Kulturoskop Intervju

<

Dajte šansu mozgu

Već više od deset godina Aleksandar Trifunović beskompromisno obavlja posao glavnog urednika projekta Buka.

Razgovarala: Dea Vidović
Projekt Buka započela je prije više od 10 godina skupina banjalučkih entuzijasta u namjeri da stvori vlastiti medijski prostor u kojem će biti moguće kritički gledati na bosanskohercegovačku političku i društvenu stvarnost. Tako je pokrenut časopis Buka i istoimena televizijska emisija, a nešto kasnije i "online portal za online mislioce" koji je danas njihova centralna aktivnost. Portal Buka se razvija kao neprofitni medij koji prati politiku, ekonomiju, društvo, kulturu... Iako smješten u Banja Luci portal otvara pitanja i probleme koji su vezani ne samo uz bosanskohercegovačko okruženje, već i cijelu regiju, pa je portal čitan u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali i susjednim zemljama. S glavnim urednikom Buke, Aleksandrom Trifunovićem, razgovaramo o poziciji neprofitnih medija u Bosni i Hercegovini, stanju medija, odgovornosti, građanima i solidarnosti kao temeljnoj vrijednosti koja društvo može voditi prema zdravijoj budućnosti. 



KP: Projekt Buka pokrenut je prije deset godina, a danas je najaktivniji kroz djelovanje istoimenog "online portala za online mislioce". S kojim ciljem pokrećete Buku

A. T.: 10 godina Buke je možda i pravi trenutak za to pitanje. To je jedan generacijski projekat ljudi koji su u jednom trenutku bili potpuno zatečeni činjenicom da u medijskom prostoru ne mogu čuti drugi i drugačiji glas. Ta je grupa iz vrlo sebičnih razloga pokrenula jednu malu medijsku alternativu, koja deset godina kasnije ima svoje tragove u cijeloj regiji. Trenutno je naš najaktualniji projekat politički portal Buka koji je zasigurno jedan od najutjecajnijih političkih portala u Bosni i Hercegovini. Međutim, deset godina kasnije se definitivno možemo pitati da li je sve to vrijedilo. Da li je rezultat, odnosno ono što smo dobili nakon deset godina ujedno i ono što smo očekivali? Nažalost, tu niko ne može biti zadovoljan, jer imam osjećaj da se situacija ne pomjera naprijed, nego da se vraća unatrag. 


KP: Kada se danas govori o Bosni i Hercegovini najčešće govorimo da političke, društvene i ekonomske okolnosti još uvijek nisu normalizirane, i da samim tim nisu niti stvoreni uvjeti za daljnji napredak i razvoj zemlje. Koliko Buka u takvom kontekstu može biti učinkovit medij i kakve su uopće njene perspektive? 

A. T.: U ovom trenutku Buku vidim kao utočište, jedno od posljednjih utočišta u kojem ljudi pokušavaju da ostave neki potpuno drugačiji trag o svom postojanju. To su pojedinci koji su odlučili da svoje stvaralaštvo ne poklone postojećem mainstreamu ili se prepuste sveopštoj letargiji. Taj potpuno drugačiji trag o kojem govorim najčešće nervira sredinu u kojoj živimo i radimo. Međutim, moramo biti svjesni da, nažalost, u svim utočištima ljudi borave kratko i onda idu dalje. Stoga se bojim da i ti ljudi ne odu, kao što je veliki broj ljudi koji su prije 10 godina radili za nas u međuvremenu otišao iz zemlje. Sada se postavlja pitanje koliko će utočišta, kao što je Buka, u bosanskohercegovačkoj zbilji biti dovoljan razlog da se ljudi barem još neko vrijeme zadrže u ovoj zemlji, prije nego što ju svi napuste. Naime, opšte je poznata činjenica da ogroman broj ljudi, koji ne može da ostvari svoju kreativnost u BiH, napušta zemlju. Stoga, nemam nikakvu pretencioznost da Buka može da uradi puno toga. Ipak, srećan sam da pruža barem utočište nekolicini koji pišu za Buku i manjini koja nas čita. 


KP: Portal Buka razvijate kao neprofitni medij. Kakva je trenutačna pozicija neprofitnih medija u bosanskohercegovačkom okruženju?
 
