cijele pokrivaju, ali uprkos tome grade složenu mrežu nagona, naglašavajući seksualnost koja na momente dolazi do granice pretjerivanja. Ta uloga tijela je apsolutno u službi već pomenutih Gotovčevih citata. Tokom cijelog izvođenja koreografija ni u jednom trenutku ne ilustruje, već jasnim izražavanjem energije kroz pokret (pre)ispituje sve mogućnosti Gotovčevog teksta.

Tjelesna napetost, koja se reflektuje i na gledaočevu pažnju, kulminira u trenutku kada se ista radnja (npr. skidanje izvođača u mraku) simultano odvija i na sceni i na projektornom platnu. Zahvaljujući složenom softerskom sistemu koji je za potrebe projekta razvio Daniel Turing, snimci zabilježeni direktno na sceni uživo se montiraju i obrađuju u filmove kojima je unaprijed napisana neka vrsta skripti. Gledaočeva pažnja biva apsolutno zaokupljena, a on se mora oprijedijeliti da li će gledati radnju na sceni ili na platnu. Promjena očekivane perspektive gledanja postaje još jedan poziv da preuzmemo odgovornost za ono što gledamo.

Tamno i natrag jasno postavlja brojna pitanja, koja između ostalog, ispituju odnose viđenja i mišljenja, privatnog i javnog, gledaoca i gledanog, materijalnog i nematerijalnog, neutralnosti i seksualnosti. Potraga za odgovorima se može završiti kada i predstava. Ali ukoliko odlučite da preuzmete odgovornost za viđeno, traganje tek tada počinje.

Foto: Dinko Rupčić

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 30.04.2012