A. T.: Bez obzira na budućnost Buke, volio bih da u narednom periodu medijima i alternativnim projektima, kakav je naš neprofitni projekt, dobiju podršku našeg društva. Naime, poreznog obaveznika jedne Norveške, Švedske ili SAD-a ne može zanimati zemlja u kojoj mi radimo više nego nas same. U tom kontekstu očekujem značajnije promjene – da lokalne i državne administracije u BiH značajnije podrže domaće nevladine organizacije. To je neminovnost, jer je najveći broj velikih donatora nepovratno napustio Bosnu i Hercegovinu. Ostala je tek nekolicina donatora-entuzijasta koji još uvijek pokušavaju nešto da urade u BiH, na čemu im naše društvo treba biti zahvalno. Međutim, dešava se potpuno suprotna situacija – zbog podrške projektima kao što je Buka, ti se donatori prozivaju kao da rade ne-znam-ni-ja-šta u BiH. Odgovorno tvrdim, nikada ni jedan donator našeg projekta nije od nas tražio da radimo nešto što ne želimo, čak u većini projekata moraš da naglasiš da stavovi izrečeni u novinama koje finansiraju nisu i njihov stav. Mislim da je neminovna promjena načina razmišljanja, odnosno da oni koji čitaju Buku moraju na neki način i da je podrže. Inače se neće moći puno uraditi, a trenutna situacija je loša. 


KP: Znači li to da budućnost Buke vidiš u daljnjem nastojanju i naporima razvoja ovog projekta kao neprofitnog medija, odnosno misliš li da bi eventualni prijelaz Buke u mainstream okruženje otupio kritičku oštricu ovog medija? 

A. T.: U suštini ne razmišljamo o ulasku u profitnu sferu. Mislim da ćemo prije ugasiti projekat, čak i ako bi to bio isplativ korak. Može se raditi nešto drugo na taj način, ali ne i Buka. Budućnost medija ove vrste je u građanskom novinarstvu - citizen journalism, koje svoje uporište treba da nađe u publici. Ako Buku na trenutak zamislimo kao jedan potpuno zapušteni prostor, kao neki neobrađeni komad zemlje, mi ćemo na njoj obaviti primarnu obradu – iskrčiti ju i pripremiti zemlju za sijanje, a građani treba da posiju informacije koje ih zanimaju, a koje će uz naš utjecaj postati vidljivije i koje će možda biti riješene zahvaljujući podršci svih naših čitalaca. Budućnost našeg projekta je u potpunom razvijanju solidarnosti naših čitalaca. Naši čitaoci moraju potpuno da uređuju naš medij, na način da će oni birati bitne informacije, a da im pritom neće biti podilaženja, dakle poštujući dosadašnju misiju Buke. Međutim, važno je da to ne bude samo neka prazna priča. Recimo, imaš važan i dobar tekst jedan dan, ali onda nemaš nikakvu povratnu informaciju o tome je li on na nekoga utjecao. Bosanskohercegovački čovjek potpuno je izgubio svoje dostojanstvo. Stoga svako mora pokušati da mu vrati to dostojanstvo, a posebno u oblasti medija koji omogućavanjem da informacija prodre do što većeg broja ljudi doista mogu doprinijeti vraćanju dostojanstva. Tu vidim našu budućnost – potpuna solidarnost u pravcu građanskih medija. Sami će građani naći način da nas podrže, to neće morati biti isključivo novčana podrška, nego bilo koja vrsta podrške koja može da nam pomogne da opstanemo. 


KP: Spominješ medije kao one koji mogu vratiti dostojanstvo bosanskohercegovačkom čovjeku. No, nisu li upravo mediji sudjelovali u tom gubitku dostojanstva čovjeka? 

A. T.: U Bosni i Hercegovini će u jednom trenutku novinarska profesija morati da snosi odgovornost za sve ovo što se dešava. Na dnevnoj bazi se vrši nevjerovatna lobotomija. Na snazi je potpuna podređenost individualnih potreba onim kolektivnim. Izgubili smo svoju ljudskost. Ona  je svedena na manifestacionu pripadnost grupi. Ako si van grupe i ako razmišljaš mimo grupe, ti jednostavno ne postojiš za medije. Ako razmišljaš u skladu sa glavnom strujom, onda možeš da se pojavljuješ u javnim entitetskim medijima, ali ako ne, ako kritikuješ i govoriš nešto drugačije, onda za takvo šta nema mjesta. To je veliki problem. U bosanskohercegovačkom medijskom miljeu mediji ne služe da te natjeraju da razmišljaš, da testiraš svoja promišljanja  i postaviš si pitanja da li pametno razmišljaš. Ne. Mediji u Bosni i Hercegovini potpuno podilaze publici na onaj najprizemniji način. Jednostavno te mediji ubjeđuju kako treba da misliš, a usput još potkrepljuju sva tvoja nesuvisla razmišljanja. Nemaju nikakvu vaspitnu ulogu, a pritom isključivo pričam o javnim servisima, jer me privatni mediji ne interesuju. Javni servisi u Bosni i Hercegovini u ovom tenutku praktično vode rat, samo drugim sredstvima. Danas kad gledate dnevnike javnih servisa u BiH imate osjećaj da ste u '93. ili '94, usred ratnih dešavanja. Imate red kostiju, jama, proslava ratnih jedinica i prilično huškačke priloge. Izgubila se granica šta je dozvoljeno, a šta nije. To je vrlo opasna situacija koja za posljedicu ima potpuno podijeljeno društvo u kome ljudi iz Banja Luke ne gledaju emisije iz Sarajeva - uopšte ih ne zanima šta se dešava u Sarajevu, i obrnuto. Riječ je o samodovoljnom medijskom konceptu koji je zadovoljan postojećim stanjem stvari. 


KP: Nije li opisana situacija velikim dijelom i posljedica izostanka preuzimanja bilo kakve odgovornosti za postupke te izgovorene i napisane riječi? 

A. T.: Odgovornost je obaveza i odgovornost podrazumijeva činjenje. Neodgovornost najčešće podrazumijeva nečinjenje. Znači, ako želiš da budeš odgovorna osoba, onda moraš da djeluješ. Tada počinješ od mikro stvari, od svog haustora - da li ćeš nekome reći da se ne može tako ponašati ili ne, bacati smeće, vikati ili sl. Nakon toga se prelazi na neki viši nivo. Međutim, ljudi biraju da budu potpuno neodgovorni jer im to odgovara, ne moraju da se trude. Radio sam jedno istraživanje koje je dalo poražavajuće rezultate. Naime, 80% ljudi je reklo da je nezadovoljno situacijom u kojoj žive u Bosni i Hercegovini, ali je isti taj postotak ljudi, njih 80%, reklo da ničim nije odgovorno za takvu situaciju. Takvo razmišljanje se mora mijenjati. Mi jesmo odgovorni za ovu situaciju i nema naknadne pameti, jer mi za nju više nemamo vremena - ne možemo 20 godina kasnije da kažemo da nam rat nije trebao i da se ponašamo kao da nismo ničim krivi što se taj rat desio i što je preko 100 hiljada ljudi poginulo. Moramo da snosimo odgovornost. Više niko u Bosni i Hercegovini ne smije da izgubi glavu zbog nekog novog rata koji neće donijeti ništa dobro. Jer ovaj rat nije donio ništa dobro – donio je siromaštvo, podijeljenost, ksenofobiju i milion raseljenih ljudi. Kada pričamo o medijima i odgovornosti, oni jako liče na građane. Znači, mediji su neodgovorni zato jer su građani neodgovorni i to je sistem spojenih posuda. Kada budemo imali odgovorne građane, možda ćemo imati i odgovorne medije. U jednom mediju vam se u jednom danu može zalijepiti bilo šta - bilo kakvu titulu koja vas može obilježiti za cijeli život, a da sutra kažu - Možda smo pogriješili; ili čak ne kažu ništa. Tako vam se može upropastiti cijeli život, a da vi uopšte nemate mogućnosti da na tu informaciju reagujete. Živimo u atmosferi potpunog linča, u atmosferi u kojoj se mediji takmiče koliko će gorih informacija plasirati. Pritom nažalost sa malim izuzetcima mislim na cijelu regiju gdje imamo regionalna prcališta, kao što su Big Brother, Farme i slično. Podaci o gledanosti u poslijeponoćnim satima tih morbidnih emisija nas moraju sablazniti, jer činjenica da naše publike gledaju taj polusvijet dok spava - 'ajde dok nešto radi, ali da ga gledaju dok spava – to nas mora zabrinuti. Sve skupa nas ovo treba zabrinuti, jer živimo u jednom potpuno neodgovornom društvu koje jednostavno samoproducira neodgovorne medije. 


KP: Kritički intoniran portal Buka čitan je u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Imaš li saznanja o tome kako pojedine sredine prihvaćaju Bukin kritički angažman u kojem nema privilegiranih? 

A. T.: Često ljudima iz Banja Luke djeluje da se mi kritički bavimo isključivo Banja Lukom. Međutim, s obzirom da smo iz Banja Luke i da smatramo da svako treba prvo da počisti u svom dvorištu, što mu daje moralno pravo da komentiraše i druga dvorišta, mi se velikim dijelom bavimo gradom i dijelom države u kojem živimo. Ali bez obzira na to, ne podilazimo ni jednoj bosanskohercegovačkoj sredini. I tu je glavni problem. Ako ste fer čitalac i ako ste poštovalac rada bilo kog medija, pa tako i Buke, morate imati isti odnos prema istini i kada vam informacija odgovora, ali i kada vam ne odgovora, jer se o faktima ne raspravlja. To da li se vama fakti sviđaju ili ne, to nije predmet javnog prostora. Ako za fakte koji su se desili neko mora da krivično odgovora, onda tu nema šta da vam se sviđa ili ne sviđa. Ako ste dio civilizovanog svijeta koji za te fakte podrazumijeva krivičnu odgovornost, onda to morate prihvatiti. Bez obzira čitate li Buku u Sarajevu, Zagrebu, Banja Luci, Prištini ili Ljubljani – istina ne smije da vam smeta. Onog trenutka kad istina počinje da vam smeta u bilo kom mediju, u tom trenutku imate problem sa sobom. Ovo govorim zato što povremeno dobijamo komentare na pojedine članke – E pa nismo se nadali da ćete baš i vi da pišete o ovome ili onome. To nije fer odnos. Morate, dakle, tragati za istinom, a naročito je to važno onda kada vam ona ne odgovora. Tek tada pokazujete svoj stepen tolerancije. A taj procenat tolerancije ne mjeri se odnosom prema informacijama koje vam se dopadaju, nego kako se odnosite prema istinama koje vam ne odgovaraju. Čak i ako ostanemo sa svega stotinjak čitalaca, mi se nećemo mijenjati. Ne želimo da podilazimo bilo kome. 


KP: Već na samim počecima svoga djelovanja pokrenuli ste i seriju edukacijskih programa. Zašto je edukacija važna za Buku

A. T.: Prije Interneta smo vodili radionice na kojima su polaznici učili kako da naprave jeftin medijski proizvod, odnosno kako da na jeftin način promovišu svoj aktivizam. Do sada smo na tu temu realizirali stotinjak radionica u cijeloj regiji. Pokušavamo da na druge prenesemo dio našeg znanja koje je potpuno neformalno, i da dokažemo da ako njih 20 u jednom malom mjestu taj dan preskoči kafu i odluči da to što su mislili dati za kafu ulože u printane materijale, u malo šetnje po gradu, stavljanje tih materijala u sandučiće ili gostovanje na radijskoj stanici, da već sutra njihov problem, a koji je aktualan za cijelu zajednicu, može na račun tih 20 nepopijenih kafa da se krene rješavati kroz neki realan aktivizam. Nije za sve potreban neki veliki projekat i neki veliki novci. Može se dosta toga uraditi i na mikro nivou. To smo radili prije Interneta, a sada su uz Internet mogućnosti društvenog aktivizma i alarmiranja javnosti ogromni. Osim toga, edukacijskim pogramom pokušavamo da sebi napravimo konkurenciju, da stvorimo što više ljudi i inicijativa koji će za 10 godina ovako sjediti sa nekim kao ja sa tobom i razgovarati o 10 godina nekog svog projekta. Nažalost, dosta ih je počinjalo, ali su odustajali. To je put kojim se rjeđe ide. Ali mislim da je edukacijska misija jednako važna kao i ovo što na dnevnoj bazi proizvodimo. 


KP: Znači li to da smatrate kako sami, izlolirani i bez drugih sličnih aktera, s kojima ćete surađivati, ne možete mnogo toga promijeniti i pomaknuti u društvu? 

A. T.: Ključno pitanje opstanka Buke i svih drugih neprofitnih medija je pitanje solidarnosti. Mi sami ne možemo. Na dnevnoj bazi šaljemo taj vapaj našim čitaocima kroz sve tekstove koje objavljujemo. Pritom imamo osjećaj da mi ne trebamo govoriti ljudima kako da razmišljaju, nego samo da razmišljaju; neka naša osnovna poruka je - Dajte šansu mozgu. To je naš logo i naš krik - neko vas je napravio ljudskim bićem, nemojte pristajati da budete ništa manje od toga. A da biste bili ljudsko biće morate upotrijebiti mozak. Tek kad ga upotrijebimo moći ćemo se oduprijeti ljudima kojima smo prepustili naše živote i živote naše djece, školovanje, zdravstveni sistem. Kada bi se na današnjoj bosanskohercegovačkoj političkoj sceni radio elementarni psihološki test aktuelnih političara većina bi bila za hospitalizaciju. Većina domaćih političara je samoživa masa potpuno neupotrebljivih ljudi, ljudi koji nemaju nikave vještine, niti bi u životu šta stvorili bez politike. Takvi mamlazi upravljaju nama zato što smo nesolidarni i zato što ne razmišljamo. Jednostavno je, budite solidarni i dajte šansu mozgu - to je jedina moguća poruka. 

 

  • A
  • +
  • -
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 11.07.2011
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće